BOSANSKI PATRIOTI TRAŽE OD AMERIČKE AMBASADE DA ŽELJKI CVIJANOVIĆ USKRATI VIZU ZA ULAZAK U USA ZBOG NEGIRANJA GENOCIDA

Molimo amričku Ambasadu u Sarajevu da uskrati vizu Željki Cvijanović, predsjednici RS, zbog izdavanja ukaza kojim negira član 145a Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i kojim je zaprijećena kazna zatvora do pet godina, stoji u pismu Bosanskih patriota upućenom USA Ambasadi u Sarajevu

Citat člana 154a Krivičnog zakona BiH

The Law on Amendment of the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina amends Article 145a to include the following: “Whoever publicly condones, denies, grossly trivializes or tries to justify a crime of genocide, crimes against humanity or a war crime established by a final adjudication pursuant to the Charter of the International Military Tribunal appended to the London Agreement of 8 August 1945 or by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia or the International Criminal Court or a court in Bosnia and Herzegovina, directed against a group of persons or a member of such a group defined by reference to race, color, religion, descent or national or ethnic origin, when the conduct is carried out in a manner likely to incite to violence or hatred against such a group or a member of such a group, shall be punished by imprisonment for a term between six months and five years.”

Željka Cvijanović negira genocid, ali njavljuje put u USA: Da li će kao negator genocida ostati bez američke vize i naći se na američkoj crnoj listi; Bosanski patrioti traže od USA Ambasade u Sarajevu zarbanu ulaska predsjednici RS u Ameriku

Ukazujući na Krivični zkon BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida, Bosnski patrioti treže od USA Ambasade u Sarajevu da odbije izdavanje vize Željki Cvijanović pred njen pompezno najavljen put u USA:

Citat pisma poslanog USA Ambasadi u Sarajevu:

“Deny issuing a US visa to Željka Cvijanovic who has signed the law in the so-called ‘Republika Srpska to delegitimize the law on genocide denial which also applied to Holocaust denial, that was passed by former OHR representative Valentin Inzko. By issuing her a US visa you will become an accomplice to her anti- Dayton actions. This is the law that Zeljka Cvijanovic signed the annulment of: The Law on Amendment of the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina amends Article 145a to include the following: “Whoever publicly condones, denies, grossly trivializes or tries to justify a crime of genocide, crimes against humanity or a war crime established by a final adjudication pursuant to the Charter of the International Military Tribunal appended to the London Agreement of 8 August 1945 or by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia or the International Criminal Court or a court in Bosnia and Herzegovina, directed against a group of persons or a member of such a group defined by reference to race, color, religion, descent or national or ethnic origin, when the conduct is carried out in a manner likely to incite to violence or hatred against such a group or a member of such a group, shall be punished by imprisonment for a term between six months and five years.”

Moguće je da Cvijanovićka već ima vizu, pa bi je u tom slučaju trebalo poništiti, smatraju Bosanski patrioti. Dodaju, vrijeme je da USA i Cvijanovićku stavi na svoju cnu listu.

Bosanski patrioti smatraju da bi izdavanje vize Željki Cvijanović bio gest negiranja genocida i zakona zemlje domaćina od strane američke Ambasade…

Bosanski patrioti:

Dženana DELIĆ

Ibrahim HALILOVIĆ

Bedrudin GUŠIĆ

Nihad FILIPOVIĆ

u ime Facebook grupe koja broji preko 57.500 građana koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih

MEZARJE U STAROM SELU KOD VARCAR VAKUFA POSTALO VLASNIŠTVO (SRPSKE) OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD I PRETVORENO U DEPONIJU SMEĆA

Mezar u Starom Selu kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada) nije više u posjedu Islamske zajednice. Kad je i na koji način postalo vlasništvo (srpske) Opžtine Mrkonjić-Grad, ne zna se. Ono što se vidi golim okom, to mezarje je ničije. Zapušteno je nebrigom, zaraslo u korov, pretvoreno u smetljište. Hoće li tako i ostati dok ga ne nestane?

Klonuli nišan u mezarju u Starom Selu: Kome je bio biljeg,, nekome iz nekadašnje begovske obitelji Kulenovića, ili mještana Pehlivanovića, Žerića. Ni mezara, ni imena na nišanu, uskoro ni nišana… Korov oko biljega, svjedok zapuštenosti našeg duha

Medžlis Islamske zajednice Mrkonjić.Grad tražio je od Opštine Mrkonjić-Grad da im se mezerje u Starom Selu da na korištenje, ali ih je vlasnik mezarja Skupština opštine Mrkonjić-Grad odbila Obavještenjem koje je 13. marta 2020. potpisala tadašnja načelnica Divna Aničić.

Rješenje načelnice Opštine Mrkonjić-Grad Divne ANIČIĆ kojim odbija zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mrkonjić-Grad o ustupanju na korištenje Mezarja u Starom Selu. Hoće li više sluha za spašavanje i očuvanje ostataka mezarja i džamije imati novi načalnik dr. Vođević?

Da li bi gospođa Aničić bila predusretljivija da je Medžlis svoj zahtjev formulirao drugačije pa umjesto na “korištenje” Aničička smiluje i dozvoli Medžlsu da preuzme brigu o mezarju, zaštiti od propadanja i nestanka, da ga, prvo ogradi, pa poispravlja polegle nišane, konzervira džamijski zid sa mihrabom – teško je reći. Sigurno je da je gospođa Aničić iskoristila zahtjev Medžlisa za “korištenjem” kao nabačenu loptu za zadržavanje muslimanskog groblja u posjedu Opštine kako bi ono bilo izloženo zubu vremena, ljudskoj nebrizi i uništeno, a time i dokazi da su u Starom Selu ikad živjeli muslimani. Staro Selo je danas ionako srpsko, tu odvno ne žive muslimani Bošnjaci, zemlja je u posjedu srpske Opštine, čak i mezarje i ostaci džamije.

i Medžlis i gospođa bivša načelnica Načelnica odlično znaju da u Starom Selu odavno nema muslimana, da se u to mezarje odavno ne kopa, a u ovaj i ovakav ne bi niko ni pomislio nekoga ukopat, čak ni kućnog ljubimca. Mezarje u Starom Selu je opće ruglo i sramota Islamske zajednice i svih onih koji se busaju u junačka bošnjačka prsa, a i (srpske) Opštine kao vlasnika tog dunuma nekada muslimanske zemlje – onog što je preostalo mezarja, džamije…

Prof. dr. Salih KULENOVIĆ: Na koja vrata pokucati, kome se obratiti da bi spasio i zaštitio mezarje u kojem su ukopani njegovi pređi, kako ispuniti dug prema mrtvima, sebi i budućim generacijama

Prof. dr. Salih KULENOVIĆ čiji su preci ovdje imali posjede, čardak, koji su podigli džamiju i uz ostale muslimane kopani u ovom mezaru, odavno se ne miri sa sudbinom mezarja u Starom Selu. Osjećajući dug i poštovanje i prema sebi i svojim precima, prema muslimanskoj baštini, biljezima i matičnim knjigama, udara na razne adrese ne bi li sačuvao ostatke mezarja i džamije u Starom Selu od potpunog zatiranja. Svojim bi novcem za početak ogradio mezarje. Smatra kako bi i Islamska zajednica, njena Vakufska direkcija, Medžlis u Varcar Vakufu, pa i Zavod za zaštitu spomenika BiH trebali pomoći u tom poslu kako bi se sačuvalo ono što se spasiti može.

Ali, da bi prof. dr. Kulenović bilo šta uradio, Opština Mrkonjić-Grad bi mu trebala izaći u susret i omogućiti ulazak u njen posjed.

Ako doskorašnja načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna Aničić nije imala sluha za takvo što, prof. Kulenović se nada da neće naići na tvrde uši novog načlnika dr. Vođevića kojem je baš u vrijeme nastajanja ovog teksta pokucao na vrata i izrazio želju da ogradi mezarje. Prilikom tog susreta naišao na dr. Vođevića razmijevanje. Uskoro bi prof. mogao pokucati i na vrata muftije Banjalučkog ef. Abdibegovića.. U tome plemenitom poslu prof. Kulenović očekuje pomoć i razumijevanje ne samo i muftijstva Banjalučkog, već i Reis-efendije samog.

Grijeh je što je mezarje u Starom Selu ničije, ili bolje reći – naše zajedničko ruglo i sramota.

Preostali nišan uzgor u Starom Selu; Spomen na Kulenoviće koji su nekad živjeli na svojoj zemlji, a danas im se biljezi i kosti nalaze na tuđoj, na čudan način zemlji (srpske) Opštine Mrkonjić-Grad

Ostaci dmamije koju su bezi Kulenovići podigli u Starom Selu; ne bi bilo loše zaviriti u zamljišne knjige koje je ustrojila Austro-Ugarska monarhija a koje se čuvaju u Beču, pa vidjeti ko su vlasnici zemlje na kojoj je podignuta džamija i uz koju je bio mezar,. To bi mogao biti dobar osnov za početak poslova na zaštiti od daljeg uništavanja i potpunog nestanka ovog muslimanskog znamenja biljega njihovog bitisanja na ovim prostorima

Mihrab džamije u Starom Selu: Kada bi se sačuvao u ovom stanju, konzervirao sa džamijskim zidom, ovdje bi se mogao učiti mevlud onima koji su nekad ovdje klanjali, a ukopani su u obližnjem mezaru
Koza na ispaši na zapuštenom mezarjju u Starom Selu
Ni traga Starom Selu stotinjak godina kasnije: Niko od muslimana ne živi ovdje, kuće porušene, kamenje od kule razneseno, mezarje i džamija postoje još samo u tragovima, zemljište u vlasništvu Opštine Mrkonjić-Grad – dokaz kraja i smaka muslimana Bošnjaka

***

Više o Starom Selu iz naučnog rada prof. dr. Saliha Kulenovića:

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

Atakiranje na vakufsku imovinu traje od kako vakufi postoje: VARCARSKI SPAHIJA SUDSKI POKUŠAVAO OSPORITI VALJANOST KIZLAR-AGINOG VAKUFA, ALI JE SPOROVE IZGUBIO


Uvod
: Otimanje vakufske imovine ima tradiciju od kako vakufi postoje. Uzurpatori su nekad bili pojedinci, nekad, i pojedinci i države.

U povijesti vakufa postoje primjeri atakiranja na vakufe koje su vršili pojedinci, ali ih je sudska, državna, vlast u tome sprečavala.

Postoje primjeri smišljene otimačine vakufa od strane država čemu su se suprostavljali hrabri pojedinci… Oteta vakufska imovina na području SFRJ procjenjena je na jednom simpoziju o vakufima u održanom u Varcar Vakufu 1991. na tadašnjih oko šest milijardi dolara!

Danas pojedinci na visokim položajima u Islamskoj zajednici za sada nekažnjeno harče vakufsku imovinu, iako je ona u Božjem vlasništvu kao opće javno dobro. Bivši muftija Banjalučki Osman Kozlić koji je dozvolio kriminal nad vakufskom imovinom, nije kažnjeni, nego su nagrađeni, a ruka pravde nije dotakla ni direktora Vakufske direkcije Senaia Zaimovića.

Donosimo naučni rad Azre Gadžo KASUMOVIĆ o sporovima koje je vaktile bezuspješno vodio jedan varcarski spahija u pokušaju sebičnog osporavanja valjanosti vakufljenja Mustafa-aginog Vakufa u Varcar Vakufu kako bi zadržao svoje prihode i privilegije, ali je sporove izgubio. Ovo je poučan primjer iz historije kako se čuva vakuf i vakufsko!

Grupa bosanskih intelektualaca, upornošću i zaslugom hadždži Bedrudina Gušića, vodstva Udruženja za zaštitu vakufske imovine u Banja Luci, te Fatmira Alispahica koji se, doduše, uključio naknadno u ovu priču, a koristeći dokumente Udruženja o kriminalu u Banja Luci, godnama se dokumentirano suprostvalja kriminalnim rabotama oko uništavanja vakufske imovine, ne samo u Banjoj Luci.

Odmah po dolasku na mjesto muftije Banjalučkog, mr. Nusret ef. ABDIBEGOVIĆ izjavio je da će odlučno zaustaviti kriminalne radnje oko uništvanja vakufske imovine, kao i haos i javašluk koji je zatekao u Muftijstvu. Za taj kriminal, haos i “salamu” od početka afere znala je šira javnost, ali ne i Islamska zajednica čije je vodstvo informirano na vakat, prvo i iz prve ruke (sic!)

Muftija Banjalučki je uradio dosta toga na zaustavljanju kriminala nad vakufsom imovinom, ali svi lopovluci još nisu suzbijeni nego i su čak i nastavljeni. Dok god bude radio istrajno i temeljito na tom teškom poslu, muftija Banjalučki imaće javnu podršku spomentih intelektulaca, a i parvde željne jevnosti.

Neka muftiju Banjalučkog, inače rodom iz Prusca, nadahne i primjer uglednog muftije Prusačkog Hasana Kjafije Pruščaka koji je svojom fetvom zaštitio Kizlar-agin vakuf i time se potvrdio kao veliki islamski mislilac, učenjak, veliki Muftija i pravnik, zaštitnk Božje i naše imovine. Faksimil i prijevod Fetve Hasana Kjafije Pruščaka središnji je dio naučnog rada koji čitateljima stavljamo na uvid.

Ali ta Fetva nije mogla trajno spasiti Krzkar-agin Vakuf.

Nakada ogromini Vakuf Mustafe-age Krzlar-age sveden je danas na veličinu fildžana oko njegove džamije koju se srpske vlasti i mineri srušili u novembru 1992. godine, a danas je iz pepela obnavlja Turska, dok su rušitelji amenstirani od strane IZ i SDA, usprkos postojanja presude Doma za ljudska prava.)

Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s kraja osamnaestog stoljeća – nekada ogromni vakuf sveo se na veličninu fildžana oko mjesta na kojem se obnavlja njegova džamija. Neuspjeli atak spahije varcarskog bio je prvi pokušaj na osporavanju i ovovremenom pokušaju potpunom nestanku ovog Vakufa (Prilog autora Bloga)

***

Azra Gadžo Kasumović

Sudski sporovi oko vakufa carskog kzlarage Mustafe

Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), knjiga 4, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2016.

Abstrakt: U radu se govori o uspostavljanju vakufa, te o sudskim procesima između 1598-1652. godine kojim se osporavalo vakufljenje Kzlarage. Brojni sudski procesi iznijeli su na vidjelo sporove između mutevelije i spahije. Spahiji je teško padao prijelaz iz statusa “spahije u selu Gornja Kloka”, na čijem se području zasnovala kasaba Novo Jajce, u status spahije u kasabi”. Naizmjenične promjene u upotrebi pojma “spahija u selu” u “spahija u kasabi”, koje se povremeno uočavaju kroz službene dokumente, ukazuju na to kako je po­stepeno uspostavljan novi status dvojice mjesnih spahija u kojem su oni izgubili dio svojih prihoda na koje su bili navikli u minulom periodu. Moglo bi se reći da je navedeni sukob u određenoj mjeri oslikavao i sukob interesa, s jedne strane, između timarsko-spahijske orga­nizacije kao primarnog nosioca osvajačkih vojnih operacija, u kojim su učestvovali spahije i vojnici sa neurbanih područja, i s druge strane, između novouspostavljene ustanove vakufa kao nosioca novog urbanog razvoja privilegiranog gradskog područja. Naime Kzlaragin va­kuf je, pored toga što je od početka osnivanja raspolagao velikim kapitalom, dobio od dr­žave pravo ubiranja desetine sa vakufskih zemljišta kao što je, potom, dobio i desetinu koja je bila nanovo uvedena nakon krčenja pojedinih uvakufljenih zemljišnih parcela koje su prvobitno, tj. u vrijeme uvakufljenja, bile neiskrčene. Na taj način vakufu je bio dodijeljen značajan dio prihoda kakvi su ranije bili dodjeljivani spahiji kao prihodi kojim se timarski sistem održavao na snazi.

Ključne riječi: Vakuf, Novo Jajce (Varcar Vakuf), sudski sporovi, mutevelija, spahija u selu, spahija u kasabi

Abstract: This paper deals with the establishment of the waqf and the judicial proce­dures between 1598 and 1652 which disputed the endowment of the Kızlar Aga Mustafa. Numerous judicial processes brought to light the disputes between the administrator of the foundation (mütevelli) and the Sipahi. The Sipahi had difficulties in accepting the change of status, from “Sipahi in the village of Gornja Kloka”, on the area where the kasaba of Novo Jajce was based, into the status of a “Sipahi in the kasaba”. Interchangeable variations in the use of the term “Sipahi in the village” into “Sipahi in the kasaba”, which can occasionally be noticed in the official documents, indicate that gradually a new status of two local Sipahis was being established, whereby they lost a part of their income on which they became accu­stomed in the preceding period. It could be said that the mentioned conflict, to a certain degree, reflected the clash of interests, from one side between the timar organization as the primary bearer of conquering military operations, in which Sipahis and soldiers from non-urban areas took part, and on the other between the newly established institution of waqf as the bearer of the new urban development of the privileged town area. Namely, the waqf of the Kızlar Aga, beside having significant capital from the beginning, was also given the right to collect the tenth from the waqf estates by the state authorities, and it later received the tenth which was introduced again after the clearing of certain endowed land lots which were, at the time of endowment, not cleared. In that way the waqf was given a significant part of income such as those which were previously given to the Sipahi as the income which held the timar system in power.

Key words: waqf, Novo Jajce (Varcar Vakuf ), judicial disputes, mütevelli, Sipahi in the village, Sipahi in the kasaba

O osnivanju Kzlaraginog vakufa, te o tome ko je bio navedeni Kzlaraga kao i o tome kako je formirana kasaba Novo Jajce/Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, te šta je sve obuhvatao navedeni vakuf pisalo se i ranije1. U ovom radu se govori, na osnovu nekoliko najstarijih dokumenata s kraja 16. i početka 17. stoljeća, o nekim pitanjima koja dosada nisu obrađivana u vezi sa navedenim vakufom2.

Na području nahije Trebovo ili Trijebovo, između Jajca i Banjaluke, osnovana je kao što je poznato godine 1591. kasaba Varcar Vakuf drugim imenom nazivano Jenidže-i Jajce (Novo Jajce) . Osnivač kasabe je bio darusseadeaga ili Kzlaraga Mu­stafa sin bega Mehmeda i Aiše Hatun, a unuk Abdulveduda. Kasaba Varcar Vakuf formirala se na zemljišnom kompleksu za koji se u defterskim registracijama, kao i u ostalim dokumentima, navodi da je nastao od četiri “komada baština” (dört kıt’a baştine) ili baštinska mjesta (baştine yerleri) koja su ušla u sastav Kzlaraginog čiflu­ka3. Navodi se na osnovu deftera i objavljene vakufname da je urbana izgradnja kasa­be počela na posjedu Kzlarage koji se sastojao od naslijeđenog posjeda njegovog oca, te tri druga posjeda koja je on otkupio. Navedeni posjedi su predstavljali zemljišta/ zemine Mehmeda sina Nesuhova, bega Mehmeda, te Husejna i Miloša4. U osnovi u navedenom periodu dešavalo se postepeno preimenovanje ranijih naziva zemljišnih posjeda koji su potom bivali evidentirani u nove deftere. Preimenovanjem baština u čifluke, prije svega u vojničke čifluke, a također, i u mulk čifluke, koji su kasnije mogli biti uvakufljeni, Osmanlije su stvarali društvenu bazu elite koja je bila nosilac osmanske ideologije i koja je bila snažno motivirana da iskazuje lojalnost osmanskoj vlasti.

Otkup zemljišta/zemina od strane carskog Kzlarage

Vakufski dokumenti donose, za razliku od deftera koji daju samo kratke podatke, brojne detalje o otkupu zemljišta, uvakufljenju, te o višedecenijskom osporavanju uvakufljenja5. U jednom hudždžetu datiranom u prvoj dekadi džumade-l-evve­la 999/između 25. februara i 06. marta 1591. godine potvrđuje se da je osoba po imenu Muhammed sin Jahjaa sina Muhammeda, iz kasabe Jenidže-i Jajce, u nahiji Kloka, u kadiluku Jajce i Novosel prodao sav svoj posjed baštinu (bir kıt’a baştine) sa pratećim objektima6 što je naslijedio od svog oca navedenom agi Hadži Mustafi za kojeg se u dokumentu kaže da je bio aga u Novom saraju7. U vezi sa ovim otku­pom vođen je spor 1006/1598. godine koji je pokrenuo Nezir, sin gore navedenog Muhammeda gdje je iznio tvrdnju da su mutevelije nasilno preuzele zemlju i ostalo što je prodato. U hudždžetu se navodi i da je Fatima Hatun, supruga gore spomenu­tog Muhammeda sina Jahjaa, pokrenula sudski postupak protiv vakufa, nakon što je Muhammed umro. Postupak se vodio pred vezirom Ahmed-pašom. Porta je, stoga, poslala svog čauša, agu Hudaverdija, kao inspektora u vezi sa spornim pitanjima oko spomenutog vakufa te je, nakon što je predmet više puta razmotren, zabranje­no dalje uplitanje navedenih u poslove vakufa8. Može se pretpostaviti, na osnovu ove potvrde koja govori o otkupu izvršenom po nalogu države i na osnovu prodaje sastavljene u vidu kupoprodajnog ugovora, da su i ostala dva dijela došla u posjed Kzlarage na isti način9.

Dokumenti pokazuju da su bitni postupci u uspostavljanju kasabe Novo Jajce/ Varcar Vakuf bili obezbjeđenje zemljišta kroz otkup iniciran od strane države za op­ćedržavne potrebe i potrebe urbanog razvoja neurbanog područja, potom izdavanje mulkname, izdavanje hududname, sastavljanje vakufname, te dodjela muafname novonastajućoj kasabi. Kada se radi o otkupu, jasno je na osnovu kasnijih čestih sporova da je otkup bio prinudni otkup iniciran od strane države, tj. predstavljao je jednu vrstu eksproprijacije i izuzimanja zemljišta uz naknadu, a za općekorisnu namjenu i za podsticaj razvoju date sredine i za urbanizaciju i civiliziranje jednog seoskog prostora kakav je bila Gornja Kloka.

Popisivanjem posjeda sa navedenih područja postepeno se uspostavljala državna kontrola nad tim posjedima. Također, kasnije, ubacivanjem veće količine novca za kreditiranje namijenjenog za razne potrebe i za novčano poslovanje vakufa, pokre­nut je ubrzani razvoj ove sredine. Kultiviranjem zemalja koje su, uglavnom, nastajale krčenjem povećavao se zemljišni posjed koji je registriranjem u nove deftere uvođen pod državnu kontrolu, te je time određivan njihov status10. Na zemljišnim kom­pleksima definiranim općim imenom zemini11, sa kojih se davalo paušalno 300 akči zemljišnog poreza/resmi-zemina, počelo se u jednom periodu nakon uvakufljenja dešavati krčenje šumovitih prostora12. Navedeni paušalni iznos od 300 akči se uru­čivao spahiji kao državnom službeniku koji je, između ostalog, kao lice koje je saku­pljalo poreze obavljao poslove voditelja lokalnih zemljišnih deftera13. Vakufljenjem četiri baštinska mjesta sa pošumljenim ili šumovitim dijelovima, kako se u nekoliko dokumenata o vođenju vakufskog spora navodi, ta mjesta su dobila novi ekonom­sko pravni status ukrupnjenog čifluka Kzlarage određenog za potrebe novonastale kasabe. Već je rečeno da su zemljišta/zemini kao vrsta dijelom neuređene zemljišne površine i kao filuridžijsko zemljište došli u posjed Kzlarage kupovinom. Što se tiče baštine14 koja je ušla u sastav spomenutog ukrupnjenog Kzlaraginog čifluka ona je bila njegova naslijeđena baština koja je i prije vakufljenja i formiranja ukrupnjenog čifluka bila preimenovana u čifluk nakon što je otac navedenog Kzlarage postao mu­sliman.

Ni desetljećima nakon formiranja Kzlaraginog uvakufljenog čifluka u kadijskim hudždžetima i sultanskim fermanima nije bio uvijek na isti način niti precizno re­gistriran niti definiran status navedenih zemljišta. To se dešavalo stoga što su nave­dene zemljišne parcele bile u fazi stalnih promjena i prilagođavanja novim uslovima korištenja što nije bilo praćeno dovoljno brzo u pravnom jeziku dokumenata15. Pro­mjene u pogledu određivanja statusa zemljišnih posjeda inicirane su postupno od strane samog vakufa kao oživljavanje, krčenje i kultiviranje neobrađenog zemljišta. Spomenuta zemljišta su po osnovi zakonske odredbe i radnjama koje su omogućile njihovo vakufljenje bila izuzeta za općekorisne i državne potrebe.

Sporovi vođeni sa vakufom oko uvakufljenih zemljišta

Mogućnost za sporove s vakufom nastajala je, prije svega, zbog nezadovoljstva dvojice lokalnih spahija iz kasabe16, te zbog uplitanja nekog od vakifove bliske rod­bine ili nekog lica između mjesnog stanovništva u zemljišta koja su bila izuzeta za va­kuf kao i u vezi sa nepreciznim definiranjem broja vakufskih zemljišnih parcela koje se dešavalo od strane lokalnih dužnosnika17. Nekoliko decenija nakon formiranja vakufa vodile su se vakufske parnice u pogledu validnosti uvakufljenja i u pogledu prava na određene vakufske prihode.

Jedan vakufski spor vodio se sa vakifovim bratom agom Mahmudom sinom age Muhammeda. Spor je bio pokrenut augusta 1016/1607. godine s tvrdnjom da je zemlja u kasabi i njenoj okolini prešla na njega sa njegovog umrlog brata, te da je bespravno uzurpirana od strane vakufa18. Međutim, već u septembru mjesecu iste godine Husejn, kadija Jajca je ovjerio na sudu registriranu izjavu age Mahmuda, va­kifovog brata i muteferike na Visokoj Porti i brata dolje navedene Salihe Hatun, u kojoj je spomenuti priznao da se sporio oko nasljeđa svog brata age Hadži Mustafe s tvrdnjom da su po kanunu i Šeriatu na njega prešla zemljišta (erazija) i nekretnine, te u izjavi je istovremeno potvrdio da odustaje od dalje tužbe i vođenja sudskog pro­cesa19. Ovdje bi se moglo pretpostaviti da je ovako brzo odustajanje vakifovog brata, inače državnog službenika visokog ranga na Porti, od sudskog procesa sa vakufom koji je sam pokrenuo ukazivalo na činjenicu da se ovaj sudski proces samo formalno vodio kao dokaz koji je trebalo da ostane evidentiran u vakufskoj dokumentaciji o validnosti uvakufljenja i o nemogućnosti da bilo ko, makar bio i vakifov najbliži srodnik, promijeni nešto u vezi s pravima vakufa koja su bila zakonom uspostavljena.

Unatoč gore navedenom očiglednom upozorenju, pokrenut je bio i još jedan spor petnaest godina nakon objedinjavanja nekoliko zemljišnih kompleksa i nakon njihovog uvakufljenja. Spor je pokrenuo tadašnji mutevelija sa sestrom umrlog biv­šeg mutevelije20 Mahmuda, Salihom Hatun koja je, također, jedno vrijeme bila mu­tevelija Kzlaraginog vakufa. U fermanu datiranom 1019/1610. godine, a upućenom kadiji Jajca, navodi se da se ona udružila sa mjesnim spahijom, te da je prisvajala prihode vakufa na ime brige oko jetima umrlog brata čime je nanijela štetu vaku­fu a, prije svega, vakufskim službenicima21. Saliha Hatun je ustvrdila da su čifluci koji su bili izuzeti za vakuf mirijski, te da njihovo vakufljenje nije dozvoljeno pa je u suradnji sa tadašnjim lokalnim spahijom navedenu zemlju bila uzela pod tapiju. Godine 1020/1611. bila je izdata nova sudska potvrda kojom je registrirana izjava Veli Čauša i Ali Čauša, dvojice spahija u spomenutoj kasabi nadležnih za dozvole i evidentiranje kupoprodajnih transakcija u vezi sa zemljišnim nekretninama, kojom su, iako su oni bili inicijatori ovog sukoba, potvrdili da je Saliha Hatun bila prodala spomenutu zemlju uz tapiju i tako se umiješala u vakuf, a također, su i izjavili da navedenom zemljom upravlja vakuf po starom pravilu uspostavljenom od ranije22. Po osnovu spomenutog argumenta da su “još od prošlih sultana dati u posjed agi Mustafi i da je izdata mulknama”, te po osnovi izdate fetve23 u ovom sporu vakufa sa vakifovom sestrom presuđeno je u korist vakufa24.

Dok se u gore navedenim sudskim procesima u vezi Kzlaraginog vakufa spor vodio između vakufa i bivših mutevelija koji su bili u bliskom srodstvu sa vakifom dotle se u navedenim sudskim parnicama u periodu 1628-1633. i, kasnije, 1652. go­dine spor vodio između mutevelije i spahije Veli Čauša, nastanjenog u navedenoj ka­sabi koji je na početku pokretanja ovog procesa imao podršku i od drugog spahije u kasabi Ali Čauša. U osnovi, ovdje se radilo o sporu u kojem su učestvovali muteveli­ja uvakufljenog zemljišta (objedinjenog i ukrupnjenog čifluka) kao lice koje upravlja vakufom u ime osnivača vakufa i spahija koji je imao određene ingerencije na zemlji odakle je po odobrenju države prikupljao poreska davanja na ime ličnih prihoda za svoju službu, te obavljao razne administrativne poslove vezane za zemljišne parce­le25. Evidentno je da su u novoosnovanoj kasabi Varcar Vakufu bila postavljena od strane države dvojica spahija sa titulom čauš.

Navedena dvojica spahija učestvovala su u sudskom parničnom procesu koji se vodio u periodu 1628. i 1633. kao i 1652. godine oko pitanja korištenja prihoda sa novoiskrčenog vakufskog zemljišta. Pitanje na sudskim raspravama je bilo kome pripada desetina sa novih poljoprivrednih zemljišnih kompleksa nastalih krčenjem hrastove šume, te na čijem se zemljištu uopće nalazila ta hrastova šuma: vakufskom ili na području seoskih baština koja su, po navodima spahije Veli Čauša, spadala u izvor njegovih timarskih prihoda.

Osnivanjem vakufa došlo je po odluci države do značajnog zahvatanja prihoda od strane vakufa i do jačanja civilnog sektora nad vojnim i ekspanzionističkim što je išlo na štetu timarskog sistema općenito, a time ina štetu spahija. Od motivacije spa­hija i spremnosti na vojne operacije, te od jakih i sigurnih izvora finansiranja ovisio je i vojni uspjeh osmanskih osvajačkih pohoda.

U spomenutom konkretnom sporu spahiji je smetalo što vakuf i pored golemog novčanog kapitala zahvata i dio prihoda za koja je on smatrao da treba da budu u njegovoj nadležnosti. Spahija je insistirao da on uzima desetinu sa novoiskrčenih mjesta na zemljišnim površinama. Kako se vidi iz navedenih dokumenata spahija Veli Čauš je bio isposlovao i tezkiru od bivšeg mirimirana tvrdeći da je zemlja izvan deftera (haric ez defter).26 Nakon nove rasprave koja se vodila na Carskom Divanu, a potom ponovo na Divanu Bosne potvrđeno je bilo da novoiskrčeno zemljište spada pod vakuf i da je za vakuf izuzeto, tj. uzapćeno27.

U posljednjoj dekadi mjeseca šabana1043/1633. godine valijin kajmakam je iz­dao još jednu naredbu kadiji Jajca u vezi sa pitanjem tretiranja iskrčene zemlje na vakufskom zemljištu kojim je, slijedeći upute iz fermana, prenio naredbu da spahija nema pravo uzimati desetinu sa navedenih iskrčenih zemljišta, jer je to suprotno zakonu i šeriatu i sultanskom defteru28. Kadiji je bilo naređeno da postupa po pri­mjerku deftera koji ima kod sebe, a koji je nastao na osnovu onog što je registrirano u sultanskom defteru29.

Znači da je do spora dolazilo jer su navedeni uzapćeni zemini koji su navede­nim kupoprodajnim transakcijama došli u posjed Kzlarge, pa potom uvakufljeni ustvari bili dijelom poljoprivredne zemljišne parcele, a dijelom šumovita područja koja su se postepeno krčila i tako postajala poljoprivredno zemljište te im je na taj način izmijenjena namjena, a samim tim i režim oporezivanja. To je u osnovi od ranije bila filuridžijska zemlja sa koje spahija nije imao pravo uzimati desetinu. Krče­njem šumovitih dijelova velikog uvakufljenog kompleksa, koje je dovedeno u stanje obradivih površina, stekli su se uslovi za desetinsko oporezivanje, ali ne u korist spa­hije pošto je sa navedenih obradivih površina u okviru vakufskog zemljišnog kom­pleksa, pa i onih koje je tek trebalo da budu iskrčene, desetina već četiri desetljeća bila uvakufljena za potrebe vakufa30.

Nakon što je 1039/1629. godine pod raznim pritiscima dao izjavu na sudu da ne posjeduje prava na kultiviranom i za zemljoradnju oživljenom zemljištu, te da njego­ve eventualne tužbe na sudu više nikad ne treba da budu prihvaćene31 navedeni spa­hija Veli Čauš se ponovo 1063/1652. godine, nakon dvadeset godina, obratio sudu. Ovaj put obratio se kadiji Akhisara/Prusca, iako Varcar Vakuf nikada nije pripadao kadiluku Akhisar i uvijek je od početka osnivanja do kraja osmanske vladavine bio u nadleštvu kadiluka Jajce. I ovaj kadija je nakon uvida u činjenice donio presudu da se spahija spriječi u daljem sukobljavanju sa vakufom32.

Ostaje činjenica da je spahija Veli Čauš, insistirajući decenijama na tužbi prema vakufu, bio uvjeren da je stanovništvo navedene kasabe, koje je koristilo vakufsku zemlju, iskrčilo bez njegove dozvole brdovita i šumovita mjesta koja su bila u grani­cama njegovog timara kao područja na kojem je on imao nadležnosti da kontrolira zemljišne transakcije i ubire svoje timarske prihode33, te je na taj način uzurpiralo njegovo pravo. Međutim, kadija Jajca je još 1037/1628. godine ustvrdio da se iskr­čene zemlje ne nalaze u granicama spahijinog izvora prihoda tj. timara.

Analizom gore iznesenih činjenica moglo bi se doći do zaključka da se navedeni sporovi nisu ticali samo jednog mutevelije i jednog spahije. Spahija je uporno prote­stvovao, jer je osjećao da gubi dio timarskih prihoda, te da se time narušava i osnov na kojem je timarski sistem uspostavljen, a koji je od ranije kao takav funkcionirao kroz stalna osvajanja novih prostora i proširenje osmanske državne moći.

PRILOG

Prevod fetve koju je sastavio Šejh Hasan Kafija Prušćak, a koja se čuvala u Kzlaraginom vakufu34

Bože moj koji upućuješ i brineš o onom ko je na putu upućivanja u tradiciju i znanje

Kakav je odgovor u objašnjenju ovog pitanja?

Zejd je uvakufio po časnoj naredbi njegove ekselencije Padišaha, nek je na njeg mi­lost i oprost, prije dvadeset godina nekretnine i mjesto gdje se nalaze, a kojim je on upravljao (koje su bile u njegovom tesarrufu) . Kako je izloženo u njegovoj vakfiji sa ča­snom tugrom, podigao je na nekretninama i uvakufljenoj zemlji časnu džamiju, mek­teb, dućane i vakufske kuće, te je uvjetovao da se prihodi od toga troše za potrebe časne džamije, mekteba i ostalih hajrata. I dok je on to koristio prema uvjetima o vakufljenju došao je, također, i vilajetski pisar te je prema časnom fermanu i uvjetima vakufljenja izvršio registraciju u sultanski defter tako što je ubilježeno od strane vakufa tristo akči paušalno35 zemljišnom upravitelju (sahibi erzu) za državnu blagajnu. Spahije koje su dolazile uzimale su od mutevelije ono što je odsjekom određeno prema sultanskom de­fteru, a izmijenilo se mnogo spahija. Dok se tako više od dvadeset godina nakon smrti vakifa Zejda uobičajeno, prema uvjetima vakufljenja, koristila (zemlja i nekretnine) pojavio se spahija Amr. Neka se objasni da li se navedena vakufska mjesta mogu dati Zejdovim nasljednicima uz tapiju i da li će se po zakonu saslušati tužbe Zejdovih na­sljednika budu li htjeli tužbu govoreći: “Mi smo od spahije uzeli uz tapiju.”

A Allah zna. Odgovor: Ne može. Spahija se ne može miješati u nekretnine vakufa i vakufsku zemlju36 sa koje od vakufa, prema sultanskom defteru, treba da uzima ono što je paušalno(odsjekom) određeno. I ne mogu se saslušavati tužbe nasljednika.

Muftija (Ak) Hisara37 Šejh Hasan, nek mu je oprošteno

Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15

Budući da je stigla časna sultanska naredba da nema uplitanja u spomenuti vakuf, kao i da spriječi spahiju Amra i tužitelje od spora na navedeni način, šta onda treba uraditi po zakonu onima koji to ne uzimaju u obzir i koji ne drže da je to zabranje­no, te onima koji pomažu spahiji, tužitelju i spomenutima koji nastoje poništiti(vakuf) i ustrajavaju na tome da oštete i obesnaže spomenuti vakuf, časnu džamiju i ostale hajrate. I šta treba uraditi po zakonu onima koji obmanjuju i upućuju na loš put i na ove razne bid’ate? Odgovor:Uzvišeni Allah zna. Treba se pokoravati časnoj naredbi, te one koji na to ne obrate pažnju treba jako kazniti, spriječiti ih hapšenjem. Oni koji naruša­vaju vakuf, koji saučestvuju (u tome) i koji daju loša uputstva biti će griješnici u skladu sa časnim govorom: “A onaj ko ga izmijeni nakon što je čuo, pa grijeh pada na one koji naprave izmjene” I kao što je izloženo u dodatku na vakufnamu: i prokletstvo Uputitelja Gospodara svjetova i meleka bliskih, i vjerovjesnika i poslanika i svih mumina.

Muftja (Ak38) Hisara Šejh Hasan, nek mu je oprošteno

Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15

Bilješke

1 Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova, prevod Salih Trako u: Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV-XVI) Sarajevo, Orijentalni institut, 1985, 247-261i AdemHan­džić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV/1975, Sarajevo, 1977, 133-171. Neke podatke i važne navode o vakufu u Varcar Vakufu, danas Mrkonjić-Gradu, Kızlarage Mustafe sinabega Mehmeda sina Abdulvedduda, iz sela Gor­nja Kloka dali su Adem Handžić i Salih Trako u svojim radovima. Pošto nisu korišteni podaci iz zbirke dokumenata ovog vakufa to će se u ovom radu na osnovu njih dati više informacija s raznih aspekata o navedenom vakufu. Obojica su podatke o ovom vakufu donijeli, uglavnom, na osnovu vakufname navedenog Kızlarage legalizovane u Istanbulu u prvoj dekadi mjeseca džuma­de-l-evvela 1003/između 11. i 20. februara 1595. godine:Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova. . . , kao i na osnovu popisnih deftera iz 1574. i 1604. godine. Vidjeti: Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku. . . , 156-165. Salih Trako je koristio i mufassal defter iz 1008-9/1600. godine i poseban dokument tzv. hududnamu: Hudu­dnama čifluka Kızlarage Mustafe iz 1591. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju XXXI/1981, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1981, 179-187. Također je objavio i rad Natpisi na ša­madanima Kızlaragine džamije u Mrkonjić-Gradu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga VII-VIII, Sarajevo, 1982, 155-161.

2 Izradi rada pristupilo se, uz uvid u relevantnu literaturu, po principu dešifriranja dokumenata, uvi­dom u cjelovite sadržaje dokumenata, zatim analizom i temeljitom komparacijom kako objavljenih tako i neobjavljenih dokumenata i na kraju isticanjem zapažanja i zaključaka.

3 Čifluci o kojim se ovdje govori ustvari su bili jedan zemljišni posjed Kızlarage Mustafe i dva zemljiš­na posjeda njegovog oca, carskog gulama bega Mehmeda (Muhammeda) , koje su oni posjedovali od ranije kao baštine, tj. bili su njihova porodično naslijeđena baštinska mjesta. A zemljišta/zemini koji su zajedno sa naslijeđenim čiflucima ušli u sastav jednog ukrupnjenog čifluka, koji je postao predmet vakufljenja, bili su otkupljeni posredstvom Kızlarage. Sva spomenuta zemljišta su objedi­njena u jedan veliki čifluk koji je u cjelini bio predmet vakufljenja.

4 Adem Handžić… 161. Podaci su uzeti iz deftera TK, TD, No. 477, fol. 331. U raznim dokumenti­ma koji su izdavani nakon osnivanja vakufa u vezi sa sporovima nastalim po pitanju prava na uživa­nje prihoda sa vakufskih posjeda kao i u vezi zaštite muafijjeta donose se isti navodi o zemljištima (zeminima) gore navedenih lica.

5 U katastarskom popisnom defteru iz 1604. godine se ne precizira način na koji su se tri nenaslijeđe­na dijela našla u posjedu navedenog Kızlarage Mustafe, osim što je rečeno da ih je držao uz tapiju. Ovdje će se na osnovu vakufskih dokumenata donijeti neki detaljni podaci o proceduri oko otkupa zemljišta od strane Kızlarage koja su kasnije bila uključena u vakuf.

6 Taj posjed obuhvatao je sve ono što je prešlo kao nasljedstvo na Muhammeda sa njegovog oca Jahjaa preko njegovog djeda Mustafe sina Abdullaha, a u to je spadalo sljedeće: baština poznata kao bašti­na Mustafe Abdullaha, jedna kuća na toj baštini sa svim što joj pripada i sa vrtom, slamnjak, bašča, čajiri, njive koje je navedeni prodavac obrađivao, dvije čajire zvane Homar na pašnjaku po imenu  Vlasinje, dijelove u čajirama na mjestu zvanom Podular sa svim što ide uz njih, ispasište zvano Voda i ostalo uz to. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-18.

Saray-ı cedid ağası.

8 Hudždžet datiran posljednjeg dana mjeseca redžeba 1006/08. marta 1598. godine ovjerio je Alija sin Mehmeda, kadija u Jajcu. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-16.

9 Dokumenti u vezi s tim nisu sačuvani u vakufskoj dokumentaciji.

10 Osmanlije su pored dodijeljivanja timarskih prihoda pomagali određena lica preko kojih su mogli realizirati svoju vlasti koji su prihvatili da budu nosioci njihove ideologije tako što su im dodije­ljivali čifluke. Ti čifluci su nastajali zauzimanjem napuštenih zemljišnih parcela nakon osvajanja, krčevinarstvom i objedinjavanjem više zemljišnih parcela tzv. baštinskih mjesta/baştine yerleri.

11 Zemin je opći termin za različite zemljišne parcele. Zemin je mogao biti i veći kompleks pustog i neobrađenog i pomalo divljeg zemljišta koje se postupno kultiviralo, a mogao je biti slobodan ili u privatnom posjedu i sastojati se od više čifluka. U osmanskim kanunamama ovaj se termin veoma  rijetko upotrebljava. Zemljišta su uglavnom imenovana kao baštine ili čifluci. Prema A. Aličićui zemin je poljoprivredno zemljište koje nema utvrđene granice, a moglo je biti veće ili manje od baštine i čifluka. Vidjeti: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985, 658.    

12 Resmi-zemin kao zemljišni porez plaćao se u iznosu dvije do pet akči po dunumu ovisno o plod­nosti zemljišta. Resmi-zemin je davan od stane raje koja nije bila registriranana spahiju sa timarom ili ga je davala raja koja je obrađivala zemlju koju nije koristila sa tapijom, kad nije nikako imala zemlju ili kada je htjela obrađivati više zemlje nego što je imala. Vidjeti: Osmanli Devleti ve Me­deniyeti Tarihi, Istanbul, 1994, 536-537; U kanunamama se navodi da se kao resmi-zemin davala jedna akčana dva dunuma najbolje zemlje sa vodom, jedna akča na tri dunuma srednje zemlje i jedna akča na pet dunuma najniže kategorije zemlje. Vidjeti:Osmanli kanunnameleri II Bayezid devri kanunnameleri, 2. Kitap, Istanbul, 1990, 65.

13 U tom pogledu funkcija spahije u kasabi odgovarala je u određenom pogledu funkciji današnjeg gruntovničara tj. voditelja zemljišnih knjiga i poreznika. Spahija koji je bio stacioniran u kasabi bio je vojno lice i vojni službenikkoji je vodio lokalnu bilježnicu/defter o prometu zemljišnim parcelama sa kojih je on, uz to, bio dužan i prikupljati i kontrolirati prikupljanje poreza koji su bili namijenjeni za vojne potrebe i njegovu službu.

14 Baština je u osnovi sinonim za čifluk s tim što je baština bila od davnina naslijeđivano zemljišno gazdinstvo u rukama nemuslimanskog stanovništva, a naziv čifluk, odnosno status čifluka, ta ista baština dobiva prelaskom u muslimanske ruke. Baština označava zemljište koje se obrađuje. I u pre­dosmanskoj Bosni baštine su dodijeljivane po plemenitaškoj osnovi licima koja su imala posebne zasluge u službi državi i koji su služili državi. Dodijeljivane su u posjed na način kako su i kasnije osmanski čifluci davani u posjed temlikom. Kada je Bosna osvojena značajan dio baština je regi­striran kao izvor timarskih prihoda s tim da su ostajale u rukama njihovih posjednika koji su ih u tom trenutku koristili. Za razliku od predosmanskih plemenitaških baština koje su bile oslobođene poreza i kulučenja baštine uvedene u osmanski timar bile su obavezane davanjem poreza. Vidjeti: Feridun Emecen, Baştina u Islam Ansiklopedisi, Istanbul, 1992, 135-136; Vidjeti: Fahd Kasumo­vić, Osmanska agrarna politika i nadmetanje za zemlju u jugoistočnoj Evropi, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXXV, Sarajevo, 2014, 99;Samo neke baštine su, kao što je u gornjem tekstu istaknuto, bivale postupno preimenovane u čifluke. Ipak najveći dio baština registriran je pod imenom baština sa pripadajućim im poreskim opterećenjima u poreskim defterima kroz cijeli period osmanske vlasti. U 15. i 16. stoljeću zemljišta koja su nazivana čiflucima, kao što je bio slučaj i sa timarskim prihodima, nalazila su se, uglavnom, samo u rukama onih nemuslimana sa posebnim statusom kao što su knezovi i druge vojne starješine. Čifluci su u prvim desetljećima osmanske vlasti uglavnom dodijeljivani kao nagrada vojnicima. Bolje rečeno dodijeljivani su kao neobrađena i neiskrčena zemljišta kojim je potom bio određivan beratom status čifluka sa mukatom, a taj po­vlašteni status vojničkog čifluka koji je imao povlastice u pogledu poreskih davanja zadržavan je uz navedeno zemljište i kada su ta zemljišta mijenjala korisnika. Vidjeti: GHB, A-4839/TO. Čifluke su u prvo vrijeme osmanske vlasti dobijali prvo stranci vojnici, potom lica koja su primila islam, a u manjoj mjeri dobijali su ih vojne starješine nemuslimana. Nedim Filipović konstatira sljedeću činjenicu u vezi sa dodjelom čifluka u 15. stoljeću, a na osnovu analize deftera Bosanskog sandžaka iz 1489. godine: “Tu je zapisana grupacija od nekoliko stotina čifluka. Lavovski dio tih čifluka drže feudalci, ratnici, ulema i drugi pripadnici privilegiranog sloja, mahom stranog porijekla, a manji dio posjeduju domaći islamizirani feudalci, dok je minimalni broj čiftluka u rukama hrišćanskih pripadnika zatečene feudalne klase.” Vidjeti: Nedim Filipović, Osmanski feudalizm u Bosni i Her­cegovini, Sarajevo, 2007, 402.

15 Dokaz za to, između ostalog, je i promjena načina oporezivanja na iskrčenim zemljištima.

16 O uplitanju spahije u vakuf i uzurpaciji vakufske imovine govori se i unekim dokumentima iz 18. stoljeća. Na osnovu analize dokumenata o sporu koji se vodio 1778-1781. Fahd Kasumović konsta­tira “da je kriza timarskog sistema u XVII i XVIII stoljeću samo doprinijela učestalosti sporova iz­među spahija i vakufskih mutevelija”. I u ovom sporu je, na osnovu fermana datiranog 1195/1781. godine, presuđeno u korist vakufa. Vidjeti: Fahd Kasumović, Sporovi oko uvakufljenih skela u Bi­čeru i Desetniku 1778-1781. godine, u Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo 20007, 297-308.

17 U nekim dokumentima govorilo se o četiri, a u nekim o pet baština: A-4856/TO-4 i A-4856/TO-6- 

18 GHB, A-3445/TO: Hudždžet datiran sredinom rebiu-l-ahira 1016/ između 04. i 14. avgusta 1607. godine Husejina sina Isaa, kadije u Jajcu.

19 . . merhum karındaşım el-Hac Mustafa Aga vakf etduğı erazi ve akar şer’an ve kanunen bize intikal etmişdir deyü. . Vidjeti: GHB, A-4856/TO-20: Hudždžet Husejna, kadije u Jajcu datiran u prvoj dekadi džumade-l-evvela 1016/između 23. avgusta i 01. septembra 1607. godine.

20 Sahib-i vakf olan mütevvefa y-ı mezburun kızkarındaşı. . .

21 GHB, A-3444/TO: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran u poslednjoj dekadi šabana 1019 / između 07. novembra i 16. novembra 1610. godine i upućen kadiji Jajca.

22 GHB, A-3446/TO: Hudždžet datiran sredinom džumade-l-ahira 1020/ između 20. i 30. augusta 1611. godine. 

23 GHB, A-4856/TO-15. Prijevod navedene fetve koja se čuvala u vakufskoj dokumentaciji donijet je u Prilogu 1na kraju ovog teksta. Fetvu je sastavio za potrebe Kızlaraginog vakufa poznati Šejh Hasan Kafija (1544-1615) iz Akhisara.

24 GHB, A-3444/TO. Ovaj dokument nije sačuvan u zbirci vakufske dokumentacije nego je prona­đen kao dokument rasut iz zbirke i evidentiran je kao pojedinačan primjerak dokumenta.

25 Ta služba je s jedne strane bila vojna s obavezom da ide u vojne pohode, a s druge strane bila je i civilna da nadgleda i daje odobrenje za promet parcelama sa zemljišnih posjeda koji su mu bili dodijeljivani na upravu, a koja su bila i njegov lični izvor prihoda u gore rečenom smislu. Spahija je imao pravo da pobire one prihode koji su mu dodijeljivani sa posjeda naznačenih u njegovom beratu kao njegov timar. Tako se u dokumentima koji se odnose na Kızlaragin vakuf navodi kao važan državni službenik “spahija u spomenutoj kasabi” (kasaba-i mezbure sipahisi) . Spahija je bio i vojnik po potrebi, a istovremeno i lokalni državni službenik smješten u kasabi koji je ovjeravao promet zemljišnim posjedima. Pošto je prelazak od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazvano Novo Jajce (Yayçe-i Yenice ili Yayçe Yenicesi) . Zvaničnim prelaskom statusa sela Gornja Kloka u status kasabe i pozicija lokalnog ili mjesnog spahije je uglavnom bila preformulirana u sin­tagmu “spahija u navedenoj kasabi”. Pošto je prelaz od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazivano Novo Jajce. Zvaničnim prelaskom statusa sela u status kasabe i pozicija lokalnog spahije je preimenovana u formulaciju “spahija u navedenoj kasabi”. 

26 Pošto je tvrdio da su stanovnici kasabe iskrčili brdovite predjele na baštinama kao zemljišnim par­celama koje su pripadale selu sa kojeg je on ubirao svoj timarski prihod to je valijin kajmakam, podržavajući u početku pokretanja spora spahijinu stranu, u februaru 1628. godine izdao naredbu da vakufski mutevelija aga Omer bude po tom pitanju doveden na Divan. Vidjeti:GHB, A-3447/ TO: Pismo valijinog kajmakama izdato je u Saraj Bosni, datirano sredinom džumade-l-ahira 1037/ između 16. i 26. februara 1628. godine i upućena kadiji Jajca.

27 GHB, A-4856/TO-6: Pismo/mektup sa penčom valijinog kajmakama izdato je na području Ba­njaluke, datirano sredinom džumade-l-ahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upu­ćeno kadiji Jajca.

28 Radi se o defterima koji se nazivaju maktu’ defteri, a u kojim su bilježena podavanja državi koja su bila određena odsjekom.

29 U vezi sa gore navedenim pitanjem bilo je izdato sa područja Banjalukei pismo valijinog kajmaka­ma sa penčom datirano sredinom džumadelahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upućeno kadiji Jajca. Vidjeti: GHB, A-4856 / TO-7. 

30 O uvakufljenju desetine za potrebe vakufa govori se u više dokumenata iz zbirke A-4856/TO.

31 GHB, A- 3449: Hudždžet datiran 01. safera 1039/ 20. septembra 1629. godine jajačkog kadije Jusufa.

32 GHB, A-3450/TO: Hudždžet datiran 27. safera 1063/27. januara 1653. godine Mehmeda, kadije u Pruscu. Iz navedenog huždžeta se vidi da je spahija Veli Čauš bio ranije preuzeo oko 6000 akči na ime sudske nagodbe, a on je međutim tvrdio da je navedeni iznos vakuf ponovo preuzeo za sebe. Kada su traženi od njega dokazi nije ih predočio, a vakufski mutevelija Ibrahim Čelebija sin Ali Čauša i hatib Šejh Abbas su se zaklelida navedeni iznos nije bio uzet od strane vakufa.

33 . . . . . . vakf topraklarına mutesarrıf olan ehali-i mezbure benim timarımın hududunda olan Mubah Dağı bila izin baltalık edüp ihya eylemekle. . . Vidjeti: GHB, A-3450/TO. 

34 GHB, A-4856/TO-15.

35 Ovdje je rečeno maktu’ što se u našoj historijskoj literaturi uglavnom prevodilo odsjekom.

36 Tj. zemlju koju spahija tesarrufi i sa koje pobire prihode. Kada se upotrijebi termin tesarrufi, koji se u našoj dosadašnjoj literaturi nije uglavnom prevodio, ovdje treba napomenuti da pojam tesarruf ne znači posjedovanje nego da znači upravljanje i korištenje prihoda u omjeru koji su navedenom licu beratom bivali određeni i propisani.

37 U originalu je navedeno samo Hisar, Ak je izostavljeno. 

38 Isto. 

***

(Ovaj naučni rad poslao nam je književnik Ivan LOVRENOVIĆ, na čemu mu se srdačno zahvaljujmo)

In memoriam Razija MUJKIĆ – SVE ZA DRUGE, MALO ILI NIŠTA ZA SE

Navršilo se četrdeset dana od smrti Razije Mujkić iz Varcar Vakufa.

Kuća Razijine mlađe sestre Sene u Polju kod Cazina u kojoj je rahmetli Razija živjela od 1995. pusta je i tužna.

Ovdje u Canadi, ni Razijina najmlađa sestra Hajra ne može se još pomiriti sa bolnom činjenicom da Razije više nejma. Ne može prežaliti što zbog korone nije mogla lani, niti ove godine u Bosnu kako bi i ona Raziji hizmetila zajedno sa Senom i njenom kćerkom Belmom, zetom Sulejmanom. Razija u finim haljinama, pod jabukom, u šarenoj bašči. Tumačimo san: Razija je u džennetu! Zaslužila je, a Dragi Bog najbolje zna.

Ostale su slike teškog bolesnika koje su stizale preko Messengera.

Razija je bila okružena pažnjom ljubavlju, brigom i hizemrom kojim su je Sena i ukućani nesebično darivali kako bi joj olakšali tešku bolest. Pitali su je kao malo dijete, kupali i presvlačili, bdijeli pokraj bolesničkog kreveta, kako bi joj uz Božju pomoć i zalagenje doktora koje su joj dovodili i kojima su je vodili, produžili život. Familijarnu, ljudski zadaću ispunili su na najbolji mogući način, ali Bog je uzeo Raziju k sebi. Bog uzima najbolje među nama.

Hamdija, Razija, Sena i Hajra su potekli u Rici, u kovačkoj obitelji Mujkića, Mehe i Zibe, u jednoj od onih kuća u nizu u Gornjoj mahali koju je prije Drugog svjetskog rata sagradio Crveni krst kako bi udomio beskućnike kojima je vatra sažegla sve kad je ono Rika gorila.

Kovačnica Mujkića bila uz rički most, naspram džamije, u njoj je kovao Mehin brat Hamko i sin Hamdija. Kovali kose, klepali lemeše i sikire, potkivali konje. Mehu vidim kako sjedi na ćepenku, zašao duboko u godine, puši, čas mu pogled pada na kovačku vatru u kovače Hamku i Hamdiju, čas pogleda na svijet koji promiče Rikom. Umro je od boslesti i starosti, ne stekavši penziju ostavivši u ament Raziji očinski teret brige oko obitelji. Hamdija se oženio i odijelio, a Razijina djevojačka pleća pritislo je toško očevo brime brige oko obitelji, majke i dvije sestre. Zadaću je isunila na najbolji način žrtvovaši sebe, udaju, sreću sa svojim mužem i djecom.

Zaposlila se u  tzv. društveno-političkim organizacijama (Komitetu) kao čistačica i kurir, kafe kuharica. Pretprošle godine, službenica Boja koja je sa Razijom dugo godina radila, raspitivala se kod Hajre:

„Kako je Raza’ Voljela bih je vidjeti. Eh, koliko mi je samo kafa ispekla!“

Nikad Razija nije zakasnila na posao, nikad joj nisu našli ni trunku prašine u kancelarijama, znala je visti s one strane velikih pendžera na vrtoglavoj visini, da bi ih očistila, kao akrobata. Hitro bi raznosila pozive i poštu s kraja na kraj grada, pa hitila kući, ponekad zastani na pragu kovačnice Omera Zonića kako bi razmijenili koju riječ.

U kući u Rici ništa nije manjkalo, nije se bilo ni boso ni golo, ni žedno ni gladno. Kupila adio-aparat i gramofon, tada rijetkost u Rici. Kuća blista od čistoće. Kroz otvoren pendžer dopire u Mahalu Razijina, Senina i Hajrina pjesma; pjevački dar prišao na njih s majke Zibe koju često prate u pjesmi. Safet Isović im zakletva, vole Zaima, Zehru. Razijina je najomiljenija pjesma „Vrbas voda nosila jablana.“ Vrbas je odnio kujundžiju Muju na jablanu, ali Vrbas nikad nije „razabrao i vratio jade“ Razijine, niti se ona ikad požalila na svoju sudbinu. Bila je sretna jer su čeljad u kući punoj berićeta bila zadovoljna.

Dala je Razija Senu u školu i kao trgovca izvela je na selamet; Sena je radila sa Rabijom Mehdić Herić u tada jedinoj knjižari u gradu, u prvom dućanu do Džamije. Udala se za Omera Pupića, učitelja koji je službovao u okolini Cazina, tamo i ostala do danas.  

Hajru, nakon završene gimnazije u Varcaru, spremila o svom trošku u Banju Luku na Pedagošku akademiju.

Kada su se Sena i Hajra udavale, Razija je svakom svatu po boščaluk dala.

Bila je vrijedno mahalsko ričko čeljade. Nikad besposlena. Ako nije na radnom mjestu, jest u kući za stanom, ili veze, kera, plete, pere. Iza sebe je ostavila desetine metara ponjave, finog veza i heklanja; motivi starinski, bosanski, ne zna se koji je ljepši od ljepšeg.

Najbolja su joj prijateljice bile Kadira Darkulić iz Mahale i SlobodankaPijetlović iz Kaljadžića mahale, Đokina kći, Ljubina sestra koja je nekad radila u Komitetu. Njih tri bi zajedno izlazile ponekad u Hotel, odlazile na priredbe u Dom kulture, u kino, ili na igranke. Plesalo se na ploči ispod Grajića kuće, svirali Velići, Svetinovići, Bašići.

Djecu nije stekla, pa je Hajrinu i moju djecu Almu i Mirzu, Seninog rahmetli Aska i Belmu, volila kao da su njena. Učila ih slovima i računu. Kada su potekli unuci Lejla, Muamer, pa Mala Lejla, Jasmina, ko sretniji od Razije. Kad smo na okupu, tutka im marke da sebi kupe sladoled, gavlja kod Mede u prodavaonicu i donosi slatkiše. Kad se rastajemo, daruje našim im čokolade, bombone, chips, smoki. Uvijek bi ih obveseli kakvim slatkišem, ali i pjesmom, lijepim savjetom, podukom, pričom i uspavankom. Od milja zvali su je Zija i Gaga. Nesebično im se s ljubavlju darivala svim bićem, dijelia s njima radost života; Asmira, Seninog sina jedinca, borca Armije RBiH kojeg su ubili Abdićevci, nikad Razija nije prežalila.

Pod četničkom strahovladom i nasilnicima koji su ih malo, malo, pa iz kuća oružjem izgonili, prijetili ubojstvom, Razija se brinula o bolesnoj majci. Nakon smrti majke, umro je i Razijin brat Hamdija, pa je ostala sama, skamenjena u strahu terora „osloboditelja“ (ustaša) za koje je tvrdila da su bili opakiji od četnika.

Hajra često prepričava kako je Razija pisala pismo šefu četničke policije Kesiću tražeći objašnjenje zašto su Hajra, Alma i Mirza u kućnom prtivoru, zašto ih ona ne može obići, zašto Hajri ne dozvoljavaju ni posjetiti majku na umoru, Alma i Mirza svoje nane u Rici, tek nekoliko stotina metara daleko, a kao da su na svjetlosnim godinama udaljenim planetama. Pisati Kesiću nije smio svako.

Ne jednom, Hajra je pripovjedila;

„Spremila Razija puna kolica hrane. Platila komšiji Rasimu da zajedno s njom kolica doveze do zgrade u kojoj su Hajra i djeca bili zatočeni sa još devetero gradske nevine čeljadi. Kada su njih dvoje prolazili preko pijace, presreo ih je naoružani četnik. Kolica je prevernuo, Rasima dobro istukao, pa ga raskrvavljenog natjerao s Razijom nazad u Riku.

Kada su najzad Hajra, Alma i Mirza sa ostalim građanima, te nekliko mučenika logoraša s Manjače strpani u autobuse i u Jajcu razmijenjeni za zarobljene četnike, Razija je od tuge za pala u nesvijest.

Velika je i nesebična ljubav Razijina. Život joj se savršeno uklapa u poslovicu; „Sve za druge, malo ili ništa za se.“

Kada je Alija halalio Varcar i patnje Varcarana, njihov strah od četnika i ustaša, pretrpljeni teror i sve što su vijekovima tekli, pa kada ih je uz pomoć svojih izvršitelja u Ratnom predsjedništvu Mrkonjić-Garada na čelu sa Sulejmanom Cerićem, dizao sa njihovih starinskih ognjišta, i Razija je spakovala ono sirotinje. Dok je bogatijim Ričinima bio malo i čitav šleper da bi prebacili svoju pokretnu imovinu u Ključ, Sanski Most, Bugojno, dotle za Raziju nije bilo ni kvadratnog metra na kamionu, ni za nju ni za njene, uglavnom ručne radove, vezove, ćipke…

Prije daytonske selidbe Varcarana, molio sam u Ključu Sulejmana Cerića kojemu sam predao novac koji su prikupili varcarski proganici u Zapdnoj Europi) da kad budu prtljali sve mučenike iz Varcara, neka ne zaborave ni Raziju. I, u silnoj svojoj pohlepi, Alijini teklići su „zaboravili“ Raziju, pogazili moju molbu i svoje obećanje da neće. Ne dočekavši Raziju, Sena, majka palog borca Armije RBiH se po crkavici i duboku snijegu zaputila u Ključ, tamo se srela sa Cerićem,  pitala ga za Raziju. Bio je sert i drzak prema njoj. Sena je u Ključu tražila prijevoz do Varcara, pa najzad srela komšiju Muću iz Polja, vozača pokretne radionice Alagićevog Sedmog korpusa ARBiH, pa su se zaputili u Varcar po Raziju i ono malo njene sirotinje.

Razija je je bila sretna što je uspjela sa sobom ponijeti nekoliko kofera njenih ručnih radovima koje je stvarala čitav svoj život, koje je kasnije razdijelila i poklonila.

Privikla se Razija na novu životnu sredinu, toplu, svijetlu i ljubavlju ispunjenu kuću Omerovu i Seninu. Nikad bez Razije fldžan kahve nije popijen, nikad za sofru prije Razije nisu sjeli. Uvijek govorili nekome od ukućana „Zovi Raziju!“  I, ona je stidljivo i snishodljivo uz veliku zahvalnost prihvatala punuđeno, ali uvijek nakon što je više puta nutkana. I, bila je zahvalna.

Bila je rahat u svojoj sobi. Imala je televizor; kad bi poželjela, mogla je biti sama. Nikad bihuzurena. Ali, voljela  je čeljad i društvo. Bila je draga svima koji su je u Polju poznavali, poštovana i voljena jer je kao insan to zaslužila svojim karakterom i primjerom. Kao džematliju, i hodže su je hvalile.

O bajramima, pohodila je Razija sa Senom, Belmom, Sulejmanom i unučadi Varcar,. Prvo na mezar Uspolje, El fatiha umrlim. Ustvari, čitava Rika je postala mezarem. Zavraćala se u haman opustjelu Mahalu, s tugom prebirala uspomene pred kučom koja je nekad bila kuća, sada razvalina. Obnemogla na nogama, zadnjih godina nije niti ulazila u Mezar, ostajala bi pokraj ograde na ulici, a u Mahalu ionako nije mogla. Ljute rane, dosoljene.

Rado je i mene dočekivala kada bi se pojavi u Cazinu. Voljela je kada bih se šalio na svoj, ali i na njen račun, kada bih glumio i oponašao naše Ričane koje smo poznavali, s kojima smo rasli i s kojima nas je rastavili četnici, ustaše i Alijini pehlivani.

Nekoliko Razijinih ručnih radova krase našu kuću i podsjećaju nas na jedno fino ljudsko plemenito umjetničko čeljade.

Čitav joj život je bio ispunjen umjetnošću, u prvom redu umjetnošću preživljavanja. Život je nije milovao, da pače durala je udarce kovačkim „velikim čekićem,“ mlavljena hamerom, ali nije se dala oboriti, dobra je to rička mazija i japija, neuništiva. Ništa je nije spriječilo biti i ostati čovjek, uspravan, dureći; potvrdila se kao umjetnik, ne samo u preživljavanju. Razija je bila pravi izdanak umjetničke Rike i Varcara. Lijepo je pjevala sevdalinke. Vezla je uz pjesmu, ponked i suze, izvezla vezove šarenih bosanskih cvjetova. Umjetnost je krasila Raziju, kao što ju je resila istinska ljubav i odanost familiji, prijateljima.

Voljela je cvijeće, savijala mačke oko sebe.

U Mezaru u Polju, usnula Razija.

S Razijom je tamo je i dio nas. Ostala su draga sjećanja na nju čiji je život protekao u znaku “Sve za druge, malo ili ništa za se.” 

A svi oni koje je Razija zadužila, odužili su joj se s ljubavlju svako na svoj najbolji način!

Javni servis RTVBiH kao središte četničko-ustaških i SDA podvala ALISA U ZEMLJI ČUDA ALIJINOG I BAKIROVOG DAYTONISTANA, LAŽNIH SVETACA I ŠEHIDA, LOŠIH FALSIFIKATA I PROVIDNIH OBMANA

Ovo je priča o Javnom servisu RTV BiH kao o epicentru  četničko- ustaških skandala, Javnom servisu po mjeri SDA, HDZ, SSND, ali ne i po mjeri građana, posebno Bošnjaka, koji svoje i državne dušmane plćaju svojim novcem. Priča sadrži sličicu o dvostrukim standardima upotrebe novinarskog zlatnog pravola “čuti i drugu stranu” kao priču o falisfikatu dobro plaćene ratne reporterke Nade Al Ise, megafona Alije Izetbegovića…

Javni servis RTVBiH potresa skandal za skandalom. Novinari i urednici četničko-ustaškog mentalnog sklopa koji su zaposjeli Javni servis pod vodstvom SDA podobnog direktora Belimina Karamehmedovića ignoraju državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, čestitaju dan genocidne RS, nazivaju Armiju Republike BiH takozvanom, zabranjuju nošenje Cvijeta Srebrenice za vrijeme Dana sjećanje na žrtve genocida, veličaju Dobricu Ćosića… Za to vrijeme, vječiti generalni direktor Javnog servisa direktor kojeg finaciraju uglavnom građani Bošnjaci, Belmin Karamehmedović, unaprijeđuje one novinare i urednike koje bi trebao otpustiti, a zapošljava one koje ne bi smio zaposliti.  Posljednji primjer je sramna povijest nagrađivanja dvoje ustaških novinara radnim mjestima u RTVBiH.  

Citat preuzet sa portala “Raport.ba”

Generalni direktor Javnog servisa RTVBiH Belimin Karamehmedović; Sivi dom kao epicentar četničko-ustaške koalicije kojom rukovodi SDA kadar. Karahmemedović unaprijeđuje one kojima bi trebao dati otkaz, a zapošljava one koje ne bi smio zaposliti

 “Javni servis BHRT posljednih godina postao je epicentar brojnih nacionalističkih, ustaško-četničkih skandala.

Posljedica je to političkog uhljebljavanja novinara i urednika, umjesto izbora kvalitenih i prepoznatljivih novinara koji rade po svim etičkim i profesionalnim standardima.

Posljedni u nizu skandala bio je u režiji sad već bivše urednice Vijesti Gordane Dragutinović-Mutić i voditeljice Zorice Jordić. Naime, u Vijestima BHRT-a Armija BiH nazvana je ‘takozvanom’.

No sad na vidjelo izlaze i novi snimci novinara ove državne televizije. Tako se pojavio snimak Monike Ćubele Savić.

Ona je prije četiri godine vodila skup na stadionu pod Bijelim brijegom na kojem se davala podrška optuženicima, kasnije osuđenicima za UZP – Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću. Oni su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Vrlo brzo nakon toga, postala je novinarka BHRT-a.

No, nije to jedini skandal koji zatresao javni servis.

Novinar Ivan Crnjac, umjesto po reportažama i prilozima, postao je poznat po podršci Izraelu u trenutku kada ova država bombardira Palestinu i Pojas Gaze, te po uvredama koje je uputio članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću.” Kraj citata.

Ugledni sarajevski professor Safet Kadić objavjuje na svom Facebook profile tekst pod naslovom: RATKOHUŠKAČKI RAPORT BHT1 IZ KALINOVIKA, u kojem ukazuje na uobičajenu praksu Javnog servisa čiji novinari selektivno, po svom ćeifu i odobrenjem Karamehmedovića, zloupotrebljavaju zlatno novinsko pravilo “čuti i drugu stranu.” Prof. Kadić piše o odlasku reportera RTVBiH u rodno mjesto genocidnog zločinca Ratka Mladića kako bi nakon pravovaljane presude na Tribunalu, “čuli I drugu stranu” to jeste četnike, Mladićeve susjede za koje je on, kao i za većinu srpstva, heroj i sve to plasirali gledateljstvu. Time se pokušava pobrisati presuda za genocid kojoj su prethodila duga saslušanja “i jedne i druge strane” to jeste i tužitelja i tuženog, i preživjelih svjedoka optužbe i obrane Mladića na Tribunalu, srpskog heroja koji se od pravde skrivao čitavih deceniju i pol.

Umjesto da bez pogovora poštuje pravosnažnu presdu za genocid izrečenu Mladiću, Javni servis tu presudu na svoj način pokušava poništiti ili makar ublažiti i omalovažiti, dovesti u pitanje i sumnju. . I dok ekipa Javnog servisa putuje o trošku Bošnjaka u Kalinovik, saslušava i propagira “drugu, četničku, zločinačku genocidnu stranu” i propagira zločin kao heroizam genocidnog Mladića, dotle četničkim reporterma ne pada na pamet da saslušaju i drugu stranu, to jeste Mladićeve žrtve, ako ih uopće ima. Prof Kadić piše, citat:

“Nedavna drzka antidržavna provokacija ‘državne’ BHT1, kada je jedina regularna vojna sila u ratu za Bosnu, Armija Republike Bosne i Hercegovine, nazvana ‘takozvanom’, nije usamljen slučaj. Postoje brojni primjeri perfidne antidržavne uređivačke politike ‘državne’ BHT1, ali se oni vješto kamufliraju, često pod lažnim motom ‘čuti i drugu stranu’. Među takve drastične primjere svakako spada i nedavna konačna presuda srbskom zločincu Ratku Mladiću na doživotnu robiju za genocid nad Bošnjacima i druga zlodjela počinjena u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Reporter BHT1 snimio je u Ratkovom rodnom selu Božinovićima kod Kalinovika izjave njegovih rodstvenika i drugih seljana i svi su redom papagajski ponavljali da je Mladić za njih heroj, jer je branio srbski narod. I tu se priča završava. Nigdje druge strane (‘audiatur et altera pars’), što je abeceda novinarstva. Istina, druge strane tu više i nema, jer su sva bošnjačka sela spaljena, a Bošnjaci pobijeni ili raztjerani na sve četiri strane svijeta.” Kraj citata.

Ovaj i ovakav skandalozni Javni servis RTVBiH kao epicenter ustaško-četničkog javnog orgijanja posljedica je veleizdaje Alije Izetbegovića u Daytonu. Priznanje genocidne RS gaženjem Ustava RBIH, suspenzijom referendumske volje građana, sprečavanjem Armije RBiH da oslobodi zemlju, zatim pretvaranje legitimne antifašističke ARBiH u stranačku vojsku, priznanje rezultata UZP-a i genocida, nastvljeno je od strane njegovog sina Bakira. Sve to za posljedicu ima ovaj i ovakav Javni RTV servis kojeg plaćaju Bošnjaci da bi na njih lajale ustaše i četnici uz blagoslov SDA i Karamehmedovića, da bi pravdali zločin genocida i njegove počinitelje, kako bi izjednačili katila i žrtvu, minimizirali i negirali zločin genicida, a genocidne zločince predstavili herojima.

Kako god je Vijeće ministara, Predsjedništvo, Parlamenti, daytonska vojska…, zbir jabuka, krušaka i šljiva, to jeste vreća rogova, takav je i Javni RTV servis; svi rade udarnički protiv države koja ih plaća, ponižavaju i sluđuju građane, vrijeđaju njihovo dostojanstvo i inteligenciju. Marionete SDA koje sudjeluju u upravi ovog i ovakvog Javnog servisa umjesto da budu smijenjene, ostaju na svojim položajima, kao Belmnin Karahmemedović koji je morao strogo sankcionirati ustaško-ćetničku bagru na RTVBiH, ali je umjesto kazne, pojedine četničko-ustaške nacionaliste unaprijedio, a zaposlio i nove, sve gore od gorih, s koca i konopca koji javno laju na građane i državu…

Ne znam da li je na spisku uposlenika Javnog servisa RTV BiH i osoba koja se na Faceboku predstavlja kao Nada Starijaš Al Isa, pravo je čudo ako nije. Bila je perjanica RTVBiH tokom rata. Iz svakog njenog izvještaja, Nada tekla je bujica lažnih nada, selameta, obećanja. Vrhunac je bila više puta najavljena laž o konačnom i potpunom oslobađanju Republike BiH koju je preko nje plasirao Alija Izetbegović da bi nas na kraju nasamario zaustavljanjem Armije RBiH u oslobđanju zemlje i nagrađivanjem četničko-ustaške koalicije. Ćaćino zlodjelo nastavlja sin mu Bakir.

Spomenuta gospođa Nada Starijaš smatra se velikom profesionalkom, zaslužnom za sve dobijene bitke ARBiH o kojima je nekad izvještavala, ali nikad nije spomenula glavnu stvar – kako je Alija Izetbegović spriječio baš tu Armiju RBiH da oslobodi zemlju, kako je baš on, Alija srušio Ustav RBIH i stvorio RS nakon genocida, kako je krivac za ovo nesnosno stanje u kojem se našla država i njen najbrojniji narod kojemu je po daytonskom principu njegov sin Bakir dodatno prepustio sve poluge vlasti ustaško-četničkoj koaliciji kojoj je i sam odani član. Ta nacistička mafija četničko-ustaška, kojoj Bakir i SDA stalno povlađuju, pregaovaraju  o državnim stvarima o kojima se ne pregovara, daju ustupke.


Nada Starijaš Al Issa, citat preuzet sa njenog Facebook profila: “PROŠLIH 7 DANA INBOX MI JE ZATRPAN UVREDAMA , kojekavim porukama, nezamislivim “ukrasnim pridjevima.” Znate od koga? Od nekih Bošnjaka, koji su to samo po imenu. Znate zašto? Zato jer sam napisala pozitivan tekst o predsjedniku Izetbegoviću!!! K’O DA SAM PISALA O TUĐMANU, A NE O IZETBEGOVIĆU.
Iznenadilo me, šokiralo, da ima Bošnjaka koji svog prvog predsjednika, post mortem, optužuju da je i on dijelio Bosnu, nesvjesni u svojim malim, primitivnin mozgovima, kroz kolike je patnje taj insan prolazio boreći se za svoju i njihovu Bosnu, koju vi ti i takvi niste ni zaslužili. Nisam čula ni jednog generala, ni jednog od zapovjednika sedam korpusa ABiH, da išta prigovaraju predsjedniku, vole i poštuju i danas svog vrhovnog zapovjednika. A vi, sitne duše, koji ste bili u nekim “kafanskim korpusima,” daleko od Bosne, dok se Bosna branila, sada se javljate. Stid vas bilo! Puške ni vidjeli…
U prošlom tekstu rekla sam da mi je bila čast i privilegija biti uz predsjednika Izetbegovića tih teških ratnih dana. I to ponavljam i sada.
Nada Al Issa: Zog (zbog!) vas mrzitelja, PRILAŽEM I JEDNU ZAJEDNIČKU SLIKU(malo mutna, tada nije još bilo mobitela) SA ŽENEVSKIH PREGOVORA, na kojima se za stolom komadala Bosna, kao što su to agresori radili na terenu. Pa izvolite, vi plitke pameti, možda vam ova slika bude dodatni razlog, povod da nastavite s uvreda ma. (Ovo je trenutak kada me je predsjednik prozvao da mi kaže da je F. Abdić “prešao na hrvatsko/srpsku stranu za podjelu BiH,” i da odmah o tome pošaljem izvještaj).
Na prošli tekst lajkovi su premašili vaše dislajkove, odurne poruke. Pa razmislite”.
Kraj citata

Razmislili smo, pogledali, pa utvrdili da je Nadina slika sa Alijom obični falisfikat i drski pokušaj podvale. Za dokaze se pobrinula sama Nada Starijaš Al Issa.

Nada Starijaš Allisa slikala se u nekom atriju, pa tu sliku iskoristila za fotomontažu sa Alijom Izetbegovićem. Pogledajte detalje u crvenom krugu – haljinu, kajiš od torbie…. pa usporedite sa fotomontažom – donja slika: sa Alijom, crveni kružić
Slika za koju kaže da je mutna, mutna je jer je enormno uvećana da bi se ona, Nada, uklopila, a nije, sa Alijom! Nada Starijaš Al Issa – lažna novinarka sa lažnim predsjednikom, lažnim šehidom, pravim munafikom na krivitvorenoj fotografiji, drsko laže i obmanjuje javnost; bh-novinarstvo je dolaskom nacionalista palo na ionako niske grane; komunistička potrčkala i sluge lahko i brzo su se prešaltali pod skute nacionalista dokzavši se još jednom kao loše sluge zlih gospodara koji su ih prigrlili znajući da sluge ostaju sluge. Sve je plaćeno ne samo našim novcem, nego i životima mnogih, pa i nestankom države.

Nada Starijaš Al Issa ne falisficira samo slike, nego i povijest pa bezočno laže i javno tvrdi da Alija nije dijelio Bosnu, nego da su Aliji dijelili Bosnu! To je njena zahvalnost Velikom Vođi, “Prvom Predsjedniku,” velikom muslimanu… Aliji Izetbegoviću koji je bio đomet prema dušmanima Bosne, ali i njoj, kusurao se s njima državnim teritorijem, našim novcem… Bio je što je bio pružene ruke prema Šćepi i „Avazu,“ „Ljiljanu,“ tzv bošnjačkoj televiziji u koju je skrhao ogrone pare, a nikad nije proradila, pa čak i Senadu Avdiću (dok im nije pukla tikva, dok Avdić nije vidio s kim posla ima, pa se odrekao onog što Šćepo nije… ) i bataljonu drugih propagatora Alijinog zločina koji nam serviraju kao hajr. Al Isa se danas okružila mnogobrojnim Alijinim i svojim botovima, pa širi laži i falisficira povijest..

Iako mrtav, lažni svetac i šehid, munafik, veleizdajnik, grobar naše slobode i RBiH, Alija Izetbegović je za lažnu muslimansku i Bošnjakinju, bio i ostao istinski musliman, državnik, prvi predsjednik RBiH, oslobodilac. Lažnu sliku o sebi, on je plaćao izdašno našim novcem.

Nada Starijaš Al Isa je na svom Facebooku dala uraditi fotomontažu na kojoj se lažno prikazala uz Aliju Izetbegovića.

Alija je odavno mrtav, ali živi u Nadinom sjećanju, što nije sporno. Sporna je njen besramni javni pokušaa podvale loše fotomontaže sa Alijom.

Alijina slika je nastale negdje do 2003., a Nadina, koju je nevješto uparila s njigovom, 2016. Sa tim falsifikatom dičila se na svojoj Facebook stranici kao da je originalna fotografija sa Velikim vođom. To je izazvalo bujicu oduševljenja brojnih botova, Alijinih i Nadinih, sve primitivac do primitivca. Kada je razotkrivena podvala, umjesto da se izvini zbog toga što se bavila falisficiranjem fotografije sa Alijom, Nada Starijaš se niskim udarcima i dikvalifikacijama pokušava osvetiti onima koji ukazuju na taj sramni falisfikat i podvalu. Šta više, mnogo je onih koji i nakon ovog grubog falsifikata i podvale, vide u Nadi istinskog novinskog profesionalca, bosanskog patriotu i kršnu has-muslimanku. Lažna slika sa Alijom, trebala je poslužiti kao dokaz.    

Napisao sam gospođi Nadi Starijaš Al Issa otvoreno pismo prije nego li je pobrisala sve moje dotadašnje komentare na njenom Facebook profilu u kojima sam je u potpunosti činjenicama razotkrio. Potom sam joj podstro dokaze o njenoj lažnoj slici sa Alijom,  pa je i to moje pismo izbrisala, a mene blokirala.  Ipak, uklonila je fasifikat – foto-montažu na kojoj se lažno ukazala uz svog mecenu, lažnog državnika, lažnog sveca i lažnog šehida Aliju Izetbegovića.    

Napisao sam Nadi Starijaš Al Isa:

Gospođo Starijaš!

Vi ste me blokirali kako Vas ne bih dalje hvatao u lažima, ne samo u vezi sa Vašim idolom i svecom, a u suštini veleizdajnikom Alijom Izetbegovićem. Vi, koji ste se u svojim izviješćima pokušali predstaviti javno hrabrijom od najvećih heroja, nemate hrabrosti ni kao mali miš i suočiti se sa istinom  o sebi i o svome izdašnom gazdi i nalogodavcu.  Lažnu sliku i o Aliji Izetbegoviću, bolje reći kultu, kojeg ste i sami stvarali, pokušavate uz pomoć svojih i njegovih slijepih botova predstaviti kao istinu, premda se radi o povijesnim falisifikatima, obmanama i lažima. Istinu, ipak, ne možete sakriti.

To što pokušavate sakriti istinu brisanjem mojih komentara, blokadom pristupa Vašoj Facebook stranici kako bih Vas ne bih suočio sa istinom, ne znači da ste me ušutkali niti da se istina može sakriti; znači samo kako ste bili i ostali nemoćni u svom duhovnom, ideološkom i vjerskom mraku, sve za lični interes. U svojoj “obrani” koristite baš taj primiivizam i duhovni mrak uz podršku botova koji se hvataju baš za tim primitivizmom i mrakom, jedinim oružjem kojim raspolažu. Biće da Vam je žao što rat ne traje i danas jer rat za Vas znači profit. Svojim lažnim image-om želite i danas profitirati ruku pod ruku sa lažnim šehidom Alijom. 

Da ste prava osoba, insan, muslimanska, da vam je do istine, a ne do laži i pohlepe, na moje javno iznesene argumente i činjenice odgovorili bi kontra-argumentima.

Neću se ovdje osvrtati na Vaše gluposti koje ste ispisali o svme izdašnom gazdi dižući ga u zvijezde. Neću se baviti Vašim pogledima na Islam, niti tvrdnjama kako ni jedan general Armije RBiH nije izrekao ni jednu ružnu riječ protiv svoga Vrhovnog komandanta. O tome sam i Vama i Vašim botovima pisao u komentarima koje ste obrsali.

Ovdje ću se, po sugestijama dvojice prijatelja M.Š. i A. S. Baviti samo jednim u nizu mnogih Vaših drskih falsifikata.

Riječ je o fotografiji na kojoj tvrdite da ste Vi i Alija Izetbegović. Na fotografiji jeste Alija, na slici ste i Vi, ali – niste zajedno!

Ta fotografija je obični falisfikat, loše urađena fotomontža koju nam pokušavate poturiti kao povijesnu činjenicu bh-novinarstva i Vaše hrabre borbe za slobodu Bosne. U toj podvali u kojoj se prikazujete ruku pod ruku sa Alijom Izetbegovićemu Vi ste dokazali, javno i nedvosmileno, kako Vaše novinarstvo, iako izdašno plaćeno, nema veze ni sa slobodom, ni sa Bosnom, niti sa Islamom u koji se zaklinjete, a nema dodira ni sa profesionalnim novinarstvom. Sve što je na toj faslificiranoj slici, i Vi i Alija, suprotno je postulatima slobode i neovisnog novinarstva, ljubavi i žrtvovanju za domovinu, pravdu i istinu. To ne nema veze ni s kojom religijom, posebno sa Islamm. Jer,  prava religija se priznaje falsifikat i laž, obmanu, licemjerje…   

Džaba gumica, uzalud blokiranje,   istinu o falisifikatu slike na kojoj se predstavljate da ste sa Alijom Izetbegovićem, nećete nikad moći sakriti.

Vaš pokušaj podvale ne samo svojim botovima, nego čitavoj javnosti falsificiranjem, pa i zloupotrebom Velikog Vođe, priča je koja zorno zrcali Vašu iščašenu ličnost.

Gurali ste se uz Aliju, a dogurali ste do falsifikatora i lažova, kakav je uostalom i on bio. Položio je ruku an Ustav RBiH, zakleo se svojim životom na vjernost Republici, građanima kako će im kao državnik služiti, kako će čuvati RBiH i njen Ustav, pa sve pogazio obmanom i laganjem.  Obmanuo nas je svojim lažnim predstavljanjem kao veliki musliman, ustvari lažac i munafik, pučista I u sveri državnog i religijskog

Ovdje ću dokazati da ste slagali, obmanuli javnost tvrdeći da je fotografija na kojoj ste sa Alijom Izetbegovićem autentična. Nije! Ta fotografija je falisfikat, laž I podvala!

Kada ste se suočili sa blagim sumnjama da je ta slika neuspjela, diletantska fotomontaža, bez srama ste javno ustvrdili da je slika autentična, ali je “mutna jer tada nije bilo mobitela.”

Zaboga, gospođo, pa postoje fotografije s kraja 19. stoljeća koje su tako oštre kao da su napravjene sa 20 MP fotoaparatom! To što nije bilo mobitela sa moćnim kamerama, nema blage veze sa historijom postojanja kvalitenih fotografija!

U doba kada ste se slikali u nekom parku 2016., ili atriju nekog hotela (?) pa tu svoju sliku dijelom najlošijeg amatera-falisfikatra umontirali sa Alijom, postojali su digitalni fotoaparati sa ogromnim brojem megaixela. Morali ste ste potruditi pa se dati uslikati jednim od takvih. Čak i fotograf-amater umije izoštriti sliku, mada i ne mora to znati, generacije čak i najjeftinijih fotoaparata izoštravaju sliku automatski.  

Stoga, velika je umjetnost zamutiti sliku kakvu ste koristili u fotomontaži da bi se predstavili osobom bliskom Velikom Vođi.

Vas je Alija izdašno plaćao, pa ste mogli i prije kraja rata nabaviti Canon A1, ili Nikon, koje sam i ja posjedovao.  Mogli ste tim fotoaparatima ovjekoviječiti susret sa Alijom, ako ga je ikad bilo.

Vaša priča o “mutnoj” fotografiji jer tada nije bilo mobitela je obična glupost, još gore – obična laž, pokušaj podvale i obmane, rog za svijeću, što nema veze sa ljudskošću, nema dodirne tačke sa profesionalnim novinastvom,  niti ima dodirnih tačaka sa Islamom u koji se zaklinjete, mada laik i neznalica.

To sve nema veze ni sa bosnoljubljem, ni sa Bošnjacima, o čemu nam trubite busajući se u junačka bošnjačko-muslimanska-domoljubna prsa, sve po uzoru na svoga darežljivog Mecenu.

Tvrdili ste da su Vam tu sliku isparali (pocijepali i pogazili) hrvatski istražitelji tajnih službi prilikom jednog od oko 140 informativnih razgovora. Za tu tvrdnju niste priložili ni jedan dokaz. Kako to da Tuđman u to vrijeme odlikuje Aliju Izetbegovića kao zaslužnog prijatelja i darodavca mu Hercegovine,  a Vas, njegova vjernog i dobro plaćenog novinara, Tuđmanove tajne službe maltretiraju i paraju sliku sa Izetbegovićem! Zašto se niste žalili jednom od dva predsjednika, onom koji Vas je plaćao i s kojim ste na lažnoj slici pa da on intervenira kod Tuđmana kako Vam njegovi doušnici ne bi zagorčavali život i trgali fotografije sa Velikim Vođom.  

Tvrdite da su inspektori u svom bijesu, ne samo isparali i pogazili tu sliku, Vas novinara i Vašeg finansijera, ali tragovi oštećenja slike se ne vide u fotomontaži.

 Kako Vam vjerovati da ste haman sto pedest puta bili predmet informativnih razgovora zbog Alije! Pa to bi bilo isto kao da su vas pet mjeseci iz dana u dan zvali na saslušanje!

 (Osobno, posjedujem nekoliko orginalnih poziva u SUP Mrkonjić-Grad, među njima i jedan u vezi sa mojim TV-prilogom iz 1991. o tome kako je mrkonjićka milicija radio-vezom tražila od ključke milicije da propuste konvoj autobusa sa hrvatskim izbjeglicama iz Banije pa da ih oni pobiju.  A Vi, od 140 poziva, ne podastirete ni jedan dokaz!

Vaša priča kako je fotografija slijepljena u Photoshopu uz pomoć Vaših prijatelja, samo je djelimično točna. Naime, tu se radi o zahvatu u Photoshopu, ali se ne radi o nepostojećoj pocijepanoj i zgaženoj fotografiji sa Alijom, nego o lošoj foto-montaži u Photoshopu dvije različte fotografije iz dva različita vremenska perioda.

Vaša mutna fotografija je snimljena u nekom parku ili vrtu, atriju…,  u ambijentu  zelenila i betona.  Alija je snimljen u sasvim drugom ambijentu, svakako ne u parku ili na ulici, nego u nekoj kancelariji.

Vaša slika je iz 2016., a Alijina iz perioda prije njegove smrti 2003.

Na slici sa Alijom, vidi se Vaša ista haljina i kajiš tašnice o ramenu, sa slike nastale 2016. Tu fotografiju ste  loše ukomponirali sa mutnom slikom Alije u nekom zatvorenom prostoru. Alija je umro 2003, znači trinaest godina ranije od nastanka slike na kojoj ste Vi iz 2016!

(Mrtav) Alija nije gledao baš izravno u svog omiljenog i dobro plaćenog novinara, ali je pogled kasnije popravljen! Ali, pogled dobro plaćene novinarke ne pada na Aliju, nego se gubi negdje u daljini. Prirodnije  bi bilo da blagi pogled i osmjeh dobro plaćene novinarke pada na lice Velikom Vođi!

Vođa je i stasom nadvisio svoju dobro plaćenu novinarku, prodavačicu Njegove magle!

Dakle, gospođo Starijaš, ta Vaša mutna slika je jasan falisfikat i zorna podvala!

Neka čitatelji prosude o Vama na osnovu ovih činjenica kao dijela mozaika za sliku Javog servisa RTVBiH koji je leglo četičko-ustaških novinara, novokoponiranih lažnih muslimana i Bošnjaka, po mjeri SDA i njihova sebičnog interesa, kao družine sa ustaško-ćetničkom sabraćom zloupotrebom Javnog servisa RTVBiH i kidišu na istinu i one kojih ih plaćaju.

Četničko pjevanje negatora genocida Bazdulja, Kusturice i Handkea u Višegradu na mjestu spaljivanja živih ljudi KO PJEVA, ZLO MISLI

  • Osvrt povodom najnovijeg srbovanja književnika, novinara, prevoditelja, beogradskog kolumnista sarajevskog „Oslobođenja“ Muharema Bazdulja sa Nemanjom Kusturicom i Petrom Handkeom u Višegradu
  • Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu, mjestu strašnog genocidnog zločina gdje su za vrijeme okupacije 14. juna 1992. četnici spalili 70 živih ljudi, žena i djece
  • Umjesto da filmadžiji Nemanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja živih civila u njihovim kućama bude motiv za umjetnička djela, osudu tog zločina, oni pjevaju i rugaju se žrtvama genocida kojeg inače negiraju i to u samo predvečerje svjetskog Dana pobjede nad fašizmom

Nije vijest dana da je Muharem Bazdulj, pisac, prevodilac, beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ pjevao i igrao sa negatorima genocida nobelovcem i četnicima po vokaciji Handkeom i Kusturicom. Jer, Bazdulj odavno pripada društvu negatora genocida i to javno to ponavlja i dokazuje, bilo kao pomoćnik urednika nekad ili kao beogradski kolumnista sarajevskog dnevnika „Oslobođenja“ zadnjih godina.

Nije vijest da se „Oslobođenje“ izjavom glavne urednice Vildane Selimbegović javno odreklo svoga beogradskog kolumniste Bazdulja. Vijest bi bila da ga se odrekla davno, umjesto što je pristala da joj četnik Bazdulj bude desna ruka dobro plaćen da bi srbovao u tom biltenu SDA. Bazdulj je do 2012. Kada je preselio u Beograd do 2012. drugo po rangu uredničko mjesto u „Oslobođenju.“ Taj i takav četnik nije smetao ni SDA ni Selimbegvićki, a ni onima koji ga tek danas, poput Komšića, Tulića…, nazivaju četnikom.

Na četništvo obloporna Vildana Selimbegović, urednica “Oslobođenja”

Selibegovićki nije smetalo Bazduljevo srbovanje ni nakon njegova preseljenja u Beograd; da pače, iz četničke prijestonice nastavio je pisati komentare koji nisu tuknuli niti bazdili Selimbegovićki četništvom, a ni mnogima koji danas negoduju zbog Baduljevog pjevanja sa Nemanjom i Handkaom, negatorima genocida sve trojicu nazivajući četnicima.

Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu gdje su vrijeme okupacije u prošlom ratu četnici spaljivali žive nedužne ljude, muslimane Bošnjake. Umjesto da filmadžiji Namanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja nedužnih ljudi u njihovim kućama bude motiv za stvaranje umjetničkih djela u kojem bi osudili genocid, oni su na mjestu strašnog zločina ismijavali žrtve i rugali im se.

Bazdulj je 2016. napustio beogradsko „Vreme“ koje je bilo demokratsko glasilo. Da li je svojom vojom, ili je morao otići jer je urednicima zasmetalo njegovo srbovanje, otvoreno je pitanje.

Ali, sve do pjesme sa Namanjom i Handkeom u Višegradu prije par dana, taj i takav Bazdulj nije smetao i Vildani ni Komšiću, ni Tuliću, a još gore – ni SDA-vlasnicima i čitateljima koji se sada javno protive četniku Bazdulju. Ali jeste nekolicini sarajevskih intelektualaca i novinara, poput Senada Avdića i damaturga Almira Imširevića, što je jako važno. I potpisnik ovih redova se, međutim, davno usprotivio ne samo srbovanju Muharema Bazdulja, nego i uredničkoj politici “Oslobođenja“ koja dopušta i negiranje genocida i države RBiH, po mjeri i kalufu SDA koja preko svojih tajkuna financira „Oslobođenje.“

Opsjednutost Bazduljevih četništvom

Muharem Bazdulj je rodom iz Travnika, kao i nobelovac Ivo Andrić kojem je Nemanja posvetio Andrićgrad u Višegradu potrošivši miljune maraka koje mu je nezakonito namaknuo Dodik.

Bazdulji su porijeklom iz Istočne Bosne. Muharemov djed je bio hodža. Bazdulji su utekli od četničkog noža u toku II svjetskog rata. Muharem je preživio četničku opsadu Sarajeva, ali opčinjenost katilom njegove obitelji, Sarajeva i Bosne – nije popustila. Stoga, za malo upućenije i nije vijest da je sa Nemanjom Kusturicom, Handkeom i Bazdulj srbovao u Višegradu.   (Kada je ono zaganjalo Vučića u Srebrenici, na mjestu genocida kojeg četnički vojvoda ne prizna, mama Muharema Bazdulja Nura se lično izvinjavala Vučiću, tvrde upućeni.)

Dnevni list „Oslobođenje“ je u vlasništvu SDA tajkuna na istoj srbofilskoj bogazi kao i SDA. Priznanjem RS nakon genocida, čuvanjem genocidne RS od ukidanja u ime svih Bošnjaka, skidanjem s kuke Srbije od odgovornosti za genocid ukidanjem Revizije tužbe za genocid, SDA se dokazala kao negator genocida i rušilac države RBiH.

Kola se sada lome (opravdano) na srbofilu i negatoru genocida Muharemu  Bazdulju, a trebala su se davno slomiti i na SDA i na Islamskoj zajednici, pa tako i na „Oslobođenju“ koje, ma šta pisalo i slikalo, ipak negira genocid dok god dobija pare iz hazne SDA-tajkuna i poziva se na daytonski ilegani genocidni sustav,  pravo na RBiH i ne spominje.

Muharem Bazdulj – Četnik nagrađen za negiranje genocida kao novinar i književnik – plaćeni kolumnista u “Oslobođenju,” dodatno nagrađen kao književnik sa 3.000 KM iz Fonda za izdavaštvo FBiH – sve u skladu sa politikom SDA

Bazdulj u žiriju koji četniku Bori Đorđeviću dodjeljuje nagradu “Ivo Andrić”

O Bazduljevoj naklonjnošću četništvu, pisala je ne jednom “Slobodna Bosna.” Citat:

“Inače, dok ovih dana Muharem Bazdulj promovira svoju novu knjigu i na glas razmišlja o referenduma za Kosovo, njegov instimus, Bora Đorđević, još jedan srbijanski kulturno-obavještajni “Škorpion” (uz Kusturicu, Bazdulja, Kecmanovića, Bećkovića) i laureat Andrićeve nagrade, čijim žirijem kormilari srpski književnik iz Travnika, u isto vrijeme ispisuje raisističke, ljudožderske pjesmice na ruskom portalu “Sputnjik” protiv Albanaca, Hrvata, Španjolaca i svih drugih neprijatelja srpstva i pravoslavlja.

Tako Đorđević, za kojeg je Matija Bećković rekao, a Bazdulj se složio, da je “srpski Bob Dylan”, nakon prve utakmice koju je Srbija pobijedila na SP u Rusiji piše za jednog nogometaša: “Moj je junak dribler Tadić/ skoro kao Ratko Mladić”.

E tom “srpskom Dylanu” je “pristojni i odmereni” Muharem Bazdulj dodijelio “Andrićevu nagradu” i, bez trunke stida i obraza, nastavio svojim savjetima, analizama i preporukama soliti pamet čitateljima “Oslobođenja”. Bazdulj, po kriterijima uredništva tog lista, za razliku od “islamofoba” Bore Dežulovića, ne vrijeđa “vjerske osjećaje” čitatelja “Oslobođenja”. Doduše, nakon protjerivanja Dežulovića, i masovnog odustajanja od kupovine “najstarijeg lista”, nemaju se više bogzna kome ni povrijediti preostala vjerska osjećanja...” (S. Avdić, Slobodna Bosna 9. juli 2018.)

Velikosrbin Bazdulj je čak nagrađen sa 3.000 KM iz Fonda izdavaštvo FBiH u 2020. O tome je 29. septembra 2020. pisala “Slobodna Bosna,” citat. “

“Tako je Muharem B. (ime je u ovom kontekstu najvažnije) beogradskoj školi velikosrpstva savršen sagovornik, svejedno da li na javnom emiteru (RTS) ili na zloćudnom medijskom tumoru zvanom Happy TV, kada je potrebno da se iskustvo genocida u BiH do te mjere relativizira i obezvrijedi da floskula “veliki zločin”, kojom se ponekada služe u Beogradu i Banjoj Luci, izgubi svako značenje. Muharem B. je istoj toj školi savršen i za obračun sa svim onim “otpadnicima” od te svete ideje, poput pisca Saše Ilića. Podsjetit ćemo zaboravnu sarajevsku javnost, pa i one koji su M. Bazdulja nagradili sa 3 hiljade KM (prezime u Sarajevu ipak nešto znači), da je ovaj pisac bio potpisnik peticije za bojkot romana “Pas i kontrabas” koji govori o zločinu na Korićanskim stijenama.

To su samo dva, primjereno za ovaj osvrt izdvojena, javna incidenta pisca Muharema Bazdulja, bolje reći fragmenta koji čine njegov ukupni javni angažman prikladnim upravo onom djelovanju i mišljenju kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina već dugo na meti, prvo artiljerijskoj, a sada medijskoj.

Ipak, nije krivica u Bazdulju, već u, blago rečeno, površnosti koja za posljedicu ima niz skandaloznih i promašenih odluka Vlade Federacije BiH u oblasti kulture i kulturne politike. Finansiranje državnim novcem jednog člana udruženog medijsko-kulturnog poduhvata usmjerenog protiv ove države.” Kraj citata iz “Slobodne Bosne.”

Vildana Selimbegović – ni na kraj pameti joj nije vlastita odgovornost i ostavka zbog njegovanja četništva na stranicama “Oslobođenja” nekad antifašističkog glasila, sada biltena SDA koja je državom nagradila četnike za genocid i urbicid

Sve ta sramota sa i oko Bazdulja, notornog četnika i negatora genocida nij, eto, smetala Vildani Selimbegović kojoj je on bio i desna ruka i u vrijeme tih svinjarija kolumnista u SDA listu “Oslobođenje” kojeg ona uređuje. Umjesto svoje ostvake, urednica Selimbegović pušta niz vodu svog beogradskog kolumnistu, četnika – Bazdulja.

Na svojim sam leđima osjetio nakaradnu uređivačku politiku „Oslobođenja“ čiji sam honorarni dopisnik bio dugo godina. Pred sami zadnji rat sam imao vrlo loše iskustvo sa tim listom koji je svoje temelje nakad imao u antifašističkom pokretu.

Pred rat, na nekoj od novinskih koneferencija, jedna sarajevska novinarka pitala je Karadžića šta misli učiniti sa dopisnikom TV Sarajevo iz Mrkonjić-Grada spomenuvši moje ime. Karadžić je obećao kako će se pobrinuti da dobijem otkaz, na što sam mu uspio javno odgovoriti – kako me on nije ni zaposlio, pa mi neće ni otkaz dati.

Već sam bio proglašen srbomrscem od strane loklanih četnika u Mrkonjiću. Oni su me osudili na smrt. Rezervisti JNA zaustvaljali su me na ulici i pokazivali metak koji čuvaju za me. Jer, prvi u Bosni sam javno prikazao riječju i slikom četničko povampirenje i fašistički izlazak na javnu scenu 1989. za pravoslavni Božić kada su pijani javno pokazali svoja fašistička znamenja i urlikali četničke pjesme na ulicama u Mrkonjiću, Šipovu; tada je u Bočcu pucano iz topa, ali ni top nije čula ni tadašnja SDB, a gluhi su bili i svi sarajevski novinari iako se šenlučilo i po Sarajevu. (Žestku pucnjavu u vis pred Božić 1991. u Sarajevu osvjedočio sam se i sam, ali ona je prošla gluho u tamošnjim medijima, iako je najavljivala pucnjavu na grad i građane, genocid.)   

Zbog mojih svjedočenja na TV Sarajevo o srpskom aparheidu u Mrkonjiću, Šipovu…, SDS se je zabranio lojalnim Srbima plaćanje RTV pretplate. Po oglasnim mjestima polijepili su naredbe da se ne plaća RTV-pretplata zbog mene „srbomrsca.“ Lažima su me panjkali TV Sarajevu, prijetili mi telefonom, bihuzurili ukućane. Najviši dužnosnici mrkonjićkog SDS-a nosili su svoje ogavne tekstove protiv mene na noge urednicima u Sarajevu. Umjesto na činjenice, udarali su na me! U tome im je pomoglo i „Oslobođenje“ koje je objavilo opsežni tekst prepun laži i izmišljotina na moju adresu. Vukli su za rukav urednika „Oslobođenja“ Kemala Kurspahića, pa je „Oslobođenje“ bez provjere objavilo tekst – sepet četničkih neutemeljenih optužbi i laži sručenih na moje ime. Teškom mukom sam se uspio izboriti za demantij.

Kada je Petar Stanojević, načelnik Regionalnog štaba TO Banja Luka zaprijetio da će Jajce biti poravnato sa zamljom ne raspusti li i nerazoruža li terotorijalnu obranu, imao sam na uvidu i kamerom snimio dokaz – orginalni telegram prijetnje – i objavio tekst o tome na TV Sarajevo. Dopisnik „Oslobođenja“ iz Jajca, kojeg sam nekad učio kako se pišu novinske vijesti, Zijad Žuna, poslao je iz Jajca tekst pokušajući demantirati da je Stanojević prijetio Jajcu i Jajčanima.  „Oslobođenje“ je taj Žunin tekst objavilo. Žuna je pisao i o tome kako se Jajčani naoružavaju, što je izazivalo nove četničke prijetnje koje su se malo kasnije i obistinile. Prokazao je u to opasno vrijeme vladavine JNA ne samo jajačke branitelje generalno, nego i svoju braću među njima.

“Oslobođenju”ne smeta ni četništvo ni ustašstvo – ni bivšoj urednica Senki Kurtović ni sadašnjoj Vildani Selimbegović koja ne daje ostvaku zbog četnika-kolumniste i negatora genocida Bazdulja

Kada je Jadranko Prlić morao u Haag da bi odgovarao zbog ratnih zločina počinjenih kao predsjednik vlade Herceg Bosne, glavna urednica Senka Kurtović objavila je sramotni interview s  njim. „Oslobođenje“ je tada pokazalo novinarsku mizeriju u podilaženju fašizmu. Glavna urednica „Oslobođenja“ Senka Kurtović je izvijestila čitatelje preko stranica nekada antifašističkog lista o tome kakvo će odijelo Prlić obući na putu u Haag, koju kravatu vezati, iskazivala simpatije i razumijevanje za tog zločinca, mada su i ptice na grani znale da je ratni zločinac. Izvijestila je Senka kako je Prlić kupio i laptop, pa će pisati knjigu o svojoj nevinosti. Bio sam jedini od bh-novinara koji je reagirao na taj ogavni napis urednice „Oslobođenja,“ inače Prlićeve obožavateljke.

Reagirao sam i na tekst sada bivše dopisnice „Olobođenja“ iz Banje Luke Gordane Katane u kojem je pisala Markove konake o ovom ili onom pred otvaranje obnovljene džamije Ferhadije, ali se nije usudila napisati ko je srušio tu i ostale banjalučke džamije.  Došlo je do polemike u kojoj je urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović dala prostora i notornom četniku da me kao i ona vrijeđa. Meni je uskratila prostor.

Mnogo puta sam komentirao napise „Oslobođenja“ pod punim imenom i prezimenom na portalu tog lista. Moji komentari su cenzurirani i brsani, zamjereno mi je što spominjem Republiku BiH i objavljujem linkove na grupe koje se bore za nje Ustav. Ali, četnik koji je bljuvao uvrede na račun bošnjačkih žrtava, Srebrenice i genocida u Bosni imao je neograničen pristup „Oslobođenju.“  Žalio sam se webmastaru više puta Mirzi Islamoviću i Selimbegovićki, protestirao, ali moje primjedbe nisu uvažene.

Danas saznajem da je Bazdulj bio beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ sve dok nije zaigrao i zapjevao u Višegradu, zakovrnuvši očima u transu srbovanja, uz četničku subrću Nemanju i Handkea. Ispostavilo se; ko pjeva zlo misli!

Urednici “Oslobođenja” Vildani Selimbegović ne pada na um vlastita odgovornost niti ostavka njegovanje i suradnju ne samo sa četnikom Bazduljem, pa u tom biltenu SDA nekad antifašističkom listu u nekad antifašističkoj Bosni, ima ko nastaviti politiku negiranja genocida i nakon otkazivanja suradnje kolumnisti iz Beograda.

Stoga, iz higijenskih razloga ne čitam „Oslobođenje.“

Vijest o veselom pjevačkom četničkom društvu u Višegradu, otkazu koji je Bazdzlju javno uručila urednica Selimbegović, saznao sam iz drugih medija.

Vijest o Bazdujevu otkazu za me ne bi bila vijest da je objavljena prije desetak i više godina. 

Vijest bi bila kada bi Vildana Selimbegović dala ostvaku na svoje uredničko mjesto u “Oslobođenju.”     

HISTORIJA SMIŠLJENE SABOTAŽE PRAVA I PRAVDE U REŽIJI B. IZETBEGOVIĆA U CILJU SPREČAVANJA NASTAVKA SPORA NA SVJETSKOM SUDU PRAVDE PO TUŽBI RBiH PROTIV SCG ZA GENOCID; B. IZETBEGOVIĆ JE OMOGUĆIO IVANIĆU DA OSPORI VALJANOST AGENTA RBiH NA SVJETSKOM SUDU PRAVDE I TIME ZAJEDNO S NJIM POKOPA REVIZIJU TUŽBE

  • Povod objavljivanja ovog teksta, povjesnog podjetinika o sramnoj, planiranoj i nekažnjenoj veleizdaji države RBiH i Bošnjaka od strane Bakira Izetbegovića, je bura koja je uzburkala javnost nakon objavljivanja zadnjeg interviewa Senada Hadžifejzovća sa Aleksandrom Vučićem. Hadžifajzović je ustvrdio kako su Izetbegovićevi kuriri Safet Softić i Denis Zvizdić lično muštuličili četničkog vojvodu kako revezije neće biti, da je javna tvrdnja Bakira Izetbegpvića da će Revizije biti, ustvari samo igra u cilju obmane naroda, SDA je pokušala demantirati te činjenice, ali ih je ustvari potvrdila
  • Tekst koji slijedi objavljen je u Gasniku NKRBiH 19. marta 2017. a prenio ga je portal “Orbus.” U tom tekstu detaljno je iznesen istorijat smišljene prevare i obmane, sabotiranja pravde u cilju oslobađanja odgovornosti Srbije i Crne Gore za genocid u Bosni. Glavni organizator sabotaže pravde i obmane naroda je Bakir Izetbegović uz pomoć nekolio svojih savjetnika i suradnika, na koje je, kao na Dževada Mahmutovića na koje i danas svaljuje svu krivicu, ali je Mahmutovića unaprijedio i nagradio, umjesto da ga ja kaznio. Sam Izetbegović i danas smatra da on nije uradio ništa loše, a Islamska zajednica je pokušala ga je braniti tvrdnjom kako je propast Revizije “dobra stvar za Bošnjake.”
  • Umjesto kazne za smišljenu veleizdaju države i građana, posebno Bošnjaka, pravde i prava, Izetbegović je nagrađen od strane glasača na izborima pa je postao član Parlamenta, to jeste zakonodavac. Umjesto u zatvor, Izetbegović najavljuje svoj povratak u Predsjedništvo BiH iduće godine gdje bi uz Čovića i Dodika, zadao konačni smrtni udarac državi i njenom najbrojnijem narodu

1. IZ IZETBEGOVIĆEVOG TIMA JE DOŠLO ODOBRENJE DA IVANIĆEVO PISMO BUDE PREDATO INTERNACIONALNOM SUDU U IME DRŽAVE BiH

Piše: Muhamed Borogovac

Dr. Muhamed BOROGOVAC

Kada je u pitanju revizija presude iz 2007 godine za genocid, postoji nekoliko veoma dobro informisanih aktera, npr. Jeffrey Nice i njegova pomoćnica Nevenka Tromp, Francis Boyle, David Scheffer, Sakib Softić i još neki. Ključni bošnjački akter je Bakir Izetbegović koji vuče sve konce, jedini koji tačno zna šta se događa. Vidjećemo kasnije da je i Ivanić zajedno sa Izetbegovićem znao šta se suštinski događa sa Revizijom. Poslušne poluge Izetbegovićevih manipulacija su u jednoj veoma raznovrsnoj ekipi, sačinjenoj od tzv. Žena Srebrenice do bulumente Izetbegovićevih poslušnika zvanih “savjetnici”.

Pročitali smo do sada svjedočenja svih gore nabrojanih aktera. Svako od njih zna dio istine. Neki ne vide cijeli mozaik zbog jezičnih barijera, neki zbog neupućenosti u BiH politiku. Priznajemo, nismo ni mi iz Bosanskog kongresa, sve do danas vidjeli cijelu sliku dok nismo pročitali posljednji intervju Profesorice Nevenke Trump, saradnice Jefreya Nice-a. Ona i Nice vide velike dijelove mozaika, ali ipak ne sve, ne vide (ili još neće da kažu) da je Izetbegović taj koji vuče sve konce, nego se zadovoljavaju teorijom da je i Izetbegović samo “prevaren od strane njegovih savjetnika”? Mi znamo da to nije slučaj, da su Izetbegovićevi savjetnici suviše sitni i beznačajni, “potrošni materijal”, da je Izetbegović taj koji vuče sve konce.

Slijedeći dio iz javnog obraćanja Nevenke Tromp “Izetbegovićevom savjetniku” Dževadu Mahmutoviću u Avazu je nama potpuno razjasnio sliku, sklopio cijeli mozaik. Trompova piše Mahmutoviću:

“Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u. ” – kraj citata.

Evo šta je ovdje važno znati: Internacionalni sud pravde (skraćeno MSP u BiH štampi) je sud koji sudi državama i kao takav KOMUNICIRA ISKLJUČIVO SA DRŽAVAMA, tj. sa ovlaštenim predstavnicima država. Taj ovlašteni predstavnik je u ovome slušaju bio Amir Ahmić. Nije postojao nikakav drugi način da Ivanićevo pismo dospije do registrara MSP u Hagu, i da se tako OTVORI pitanje pravosnažnosti odluke o pokretanju Revizije, da to pismo nije predao registraru ambasador Amir Ahmić u ime države Bosne i Hercegovine. (Sjetimo se u prethodnoj epizodi, 2004. godine, ovlašteni predstavnik BiH nije predao slično pismo Živka Radišića registraru MSP-a, jer nije dobio saglasnost Beriza Belkića.)

Dakle, u ovim događanjima ključni Izetbegovićev akter na terenu je Dževad Mahmutović, i očigledno je to Amiru Ahmiću poznato, jer je poslušao Mahmutovića, baš kao da se radi o Izetbegoviću. Dakle, Mahmutović ovdje služi kao jedan sloj zaštite za Izetbegovića, da ne bi postojali direktni dokazi Izetbegovićeve izdaje, da bi “poparu pojeo” mali potrošni šaraf režima kao što je Dževad Mahmutović.

Revizije neće biti, ono što Izetbegović govori da hoće, samo je igra za javnost – tvrdili su četničkom vojvodi Vučiću kuriri Bakira Izetbegpvića Safet Softić i Denis Zvizdić

Međutim, ova epizoda dokazuje i da su Ivanić i Izetbegović u dogovoru. Naime, Ivanić sigurno zna da MSP komunicira samo sa Ambasadorom Ahmićem i da Ivanićevo pismo Sudu u Hagu ne bi nikada bilo primljeno od Suda, pa bi bilo uzaludno slati pismo nepostojeće za Sud, da Ivanić nije imao Izetbegovićev znak da će to pismo biti legalizovano na pisarnici. Dakle, Ivanić je imao razlog da piše pismo Internacionalnom sudu pravde jedino zato što je znao da će Amir Ahmić dobiti saglasnost od Izetbegovića da ga uruči u ime BiH Registraru, kao zvanični dokument BiH, kojim se praktično ponovo otvara pitanje odluke o Reviziji.

Znači dok je Izetbegović govorio javnosti da “ne treba nova odluka o Reviziji jer je to nastavak već postojećeg procesa”, upravo on je već bio pokopao taj argument time što je dozvolio Amiru Ahmiću da preda Ivanićevo pismo Sudu kao dokument države BiH. To je ponovo otvorilo davno riješeno pitanje prihvatanja Tužbe, te prirodno dovelo do zahtjeva Suda da se donese odluka o Reviziji, baš kao da se radi o novom procesu.

Saboter pravde i prava – Bakir Izetbegović – Gdje su stali njegovi prethodnici otac mu Alija i Sulejman Tihić na obezvređivanju i uništavanju spora na Svjetskom sudu koji je RBiH uspješno vodila protiv SCG za agresiju i genocid, nastavio je ovaj dokazani lopov i varalica i pljačkaš. Umejsto u zatvor, narod ga je nagradio odličnom pozivojom u Parlamentu, a sreća mu se smije i dalje pa mu je u izgedu ponovo mjesto u Predsjdništvu gdje će sa Dodikom i Čovićem zadati smrtni udarac našoj državi i Bošnjacima

Da na ovaj način Izetbegović nije legalizovao Ivanićevo pismo, i time ponovo otvorio davno riješeno pitanje prvobitnim prihvatanjem Tužbe, vrijedila bi činjenica da je revizija potpuno legalni nastavak već postojeće Tužbe za genocid.

Nikada do sada nismo čuli za Mahmutovića. To je i normalno. On postoji samo da se sakrije izdaja Bakira Izetbegovića i samo zato je sada otkriven da na sebe primi krivicu. Isto tako je i Alija Izetbegović maskirao svoje izdaje. Sjetimo se npr. da je Alija Izetbegović poslao Muhameda Šaćirbegovića u Septembru 1995 da potpiše da već poraženim četnicima pripada 49% BiH, čime je Amerikancima dat dokument da zaustave Armiju RBiH pred Prijedorom i Banja Lukom. Mnogi, Bošnjaci još psuju Šaćirbegovića i Amerikance, ne pitaju se ko je zaista donosio sudbonosne odluke tada u BiH.

—–

Slijede bitni izvodi iz pisma Nevenke Tromp Izetbegovićevom “savjetniku” Mahmutoviću. Ne treba velika pamet da se vidi da Dr. Trump govori istinu.

Pri čitanju njenoga pisma treba imati na umu da nema govora da su Izetbegovićevi savjetnici (Mahmutović i Ahmić) imali takvu moć da su npr. mogli zabraniti Softiću da komunicira sa Jeffrey-em Nice-om, ili da su mogli narediti da tekst revizije ostane tajna. Dr. Tromp je očigledno odlučila da u ovome pismu ne optužuje direktno Izetbegovića, ali je očigledno da sve odluke koje navodno donose “savjetnici” inkriminiraju Izetbegovića, jer navodni savjetnici nisu mogli donositi takve odluke, npr. diktirati svome pretpostavljenom oficijelnom agentu Softiću šta da radi.

2. Dr. TROMP ODGOVARA IZETBEGOVIĆEVOM “SAVJETNIKU” MAHMUTOVIĆU

– Dževade Mahmutoviću, pročitala sam s velikim zaprepaštenjem vaš intervju u “Slobodnoj Bosni”. Nekoliko osvrta, jer, nažalost, ova tema neće nestati kad netko od vas na vlasti tako odluči. Ova tema se tiče svih ljudi u BiH i ljudi sad već puno znaju i nastavit će postavljati pitanja.

Kao prvo, ja vas nikada nisam mogla pozvati da dođete i budete gost u mojoj kući jer ja nisam znala niti da vi postojite dok me tadašnji ambasador u Holandiji nije zamolio da se sretnem s vama. Sastanak je održan u mojoj kući zbog inzistiranja na diskreciji, jer vi tada niste željeli da o njemu bilo što sazna Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu s Tribunalom, kojemu je direktni šef predsjednik Bakir Izetbegović – kao uostalom i vama. Sad ga u vašem intervju hvalite, a tad ste se od njega skrivali. Toliko o vašoj dosljednosti. I kratkom pamćenju.

Kao drugo, velika je neistina to što govorite o honorarima koje je navodno tražio Džefri Najs. S vama svakako o tome nikad nije govorio pa ne znam otkud vam podaci. A vi s njim niste o tome mogli direktno ni razgovarati, jer ne govorite engleski. Kao treće, to što govorite o tome da vas sir Džefri nije uvjerio da postoje novi dokazi za otvaranje revizije je opet indikativno kada je riječ o vašim namjerama, a možda i o vašoj stručnosti. Ako vam netko kaže da na Tribunalu ima na stotine dokumenata koje je Karla del Ponte (Carla) zaštitila 2005. godine u dogovoru s Rasimom Ljajićem i da su ti dokumenti još uvijek zaštićeni, ali da BiH kao država zasigurno te dokumente može tražiti legalnim, legitimnim i institucionalnim putem – a vama to izgleda niti dan-danas još nije jasno – što je nama misliti o svemu onom izgubljenom vremenu na sastanku s vama – navela je Tromp.

U nastavku njenog pisma Mahmutoviću stoji:

– To što vi govorite u intervjuu mogu shvatiti kao vaš pokušaj da opravdate neopravdivo, a to je da ste svi vi koji ste savjetovali predsjednika Bakira Izetbegovića radili na tome da revizije nikad ne bude. /…/

Naš zaključak je da vi koji direktno radite s predsjednikom Izetbegovićem (Elvir Čamdžić, Amir Ahmić i vi) NIKADA niste radili niti željeli raditi na reviziji. Ali zbog konstantnog pritiska od strane sir Džefrija vi ste se u jednom trenutku morali početi pretvarati da ste počeli raditi. Naime, naša poruka predsjedniku Izetbegoviću je bila: “Možda vi nešto radite na reviziji, što mi ne znamo, ali ako radite ili ne radite, nećete moći izaći pred bošnjački narod 26. februara 2017. i reći: “Radili smo, ali nismo našli novih dokaza i za reviziju nema formalnih uvjeta”. Zbog tih naših pritisaka ( i pritisaka bošnjačkog naroda, M. B.) vi se morate praviti da radite, ali ste se za neuspjeh revizije osigurali s nekoliko strana – napisala je dr. Tromp.

To što pokušavate ocrniti Najsa i mene neće vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za prevaru vašeg naroda!

Dr. Tromp je u pismu Izetbegovićevom savjetniku obrazložila i svoje navode o tome kako se Izetbegović “osigurao”:

KAO PRVO: NEMATE AGENTA. Jer kako objasniti to da u februaru 2016. (samo dva mjeseca nakon našeg sastanka u mojoj kući u Hagu u decembru 2015.) Amir Ahmić povezuje Muniru Subašić i Murata Tahirovića s Dominikom Švarc za pravno mišljenje o statusu agenta, pa kad oni dobivaju njen odgovor, šute o tome, a šuti i Ahmić koji ih je povezao. Mi to tumačimo tako da ste se vi svi uplašili poslije sastanka u Hagu s nama da revizija ima šansu pa ste se potrudili da te šanse srežete u korijenu. Jer, možda je i razumljivo da žrtve imaju svoje vlastite razloge da znaju o statusu agenta i o šansama za reviziju, ali ovaj slučaj je nešto što samo DRŽAVA može pokrenuti. (Napomena: Munira Subašić je nepismena žena, nema govora da je od nje krenula ikakva pravna inicijativa, ona je samo jedan od Izetbegovićevih pijuna. M. B.) Ako su žrtve to i tražile na svoju ruku, pitanje je što su ovo dvoje velikih prijatelja Ahmića napravili s tim pravnim savjetom. Da li su to pravno mišljenje podijelile s vama u uredu predsjednika?

Gospodin Softić je meni rekao u prisustvu Dominike Švarc da Subašić i Tahirović niti njega nisu upoznali s tim pravnim savjetom, nego su odmah u aprila došli k njemu i rekli mu da i na svoju inicijativu pita MSP da li on može biti agent i u postupku revizije. I on je to uradio!!! I dobiva negativan odgovor u maju 2016. I baš istog tog maja, predsjednik Izetbegović ga angažira da počne raditi na reviziji!?

Ali to nije sve. Dok bošnjačka javnost ništa o tome ne zna, gospodin Ivanić zna. I on šalje u julu 2016. svoje sad već znano pismo registraru MSP-a o statusu agenta i proceduri kako se agent postavlja. Vi ćete se sjetiti tog pisma vrlo dobro jer vas je bivši ambasador nazvao po primitku tog pisma i pitao što da radi s tim. On je to pitao s dobrim razlogom, jer niti jedan član Predsjedništva ne može slati pisma na svoju ruku bez suglasnosti druga dva člana. On vas je zatekao na godišnjem i vi ste mu rekli da proslijedi pismo MSP-u.

I sad nakon tog jula 2016., kad se priča s agentom Softićem završava negativno za njega i za bošnjački narod, vi i vaše kolege savjetnici i oficir za vezu savjetujete predsjednika da formira tim sa Softićem kao agentom. Amir Ahmić i vi ste oboje dio tog tima. Što to govori o vašim (zlim?) namjerama? Jer vi radite na reviziji, a znate da nemate agenta? I počeli ste raditi na reviziji kad ste se osigurali sa tri strane da nemate agenta. Bilo je i tad načina da se ovaj problem s agentom riješi, ali nitko ga nije niti pokušao riješiti s vaše strane. Stvara se domaći tim, ali i strani s profesorom Dejvidom Šeferom (David Sheffer) zaduženim za pisanje revizije. U momentu kad se sir Džefri i ja uključujemo u rad kao savjetnici domaćem timu krajem decembra 2016., mi smo zatečeni kako nema nikakvih naznaka što to radi profesor Šefer. U isto vrijeme vi otvoreno branite Softiću da radi s Najsom i tjerate Softića da potpiše dokument pri primitku Šeferovog nacrta revizije da ga ne smije dijeliti ni sa kim.

KAO DRUGO: TEKST REVIZIJE NIJE ADEKVATAN DA OTVORI VRATA MSP-a. Vaša taktika je bila ovakva:
1. Da revizija nikad ne zaživi jer Softić i onako nije agent
2. Ali ako kojim čudnim čudom bude zaprimljena, onda će biti takve kvalitete da ne zadovoljava formalne i kvalitativne kriterije pa će biti u startu odbačena.

Mi smo dali naš savjet pismeno Softiću u januaru i februaru 2017. iako smo znali da od revizije nema ništa. Da smo pogriješili u procjeni, mi bismo bili prvi da vam čestitamo i sve zaboravimo. Međutim, najgore slutnje su se obistinile. Vi od početka svi radite da REVIZIJE ne bude. Čak biste bili u stanju i prešutjeti krajnji rok da nije bilo naših konstantnih pritisaka na predsjednika Izetbegovića putem pisama i e-maila preko vas i drugih ljudi u njegovom okruženju. Ali pripremili ste i klasičan Ahmićev odgovor za neuspjeh – “ZA SVE MOŽEMO NA KRAJU KRIVITI SUD I U OVOM SLUČAJU REGISTRARA!”

KAO TREĆE: DISKREDITIRATI NAJSA. Treći cilj je bio ipak nekako uvući Najsa u pripremu revizije, tako da i on bude suodgovoran za vaš planirani neuspjeh pa da mu tako začepite usta. Ili čak da njega na kraju okrivite za to. Vaša taktika je bila toliko providna da je nama trebalo dva dana da je provalimo. U tome nam je jako pomogla iskrenost Sakiba Softića i Dominike Švarc, s kojom je Ahmić svakodnevno bio u kontaktu dok je ona, kao, trebala raditi, tj. pretvarati se da radi s Najsom. To što vi sad pokušavate ocrniti sir Džefrija i mene za to što smo vam onemogućili da varate vaš vlastiti narod, neće vam pomoći da se izvučete iz kaosa koji ste stvorili. Niti će vam pomoći da se očistite od povijesne odgovornosti za ovu prevaru. Jer, ako niste htjeli ili mogli, što niste narodu objasnili da nećete. Mogli ste objasniti razloge zbog kojih mislite da je bolje da se ne ide na reviziju. Nego ste učinili puno veću štetu ovim neiskrenim pokušajem.

Dopustili ste da vas vodi Ahmić sa svojom patološkom opsjednutošću sa sir Džefrijem, jer je Ahmić davno shvatio da mu upravo sir Džefri kvari račune kako da izmanipulira rad Tribunala, MSP-a i odgovornosti za genocid u korist počinitelja genocida – navodi dr. Tromp u pismu Izetbegovićevom savjetniku.

Savjet predsjedniku: Na kraju pisma dr. Tromp napisala je i zaključak Mahmutoviću:

– Prvo, ako imate imalo pragmatičnosti, onda ćete savjetovati predsjedniku Izetbegoviću da OTPUSTI SVE VAS KOJI ste ga savjetovali o reviziji. Ako vas predsjednik Izetbegović ne otpusti, ONDA ZNAČI da ste upravo radili ono što vam je on naredio i što je on želio. Drugo, da bi pokazao svoje dobre namjere, predsjednik Bakir Izetbegović bi sad trebao objaviti i CIJELI TEKST revizije. Tada ćemo svi skupa moći vidjeti kolike su bile šanse da OVAJ TAJNI TEKST REVIZIJE USPIJE. Ne objavite li tekst revizije, svi ćemo zaključiti da nikad na njoj niste niti ozbiljno radili i da vas je sram pokazati narodu što tamo ustvari piše – kaže se na kraju pisma dr. Nevenke Tromp.

Izvor: Avaz

(Dodatna oprema teksta – I.H.)

CRTICA O PONIŽAVAJUĆEM ODNOSU SDA I IZETBEGOVIĆA PREMA PROF. DR. BOYLE-u

Valja napomenuti da je prvi zastupnik naše tužbe na Svjetskom sudu pravde bio prof. dr. Francis A. Boyle, svjetski ekspert međunarodnog prava. On je na Svjetskom sudu dobio dva sudska naloga kojim ICJ (Svjetski sud pravde) naređuje bivšoj Jugoslaviji obustavu agresije i genocida u RBiH.

Prof. Boyle je namjeravao ukinuti genocidnu RS, ali je grubo otjeran iz našeg advokatskog tima. Zamijenili su ga Trnka i Šaćirbegović. Iz advokatskog tima izbačena je i Vasvija Vidović.

Prof. Boylea su prvo ukivali u zvijezde, a onda potvrili lopovom, klevećući ga za pronevjeru novca kojeg mu nikad nisu ni dali, jer je on sve poslove na ICJ radio pro bono, to jeste besplatno.

Kada se približio rok za Reviziju, prof. Boyle je javno optužio Sakiba Softića, glavnog agenta na ICJ i njegovog naredbodavca Bakira Izetbegovića, da su sbotirali nastavka spora jer za desetak godina nisu prikupili ni jedaan novi dokaz.

Ne znajući da je Bakir Izetbegović uništio mogućnost Revzije i to planski, svjesno i namjerno, prof. Boyle se nudio Izetbegoviću da pokuša spasiti što se spasiti može. Izetbegović ga je odbio valjda u strahu, iako toliki drski velizdajnik i saboter pravde, da se ne bi s prof. Boyleom tako lahko proveo kao što se proveo s većinom od nas koji smo ga nagradili.

U međuvremnu, prof. Boyle nije odustao od Bosne ni prava, mada je na sve moguće načine ponižen, a uskraćena mu je i mogućnost obnavljanja bh-pasoša.

Plan rasturanja hiljadugodišnje države Bosne se nastavlja sve bržim tempom.

NA ISTI PONIŽAVAJUĆI NAČIN, SDA JE IZ ADVOKATSKOG TIMA IZBACILA I VASVIJU VIDOVIĆ, A KADA SU JE HTJELI UBACITI U ONAJ LAŽNI ZA REVIZIJU, ODBILA JE

Uvažena pravnica Vasvjia Vidović je izbačena iz našeg advokatskog tima na isti način kao i prof. Boyle – naprasno i bez obrazloženja, bez ikakve zahvale za dotašnji usješn rad na ICJ u zastupanju pravnih interesa Republike BiH.

Na njeno mjesto je došao Sakib Softić.

Softić je kasnije, kada je propast Revizije bila na vidiku, pozivao gospođu Vidović da se uključi u tim za Reviziju, nudio nadoknadu za učešće u radu time, ali ona je tu ponudu odbila jer se Revizija za preostalo kratko vrijeme nije mogla kvalitetno napraviti. Ona je odbila učešće u timu i zbog neslaganja oko sastava advokatskog tima i svojih principijelnih, kritickih stavova prema stanju pravosudja. Pravnica Vidović se nije slagala ni sa političkom opcijom SDA, niti sa SDA pogledima na pravosuđe, stanjem u pravosuđu, kao i načinom na koji je SDA na čelu sa Izetbegovićem i Softićem pristupili Reviziji sabotirajući pravo i pravdu.

Na kraju valja dodati da je Sakib Softić za svoje sabotiranje Revizije stavio u svoj džep 100.000 dolara, da je Bakir Izetbegović nagrađen, kao i njegov avjetnik Mahmutović naa kojeg je pokušao svaliti svoju krivicu.

Prof Boyle je radio besplatno.

Kolika je šeher Banja Luka CIGLA KAO BIJELA TRAKA

Pred Dan oslobođenja Banje Luke 22. april, dolazak Vučića i ekipe na razgovor s Dodikom o „zajedničkim projektima,“ zaboravljeni i od Sarajeva žrtvovani Banjalučani muslimani u strahu i zebnji očekuju resplet oko Dodikovog projekta mirnog razdruživanja – iza kojeg stoje i beogradski arhitekti

„Ili uteći iz okupiranog grada, ili se prijaviti u četničku vojsku“

Banjalučani muslimani Bošnjaci su prestravljeni „non paperom“ i Dodikovim praktičnim poslovima na „mirno“ razdruživanje koje vodi na „autostradu“ u kojoj će potpuno nestati jer je to put u novo krvoproliće i njihov potpuni nestanak. Strah ih je jer su ponovno prepušteni sami sebi bez izgleda da spase svoje živote.

Razvaline džamije Ferhadije 1992. – slijedi li progon i pogron Banjalučana, ponavjanje genocoida i urbicida
(Photo: Bedrudin Gušić)

Banjalučki muslimani osjećaju veći strah od onog 1992. i kasnije, ne bez razloga. Tada nisu mogli povjerovati da su zajedno sa svojim Šeherom izdani od strane svog združenog nadri-političko-vjerskog vodstva. Sad imaju  gorko iskustvo i potvrdu.  

Malobrojni su nekako preživjeli genocid nad gotovo čitavom populacijom muslimana – ubojstvima, odvođenjem u logore, otimanjem imovine, rušenjem džamija, poniženi bez ikakvih građanskih prava i slobode. Preživljavali su, jer život u strahu za život i nije život. Njhove političko-vjerske vođe u Sarajevu halalie su i njih i Šeher Banju Luku koalicionim partnerima u SDS-u, udarile na tu izdaju muhur u Daytonu. U najraseljenijem gradu ne samo u Bosni, o(p)stala je šačica muslimana, što onih koji su predeverali sve strahote genocida u svom otetom gradu, što onih koji su se usudili vratiti u svoj grad.

Strah kojeg žive decenijama, sada postaje još jači i nepodnošljiviji jer su i dalje zaboravljeni od svojih političko-vjerskih vođa. Oni nikad nisu došli u Banju Luku da bi sa srpskim vlastima razgovarali o poboljšanju položaja muslimana Bošnjaka, „održivom povratku“ nego bi ponekad svrati u džamiju na džumu po jeftin politički poen.

Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović nikad nije došao u Banju Luku, a njegov sin je bio dva-tri puta u džamiji Ferhadiji, biva na džumi.

Bivši reis Cerić dolazio je po Dodikovu sadaku u Banju Luku da bi iskamčio od njega dva posto vrijednosti džamije Ferhadije. Cerić je za tu sadaku javno hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i čitavog svijeta.  

Ustavni sud BiH u kojem sjede suci po mjeri svoje poslušnosti svojoj partiji SDA-u presudili su kako banjalučke džamije nisu srušili srpski mineri.

Dodik, kojemu smetaju mujezini jer „arlauču“, prodaja nekretnina u Banjoj Luci slabo ide, dijeli ponovo sadaku Muftijstvu banjalučkom, muftija zijareti i Dodika i Cvijanovićku o 9. januaru, sliaju se na sastancima bez državnih znamenja. Ne smeta im kriminal u prodaji vakufske imovine. Nisu ni mukajet što se banjalučki muslimani bude u gradu sa ulicama srpskih junaka, mitova i četnika. Genocid niko i ne spominje. Potpredsjenik RS iz redova Bošnjaka okružio se sa četrdest savjetnika, ali niti ga ko benda niti sluša. Zastupnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini ne žive u Banjoj Luci ni za Banjalučane. Dođu na sjednice, uzmu  dnevnice, paušale i plaće, nestanu, a muslimane Bošnjake ostave sa njihovim strahovima i problemima…

Po naredbi Nenad Stevandića, Banjom Lukom je za vrijeme četničke strahovlade kružio “Crveni kombi” kojim su nezakonito uhapšeni muslimani i katolici odvođeni u logore i smrt. “Crvneni kombi” je dovano parkiran pred Parlamentom dejtonske Bosne u Sarajevu, a Stevandić se komoda u skupštinskim klupama, laje na državu, uz enormne privilgije četničkog parlamentarca u koalciji sa kolegama iz SDA

Uz sve to, tu je ponajgori strah od Dodika, od njegovog za sada nezaustvaljivog atakiranja na Državu, vjeru i jezik Bošnjaka, njihovo pravo na život i slobodu, ne što je toliko Dodik jak u svom kabadahijskom, nasilničkom atakiranju na njih i Državu, nego što u tome ima podršku SDA i HDZ, pa tako i blagonaklonost međunarodne zajednice.

SDA-IZ su prve u svijetu priznale genocidu RS. Sve vrijeme čuvaju tu zločinačku stečevinu, garantiraju joj opstanak u ime svih Bošnjaka.

Umjesto da prekine svaki odnos i komunikaciju s Dodikom, da od njega neizostavno traži potpuno poštivaje Ustava, presuda Ustvanog suda države koju razbija i uvlači u rat, SDA se obraća međunarodnoj zajednici i traži sankcije za Dodika kako bi ostala s njim u koaliciji, spašavala ga i politički i financijski, sve na račun svog sna o muslimanskoj državici.

Dok je RS i Herceg Bosne, dvojac SDA-Islamska zajednica ima šansu za „kreposnu islamsku državu“ za koju su još 1993. napisali ustav i po cijenu i po do dva milijuna nestanka muslimana Bošnjaka s ovih prostora.

Zato je muslimane strah, pogotovo one u RS i pogotovo one u Banjoj Luci.

Taj strah se pojačava do beznađa i očaja nekim išaretima srpskih nacista koji slijede Dodikovu pogubnu politiku za koju niko nema pravi odgovor, ne za to što ne postoji, nego što im je stalo baš do takve politike.

Banjalučani koji žive u stanovima davno su poskidali pločice sa svojim imenima sa ulaznih vrata. Misle kako bi time, makar za koji tenutak produljili vrijeme dok ih neko ne prokaže i dok ih nacisti na silu ne odvedu u mrak i nestanak, ako već ne ubiju na pragu.

Dodikovi nacisti ništa ne prepuštaju slučaju.

Ispred vrata svojih stanova mnogi su jutrom zatekli ciglu. Prepadnuti, smatraju da je to obilježavanje njihovih stanova da bi se tačno znalo koga treba odvesti na put bez povratka, da slučajno ne bi bihuzurili Srbe stanare lupanjem ili provaljivanjem njihovih vrata.

Crvene cigle kao bijele trake nekad.  

Uznemiren i preplašen, jedan Banjalučanin musliman se obratio svome imamu u džamiji sedmog dana Ramazana. Obojica pod abdestomm, u Božjoj kući, s Božjim riječima na usnama, u postu kada se vodi džihad sa samim sobom, svojim egom, strahovima. Ali strah očiju nema i prepadnuti zaboravlja sve ljudske i Božje zakone da bi spasio goli život, čak i dok uči Božje riječi u džamiji.

Džamija je nova, obnovljena i čista. Na ikindija namazu dvoje-troje džematlija i hodža.

Oprost genocida i urbicida, – tradicionalno dobra suradnja Islamske zajednice sa Dodikom: Cerić hvali Dodika muslimanima svijeta kao dobrotvora za sadaku od dva posto vrijednosti obnove srušene Ferhadije: Dodiku smeta arlaukanje sa Ferhadije. a IZ ne smrde njegove marke Dodiku smeta i država ,koju muze i njena znamenja, Ceriću ne smetaju ona pod kojima je počinjen genocid i gencid urbicdom
Radost i zahvalnost muftije Banjalučkog za Dodikovu sadaku: mnogoj je ulemi draža i Dodikova šaka maraka i od dina i imana i od države, i muslimana. Da ne bi Dodiku iz hatora izašli, sklanjaju pred njim državna znamenja, odazivaju se na prijeme povodom neustvanog dana genocidne RS Tako, negatator genicida postaje dobrtvor i partner

Jedan od muslimana pred Mukabelu (učenje Kur'ana) obraća se učenom imamu. Strah ih je obojicu potopio, niko ga i ne spominje, zrcali se na njihovim licima. Znaju obojica strahu uzrok.

–        Šta ćemo efendija? pita džematlija.

–        Ja ću ili uteći, ili se prijaviti u srpsku vojsku! odgovara imam.

Nejma druge!

Na te najniže duhovne grane je spao čak i imam koji bi morao biti uzor džematlijama, najuporniji sljedbenik Božjih zakona i uputa.

Da nejma druge, potvrdili su nedavno i brojni muslimani Bošnjaci koji su zdimili u Beograd po vakcinu da bi spasili goli život jer su u svemu prepušteni i izdani od onih koji su plaćeni da se brinu za njih, njihvo zdravlje i živote.

Banjalučki hodža samo slijedi takve. Druge mu nejma! Ni njemu, ni džematlijama.

Umjesto riječi Mladog muslimana Alije: „Mirno spavajte, rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje,“ do nas dopiru riječi koje lede krv u žilama a izgovara ih njegov sin Bakir koji kaže da „ne kaže kako rata neće biti.“ I, on, kukavica i saboter, kaže da će stati ispred onih koji poste od sabaha do akšama, pa kao vojskovođa predvoditi vojsku s praćkama ili „tandžarama.“  Laže! Dok patriote, među njima Bošnjaci, nemaju ni praćku za obranu od ubojite srbijanske i Ddodikove ratne mašinerije, Bakir odobrava Cikotiću, Turkovićki i Mehmedagiću da Dodikupotpišz dozvolu za dodatno opremanje genocidnog MUP-a RS vojnim naoružanjem, sada mitraljezom na daljjnski kalibra 12,8 mm.

Izmanipulirane i ponižene žrtve genocida odlukom SDA i Islamske zajednice kite četničkog vojvodu Vučića Cvijetom Srebrenice kao znak zahvalnosti za negiranje genocida, kao znak priznanja za njegovu fašističku prijetnju da će za jednog Srbina ubiti sttinu muslimana. SDA i IZ, na Vučićeva usta ponavljaju onu čuvenu pruku Alije Izetbegovića: “Mirno spavajte, rata neće biti!” Banjalučani, i ne smo oni, odavno ne spavaju mirno. Pred njima je alternativa ili pobjeći na vakat, ili pristupiti srpskoj vojsci, kako kaže jedan od banjalučkih imama kojemu je u Srebrenici ubijen otac

Dodik tako uz pomoć SDA ubrzano radi na ratnom razdruživanju.

Vučićev ministar Vulin poručuje da će Srbi živjeti u jednoj državi! On sebi priskrbljuje pravo koje drugim narodima uskraćuje.

Sa TV ekrana dopiru ponovljene riječi mladog četničkog vojvode Vučića, nakon što je s Dodikom pokazao svo ubojito oružje s kojim raspolaže, divio uspješnom bojevom gađanju.

–        Mirno spavajte, rata neće biti!“

Od te poruke, svjesnim muslimanima Bošnjacima i svim normalnim ljudima, građanima, posebno onima kojima je osvanula cigla pred vratima, ledi se krv u žilama.  

Prof. Francis A. Boyle o “non paperu” VRLO OPASAN TAJNI DOKUMENT IZA KOJEG STOJE VELIKE SILE

  • Ovaj tajni dokument je sličan Owen-Stoltenbergovom planu podjele Bosne. Taj plan sam sabotirao. Rekao sam tada Aliji Izetbegoviću, a ponavljam i sada; kao što ne bi preživjeli Owen-Stoltenbergov plan, tako ne bi preživjeli ni ovaj dokument ako bi bio proveden u praksi, bez obzira na moguće garancije velikih sila …
  • “Non paper” je nastao u daleko moćnim državama od Slovenije
  • Da li Trumpova supruga Melanija, porijkelom Slovenka, ima ikakvu vezu sa “non paperom?”

Danas smo sa prof. dr. Francisom A. Boyleom, ekpertom međunarodnog prava, autorom i zastupnikom naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde protv Srbije i Crne Gore razmijenili više e-mailova u vezi sa tajnim dokumentom “non paper” koji kruži među konzervativcima u EU, moguće i šire, a koji se pojavio i u medijima, te izazvao burne reakcije.

Izdvajamo nekoliko mišljenja prof. Boylea koji je kao nekadašnji savjetnik odvraćao Aliju Izetbegovića i od Owen-Stoltenbergovog plana, spasavao naš izlaz na Jadran, bio potpisivanja Daytona, koji se nudio Bakiru Izetbegoviću da spasi nastavak spora RBiH protiv SCG kojeg je Bakir Izetbegović sabotirao, a pomoć uglednog pravnog eksperta i našeg prijatelja odbio, kao što je činio i njegov otac

Prof. Boyle pretpostavlja kako je “non paper” nastao u daleko moćnijim državama od Slovenije i drugih koje se dovode u vezu s njim. Slovenija je tu pismonoša.

Prof. Boyle smatra kako je “non paper” u osnovi, Owen-Stoltenbergova mapa iz 1993. godine koju su podržali i cijela EU, i UN i Amerikanci. Prof Byle tvrdi kako je taj plan javno sabotirao. Smatra da ga je ćak i zaustavio. Iako je američka Ambsada u Sarajevu saopćila da stoji iza suvereniteta BiH, prof. Boyle smatra da vukovi ne mijenjaju ćud. To je je bio i Trumpov plan njegovog povratka na Balkan prekrajanjem granica, razmjenom tritorija. Profesor Boyle prepostvalja da ćemo uskoro znati da li o Amerikanci zaista i misle ono što je Trump planirao, ili što izjavljuje njegov Ambasdor u Sarajevu.

Prof. Byole primjećuje kako se planu iznesenom u „non paperu“ raspravlja tiho i iza kulisa u diplomatskim krugovima.

To je izuzetno opasno,” kaže!

Upozorava: “Što se tiče novog rata, baš briga velikih sila o tome! To potvrđuje povjesnim činjenicama kako je po Owen-Stoltenbergovom planu bilo predviđeno da 1,5 do 2 miliona Bosana bude izloženo etničkom čišćenju uprkos činjenici da smo već do tada imali dva miliona Bosanaca žrtava etničkog čišćenja.  Svi Evropljani, Ujedinjene nacije i Amerikanci pod Clintonovom podrškom su to podržali, uprkos onome što je Clinton govorio u javnosti.” (Nota bene, Izetbegović je taj plan iznio na Bošnjački sabor, ali je odbačen.)

Prof. Boyle pretpostavlja da su Amerikanci pod Trumpom možda koristili čak i njegovu suprugu Melaniju kao trojanskog konja za ovaj opasni plan. Videćemo šta će Bidenova Vlada uraditi s tim Trumpovim planom, da li i Bidenova administracija misi drugačije nego Trump.

“Ali zapamtite, ne možete vjerovati njihovim riječima! Ovo je veoma opasno!” tvrdi prof. Boyle koji ponavlja kako su prijedlozi izneseni u “non paperu” morali iz neke od država članica EU koje su moćnije od Slovenije koja očito ganja tuđe interese.

Prof Boyle podsjeća i upozorava: “Kao što sam rekao Izetbegoviću u to vrijeme za Owen-Stoltenbergov plan, to kažem i sada za “non paper” i predloženu mapu; mi (Bosanci, Bošnjaci, op. prev.) nikada nećemo preživjeti ovakva prekrajanja bez obzira šta ko izjavljuje i šta piše u novinama ili mapi.

Upoznali smo prof. Boyle i sve češćim spominjanjem propalog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Danas je i Denis Zvidić, desna ruka Bakira Izetbegovića, na sesji “Kruga intelektualaca 99” spominjao mogućnost povratka propalom aprilskom paketu . O toj opasnoj ideji, prof Byle je pravnički jasan i nedvosmislen:

“Aprilski paket je posredni korak za RS da se otcijepi, proglasi nezavisnost, a zatim se pridruži Srbiji da tako stvori Veliku Srbiju. Očito su u pitanju nečasne radnje.”

da se priključi Srbiji i tako stvori Veliku Srbiju.Dzana Hazim sent Danas u 18:13Zadnja rečenica: Dodali bismo – opasan je kao i non paper.

(“The April Package is an intermediate step for RS to secede, declare independence, and then join up with Serbia to produce Greater Serbia. Then obviously skull-duggery is afoot. Fab.“)

Dodali bismo – ideje oživljavanje upokojenog Aprilskog paketa opasne su kao i “non paper.”

Ibrahim HALILOVIĆ

Dženana DELIĆ

Nelson: Dayton, konstitutivnost naroda, kompromis – zauvijek – Prof Boyle: HOLBROOKE I VLADA SJEDINJENIH DRŽAVA PRETVORILA JE REPUBLIKU BiH U PROPALU DRŽAVU

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson: Džapa podignuti prst i prijetnja vječnim Dayton. Mi se ne bojimo jer u našim rukama je pravo kao najjače oružje

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Prof. Boyle: Amarikanci su u Daytonu sklepali propalu državu. Dodajam (I.H.) to su uradili uz pomoć domaćih veleizdajnika koji nisu ni tada ni sada slušali uvaženog profesora međunarodnog prava i našeg prijatelja prof. Boylea. I dok Nelson trubi o dijalogu i konsenzusu, kompromisu, Dodik je beskopromisan. Upravo zahtijeva secesiju naše države, što je za hitno hašenje, pod uvjetom da i Nelson traži hapšenje! Nema razgovora sa rušiteljima države! Oni moraju u zatvor!

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Sjećanje na referendumske dane 1992. BOMBA NA ĐERZELEZOVO TURBE

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Ferman sultana Abdul Medžida 1857. – dozvola za gradnju crkve u Gerzovu

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

Iizišla iz štampe knjiga prof. dr. Francisa A. Boylea: “STOPPING SERB GENOCIDE AGAINST BOSNIANS” (Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima)

U izdanju Bigrafa iz Bihaća, iz štampe upravo je izišla najnovija knjiga američkog eksperta za međunarodno pravo profesora doktora Francisa A. Boylea. Knjiga nosi naslov “Stopping Serb Genocide Against Bosanians” (“Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima.”)

Knjiga je objavljena na engleskom.

Na 596 stranica prof. Boyle svjedoči o svojoj pravnoj bici na Svjetskom sudu pravde u Den Haagu gdje je zastupao Republiku Bosnu i Hercegovinu kao autor i branilac Tužbe protiv Srbije i Crne Gore koje je u ime RBiH optužio za agresiju i genocid. Na Svjetskom sudu prof. Boyle se izborio za dva sudska naloga kojim se od Srbije i Crne Gore zahtijeva da prekinu agresiju na RBiH i genocid nad Bosancima.

Na dramatičan način, u knjizi je dokumenirana pravna bitka prof. Boylea za opstanak cjelovite Republike Bosne i Hercegovine koja je došla u opasnost ne samo agresijom i genocidom, nego i pregovorma koje je orgaizirala međunarodna zajednica i na koje su pristale vlasti RBiH kako bi podijelila državni tertorij RBiH i kako bi naša država nestala za zelenim stolom.

Prof. Boyle dokumentirano iznosi pravne razloge neprihvatanja tih planova.

Nažalost, državno vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Siljadžićem oglušilo se o savjete prof. Boylea da nipošto ne ulazi u bile kakve pregovore, kao i one u Daytonu koji bi doveli do podjele države, priznanja i nagrađivanja genocida.

U knjizi “Stpopping Serb Genocide Against Bosnians” iznesene su povjesne činjenice i argumenti koji dokazuju lavovsku pravnu bitku prof. Boylea za sprečavanje i kažnjavanje ratnog zločina genocida, ukidanje gencidne Republike Srpske i naplatu ratne odštete.

Nažalost, Alija Izetbegović koji je napustio ideju cjelovite RBiH. Prestao je zastupati sve građane RBIH. Počinio je veleizdaju RBiH. Zajedno sa svojim suradnicima, otpustio prof. dr. Francisa A. Boylea iz advokatskog tima na Svjetskom sudu pravde kako bi bila umanjena krivica za genocid SCG i kako ne bi bila ukinuta RS i naplaćena ratna odšteta. Iz Tužbe je na zagonetan način ispario ratni genocidni zločin silovanja žena, zatim optužba za agreisju, te zahtjev za naplatu ratne štete. Iz Tužbe je izbačena Crna Gora. Šta više, prof. Boyle, koji je sve poslove na pravnoj bici za spas države RBiH finacirao iz svog džepa, optužen je za pronevjeru novca. Šta više, kao pravni stručnjak po pitanju poreza, otpužen je za utaju. I pored svih uvreda i poniženja, prof. Boyle je ostao neumoran borac za RBiH i sve njene lojalne građane. To potvrđuje i ova knjiga.

Alija Izetbegović je isprva hvalio prof. Boylea kao povjesno važnu osobu koja se pravnim sredstvima bori za RBiH. Prof. Boyle je primljen u državljanstvo RBiH, uručen mu je diplomatski pasoš. Kasnije mu je uskraćeno pravo na obnovu bosanskog pasoša i onemogućen pristup bosanskim medijima.

Za objelodanjivanje knjige “Zaustvljaje srpskog genocida nad Bosancima” prof. Francisa A. Boylea koja je dragocjena i pouzdana povijesna čitanka, država BiH uopće nije bila zaintersirana.

Umjesto da se za izdanje te knjige jagme državne institucije, knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujući upornom višegodišnjem zalaganju nekoliko dobrovoljaca koji su prikupili dobrovoljne novčane priloge, našli izdavača i štampariju. Upravo u vrijeme ulaska knjige u štampu, objavljen je podatak da su državne vlasti osigurale blizu četiri stotine hiljada maraka za luksus kojim nagrađaju parazite o našem trošku nabavivši nove limuzine i namještaj za urede Nikole Špirića, Borjane Krišto i Nebojše Radmanovića, udarnika na uništavanju i ono malo što je ostalo od države RBiH.

Izdavač knjige je “Bigraf” Bihać iza kojeg stoji Sabiha Šaćirbegopvić. Novčane priloge za štampanje knjige prikupio je Tarik Delić koji je na se preuzeo i organizacijske poslove oko štampanja knjige. Recenziju je napisala Dženana Delić, a urednik je Ibrahim Halilović.

Knjiga će se uskoro moći nabaviti pouzećem, a detalje ćemo objaviti naknadno.

GOLEM TURBAN, POD NJIM HODŽE NEJMA, ALI IMA KOSOVAC Moj je odgovor na laži i potvore Mustafe Cerića koji je objavio pod naslovom: “Mustafa Cerić o KOS-ovcima među nama: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

Pamplet sa hrpom laži upćenim na moje ime objavljen je 27. Januara 2021. 05:26 na

http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/

To je reakcija Mustafe Cerić na moj tekst Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

Mustafa CERIĆ je napisao (cjelovit tekst): U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.

Međutim, ostali su džepovi ubleha, plaćenika i urotnika KOS-a od kojih neki svjesno a neki nesvjesno rade za KOS na štetu Bošnjaka. Broj svjesnih se umanjuje zato što ih je strah da se ne otkriju, dok se broj nesvjesnih uvećava zato što ih se dresira tako da ne znaju ni šta rade ni za koga rade dok rade protiv Bosne i Bošnjaka.

U stvari, nesvjesni urotnici u Bošnjaka su opasniji od svjesnih zato što su nesvjesni uvjereni da dok rade protiv Bosne i Bošnjaka, rade to za dobro Bosne i Bošnjaka. Oni su uvjerene da svi drugi, osim njih, rade zlo, posebno oni koje im KOS označi kao metu za njihov odstrel.

Primjer svjesnog anti-bošnjačkog urotnika je (ne)slobodni strijelac Mustafa Čengić, autor knjige: „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“, knjige koju je ANUBIH u Sarajevu naglas promovirao (Moderator promocije bila je Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnih novina „Oslobođenje“), kao dokaz svoje lojalnosti beogradsko-srpskoj antibosanskoj propagandi.

Primjer nesvjesnog urotnika je novinar Ibrahim Halilović, koji negdje živi izvan Bosne, koji je na svom portalu objavio pamflet pod naslovom „Slučaj Mustafa Busuladžića, Husjen Đoze…“.

Otvori link ovdje i pročitaj pamflet ako ti se ne gadi:

https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tačno se osjeti plamen vatre što izlazi iz Halilovićevih usta prema svim ličnostima u Bošnjaka, koji nešto znače za bosansku naciju i bosansku državu. Halilović je uvjeren da su prve glave u Bošnjaka pokvarene te da ih treba odsjeći zato što smetaju beogradskom KOS-u da završi svoj započeti genocidni pir u Bosni.

Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u. Njemu je pak dopušteno da moralizira Islamskoj zajednici i Stranki demokratske akcije. Naravno, politička stranka je pod lupom i slobodno je analizirati njenu politiku i ukazivati na njene greške. Nije ni Islamska zajednica izolirana od promatranja i analize, ali ne na način kako to radi Halilović, koji očito žali što ga babo nije upisao u medresu da bude hodža, možda muftija, a možda i reisu-l-ulema pa da u Islamskoj zajednici poreda stvari kako treba.

Naime, Halilović sve zna, posebno zna šta treba a šta ne treba da radi Islamska zajednica i reisu-l-ulema. Islamska zajednica ne treba da bude „dvojac“ sa SDA-om zato što se Islamska zajednica ne smije miješati u politiku, a SDA se ne smije petljati u Islamsku zajednicu. A Alija se miješao u Islamsku zajednicu, kao što se njegov reisu-l-ulema miješao u politiku.

Upravo tako, glavna poruka iz Halilovićevog pamfleta je da bi Bošnjaci i Bosna bili najsretniji i najzadovoljniji kad ne bi postojala ni Islamske zajednice ni Stranke demokratske akcije. Taj „dvojac“ u Bosni, prema Halilovićevoj analizi, predstavlja opasnost za Bosnu i Bošnjake, kojima prijeti beogradski KOS. Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba. Nije Halilović ni prvi ni posljednji, koji radi na tome. Ima onih koji na tome radi iznutra Islamske zajednice i iznutra SDA – svjesno ili nesvjesno. Osobno, volio bih da je taj „dvojac“ uistinu „dvojac“ na Alijinom i bosanskom putu. Ali nije.

To je samo jedna od mnogih moralnih lekcija, koje je Hlilović očitao Islamskoj zajednici u kontekstu Alijine političke vlasti u Bosni. Halilović nije ulazio u druge historijske detalje Islamske zajednice, npr., u vezi sedmog reisu-l-uleme Ibrahim ef. Fejić 1947. godine, koji svoju inauguralnu besjedu u Gazi Husrevbegovoj džamiji nije počeo u ime Allah Milostivog, Samilosnog, već ju je počeo s imenom voljenog Josipa Broza Tita.

To je za nesvjesne antibošnjačke urotnike, poput Halilovića, prihvatljivo zato što miriše na podaništvo i ropstvo, ali ako se u Bošnjaka spoji duhovno i političko, onda je to opasno za beogradski KOS, koji mnogo više brine šta Bošnjaci imaju u glavi nego šta imaju u ruci. Jer ako se Bošnjacima ispere mozak i otruje duša, onda nema bojazni od njihovih ruku.

Nesvjesni urotnici u Bošnjaka, poput odbjeglog novinara Ibrahima Halilovića, rade upravo to – moraliziraju Bošnjake na način da im isparaju mozak za potreba KOS-a. Žao mi je što Ibrahim Halilović nije završio makar jedan razred medresa pa da nauči razliku između „moralnog“, „nemoralnog“ i „amoralnog“. Naime, Halilović ocjenjuje „amoralnim“ ljude u Islamskoj zajednice što je suprotno od onoga što želi reći. Ibrahime, „amoralno“ ne znači „nemoralno“, već znači moralno „neutralno“. „Amoralan“ je kamen, a čovjek može biti „moralan“ ili „nemoralan“. Upamti to! Nisi jedini koji to ne zna!

Ova besplatna lekcija iz morala za Halilovića je glavni razlog mog komentara na njegov predugački nebulozni pamflet, gdje miješa „babe i žabe“. Više mi se na njega sažalilo nego što me iritirala njegova vatreno kosovska nesvjesna ubleha i urota protiv Bošnjaka u trenutku kad se Bošnjaci dižu iz pepela sa svim svojim slabostima i sposobnostima u politici i moralu. Ibrahime, treba biti velika ubleha pa pisati protiv Alije Izetbegovića 1993. god., kao što si ti pisao. Ta činjenica sve govori kakva ti je pamet i duša. Jazuk!

Ibrahime moj, energiju koju trošiš da se nesvjesno dokažeš beogradskom KOS-u, bolje bi bilo da je trošiš za bošnjačku/bosansku čast i slobodu. No, u tvom antibošnjačkom razmišljanju ima jedna prednost, a to je da su Bošnjaci nacija, u kojoj ih unutarnje suprotnosti i dijalektika dovode do oganjskog usijanja iz kojeg se kuje bosanska nacionala i državna svijest.

Zato, Haliloviću, nastavi s moraliziranjem Bošnjaka, posebno Islamske zajednice, ali pazi da ti opet ne omakne greška, kao ova oko „amoralnosti“. Pročitaj neku knjigu iz morala da ti se takve greške ne ponove.

Trebaju Bošnjacima moralizatori, poput tebe Ibrahime, posebno oko njihove prošlosti, gdje nisu imali ni političku ni duhovnu vlast nad samim sobom, a kamoli nad drugima!

Sad kad Bošnjaci u Bosni imaju nešto od toga treba im to omalovažiti i popljuvati kako bi KOS mogao trljati ruke od zadovoljstva što te imaju, Ibrahime hudi!

Ibrahime, ti si očito pobijedio na njihovom konkursu za najboljeg nesvjesnog antibošnjačkog urotnika.

Neka ti je sretno!

Ali, da znaš, ne može ti to izhajriti!

– Allahu Milostivi, smiluj se novinaru Ibrahimu Haliloviću i uputi ga na pravi put.
– Ibrahim je iz neznanja zalutao!
– Ne zna Ibrahim šta radi!
– Zaveli su Ibrahima dušmani na krivi put!
– Bože, pomozi Ibrahimu da se spasi! Amin!

Počeću od kraja Cerićevog tekstuljka kojim je sručio sepet objeda i neutemeljenih optužbi, od Cerićeve dove koju vraćam na njegovu adresu, kad zna Dragi Bog, neka zna i on šta mislim o njemu. Ne vjerujem da će Cerić ikad doći tobe na ovom svijetu, pa Ti Dragi Bože ućujem ovu dovu da ga izvedeš na pravi put!

Piše Ibrahim HALILOVIĆ

– Allahu Milostivi, smiluj se, lažovu, Mustafi i uputi ga na pravi put jer si samo Ti to kadar!

– Mustafa je svjesno i sa znanjem na krivi put zalutao, na koji je mnoge svoje pristalice naveo!
– Mustafa zna šta radi, pa ga kazni Dragi Allahu, mi smo nemoćni!
– Zaveli su dušmani Mustafu na krivi put, a on se nije opirao, pa prijateljuje i prašta zločine, genocid i urbicid onima koji nas iz naših kuća istjeraše i genocid počiniše i Tvoje Kuće porušiše!
– Bože, pomozi nam i spasi nas od urotnika, munafika, lažova kakav je Mustafa! Dragi Allahu oprosti nam što Mustafi nismo na vakat na opak put smutnje i potvara stali kako ne bi bošnjačkom narodu i Islamu haram činio! Oprosti nam Dragi Bože što Mustafu nismo onemogućili u pohlepi, haram-bogaćenju na račun tragedije Bosne i Bošnjaka. Bože, izvedi ga na pravi put i spasi ga! Spasi nas od Mustafe, dragi Bože. Amin!

Ne čekajući Dragog Allaha, pokušaću se ovdje spasiti od napasti zvane Mustafa Cerić. Neka on ne misli da mu se pravdam! Samo podastirem jasne dokaze o tome s kakvim amoralnim tipom imam(o) posla. On sam ne zaslužuje čak ni prezir, ni da ga insan pljune, ali javnosti radi, zaslužuje nove i dokaze njegove opasne pojave, javnosti i istine radi!

U naslovu svoga uratka kojim pokušava, a ne uspijeva, osporiti moje pravo na iznošenje dokumentiranih činjenica o Bosni i Bošnjacima, o fašističkim i nacističkim slugama, pokvraneoj ulemi, ali i čestitim antifašistima, Mustafa Cerić bez ijednog dokaza svoje neprihvtljive “reakcije” na moj tekst otvoreno me proziva i protvara kao KOS-ovca. Za tu, bez ikakvog činjeničkog utemeljenja tešku klevetu i optužbu, potvoru tužio bih ga Šerijatskom sudu, ako postoji u Bosni, jer. citat:

POTVORA – VELIKI HARAM!!!

Šta znači potvora ili potvaranje? Kada, kako i na koji način ona biva? Naime kada se spomene izraz potvaranje on se najčešće vezuje za optuživanje čestitih vjernica za zinaluk, mada ovaj izraz obuhvata svako iznošenje laži na svoga brata ili sestru, svako ogovaranje i svako blaćenje i kaljanje časti i poštenja muslimana i muslimanki.

Uvijek je među ljudima bilo munafika i onih koji su voljeli da se među vjernicima širi smutnja, da kolaju ružne glasine kako bi se okaljao obraz pravih vjernika i time nanijela šteta Islamu i muslimanima. Allah Uzvišeni obećava takvima tešku patnju u ajetu koji glasi:

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ۚ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

“Oni koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na budućem svijetu; Allah sve zna a vi ne znate.” (En-Nur, 19)

Izvor: https://putvjernika.com/forums/topic/potvora-%E2%80%93-veliki-haram/?fbclid=IwAR0k4e284mnAfFu0xvto8z0tOTzynw8_xvztxLXSW0slQwnW0w9342qzfGo

Koliko znam, u Bosni još ne postoji Šrijatski sud, pa ću presviti tabak i tužiti Mustafu Cerića nadležnom građanskom sudu, gdje će svoje tvrdnje da sam ja KOS-ovac morati dokazati, kao i objedu sve radim po nečijem naređenju i zadatku kao plaćenik.

U svom tekstu, pišući kako ima svjesnih i nesvjesnih suradnika KOS-a (tajnih jugo-službi) Cerić isprva za mene tvrdi kako sam nesvjesno suradnik KOS-a. To je kleveta i laž, jer za to on ne pruža ni jedan dokaz.

Mustafa Cerić – ahmedija u kuferu, hoža na putu, sve manje u prvoj avinskoj klasi: Hižislav.

Da li ga je uzela huja, ne znam, ali je kao stoglava aždaha počeo rigati vatru, ničim izazvan. Jasnim i nedvosmilsnim riječima on me potvara, obmanjuje javnost, kako sam ipak svjestan te svoje neprijateljske djeletnosti prema Bosni, Bošnjacima, vjeri kao suradnik KOS-a.

Za razliku od Cerića, nisam nikad bio ni na kakvom popisu suradnika komunističkih tajnih službi. ali on jest, i ovdje su izneseni jasni dokazi. I pored mogućnosti da se javno odrekne optužbi da je KOS-ovac jer se nalazi na spisku suradnika komunističkih tajnih službi, Cerić to ne čini od 2007., što je vrlo znakovito. (Neki bi rekli, jadnom špijun, do smrti špijun!”)

Ne trepnuvši, Cerić sam ispisuje i tužbu, sudi mi i presuđuje kao agentu KOS-a, što je krivično djelo, a i teški haram po Islamu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Ništa od toga nije istina!

Decenijama sam se i prije rata javno protivio, tokom rata sve do danas javno analizirao zloću “prvih beogradskih genocidnih glava,” kao i njihovih domaćih “svjesnih i nesvjesnih špijuna, sljedbenika Crne ruke, Mlade Bosne, Draže MIhajlovića, Slobodnana Miloševića, njihovih genocidnih izvršitelja na terenu, pa i u Varar Vakufu – dr. Luke Čulića, Dragana Markovića, Nebojše Kozića i bataljona drugih. O tome svjedoče stotine mojih napisa, koji su dostupni svakome, pa i Ceriću, samo treba malo pogledati na internetu, kad već ne zaviruje u arhivu TVSA, “Večernjeg lista,” “Večernjih novina,” “Oslobođenja,” pa čak i beogradske “Politike” ili moga Bloga.

Jedan sam od prvih novinara u Bosni koji je na TVSA pokazao četnike u Šipovu 1991., u Mrkonjiću 1989. za što mi je prijećeno metkom (blaža kazna) i pečenjem na ražnju.

Mogao je, da se Boga boji, a ljudi stidi, da mu je do istine, a ne smutnje i potvore, pogledati knjigu r. Alije Isakovića “Antologija zla” u kojoj je i zapis književnika Ivana Lovrenovića o meni. Ma nije trebao ni tražiti tu knjigu, iako je prodavana i u uredima Islamske zajednice kad je Cerić bio reis. Ali, Cerić ne bi bio to što jeste – suradnik zloglasnih tajnih službi, kada bi mu bilo do istine, kada bi se kanio objeda i potvara, kada bi bio pravi musliman.

Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ na dan 19. srpnja 1992. prenosi, citat:

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“ Kraj citata.

Pitam Cerića javno je li on tada bio suradnik tajnih službi pod nadzorom četnika u SK i SUBNOR-u? Jednostavno pitanje, zar ne?

Ivan kaže, a Alija Isaković prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina.“

To je tačno i to je bilo prije izbijanja rata, kao na frontu, bojnom polju, javnom, pred svjedcima; na tih dvadeset  – treba dodati i nekoliko decenija i nove adrese – predmeti mojih napisa su genocdni SDS, zločinački HDZ, mlado-muslimanska SDA, koja će nas u dvojcu sa Islamskom zajdnicom rastaviti sa državom. Tu su SDA pajdaši Dodik, vojvoda Vučić kojeg kite Cerićevim cvijetom na Mezaru u Srebrenici, a Kavazović spašava od linča, tu je Pravoslavna crkva, bukader njihovih sljedbenika, poltrona i botova. Oni prijašnji su radili po komitetima SK i SUBNOR-u, a čak i ti četnici obrijanih brada, gradili su državu pod moranje, pod Titovom kandžijom, a ovi novi dušmani razvaljaju je bez milosti i srama, munafički, sa Božjim imenom na usnama. I objektivna javnost i sam Cerić znaju koliki je njegov doprinos u tome.

Ne jednom, bio sam meta tajnih službi u kojima je suradnik bio i Cerić.

Naravno, u svom pamfletiću, u pokušaju da me ocrni, Cerić se pravi kako on nije doazani agent tajni službi, nego ja!

On ne zna ni gdje živim, ali zna da sam, a ne on, KOS-ovac, što će morati dokazati tamo gdje treba. Čak i sama natuknica kako negdje živim, znači “svakako ne Bosni,” što je otežavajuća okolnost za me, misli Cerić. Najbolje bi bilo da su mi davno dohakali i ustaše i četnici. Cerić, kod toliko mojih fotografija sa zastavom sa ljiljanima, čak i u okupiranom Varcar Vaakufu, piše ispod one sa crevenom kabanicom na ogradi iza mojih leđa. Cerić se nekako baš tada, kada sam pokisao od jakog iznenadnog pljuska sušio tu crvenu kabanicu na planini Lisini, sretan što sam pod stare dane osvojio vrh od 1360 m n/v – slikao sa Dodikom ispred zastave sa četiri ocila, pod kojim je počinjen genocid i porušene džamije, uz halal SDA-IZ. Time se sugerira, eto, Halilović je crven, dokaz da je on KOS-ovac, komunjara, nitkov crveni. Držte lopova! Dohakajte mu! Blaže rečeno, otkud njemu crvenom pravo glasa, osim ako bih njemu, Aliji, Bakiru, Harisu…, zanosio muda na krivini, ili tvrdio kako Mustafa Busuladžić nije simpatzirao fašizam, a Đozo nije kao ulema bio nacista koji se sa Muftijom jerusalimskim slikao u nacističkoj odori. Bio bih dobar, možda, za njegov zahrđali kantar, ako ne bih ustvrdio da Aziza Šaćirbegović nema ni jednu zaslugu za ovu državu osim što je kao i svaka naša žena, znala razviti pitu, pa zato dobila ulicu u Sarajevu.

Imao bih pravo glasa kada bih lagao onako kako laže Mustafa Cerić, kako nas je obmanjivao Alija Izetbegović, obojica pučisti protiv vjere i protiv države. Nikad više amoralnosti, krađe, laži, pljačke, lažnog prizivanja i zaklinjanja Boga Dragoga, a punijih džamija, ko sada. U prvim safovima kapitalci, u mimberu Cerić, na ćursu Cerić, u Davosu – Cerić, ekonomski stručnjak! Ceriću bi bio vakat da se upita da li je baš zbog toga što se miješao u politiku, a Alija Izetbegović u vjeru, sav ovaj belaj i sve nesreće svijet koje su se sručile na nas. Bog zna kako ni jedan ni drugi nisu dorasli ni jdnom ni drugom, ni vremenu ni položaju prvih u državi, prvih u muslimana kako su se lažno predstavljali.

Kad nema drugih, i taj ” geografski argument” bi trebao poslužiti Ceriću i njegovom pristašama za moju diskvalificiraju i odsterl. Za sada sao crtaju metu na mom čelu. Ali, ovdje nije riječ o geografiji, nego činjenicama, da li je istina ii ne o onome što pišem, ili što piše Cerić. Cerić nije osporio niti jednu činjnicu, a ja sam u stanju ospriti svako njegovo slovo. Ko je tu duhovni hadum! Čas oprezno, boji se tužbe koja će ionako usijediti, čas hujli rigajući otrov, Cerić pokušava rastresati gaće nadamnom lažnim optužbama i gotovim presudama. To je nemoguća misija, bez ikakvog izgleda na zehru uspjeha, a njegove teške klevete će vagati sud. Ni Karadžić mi nije mogao dati otkaz na TVSA, iako je javno prijetio, a ovdje se otkaza ne bojim, samo Dragoga Boga.

Nikada u svom životu, bio u Bosni, ili decenijama u izbjeglištvu, a Cerić znao, ne znao gdje živim, nikad, za razliku od njega, nisam bio suradnik ni KOS-a, ni UDBE i pored ucjena da postanem suradnik tajnih službi ili izgubim posao na TVSA. Obraz je važniji od posla, novca, privilegija! Naprotiv, zbog podmetačine DB-a koju smo Ivan Lovrenović i ja otkrili u “Mrkonjićkim novinama” davne 1973. i prijavili policiji i kojoj smo predali i sav odštampani tiraž svečanog broja tih novina, obojica smo uhapšeni, temeljito islijeđivani. Na nas se sručio Komitet i Pravoslavna crkva zbog Monografije “Mrkonjić-Grad.”

Proveli smo tri dana u banjalučkoj Crnoj kući, među naprijateljima naroda i države, kriminalcima, sjecikesama, ubojicama, nevini.

Mene je hapsila četnička milicija na punktu u Majdanu zbog napisa o njihovoj strahovladi prema muslimanima i katolicima u Varcaru, dok su odbornici SDA, Zineta Šehović i Hari Maslić dizali ruku za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne. Zineta je danas predsjednica Odbora IZ u Varcaru (za nju složbeno, “Mrkonjić-Grad”). Bila je i u Glavnom odboru SDA. Bila i ostala jedna, među malim brojem zaposlenih muslimanki u Mrkonjiću. Radnim mjestima četnici nagrađuju samo sebi odane! O hapšenju na četničkom punktu može posvjedočiti Enver ef. Žužo, eno ga u Slimenima kod Doca, u službi u IZ.

Poslije izlaska iz Crne kuće, tajne službe su vršile snažan pritisak na me, ucjenjivale, prijetile, ali nikad ni po koju cijenu nisam pristao biti njihov doušnik za razliku od Cerića. Ove moje riječi može posvjedočiti i Islam Mehdić, jedan od isljednika DB-a u Banjoj Luci koji kao prognanik živi u Švedskoj. Od mene je traženo da pratim Ivana Lovrenovića. I njemu i meni DB je u liku Milana Kajteza meni osvjetljivača, Ivanu šofera, podmetnula svoga honorarnog agenta, ali ih je on razočarao, jer im nije mogao ispuniti želje pa nalagati na nas. Živi u Mrkonjiću, pa ako Crić dođe na otvor Kizlar-agine džamije, neka ga Cerić i pita. (Postoji presuda Doma za ljudska prava u kojoj stoji da je muslimanima Mrkonjića ugroženo pravo ispovijedanja vjere, da srušenu džamiju čije su mjesto pretvorili u smetljište, moraju dovesti u prijašnje stanje. Koliko se IZ stara o pravdi, neka posvjedoči podatak kako obnovu plaća Turska, a ne rušitelji Čak i mezarje u Starom Selu je prešao u vlasništvvo Općine. Zar sve to nije amnestija genocida počinjenog i urbicidom!)

Nisam Mustafa Cerić da se služim potvorom, koja je strogo zabranjena u Islamu, niti neutemeljenim objedama i lažima, što je kažnjivo i na svjetovnim sudovima. Cerić me strpao u “džep plaćenike KOS-a,” sad nesvjesnih, sad svjesnih. Smatra Cerić, kako su nesvjesni suradnici KOS-a među kojima me bez ijednog dokaza ubraja (sic!), gori od svjesnih suradnika KOS-a, kakav je on (sic!) Ne pere se od kodnog imena “Vezir” niti osporava dokaze za suradnju sa komunističkim tajnim službama, ali pokušava blatiti mene. On meni nabija na nos reisa Fejzića jer se zaklinjao Titu, a prešućuje da je Isamska zajednica cijelo vrijeme od osnutka do danas bila uz vlasti, ponajviše uz okupatorske, čak i fašističke. Na takve kakvi su Fejić, Kemura koje su na ta mjesta postavljali komunisti ili su poput Fehima Spahe služili okupatorske fašističke vlasti NDH.

Mustafa Cerić zamjera Fejziću što se zaklinjao Titu, ali Ceriću Titove biste ne smetaju u pokušaju zauzimanja mjesta u Predsjedništvu BiH…

Cerić prešućuje da je u Muzeju II zasijednja AVNOJ_a u Jajcu, ispred Titove biste, vodio svoju neuspješnu predizbornu utrku za čana Predsjedništva BiH. Zašto baš tu? On prešućuje kako je njega, Cerića, postavio za reisa Alija Izetbegović uz prijetnju svojih odanih oružnika. Časni reis Džemaludin ef. Čaušević, da je bogdo živ, bi takve s prezorom samo pljunuo. Čaušević se odrekao mjesta najvišeg vjerskog poglavara u Kraljevini Jugoslaviji zbog bijednog položaja muslimana, a Cerić se i nogama i rukama upirao da postane doživotni reis, ili makar europski muftija, sve na tragediji muslimana kojoj je i sam kumovao. Ako ništa, ponizio ih je kao žrtve, oprostivši bez mandata i odbrenja i genocid i urbicid.

Šipka uz bubanj – dvojica pučista – lažna slika u narodu

Za razliku od Cerića koji se silno obogatio na tragediji bosanskih muslimana, evo već 22 godine od kako sam u Canadi, živim od socijale, stanujem u socijalnom stanu, a od 1994. nisam zaradio ni jednu marku od novinarstva, a znam taj posao. Nisam htio u kolo sa Cerićevim i Izetbegovićevim igračima, a nisu me ni oni htjeli, jer nisma za tog kola, što je za me kao najveći orden. Problem bi mogao biti – niti imam u biografji podatak da sam ikad bio suradnik KOS-a, da nisam sastančio i častio janjetinom po Bogoradu sa srpskim akademicima, da nisam sin Mladog muslimana, da ne potvaram, da ne razvijam pite, a niti lažem niti kradem, ne pretvaram se kako sam vjernik, mada, za razliku od Cerićevih muslimana, tačno i u punoj dužini i potrebnom vremenu za to, učim svako sure, a baška El Fatihu, koju oni smnadrljaju kao svjetski rekorderi u brzini “učenja,” čak i u Srebrenici. Kad nanijetim proučiti El Fatihu nekom umrlom na džennazi, taman da dignem ruke, a svi ruke spuštaju. Da li da se crvenim zbog toga?

Cerić je uzeo 100.000 dolara iz ruku najvećeg islamofoba i neprijatelja muslimana, notornog Henrija Kissingera. Čak i povučeni, smireni i tihi prof. Enes Karić, ulema, to je zamjerio Ceriću.

Razbaškario se Cerić u vili Rate Dugonjića od preko 200 kvadratnih metara, zaposlio bližu rodbinu. Meni je nuđen povratak na RTVBiH i FTV. Kad sam prvog dana po deblokadi došao u Sarajevo, nuđen mi je i stan, ali niti sam se vratio na FTV, niti uselio ikad u tuđi stan. A Cerić, on je rahat u vili Rate Dugonjića, bez imalo srama. BIva pošteno platio. Lijim parama, kako! Lagao je pod abdestom Fočacima da bi i on, Cerić, napravio kuću u Foči da ima para, pa došao živjeti među njima, povratnicima.

Cerić je bio letač u prvoj avionskoj klasi, a avionske karte su morali plaćati i oni koji su Ceribašu gostili u skupim hotelima po Americi. I njemu, i ženi mu, jer on nije bez svoje žene htio putovati. I ona je zaslužna za Bosnu i za nas prognanike, jer je hodžina žena, ta i ona je razvijala pite nekad, a sad i ne mora, sve je plaćeno, prva avionska klasa, skupocjeni hotelski smještaj, vaz. Muž – reis, hodža nad hodžama i muftijama. Zašto bi Aziza Šaćirbegović imala ulicu po svome imenu, po zaslugama za pečenje pita, a Cerićeva hanuma ne bi, kad i ona to umije. Ali, ima još vakta, Cerićevo prolazi, ali nije još prošlo, pa neće biti zgoreg niti iznenađujuće da i ona dobije ulicu pod svojim imenom. Gdje god, bolje ipak u Sarajevu, nego u Visokom. Kud ćeš veće zasluge od zasluga takve osobe – supruge koja je vjerni pratilac svoga hodže i supruga, u avionskoj prvoj klasi, haman više vakta u havi, nego na zemlji, kod kuće. Baškari se u skupim hotelima, o trošku onih koji su utekli od četničkoh noža.. Takvi su dobri kad plaćaju. Ne moaju ni dolaziti, neka pare šalju, a doći će Cerić kod njih, kad god ga zovnu, na loptanja, otvaranja munara, palamuđenja. Taj snob pod ahmedijom, škrt ko Škot, a uvijek pohlepan na novac, majstor u rasipanju i trošenju naših para, tražio je prilikom ugovaranja za jedno gostovanje u Americi, da mu se uz hotelski smještaj uključi i skupa usluga masaže. Ne znam da li je zahtijevao da izmasiraju i njegovu ženu koju je vodio sa sobom. Vjerovatno nije, jer po Islamu (čiji je vrhovni i jedini tumač, ali ne i praktičar, jer se služi potvorom…) ne smiješ dozvoliti da ti kćerku ili ženu neko pogleda, pa je treba zamotati i uviti u zarove, sakriti lice pećom, , od uroka i bludnih poleda, a kamo li da je drugi, gluho bilo – pipka, ili ne daj Bože, da je neko drugi, osim njenog hodže, masira. Uh!

Možda je Cerić zaboravio, ali on je u jednom vazu u Begovoj džamiji, prozvao i Arijanu Saračević zbog tobože lošeg informiranja o Islamskoj zajednici gdje je bio alfa i omega. Arijana Saračević, zakićena “Zlatnim ljiljanom,” otresla je Cerića u kolumni na portalu “protest.ba,” a prinijeli drugi mediji. Citat:  

“Pasionirani ljubitelj markirane odjeće i svjetskih brendova, seljače iz Gračanice kraj Visokog, tom je rečenicom dokazao da on želi biti boss, ravan Berluskoniju, da želi imati svoj zamak, utemeljen krvavim i opljačkanim novcima i utvrđen na zemlji u kojoj su razrovane ljudske kosti… E, pošto se mi neprilagođeni ne prilagođavamo, nije bilo druge, pa se reis, prošlog petka na hutbi u Begovoj džamiji, zašto ne reći, iako nije u mom stilu, ali baš naseruckao nagovještavajući koje novine i portale džemat treba da čita, koju TV da gleda.” Kraj citata.

Moju kćerka i supruga su obje stručnjaci za bosanski jezik, ali njih nisam zaposlio u “Eurobosni,” a trebao sam. Njih dvije me od aprila 1994. besleišu da ne savijem kičmu, da ne spadnem na milost ni SDA ni IZ. Dvadeset godina raznosim novine iz dana u dan, taman kada bi ćuskije padale, svako jutro, sabahom, ponosan.

Nisam pohlepan na pare, a Bog dragi mi svijetli pute, nisam nikom muhtač, a nafaku koju mi Bog daje, niko osim Njega mi ne može uzeti. Ne daj Bože, nisam ni nalik Mustafi Ceriću. Da ima obraza stidio bi se svije brade, svog vjerskog položaja. Moja supruga i kćerka su čistile kuće i fabričke hale po Njemačakoj, pošteno zarađivale, pa nismo bili ni bosi ni goli, dok su mnogi novokomponirani muslimani bili i na socijali i radili na crno u isto vrijeme, a neki i krali po robnim kućama i sramotili nas, a išli petkom u džamiju. To je prevara, licemjerje. Šest milijardi onih maraka koje je njemačka Vlada dala Alijinom haznadaru za naš održivi povratak, pojela maca kao i desetine milijardi dolara donacija, sevepom sve hadžije do hadžije uz Aliju. Puni jumbo-jetova letjeli su prema “trećim zemljama” jer se nisu mogli vratiti u Bosnu, a niko od IZ ili SDA ih ne isprati, kaza na rastanku riječ utjehe. Oni su dijelom krivci za njihovu deportaciju u “treće zemlje.”Kad sam se naizad uspio vratiti u Varcar, obnovio sam naš stan, koji je otet bio strašno zapušten, pun smrada kao krmetnjak. Obnovili smo ga bez donacija, svojim parama, a ne jeftino kupljenim certifikatima, prevarom boraca ARBiH. Poroična kuća je propala, klonula, nestala. Kućica u Podšiljku je opljačkana, minrana i spaljena, ograda odensena, nova – spaljena…

Godine 1993. objavio sam tekstove o puču u Islamskoj zajednici kojim je A. Izetbegović otjerao legalno izabrane organe, da bi u vrh Islamske zajednice postavio svoga hodžu Cerića kojeg je doveo iz Zagreba. Kao slobodan građanin, objavio sam tekstove o Aliji Izetbegoviću kao pučisti, suverenu koji ukida državu RBiH, koji se smije sa Miloševićem i Bulatovićem, Krajiškim Babom, dok krvavo dijeli Bosnu. On je izvršio nekoliko pučeva i u IZ i u Predsjedništvu RBiH.

Peticija koju je protiv mene pokrenuo hodža Arnaut. Ne vjerujem da je takvu peticiju pokretao protiv Karadžić, prije ili, danas, protiv Dodika! Iz potpisa peticionaša, da se vidjeti o kakvim se tu osobama radivrlo pogodnom ,materijalu za svakojaku vrstu manipulacije

Nakon tih tekstova, digla alaša Cerićevih hodža, od Klanjce i Aleševića, do “Ljiljanovih” hodža i hodžica, pobjegulja iz svojih džemata koji su optužili mene za izdaju svoga naroda, nazvali me četičkom slugom i pobjeguljom. Zapišavavali su “Eurobosnu” na javnim mjestima u Stuttagrtu, prijetili mi ubojstvom. U “Ljiljanu” i po džamijama crtali metu na mom čelu, pozivali u hajku na me i advokata Balijagića, ne znam je li i danas u zatvoru. Iskazivali su tako svoj bijes braneći svog Pejgambra na zamlji (tobe-ja-rabi), veleizdajniku koji je nanijeto da – lažući kako Bosnu “neće ni Srbi ni Hrvati,” na njenim razvalinama napravi fildžan državicu. Suspendirao je Referendum, Ustav, odrekao se države RBiH. Hodža Arnaut u Džematu Sabur u Münchnu prikupio je u džamiji oko 600 potpisa na peticiju da mi se skine glava. Poslije su ti isti peticijaši dolazili masovno u Sarajevo žaliti se na tog hodžu i njegov kriminal.

Dok je Cerić surađivao sa tajnim službama, mene su isljednici policije isljeđivali, kao recimo, o tome ko mi je dao podatak da je mrkonjićka milcija htjela pobiti hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna. Dobili su – šipak.

Nuđeno mi je da radim u “Ljiljanu” u kojem sam u prvim brojevima objavio tekstove iz Jajca koje je bilo svo u vatri i haosu agresije. “Ljiljan” je iz hazne SDA plaćao svoje suradnike, ali meni nisu platili ni marke. U “Stavu” sam objavio nekoliko tekstova, a honorar sam odbio primti, jer sam vidio da su na SDA platnom spisku, a te su pare haram. (Neka Cerić pita Mahira Sokoliju, ako meni ne vjeruje.) I, nakon svega, Cerić se usuđuje da me strpa u “džep” KOS-ovih plaćenika.

Sada – najglavnije. Iznosim ovdje samo nekoliko javnih dokaza kako je Mustafa Cerić bio suradnik jugoslavneskih tajnih službi.

Prvi dokaz je na engelskom jeziku. Svjedok je Bošnjak, musliman iz Sreibrenice, načelnik tamošnje policije, preživjela žrtva genocida, Hakija Meholić.

Citat: “A survivor of the Srebrenica genocide has made an explosive allegation against Reis al-Ulama (Grand Mufti) Mustafa Ceric of Bosnia-Herzegovina in Serbia’s war crimes. Hakija Meholjic, a survivor of the Srebrenica genocide, has said that based on documentary evidence, Ceric had for years acted as agent of the Kontra-Obavjestajna Sluzba (KOS), the Secret Service of the Yugoslav Peoples Army (JNA). In a formal request on May 13, to the Organizing Board for Commemoration of the 15th Anniversary of the Genocide in Srebrenica, Hakija Meholjic demanded that Ceric should not lead the janazah (funeral) prayers for the victims. Remains of the genocide victims are buried at Memorial Center in Potocari every year on July 11 as an integral part of the Commemoration of the victims of Genocide in Srebrenica.” Link: Link: https://crescent.icit-digital.org/articles/bosnia-s-grand-mufti-had-acted-as-serb-informant-say-srebrenica-victims

Naslov: “Bosnia’s Grand Mufti had acted as “Serb informant,” say Srebrenica victims,” Prijevod na bosanski: Veliki muftija je djelovao kao “srpski informant” kaže srebrenička žrtva.” Meholjić je tražio da Cerić ne prisustvuje 15. godišnjici srebreničkog genocida, ali bezuspješno. Meholjić se sa svojim Srbrenianima usprotvio Alijinom prijedlogu zamjene Srebrenice za Vogošću, kao i osnivanju banana bosanske republike podjelom Bosne sa dušmanima. Gornji tekst objavljuje novina koja se zove “Polumjesec.” Polumjesec sa zvijezdom je simbol Islama.

Cerić je ipak prisustvovao i toj i svim dženazama u Srebrenici kao najviši vjerski starješina. Gurao se do Clintona. Skupljao je iznošene cipele na hrpu da bi tako ukazao na genocid, umjesto da se bori za ukidanje RS i naplatu ratne odštete, tvrdio je da je genocid sukob u kojem je brat udario na brata. Što je to činio, ko ga je plaćao ili nije za to, treba pitati njega. Ali, Cerić mene optužuje da sam i ja plaćenik u službi zloglasnih tajnih sužbi i nalogodavaca, onih u KOS-u!

Evo još jednog citata, na bosanskom, a napisan je u vrijeme kada je Cerić ušao u izgubljenu trku u kojoj je vazio i u Muzeju AVNOJ-a u Jajcu, i u kojoj je potrošio 100.000 dolara iz kase Svjetskog saveza Bošnjaka, o čemu je javno svjedočio Fatmir Alispahić.

“Cerić i dalje ima veliki broj imama koji su njegove pristaše. Baš zbog toga bi se, prvi put u modernoj historiji BiH, moglo desiti da glasačko tijelo koje se formira u džamijama bude podijeljeno. Oktobar je blizu, a politička scena u BiH se zahuktava. Zbog toga nije zgorega postaviti sljedeće pitanje: Da li je samo sujeta kumovala tome da se Mustafa Cerić kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva, odnosno da od “Vezira” postane vezir?” Opširnije na https://www.tacno.net/novosti/205109/

Citat: “Kako su potvrdili izvori “The Bosnia Timesa” bliski Saboru IZBiH, na posljednjoj sjednici Rijaseta IZBiH muftija Zukorlić je, kao tačku dnevnog reda za pripremnu sjednicu Sabora IZ, bio predložio pitanje „otkaza profesoru Džemaludinu Latiću.”

Njemu se javno usprotivio muftija sarajevski Husein ef. Smajić potvrđujući Latićevu tvrdnju. “Svi znamo da je Cerić bio saradnik Udbe”, bio je decidiran muftija Smajić. Zbog oprečnih stavova prijedlog je dat na glasanje. Tako je prijedlog muftije Zukorlića preglasan sa šest glasova protiv i tri suzdržana. Dvojica članova Rijaseta podržala su Zukorlićev prijedlog. Ni oni nisu htjeli demantirati muftiju Smajića, već su smatrali da takva rasprava treba ići na sjednicu Sabora IZ.

“The Bosnia Times” došao je do originalnog dokumenta Udbe, s oznakom „vrlo tajno”, naslovljenog sa „Suradnička mreža – Službe državne sigurnosti RSUP-a R Hrvatske”, koji datira „Zagreb, sprnja 1997. godine”.

Pod rednim brojem 45 je ime Mustafe Cerića, s kodnim imenom Vezir. Ispred njegovog imena nalazilo se ime tadašnjeg muftije zagrebačkog Šefke Omerbašića. On je zaveden u evidenciju bez kodnog imena. Za razliku od Cerića, Omerbašić je dao izjavu za medije po ovom saznanju, priznajući da on jeste imao „bliske susrete” s pripadnicima Službe sigurnosti – Udbe, ali da nije pristao na saradnju.” Izvor: https://hamdocamo.wordpress.com/2013/12/12/mustafa-ceric-za-udbu-je-radio-pod-imenom-vezir/

Veliku harangu je Mustafa Cerić pokrenuo protiv Džemaudina Latića koji je tvrdnju o Ceriću kao doušniku UDBE iznio u jednoj TV-misiji. Kao izvršitelja Latićevog odstrijela, Cerić je zadužio muftiju Zukorlića, inače svoga BANU-pajdaša, inače bliskog srbijanskih vlastima…

Slikom i riječju svjedočenje pjesnika Džemaludina Latića, koji se jedini od uleme borio za lustraciju:

Ovdje je svjdočenje iz prve ruke, i stasom i glasom jednog od bivših oficira KOS-a, inače osobe koja zauzima viske pozicije u sigornosnim službama SDA Fikreta Muslimovića:”(VIDEO) BAKIROV SAVETNIK: Mustafa Cerić je za komunističke tajne službe radio pod šifrom Vezir

Bivši reis Mustafa Cerić radio je za nekadašnje jugoslovenske službe pod kodnim imenima “Car” i “Vezir”, a kodno ime Fahrudina Radončića kao saradnika KOS-a bilo je Šćepo, kaže Fikret Muslimović.

Ovo je u emisiji “Centralni dnevnik” na Face TV rekao Fikret Muslimović, penzionisani general, nekada prvi čovek KOS u BiH i savetnik Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsedništva BiH.”

Izvor: https://www.kurir.rs/region/bosna-i-hercegovina/2944229/video-bakirov-savetnik-mustafa-ceric-je-za-komunisticke-tajne-sluzbe-radio-pod-sifrom-vezir

Mustafa Cerić će za tešku optužbu iznesenu u slijedećoj rečenici, morati dati odgovor na redovnom sudu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Kraj citata.

Mustafa Cerić se nije potrudio da makar jednom suvislom riječju ili rečenicom, pozivanjem na valjani izvor, ospori i jednu moju riječ, a kamo li pasus ili čitav tekst na teme koje su obrađene u mome tekstu o Busuladžiću, Đozi. Umjesto da to uradi, jer od doktora nauka i uleme, hodže, pa i nekoga ko o nečemu razgovara u kafani, a pogotovo od bivšeg reisa se očekuje ne samo da govori, vazi, zapisuje istinu, nego da kao primjer nama svima ne potvara, ne laže i ne podmeće, nego da se služi argumentima, pa tako ospori ono što je predmet spora, javne rasprave u medijima. Kad neko čak i u kafani laže, potvara, projecira svoj loš karaketer, amoral, oni koji to ne mogu podniti, hvataju ga za gušu, zaobilaze njegov stol, kahvu ne piju s njim. Mustafa Cerić laže i obmanjuje gore od nekoga seljačine iz neke zabiti kod Viskog. Džaba doktorat, džaba medrese… On meni nabja na nos što nisam završio neku medrsu. Ne daj Bože da sam završio onu kakvu u praksi potvrđuje taj i takav hodža Cerić!

Za šaku Dodikovih maraka, ispred zastave genocidne RS

Pucajući iz prazne, on se služi prljavim metodama diskvalifikacije, svačim što je nedolično pravom intelektualcu, doktoru nauka, hodži, bivšem reisu, običnom insanu. Kao da je važna geografija, gdje neko živi, nego da li je sitina što taj govori, ili ne. Cerić udara na mjesto moga, njemu nepoznatog boravka i spominje mi 1993. godinu. Da li baš tu godinu zbog toga što je baš Cerić i baš te godine “kumovao” pučem u Islamskoj zajednici koji je izveden pod komandom Alije Izetbegovića mimo svih društvenih normi i zakona, mimo svih islamskuh propisa i Sunneta i samoga Kur'ana. Tada su pod i prijednjom oružja smijenjeni legalni organi Islamske zajednice. Na njeno čelo došao je on, Cerić. Tu vijest sam objavio u “Eurobosni.”

Mustafa Cerić je umislio kako je on jedini autoritet i vrhunski tumač svega, da su mu doktorska titula i veliki turban garanti da je svako njegovo moraliziranje neoboriv, poučan vaz naučnika i uvažene uleme. Kad vazi u džamiji, šta god govorio, pogovora nejma, samo zijevanje. Ali, na internetu, svako ima priliku ukazati na istinu, obmanu, laž. Ako američki novinar može na CNN-u reći Trumpu da laže, mogu i ja va'Allahi da je Cerić lažov, taman da je sto puta bivši reis. Imam dokaze za to! Reći argumentirano nekom da je lažac, znači biti nazvati osobe pravim imenom, što je sigurno Bogu Drago. To nije izraz neodgoja, nego jasan i poželjan vid borbe za istinu.

Tako će Cerić netrepnuvši pokušati podučiti i mene kako su Bošnjaci – nacija. Nisu Ceriću! Bošnjaci su jedan bosanski narod. Bošnjaci su Bosanci po nacionalnosti. Bošnjaci su narod, a nacija im je bosanska i u Bosni, i diljem kugle po kojoj su rasuti. Ako posjeduješ bosanski pasoš, ako neka država u kojoj živoš priznaje dvojno državljanstvo, i tamo možeš biti i Bosanac po nacionalnosti, ali Amerikanac ili Canađanin. To su nam Srbi htjeli oteti, pa nam je to pravo nakon peticije od 100.000 potpisa spasio rahmetli Ashdown. Nisam zapazio da se na čelu sa Cerićem, bavila potpisivanje takvih peticija, valjda im je veći uhar ako nismo Bosanci, nego samo hrpa “pobjegulja” koja im šalje pare, dolaziti u Bosnu i ne moraju, pogotovo sa bsanskim nacionalnim pasošem.

Kao i u drugim državama, za sada u državi Bosni postoje bosanski nacionalni timovi, a ne nacionlani bošnjački timovi. Postoji i Cerićevom zaslugom BANU, po ugledu na Srbe i Hrvate, ali džaba, Bošnjaci još uvijek nisu nacija. Ako se ostvari san dvojca SDA-IZ mogli bi postati nacija, ali ne u Bosni, nego u fildžan državi od Kozje ćuprije do Stupa, ali ta bi nacija mogla i nestati u tom fildžanu.

Ima Cerić u svom pamfletiću još mnogo slabih tačaka, ofrlje datih ocjena i tumačenja, sve u cilju da me diskvalificira, ali njemu se ne čita moj dugi tekst odgvora.

Ali, moram mu reći javno kako je laž da sam ja, pripadnik jugo-tajnih službi i nepijatelj dina i Bošnjaka-muslimana, jedna je od najgorih koje sam čuo u svom životu, čak i na portalu “Preporda” gdje je Aziz Kadribegović gradilo kult ličnosti i o Ceriću, objavljujući seriju njegovih slika u jednom broju. Stvarati kult strogo je zabranjeno po Islamu. Ne samo pričati navodeći sura i ajete, Cerić bi mogao biti i praktično i musliman, po djelima. On na svom učmalom Facebook profilu citira navod u logou kako je Alija naredio da se skinu njegove slike izlijepljenne u hotelu Holiday in na propalom saboru za stvaranje bošnjačke nacije u fildžan-državi. Ali, Cerić se kiti baš sa Alijinom slikom u logou svoga profila.

Cerić se usuđuje slagati kako ja skidam svaku bosansku glavu koja nešto vrijedi. Ne! Cerić svoju glavu skida sam sebi čitavim svojim životom haram-djelima prema državši RBiH, Bošnjacima, dinu i imanu. Neka Cerić zna da on sam sebe diskvalificira služenjem tajnim jugo-službama, pučevima, širenjem laži, podvala.

Cerić je tvrdio nad mezarjem masovnih genocidnih žrtava u Srebrenici kako je to bio nesretni sukob u kojem je “brat udario na brata” a B. Izetbegović upravo laže kako su genocid počinili pojedinci i grupe. Te tvrdnje su osporene u krvavoj povijesti i na Svjetskom sudu pravade. Genocid nije kad brat udari na brata, niti je stvar pojedinaca i grupa, nego je to državni projekat. Ali, Dinastija i njene prišipetlje su sabotiranjem pravde spasili i Crnu Goru i Srbiju od presuda za genocid. Koliko u tome ime udjela sam Cerić, o i Dragi Bog najbolje znaju.

Postoje dva suda, jedan se zove Trbunal, a na njemu se sudi(lo) genocidnim pojedincima. Postoji i drugi sud, Svjetski sud pravde, na kojem se sudi državma i paradržavama. Na tom Sudu u publici je viđen i Cerić prilikom izricanja presude 2007. u društvu sabotera te Tužbe protiv SCG pokojnog Sulejmana Tihića i Sakiba Softića; sve su učinili da taj spor država RBiH izgubi, tvrdi prof. Boyje, ali taj Sud je presudio da je RS odgovorna za genocid, a Srbija je imala obavezu da spriječi genocid, a nije. Na osnovu tih presuda, imamo pravo na ukidanje RS, ali ne da dvojac SDA-IZ kojim rukovode Bakir Izetbegović i Husein Kavazović, nasljednik Cerićev. Poslednji dokaz je pokušaj Bakira Izetbegovića da se bavimo propalim Aprilskim paketom ustvnih promjena, što je u osnovi borba za spas Daytona i genocidne RS. Ali Cerić ni mukajet Bakiru, od kojeg je izgubio utreku za Predsjedništvo, pa on napada mene, otkrivajući svoje pravo lice. Čuvati RS, znači negirati genocid.

Fotografija iz Svjetskog suda pravde: Saboteri tužbe pohitili izjaviti kako je presuda nepravedna, mada se po toj presudi može ukinuti genocidna RS

Pitanje za Cerića; Zašto je dozvolio, zašto nije spriječio, a morao je znati, da je iz Tužbe RBiH protiv SCG za agresiju i genocid izbačena Crna Gora, a Srbija nagrađena sa pola državne terirtorije?

Da li je negiranje gencida izbaciti desetine hiljada silovanih žena iz Tužbe, iako je i taj segment genocida brižljivo i detaljno isplaniran u glavama srpskih akademika, generala, političara. Cerić je morao znati za to izbacivanje silovanih žena, kao jednog od najjačih dokaza za genocid iz naše Tužbe je amnestija “gencidnih glava u Beogradu,” Srbije i Crne Gore, a i RS. Neka Cerić odgovori javnosti u čije je ime halalio , da li sam ili uz nečiji nagovor, rušenje oko 1.200 muslimanskih objekata religije, kulture – četnicima, “ibeogradskim genocidnim glavama, Srbiji i Crnoj Gori,” zašto je to urađeno, za koje pare, u ime nas, ne pitajući nas čiju je obnovu pod njegovom upravom (DJL) IZ svalila na bosanske muslimane? Neka odgovori, a mora znati odgovor, ko je i u čije uskratio pravo s vjdocima na Svjetskom sudu. Zašto je jedan Mađar svjedočio o rušenju džmija, a ne i neko iz dvojca IZ-SDA? Neka javnosti odgovori Mustafa Cerić je li to sve u interesu Srbije i Crne Gore, ili Bošnjaka, RBiH? Da li je to u duhu Islama!

Neka Cerić odgovori javnosti zašto je hvalio Dodika, islamofoba, ne samo nama, nego i muslimanima svijeta, i zašto je sebi dozvolio da za šaku maraka od dva posto vrijednosti radova na obnovi džamije Farehadije neprocjenjive vrijednosti, oprosti sve njegove grijehe dotadašnje i da mu izda bjanko mjenicu za buduće. Nije li zbog toga normalnom postala praksa da Cerićeve hodže i muftije za šaku maraka, umjesto ratne odštete, idu na proslavu nezakonitog dana genocidne RS, jagme se za šaku njegovih maraka, dok četnici u džamisjke avlije ubacuju krepalu krmad, čak i u Srebrenici. Neka Ceri odgvoori javnosti zašto je i o spriječio izdvajanje Srebrenice iz genocidne RS. Zašto je bio uz Siljadžića kada je otvarao munare po Americi, a Silajdžić je i protiv vrćanja Ustava RBiH.

Cerić se slika ispred četničke zastave pod kojom je izvršen genocid i urbicid nad Bošnjacima, a Abdibegović, muftija, i onaj dobojski hodža Bajro bez državnih znamenja. Ako nisu zbog sebe, mogli su BH zastavu postaviti zbog Dodika, nije li on član Predsjedništva države BiH!

Kod Cvijanovićke, o danu RS, o Božiću, đuture; muftija Banjalučki u opasnom društvu

Neka Cerić dokaže kada je ustao protiv kriminala i amorala u IZ, posebno oko uništavanja vakufske imovine, mezara, naših matičnih knjiga u Banjoj Luci, Mostaru… Znam da je branio amoralnog hodžu u Gluhoj Bukovici, čak se stavljao i iznad nadležnosti suda. On je i sa rahmetli Gadafijem bio na ti dok je trebalo para, a kasnije ga se odrekao, stao na stanu onih koji su ga zatukli ko psa.

Upozoravam Cerića kako će morati odgovoriti i na ovu svoju tvdnje, citat: “Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ (SDA-Islamska zajednica) razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba.” Kraj citata.

Cerić će morati na sudu iznijeti dokaze od koga sam, poimenice, koje tajne službe nalogodavca, kad i gdje, “dobio zadatak da pod svaku cijenu razdvoji taj dvojac.” . Nažlost, Bošnjaci su se rasuli po čitavom svijetu, a neki su stigli do Eskima “do onog šarafa na Sjevernom polu.” Kolika je zasluga dvojca u tome SDA-IZ oni svi najbolje znaju, pod uvjetom da ne zabijaju nos u pijesak.

U svom pismu Aliji Izetbegoviću, u koje je 23. 03. 1994. uputio bez zakonskog uporišta smijenjeni predsjednik Mešihata uvažani ulema Slaih ef. Čolaković, a koje posjedujem, stoji i ovo. “Nema nikakvih razloga za zategnutost odnosa između Islamske zajednice i politike. Islamska zajdednica uvažava sve državne faktore ustorojene voljom naroda, međutim od istih tražimo da se tako odnose i prema Islamskoj zajednici.” Kraj citata.

Ali, tako nisu smatrali pučisti u SDA i Islamskoj zajednici iza kojh je stajao Alija Izetbegović koji su od IZ napravili jedan džemat SDA, što je potpuno suprotno postulatima sekularne države, to jeste nespojivosti relgije i politike.

Taj puč je izvršen pod prijetnjom oružja. U spomenutom pismu, Izetbegoviću, ef. Čolaković tvrdi, citat: “Mislim da su se muslimani u BiH zasitili paradnog i poltronskog rukovodstva u IZ-i. Kada su ljudi sa oružjem počeli opsijedati zgradu Mešihata u Sarajevu i prijetiti, mene su pojedini službenici konsultovali šta da se radi jer je bilo ljudi koji su bili spremni oružjem braniti zgradu Mešihata i njegove službenike. Ja sam rekao da to niko ne smije učiniti, mi u tu zgradu nismo došli sa oružjem, i ne trebamo u njoj sa oružjem ostati.” Kraj citata.

PIsmo prof. Saliha ef. Čolakovića Aliji Izetbegoviću, orginalni dokaz puča u Islamskoj zajednici kojim su oboreni legalni organi IZ, a dovden Mustafa Cerić iz Zagreba i postavljen za reisa

Kud ćeš jači i bolji dokaz od toga kakvu je opaku silu pokazala politika koja je ukinula legalne organe IZ, a pod prijetnjom oružja stvorila neraskidivu halku (dvojac) SDA-IZ! Cerić meni nabija na nos zaklinjanje reisa Fejića “voljenom Titu” a zaboravlja, namjerno. kako je on bio nakolonjen i Titu i njegovm tajnim službama, pa Aliji Izetbegoviću kojeg su u “Ljiljanu” nazvali Titom, a koliko je taj njihov Tito bio naklonjen Ceriću, da je izvršio i puč u Islamskoj zajednici, zna i Cerić, a zna i nepotkupljiva javnost.

I u svojoj pristupnoj besjedi kad je postajo reis, Sulejeman Kemura se zaklinjao u SFRJ. Trdadicija IZ od njenog osnutka do danas, izuzev vremena vakta časnog Džemaludina ef. Čauševića, i perioda nakon demokrakstki izabranih organa nakon “Pokreta imama” je bila i ostala do danas biti uz vlast, ma kava da je, austrougarska, kraljevska, fašistička Pavelićeva, ili komunistička Titova. U ovom vaktu, nakon puča, hodža su se pohasile i enormno osilile. Ni hodže, ni političari, gledao sam njihove zapise koje muslimani skupo plaćaju. Škrabotine.

Mene je komunistička vlast zatvarla i progonila, proglašavala nacionalistim, zabranjivala raditi moj posao, a Cerić ni dvi ni tri, nego da sam suradaik KOS-a, da imam zadatak od nekog da rušim dvojac SDA-IZ. Ovakav nam dvojac zaista ne treba, ma šta Cerić mislio i o dvojcu i o meni. Njemu je dobro došao, on je dobro omastio brke.

Drastičan primjer amorala! Cerić se usuđuje meni vaziti (popovati) o značenju riječi “amoralan” jer amoralan ne mere biti insan poput hodže iz Gluhe Bukovice, amoralan je jedino – kamen, tvrdi doktor nauka Cerić.

Nauka o jeziku, međutim, tvrdi da je amoralan i onaj ko laže, ko potvara nevine ljude, ko radi protiv države, nacije, naroda, vjere same.

Evo šta o definiciji pojma “amoralan” piše na internetu:

Amoralan značenje, definicija i primjeri ::: Jezikoslovac …

https://jezikoslovac.com/word/ak7

Definicija i značenje riječi amoralan, kao i primjeri u rečenici; DEFINICIJA. ȁmorālan prid. odr.-lnī> DEFINICIJA 1. koji nema morala, koji je bez morala; nemoralan 2. kojem nedostaje sposobnost moralnog prosuđivanja 3. koji ne prihvaća moralne razlike ili prosudbe, ni moralan ni nemoralan ETIMOLOGIJA a- 1 + v. moral, moralan. PRIMJERI U REČENICAMA. 3. Ali Marcella nebi nikad

Da sam na Cerićevom mjestu, zacrvenio bih se makar za to elementarno neznanje oko jedne svakodnevne riječi. Nikad to svoje elementarno neznanje ne bih podmetao drugome. Cerić se upinje dokazati da je baš on amoralan, ali da je tvrd ko kamen – da bi priznao makar i jednu svoju mahanu, običnu, ljudsku.

Prije nego ikoga javno napanjka da je KOS-ovac, Cerić bi morao zaviriti u svoju biografiju koja je ispisana i na internetu.

Po sitemu “Držite lopova” (psiholozi to nazivaju projektvnim metodom..) atakiranjem na me, Cerić pokušava skrenuti pažnju sa sebe i svojih opakih (ne)djela i mahana za koje bi se morao dobro postidjeti i biti zahvalan što nije izvan rešetaka.

Ovaj svoj odgovor završiću prvim pasusom kojim je u svom kukavnom i neutemeljnom pamfletu, lažnom vazu, krenuo u napad na me. Citat:

Carić: “U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.” Kraj citata.

Moj odgovor:

Zahvaljujući osobama kakav je Mustafe Cerić i co. u SDA i Islamskoj zajednici, umjesto svijesnog državotvornog naroda (ne nacije, Ceriću!) stvorena je poslušna, zaslijepljena i zatucana džamijska skupina koja se miri sa rezultatima genocida i u urbicda, parašta ih, a veleizdaju naroda, države, nacije, vjere,., smatra najuzvišenijom, ljudskom patriotskom, nacionalnom, narodnom, vjerskom vrlinom, a službu šejtanu proglašava mesijstvom.

Ima nas kod kojih to ne pije vodu, pa šta koštalo!

Lično, izgubio sam mnogo, ali još nisam izgubio osjećaj za pravdu, poštenje, istinu i dostojanstvo. To sam svojim životom dokazao. To sam postigao jer nisam zapristajao ni za Cerićem ni za Izetbegovićem.

Post scriptum: KAKO JE MUSTAFA CERIĆ TEŠKOM MUKOM I DEVEROM, I UZ POMOĆ “MERHAMETA,” DOPREMIO KLAVIR IZ MALEZIJE, PA GA SMJESTIO U VILU RATE DUGONJIĆA KOJU JE ZAPOSJEO

Uvažni Husein ef. Hodžić, onaj imam što je službovao u Trebinju, dosta posla uradio, koga su poštovali osim dvojca IZ:SDA, napisao je na mome Facebook prefilu zanimljivi detalj koji upotpunjuje sliku bez rama Mustafe Cerića. Ef. Hodžić piše kako je Cerić iz Malezije avionom dopremio skupocjeni klavir prvo u Zagreb, a onda, čim je put prema Sarajevu bio prohodan, “Merhametovim” autom prebacio ga u Sarajevo. Nema razloga ne vjerovati ef. Hodžiću. Ali, čovjek mora biti zapanjen snobizmom Mustafe Cerića, manjkom ikakvog smisla za razumijevanje naroda kojemu je bio vjerski starješina, ali svakako ne i uzor. U virjeme kada su masovne grobnice još bile svježe, ratne rane bolne, narod go i bos, žedan i gladan, Ceriću je njegov klavir preči od brige za narod, važniji od vreće brašna, ili soli, ulja, kojie je moglo moglo stati u taj “Merhametov” auto umjesto Mustafina klavira, pa da još koja usta budu sitija, a nahranjeni insan i njegova čeljad lakše proture još jedan dan. Ovo je za crnu horniku, izaziva gađenje, plaho tukne, snobizmom, ohološću i manjkom smisla za moral, ukus, patnju svoga nroda. Gorko i bljutavo, sramotno! Pravo izdanje umišljenog intelektualca i vjerskog poglavara.

SRAMOTAN POSTUPAK REDAKCIJE PORTALA I UREDNIKA KALAMUJIĆA “IZDVOJENO.BA” KOJI UMJESTO MOG ODGOVORA CERIĆU, OBJAVLJUJU MOJ E-MAILUPUĆEN REDAKCIJI U RUBRICI KOMENTARA

Za Reakciju IZDVOJENO.ba!Mustafa Cerić koji me bez povoda i razloga žestoko napao, projekcionom metodom prišio mi plaćenićku pripadnost KOS-u, dobio je prostor na vašem portalu.Nakon što sam pročitao taj Mustafin ogavni tekst, ustvari drski, a krezubi napad na mene, bez ijednog argumenta, napisao sam svoj odgovor. U komentaru ispod tog Cerićevog bijednog istupa, bljuvanja po meni, potvora i laži, obavijeestio sam IZDVOJENO. ba da ću napisati svoj odgovor.Kako je i red, kada sam napisao odgovor Ceriću, poslao sam Redakciji link na moj Blog gdje sam objavio moj tekst, smatrajući normalnim da ga objave u cjelosti, ili makar onoliko redaka koliko sadrži Cerićev tekst u kojem me etiketira i u kojem bezočno laže, sudi i presuđuje.Ali, takav postupak Redakcije IZDVOJENO.ba i urednika Kalamujuća, je izostao. Umjesto moga odgovora na pravom mjestu gdje se pojavio i Cerićev tekst, IZDVOJENO.ba objavljuju moje pismo Redakciji i Kalamujiću. Da sam smatrao to normalnim, pa i sam bih to pismo i link objavio u rubrici komentara ako bi se Redakcija i urednik Kalamujić smilovali na me. Računao sam na njihov profesionalizam, a ne milost!Zašto su mi uskratii mogućnost da na istom mjestu ne objave moj odgovor favoriziranjem Cerićevog napada, ničim utemeljenog javnog ispada, pa njemu ustupili, a meni uskratili prostor, to Redakcija i urednik Kalamujić znaju.Osobno mogu samo nagađati zašto je favoriziran i prvililegiziran Cerić, a ja šutnut u ćošak bez mogućnosti pravog odgvora na pravom mjestu.Smatram to najgorom vrstom ignoriranja, neprofesionalizma, kukavičluka. Taj postupak mi se gadi.Ako misle da su postupili i ljudski i profesionalno, onda su u dubokoj zabludi. Ceriću tekst na Portalu, meni prostor u rubrici komentara, sadaka sa linkom na moj Blog gdje je moj odgovor, koji se MORAO naći na istom mjestu kao i Cerićev tekst u kojem me potvorio i olajao na pasja preskakala. Ako dužina moga odgovora nije odgovarala njihovom standardu, mogli su mi e-mailom poručiti da skratim, ili napišem kraći odgovor, što bih rado učinio.Sramotno je da oni bez moje dozvole objavljuju moj e-mail, da ignoriraju odgovor na moj e-mail. Sramotan je, drzak i bezobrazan postupak Redakcije i urednika Kalamujuća prema meni jer su omogućili Ceriću da me vrijeđa u njihovoj kući bez povoda i razloga, da me šaketa na njihove oči; meni su uskratili pravu mogućnost da se na istom mjestu branim. Mogli su na moj e-mail odgovoriti e-mailom, odbiti moju molbu za objavom odgovora, naći valjane razloge za to,U svojoj preko pedest godina novinarsko-uredničkoj praksi, navaikao sam na takav bezobrazluk kolega.Bilo je puno napada na mene, a kada sam argumetirano, dokumentirano uzvraćao, moji odgovori nisu objavljivani.Novinari i urednici su se priklanjali jačima, muakar oni lagali, umjesto istini, pogotovo ako bi skontali da je napadnuti slabiji i da ih od njigovog iznošenja istine može od moćnih glava zaboljeti. Ali, bilo je časnih izuzetaka, profesionalaca, a takvih je i danas, nažalost, ne i u Redakciji IZDVOJENO.ba.Neka ja na čast Redakciji IZDVOJENO.ba i Kalamujiću, jer se ni oni nisu izdvojili iz tog kukavičkog novinarskog klišea.Hvala Bogu da postoje i drugi načini i mjesta da se istina, koju takvi kriju, objelodani.A Cerić, Cerić i njemu slični će to pročitati. Oni budno prate ono što rade “neprijatelji države” i njih samih, ta nisu oni džabe dokazani agenti i doušnici najgorih jugo-komunstičkih službi. Prate i potvaraju, izbjegavaju istinu i dokaze. Eh, da je Cerić sam. Biti uz Cerića – znači propagirati i braniti neobranjivo!Onemogućiti napadnutom, znači dodatno ga pokušati tući – neistinom.

Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

  • Bošnjaci-muslimani bi se za svoje i dobro svoje države morali pozahmetiti na smjenjivanju Safeta Softića, ne što je sa poslanicima SDA u Parlamentu BiH digao ruku incijativu uklanjnja ulica, trgova, ustanova po slugama okupatora, nego što se za to javno pokajao. Softića bi trebalo smijeniti ili kao potpredsjdniku SDA ili predsjedndika Sabora IZ jer je nespojivo u jednoj ličnosti objediniti visoke političke i visoke vjerske dužnosti. Softića, treba smijeniti zbog kriminala i amorala u Islamskoj zajdnici kao i Kavazovića, Senaida Zaimovića, sve u Mešihatu, Saboru, Vakufskoj direkciji koji su znali, a nisu spriječili kriminal i amoral u Islamskoj zajednici, niti išta poduzimaju da se kriminalci kazne    

Provodeći politiku Mladih muslimana na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a u suglasju sa svojim kadrovima u Islamskoj zajednici, svome velikom džematu, SDA ima različita mišljenja o istom, pa do podne jedno, po podne drugo.

Tako SDA daje imena ulica i škola po osobama diskutabilne prošlosti, kažnjenm, pa rehabilitiranim propagatorima i slugama NDH, Hitlerovim nacistima, a onda podržava incijativu kojom se predlaže ukidanje imena tih ulica, trgova i ustanova, kao ulice i škole po imenu Mustafe Busuladžića, škole po Huseinu Đozi, kako bi sljedbenici četničke i ustaške ideologije ukinnuli ulice Draže Mihailovića ili Mile Budaka. Prilikom imenovanja ulica, nadmetali su se ko će kome više nauditi, a naudili su zdravom razumu. Ne bi oni ništa mijenjali, ali tjera ih na to Europa i Amerika. Ideja je potekla od građana lokalnih zajednica; pomesti iz javnog života sve ono što maker i samo tukne na fašizam, nacizam – zločin.

Samo koji dan kasnije po usvajanju te incijative u Parlamentu BiH, SDA pravi “zaokret” u vezi sa tom incijctivom braneći od ukidanja ime škole po Hueinu Đozi, Busuladžićeve ulice i škole, Safet Softić koji obnaša i vjersku i političku dužnost kao predsjednik Sabora Islamske zajednice i potpredsjednik SDA, u stilu pravog SDA prevertanera javno se pravdao kako nikad ne bi glasao da je pročitao ono što piše u toj inicijativi. Kune se kako nije znao da su na spisku za ukidanje ulica i škola sa imenima Busuladžića i Đoze. Pravi uhljeb, prevarant i lažov kakvih Bosna ima za izvoz, posebno u redovima i safovima SDA i Islamske zajednice. 

Piše: Ibrahim HALILOVIĆ

U ovom tekstu ne želim se baviti sudanijom ni Đozi, ni Busuladžiću, jer sud su o njima iskazali učevniji i upućeniji od mene, a i sudovi. Svoju riječ je kazala i povijest.

Ali, hoću se pozabaviti činjenicama koje dokazuju pogubnu politiku zločinačkog klero-nacionalističkog dvojca SDA-Islamska zajednica koji sve Bošnjake na svaki način trpa u isti koš sa zločincima u srpskim i hrvatskim redovima, pa i zločincima mudžahedina koje su oni uvezli bez potrebe, da bi neki sa znanjem SDA i njoj odanih generala poput Sakiba Mahmuljina zažmirili na njihov ratni zločin, za što je Mahmuljin u prvostepenoj sudskoj presudi upravo dobio deset godina zatvora od Suda BiH.Citat:

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

“Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

” Izvor: Slobodna Bosna, 25. 01.2021.)

Rasim Delić: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.” (ibid.)

Umjesto da sva slava za borbu protiv sh-agresije i obranu države priadne časnim komandantima i borcima ARBIH, kojih je bilo preko 200.000, zasluge su pripisane “E. Mudžahidu” u čijem sastavu je bilo tek oko 1.000 mudžahedina, među njima brojni ratni zločnici. Neki od njih su dolazili u Sarajevo gdje su bili primani na najvišim mjestima. Sa sobom su donosili odsječene glave Srbe i hvalili se kao svojim ratnim plijenom.

Za islamizaciju ARBiH, pored ratnnog zarobljenika uhvaćenog na četničkim položajima iznad Sarajeva Rasima Delića, zasluge imaju Sakib Mahmuljin, kao i ganet kosa Muslomović, te hodže i hodžice imami u postrojbama ARBiH, sve pod kapom SDA-IZ – Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, njihovih poslušnika i trabanata. Cerića bi se muslimani morali odreći zbog mnogih nečasnih rabota, među islamizacije ARBiH, što je dovelo do zločina čime se svjesno pokušala izjednačiti oslobodilačka ARBiH sa SDS i HVO zločinačkim i genocidnim falangama. Cerić je pretvorio IZ u svoje vlasništvo i za velike pare uvezao vehabije. Kriv je ko šejtan i munafik!

Islamizacijom ARBiH iz koje su prehodno odstranjeni patrioti Srbi i Hrvati, dvojac SDA-IZ nije posijao sjeme islama, nego ratnih zločina koje su činili mudžahedini, većinom. Tako je taj zločinački dvojac svrstao ARBiH u istu zločinačku ravan sa para-vojskama SDS i HDZ, te dao povoda onima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u našoj državi iz agresije u grđanski sa tri jednake strane. To je zločin prema državi RBiH, Bošnjacima i Islamu. I dok je dvojac SDA_-Z grlio “islamske borce” koji nemaju veze sa Islamom, ali mnogi imaju sa zlčinom, Alija Izetbegović je poslao u penziju generala ARBiH Jovana Divjaka, za što je proslavljeni general saznao u TV Dnevniku. Imao sam interview 1997. sa generalom Divjakom koji je posvjedočio za magazin “Most” da je ARBiH pretvorena u muslimansku vojsku, istina koju je tada bilo teško reći na medijima pod kontrolom SDA-IZ.

Formiranjem Federacije spašen je HVO i Herceg Bosna, a u Daytonu su četnici nagrađeni sa pola državne teritorije nakon genocida koji ni Alija Izetbegović niti Haris Siljadžić nisu ni spomenulu, pa tako ostali koji su im bili uz koljeno. Oni su utemeljivači RS. Alijinim putem korača njegov sin Bakir, a Harisa novinar Hadžifejzović, kao političkog mrtvaca, vraća na političku scenu kako bi nas i Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić vječno okovali Daytonom, sa ili bez Aprilokog paketa. U tome im obilato pomaže Hadžifejzović i sva ta bolumenta novinara plaćenika, neznalica, drskih primitivaca. Hadžifejzović je u ratu u Sivom domu stekao naziv hadžije o državnom trošku. Sa parama od prodatih knjiga (vidi slučaj Nikole Špirića) stekao je toliko para, da je uz simpatije obitelji Izetbegović i darivatelja ovaj hadžija mogao osnovati vlastitu TV na kojoj su se vrtili arhivski materijali TVSA. Kada je uhvatio korjena, na toj TV kojoj malo-malo, pa su gosti najgori dušmani države – i na “našoj” i na “njihovoj” strani. Od totalnog pada spasava najgore četnike i “naše” hairlije islamske i državne neprijatelje – najgore krimilace i moralne propalice.

U ovom testu hoću da se jasno i glasno ogradim od svakog zločina, a posebno od zločina koji su počinili Bošnjaci-muslimani, koji nisu ni jedno ni dugo, nego zločinci.

Ograđujem se i od Mahmuljina ako je kriv, ali isto tako i od Fatmira Alispahića.

Akija Izetbegović i gen. Sakib Mahmuljin sa mudžahedinima koji su počinili zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima Srbima. Obojica su morali poduzeti sve da se zločin ne dogodi, a kada se dogodio, morali su kazniti sve odgovorne za zločin. Račun je ispostavljen generalu Sakibu Mahmuljinu u vidu prvostepene prsude kojom je osuđen deset godina zatvora. Na fotografiji nedostaje Mustafa Cerić.

Kao intelektualac, magistar nauka, Alispahić već duže vremena u javnom prostoru širi govor mržnje i poziva na obračun svim sredstvima, a naglašeno nasiljem nad svim migrantima. To je ona ista matrica po kojoj su svi Bošnjaci-muslimani bili optuženi, presuđeni i kažnjeni zločinom genocida, udruženim zločinačkim pothvatima, urbicidom nad njihovom kulturom, vjerom i tragovima postojanja. Ti su zločini počinjeni bez tužitelja, suda, sudija i porote. I tužitelj i sudija i egzekutor često su bili u istoj osobi, a iza svega su stajale Srbija i Hrvatska. Ne u moje ime Alispahiću! Ne Mahmuljinu, ne dvojcu SDA-IZ koji i mene žele poistovijetiti sa zločincima, kako na “našoj” strani, tako i sa anamo onima na ustaško četničkoj. Baš na tome, na našoj kolektivnoj odgovornosti dvojac SDA-IZ, odavo radi. Davno je bilo vrijeme suprotstaviti se. Ne bilo kome za koga kad tad nadležni sud presudi da je znao, a nije spriječio zločin, niti kaznio izvršitelje.

Kako smo se nedovoljno bunili, dvojac SDA-IZ uzeo fursata i duboko zaglibio u političko-vjerski kriminal, oprostio genocid i urbicid, a Bošnjaci zbijeni na četvrtinu državne teritorije. Taj duo združeno uništava i državu RBiH i osnovne postulate Islama. Halka poslušnih i pohlepnih, osoba hlabavog karaktera, lahkomislenih, bez moralnih skrupula, silno se obogatila na nesreći muslimana, na pljačci i obmanama, lažima i lažnim obećanjima, suradnjom sa državnim neprijateljima nastojeći na svaki način, pa i davanjem imena ulica i škola po kontroverznim ličnostima izjednačiti sve Bošnjake sa fašistima i nacistima pravdajući kažnjene muslimanske naciste i propagatore fašizma  zaslugama za muslimane i njihovom kasnijom rehabilitacijom. Nema opravdanja za fašizam i nacizam!

Dvojac SDA-IZ a se upinje da nas sve svrsta rame uz rame sa onim Srbima i Hrvatima koji ne odustaju od fašizma i nacizma kojeg su ispoljili u prošlom ratu u našoj državi kada su počinili udružene zločinačke pothvate i genocid, sudski dokazane, urbicid. Oni svoje presuđene ratne zločince kapitalce smatraju herojima i antifašistima, kao Dražu Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, ili Karadžića, Mladića, Kordića iz zadnjeg rata u Bosni. Da nije tako, nikada ne bi umjesto Armije Republike BiH imali stranačku vojsku SDA, iz koje su prethodno odstranjeni Srbi i Hrvati, general Divjak. Ne bi imali Oružanane snage BiH kao zbir jabuka, krušaka i šljiva, niti izjednačena prava i agresora i genocidnih zločinaca, bojovnika HVO ustaša i gencidnih četnika sa pripadnicima slobodarske anitifašističke ARBiH. Imali bi slobodnu građansku državu svih nas, Armiju države RBiH.

Da pače, SDA-IZ su borce Armije RBiH sveli na prosijački štap, formirali su oko 1.600 boračkih udruženja, da bi lakše vladali s njima, a kada se borci pobune zbog svoga mizernog statusa, onda ih policija bez milosti tuče po Sarajevu, razgoni po Tuzli…· Borci masovno dižu ruke na se. SDA-IZ dvojac je pod svoje skute savio udruženja žrtava rata, logoraše četničkih i ustaškoh logora, pa logoraši iz Dretelja ili Mostara najavljuju, pa odustaju od tužbe ratnog zločinca i kriminalca Dragana Čovića, vjernog koalicionog partnera B. Izetbegvića kojemu on daje vlast i kad izgubi na izborima.

Haos u Sarajevu prilikom zadnjeg protesta veterana Armije Republike BiH; ko tebe slobodom, ti njega toljagom

Navršava se 80 godina od potpisivanja čuvenih bošnjačkih rezolucija kojima su Bošnjaci 1941. ustali u zaštitu svojih susjeda Srba, Jevreja i Roma od ustaškog terora fašista NDH. Nedovoljno se u našem medijskom prostoru spominju te antifašističke rezolucije bosanskih muslimana, a kamo li traži da se s ponosom obilježi ta godišnjica, podsjete svi Bosanci, kao i čitav svijet, na te dokumenate kao povjesni dokaz antifašizma Bošnjaka-muslimana. Umjesto da to ističemo i kod kuće i u svijetu, umjesto da su ti dokazi o hrabrosti bosanskih muslimana koji su prvi i jedni 1941. godine ustali protiv fašističkog terora nad ugroženim komšijama, dio obrazovnog sistema i kod nas i u svijetu, muslimanski klero-nacionalisti udruženi u režimski dvojac SDA-IZ nisu ni mukajet tim rezolucijama. Njima je do fašističkih sluga.

Potpisnici banjalučke Rezolucije protiv ustaškog terorora nad Srbima, Jevrejima, Romima. Hrabar civilizacijski istup muslimana, prva pobuna protiv fašizma u Europi

Koliko mi je poznato, ni po jednoj od tih rezolucija nije nazvana neka ulica, škola, trg ustanova. Ali zato, dvojac SDA-IZ daje ulice dokazanim, osuđenim, pa rehabilitiranim simpatizerima, hodžama u nacističkim uniformama poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. Ili, Azize Šaćirbegović koja nema ama baš ni jednu zaslugu za nas i našu državu, ali je žena Mladog muslimana Nedžiba, Alijinog zatvorskog ahbaba.

Uz pomoć onih intelektualaca koji su se prodali za sahan pilava, podršku plaćenićkih medija, slabo informiranog i(li) obmanutog dijela janosti, dvojac SDA-IZ se utrkuje sa ustašama i četnicima u davanju imena ulicama i školama po likovima koji su bili služinčad Hitleru

Neobavezujuća incijaitva o ukidanju naziva javnih mjesta po slugama okupatora potekla je iz lokalnih zajednica, nedavno je usvojena u Parlementu BiH u kojoj se traži “da sa javnih ustanova i površina uklone imena svih osoba “koje su u bilo kom trenutku sarađivale, pripadale, ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji sa okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu, odnosno javno podržavale ili opravdavale iste“ koju su podržali, poslanici SDA, među njima i predsjednik Sabora IZ, potpredsjednika SDA, Safet Softić, dočekana je na nož u Islamskoj zajednici, dijelu javnosti i udrugama koje djeluju pod kišobranom dvojca SDA-IZ.

Prepadnut za fotelje, jednu u SDA, drugu u Islamskoj zajednici, treću u Parlamentu, Safet Softić se javno se odriče te incijative za koju je glasalo. On se bezobrazno izvinjava i pravda kako nije znao za što diže ruku. On nije ni pročitao nacrt incijative. Navikao da svoj nerad i dvoličnost skupo naplaćuje.

Potvrda spajanja poliike i vjere, prakse od kako je Alija Izetbegović izvršio puč u Islamskoj zajednici i uz prijetnju oružjem smijenio legalno izabrane organe. Ustoličenje Safeta Softića, potpredsjednika SDA na mjesto predsjendika Sabora Islamske zajednice

Takve prevertanere, tipične za politiku SDA, samo zbog toga bi trebalo odmah smijeniti gdje god su na položaju, jer nanose štetu državi, antifašizmu u Bošnjaka, Islamu.

Softić je lutka na koncu.

On je svoju glavu davno dao da je drugi nosa. Bog zna da je ovaj nekadšnji hodža sve priključke na svoj mozak davno isključio kako bi njime upravljali – nekad Alija Izetbegović, Sulejamn Tihić, Mustafa Cerić, sada Bakir Izetbegović i dr. Kavazović. Zato je on rahat od pameti. Što će mu! Rahat je i od osjećaja šta valja šta ne valja, moralne kategorije davno je zaboravio, a kao dvoličnjak, neradnik i lažov, prevrtaner i poslušnik, rob, izišao iz svih, pa i islamskih knjiga koje izučavao i stekao pravo na hodžaluk. Pliva na površini – u parama – jer obaza nema. Da ima, nikad ne bi rekao ni porekao, niti bi lagao i obmanjivao.

Onaj ko poput Đoze i Busuladžića u svojoj biografiji ima i podatak o propagandi fašizma i istrebljenja Jevreja, ili koji je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle osoba odgovorna za podizanje morala nacističkih vojnika, ne može biti dobar za Bošnjake, džaba što je intelektualac i ulema, i džaba što je odslužio svoje, pa čak i kada je rehabilitiran. Jok! To je nedopustivo, to je sramota i blamaža, poniženje za našu državu, za Bošnjake, za Islam!

Safet Softić, pobojao za sve tri stolice na kojima sjedi, posao nikav, a parali. On se javno kaje, izvinjava što glasa za ukidanje naziva ulica i ustanova po suradnicima fašista i nacista, jer da je zao da su Đozo I Busuladžić na udaru, a morao je znati, zato prima dobre pare, ne bi digao ruku. Safet Softić tako pada još dublje u moralano-političko blato i smrad, ali njemu njegov smrad i zadah kleronacionalističke politike SDA-IZ koju provodi o našem trošku, ne tukne. Njemu se kao poslaniku svašta može podvaliti, čak i iz opozicije kao ovaj put. On će dignuti ruku, pa se pokajati! Obraz, olmaz!

Safet Softić; Bakir Izetbegović mu čuva leđa; Safet je hodža koji se odrekao ahmedije, političar, ustvari bućkuriš kao i na ovoj slici, ni turbana, ni hodže, samo jazuk i za vjeru i za politiku

Da zlo bude veće, i Softić se pravi kao da ni on zna za teški kriminal koji odavno potresa Islamsku zajednicu kao ispostavu SDA iako obnaša visoku dužnost Predsjednika Sabora. O tom kriminalu i nemoralu se u javnosti argumentirano, riječju i slikom, dugo vremena, a sada sve češće svjedoči. Reis Kavazović, Safet Softić, Senaid Zaimović, najodgovorniji dužnosnici Islamske zajednice, svi pod nadzorom i po blagoslovu Bakira Izetbegovića, o čijim lopovlucima bi se romani mogli ispisati, ne haju za kriminal, jer u kriminalu, i sami učestvuju, biće u neznanju!

Oni, SDA, IZ, njihovi mediji, potrčkala i sahanolisci, bacaju nam prašinu u oči bitkom za spas obraza i ulica notornih poklonika fašizma i nacizma Busuladžića i Đoze da bi nas odvratili od gorućih problema koje fabrikuju kao na tekućoj traci. Oni tvrde da zastupaju nas, a ustvari rade protiv nas, na račun neprijatelja države i Dina, sve za svoj džep.

Dreku u Islamskoj zajednici za obranu lika i djela Busuladžića i Đoze od „inicijative,“ među prvima je nadigao Rijeset Islamske zajednice. Ciljao je i na predsjednika Sabora, potpredsjednika SDA Safeta Softića, na poslanike SDA, ali nije spominjao imena. Za to se pobrinula “Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija” (BANA) bliska Mustafi Ceriću i SDA-u koja je hitro uputila pismo „Saboru IZ u BiH i Reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću u povodu glasanja zastupnika u PS BiH Safeta Softića koji je ujedno predsjednika Sabora IZ, a koji je glasanjem podržao inicijativu zastupnika Damira Arnauta, da se uklone nacistički i fašistički nazivi škola, ulica, trgova itd. Među ozloglašenim ratnim zločincima i fašistima poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Mile Budaka, Rade Radića, Jure Francetića, Stevana Moljevića…, našla su se i imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i mulla Osmana Rastodera.“ Kraj navoda. Dreka je urodila plodom, ali za sada djelimično, jer Safet Softić se posipa pepelom i Pravda neznanjem, izvinjava, ali ne odstupa od darežljivih hazni SDA, IZ i Parlamenta. Da li će odustati od Incijative? Na pola je puta, nikakvo znenađenja ako se popišmani.

BANA se nije bunila kada je Safet Softić kao potpredsjendik političke partije SDA postvaljen na čelo Sabora IZ. Molo ko se bunio od intelektualaca, novinara, javnost je ionako oguglala na sve.

Naravno, treba smijeniti Softića, ali ne samo zbog prihvatanja incijative o ukidanju naziva ulica fašističkim slugama i nacistima i laganja da nije znao za što diže ruku, nego zbog sjedenja na tri stolice.

Makar mu je onu u Saboru, trebalo izmakunuti prije nego je sjeo u nju. Jer, u modernim demokratskim državama nemoguće je spojiti vjersku i političku funkciju u istoj osobi, kao što je dvojac SDA-IZ spojio funkcije hodžu Safeta Softića i još ga uturio u Parlament.

Treba smijeniti i novopečenog doktora nauka Kavazovića, doktora Senaida Zaimovića i natjerati iz Islamske zajednice! Treba smijeniti sve sabornike, Mešihat, Vakufsku direkciju, muftije koje učestvuju u kriminalu u Islamskoj zajednici, koji štite taj kriminal, nemoral u IZ, i sve one koji su kumovali nazivu ulica po fašističkim slugama i propagatorima, a koji se sada bore da se imena tih ulica sačuvaju, ali i odustaju od toga. Lažu ako kažu da ne znaju za taj kriminal!  Ni BANA ne zna za kriminal u IZ.

Kritičari „inicijative“ napominju kako su Đozo i Busuladžić rehabilitirani, a zaboravljaju da to nije opravdanje, jer  i Draža Mihajlović je rehabilitiran, iako fašistički sluga i koljač, osuđen i strijeljan zbog zločina. IKrajišnika, noornog ratnog osuđenog zločinca, “rehabilitirao” je Dodik ordenjem, kao i Karadžića davanjem imena studentskom domu po tom genocidnom kapitalcu.

đHusein Đozo, pripadnik 13 SS “Handžar” divizije u kojoj je obavljao dužnost imama – spoj Islama i nacizma u jednoj osobi. Kontardiktorna ličnost – osuđeni nacista, ugledni intelektualac i Titov prevoditelj – kamen spocitanje onih koji ga dižu u nebesa i onih koji ga osporavaju. Safet Softić ga je smatrao zaslužnom ulemom, pa je digao ruku u Parlamentu za ukidanje škole po njegovom imenu, ali se brzo pokajao.

Husein Đozo je uz tespih odležao svoje, postao uzorit ulema, Titov prevodilac. Svoje je uz krunicu odležao i ratni zločinac teškaš Kordić, pa Krajišnik, Plavšićka, mnogi drugi. Treba li i po njima dati nazive ulica, škola, trgova!  Alija Izetbegović je sjedio u Predsjedništvu države sa Krajišnikom, sin Bakir je je u društvu sa Draganom Čovićem bio i u Predsjedništvu BiH, iako je Čović kriminalac i ratni zločinac; oni su partneri, Bakir spašava Čovića politički, prašta mu finacijski kriminal, kao što spašava Dodika i RS i politički i financijski. Sada se Dodik bavi kao uzoriti nacista mješovitim brakovima koje je SDA davno odekla.

Šefik Džaferović sjedi s Dodikom u Predsjedništvu BiH kojeg je odlikovao Radovan Karadžić. Dodik veliča četništvo, ruši državu i diči se imenima ulica iz srpske povijesti i mitlogije, fašista, svaki dan govori i radi na osamostaljenju genocidne stečevine RS, monstruma kojeg je SDA prva priznala u svijetu…

Ja, i? Rekao bi Bakir Izetbegović.

Spisak „nositelja“ naziva ulica po zaslužnim slugama okupatorima Paveliću i Hitleru strše kao vrh ledenog brijega kvislinške ratne politike Mladih muslimana i Islamske zajednice, sprege u zloupotrebi vjere u političke ciljeve, u kolu sa Pavelićem, Musolinijem i Hitlerom, preko Kulenovića, Fehima Spahe…, u namjeri da uz pomoć jerusalimskog muftije Huseinija stvore svoju islamsku državicu u okviru Hitlerovog Trećeg Reicha, a u novije doba uz pomoć Alije Izetbegovića, Mustafe Cerića i njihovih botova kao dio svjetske islamske države. Lagali su da takvu panislamsku državu hoće narod. Prvi u svijetu su priznali genocidnu RS, nije im mrska zločinačka Herceg Bosna, jer dok je tih fašističkih tvorevina san o njihovoj nazovi panislamističkoj fildžan državi od Stupa do Kozje ćuprije može postati stvarnost.

Jerusalimski Muftija El Huseini vrši smotru “hrvatskog cvijeća” – muslimana Hrvata , Bosanaca 13 SS Divizije. Muslimanima će Muftija biti od pomoći kako bi oni preko NDH ostvarili svoj san o panislamskoj državi pod Hitlerovim protektoratom. Nasilili se Austro-Ugarske, prevara obje srpske kraljevine, svima su vjerno služili, čast izuzecima, sada su bacili kartu na Pavelića, Muftiju, Handžar diviziju kako bi došli pod okrilje Reicha. Partizanima antifašistima oni su zakleti dušmani

Davanje imena ulice, trgova, škola, po imenima okupatorskih sluga, neoprostiv je zijan dvojca SDA-IZ pema državi RBiH, muslimana antifašistima, poginulim i živim, kao i narodnim herojima kojih ima više od četrdeset, to je zulum prema vijećnicima ZAVNOBiH-a. Oni tobože proslavljaju Dan državnosti, ali se odriču predsjednika ZAVNOBiH-a jer je čestit Srbin. To je sramota prema brojnim slavnim ličnostima iz bogate povijesti junaštva i duhovnosti dičnih sinova Bosne.

Mladi muslimani su na čelu sa Alijom Izetbegovićem uz pomoć pučiste Cerića,  ne samo spriječili ARBiH da oslobodi zemlju, nego su pokrali pare za obranu zemlje i prehranu naroda. Najslavnije generale ARBiH isporučili su Haagu ili Sudu BiH kao ratne zločince da bi dokazali kako smo svi isti, i žrtva i katil, i borci za slobodu RBiH, i oni koji su je napali, izvršili agresiju, počinili sudski dokazane zločine genocida i udruženih zločinačkih pothvata. Dvojac SDA-IZ je priglio agente KOS-a i UDBE, unaprijedio ih u generale Armije RBiH. Napakovali su generalima Seferu Haliloviću i r. Mehmedu Alagiću lažne optužnice za ratni zločin i poslali ih na Tribunal u Haag odakle su se obojica vratili nevini. Svi ratni zločini moraju biti kažnjeni, ali i oni koji su panjkali i isporučivali nevine generale ARBiIH da bi dokazali kako je i Armija RBiH zločinačka, kao i zločinačke i genocidne postrojbei HVO-a i VRS! Izuzetak potvrđuje pravilo. Tako je general Sakib Mahmuljin zbog zločina mudžahedina koje je uvezao u našu državu dvojac SDA-IZ na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Mustafom Cerićem, prvostepeno presuđen za zločine koje su mudžahidi počinili, jer nije ni spriječio, niti je zločince kaznio. To je teška uvreda Armiji RBiH i svima nama!

Pučisti na legalne organe Islamske zajednice na čelu sa Mladim Muslimanom Alijom Izetbegovićem, stvorili od od Islamske zajednice jedan džemat SDA

Da SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije pučem ukinula demokratski izabrane legalne organe Islamske zajednice i na njihova mjesta 1993. postavila svoje poslušne kadrove na čelu sa Mustafom Cerićem, nikada u Islamskoj zajednici ne bi bili mogući ni Mustafa Cerić kao reis, niti Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija ili Safet Softić, kao ni Bakir Izetbegović, Kavazović, Zaimović, Bičakčić…, su u prvim safovima na velikim dženazama, jer je to dno političko-vjerskog „establišmenta“, moralna fukara do fukare, kriminalac do kriminalca, veleizdajnik do veleizdajnika.

Pučisti u Islamskoj zajdnici – Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. Islamska zajednica je postala jedan džemat SDA, udružena nadri-politika i nadri vjera zajedno na štetu i politike i vjere, a posebno države RBiH i muslimana u njoj. Nažalost, naš narod koji je postao zaslugom dvojca SDA-IZ poslušna dažamijska glasačka mašinerija za negativnu kadrovsku selekciju ljubi ruke svojim najvećim dušmanima

Da nije bilo pučem i pod prijetnjom oružjem smjene legalno izabranog vodstva i organa IZ, danas bi imali Republiku BiH, slobodnu građansku državu, u kojoj bi bila odvojena relgija od države.

Tada ne bi bilo ni naziva ulica po Đozi ili Busuladžiću, nego po narodnim herojima antifašistima ili bošnjačkim rezolucijama iz 1941., vijećnicima ZAVNOBiH-a, žrtvama genocida.

Puč Alije Izetbegovića “mimo Ustava IZ, mimo Kur'ana i Sunneta, mimo volje muslimanskog naroda. Isječak iz pisma smijenjenog predsjednika Me[ihata Saliha ef. Čolakovića koje je uputio A. Izetbegoviću

Tu spregu svjetovnog i vjerskog svi građani BiH mogli bi platiti nestankom države, a Bošnjaci i njih samih.

Na područjima genocidne RS i Herceg Bosne muslimani su izloženi nastavku genocida i udruženih zločinačkih pothvata u daytonskom miru. Oni su građani drugog reda, o njima se dvojac SDA-IZ brine kao o lanjskom snijegu jer ima prečih briga, među njima i čuvanju lika i djela Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, a što je najgore, kulta Alije Izetbegovića.

Gospođa Hava Tatarević je gledala kako joj iza stola za ručkom niz lokalni put odvode sedmericu – muža i šest sinova. Sudstvo genocidne RS je priznalo, pa poreklo ubojstvo samo jednog među njima, iako se zna ko je ubio te nevine ljude. RS je isplaćivala 150 KM za jednog od njenih sedmerice ubijenih, pa je i to ukinula, bez pravo Have na žalbu. Ona skapava u bijedi.

Duo SDA-IZ brine o nacisti Đozi, daje naziv škole po njegovu imenu, časti Azizu Šaćirbegović nazivom važne ulice u Sarajevu, jer je bila plaho dočikna kada bi Alija dolazio njenom Nedžibu, da bi Mladi muslimani u tajnosti kovali planove o panislamsitičkoj državici na tlu Bosne. Aziza ima ulicu, a Hava nema ništa, ostala bez muža i šest sinova, živi bez ikakvih prznanja, niko ne brine o njoj. Dok Majka Hava broji kosti svojih sinova i muža, SDA tajkuni broje milijune! Da je sreće, svaki od njenih sinova i muž zajedno sa Havom Tatarević bi imali ulicu kako bi se mi svaki dan sjećali na zločin koji je počinjen nad njima i radili na tome da se počinitelji sudski kazne zločin nikad nikome ne ponovi.

Genocid u Prijedru, počinitelji u oznakama policije RS. Tu i takvu policiju, sudski presuđenu za genocid, priznao je kao europsku Haris Siljadžić, nekadašnji hodža, veleizdajnik u Daytonu. Udovoljio je Dodiku koji je bio već potpisao reformu policije o europskim standardima, nakon derneka po restoranima bosanskim planinama i odmaralištima. Silajdžić je znao da je tada u redovima policije RS bilo oko 620 sučesnika srebreničkog genocida. Džaba. Koliko je on para jamio od poklanjanja Željezare Zenica za jedan dolar! Umjesto da mu se sudi za velizdaju i kriminal, i danas ga mediji vade iz naftalina kako bi nas uvjerili da je taj politički mrtvac živ, da će on biti presudan u tome “kakva će nam pod Bidenom zora svanuti.” Biden bi možda i ukinuo Dayton, ali preko Harisa neće! Dobri su prijatelji, Haris ima Bidenov telefon, pa, šta god ustreba za očuvanje Daytona, podjele države….
Havi Tatarević su četnici ubili muža i sedam sinova. Zna se i ko ih je digao iza ručka i odveo iz kuće u koju se nikad više nisu vratili. Najzad, Hava je sahranila kosti svojih najdražih iskopane u masovnoj grobici Tomašica. Hava je od genocidne RS dobijala 150 KM mjesečno, ali joj je i ta mizerija ukinuta. Tvrde da nije dokazala ko joj je ubio sinove i muža. Laž! Pa ubile su joj baš te vlasti. U prijedoru preživjele žrtve sreću svoje mučitelja. Vlasti u tzv. Federaciji i BiH ne haju za Havu, ni za njenu tragediju, ni za njeno preživljavanje bez igdje ičega

Od završetka rata do danas, gospođa Fata Orlović bije pravnu bitku da bi uklonila bespravno podignutu pravoslavnu crkvu u njenoj avliji, na baštini Orlovića, koji su nekad imali i svoju tekiju. Duo SDA-IZ joj je podmetnula svog advokata kako bi gospođa Orlović izgubila spor na sudu. Sud je kažnjavao  gospođu Orlović jer je, ona, starica, biva, istukla srpske milicionere, grmalje. (Milicija RS je presuđena za genocid na Svjetskom sudu pravde, ali ju je Silajdžić rehabilitirao, a nije morao!) Po javnom svjedočenju Fate Orlović, Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, (Ali-baba) koji se okružio sa 40 savjetnika (hajduka) savjetovao je gospođi Orlović da odustane, neka crkva ostane u njenoj avliji, dobiće pare za to. Ona ga je sikterisala. Spor je najzad dobila, ali crkva je još u njenoj avliji. I pored nanesenog bola i od strane SDA-IZ, ona ljubi ruku Mustafi Ceriću koji je obećao, pa slagao da će crkva biti uklonjena. Crnogorski mitropolit kršna starina Mihajlo koji javno tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, a Cerić poriče, tješi gospođu Orlović dok se Cerić u istom kadru smihulji.

Fata Orlović. Džaba što se ona istrajno bori za uklanjanje bespravno podignute crkve u njezinoj avliji, kad su kukavice svi oni koji joj ne žele pomoći ili joj u tome odmažu. Iako je i Mustafa Cerić mogao pomoći gospođi Orlović, nije, ali ona ga u ruku ljubi, dok je crnogorski mitroplit tješi i hrabri. Fata Orlović nema novca da ona plati uklanjanje crkve, kao muslimani Diviča kod Zvornika koji su novac morali sakupiti kako bi uklonili crkvu podignutu na mjestu džamije i mezara iz XVI stoljeća, da bi o svom trošku podigli novu džamiju. Na otvaranju nove džamije, hodža ih je ispred Islamske zajednice pohvalio za sabur. Zar to nije kriminal prema muslimanima, velika novčana kazna, da bi se amnestirali, pa bili nagrađeni rušitelji i bespravni graditelji. U tom sramnom poslu sudjelovao je i Kavazović, tada muftija Tuzlanski

I Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su oprostili i genocid i urbicid.

Zar gospođa Fata Orlović kojoj SDA-a ili Šćepini mediji tepaju “heroina,” proglašavaju je osobom godine, ne bi trebala imati ulicu po njenom imenu, a Aziza Šaćirbegović – nikad. Bespravo podignuti objekat u njenoj avliji morao je biti uklonjen odmah po okončanju rata.

U Banju Luku Alija Izetbegović nije otšao ni jednom.

Nije dao ukinuti genocdnu RS koju je prvi priznao, niti je htio ukinuti genocidni SDS s čijom perjanicom Momčilom Krajišnikom se Clinton odbio rukovati, a Alija ga obasipao poklonima, sjedio s njim u Predsjedništvu, iako je znao da je ratni zločinac.

Alijin sin Bakir dolazi u Banju Luku jednom u deset godina, i da bi kao lažni vjernik (munafik) klanjao džumu u obnovljenoj Ferhadiji, a ne da zaštiti muslimane od četnika koji orgijaju ne samo na proslavi 9. januara. U derneku u u Banjoj Luci učestvuje i odred Oružanih snaga BiH koji njeguje tradiciju genocidne vojske RS. Pomiješali se u slavljeničkoj masi. Briga njega za 30.000 Dražinih i Dodikovih četnika u Bosni, Noćne vukove, Serbsku čest. Umjesto o tome, lažni muslimani, licemjeri dvojca SDA-IZ baš po ugledu na Dodika i Čovića, daju imena ulicama fašističkih sluga i bore se da ih sačuvaju, a Bakir i njegovi trabanti ih kopiraju.

U međuvremenu kleronacionalistička udružena bagra pokrala je sve što je bilo na horizntu, pa i pare za poplave i za pendemiju. Niko od njih ne zna kad će stići u Bosnu prva vakcina za koronu. Nabavili respiratore koji su nesipravni, a ne služe svrsi. Kupili poljsku bolnicu, ali polovnu, nepotpunu. Dok privreda crkava, kupuju skupe limuzine, namještaj za urede, letaju avionima i helikopterima.

Ko je Mustafa Busuladžić?

Da li je Mustafa Busuladžić zaslužio tu počast da sarajevska ulica nosi njegovo ime, a isto tako i škola? Ko je Busuladžić da nam i on bude glavna tema rasprava i još dubljih podjela, a imamo prečeg posla jer samo najsiromašniji, razjedinjeni, ostavljeni na ćenaru Europe, bez perspetive, između dva neprijatelja koja ne odustaju od Bosne. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira; pokradeni smo i mi i naša djeca, unuci i praunuci koji će vraćati dugove u koje su nas do guše uvalili SDA-IZ lopine i (ne)vjernici. Zar nije preče od bavljenja Đozom, nacistom, povesti računa o borcima Armije RBiH koji, suočeni sa teškom bijedom masovno dižu ruke na se, a policija ih tuče. Zar nije preče nabaviti makar i jednu jedinu vakcinu protiv korone od iscrpljivanja u ovim raspravama, veličanja i osporavanja Đoze ili Busuladžića! Imamo još milijun problema, ali da bi ih potrpao, zločinački dvojac SDA-IZ nameće nam temu Đoze i Busuladžića, svađa se kao bajagi sa Dodikom i Čovićem, a u potaji rade sve trojica zajedno protiv nas i naše države. Hožama i muftijama nisu mrske pare tog nacionaliste i mrzitelja Islama.

Kontraverni Mustafa Busuladžić: potpisnik je Rezolucije “El Hidaje” kojom je osuđena ustaška politika prema Srbima, Jevrejima i Romima, ali je iskazivao simpatije prema Hitleru i konačnom rješenju židovskog pitanja. Strijeljan je od strane komunističkih vlasti zbog brošure o teškom stanju muslimana u SSSR-u. Rahebilitiran je kada je Tito okrenuo leđa Staljinu

Citat: „Busuladžić je zaslužan Bošnjak i musliman, veliki intelektualac,“ dreče i Rijaset i reis, diže se kuka i motika, vrišti Američko-bosanska nacionalna asocijacija (BANA) koja traži smjenu Safeta Softića zbog Busuladžića i Đoze, ali ne i nespojivih vjersko-političkih funkcija, kriminala i pljačke, duhovnog zamlaćivanja muslimana.

Živi bili pa vidjeli, BANA će se ušutjeti oko smjene Softića čim dobije mig za to, a ako i ne dobije, imaju oni instikt za to. Softić se pokajao, to je dovoljno. Takvima kakva je BANA ne smeta sprega SDA-IZ sa HDZ-om i SSND-om. Ne traže smjenu Bakira Izetbegovića zbog njegovih grijeha, šurovanja sa Dodikom i Čovićem, stajanjem na braniku genocidne RS, niti zbog sabotaže sora na Svjetskom sudu Oravde. BANA je Cerićev, Bakirov, megafon.

Ako slučajno ode Safet Softić sa mjesta predsjednika Sabora IZ, na njegovo mjesto će doći neki isti SDA hodža-političar i tako nastaviti tradiciju SDA kontrole nad Islamskom zajednicom. Hodže znaju sve. I klanjati, i vaziti, a zapisivati, voditi svjetovnu politiku.

Hasan Čengić, sin Haliidov. Otac Hasanov je bio glavni logističar ARBiH, a sin Hasan glavni haznadar Alije Izetbegovića. Iako je za kao haznadar odgovoran za desetine milijardi dolara donacija kojima se gubi svaki trag, postavljen je za predsjednika Sabora kao potpredsjednik SDA. Otac Halid, zvani Hadžija, inače Alijin general, nehotice je otkrio pojedinosti tajnog sastanka mladomuslimanske ekipe i akademika SANU u Beogradu o sudbini Bosne. Srpski akademici su imali veliko razumijevanja za MM jer su se preko njih nadali svom plijenu u Bosni, što su zajedno i ostvarili

Hasan Čengić, ovlašteni i neprokosnoveni haznadar Alije Izetbegovića, za kojem se vuku dugi financijski repovi u vezi sa zloupotrebom milijardi dolara donacija za obranu zemlje, potpredsjednik SDA, bio je Predsjednik sabora. Kada je “brinuo” oko donacija, devize su vrećama donosene u Bosnu, ali ne za obranu i prehranu Bosne, nego za njihove džepove. On je osnovao i firmu u kojoj su bili „avioni, kamioni.“ Bio je vlasnik avio-komapnije kako bi zgrnuo pare prijevozom bosanskih hadžija u Meku i Medinu. U užem društvu tih SDA-IZ-privrednika i novopečneih tajkuna, u odboru Čengićeve kompanije, našao se i muftija Tuzlanski Kavazović, budući doktor nauka i reis.

General ARBiH Halid, Hasanov otac, Alijin logističar, inače po zanimanju mlinar iz Ustikoline, glavni logističar ARBiH, našim je parama počeo graditi nepotrebni aerodrom u Visokom. Vrhunska bošnjačka pemet upregnuta u taj promšaj, skontala da se pred pistom ispriječilo brdo, “ne meš” dalje. Za tu promašenu investiciju tešku stotinjak milijuna maraka ni Halid ni sin mu Hasan nisu odgovarali, kao ni za lopovluke oko donacija za obranu države, koje se procjenjuju na desetine milijardi dolara. Hasan je nagrađen je viskom finkcijama u SDA i Islamskoj zajednici. TV Hayat nam uživo prenosi bajramske običaje obitelji Hasana, tako da imamo uvid kako bajramuju, čime se goste. U Daytonu su krojene granice podjele, moj rodni grad Varcar Vakuf Haris Silajdžić je vratio Srbima, kako Čengića utvrda u Ustikolini i njihovo imanje ne bi završilo u RS.  Halid Čengić je nesmotreno u jednom interviewu otkrio detalje tajnog susreta zavjerenika SDA sa srpskim akademicima SANU u Beogrdau na kojem se jela janjetina i dogovorana sudbina Bosne. Velikom zaslugom oca Halida koji nosi nadimak Hadžija i sina mu Hasana, SDA je ostala i dalje vezana pupčanom vrpcom sa IZ i obrnuto, kako bi uz pomoć poslušne džamijske mašinerije, zajedničkih iftara, cirkularnih hutbi, velikih dženaza žrtvama genocida, uz hodže poltrone, sveznalice – haman tri decenije (o)držala se SDA na vlasti, ne samo u državi, nego i u IZ. Dvojac SDA-IZ je oprostio i genocid i udružene zločinačke pothvate, kao i genocid urbicidom – pride. Ceh za obnovu džamija ispoprčili su preživjelim muslimanima.

„Busuladžić je veliki, za muslimane zaslužni intelektualac.“ Pa šta ako jest! Neka ga Islamska zajednica u svojim okvirima, kao rehabilitiranog simpatizera fašizma, diže u nebesa, neka vazi o njemu po džamijama i mevludima, mada ne bi trebala! Ali, neka ga ne nameće ostalim građanima BiH davanjem imena školi i ulici po njegovom imenu! Jer, to je voda na mlin onim koji se ponose Dražom Mihajlovićem, Budakom, Karadžićem… Ali, kad Srbi mogu davati imena škola po Sv. Savi, što ne bi i mi mogli biti ko i oni, pa davati imena po Đozi, briga nas što u te škole možda idu i djeca koja nisu ni muslimani ni Bošnjaci. Nije briga ni Srba što pjesme o Sv. Savi moraju pjevati Bošnjačka djeca, kojima brane pravo na bosanski jezik, koje se kažnjava ako obilježavaju Dan državnosti. Ja, i?

Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945) bio je pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata.“ Piše u Wikipediji.

Wikipedija nastavlja u istom pasusu, citat: (Ali!)  „bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. Podržavao je stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, te je svojim pisanim djelima i esejima u novinama “Osvit” podržavao Ustaški pokret.” Kraj navoda. Partizani su Busuladžića zbog toga nakon samo dva dana suđenja strijeljali u tek oslobođenom Sarajevu u maju 1945. Naravno da je to zločin, verbalni delikt. Busuladžić nije nikog ubio, mada je bio svep da drugi ubijaju, što je nespojivo sa Islamom.

Citat: U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica ElHidaje,“ Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Tito je tada bio dobar sa Staljinom pa je ova knjiga bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga pred Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.“

Pokraj zaglavlja lista, Busuladžićev “Osvit” citira poglavnika Antu Pavelića. NDH je za Pavelića, a i Busuladžića “najveće dobro.” Džamija i katedrala zajedno. Ruku pod ruku sa Pavelićem, za što Busuladžića ne može opravdati potpis na Rezoluciji “El HIdaje.” Jedno s drugim ne ide – nikako

Busuladžić je strijeljan noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.”

Tri godine poslije strijeljanja, zbog Titovog pijateljstva sa Staljinom, Busuladžić je rehabilitiran nakon što je Tito odbrusio Staljinu ono čuveno „ne!“ kada za mal’ nisu zaratili…

Mustafa Busuladžić je bio protiv emancipacije bosanske muslimanke, procesa koji je započeo veliki Džemaludin ef. Čaušević, reis, a zaustavili Mladi muslimani, i ondašnji i ovdašnji.

Ima mišljenja kako je teško je dokazati da je Busuladžić bio fašista, ali je isto tako teško dokazati da je bio antifašista; potpisao je Rezoluciju „El Hidaje“ (hodžinske udruge) kojom je i on osudio ustašku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima: uređivao je „Osvit“ sa Poglavnikovom porukom u zaglavlju lista, te simpatizirao Hitlera oko konačnog rješenja židovskog pitanja. Baš zbog te kontroverze, Busuladžića ne bi SDA i IZ trebale ni postavljati kao metu i opravdanje srpskim i hrvatskim nacistima za javno i institucionalno negiranje genocida, davanja priznanja zločincima koji su bili akteri najvećih pokolja nad musimanima. Braneći Busuladžića i Đozu, duo SDA-IZ daje za pravo četnicima da oni ne uklanjaju spomenike svojim fašistima. Ustaše sz čak klale Srbe s fesovima na drini dozivejući se međusobno muslimanskim imenima. Problem je u tome što SDA-IZ tako čitav bošnjačko-muslimanski narod želi poistovjetiti ne samo Busuladžićem i sa Đozom, nego ih staviti u isto društvo sa Mihajlovićem budući da je Busuladžiću oprošteno ašikovanje sa fašizmom, a Đozi podizanje morala u nacističkoj vojsci. I Mihajlović je rehabilitiran, ali i dalje je četnik. U Mostaru neonacisti skrnave Partizansko groblje, ali to malo smeta SDA-u, jer da su pravi antifašisti, ne bi koalirali sa HDZ, ne samo zbog toga nego i zbog logora za muslimane, ulica po ustaškim zločincima, znamenja, pa čak i na Bobovcu kojeg, kao i Jajce, svijataju kao hrvastki kraljevski grad, u čemu učestvuje i odred Oružanih snaga BiH.

Tekst objavljen u “Osvitu” od 30. 09. 1942. o stradanju muslimana u Varcar Vakufu koji potpisuje M.B. – očito urednik toga lista Mustafa Busuladžić

Pod pseudnimom M.B. (očito se radi o Mustafi Busuladžiću, što se može zaključiti i po stilu pisanja, bogatom rječniku i pripovjedačkom daru…) objavljen je u “Osvitu” 30. 09. 1942. kojeg je uređivao, poduži izvještaj pod naslovom “Stradanje Muslimana u Kotaru Varcar Vakufu” u kojem se mogu pročitati podaci o četničkim zločinima u samom gradu i okolnim selima. Čitavih osamdest godina do tada nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident između muslimana i pravoslavaca, tvrdi se u tekstu, a zločini su počeli nakon poziva izbjegle jugoslavnske vlade iz Londona.

Imenom i prezimenom autor M.B bilježi imena civila koji su u Baljvinama, Bočcu, Bilajcu stradali od četničke ruke, te spominje i dvojica lončara iz Varcara koje su u jamu bacili četnici iz Tribova na obroncima Manjače.

Ovdje donosim isječak iz tog članka o stradanju muslimana u Bočcu o kojem M.B. slikovito, koncizno piše. O vjerodostojnosti onog što je u ovom novinskom tekstu napisao M.B. potvrđuje svjedočenje jedinog preživjelog genocida o potpunom istebljivanju i zatiranju muslimana u Bočcu, Džemal Dizdar koji je nadmudrio četnike, spasio se. On je po kamenitoj vrleti kanjona Vrbasa pobjegao pješice iz Bočca u tridest kilometara udalejno Jajce. Priču o strašnom zločinu genocida u kojem su poubijani svi stanovnici Bočca, ispričao je rođacima Zulićima. Nakon toga decenijama je šutio o tom strašnom zločinu četnika iz Bočca pod komandom Lazara Tešanovića. Nakon decenijama duge šutnje, Džemal Dizdar je tu krvavu priču ispričao ispričao meni osobno. Pribilježio sam je i objavio u tadašnjem banjalučkom “Glasu.”

Mjesto masakra nad Dizdarima u Bočcu obilježio je SUBNOR Mrkonjić-Grada skromim spomenikom, kojeg su četnici u zadnjem ratu srušili. Svom zločinačkom komandantu Lazaru Tešanoviću koji je naredio pokolj muslimana u Bočcu, četnici su podigli spomenik nakon ovog rata, sigurno i zbog genocida u Bočcu, a i za zasluge za odličnu suradnju sa ustašama. Tešanović.

Brojne antifašističke narodne heroje dvojac SDA-IZ gura u zaborav, kao i rezolucije bosanskih muslimana koji su, na diku Bošnjaka i antifašista čitavog svijeta, prvi u Europi ustali u obranu svojih komšija od fašizma. Šta bi dali da tu sjajn historijsko poglavlje imaju u svojoj povijesti Srbi, Hrvati, Madžari, Nijemci, tamošnji antifašisti,! Mi imamo, ali važniji su nam Đozo i Busuladžić, žene i sinovi Mladih muslimana, koji odustaju od Bosne, ali ne od svoje banana panislamske državice od Stupa do Kozje ćuprije, fildžana u kojem će se udaviti i nestati bosanski muslimani – Bošnjaci, a Bosna nestati.

Biće još govora o Busuladžiću.

Mladi Muslimani su bili u modi za Hitlerova vakta, a baška od kako uz pomoć SDA koju su osnovali i Islamskoj zajednici u kojoj su izvršili udar, došli i ostali na vlasti

Najpoznatiji, među MM je Alija Izetbegović. On je pozdravi srdačno osnivanje zločinačkog i genocidnog SDS. On je 1993. pogazio važeći Statut IZ i izvršio puč u Islamskoj zajednici i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom Cerićem koji su po džamijama provodili i provode politiku Mladih muslimana. Što je najgore, ukinuo je Ustav RBiH i tako počinio teško krivično djelo veleizdaje za koje (još) nije odgovarao. Priznao je RS nakon genocida i podijelio državu, što su također teška krivična djela. Nezakonito je produžio svoj ionako uzurpirani mandat u Predsjedništvu. Umjesto kao predsjednik svih građana RBiH, on se predstavljao kao vođa samo Muslimana, i kao takav u njihovo ime rušio državu. SDA je vlast u Bosni predala u ruke sljedbenicima politike genocida i udruženog zločinačkog pothvata, zaslugom njegova sina Bakira. On se sada žali Europi zbog njihovih “blokada” države. Blokirao ju je ustvari on, dajući im vlast.

Mladi Musliman Alija Izetbegović, licemjer i veiezdajnik koji je izvršio puč u Islamskoj zajednici, nezakonito ukinuo Republiku Bosnu i Hercegovinu i prvi priznao RS nakon genocida. Iako negativna političko-vjerska ličnost, on je i danas slavljen i hvaljen među mnogim muslimanima kao veliki vjerski i politički mudrac, državnik, otac nacije, pejgamber… Po njegovom imenu nazvane su mnoge ulice, trgovi, umalo i sarajevski Aerodrom, a zaslušio je jedino da mu Srbi podignu spomenik…

Sve to ne smeta hudim-sijedim Bošnjacima da Mladog muslimana Aliju slave kao oca nacije, pejgambera (tobe ja-rabi) mudraca i mislitelja, Mesiju, spasitelja muslimanskog naroda i države BiH, što je stvaranje kulta ličnosti, suprotno Islamu. To je laž, obmana! Počastili su ga i nagradama, osnivanjem muzeja, pisanjem knjiga hvalospjeva. Obitelj Izetbegovića silno se obogatila na račun tragedije bosanskih muslimana kojoj su i sami kumovali. Nema grada u dijelu Bosne kojeg je kontrolirala ili u njemu vlada SDA makar samo u koaliciji, a da ulica, most, trg, ne nosi ime tog i takvog velizdajnika i munafika Alije Izetbegovića. I, malo se ko buni, a ni ta američko-bosanska nacionalna asocijacija BANA.

Srbi će kad tad podići spomenik Aliji Izetbegoviću kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih, a nisu mogle ni divzije četnika kroz tuce genocda. On je Srbima dao državu, što nisu uspjeli ni Crna ruka ni Princip, ni Draža Mihajlović, ni Karadžić, ni Mladić.

Stoga, Srbi bi trebali ukloniti spomenik Draži Mihajloviću u Bileći jer je poklao muslimane u Istočnoj Bosni, ali podići spomenik Aliji Izetbegoviću koji im je poklonio državu nakon genocida!

Pokraj spomenika kralju Petru koji nejma veze sa mojim rodnim gradom Varcar Vakufom (Mrkonjić-Gradom) trebalo bi ispraviti spomenike braći po veleizdaji Harisu Silajdžiću i Aliji Izetbegoviću jer su oni i taj grad u Daytonu vratili četnicima. Alija je Mrkonjić, Šipovo pred rat poklonio Srbima, na kraju rata Tuđmanu, ga je  Silajdžić uz wiskey sa Miloševićem  vratio Srbima u Daytonu, kako bi Čengiće nagradio izuzimanjem Ustikolone iz RS.

Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji u Varcar Vakufu! Kralj Petar nema blage veze sa Varcar Vakufom, ali je presudnim glasom muslimanskog načelnika kotara Cerića 1924. preimenovan pseudonimu srpskog kralja u Mrkonjić. Ustaše su dva puta rušile spomenik. Umjesto srpskom, kralju, bolje bi tom gradu pristajao spomenik Aliji Izetbegoviću i(li) Harisu Silajdžiću koji su ga, nakon okupacije HVO i ratnih zločina, njih dvojica u Daytonu vratili Srbima. Dodik je HVO-u oprostio zločin u kojem je ubijen i moj prijatelj sudija i advokat Niko Marić.

Alija je zaslužio spomenik i u Kupresu kojeg je također prepustio ustaškoj bandi fašista udruženog zločinačkog pothvata nakon što su ga neplanirano i bez Alijinog odobrenja, oslobodili borci ARBiH pod komadom rahmetli generala Mehmeda Alagića. Alija Izetbegović zaslužuje spomenik na tzv. Zapadnoj obali Neretve u Mostaru, Stocu, Čapljini, jer je Hercegovinu poklonio zločincima Herceg Bosne, zašto je dobio orden od Tuđmana. U ostalim dijelovi Bosne koje je oslobodila ARBiH, sve nazive ulica i trgova po njemu trebalo bi zamijenti, ili ispred ulica, trgova  stajati „Ulica, trg, veleizdajnika Alije Izetbegovića.“

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Zar ne bi bilo prirodnije da most na Uni u Bihaću nosi ime generala Atifa Dudakovića?

General ARBiH Dudaković je sa Krajišnicima obranio Krajinu koju je Alija Izetbegović otpisao, kao što je otpisao i Hercegovinu. Dudakovićev Peti korpus Armije RBiH, („Sila nebeska“) oslobodilo je Krajinu, ali Alija mu je zabranio izlazak na Drinu.

Generala Dudakovića je Bakir Izetbegović na zahtjev Dodika isporučio Sudu BiH gdje mu se sudi kao ratnom zločincu. Prethodno je kao komandant daytonske vojske poslan u penziju bez ikakve zahvalnice i priznanja.

SDA je svog čelnika pokojnog Sulejmana Tihića (branitelje Šašelja na Tribunalu, gorljivog poklonika Aprilskog paketa, prudskog Sporazuma, ukidanje Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije, davanja amnestije četnicima i čuvanju RS slala na liječenje u Njemačku. General Dudaković, protiv kojeg se vodi sudski process, ne pojavljuje se u javnosti,  obolio od teške bolesti, lijekove nabavlja sam, privatno, iz Australije. Dok je gen. Dudaković branio Bosnu i oslobađao Krajinu, Tihić se baškario u BH-a Ambasadi u Bonnu gdje je radio kao matičar.

Ovdje svjedočim da sam u jesen 1995. u Bosanskom Petrovcu sreo i kamerom snimio razgovor sa grupom Srba koji nisu uspjeli pobjeći sa ostalim, pa su ih borci Dudakovićevog Sedmog korpusa pokupili po okolnim zabitim selima i doveli u Bosanski Petrovac i smjestili po napuštenim kućama. Sa sobom su poveli i stoku, čak i krmad. Svi su tvrdili da se s njima humano postupa. Mene je policija uhapsila prilikom snimanja tih Srba, iako sam imao niz dozvola, pa privela u Policijsku stancu, nakratko mi je oduzet pasoš, ali sam na kraju pušten. Čak mi je načelnik policije ponudio konak u svojoj kući.

Zar ne bi bilo ljudski i patriotski dati ulice po imenu generala Dudakovića jer nije osuđen za zločin, a moguće i neće biti, ili Halilovića, ili rah. generala Alagića, prije nego li dati ulicu Busuladžiću ili Đozi? Ali, prije će ulicu po svom imenu dobiti presuđeni haaški optuženik i zarobljeni oficir JNA pokojni Rasim Delić koji je jurišao na Sarajevo koje je branio i gen. Halilović, general Jovo Divjak, Stjepan Šiber. Jer, Delića vežu rodbinske  veze za Hadžiju Halida  i Hasana Čengića, Alijine logističare i haznadare.

General Mehmed Alagić, je sa svojim hrabrim Krajišnicima oslobodio Vlašić, strateški najvažniju planinu u Bosni i dalje, sve do slovenačkih Alpa. Umjesto pohvale i ordena, kada je oslobodio Kupres, Alija Izetbegović ga je izružio: „Dok pregovram (s četnicima) pušku o klin, generale!“ trdio mi je r. Vehid Gunić. Poslije mu je nudio mjesta po konzulatima, valjda da mu nije na očima.

General Alagić je oslobodio i svoj rodni Sanski Most. Sa svojim Krajišnicima, njegov Peti i Dudaković Semi korpus, mogli su osloboditi čitavu državu.

General Alagić je uhapšen je na spavanju, u pidžami sa povezom preko očiju sproveden u Sarajevo u zatvor, kao najveći kriminalac. Isporučen je u Haag po montiranoj optužnici KOS-ovaca u SDA kao ratni zločinac. Ali na veliku žalost SDA, Tribunal ga je proglasio nevinim. Ljagu, uvredu, poniženje koju mu je nanijela SDA i IZ nije preživio. Gledao sam ga kako sa u sali kako sa Dudakovićem sjedi u prvom redu sa muftijama i hodžama, ahmedija do ahmedije, na Svečanoj Akademiji u Bihaću u jesen 1995. nakon primanja prvih poslijeratnih regruta u Peti korpus, dok im je Dudaković trebao. Ahmedije su se davno distancirale od generala, Mladi muslimani su ga se odrekli. Alagićev najopasniji tužitelj bio je Asim Kamber, perjanica SDA u Sanskom Mostu. Doskorašnji prijatelji blatili su  generala-načelnika u medijskoj hajci. „Glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.“ može se pročitati na portalu “Krajina.ba.”  Nedavno je Kamber hapšen zbog izbornih lopovluka. Haram za prijevremenu smrt gazije, generala Alagića, niko i ne spominje, niti prebacuje medijima koji su dizali hajku na njega poput „Slobodne Bosne“ i Senada Avdića i tako ga otjerale i u Haag, pa u grob. I umjesto da se po Alagiću osloboditelju Krajine i Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, u gradu na Sani imenuje neka ulica, trg, škola, za sada mu najodaniji suborci uče El Fatihu, a SDA doglavnici iz Sarajeva veličaju veleizdajnika Aliju Izetbegovića.

Tako je u Sanskom Mostu pred brojnom publikom predstavljena knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ koju je napisao Selmo Cikotić (kojeg SDA valjda zbog toga nije isporučila Dodiku, Čoviću i Sudu BiH zbog navodnih zločina u Bugojnu) i notornog agenta KOS-a, kojeg je SDA promovirala u generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića. Gotovo svi posjetitelji tog igrokaza, sjećanja na „mislitelja i državnika Aliju“ kupili su odmah tu knjigu.

U Sanskom Mostu brižljivo njeguju sjećanje na Aliju i stalnom izložbom koja je dio postavke „Muzeja Alija Izetbegović“ u Sarajevu.

Koliko službena vlast i kako čuva uspomene na gen. Alagića, to Sanjani bolje znaju od mene. Na spomen njegova imena uče El Fatihu, ali za ovu vlast on nerprijatelj i kriminalac. Ne znam da li general Alagić “rehabiltovan.” Ta nije on Busuladžić ili Đozo.

Alija Izetbegović je i Sanski Most davno halalio četnicima, tamo su oni počinili zločin genocida, ali ga je gen. Alagić oslobodio. Veleizdajniku Aliji počast, generalu osloboditelju Haag i grob.

Bez ikakvih zasluga, Aziza Šaćirbegović je samo kao supruga Mladog muslimana Nedžiba i majka Muhmeda kockara, ministra vanjskih poslova BiH – dobila ulicu u Sarajevu

Aziza Šaćirbegović je potpuno nepoznata osoba, bez ijedne zasluge za Bosnu i Bošnjake. Dobila je ulicu u Sarajevu zato što je supruga Mladog muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, zatvorskog druga Alije Izetbegovića. Zaslužna je što je rodila sina kockara, Daytonca. To su jedini, van zdrave pameti argumenti dvojaca SDA-IZ koji je Azizu proglasio zaslužnom osobom i dodijelio joj ulicu u čast.  Alija Izetbegović  hvalio je Azizu jer ga je ljubazno dočekivala kada bi dolazio Nedžibu kući na tajne sastanke MM. Često bi, kako ju je Alija hvalio, znala ispeći ukusnu pitu. Kao nagrada za ukusnu pitu – naziv ulice po njenom imenu. Hava Tatarević neka skapa u neimšatini u Zecovima kod Prijedora, neka  svisne žaleći šest sinova i muža koje ubiše četnici. Prijedor su Krajišnici mogli osloboditi, ali Izetbegović ne dade generalu Ćuskiću i suborcima, vrati ih s kućnog praga, a tolike slavne bitke Krajišnici su dobili, ali Alija im ne dade u rodne kuće. Kada je otkrivena masovna grobnica u Tomašici u kojoj su i kosti Havinih najdražih, i Bakir i Husein su pohitili tamo da bi uknjižili koji jeftin političko-vjerski poen, a nisu ni svratili kod Have da je makar utješe i ohrabre, a kamo li pomognu. Tomašicu nisu uvrstili u dokaze o genocodu.

Handžar divizija – bosanki muslimani kao Hrvati – hrvatsko cvijeće

Eto, za pečenje pite, Azizi – ulica kao dio Puta Mladih muslimana. Da bi je dobila, oteli su naziv Ulica Ivana Krndelja, Mostarca, člana KPJ od osnivanja, kojeg su ustaše strijeljale 1941.

Draža Mihajlović i muslimani

Postoji incijativa da se naziv Ulica Azize Šaćirbegović zamijeni nazivom po heroju obrane Sarajeva generalu Stjepanu Šiberu, ali od Šiberovih ratnih zasluga na obrani Sarajeva i RBiIH, važnije je znati peći pitu Mladim muslimanima koji će nam, i nama i državi najzad glave doći. Incijativa za sada udara na gkuhe uši. U Ulici Šaćirinoj je i lijep most koji bi mogao biti nazvan nekim Mladim muslimanom i(li) fašističkom slugom.

Ulice po imenima vjećnika ZAVNOBiH-a su također ukinute. Na samo frtalj državne teritorije obilježava se Dan državnosti, kao da je državnost pala s nebesa, a vijećnici nisu u tome ni učestvovali, ni Srbi, ni Hrvati ni Muslimani.

Kao sin Mladog muslimana, Alijinog zatvorskog ahbaba, kao sin Azize, supruge Mladog Muslimana, koja bi iznesi šerbe i ispeci kahvu tom društvu MM zavjerenika, razvi ukusnu pitu, Muhamed je nagrađen pozicijom ambasadora RBiH pri UN-u. Bio je ministar vanjskih poslova, zatim zastupnik Tužbe za agresiju i genocid na Svjetskom sudu pravde, umjesto prof. dr. međunarodnog prava Francisa A. Boylea. Šaćirbegović je bio prvi Alijin habernosa – muštulukdžija Miloševiću i Karadžiću o Alijinom priznanju genocidne RS. Bio je na spisku države RBIH, ali ga je kasnije plaćao i Milan Panić, predsjednik Jugoslavije čije se predsjednikovanje poklapa sa vremenom najvećih zločina genocida nad Bošnjacima. i Danas muca bosanski.

Licemjer (munafik) Alija Izetbegović prvo je u zvijezde ukivao Francisa A. Boyle, autora naše Tužbe, zastupnika RBiH na Sudu koji je dobio dva sudska naloga kojim je naloženo Srbiji da zaustavi genocid nad Bosancima, a onda ga je izbacio iz našeg advokatskog tima i optužio za krađu novca, iako je prof. Boyle sve plaćao iz svog džepa. Državni novac je spiskao sin Mladog muslimana Muhamed zvani Moe. Boyleu je dato, paoduzeto pravo na bosanski pasoš, zabranjen mu je pristup medijima.

Zar ne bi bilo lijepo da neka od ulica, recimo Ložionička (sic!) u Sarajevu, ponese njegovo ime. Ma ne mora!  Ali makar da mu vrate bosanski pasoš, pa da s njim ode u Neum i  tako mu se ispuni želja da zapliva u našem moru koje je on, Boyle, spasio od Alije i Stoltenbrega, i od Muhameda i Mustafe da ga i morem koje ga zapljuskuje ne pokloni Tuđmanu!!! Nije ih mogao spriječiti da Sutorinu poklone Crnoj Gori. Nisu mu dali da na Svjetskom sudu ukine RS, iako je to tražio i od Sulejmana Tihića, nudio usluge Bakiru Izetbegoviću.

Ali, ne, kada je prof. Boyle pročitao, pa javno prozvao Bakira Izetbegovića za sabotažu nastavka spora na Svjetskom sudu pravde, te se nudio pokušati spasiti spor, B. Izetbegović ga je grubo i primitivno sikterisao, a medijima pod svojom kontrolom zabranio svaki kontakt s njim; zabrana je na snazi i danas. Čak i zakazane interviewe, poput onog dogovorenog po dogovoru sa Seadom Omeragićem, otkazani su. Umjesto da se SDA i IZ otimaju da o svom trošku tiskaju knjigu prof. Boylea „Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima,“ volonteri prose sadaku za štampanje te povijesne čitanke koju skupljaju evo već tri godine.

Alijina pohvala prof. Boyleu: “Vaša borba na Svjetskom sudu pravde je uspješan vrlo važan dio borbe bosanskog naroda za slobodu… Želim izraziti svoju zahvalnost za univerzalnu borbu sa pravdu u svijetu i uvjeravam Vas da ću ja lično i bosanski narod uvijek poštovati ono što ste učinili za nas. Vrlo sam počašćen čuti da mi uvijek možemo računati na Vaše dobre namjere i visoko cijenjene sposobnosti.” Alija izetbegović je ovdje dokazao da je sklon lančanim lažima jedno govoriti, drugo raditi. Boyle je otpušten, ponižen i zaboravljen, uskraćeno mu je pavo na obnovu bh-pasoša. Za Aliju Izetbegovića bolje je znati razviti pitu kao Aziza, nego biti ekspert međunarodnog prava i istinski borac za slobodu bosanskog naroda kakav je prof. Boyle. Aziza je priznatija od – i od Boylea – i tolikih drugih. Nakardan, obrnut red vrijednosti, zar ne?

Prof. Boyle je branio i nas i državu od genocida! Branio nas je i obranio od optužbi srpske strane na Svjetskom sudu pravde da Bošnjaci čine genocid. Citat: “Dva puta su Srbija i Crna Gora (Yugosi kako ih nazav prf. Boyle) i njihov advokat iz Izraela Rosenne, jedan od najvećih ekperata međunarodnog prava, tražili od Svjetskog suda da izda naredbu protiv nas da prestanemo i odustanemo od činjenja genocida nad Srbima. Kao što sam rekao Svjetskom sudu, to je bi bilo poput nacista koji krive Židove za Christianschaf. Svjetski sud se oba puta složio sa mnom i nije nam nametnuo nikakav nalog o genocidu. Na kraju su Yugosi povukli ovu skandaloznu optužnicu protiv nas. Srbe treba denacifirati prije nego što postanu sposobni za čovječanstvo.”

Ko će ih denaficirati, sigurno neće ni Srbi bar za sada, a ni SDA i IZ dokazavši oprostom i nagradom od pola države nakon genocida kako se teški zločin genocida i nacizam isplate.

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države.

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Američko-bosanske nacionalne udruge, poput BANA, ni na vidiku! Zadeverali se, zar, prečim poslom, brane Busuladžića i Đozu. Braneći Dayton, brane i genocidnu RS.

SDA I IZ su strpale Đozu i Busuladžića u Dražino društvo, vade iz toga društva (u neznanju) pa se kaju I izvinjavaju

Vučić kumuje bulevaru Ratka Mladića, Dodik dodjeljuje orden presuđenom ratnom zočincu Karadžiću. Majke Srebrenice po nalogu SDA-IZ kite Cvijetom Srebrenice vojvodu Vučića koji je pucao na Sarajevo, ne prizna genocid, a prijetio je ubojstvom 100 muslimana za jednog četnika. Sarajka grli mladog čenika Duška Stanivukovića na sred Baščaršije. Ima li kraja ludilu? Ko je od koga gori u ponižavanju zdrave pameti?

Zločinački dvojac (političko-kriminalni) SDA-IZ ostavlja najbrojniji narod u Bosni bez zajedničke, ali jedine, matične države. Dvojac je do sada bio čvrst ko beton – teško da puca po pitanju naziva ulica po Busuladžiću i Đozi, odnosno tražene smjene Safeta Softića zbog pristajanje na njihovo ukidanje. To može biti samo mala fingirana porodična svađa, predstava za javnost.

Podsjetimo se kako je Safeta Softića i sama SDA htjela smijeniti kada je bio šef banovićke SDA, još 2009. Baza SDA u Banovićima je bolje znala kakav je taj hodža-političar,  ali ga ne dade Tihić. Teško da će ga dati i Bakir Izetbegović čijim je klimoglavom i postao predsjednik Sabora IZ, i po čijem je nagovoru i odobrenju glasao za ukidanje ulica Busuladžića i Đoze, glasao pa se pokajao. Tako naredio Bakir. Ja, i? Biće malo halabuke, povike na Softića, ali teško da će se SDA odreći tako važnog svoga igrača u IZ. Ako niz vodu pusti Softića, naći će SDA dostjnu zamjenu kako bi sačuvala vlast u IZ, a tako i pouzdanu i poslušnu džamijsku izbornu mašineriju. Kakve smo sreće,umjsto Safeta Softića, mogao bi nas zapasti Asim Sarajlić vešt oko izbornih lopovluka. Mogli bi biti usrećeni sa Bakirovim savjetnikom po pitanju miniranja Spora na Svjetskom sudu protiv Srbije za genocid u režiji Dževada Mahmutovića, savjetnika Bakira Izetbegovića, kojeg je njegov boss umjesto kazne, nagradio foteljom ministra za izbjeglice i raseljena lica BiH.

Spašavanje Dodika – Mustafa Cerić je zajedno sa Alijom Izetbegovićem oprostio genocid, i genocid urbicdom. Umjesto naplate štete za svaku proliveni kap krvi, razbijeni crijep, porušenu kuću ili džamiju, kako se zločini ne bi ponovili, Cerić hvali Dodika muslimanima čitavog svijeta za sadaku vrijednu dva posto obnove džamije Ferhadije, stajući ispred zastave genocdne RS. B. Izetbegović je Dodika nebrojeno puta spašavao i financijski i politički. Ovih dana proglasio je Srbe koji glasaju za Dodika lošim, i tako već pokleklog Dodika ponovno ispravio davši priliku većem broju Srba da stanu uz njega, podignuvši tako nacionalističke tenzije u Bosni. Cerićevu tradicuju prodavanja obraza Bošnjaka nastavljaju muftije i hodže čak i nakon Dodikovih neprostivih uvreda na račun Islama i muslimana, države Bosne, za šaku maraka

Moguće je da Safeta zamijeni i sam Bakir, kako bi prekratio vrijeme dok se ponovo ne kandidira u Predsjedništvo BiH. On se uhljebio za dobre pare u Parlamengtu kao “zakonodavac” iako saboter zakona i pravde.  Sve poluge odlučivanja u Domu naroda predao je u ruke Dodiku i Čoviću, pa sad od Europe traži da ukloni mehanizme blokkade!!! Zašto ne bi Safeta Softića zamijenio bivši ries Cerić koji je sada bez posla, a uvijek gladan para na račun tragedije Bošnjaka i RBiH? Izjalovila mu se namjera biti doživotni reis, postati član Predsjedništva BiH. U propaloj izbornoj utrci potrošio je 100.000 dolara Svjetskog saveza Bošnjaka, kleo se – i opet će, ako bude sreće.  Zašto ne bi baš Cerić mogao zamijeniti Softića, hem je za reisa postavljen po volji Alije Izetbegovića nakon puča, hem je zaslužan za veleizdaju države, oprost genocida i urbicada. Odgovoran za kriminal u i nemoral IZ (slučaj razvratnog hodže u Gluhoj Bukovici), vrlo je zaslužan za kriminalno lošu kadrovsku politiku SDA i IZ, a izgara od želje da se još malo obogati na tragediji Bosne i muslimana. Još mu je do letanja po svijetu u prvoj avionskoj klasi o trošku IZ. Kao hava-reis proveo je dva mandata u zraku. Treba mu i veći rahatluk u vili Rate Dugonjića koju je otkupio budzašto ako bi postao predsjednik Sabora. Odličan je ahbab Baje iz Laktaša. Hvalio ga za šaku maraka, a Dodikove pare drage su i hodži Bajri iz Doboja, a i novom banjalučkom Muftiji Nusretu Abdibegoviću. Borio se da postane europski muftija, ali mu se stolica izmače iako se Europi dodvoravao sa Deklaracijom europskih muslimana, u kojoj je samo spomenuo muslimane Bosne kao stanovnike Balkana. Kavazović je funkciju muftje za Zapadnu Europu dodijelio banjalučkom svom ahbabu Osmanu Kozliću, ali nakon objelodanjivanja kriminala u vezi sa vakufskom imovinom u Banjoj Luci, tobože je smijenjen, tako što ga je počastio mjestom certifikatora halal-proizvoda sa sjedištem u Tuzli, ali nije maknut iz Njemačke. U SDA i IZ važi nepisano pravilo – što gori, to bolji, posebno ako je dobar za sh-projekat uništenja Bosne Bošnjaka i ko nije antifašista, ali jest ako je Mladi musliman ili poklonik Muslimanskog bratstva i Erdogana.

Nastavljači fašističke tradcije – bojvnici HVO u Bosni – snimak iz zadnjeg rata

Ko je Fehim Spaho kojemu je također dodijeljena u počast ulice u Sarajevu?

Fehim Spaho je umro kao vrhovni vjerski starješina muslimana u NDH. Na dženazi mu je bila školska omladina, ustaše i Nijemci. Na mjesto reisa došao mimo kriterija koji je tražio konkurs. Na mjesto reisa posadio ga je brat Mehmed Spaho potplaćivanjem dijela sarajevske uleme. (Mehmed je pokušao podmitii i francuskog ambasadora, ali taj se nije dao!)

Fehim je pio, iako to Islam strogo zabranjuje. Vjerno je služio Austro-Ugarsku kada je atakirano na vakufsku imovinu. Bio je činovnik zadužen po pitanju “vere” u obje srpske kraljevine, sve protiv interesa muslimana i IZ, također kada su donošeni zakoni kojima je oštećen status muslimana i vakufa, da bi konačno prigrlio Antu Pavelića i NDH. Poglavnik ga je proglasio vrhovnim islamskim poglavarem u NDH.

Fehim Spaho je služio Austro-Ugarsku monarhiju, obje srpske kraljevine, pa Pavelića i NDH. Po stare dane izjašnjavao se kao Hrvat,, a brat Mustafa, po profesiji inženjer, kao Srbin. Političar dr. Mehmed Spaho vrdao je između i jednih i drugih. Srbi su ga okitili ordenom, pa otrovali. Njegova JMO koalirala je sa srpskim radikalima, četnicima. Historija se Bošnjacima surovo ponavlja, mnogi iz povijesti ne uče ništa (U vrijeme Spaha, u Bosni je bila krilatica: Za Spahu, šućur Allahu!)

Za Spahina vakta, u Begovoj džamiji su nakon hutbe čitani Poglavnikovi brzojavi, proglasi i bajramske čestitke koje su prenošene preko uličnog razglasa po Baščaršiji i susjednim sokacima. U islamskim novinana Ante Pavelić se ukazivao na prvim stranama, u fesu. (Vidi Parergon, Derviša Sušića) Busuladžić je uz citate Poglavikovih izjava, tiskao list “Osvit.” U Vladi NDH muslimani su zauzimali položaje doglavnika, pobobočnika.

Eh, taj i takav Fehim Spaho je počašćen nazivom ulice u Sarajevu, ali nema ulice koja bi nosila ime jedne od rezolucija bosanskih muslimana iz 1941. (čak ni “El Hidaje” udruženja hodža) kojima su muslimani ustali u obranu svojih komšija Srba i Jevreja od ustaškog terora!

Ko je bio Husein ef. Đozo?

Citat, Wikipedia

Nacistička prošlost Husein Đozo je 1940. godine, postavljen je za nastavnika arapskog jezika u okružnoj medresi, a 1941. i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-i-uleme u Sarajevu glavnog muslimanskog poglavara u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovom funkcijom postaje uticajni islamski teolog, te islamistički (veliča islamske prodore u Evropi) i antijevrejski aktivista. Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam zloglasne 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”, sa činom kapetana, odgovorne za brojne zločine u istočnoj i sjevernoj Bosni, kao i u Sremu.

U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Drugi s lijeva na desno u nacističkoj uniformi Husein Đozo u društvu nacističkih oficira i jerusalimskog Muftije. Uz pomoć Al Huseinija Mladi muslimani su se htjeli dokopati panislamske državice pod Hitlerovim protektoratom. Mladi muslimani nisu nikad odustali od te državice. Dok je RS i Herceg Bosne, imaju šansu. Bošnjaci su skupo platili, plaćeju i još će plaćati tu ideju MM urotnika. Bakir Izetbegović već najavljuje ponovno vraćanje propalom Aprilskom paketu ustavnih promjena kojim bi se legalizirao Dayton, genocidna RS i kojim bi se nepovratno daleko udaljli od građanske države Republike BiH, ostajući u kandžama nacionalista, među njima rasista, fašističkih sljedbenika

Period nakon rata

Poslije rata, nove komunističke vlasti su Đozu osudile na pet godina robije i gubitak građanskih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je, kako stoji u presudi: svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.” Iako je bio visokorangirani oficir ovih jedinica, za zločine koje su počinile njegove jedinice – nije mu suđeno.“ Kraj citata.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je kao i Alija dobio poslove u državnim poduzećima. Postao je Titov prevodilac za arapski jezik, bez njega se Maršal nije pomaljao u muslimanski svijet. Oprostio je Đozi nacizam, pa ga predstavljao kao hodžu i ulemu, teologa i učenjaka, da bi dokazao da muslimani u Bosni nisu u lošem položaju kao oni u Rusiji, o kojima je pisao Busuladžić.

Ustvari, Huseina Đozu Tito je rehabilitovao na inicijativu Gamala Abdela Nassera 1963. kada je egipatski predsjednik zatražio da se Đozo dovede kao Titov prevodilac. Tito nije mogao odbiti takvu inicijativu, važniji mu je bio Nasser kao suosnivač Pokreta nesvrstanih. Nasser je upoznao Đozu dok je studirao na Univerzitetu el Azhar u Kairu, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet.

Vrhovni sabor islamske zajednice ohrabrio se tek 6. oktobra 1990. kada se IZ odvojila od države “pokretom imama” na Đozinu rehabilitaciju. Iako je IZ bila pod kontrolom komunista, tek nakon slabljenja kominizma ohrabrila se ozvaničiti ono što su Tito i komunisti već 1963. uradili, pa je Vrhovni Sabor haman tri decenije nakon Titove rehabilitacije Đoze, donio odluku o njegovoj potpunoj rehabilitaciji. Fakultet islamskih nauka mu je u povodu smrti posvetio prvi Zbornik radova.

Citat, Wikipedia: “Danas, dobar dio njegovih sunarodnika smatra ga jednim od najvećih i najuticajnijih bosanskih muslimanskih mislilaca] prošlog vijeka.

Ali, nisu Tito i koministi amenstirali samo Đozu i Busuladžića, nego i divizije četnika koji su brže bolje obrijali bradu, pa nakon poraza u bici na Neretvi i Titovog pomilovaja, zauzeli visoke položaje u državi. Gore su prošle su ustaše, domobrani kao i nedužni narod koji je s njima bježao i zaglavio u Bleiburgu. Pavalić je na vakat utekao…

“Prije nekoliko godina, sa brisanjem svih ulica u Goraždu osnovna škola u Goraždu koja se zvala „Nikola Tesla“ prommijenila ime je u „Husein efendija Đozo“.)

Pa ipak, ne samo Srbi zapinju za Đozinu nacističku prošlost iako je “svoje odslužio” iako ga je Islamska zajednica rehabilitirala, iako je postao Titov prevodilac, jer ga SDA i IZ istura kao pandan zločinačkoj ekipi Draže Mihailovića, Mile Budaka…

Zašto ne bi i Bošnjaci i Srbi, a i Hrvati, pa i antifašisti svijeta zajdno obilježili ovu godinu kao godinu bošnjačkih antifašističkih rezolucija i nazvali makar jednu ulicu po nekoj od brojnih rezolucuja, umjesto da se svađaju oko toga ko je gori, ko će prostačkije iskazati svoje rasistitčke i fašističke ideje. Sada Dodik prostački u svom stilu napada mješovite brakove kojih se SDA-IZ davno odrekla. Izetbegović mu pruža šansu za politički spas izjavom na jednoj TV kako za Dodika glasaju loši glasači Srbi, kao da za B. Izetbegovića glasaju dobri Bošnjaci. On također gubi utjecaj i vlast, ali se otima, kao i Dodik i Čović, koje đuture pomaže međunarodna zajednica, botove da i ne spominjemo… B. Izetbegović upravo se pravda Dodiku i Dodikovim Srbima kako su genocid počinili pojedinci. To je neistina. Iza genocida stoji država. Ona planira, osigurava ljudstva i materijalna sredstva od pogubljenja, protjeravanja, logora, urbicida – do premještanja masovnih grobnica i negiranja genocida. Uostalom, postoje dva svjetska suda koji sude državama za genocid, i pojedinačnim izvršiteljim genocida u ime države.

U Banjoj Luci je 1941. napisana jedna od prvih rezolucija upućena ustaškim vlastima koju su potpisali najugledniji Banjalučani, Bošnjaci, muslimani, među njima i dvojica bližih rođaka novinara i publiciste, velikog borca protiv kriminala u IZ, hadždži Bedrudina Gušića. Onaj ko je potpisao tu i takve rezolucije, tim je potpisom osudio sam sebe na smr presudu, suočio se sa oduzimanjem imetka, odvođenjem i njega i najdražih mu u ustaški logor Jasenovac. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su hrabri, jedini iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Bažnjo Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima,

I dok je banjalučki biskup Franjo Komarica pisao Karadžiću pisma i zamolnice, upozoravao ga na zločine prema katolicima, tražio da se od zla odustane, oslovljavajući ga sa “gospodine predsjedniče” uzdajući se da će umilosti monstruma, genocidnog fašistu da se makar malo uljudi poslije svih strahota i počinjenog genocida u Prijedoru, Banjoj Luci, tadašnji muftija Banjalučki Ibrahim Halilović i predsjednik Islamske zajednice Bedrudin Gušić, dobili su 10. aprila 1993. pismnen poziv četničkih vlasti Banja Luke da dođu na sastanak s Krajišnikom, kako bi mu iznijeli probleme Muslimana, ali su odbili susresti se s Krajišnikom. Pismnim odgovorom u kojem su taksativno pobrojali zbog čega ne žele susret s Krajišnikom, gradska uprava je ponovno inzistirala nasastanaku u već zakazano vrijeme, ali r. Halilović i Gušić su opet odbili susret sa Krajišnikom, jer sa četnikom fašistom se nema šta razgovarati. Nije im bilo lahko objasniti Banjalučanima taj gest koji većina nije begenisala. Ni 1993. ni kasnije, antifašisti nisu odsutali od duha muslimanskih rezolucija. Ali, i prije rata, tokom rata, poslije rata – Alija Izetbegović je s Krajišnikom tikve sadio, a usprotivio se Americi u namjeri da ukine genocidni SDS u kojem je Krajišnik zauzimao najviša mjesta. Kao haaškom presuđenom ratnom zločincu, mediji naklonjeni SDA ustupali su prostor jer je “odležao svoje,” mada se nikad nije rehabilitirao i od četnika kako bi postao čovjek.

Nikad se ni Alija Izetbegović, Mladi musliman, ni nakon što je “odležao svoje” nije rehabilitirao i postao istinski građanin RBiH, predsjednik svih građana… On je i dalje ostao pučista panislamista, kako prema državi RBiH tako i Islamskoj zajednici, a njegovim stopama korača i sin mu Bakir, što je sve voda na mlin sh-projekta.

Muftiju Banjalučkog u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića (1910 – 1997), fašistički sljedbenici četničke ideologije pokušali su zaklati 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadije.

– Jedan od pijanih i uniformisanih mladića bacio je flašu pred njega, a zatim mu komad stakla stavio pod vrat. Ni sama ne znam otkud mu hrabrost i snaga, ali on je uhvatio mladića i doslovno ga odigao od zemlje. Zatim je pritrčao svijet iz dućana, spasili su ga i na tome se završilo – govori nam Beba Kapidžić, kćerka Alije Kapidžića, gradonačelnika Banje Luke, vojnog imama, uglednog majora stare Jugoslavije, jednog od inicijatora i potpisnika Rezolucije. kojoj je ef. Zahirović bio zet, odnosno suprug njene najstarije sestre Azize.

Efendija Zahirović – Bio je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati. Bio je jedan od potpisnika banjalučke rezolucije 1941. a doživio je da ga četnik 1992. pokuša zaklati na sred čaršije. To je mu je hvala za spašavanje Srba u Drugom svjetskom ratu. Kada je umro, nije ukopan u haremu Ferhadije, nisu dali Srbi. Nikom ne pada na pamet dati ime neke banjalučke ili sarajevske ulice po rahmetli Zahiroviću i tako makar malo spasiti svoj obraz. Preči su srpski mitski junaci, Rđe Zlopogleđe, kraljevi-luzeri i turski vazali, Kobilići, koji nemaju blage veze ni s Banjom Lukom ni s Bosnom. Preča je Aziza Šaćirbegović jer peče ukusne pite

Ef. Zahiroviću devedesetih godina oduzimana je i imovina, ali on ni po koju cijenu nije želio napustiti kuću. Ostat će upamćen kao glavni imam džamije Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom. Umro je 1997. prirodnom smrću i sahranjen je u Banjoj Luci.

– Zahvaljujući tadašnjim političkim okolnostima, nije ukopan tamo gdje mu je uistinu mjesto, pored Ferhadije.

Istaknuti banjalučki publicista Aleksandar Ravlić zapisao je:

– Jer, napadnuti efendija Zahirović je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati s obzirom na to da je u Banjoj Luci bio jedini živi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalučki muslimani ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirović bio je njen zagovornik i jedan od prvih potpisnika! (dialogos.ba)

Koliki su značaj imale banjalučka i druge rezolucije, svjedoči podatak se na 1944. godine na njih osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima (da priđu četncima, za što je agitirao i član njegovoh Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić), između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana – prvaka, redak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“ Valjda ih je zato Draža i pokao sa svojim četnicima.  

U to vrijeme, Europu je gazila Hitlerova nacistička čizma, vladao je strah, tajac i muk. Niko, ama baš niko osim Bošnjaka nije digao svoj glas protiv nacističkog genocidnog zatiranja Srba, Jevreja i Roma širom Bosne. U tu čast i sjećanje, u svakom našem mjestu, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću makar jedna ulica ili trg trebali bi nositi ime po banjalučkoj Rezoluciji ili po istaknutim potpisnicima, incijatorima. To bi u Banjoj Luci, Bosanskoj Dubici i svakom mjestu pod svojim kontrolom, Srbi i sami trebali učiniti.

Zar ne bi nekoj ulici ili trgu u Sarajevu trebalo dati ime Ulice (Trga) žrtava genocida!

U  Banjoj Luci manjka 80.000 Bošnjaka i Hrvata! To je najprognaniji grad na svijetu, što je genocid po definiciji. Koga briga, osim za harčenjem vrijedne vakufske imovine u Banjoj Luci, zatiranja muslimanskih matičnih knjiga ravnanjem mezara na kojima niču zgrade srpskih tajkuna. U Parlamentu BiH sjedi i Nenad Stevandić, četnik, koji je hvatao Banjalučane i trpao ih u crvni kombi nakon čega im se loše pisalo… Za svaku četničku izjavu, on dobija bez komenatara novinara, prostor u medijima, kao i Dodik, Stanivuković, Majkićka, koja je za smao jedan dan fingirane penzije, dobila otpremninu parlamenta od 30.000 KM. Najveći dušmani države RBiH, time i Bošnjaka nagrađeni su luksuznim uredima, skupocjenim limuzinama za opstrukciju države, poput Špirića, Radmanovića, Krišto. Najveći kriminalci u svakom pogledu su na slobodi

O bošnjačkim rezolucijama trebali bi učiti đaci i iz kućne predaje i iz udžbenika, a i Srbe bi trebalo svaki dan podsjećati na atifašističku hrabrost njihovih susjeda Bošnjaka…

Kada bi nazvali neku ulicu po banjalučkoj Rezoluciji, onda bi i SDA i IZ i svi mi jasno poručili genocidašima i izvršteljima udruženih zločinačkih pothvata kako nismo isti kao i oni i kako nam nije mjesto u društvu sa Dražom, ali ni sa Đozom i Busuladžićem. Ali, morali bi se odreći i Alije i Azize. Naši dični preci stavili na kocku svoje živote da bi spašavali očeve čiji sinovi će ih klati u zadnjem ratu. Tako bi rehabilitirali, od zaborava otrgli te rezolucije, pa bi i Srbe i Hrvate podsjetili na naš ljudski duh i ispunjenu civilizacijsku i vjersku zadaću obrane bližnjeg svog. Time bismo se distancirali ne samo od fašista, nego i od kriminalnih struktura kleronacionalista i sledbenika Mladih muslimana u SDA i IZ i njihovog koketiranja sa fašistima u Drugom svjetskom ratu, ali i ovim današnjim s kojima su u koaliciji od 1992. a koji su počinili genocid i združene zločinačke pothvate. Ovako, ni krivi ni dužni zbog SDA i IZ moramo biti u istom košu sa onima koji su krenuli da nas istrijebe, zahvaljujući nam se tako na hrabroj zaštiti od fašizma.

“Selam ćeš Hitleru!”

Dok su Bošnjaci hrabro ustajali u obranu svojih komšija od ustaša, i reis Spaho i Mustafa Busladžić i Husein Đozo priklanjali su se baš tome fašističkom režimu. Oni su svoje selame slali Hitleru i preko Pavelića i jerusalimskog muftije Al- Huseinija koji je pokušao sve muslimane svijeta vezati za Hitlera i po tom poslu dolazio je i u Bosnu, vršio smotru Handžar divizije. On se od okupatora Engleza htio osloboditi uz pomoć Hitlera. Vodstvo muslimana se odreklo Kralja i Sbije, priklonilo se Paveliću, kako bi došli u milost Hitleru i uz njegovu pomoć ostvarili svoj san o panislamičkoj državi u okrilju Trećeg Reicha. Nije lahko bilo voditi muslimansku politiku u Bosni, nikad, a pogotovo tad. Ali, Bošnjaci su se rezolucijama protiv ustaškog terora svrstali među antifašiste, a veliki dio njih pristupio je narodno-oslobodilačkom antifašističkom pokretu. Poginuli su boreći se za slobodu i obnovu državnosti BiH.  To je ono čime se trebamo dičiti, svaki dan i na svakom mjestu podsjećati na njih, a ne odavati počast slugama okupatora  ženi MM koja peče ukusne pite.

Zar nije paradoks da reis Spaho kao poglavar muslimana u fašističkoj NDH, Đozo kao pobornik politike Hitlera u istrebljenju Jevreja, Busuladžić antikomunist i antisemitist, potpisnik jedne rezolucuje protiv ustaške politike, ali i kao onaj koji je podržavao ideju progona Židova u Sarajevu, dobiju svoje ulice umjesto još nekog od preko četrdeset narodnih heroja, Bošnjaka-muslimana antifašista, vijećnika ZAVNOBiH-a ili mnogih zaslužnih intelektualce, anitfašita i političare poput Hamdije Pozderca, generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera. Oni su stvarali i branili Bosnu, ovi su zaslužni što Bosna nestaje. Rušenjem Hamdije Pozdreca, koji je uz Branka Mikulića, jedan od tvoraca moderne Bosne, počeo je genocidni proces rušenja države RBiH i uništenja Bošnjaka. Pozderac je žrtva četnika obrijanih brada.

Ulica propagatora fašizma Mustafe Busuladžića nosila je prethodno ime Faruka Midžića. Faruk Midžić je narodni heroj poginuo u posljednjoj bici za oslobođenje Sarajeva od fašista. Nije li to u najmanju ruku drsko i bezobrazno kao atak na povijest i zdrav razum!?

Nije li sramota nekadašnju Srebrenička Ulicu, pa Ulica Ivana Krndelja, komniste od osnutka KPJ, narodnog tribuna, kojeg su ustaše strijeljale 1941., zamijeniti imenom žene Mladog Muslimana Azize Šaćirbegović koja razvija ukusne pite! Sve je to opaki uronički posao na uništenju države BiH i Bošnjaka.

Neupitno je da je herojsko djelo potpisati rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika (teror nad Srbima, Jevrejima, Romima) kako je to učinio Mustafa Busuladžić. To je antifašizam za odlikovanje i naziv ne jedne ulice, ali, da je ostao na tome. Ali, on se priklanjao Hitleru, podržavao njegov nacistički plan iskorjenjivanja Jevreja, pa je potpis na Rezoluciji licemjerje, skakanje sebi u stomak. To je gore od “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!” To je po onoj, i jare i pare.

Kada je u Handžar diviziji, u kojoj je Đozo bio glavni imam, izbila pobuna, pobunjenike je izdao imam Malkoč.

Postoji spomenik pobunjenicima Handžar-divizije, prve pobune protiv Hitlera u Europi (sic!) koje im je u gradiću Vilfranšu (Villefranche de Rouegue), u Francuskoj, podigao francuski Pokret otpora.

Spomenik pobuni dijela 33 SS Handžar divizije u francuskom gradiću, Villefranche de Rouegue (Vilfranše) pobuni u kojoj nije učestvovao Husein Đozo, imam te Divizije. Da pače, jedan od imama je izdao pobunjenike Nijemcima i pobuna je u krvi ugušena strijeljanjem pobunjenika (Trg pobunjenika sa kipovima prikazuju muškarce koji padaju pokošeni mecima. Rodinov uticaj uočava se u toj skulpturi Vanje Radauša.)

Na spomeniku su uklesane ove riječi zahvalnosti pobunjenicima:

Mučenicima, borcima za slobodu koji su se pobunili protiv nacizma 17. septembra 1943.

u Villefranche de Rouergue, odmarajući se ovdje i na nepoznatim mjestima

Vjerno zahvalni, njihovi sunarodnjaci, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Villefranchoises i Villefranchois

Divizja do tada nije bila u Bosni, nego na Istočnom frntu. Još nije počinila zločine u Bosni. Izgraditi u Bosni spomenik pobunjenicima u Handžar diviziji protiv Hitlera, bio za Srbe iritirajući i neprihvatljiv, opravdanje simatizerima Draže Mahajlovića za njegove zločine i zločine četničkih divizija koji su stvrili pogodno tle za formiranje Handžar divizije. To bi bio prst u oko svim antifašistima Bošnjacima.

Zločini koje je kasnije počinila Handžar divizija u Srijemu pravdani su osvetom za četničke pokolje u Istočnoj Bosni; Himler i Hitler su upravo računali da će na želji za osvetom pridobiti muslimane za pristup 13. SS diviziji su se odlučili formirati tu zloglasnu nacističku diviziju. Ali, za razliku od Srba, muslimani su ipak nerado išli u tu nacističku vojsku. Zato su ih hvatali u iznenadnim racijama i nasilno mobilizirali, a prilikom jedne takve racije, dograbili su i Srbina Vladimira Perića Valtera, kasnijeg narodnog heroja, kojeg su tuzlanski antifašisti KPJ jedva spasili nasilnog odvođenja u Handžar-diviziju… Da li su i pobunjenici protiv Hitlera u Francuskoj kojima je podignut spomenik, bili nasilno mobilizirani, to je pitanje za historičare.

Još malo o Đozi, ali i antifašisti, književniku Dervišu Sušiću, velikom I habrom kritičaru Mladih muslimana, ali I kukavice kada je Tito u pitanju

Branitelji lika i djela Đozina tvrde da je on “odležao svoje” – pet godina zatvora, oduzeta građanska prava ted a je to dovoljno za rehabilitaciju.

Poslije zatvora, Đozo se zaposlio  u državnom sektoru. Predavao je i na Medresi u Sarajevu, bio omiljeni professor. (Vidi kod prof. Safeta Kadića, Facebook)  Zauzimao je visoka mjesta u Islamskoj zajednici.

Ali, čim takvome dadneš naziv ulice, odmah gubiš pravo kritikovati one koji presuđene ratne zločince na Tribunalu u Haagu, koji su pomilovani nakon odležane dvije trećine kazne u zatvorima hotelskog tima za Zapadu koji se vraćaju u politiku kao da ništa nije bilo.

Zašto davati ime ulici po Đozi koji je bio, po tvrdnji onih koji su ga poznavali, bio čak fini gospodin i ulema, ali koji se priklonio Himleru i Hitleru i bio imam 13. Handžar divizije?  Je li se računalo na prigovore antifašista? Da li se time htjelo gurnuti prst u oko Srbima i dati povoda da pravdaju svoj fašizam i nacizam, kakav mnogi ispoljili u  Drugom svjetskom ratu i riješili židovsko pitanje prije Hitlera? Da se time želila pružiti šansa četnicima za osporavanje sudski dokazanog genocida? Tako svi, i krivi i nevini, postaju isti.

SDA-IZ i nogama i rukama kopaju da nas izjednače sa Dražinim i Karadžićevim Srbima, Bobanovim Hvatima, pa tako i davanjem naziva ulica po u najmanju ruku kontroverznim ličnostima, ali svakako ne pravim antifašistima. Ne jednom su uradili isto što i Srbi ili Hrvati, čak su se I Bosne odrekli lažući da je se doriču svi Srbi I Hrvati. Tada je u Armiji RbBiH trećina njenog sastava bila opunjena Srbima, Hrvatima i “ostalim.”Sjetimo se samo BANU koja je pandan srpskoj akademiji u Banjoj Luci i hrvatskoj u Mostaru, iako postoji državna. Mnoge su državne institucije ukinuli, a Zemaljski muzej je zakovao svoja vrata jer nije bilo para ni za grijanje. Ali, SDA je ima novca za zajedničke iftare, naprimejer. (Ne jednom me je neki bot SDA žestoko izvrijeđao što argumentirano kritikujem SDA i IZ, poručivši mi kako se trebam ugledati na Srbe i Hrvate koji brane svoje zločince poput Karadžića i Mladića!)

Zločinački dvojac opasnih namjera SDA-IZ bi morao prestati lagati kako će ukinuti ime RS, ili hvaliti se kako je ukinuo dan genocidne RS. Nije je trebao ni stvarati, a kad već jest, onda treba ukinuti RS jer je nastala na genocidu. Ali, Bakir Izetbegović ne bi bio „prvi u Bošnjaka“ ako ne bi javno izjavljivao kako je RS neupitna i da je neće ukinuti ni jedan pametan Bošnjak. Baca nam prašinu u oči o 9. januaru, zatim ukidanja imena RS, ali genocidnu RS ne da. Ne da ni Dodika koji otvoreno ruši državu! Stoga se i najpametniji Bošnjaci, sve goli mislitelj do mudraca, miri sa Daytonom i genocidnom RS, kao Esad Duraković. Zlatko Dizdraveć, Danial Hadžović koji čak prostački vrijeđa one koji mu ukažu na neodrživost ilegalnog Daytona. Dizdarević pak zna ono što ni sam Biden možda još ne zna, pa tvrdi kako Biden neće ukinuti Dayton, nego ga reformirati (kako bi ostala u životu genocidna RS.) Možda bi Biden i ukinio RS, ali bošnjačko-muslimanski sufleri i Daytonci to mu neće dozvoliti. Jednog od najopsanijih, Hairsa Silajdžića, daytonski mediji poput Hadžifejzovića vade iz naftalina da bi prosipao javno pamet o reformi Daytona, Bidenu, s kojim je u vezi s tim na telefonskoj vezi. Mediji i novinari poput spomenutog, uvijek daju više prostora negatorima genocida i države RBiH od isinskih boraca za pravo graansku državu.

Umjesto mosta žrtava četničkog genocida u II svjetskom ratu u Goraždu, Most Mladog muslimana i veliezdajnika Alije Izetbegovića

Goraždani su poslije Drugog svjetskog rata sve do pojave SDA, pokušali imenovati most na Drini po žrtavama četničkog terora. Na tom mostu poklane su stotine muslimana od strane Dražinih koljača. Pred zadnji rat se učinilo da će Goraždani i uspjeti u namjeri da trajno obilježe most na kojem je počinjen četnički genocid nad Bošnjacima, ali ispriječio im se tamošnji muftija Efendić sa SDA jurišnicima, pa je most na Drini dobio ime Alije Izetbegovića. Prije tri godine, čuvajući uspomenu na Aliju, srednjoškolci su most prefarbali, ali ne u zeleno.

Malo poslije četničkog pokolja 1942. goraždanski imam posadio je za istu bajramsku sofru četničke saveznike ustaše, Italijane i Nijemce! Ovako im je vazio:

“Čini mi osobitu čast… kao predstavnik Islamske vjerske zajednice, u ime osamnaest tisuća muslimana goraždanskog kraja, u ime svoje, kao i u ime građana, pozdraviti nam mile goste. Osobito da mogu za jednom sofrom pozdraviti predstavnike triju prijateljskih vojski, vojne predstavnike Velikog Njemačkog Rajha, Velike Italijanske Imperije i Nezavisne Države Hrvatske.” (“Parergon,” Sušić, str. 131.)

Goraždanski imam je namjerno smetnuo s uma da su Titovi antifašisti bili oslobodili (i) Goražde. Zato je i posadio predstavnike “sila osi” za bajramsku svečarsku sofru, pa serbez pristupio Hadnža-diviziji.

Derviš Sušić nije naveo ime tog goraždanskog. Moguće je da se radi o Đozi.  On je svoj “Paregon” koji je utemeljio činjenicama koje je prikupio imajući pristup arhivama jugoslavenskih javnih i tajni službi, objavio nakon rehabilitacije Huseina Đoze. Moguće je da je baš Đozo izgovorio riječi bajramske dobrodošlice ustašama, Nijemcima i Talijanima, fašistima u Goraždu.

Duo SDA-IZ je vratio Đozu u Goražde, tako što su protjerali naučnog genija Nikolu Teslu čija je ime nosila škola. Nikola Tesla je izumio struju, razgonio mrak, ali nema tog svjetla koje može utrnuti mrak u glavama kojima vlada SDA-IZ.

Iako dobrovoljac-nacista, Đozo je postao Titov prevodilac za arapski jezik, pa hrabrom partizanu Sušiću nije ni na um palo spomenuti Đozino ime ispod bajrmaske dobrodošlice nacistima, niti Tita podsjećati da je Đozo bio iamm u Handžar-diviziji. Tito je ionako znao sve.

Klanjajući dženazu poklanim Bošnjacima Istočne Bosne u II svjetskom ratu, Alija Izetbegović se neposredno pred zadnji rat kleo na Drini kako Bošnjake više neće niko nikad klati. Potom ih je umirivao kao janjad za klanje lažima kako rata neće biti, pa se ubrzo dogodio pokolj i genocid u Istočnoj i čitavoj Bosni, nakon čega je četnike nagradio državom u državi.

(Izvještavao sam iz Šipova za TVSA i “Večernji list” negdje 1991. kada je u Šipovu klanjana dženaza četničkim žrtvama pobijenim Drugom svjetskom ratu. Ni godina nije prošla, a ubijen je Mehemed Ganibegović četničkom rukom na sred ulice, o čemu sam objavio vijest na TVSA. Ganibegović je ubijen ni kriv ni dužan. Njegovim ubojstvom počeo je novi terror nad Bošnjacima, ubijanje i progon. U daytonskim medijima se piše o ubojstvu srpskog svata u Sarajevu kao povodu za rat, a r. Ganibeogovića u medijima niko i ne spominje. Srpski svat je ubijen slučajno, Ganibegović namjerno. Srbin kao žrtva je čak i historijski bitan, a Bošnjak iz Šipova uopće nije važan. 

Da li baš zbog svih tih nedjela, Mladi musliman Alija Izetbegović je okićen epitetetima koje mu nesebično i nekritički daju njegove slijepe pristaše. Biva, on prvi predsjednik BiH (sic!), otac nacije, pejgamber (tobe ja-rabi!), pa ga časte  nazivima imena ulica, mostova i trgova. Džaba što je udarnički uništavao i državu i Islamsku zajednicu, što nastavlja i sin mu Bakir, što u konačnici znači uništenje i Bošnjaka muslimana.

Zato je Tuđman odlikovao Aliju, a Srbi mu duguju spomenik kakav zaslužuje i njegov sin Bakir koji nastavlja očevo djelo, poslušno sluša turskog diktatora Erdogana kojemu je njegov otac Alija ostvaio Bosnu u amanet. Obojica, i Erdogan i Bakir, pozdravljaju se sa četiri prsta – pozdravom u zabranjenog Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Priličilo bi im da se pozdravljaju i sa tri prsta!

Utihnue su fanfare, minuo strah i radost oko svečanog ustoličenja 46. američkog predsjednika Jospha Bidena, ali Daytonci ne prestaju utrkivati se ko će mu bolje pročitati planove za Bosnu, ali bez skidanja luđačke košulje.

Kao što su naši stari nekada voljeli sultana i ginuli za njega i u bitkama sa Rusima, kao što su se prvo otimali, pa priglili Franju Josifa i ginuli za nj u Prvom svjetskom ratu, nakon što su se razočarali u lažna obećanja Kralja i u novu otadžibinu, tako su se mnogi su se Bošnjaci okrenuli Paveliću, NDH i Hitleru. Postali su „hrvatsko cvijeće.“ I u Francuski pokret otpora pobunjenike Handžar smatraju Hrvatima (Park Hrvata), muslimanima iz Bosne. Danas su mnoge bošnjačke oči uprte u Bidena. Oni bi da bi im američki Predsjednik sređuje stanje u rođenoj kući, otklanja haos za koje su krivi i domaći veleizdajnici i njihovi sljedbenici – veliki i mali muslimani, a i američki Demokrati koji su ispunjavali njihove želje.

Taško kući koju sređuje i vodi tuđin!

U petak 21. januara 2021. mediji su objavili vijest da je za zločine mudžahedina na deset godina zatvora osuđen general ARBiH Sakib Mahmuljin, komandant Trećeg korupusa ARBiH jer je znao za te zločine, a nije ništa poduzeo da ih spriječi ili kazni počinielje. Presuda nije pravomoćna.

I pored Armije RBiH koja je bila toliko snažna da bez mudžahedina oslobodi zemlju, SDA-IZ su Armiju u svakom pogledu potkopavali MM na čelu sa A. Izetbegovićem dok je nisu zamijenili stranačkom vojskom po ugledu na Karadžićeve Srbe i Bobanove Hrvate. Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su nam uz pomoć Tuđmana podvalili mudžahedine, među njima krvoločne zločince da bi njihovim zločinima dokazali kako smo svi isti.

Stiže tužna vijest o smrti Mirjane Furlan, velikog imena jugo-glumišta. Kao Srpkinja, iako veliki umjetnik i humanista, nije mogla optstati u Tuđmanovoj Hrvatskoj gdje je bila izložena najgorim pogrdama i uvredama i kad je napustila Hrvatsku. Izgubila je dom, stan koji su joj oteli u Zagrebu, nije mogla vratiti, ali joj duhovnu veliku kuću, koji je sa sobom pnijela kao i sve izbjeglice, nisu mogli oteti. Živjela je u Americi gdje je nastavila uspješnu glumačku karijeru. Neka joj Mirjani Furlan pokoj vječni!

Mira Furlan u jednom interviewu: Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.” Kako god za život pokojna Mira Furčan osjećala loše, mada ništa nije na žao učinila nikome, tako se osjećaju i svi oni koji ne zapristaju za fašistima, nacistima, rasistima, ma ko oni bili, makar bili u nemilosti sljdbenika fašista i nacista

U jednom interviewu Mirjana Firlan je rekla: “Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.

U tu izjavu se sasvim dobro uklapa i daytonska Bosna i Hercegovina.

Tim riječima pokojne Mire Furlan privodim kraju ovaj dugi tekst.

Dok god postoje uspomena na Huseina Gradaščevića, muslimanske rezolucije iz 1949., dok god postoje muslimanski antifašiti, dokumenti i sjećanja na vijećnike ZAVNOBiH-a, narodne heroje, Aliju Sirotanovića, Hamdiju Pozderca, Divjaka, Šibera, Halilovića, Dudakovića, Alagića…, dok god ima slobodarskoog duha i postoje lojalni građani Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Bošnjaci.., biće Bosne i bez Bidena, ali mi Bošnjaci se moramo osloboditi šuge kojom smo se osrabali od udruženong u zločinačkog dvojca SDA – Islamska zajednica. Tada ćemo biti bliži i sebi i državi RBiH, islamu i civilizaciji, daleko od nacizma i fašizma koji se žilavo brani i otima.

Ovdje se može pročitati Peticija građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa o promjeni naziva ulica u tom gradu:

https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/

Francis A. Boyle: LAVROV JE NAMJERNO TEŠKO PREKRŠIO DIPLOMATSKI PROTOKOL I ON TO ZNA; POHVALA KOMŠIĆU I DŽAFEROVIĆU

“Da, to je bila teško kršenje Diplomatskog protokola od strane Lavrova i on to zna, učinio je to namjerno. I Komšić i Džaferović su bili u pravu što su bojkotirali sastanak s njim,” izjavio nam je prof. dr. Francis A. Boye, ekspert međunarodnog prava, autor Tužbe RBiH za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, zastupnik RBiH po toj Tužbi na Svjetskom sudu pravde, povodom posjete ruskog ministra Lavrova našoj državi, diplomatskog skandala koji je izavzao nepoštivanjem njenih znamenja.

Prof, Boyle je vrlo zadovoljan odlukom Komšića i Džaferovića da odbiju sastanak sa Lavrovim:

Pohvaljujem naša dva predsjednika što se nisu sastali s Lavrovom u ovim okolnostima!

Kazao je također kako naše država ima pravo tužiti i Rusiju (uz UK, Hrvatsku…) na Svjetskom sudu zbog suučestvovanja u genocidu.

Prof Boyle je dodao da njegove izjave želi da budu objavljene i na engelskom i na bosanskom jeziku.

“Bilo bi fino i na ruskom!” rekao je!

Evo originalne izjave prof. Boyla i prijevod na ruski jezik uz pomoć Google-a.

Prof. Francis A. Boyle: “Yes, this was a Grave Breach of Diplomatic Protocol by Lavrov and he knows it and he did it on purpose. They were both Komsic and Džaferovic correct to boycott meeting with him. I commend our two Presidents for not meeting with Lavrov under these circumstances!

“I offered to sue Russia at the World Court for aiding and abetting genocide against us as far back as December 1992.” fab.

Prof Boyle je dodao: “You could publish my statement in English and in Bosnian if you want to translate it; published also in Rusian language, that would be fine!

Профессор Фрэнсис А. Бойл: “Да, это было грубое нарушение Лавровым дипломатического протокола, и он это знает, и он сделал это специально. Они оба были Комшич и Даферович правильно бойкотировать встречу с ним. Я благодарю наших двух президентов за то, что они не встретились с Лавровым в этих условиях!” “Еще в декабре 1992 года я предложил подать иск против России во Всемирный суд за пособничество и пособничество геноциду против нас.” На английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. Вы можете добавить: я благодарю наших двух президентов за то, что они не встречаться с Лавровым в этих условиях! Если вам нравится публиковать мое заявление на английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. На русском языке тоже было бы хорошо!» (Translated by Google)

In memoriam Vahid GAČIĆ – Car SPORTSKI SIMBOL NAŠEG GRADA, PRIJATELJ

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car (prvi s lijeva) i njegovo ribarsko društvo na vrelu Sane

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Slavna ekipa “Slobode” – Car prvi s desna u lijevo

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

“Bujrum” Derviša Sušića: Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić i Vahid Gačić Car (Photo I. Halilović)

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

In memoriam Mitra KOSTIĆ – MOJA UČITELJICA ŽIVOTA

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.





Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Naš II razred osnovne. u sredni je učiteljica Mitra, do nje učiteljice Momirka i Serafina Photo: Sulejman BALIĆ, 1955.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Opis fotografije nije dostupan.

Top of Form

Napiši komentar

In memoriam Zarif ef. Smajlović – UZORITI NARODNI HODŽA, GRADITELJ I DOBROTVOR

U Glogovcu nedaleko od Cazina, nedavno je od korone u 69. godini života umro Zarif ef. Smajlović.

Za Zarif efendijom tuguje njegova životna saputnica hodžinica Kada, sinovi Asmir, Amir i Midhat, rodbina i prijatelji, džematlije, kao i svi oni koji su ga poznavali, ne samo u rodnom Glogovcu, nego i u džematu Polje gdje je decenijama bio imam; žaliće ga i mnogi drugi koji su imali prilike sresti se i upoznati ga, makar i jednom klanjati za njim, slušati njegovu hutbu.

Zarif ef. Smajlović

Imao sam priliku više puta sresti Zarif efendiju.

Kao brižan imam,  Zarif. efedija zalazio je u kuće svojih džematlija, u radosti i tuzi, uvijek pri ruci spreman pomoći, radostan u veselju svoga džematlije kojemu se našao sin – tužan, zbog smrti svoga džematlije. Bio dostojanstven, umjeren u svemu, primjer drugima što mu je Islam nalagao kao vjerskom službeniku, čovjeku koji je nikao i ostao do kraja života u svoj narod, svoj džemat, svoju vjeru.

Davno sam upoznao Zarif efendiju.

Dolazio bi redovito u posjet mome badži rahmetli Omeru i njegovoj Seni.

Tada smo nas trojica nadugo i naširoko razgovarali o politici, kao i Islamskoj zajednici – sudioniku te i takve SDA politike. Nije bilo ni jedne teme koju bi dotakli, a da Zarif ef. nije iznio svoj kritički, na čijenicama utemeljen stav. Nikad se nismo sporječkali, mada smo se bavili temama koje nisu baš za svako hodžinsko uho. Bio je jednako kritičan i prema SDA-vrhuški, ali i prema Mustafi Ceriću, kao i svojim kolegama koje je poznavao ili o kojima nešto znao posredstvom medija, a nisu mu bili po meramu. Stoga sam Zarif ef. cijenio kao dragocjenog sugovrnika koji kritički misli, ne ustežući se iznijeti ili potvrditi kritike na račun dvojca SDA-IZ.  S druge strane, Zarif ef. je uvažavao i Omera i mene kao sugovornike, cijenio je Omera kao učitelja i džematliju, susjeda, begenisao je moj novinski rad, i onaj prije rata, i uz rat, i poslije rata.

Zarif ef. i hodžinica su na bajramluk odlazili kod džematlija, pa bi dojdi kod Omera i Sene. Hodža Zarif ef.je dolazio sa osmjehom na licu, srdačan i drag, ko brat; hodžinica bi uz Bajram slala baklavu i druge slastice.

Inače, kad god bi čuli da smo stigli kod Omera i Sene, oboje su, i Zarif. ef. i hodžinica dolazili da nas vide i pozdrave iskazujući radost da smo ponovno tu. Mi smo uzvraćali sa istom toplinom, srdačnošću i radošću.

Safovi u džamiji u Polju

Malo sam se, ako hoćeš, ogriješio i o Zarif ef. i o džemat u Polju. 

Naime, u Krajini dugo traje trka ko će bolju, skuplju, prostraniju džamiju, sa višim minaretom od onog u sisjednom selu, podići. U tome se ne rijetko i pregoni. Tako, i u Polju odlučili pokraj postojeće, starinske džamije, podići novu, veću i prostraniju. Pitao sam se da li im ta džamija treba, trošak je bio golem. Ali, kada sam vidio koliko svijeta o džumi dolazi u džamiju, ispravio sam svoje mišljenje. Da, Polju je trebala veća džamija; staru su odlučili pretvoriti u muzej u kojem bi  čuvali i njegovali slobodarska tradiciju ovdašnjih Krajišnika, uspomene na borce Armije Republike BiH koji su pod bijelim nišanima ukopani u obliženjem mezaru, među kojima i Asmir, sin jedinac Omerov i Senin.

I ef. Zarif kao glavni inicijator i pokretačka snaga u izgradnji nove džamije, zajedno sa sinovima, zavrnuo je rukave i bio primjer svima u brizi oko radova i u radovima samim. Dosta je i vlastitog novca uložio u novu džamiju. Ko radosniji od Zarif efendije kada je džamija bljesnula sjajom i ljepotom i otvorena, kada se začuo ezan sa njene vitke munare, kada je o džumi dupke puna.

Džamija u Polju

Zarif efendija i njegova Kada su stanovali u novoj džematskoj kući, a kad je Zarif ef. otišao u mirovinu, u džamiju u Polju dolazio bi od svoje kuće u Glogovcu.

Govorio mi je da ima želju podići džamiju tamo gdje je najpotrebnija, ali sam o svom trošku nije mogao.

Kada je počela gradnja džamije u njegovom rodnom Glogovcu, Zarif.ef. je ponovno odriješio svoju kesu i darivao 17.000 maraka. Nijetio je o svom trošku podići munaru, ali Bog Dragi ga uze k Sebi.

U mojim sjećanjima Zarif ef. Smajlović ostat će lijepoj uspomeni.

Bio je pravi narodni, starinskog kova hodža, onaj koji svojim primjerom i u Mektebu i u džamiji, iskreno i predano svjedoči o svjetlu vjere Islama. Zračio je smirenošću i dobrotom, kao učen i poštovan imam.

A kad ako Bog da ova kuga projde, pa se ponovno najdem u Bosni, otići ću na mezar svoga prijatelja Zarif efendije Smajlovića i proučiti mu El Fatihu kao i danas, daleko od Bosne, moleći Boga da ga čuva u najljepšem mjestu u Džennetu.

ANTI-REFERENDUMSKA MUSLIMANSKA DRŽAVA Čije su narodne želje

Esad BajtalAutor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.

M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

“The Guardian” CLINTONOVI DOKUMENTI KAO PODSJETNIK KAKO SU SJEDINJENE DRŽAVE BILE SPREMNE PUSTITI BOSNU NIZ VODU

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Piše:

Julian Borger, Washington

Objavljeno 26. jula 2020. 10.30 BST 98

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Kada je Srebrenica prije 25 godina pala pod udarom srpskog separatističkog napada, bosanska Vlada predvođena muslimanima bila je zapanjena masovnim ubistavima koja su činjena u maloj enklavi. Isto tako bosanski su zvaničnici bili zaprepašteni kada je izravni odgovor Washingtona na to bio nagovaranje na nove ustupke – uključujući i prihvatanje eventualne podjele njihove zemlje po etničkim linijama.

Deklasificirani dokumenti iz tog razdoblja i razgovori s nekim od glavnih aktera odražavaju odlučnost Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da po svaku cijenu pronađu rješenje trogodišnjeg sukoba prije nego što njegova predizborna kampanja ozbiljno započne 1996. – čak i ako je to značilo nagrađivanje lidera bosanskih Srba za njihovu politiku etničkog čišćenja odobravanjem njihovog glavnog cilja: otcjepljenja.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka pobijeno je nakon pada Srebrenice, koju su srpske snage zauzele, iako je Srebrenica navodno, bila sigurno područje UN-a u prvom evropskom činu genocida nakon nacističkog doba.

Međutim, u telefonskim razgovorima s drugim stranim liderima, dok su trajala masovna pogubljenja, Clinton je više puta izrazio nezadovoljstvo bosanskom vojskom zbog neuspjeha u odbrani Srebrenice. I iste nedelje kada je Srebrenica pala, Clintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Anthony Lake, dovršavao je tvrdokornu strategiju “završne igre“ za izvlačenje SAD-a iz bosanske katastrofe.

Ta je strategija, koju je Lakeov tim započeo u sedmicama prije napada na Srebrenicu, pokušaj uspostavljanja mirovnog sporazuma koji je zasnovan na približno ravnomjernoj podjeli teritorija. Ako to ne uspije, plan je bio povući mirovne snage UN-a (Unprofor), ukinuti embargo na oružje Bosni i pružiti muslimansko-hrvatskoj federaciji početnu podršku zračnim napadima dok ona ne bude dovoljno snažna da se sama bori protiv Srba.

Ali cijena takve podrške SAD-a bila je visoka. Bosanci bi potencijalno trebali progutati dalje ustupke, uključujući predaju teritorijalnog integriteta protiv čega su se borili braneći državžu. Prema prvom aneksu strategije endgame, (‘završne igre’) pod nazivom „plan poteza za diplomatski proboj 1995. godine“, (dio sabranih skrivenih dokumenata deklasifikovanih od strane biblioteke predsednija Clintona), prvi korak je bio „iskreni razgovor“ sa Bosancima, kako bi ih Amerikanci “uvjerili da će nakon Srebrenice” trebati [realnije] razmišljati o statusu konačnog rješenja. “

Federacija bi možda trebala prihvatiti manje od pola zemlje, a SAD bi razmotrile “vršenje pritiska na Bosanace da pristanu da Srbi mogu provesti referendum o otcjepljenju nakon 2-3 godine”. “Ako Bosanci ne mogu uvjeriti srpsko stanovništvo da im je najbolja budućnost u reintegraciji u državu BiH, nema smisla da se blokira mirno razdvajanje Unije po ugledu na čehoslovački model,” navodi se u prijedlogu.

Taj prijedlog alarmirao je neke članove američke administracije, Davida Scheffer, savjetnik ambasadora u UN-u, Madeleine Albright, koji je prisustvovao sastancima Bijele kuće o Bosni, napisao je kolegi: “To je vrlo klizav teren. Srbi su etničkim čišćenjem zauzeli ogroman teritorij, a onda održavamo ‘demokratski’ referendum kako bismo potvrdili takvu agresiju? Vrlo transparentan akt povladjivanja.”

Scheffer, koji je u svojim memoarima, ‘Soba za sjedenje’, pisao i o tom periodu, sugerirao je da su Lake i njegov tim možda jednostavno pokušavali biti provokativni da pokrenu debatu. “Lake je bio intelektualac i podastro bi stvari za intelektualnu raspravu, nasuprot pragmatičnom kreiranju politika”, rekao je Schefer. Alexander Vershbow, koji je u to vrijeme bio viši direktor za Europu u Vijeću za nacionalnu sigurnost (NSC) i pomagao je u pisanju „strategije završne igre“, rekao je da je document kompromis između različitih američkih agencija. „Bilo je puno povlačenja u različitim smjerovima unutar međuagencijskog [procesa], s tim da je Pentagon možda bio “realističniji “, a državni odjel i NSC sa više pravne argumentacije, želeći postići najbolju ponudu moguću za Bošnjake [bosanske muslimane] ,“ rekao je Vershbow.

Bosanskom rukovodstvu to se nije činilo tako konceptualnim, kada je ratni predsjednik Alija Izetbegović došao pod američki pritisak da pristane na srpski referendum, čak i dok su stizale vijesti o srebreničkim ubojstvima. “Bio je ogroman, ogroman pritisak u potpuno pogrešnom trenutku”, rekao je Mirza Hajrić, tadašnji glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova i nastavio kao glavni savjetnik Izetbegovića. „Suočavali smo se sa tragedijom Srebrenice. Bio je to ogroman moralni poraz za međunarodnu zajednicu i najtragičniji događaj u ratu, i imali ste Amerikance koji su vas pokušali slomiti na toj osnovnoj stvari. Zašto biste nagrađivali ove ljude koji su planirali I u julu 1995 izvršili genocid? ” Hajrić, koji je sada ambasador u Australiji, rekao je da je Izetbegović odlučno odbacio bilo kakve prijedloge srpskog referenduma. Vjeruje da je hitnost Washingtonskog pristupa uslijedila kao želja Clintonove administracije da bosanski problem isključi s američkih televizijskih ekrana uoči izborne kampanje 1996.

Clinton je sigurno bio vrlo svjestan onoga što Amerikanci vide na TV-u. U telefonskom razgovoru s britanskim premijerom Johnom Majorom, 14. jula, čini se da predsjednik nije bio svjestan razmjera masakra, te je pokušao umanjiti njegov značaj. „Broj žrtava se znatno smanjio i središnja Bosna je u miru zbog doprinosa Unprofora. Prosječni TV gledatelj … misli da je to tako loše ili gore nego što je bilo 1992. godine “, rekao je predsjednik, dodavši da se i Kongres osjećao na isti način. “Ne postoji način da im se kaže da je drugačije.”

Odmah nakon pada Srebrenice, predsjednik Francuske, Jacques Chirac, pokušao je okupiti zapadne vođe kako bi podržao vraćanje Srebrenice silom, uporedivši situaciju sa ratom protiv nacista. „Francuska je spremna uložiti sve svoje snage u nastojanje da povrati situaciju u Srebrenici – ili necemo poduzet ništa. Ali ako je opcija ništa učiniti, onda je to upravo situacija u kojoj smo bili 1939. godine, i Francuska će se povući “, rekao je francuski predsjednik Clintonu 13. jula.

Chiracov gung-ho duh bio je u izrazitoj suprotnosti s Francuskom nevoljkošću da odobri NATO napade kako bi odvratilo Srbe iz Srebrenice, oprez koji su dijelili i Britanci, koji su takođe imali mnoge mirovne trupe na terenu. Američki zvaničnici odbacili su Chirakove žalbe kao teatralne i u internom memorandumu administracije primijetili da njegov entuzijazam ne dijele njegovi vlastiti generali.

Dok je pokušavao ismijati Chiraca, Clinton se žalio na bosansku vojsku, koja je pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3000 bosanskih vojnika, ali oni su … napustili Srebrenicu bez borbe”, rekao je Clinton. „Razgovaraću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su veoma skeptični u vezi sa dovođenjem snaga helikopterima, posebno ako se Bosanci ne bi borili. Ne možemo apstraktno braniti demokratske vrednosti. ” Na kraju su se SAD i njihovi saveznici dogovorili da zauzmu stav u vezi sa sudbinom posljednje muslimanske enklave u istočnoj Bosni, Goražda, prijeteći velikom zračnom odmazdom ako bude napadnuta. Hrvatska ofanziva na Srbe (u Hrvatskoj, oslobodličaki pohod ARBiH, op. I.H.) u zapadnoj Bosni, u kolovozu 1995. godine, iscrtala je nove karte na terenu i prisilila Srbe da sjednu za pregovarački stol bez obećanja za održavanje referenduma. Rat je završio, što je bilo vanjskopolitičko dostignuće za Clintona, koja je odnio pobijedu na ponovnim izborima 1996. godine. Clintonovi dokumenti služe kao podsjetnik o tome koliko su SAD bile blizu odustajanja od Bosne.

***

Prof. Francis A. BOYLE:

CLINTON JE KRIV…

Komenirajući u jednom e-amilu ovaj napis iz “The Guardiana” prof. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše Tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv SCG za agresiju i genocid, napisao je da je Clinton kriv za Srebrenicu, a da je kriva i SDA koja je Clintona dovela u Srebrenicu, kao što je dovela zadnji put s njim i Vučića kojeg su Majke Podrinja i Srebrenice, kao nekadašnji klijenti prof. Boylea, zakitile “Cvijetom Srebrenice.”

“To je slomilo moje srce,” kaže prof. Boyle.

To je negoranje genocida od svih njih.

U knjizi prof. Boyla koja je u pripremi za štampu, a koja nosi naslov “Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima” potcrtana je Clintonova krivica.
Prof. Boyle je napisao tu knjigu da bi bila objelodanjena prava istina i postavile poviejsne činjenice na svoje mjesto.

Pripremili: Ibrahim HALILOVIĆ i Dženana DELIĆ

***

Komentar “Slobodne Bosne”

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/164365/o_clintonu_srebrenici_i_nama_dvije_godine_prije_clintonove_ideje_izetbegovic_i_krajisnik_su_potpisali_deklaraciju_koja_je_predvidjala_referendum_srba_o_izlasku_iz_bih.html

Prosječno dijete u dejtonskoj Bosni sanja da bude Halid Genjac kad poraste jer ono što je on postigao za 20, prosječan građanin ne može za 98 godina – iako politički hadum i trut, ali veliki pehlivan

Genjac 3Halid Genjac kojeg na socijalnim mrežama, a potajno i u samoj stranci, nazivaju Kenjac, oglasio se u medijima tražeći odgodu zakazanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini jer,  kako je zapomagao, hem se nejma para, hem SDA i HDZ nemaju postignut dogovor o statusu Mostara.

Para ima, a Mostar ima svoj Statut, svoj status slobodnog, mada podijeljenog grada, a postoje sudske presude po kojima se izbori za grad Mostar najzad moraju održati. Odgovornost što nisu već održani, snosi Bosna i Hercegovina, odnosno dvojac spojenih posuda, sijamskih bliznaca – SDA-HDZ.

Klikom na link može se pročitati presuda Europskog suda za ljudska prava o izborima u Mostaru.

HALID GENJAC (SDA) | Nemamo para za lokalne izbore ni dogovora za Mostar

Iz ove izjave Genjca kojom SDA zahtijeva odgađanje lokalnih izbora u BiH, pa i onih u Mostaru, zrcali se strah SDA od gubitka vlasti na lokalnom nivou, posebno u Sarajevu i Mostaru, čime će njegovoj partiji biti isporučeni računi za sve što su učinili na uništenju Republike Bosne i Hercegovine, praštanju genocida, udruženog zločinačkog pothvata, razaranja, razbojništva nad društvenom imovinom kroz privatizaciju, krađu donacija, pljačku tokom pandemije korone, zatim kroz negativnu kadrovsku selekciju, koketiranje sa fašizmom… Kada se to dogodi, mnogi će i iz SDA morati ‘s druge strane brave.

Halid Genjac je doživotno pretplaćeni i preplaćeni SDA parlamentarac. Posao lagahan, a parali. Prodaja magle i domagija –  pare velike.

Kada se dočepao poslaničkih privilegija, današnja ministrica pravosuđa u Austriji Alma Zadić je bila dijete.

Jedno su ga vrijeme nazivali ‘mađionicar Koperfield’ zbog toga što je primao dvije plate – istovremeno (jednu u Travniku i jednu u Sarajevu), kao da istovremeno radi na dva mjesta u dvije carsije, bivajući u isto vrijeme u oba mjesta. Isplatilo se, a danas u nakaradnoj dejtonskoj Bosni svako dijete sanja biti Halid Genjac kad odraste.

Alma Zadić
Alma Zadić, ministrica pravosuđa sa austrjskim Predsjdnikom; u svom odgoju i obrazovanju imala je druge uzore, svakako ne u Genjcu kojeg bi ona, da joj se pruži prilika uhapsila kao i sve lopove u širokomspektru združenih nacionalista svih boja 

Biti nakarada, a biti uzor – poput Hailda Genjca – san je bosanske djece, ali ne i Alme Zadić, ministrice pravosuđa u Austriji; ovakve kao Genjac, ona bi hapsila

https://vijesti.ba/clanak/449607/urnebesno-prosjecno-dijete-u-bosni-sanja-da-bude-halid-genjac-kad-poraste fbclid=IwAR24dugHubhPEnR6ZlmHD6m1_aODvCOVwA7pWCSSmhnxbC3wTmoc7GKwqxA

On se u međuvremenu rastao sa svojom zavijenom suprugom, da bi se oženio djevojkom koja mu može biti kćerka, moguće i unuka, poput rečene ministrice pravosuđa u Austriji. Ženidba je njegova privatna stvar, neka se taj stari panj, ženi i sa mlađom! Pare su cudo, pa se njima svasta moze kupiti (a ima se – moze se!), pa se i razbacuje. Obraz je odavno na nikakvoj cijeni.

Ali, u pitanju je Genjčev zatravljeni politički duh kojim se on reciklira decenijama kao politički hadum i štetočina. To mu omogućava da stalno pliva na politickoj površini sa šljamom i nečisti, i da za to sladostrasno uživa, kako u mladosti, tako i po stare dane, sve savijajući lijepe pare, ponižavajući nas i vrijeđajući našu intelegineciju. Računajuci da ćemo se u tome mi umoriti, a štetočine i veleizdajnici, pljačkaši i trutovi u SDA nastaviti biti udarnici u svojim poganim rabotama.

Nikad na izbornoj listi, a uvijek pobjednik na izborima

Genjac 1
Za parlamentarni dom uvjek spreman, iako nikad na izbornoj listi. Primjer negativne kadrovske selekcije, primjer uhljeba i borca za Herceg Bosnu

Halid Genjac se laktašenjem, prvo uz Aliju, pa Sulju i na kraju uz Bakira evo već dulje od tridest godina mota u politici. Nikad nije okušao sreću na izborima, a uvijek debela đona na visokim položajima i uz dobru plaću. Fuad Kasumović,  javno pitao prije koju godinu:

Kako će Halid Genjac upravljati Parlamentom i voditi Glavni odbor SDA a nikada nije izabran od naroda, nego od stranačkog liderakaže Fuad Kasumović.

“Provjerenoblog” piše: “Svaki primitivac misli da ga mjera  vlastite funkcije, “ispred svog naroda”, oslobađa odgovornosti za demonstriranje osobnih frustracija: količina javne bahatosti, pritom, direktno je proporcionalna veličini funkcije. Najbolji primjer za to je predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije  Halid Genjac.

I tačno, ovaj kako ga u SDA tajno zovu Kenjac, je beskičmenjak koji na političkoj sceni plovi više od 30 godina u samom vrhu, a nikada nije bio na izborima na nekoj listi, da bi dobio povjerenje birača.

Od Alije , preko Sulejmana Tihića , paralelno se dodvoravao Bakiru Izetbegoviću , i uspio zadržati sve pozicije i kod jednog i kod drugog u vremenu najvećeg sukoba Bakira i Sulejmena.

Genjac 4
Lokalni izbori bi mogli značiti El Fatihu za ove lažne državnike i muslimane, ustaško-ćetničke partnere…

I uz sve to, uknjižio značjanu imovinu za sebe i svoju porodicu, a uz put sve zaposliti osim kućnog ljubimca,“ piše na „provjerenoblog”

Genjac je bio i ostao trut, koji se iz godine u godinu bogatio prodajući ublehe i mrak, laži i podvale kakva je i ovaj podvala o pokušaju odgađanja izbora zbog toga sto se, kako zapomaže, nejma se novca (sic!), a nema ni dogovora SDA i HDZ, kao da su te dvoje partije, a ne građani sa pravom biranja i da budu birani, gospodari svoje sudbine, kako Sarajeva, tako i Mostara.

Politički trut, hadum

Genjac je bio i ostao tipičan primjer šteočine kojemu su draži intersi HDZ i Herceg Bosne. Novac se zakonski može i mora osigurati bez obzira što zločinačka udruga SDA-HDZ ne moze formirati vlast, niti usvojiti budžet države zajedno sa svojim SNSD četnicima, bratskim partnerima u rušenju države od koje se silno bogate. Ne, bi bilo dobro, ni demokratski, da se izbori – lokalni i državni – održe jedni za drugim u dvije godine, kaže Genjac, zaboravljajući namjerni hadumluk SDA-HDZ, pače sa SNSD – da se i o čemu dogovore, sve zbog ucjena jednih i drugih i trećih, a ustvari ‘partnerskih dogovora’. Tokom agresije cetničkim granatama su agresori ‘razvlačili pamet’ Sarajlijama. A sada zločinačka ekipa SDA-HDZ-SSND pokušava razvući pamet svima nama. Do sada su uspjavali, a hoće li od sada, ne zavisi od njih, nego od nas građana, u prvom redu Mostaraca. Vrijeme je pobune, a pobuna je sevap jer vodi slobodi!

Travnik
Genjac jači od Travničkih bedema 

Genjcu i SDA, kao i njihovim lopovskim fašističkim kriminalnim partnerima u HDZ-u već lijepo odgovorio SDP BiH zaprijetivši im i krivičnim prijavama, ako pokušaju spriječiti lokalne izbore. Umjesto sto su palamudili i obmanjivali javnost pričom o tome kako ‘nema dogovora za Mostar između HDZ i SDA’, bolje bi im bilo da su sprovesli presudu Evropskog suda za ljudska prava od 27. oktobra 2019, po tuzbi Irme Baralije iz Mostara, kojom se, između ostalog, nalaze državi da održi demokratske izbore u Mostaru, te da tužena država mora izmijeniti relevantne zakone najkansnije u roku od 6 mjeseci po donošenju presude.

Nista od toga nije uradjeno. Nije teško zaključiti i zašto! Genjcu, kao i njegovim stranačkim ‘pajdasšima’ i lopužama kao i njihovim ‘koalicionim parterima’ očito odgovara postojece stanje jer bi u suprotnom mogli izgubiti izbore a time i pare. s lahke strane.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/odluka-europskog-suda-za-ljudska-prava-bosna-i-hercegovina-odgovorna-je-zbog-neprovodenja-izbora-u-mostaru/9550070/

Crtice iz biografije Halida Genjca – mali ram za veliku sliku pehlivana na kanafi

Da se ovdje malo pozabavimo samo djelićima iz biografije Halida Genjca („Kenjca“), a da je on taj koji galami o tome kako se izbori u Mostaru nece odrzati.

Halid je Genjac rodom iz Visokog, a prije rata radio je u Travniku kao, i to kao dobar stručnjak, tvrde Travničani koji ga poznaju.

Bio je mlad i na dobrom glasu kao specijalista ginekolog u Travniku, imao je lijep pristup prema pacijentkinjama.

“Kako je travnički SDA imao predsjednika koji je, zajedno sa gradonačelnikom radio u korist HDZ-a, te zijanili tako što je HDZ dobio pet resora, a SDA-u ostala četiri, iako je SDA pobijedila na izborima, bilo je potrebno smijeniti one koji su doveli do te pogubne situacije” kaže jedan od poznavalaca travničkih prilika, sudionik u političkom I intelektualnom životu Travnika.

Genjac 2
Halid Genjac je primjer pehlivana na kanafi; ni tamo ni vamo, uvijek na površini  – šljam koji se decenijama taloži – uvijek uz SDA i HDZ u dobitničkoj veliezidajničkoj kombinaciji, tamo gdje su pare i privilegije

Ekipa patriota unutar SDA su vještim manevrom uspjeli pritisnuti dovoljno jako da tadašnji Predsjednika SDA, dr Kreho, podnese ostavku.  Za v.d. predsjednika SDA u Travniku predložen je Halid Genjac, s obzirom na to da do tada nije imao ‘mrlju’ u svojoj biografiji.

Kasnije je Ganjac i formalno potvrđen za predsjednika legitimnom izbornom procedurom. Nije trebalo dugo da pokaže svoje pravo lice jer je počeo unutar SDA ‘gurati’ lopove iz bivšeg sistema, koji su se ‘uvukli’ u stranku da ponovo dočepaju rukovodnih pozicija, zbog čega je došlo do Genjčevog mimoilaženja sa Kadrovskom komisijom SDA, kako reče isti poznavalac tadašnjih političkih prilika i učesnik političkog života u Travniku.

Pred početak agresije, jedan dio patriota iz gradske SDA organizirali su se kako bi osnovali jedinicu za obranu od četnika, koji su se već utvrđivali na Komaru i Vlašiću. Nađene su i prostorije za tu novoosnovanu jedinicu.

Jednom prilikom, Genjac je došao u tu prostorijui, i, ugledavši oružje, pitao ‘Šta to radite’ i nastavio: ‘Nemamo instrukcije iz Centrale za to!’ ‘Srbi će nas optužiti da hoćemo rat’. Neko od prisutnih ga je istjerao iz prostorija rekavši da njemu ‘neće ni Alija ni iko drugi reci kako će braniti svoju zemlju i svoj grad’.

Tokom ljeta 1992 je odlučio je, zajedno sa gradonačelnikom, koji se izjašnjavao kao ‘Hrvat islamske vjeroispovjesti’, ići na noge Bobanu u Grude, iako je Klub intelektualaca u gradu, nakon rasprave o tom ‘putovanju Genjca’ velikom vecinom odlucio protiv toga, pa je zaključeno da on ‘nema mandat da ide u Grude, i da Boban izvoli doći u Travnik’. I pored takvog zaključka, on je s gradonačelnikom otišao sustradan u Grude! Politički protivnici Genjčeve suradnje sa Bobanom i herceg Bosnom, vremenom su se našli na “hit”-listi HVO!

Bobanov igrač – nagrada mjesto vice-guvernera IX provincije ako Travnik preda Ustašama

Tokom agresije, Genjac je ‘igrao’ s Hrvatima. Nije tajna da ga je svojevremeno Boban hvalio kao nekog ‘s kim moze pregovarati’. Bilo mu je tih ratnih godina obećano i mjesto vice-guvernera IX provincije tzv. HZ HB, ukoliko se Travnik preda ustašama.

Čak je u tu ‘igru’ perfidno uvukao i rahmetli generala Mehmeda Alagica, da mu ne bi stajao na putu, pa mu je složio priču da ‘ne smijemo zaratiti s Hrvatima jer, Alagic neće moći ići da oslobađa Vlašić, posto bi ‘moguci sukob sa Hrvatima mogao dovesti u pitanje oslobadjanje Vlasica’.’ Genjac je rekao Alagicu da su to ‘instrukcije iz Sarajeva’ da se ne zarati s ustašama.

Iako je Alagic u početku nasjeo, ali je poslije shvatio o čemu se radi kada su ustaše u Jankovićima iskopale rovove i stavile teško naoružanje sto metara od kasarne generala Alagića.

Genjac je htio predati travnički SUP ustašama, ali su ga srecom, patrioti vještom igrom spriječili u tome.

Alija je bio informiran o svemu šta se dešavalo tada u Travniku. Ali, umjesto da Genjca smijeni, on ga je unaprijedio!

Vrijedi spomenuti da je podjela Travnika i danas veoma aktuelna i da se tiho zavrsava 1992. zapoceti ‘posao’ jer su se opstine podijelile na ‘nacionalnoj osnovi’, a HDZ je, po tom šablonu namjeravao proglasiti Travnik ‘gradom sa specijalnim statusom’. A onda im je račune pomrsila pandemija Covida-19!

Vremenom isplivali su do tada nepoznati dijelovi Genjčeve biografije.  Stari kominustički kadar se preko rahmetli punca svoje prve supruge uvukao Aliji Izetbegoviću u stražnjicu. Od zadrtog komuniste, postao je gorljivi novokomponirani mladi musliman.

Kao komunistički potrčko, prokazivao je policiji muslimane koji ne jedu krmetinu. Da bi se optužbe primile, da se pretpostaviti da je morao i sam jesti svinjetinu i tako se praktično dokazati ‘nalogodavcima’. Spomenuti Travničanin javno pita Genjca jede li i danas  krmetinu! Ne jede, možda, to nije u modi, ali  bi mu zalogaj uskoro mogao ‘zaglaviti’ baš zbog svih aferima koje zaradio u svojoj jalovoj političkoj karijeri, kao uspješni SDA uhljeb i državni štetočina.

Kao stari prijatelj HDZ-a i zločinačke Herceg Bosne, Halid Genjac se danas dokazuje kako ‘nema dogovora za Mostar’ kao da SDA i HDZ mogu odlučivati o sudbini Mostara, i to još decenijama dugim odgađanjem izbora.

Genjac rado ističe, kako je Travničanin, iako je iz sela pokraj Visokog, bez ikakvog ugleda.  Jedan od uglednih Travnicana i izvanredan poznavalac i sudionik politickih dogadjaja u Travniku i tokom agresije i danas (ime poznato autoru ovog teksta) na svom Facebook profilu tvrdi da Genjca nikad niko nije vidio na ulici u Travniku u koji dolazi samo sa svitom SDA iz Sarajeva da bi palamudio.

Mozda je Halid Genjac i ogluho, i posenilio i oćoravio, pa se ne sjeća da u onoj presudi Evropskog suda za ljudska prava od 27.

oktobra 2019, također stoji da je Sud u Strasbourgu indiciraio da bi mogao direktno intervenisati i nametnuti ‘privremeno rjesenje’ za izbore u Mostaru,  kojim bi se regulisao način provedbe izbora ukoliko se ne sprovede presuda u roku od sest mjececi od datuma kada je ista postala pravosnazna. Podsjetimo Genjca i na to da je tih sest mjeseci proslo, te da je govoriti kako ‘nece biti izbora u Mostaru’ ravno krsenju te presude Evropskog suda za ljudska prava!   

SDA i HDZ zajedno sa SNSD-om odavno ne zarezuju presude ni domaćih ni svjetskih sudova. Hoće li tako biti i dalje, ne zavisi od njih, nego od građana koji će o svojoj sudbini odlučivati i na predstojećim izborima, umjesto Halida Genjca, SDA velizdajničke kamarile i njihovoh ustaško-ćetničkih partnera, sve kriminalca do kriminalca.

Ovdje je njihova lista nadrealista, sve rekorder do rekordera u dušmanluku prema narodu, građanima i državi, udarnički za svoh džep.

Za pojedine njegove mandate Halida Genjca nema brojki kada su u pitanju primanja, ali od 2000. godine, ne računajući rad u Predsjedništvu BiH, Halid Genjac je samo na ime mjesečnih plata, paušala i ostalih naknada zaradio 1,094 miliona maraka, tačnije 1.094.658 KM.

Vakat ih je pobacati na smetljište poviejsti, s one strane brave.

Dokaz su i djeca poput austrijske ministrice pravosuđa Alme Zildić, kojoj nije san biti Halid Genjac. Da pače!

http://www.source.ba/mobile/clanak/Haris/514606?fbclid=IwAR1PqCEccZlZOxk97eD1oRIc2EcJXkN31Vpw22OenP9CURzgbcM2OZZZUJE

MUSLIMANIMA (Varcar Vakufa) JE UKRAĆENO PRAVO NA VJERU I MIRNO UŽIVANJE SVOG POSJEDA Uskoro: KOMLETAN PREVOD ODLUKE DOMA ZA LJUDSKA PRAVA U VEZI SA OTMAČINOM I POKUŠAJEM TRAJNOG PRISVAJANJA VAKUFSKOG ZEMLJIŠTA NA MJESTU PORUŠENE MUSTAFA-AGINE DŽAMIJE I DEDIĆA MEZARA U VARCAR VAKUFU

džamija, prospektNa ovom Blogu je objavljen tekst o presudi Doma za ljudska prava kojom se Islamskoj zajednici potvrđuje pravo vlasništva nad otetim vakufskim zemljištem na mjestu na kojem su srpske vlasti i srpski mineri srušili 400 godina staru Kizlar-aginu (Mustafa-aginu) džamiju u Varcar Vrcar Vakufu koja je bila Nacionalni spomenik kulture. Oteli su i u građevinsko zemljište pretvorili dio Dedića mezara uz porušeno džamiju.

https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/

U pripremi je prijevod  kompletne Presude Doma naroda po tom pitanju.

Izdvajamo jedan od najvažnijih dijelova toga dokumenta koji može poslužiti kao putokaz za vraćanje ostale otete imovine, pa tako i starog mezarja na lokalitetu u Starom selu kojeg je, kako upućeni izvori tvrde, otela Skupština općine Mrkonjić-Grad i uknjižila na svoje ima kao vlasnika. Raznim mućkama, pozivajući se ne nevažne zakone o gorbljima, uzurpator planira oteto i zadržati.

Islamska zajednica mora poduzeti mjere da bi vratila ne samo oteti lokalitet mezarja u Starom Selu.

Ovdje je citat iz Presude doma za ljudska prava na koji se Islamska zajednica mora pozivati svaki dan.

Neka Turci obnavljaju Kizlar-aginu džamiju, ali štetu namiriti srpsko-četničke vlasti koje su je srušile i pokušale oteti vakufsku zemlju na kojoj je bila džamija i mezarje.

Tek tada imaćemo garanciju da neće ponovno rušiti i da nas neće tako lahko pobiti, otjerati i oteti imovinu, ili budzašto doći do naše djedovine i vakufa.

Citat: Original

  1. 5. Conclusion on the merits
    157. The Chamber, therefore, finds, in conclusion, that the respondent Party has violated the applicantís right of access to court as guaranteed under Article 6(1) of the Convention, the right to freedom of religion as guaranteed under Article 9 of the Convention, the right to peaceful enjoyment of possessions as guaranteed under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, and has discriminated against the applicant in the enjoyment of the latter two rights.                                                                                           
    Prevod:

  1. Zaključak o osnovanosti
  2. Vijeće, stoga, zaključuje da je tužena strana (Skupština općine Mrkonjić-Grad, op. I.H.) prekršila pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu zagarantovano članom 6 (1) Konvencije,  pravo na sloboda religije zagarantovano člankom 9. Konvencije, pravo na mirno uživanje posjeda zagarantovanih člankom 1. Protokola br. 1  te Konvencije, čime je diskriminirala pravo podnositelja zahtjeva u uživanju ova dva prava.                                                                                                                                                                 

    kolobara
    Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

     

_MG_2016
Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad. Nažalost, to niko ne traži. Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti – kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada

IMG_0294
Stalna srbijanska zastava na “privremenom” objektu restorana “Србија” – na mezaru,

 

IMG_8745

Staro Selo kod Varcar Vakufa MUSLIMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZA TRAJNO USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA

Staro Selo kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada)

MUSLMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA IZ NA USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA…

  • Nije jasno zašto Medžlis IZ u  Varcar Vakufu traži na korištenje, umjesto na zaštitu i čuvanje od potpunog uništenja, jer mezar se odavno ne koristi za ukope
  • Sudeći po tome kako se današnja uprava Islamske zajednice u Varcar Vakufu brine o mezarju i vakufskoj imovini – najbolje bi bilo da to mezarje a i vakuf preuzme odgovarajuća BH-ustanova za  očuvanje baštine, kako bi ih sačuvala od daljeg propadanja i uništenja
  • Ne treba se čuditi što je ovaj mali starinsko mezarje srpsko vlasništvo. Nakon počinjenog genocida, četnici su nagrađeni sa pola državne teritorije. Koga briga za mali mezar! Zločinački SDA-IZ režimski dvojac pravi ustupak za ustupkom genocidnoj RS, spašavaju je i politički i financijski. Srasle ko noat i meso ove dvije fime su halalile i genocid i urbicid, potkopavale pravdu. Danas su najviši funkcioneri SDA u vrhu IZ. Tako je i u Varcar Vakufu gdje je predsjednica SDA ujedno i šefica IZ, jedna od rijetkih zaspokenih muslimana i “muslimana.” Kako se može od takvih očekivati da čuvaju i zaštite ovaj mali starinski mezar! Zašto u svom zahtjevu nisu tražili čuvanje mezarja, a ne trajno korištenje? Mora da su taj zahtjev podnijeli Općini pod nečijim nagovorom, i to teška srca da se ne zamjere prikama.  Kome se žaliti, pa Reis Kavazović drži za direktora Vakufske direkcije Zaimovića (hafiza i doktora, sic!) osobu koja je prodala Hadži-Babino mezarje u Banjoj Luci uz pomoć tamošnjeg bivšeg muftije Kozlića koji je unaprijeđen. Ovaj sadašnji Avdibegović je potkupljen od strane najvećeg islamofoba i četnika Dodika, za šaku maraka, a za njim se od prije vuku kriminalni finacijski repovi i malverzacije. Što bi rekao rahmetli Stipo Demirović Špuke, prodali bi oni ne samo obraz, nego  i didov mezar. I prodali su! Ovo je priča o srpskoj otimačini svega muslimanskog, genocidu i genocidu urbicidom, ali i o našem baliluku, zapuštenosti i zatravljenosti ne samo naših mezarja, nego i našeg duha. Postali smo mentalni Srbi, većinom, a čast izuzecima!

Mezar - Staro Selo. Rješenje

Ovo je feksimil Obavještenja koje potpisuje načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna ANIČIĆ kojim se obavještava zašto se ne može udovoljiti zahtjevu Upravnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad kojim se traži od SO-e trajno upravljanje i korištenje  mezara u Starom Selu.

“Obavještenje” je informacija, ali ne i pravni akt. Zašto je “Obavještenjem,” a ne “Rješenjem” kao pravnim aktom, odbijen Zahtjev Medžlisa, odgovor zna gospođa Načelnica.

U Obavještenju o se navodi kako je spomenuta parcela – koju gospođa Aničić naziva “muslmanski mezar” – u posjedu, to jeste u vlasništvu Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

A Staro Selo 4
U dosta dobrom stanju nalazili su se objekti u Starom Selu do pred Drugi svjetski rat – Kula, bosanske kuće, drvena džamija,  a onda su sve to spalili srpski ustanici – četnici

Postavlja se pitanje kako je moguće da je Općina Mrkonjić-Grad posjednik-vlasnik muslimanskog groblja-mezara? Da li je to postala legalnom kupoprodajom, ili otimačinom zvanom agrarona reforma 1918. ili kasnije putem faslifikata u papirima, avionskih snimanja, prepisvanja katastraskh knjiga, pa je promijenjen titular vlasništva? Kada i kako je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu koje je većim dijelom bilo prvo Vakuf Mustafa-age, pa Kulenovića begluk – bošnjačko-muslimansko naselje?

U naučnom radu o Starom Selu autor prof. dr. Salih Kulenović tvrdi: “U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarje površine 1044 mu kome se nalazila i džamija.”

Dr. Kulenović koristi termin “muslimansko mezarje” – ali ne navodi u čijem je  posjedu! Ne može biti i muslimansko i srpsko, po imanu muslimansko, a po gazdi – srpsko – SO-e Mrkonjić-Grad! 

Muslimani Starog Sela nisu mogli kroz povijest , niti bi im vjerski i svjetovni zakoni to dozvolili, sahranjivati svoje umrle u mezarje koje nije bilo u njihovom, nego u srpskom posjedu. Morali bi plaćati makar simboličnu zakupninu, morali bi imati dozvolu za korištenje mezara.

A Staro Selo, Hamid Habibović
Staro Selo nekad, danas ni traga Kuli Kulenovića, ni muslimanskim kućama

Kulenovića kula je prodavana, ali nikad u srpske ruke: U svom radu o Starom Selu,

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

dr. Salih kulenović piše: “Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar. Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.”

Dakle, kula nije bila nikad u vlasištvu Srba, ali su njeno kamenje Srbi i njihove vlasti raznijele.

Da li je neko od Bošnjaka nekad prodao “didov” mezar (srpskoj) Opštini Mrkonjić-Grad, historijski znalci poput prof. dr. Saliha Kulenovića čiji smo naučni rad o Starom Selu objavili, morali bi znati. Iz odbijenice (Objašnjanja) načelnice Divne Aničić je razvidno kako Islamska zajednica, to jeste Medžlis u Mrkonjić-Gradu, ne traži da mezarje prijeđe u vlasništvo Medžlisa, nego da ga trajno koristi i upravlja njime. Kako će ga koristiti, ne zna se.

Možda je gospođa načelnica uvijeno odbila zahtjev IZ jer se boji da bi u tom mezarju muslimani mogli opet sahranjivati svoje umrle, čime bi se pokvario srpski plan o srpskoj zemlji, čak i kada je muslimansko mezarje u pitanju? Zato s eona u “Obavještenju” laća zakona o grobljima kao komunalnim objektima.

Mezarje u Starom Selu je zapušteno i u stanju je potpune devastacije. I sad, kad je to tako, a moglo bi uskoro biti i preorano srpskim plugom,  taj proces bi možda bio makar usporen,  pa bi mezarje podsjećalo i Srbe da su muslimani donedavno živjeli u Starom Selu i kopali svoje u tom starom mezarju, a takvo što Načelnica u svojoj srpskoj glavi ne može ni zamisliti. I još gore, ne daj Bože, ako bi se muslimani vratili živjeti u Starom Selu, ili dovozili umrle, pa  nastavili kopati mrtve u starom muslimanskom mezarju...

Stoga, možda bi bilo bolje da je Upravni odbor Medžlisa kao podnosilac zahtjeva za  trajnim ustupanjem i korištenjem napisao: “Naša je namjera spasiti zapušteno mezarje od dalje devastacije i potpunog uništenja.”

Ali, boj se da bi i tako dobili pozitivan odgovor jer to ne bi bilo u skladu sa živućom politikom “Crne ruke.” Najsigurnije je kad je “pusto tursko” postalo srpsko.

I područje toga mezarja bilo je nekad dio Vakufa Mustafe-age Kizlar-age, utemeljivača Varcar Vakufa, današnjeg Mrkonjić-Grada. Ako je tako, onda se nikako i nikad nije moglo otuđiti, prodati, pokloniti, ni sultanovom, ni  pašinom ni vezirovom voljom.

Kako se Opština Mrkonjić-Grad dočepala i ove “zemljišne čestice” (vakufskog, beogovskog, muslimanskog) mezarja – odgovor se moguće nalazi u činjenici da su nekadašnji begovski kmetovi postali gospodari, po sistemu “zemlja je onog ko je obrađuje (sic!) ili otme, dobije u posjed džabe.  Nekadašnji ogromni Mustafa-agin  Vakuf sveo na fildžan, zaslugom ne samo novih gospodara. Jer, ni Islamskoj zajednici nije mrsko prodati po koji komad vakufa čak i za grijanje njihova ureda. Primjera prodaje i otuđenja vakufa ima za izvoz, nažalost, i lokalno i šire – na prostorima bivše Jugoslavije.

Islamska zajednica je prodala srpskom tajkunu mezarje Hadži-Babinog vakufa u Banjoj Luci. Šteta koja je nanesena vakufima nakon II svjetskog rata kao općem dobru svih ljud mjeri se milijardama dolara. Taj podatak (šest milijardi dolara) mogao se čuti na Simpozijumu o 400 godina postojanja Mustafa-aginog Vakufa u Mrkonjić-Gradu koji je održan pred zadnji rat. Šteta po duhovnu baštinu muslimana, šteta za opće dobro svih ljudi –  je neprocjenjiva.

AF Staro Selo 11
Staro Selo danas – potpuno izmijenjn izgled, opustjelo je, zatrto sve što podsjeća na muslimane Bošnjake, a mezarje je u posjedu srpske Skupštine općine Mrkonjić-Grad. U sredini snimka načinjneog dronom, nekadašnji je posjed  Mute Krivdića koji je on zvao Luka, najplodniji komad ziratne zemlje u ovom kraju. Prodan je lani. Plug odavno nije zaorao brzadu, a dio Luke je pretvoren u auto-otpad. Šteta! (Photo. I. Halilović)

Budući da je Staro Selo bilo u muslimansko-bošnjačkom, vakufskom, begovskom, porodičnom posjedu, lijepo bi bilo od gospođe Aničić da javnosti predoči dokument na osnovu kojeg se vidi da je spomenuta parcela mezarja u Starom Selu kupljena od muslimana vlasnika i kao takva pravno prešla u ruke Opštine Mrkonjić-Grad.

Pa i tada, ta nedozvoljena trgovina nema pravno uporište u strogim propisima vakufljenja i upravljanja vakufom. U suprotnom, može se zaključiti da je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu na nezakonit način, uzurpacijom agrarnom reformom 1918., ili na neki drugi ilegalan način. Otmačina je tradicija srpskih vlasti. Uostalom, i sama zgrade Općine, trg Kralja Petra, i čitavo gradsko uže i šire područje Općine pripadalo je vakufu, o čemu svjedoče Vakufnama i drugi dokumenti, a i činjenica da su i zgrade Medžlisa IZ i Općina Mrkonjić-Grad prvi susjedi.

AF Staro Selo 5
Stao Selao dans: Ni traga muslimanima Bošnjacima, a biljezi nestaju pod zubom vrmena i nebrige (Snimak dronom I. Halilović)

Pa i ako je mezarje u Starom Selu prodano, ustupljeno, odeto. opet nema formlanog razloga za odbijanje zahtjeva za trajnim upravljanjem čuvanjem od devastacije mezara u Starom Selu. Što će mezar Načelnici Općine, ako ne zbog namjere da ono vremenom nestane! Možda napravi zgradu kao na Mečetu u Varcar Vakufu, na mjestu stare džamije…

Kulu Kulenovića u Starom Selu, neki je od osiromašenih begovića možda prodao, pa tako i mezare predaka! Kad id ekrava, neka ide i tele i priuza! Možda je prodao i lokalitet džamije koju je podigao beg Kulenović. Ali, ni Kula, ni Džamija nisu mogle biti srušene samo i jedino zubom vremena. Kulu su zapalili srpski ustanici (četnici!) početkom II svjetskog rata. Od  kamena Kulenovića kule izgrađen je Zadružni dom u Bilajcu, a nešto ga je završilo u temeljima i zidovima kuća po Starom Selu.

Nemoguće je da su muslimani uzurpirali, oteli nečiju zemlju da bi izgradili džamiju, jer to ne bi bila džamija kao Božja kuća pravovjernih, nego haram-kuća, taman da su stobezi.  Tako je i kada je u pitanju mezarje pokraj Džamije. To svakako ne bi bilo u duhu vjere, to bi bio grijeh, kažnjivo i po Božjem, a i po zemaljskim zakonima.  Odgovori na ova pitanja se moraju dati.

Načelnica Divna Aničić podsjeća-informira-podučava-obavještava Medžlis Islamske zajednice da se mezarjem (grobljem) smatra ono zemljište koje služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti, pa pošto se u tom mezarju više ne kopa, i ne treba ga dati muslimanima na korištenje i čuvanje od propadanja. Neka se za sada naiva muslimanskim mezarom, ali neka propada, o neka mu se zatre trag, što prije to bolje. 

Aničić
Načelnica Skupštine općine Mrkonjić-Grad Divna Aničić;  Mezar je muslimanski, ali je u srpskom vlasništvu (Photo: “Nezavisne novine”

Mezarje u Starom Selu ne služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti od 1950. jer tu odavno ne žive muslimani.  Neće nikad ni živjeti! Ovovremeni muslimani ovog kraja mogu poslužiti kao primjer odricanja od svoje baštine i povratka na didovinu. Stoga, neopravdan je strah gospođe Aničić po tom pitanju.

Uz to, postoje dva harema u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu u koja se kopaju i oni što su ostali u Varcaru, a i neki koji su ga za života morali napustiti, najčešće zbog srpskog fizičkog i duhovnog terora, urbicida i genocida. (Islamska zajednica ima geslo – prvo pare, preko 1.000 KM, pa onda dozvola za ukop!

Činjenica koju načelnica Opštine Divna Aničić zanemaruje je kako Islamska zajednica nije tražila mezarje za obavljanje pogrebnih djelatnosti – dženaza, iz prostog razloga što u Starom Selu ne živi ni jedan musliman.  Za to je kriva agrarna reforma iz 1918., paljevine i pljačke srpskih ustanika, rušenja Kulenovića kule, prepuštanje zubu vremena mezara i nišana, džamije, objekata orijentalne bosanske arhitekture, prelaskom zemljišnih posjeda u ruke Srba srpske Opšine Mrkonjić-Grad, stopostotnom izmejnom etničke strukture stanovništva.

Vratimo se Obavještenju!

Navođenje zakona koji tretira pitanje i ovog mezara kao komunalnog objekta za sahrane u najmanju ruku je smiješno kao providan pokušaj opravdanja odbijenice pozivanjem na zakon. 

Općina Mrkonjić-Grad se oglušila na ponovljeni, službeno protokolirani zahtjev nekoliko stotina građana za preimenovanje makar nekoliko ulica srbijanskih mitoloških junaka poput Rđe Zlopogeće, Majke Jugovića, četnika Drenovića  – imenima bošnjačko-hrvatske povijesnih ličnosti koje je ovaj kraj izrodio, kako bi i povijest i kultura starosjeditelja bila makar zehru zastupljena. Načelnica ni mukajet. Muslimani jednostavano nisu nikad ni postojali. Srpska Općina Mrkonjić-Grad ima svoju slavu, slave imaju i škole, i elektro-privreda, mural Kralja Petra je zidu na jednoj raskrsnici, srpskom kralju (koji nema veze sa poviješu grada)  je na sred Kolobare, na vakufkoj zemlji…, ali nigdje ni traga makar Mustafi-agi utemeljitelju grada. Glavni Mustafa-agin spomenik, simbol, stožer oko kojeg s erazvijao grad, Džamiju, su poravnali, ostalima nema ni traga, a na ruševinama Džamije napravili deponiju smeća.

Mustafu-agu, iako mu je djed bio musliman, Bošnjak, svojatali su kao Srbina!

Ruski ambasador-špijun Giljferding bilježi polovinom 18. stoljeća  tek šest prvoslavnih kuća u gradu. (To su kuće i danas čestitih Srba, starosjedilaca!)

Od 2.000 muslimanskoh kuća, koje bilježi putopisac Evlija Čelebija stoljeće ranije, danas se na prste mogu prebrojati. 

Dom zdravlja nosi ime “Dr. Jovan Rašković” pokraj toliko zaslužnih lokalnih doktora. Haj, neka ne daju ime makar i sokačiću po nekom Bošnjaku ili Hrvatu,  ali neka dadnu po dr. Juliusu Grinfeldu, on je zadužio ovaj kraj. (Dodik ima dostove među viskom izraelskim ličnostima, ali eto zaboravljaju dr. Grinfelda! Ne mere ga zapasti od Rđe Zlopogleđe, onog pjandure i balvanaša Raškovića koji je svojom bolesnom politikom prouzrokovao nesreću i nestanak krajiških Srba!)

A Mezar - Staro Selo. paragraf 5
Nema opravdanja zašto je muslimansko mezarje u srpskim rukama, niti ima opravdanja za uskraćivanje zahtjeva za korištenje pozivanjem na zakone o grobljima, niti na zadnju, netačnu godinu kada je ovdje neko ukopan

Gospođa Načelnica navodi, sve pozivajući se na zakon, kako se tražena parcela – muslimansko mezarje – ne može koristiti u pogrebne svrhe jer je to groblje staro, a00 se u njemu ne vrši ukop zadnjih 90 godina.

To je izmišljotina!

Pa da i jeste tačana brojka od 90 godina, to nije uopće razlog za odbijanje zahtjeva za korištenjem i čuvanjem mezara. Istina je kako se ukop u tom mezarju ne vrši od 1950. To tvrdi dr. Kulenović u spomenutom radu o Starom Selu, znači zadnjih 70 godina!

A Staro Selo - plan mezarja
Skica preuzeta iz rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Dr. Salih Kulenović: “Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.”

(Tu je, među ostalim, i posjed Muharema Krivdića, ustvrdio je nedavno njegov unuk Asim Krivdić.)

Ibid: Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

Ibid, citat: [14] U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu. Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje.” Kraj citata.

Gospođa načelnica Opštine Mrkonjić-Grad, Divna Aničić, koja je vlasnik mezarja u Starom Selu, ne drži se teme, polupala je namjerno lončiće kako bi opravdala svoju arogantnost i pakost.

Sporno muslimansko greblje – to jeste mezarje – neće biti buduće mjesto ukopa niti smiraja muslimana. Niko neće poželjeti sahraniti nekoga svoga u mezar koji je tako zapušten i koji bi uskoro mogao biti zatrt! teško, da je i u očuvanom stanju.

Muslimani su poumrli, protjerani pred barbarima i paliteljima, ostavili kosti u muhadžirluku, ispalili se na Mars, protjerali se u Europu ili Ameriku, neće će se vratiti…  U Starom Selu nema selameta. Ali, tamo je njihovo mezarje kao dokaz da ih je tu nekad bilo! Mezarje je i u ovom slučaju matična knjiga muslimana. Tu matičnu knjigu Načelnica bi da uništi i tako nastavi tradiciju zatiranja svega muslimanskog

A Nišan
Čupanje korijenja, uništavanje matičnih knjiga muslimana Bošnjaka – Lijepo urešeni nišan na Mečetu; uklonjen je, pa nestao, a na njegovu mjestu je nikao Spomen-dom ZAVNOBiH-a Dom je preimenovan u Dom kulture, a umjesto utemeljitelja novije bosanske državnosti, spomenik je srpskom borcu – junaku “Otadžbinskog, oslobodilačkog rata” (Photo: Ivan Lovrenović)

Nije li Spomen-dom ZAVNOBiH-a izgrađen na mezaru na Mečetu, kao i “baraćka” zgrada na ruševinama džamije koju su komunisti prvo pretvorili u skladište građevinskog materijala? Nije li u mjestu Kula (sic!) gdje je bio begovski čardak Bahitijarevića, nestalo bilo kakovog traga i kule  muslimana! Ostalo je ime, čudi me da ga nisu promjenili u Srpsku kula, ili Obilića kulu. Ili, Kula Rđe Zlopogleđe. U Kuli odavno nema muslimanskog uha, mogli su.

IMG_4049
Spomen dr. Luki Čuliću, gospodaru života i smrti, spomen kuluku i genocidu. Po kriterijima novokomponiranih Srba, dr. Čulić je za istrebljenje poturica, katolika, za progon, smrti, otimačinu posjeda (uz potvrdu!) – mogao uskoro dobiti svoju ulicu, trg, ili ime Doma zdravlja! 

Nakada su muslimani živjeli u Podrašnii, Sitnici, Bočcu…

Gdje je bočačka džamija? Gdje su bočački muslimani?  Obitelji Dizdara i Kapetanovića su poklane, a koljaču Lazaru Tešanoviću, četničkom vojvodi, današnji Srbi su ispavili spomenik. Ubijenim Dizdarima i Kapetanovićima spomen-obilježje je srušeno. Ko koristi posjed Dizdara i Kapetanovića? Čija je tvrđava, lokalitet srušene džamije? To bi gospođa Divna Aničić morala znati!

Desetci žitelja Trnova stradali su od četničkog noža i paljevine. Koliko se sjećam, odbijen je zahtjev da se ogradi tamošnji mezar.

Nekada su se bezi, po tvrdnji današnjih mješatana Kule (Srba,) u akšam, za tiha vremena, međuosobno dozivali sa bezima u Starom Selu. (Vazdušna linija od Kule do Starog Sela je oko pet kilometara.) Ne samo da su nestali velikoposjednici bezi čija je zemlja oteta i poklonjena “onima koji je obrađuju,” nego je iskorijenjeno i svako muslimansko sirotinjsko ime, porušen mesdžid, džamija, a imovina oteta, 1992. uz muhur četničkih vlasti.

AA porijeklo s tanovništva
Lovrenović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, NU Mrkonjić-Grad, 1973.

Uveden je i novi zakon, po kojemu muslimani ne mogu na rukama nositi svoje umrle od kuće do džamije, i od džamije do mezara! Ukinuta je tradicija stara 400 godina odavanja počasti umrlima nošenjem na rukama. Valjda da džennaza ne bi smetala srpskom saobraćaju  i da bi nazor uvedena u ovdašnju tradiciji “voženja” mrtvih do groblja. Volovska kola i opanke, novograđani su zamijenili skpocijenim autima i lakiranim cipelama.

AF staro selo 6
Pogled iz prtičije perpektive na jedan zaselak Starog Sela: Još je dosta napuštene muslimanske zemlje u ovom kraju koja će boj se, uskoro biti uknjižena na srpske vlasnike (Photo: I. Halilović)

Bodu u srpske oči i zadaju bol u srcu i mozgu ostaci Kule, Džamije, nekoliko nišana. Sve to treba porušiti i poraavnati.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

Da je načelnica Divna Aničić pozitivno odgovorila na zahtjev IZ, onda bi dokazala da ona i sama nije dio srpske politike zatiranja svega bošnjačkog kako bi se izgradio lažni mit o Srbima kao većinskim vlasnicima nad zemljom i na području Opštine Mrkonjić-Grad. Mezari, kule, toponimi sa muslimanskim predznakom mogu nanijeti duhovnu bol Srbima… Tako je nestao i stari originalni naziv Varcar Vakuf, a i Varcarani.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

A Staro Selo - osnova džamije

Devastacija mezarja iz XVIII vijeka nastavljena je sve do danas. I bez naučnog rada koji to potvrđuje, to je vidljivo svakome ko živi, ili ko kroči nakratko u Staro Selo, a ima zehru znanja o tom starinskom muslimanskom lokalitetu uz nekropolu stećaka.

Citat: “Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.” Kraj citata.

Dalje, ibid: “Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena. Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.”

Mezar - Staro Selo. Divna

Zaključak: Načelnica Opštine Mrkonjić-Grad poručila je svojim potpisom na Obavještenje – odbijenicu zahtjeva Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad za ustupanje mezarja u Starom Selu IZ čime je postupila mimo logike, ali po pravilima srpske hegemonističke i agresivne politike uništenja svega što je muslimansko – bošnjačko. Ta barbarska politika presuđena je i odlukom Doma za ljudska prava BiH koji je presudio da je srpska vast u Mrkonjić-Gradu pogazila prava muslimana na slobodu vjeroispovijesti.

Načelnica Divna Aničić ne dozvoljava u ime zakona (sic!) da se spasi i sačuva muslimansko mezarje u Starom Selu  koje je u srpskom posjedu i propada, jer ako se ne uništi, dokaz je to da su u Starom Selu živjeli i u mezarje kopani muslimani.

To mezarje u Starom Selu nalazi se u blizini srednjovjekovne nekropole stećaka. Dr Salih Kulenović navodi:  “Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

A Staro selo, sl 2.

“I ispod stećaka i ispod nišana leže isti ljudi ove zemlje, leže doslovno naši preci… Bošnjaci nisu neki strani, tuđinski, anadolijski, azijatski, istočnjački element, ili istočnjački i osmanlijski ostatak u ovoj zemlji, nego su Bošnjaci stari bosanski i stari evropski narod… na osnovu onoga što su neupitni tragovi njihova postojanja, života i smrti bosanskih i bošnjačkih ljudi na ovoj našoj jedinoj bosanskoj zemlji” rekao je dr Kordić na nedavnoj promociji knjige r. Ibrahima Pašića: “Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini.”

U makar u 170 slučajeva u Bosni nauka je dokazala kako su prelaskom na Islam Bošnjaci – muslimani nastavili sahranjivati svoje umrle u mezarevima u blizini nekorpola stećaka, blizu didu, pramdidu, precima. Nisu se odrekli svojih “inovjernih” predaka, svojih korijena, nisu staru vjeru ni vrijeđali ni osporavali, jer bi tako osporili sebe.

A Staro selo, sl 2.
Crteć preuzet iz naučnog rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Prirodna je želja insanska poslije smrti biti “blizu dida,” makar did bio doskora i bosanske krstijanske vjere. Vjere su se mijenjale, nisu ni bosanski Srbi koji su propagandom i potkupljivanjem ostali vjerni  “pradedovskoj veri” i postali Srbi, ostali vjerni bogu Perunu, pa se i dalje klanjaju drveću! Primili su pravoslavlje, pa su rušili sve što ih je podsjećalo na prijašnja vjerovanja u boga Peruna…. Stoga oni nemaju pravo spočitavati Bošnjacima – muslimanima da su izdali pradedovsku veru, pa ih za to treba pobiti, a njihove tragove uništiti. (I fra Ivan Frano Jukić – Slavoljub Bošnjak – će na jednom mjestu ustvrditi kako u Bosni ne postoje ni Srbi ni Srpski jezik, nego kako je ovdje sve po naški, bošnjački – bosanski. Na drugom mjestu će ružno pisati o “mehamdancima” kao poturčenjacima i njihovoj nikakvoj vjeri, a o “odžama kakvi su” zli i neuki, ne treba ni hartiju (artiju) trošiti. Piše Jukić; to je sve zbog pohlepe poturčenjaka da sačuvaju imanja i položaje. Boga mi, kao da su bosanski Hrvati oduvijek bili Hrvati – niti su se poklonili Papi, pa pogazili pradjedovsku vjeru krstijansku apostolsku vjeru zamijenili katoličanstvom, da bi sačuvali imetke u vremenu kada se (da li baš zbog toga) počinje kruniti veliko bosansko Kraljevstvo, da bi ga dijelom pokalitočenog zauzeli Turci, kojima su prišli pripadnici stare vjere i postali “poturčenjaci.”)

Obiteljsko stabblo Kulenovića
Obiteljsko stablo bilajčkih i Kulenovića Starog Sela icrtana rukom Koste Höremana, koju su mi ustupili Željko i Ajla Cukut. Ajla vuče soju lozu iz Kulenovića stabla

Zaključak:  I Skupština Opštine i IZ Mrkonjić-Grada trebale bi zajednički tražiti od Komisije za očuvanje kulturno-historijske baštine BiH da starai kompleks sa ostacima mezara, džamije, kule u Starom Selu proglasi državnom, nacionalnom baštinom, da konzervira ili revitalizira neke objekte i sve sačuva od devastacije i nestanka. 

U svakom slučaju, ne smije se prepustiti baštinu Starog Sela da propada i nestaje, ma u čijem posjedu se ona nalazila, važna je briga o njoj i njeno čuvanje za buduće generacije kao dokaz da s nama nije ni nastao svijet, a neće ni nestati.

IMG_0294

Birtije, butici, mesnica – Restoran “SRBIJA” na Dedića mezaru u Varcar Vakufu

Samo, neka to ne bude kao sa vakufima, pa i Varcarskim koji se sveo na fildžan, pa ga Divna Aničić iz svog ureda podignutog na vakufskoj zemlji, može zaokružiti jdnim pogledom sa svoga visokog pendžera, diviti spomeniku Kralju Petru također ispravljenom na vakufskoj zemlji. Dvadestak metara od njena pendžera je (porušena srpskim minerima) Kizlar-agina džamija i Ured Medžlisa Islamske zajednice; sve je to podignuto na Vakufu Mustafe-age koji se ne može ni otuđiti ni prodati, jer je opće dobro. Tu je i devastiani i otuđeni dio Dedića mezara uz Mustafa-ginu džamiju koja niče iz pepela u na čijim temeljima rički hodža psuje kao kočijaš. Otimačinom dijela mezara, Srbi su uz dozvolu srpskih vlasti podigli birtije, trgovine, mesnice, restorane, a jedan od njih nosi naziv “Srbija.”

Islamska zajednica se zadovoljila simboličnom krijom za te objekte bespravno podignte na mazaru, umjesto da uporno traži da se ti objeti uklone. Ne zahtijeva, iako ima presudu Doma za ljudskog prava za to, da Općina načelnice Divne Aničić obnovi srušenu džamiju, šadrvan…

Dati vakufsko na čuvanje, zaštitu i brigu Komisiji – Zavodu za zaštitu spomenika povijesti i kulture – kako ne bi i sa fildžanom preostalog Mustafa-aginog vakufa  bilo kao sa mezarjem Hadži-Babinog Vakufa u Banjoj Luci kojeg je IZ prodala jednom srpskom tajkunu da bi gradio stambene zgrade.  Hodže su uvijek gladne para.

Mirso 1
Mirsad KAHAREVIĆ nakon što ga je prevario rički hodža Mufif Haskić: “Hodža strpa pare u džep pa pobježe, a ne plati nam čišćenje mezara 

Neka ne bude kao sa mezarem u Obrcima u kojem su pokopani varcarski muslimani koje su četnici na bigajri hak pobili u Oborcima u septembru 1995. za koji rički nazovi hodža Mufid Haskić u čije ime mutevelija kupi pare od džematlija, a Huskić ih strpa u džep džubeta, umjesto da malo odvoji i da i onima koji su mezar očistili pred Mevlud.

Svjedok sam kako  je na jednom od Mevluda na tom mezaru mutevelija džemata Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) skupljao novac od prisutnih i za održavanje i čišćenje tog mezara.

Tada mi je prišao Mirsad Kaharević i u kameru izjavio da su hodža i mutevelija pokupili  pare, strapali ih u džep i napustili mezar ne plativši njemu i još jednom radniku za posao čišćenja mezara, iako su njih dvojica tražili obećanu naknadu. O Bajramu u sred ljeta, iako uvijek IZ uvijek ima novac donatora za kosidbu, ne može se proći kroz mezar od visoke i guste travujine.

Oborci, Mavlud
Na Mevludu u Oborcima, zločinački poijenim nevinim muslimanima. Davno je ef. Slipac iz Donjeg Vakufa obećano da će spomenikom biti  trajno obilježeno mjesto gdje je pala njihova krv…  Rički hodža na Mevlud ne poziva ni oboračkog imama, valjda da bi mu ostalo više para.   Radnici koji očiste mezar pred Mevlud, vrate se kući praznih šaka jer rečeni hodža strapa pare u džep svoga džubeta  

*** Zahvaljujem se dr. Salihu Kulenoviću što sam imao mogćnost objaviti u cjelosti, a ovdje i citirati dijelove njegova rada i koristiti fotografije.

Korišteni ovi izvori i dokumenti, kao i postovi sa ovog Bloga:

  1. Dr. Salih KULENOVIĆ:  STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)
    https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/
  2. Dženana Semiz EFENDIĆ: SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. https://www.bosanskehistorije.com/historija/33-bosna-od-1918-1992/257-srpska-agrarna-reforma-i-kolonizacija-1918
  3. Ibrahim HALILOVIĆ: HUDUDNAMA ČIFLUKA MUSTAFA AGE IZ 1591.  https://ihalilovic.com/hududnama-ciftluka-kizlarage-mustafe-iz-1591-godine-na-kojem-je-osnovan-varcar-vakuf/
  4. I. HALILOVIĆ ISTINA O NASTANKU VARCAR VAKUFA https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/istina-o-nastanku-varcar-vakufa/
  5. I. HALILOVIĆ: VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA: PRVO JE…
  6. . Lovrenoović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, zatim periodična i dnevna štampa, lična arhiva, fimski i video-zapisi
  7. Ibrahim Halilović, Hadži Bedrudin Gušić: BOSNA JE ZEMLJA VAKIFA I ZEMLJA MUNAFIKA https://www.youtube.com/watch?v=x0YVaSmMc-w&t=27s
  8. I. Halilović: UNIŠTENA SPOMEN-PLOČA POBIJENIM OBITELJIMA DIZDARA I KAPETANOVIĆA U BOČCU; PODIGNUT SPOMENIK VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU ČIJI SU ČETNICI POČINILI TAJ POKOLJ https://ihalilovic.com/2017/11/09/unistena-spomen-ploca-pobijenim-obiteljima-dizdara-i-kapetanovica-u-boccu-podignut-spomenik-vojvodi-lazaru-t

  9. PETICIJA GRAĐANA MRSKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA ZA PROMJENU NAZIVA NEKIH ULICA U MRKONJIĆ.-GRADU https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/
  10. I. Halilović: MUFTIJA IZREKAO PISMENU KRITIKU HUSKIĆU ZBOG MUFTIJA IZREKAO PISMENO UPOZORENJE MUFIDU-EF. HUSKIĆU ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA https://ihalilovic.com/2013/09/08/muftija-izrekao-pismeno-upozorenje-mufidu-ef-huskicu-zbog-nedolicnog-ponasanja/
  11. Dom za ljudska prava BiH: REPUBLIKA SRPSKA JE USKRATILA ISLAMSKOJ ZAJEDNICI SLOBODU RELIGIJE I OTELA JOJ IMOVINU https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/
  12. MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM https://ihalilovic.com/2012/08/09/mufid-efendija-zabranjuje-dzematlijama-kontakt-i-razgovor-sa-mnom/
  13. I. Halilović:CENZORSKE ZABRANE SNIMANJA I KOČIJAŠKE PSOVKE HODŽE MUFIDA HUSKIĆA, LAŽNA PRIJAVA POLICIJI https://www.youtube.com/watch?v=2wLDPlJcRs
  14. I. Hailović: KAFANSKI RAZGOVORI https://www.youtube.com/watch?v=YoXoXbHCaXY&t=2s

Prof. dr. Francis A. Boyle: CORONAVIRUS NIJE POTEKAO OD ŠIŠMIŠA KUPLJENOG NA PIJACI, NEGO JE SINTETIČKI PROIZVEDEN U LABAROTORIJI ODAKLE SE PROŠIRIO – COVID 19 JE ZABRANJENO ORUŽJE ZA BILOŠKO RATOVANJE

26. aprila/travnja 2020.AAA1

SARS-CoV-2 — A Biological Warfare Weapon?

ZDRAVO ŽIVLJENJE

BoleProf. dr. Francis A. BOYLE: Ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i neprenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus kako bi integrirao spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija…

Osobno vjerujem da dok naši politički lideri ne budu iskreni s američkim narodom, i u Bijeloj kući i u Kongresu i s našom vladom države, i javno priznaju da je to izuzetno opasno uvredljivo oružje za biološko ratovanje s kojim se bavimo,  ne vjerujem da ću vidjeti da ćemo se moći suprostaviti i zaustaviti, a kamoli pobijediti corona virus. “

Predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Prof. dr. Francis A. Boyle je 4. februara 2020. izjavio da je corona virus proizveden u labaratoriji za biološko oružje u Wuhanu. Rasprava o porijeklu virusa COVID 19 vodi se ne samo u naučnim krugovima, nego se rasplamsala i na socijalnim mrežama.

Boyle virus

Prevod: Prof. Boyle: Potpuno je jasno da nakon Regana vidmo opasnu ofenzivu i utrku u ratovanju biološkim pružjem u koju je uključen biološki inžinjering i sada novo područje sintetičke biologije koje je bilo sponzirirano,  plaćeno i uspostavljeno od strana Pentagonskog DAPRA ureda. Druge vlade su se kretale naprijed nazad u toj oblasti, ali one ne žele ništa javno kazati jer je taj rad ilegalano, pa bi time potvrdile povredu Konvencije o biološkom oružju 

Ovdje u ovom tekstu kojeg objavljuje “Healthy Headline” neki su učesnici rasprave na ovom portalu pokušali osporiti znanje pr. Boyleao o biološkom oružju i virologiji. Dobili su odgovor. (Ad hoc prevod sa engleskog)

Normalno, iako koronavirus koji se nalazi kod slijepih miševa može biti SARS, on obično ne inficira ljude jer ne cilja ACE-2 receptor. Zarazni uzročnik koji izaziva trenutnu pandemiju naziva se SARS-CoV-2 – SARS koji označava “ozbiljnu akutnu respiratornu infekciju” i CoV-2 što ukazuje da je drugi tip SARS koronavirusa za koji se zna da inficira ljude.

SARS-CoV-2, naravno, sadrži genetsku modifikaciju vezanu za ACE2 receptore u ljudskim ćelijama, što joj omogućava da ih zarazi.  Zhenglijeve publikacije pokazuju da je  koronavirus šišmiša pretvoren u onaj koji prelazi s životinjske vrste i inficira ljude. Na tome se zapravo radi više od 10 godina.

Blog-FI-06.18.14_Equine-Coronavirus“Zato sam rekao da je SARS bioinženjersko ratno oružje za početak”, kaže Boyle. “I to je ono što … su [Univerzitet] u Severnoj Karolini i … Australijska laboratorija pokušavali učiniti još opasnijim zbog dobitaka funkcija i HIV-a. Dakle … SARS je biološko ratovanje [uzročnik] na početku je procurio iz labaratorije, i on je izvor epidemije [COVID-19]. “

Pored toga, indijski rad, koji je na kraju povučen zbog intenzivnog političkog pritiska, pokazuje da je protein ovojnice HIV virusa zvan GP41 integriran u RNA sekvence SARS-CoV-2. Drugim riječima, to implicira je da je virus HIV genetski inženjeriran na SARS.

Dakle, ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i ne prenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus da integrira spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija.

Druga modifikacija bila je integracija proteina ovojnice od HIV-a zvanog GP141, koji ima tendenciju narušavanja imunološkog sistema. Čini se da treća modifikacija uključuje nanotehnologiju da bi virus bio dovoljno lagan da može dugo ostati u zraku, očigledno mu omogućava raspon do 27 stopa (oko devet metara.)

Nanotech stručnjak sa uhapšenom Wuhan vezom

Iako je iz laboratorija BSL4 u Wuhanu možda procurio virus, izgleda da njegovo stvaranje nije ograničeno na Kineze.

Kao što je Boyle napomenuo u svom komentaru gore, predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Tehnološki univerzitet u Wuhanu (WUT) navodno mu je plaćao 50.000 dolara mjesečno. od 2012. do 2017. kako bi se pomoglo uspostavljanju i nadzoru WUT-Harvard Joint Nano Key Laboratory. Takođe je primao dodatnih 150.000 dolara mjesečno životnih troškova iz kineskog programa „Tisuću talenata“. Problem je bio u tome što zvaničnici Harvarda tvrde da laboratoriju nisu odobrili i da nisu znali do 2015. godine. Boyle komentariše:

“Naslovna priča – da Harvard nije znao šta se događa – je glupost. Na Harvardu sam proveo sedam godina. Imam tri stepena sa Harvarda. Dvije godine sam proveo na Harvardu.

Naravno, Harvard je znao da njegova stolica odsjeka za hemiju ima ovaj laboratorij u Wuhanu u Kini, gde je Lieber radio na nanotehnologiji u pogledu hemijskih i bioloških materijala. To je prijavljeno. Nisu rekli koji su materijali. Pored toga, sada je objavljeno da je Harvard bio institucija koja surađivala sa Wuhan BSL4. “

Istraživači koji rade na poboljšanju funkcije španskog gripa

Ako mislite da je SARS-CoV-2 loš, radujte se da to nije oružana verzija španskog gripa, koja je takođe u fazi izrade, prema Boyleu. On kaže:

„Rad Univerziteta u Severnoj Karolini bio je egzistencijalno opasan i to su znali u to vreme. Ako pročitate naučni članak UNC-a16 [napisao] naučnik Wuhan BSL4 [Shi Zhengli] … on kaže, “Eksperimenti sa cjelovitim i himernim rekombinantnim virusima SHC014 pokrenuti su i izvedeni prije pauze za financiranje istraživanja i od tada su pregledani a NIH je odobrio za nastavak studija. ‘Boyle virus

Kaže – rekombinantno… Dakle, priznaju da je to bilo u funkciji [istraživanja]. [Istraživanje] je zaustavio NIH17 [Nacionalni zavodi za zdravstvo]. Zašto je pauzirao NIH? Budući da je u to vrijeme postojalo pismo velikog broja naučnika za život u kojem se kaže da bi ova vrsta rada po funkciji mogla biti egzistencijalno opasna ako se iziđe u javnost. Stoga je to trebalo ukinuti… [Ali] NIH je to u početku financirao…

BoleNapomena ovdje: Pročitao sam pismo NIH-a Univerzitetu u Sjevernoj Karolini, a UNC je radio dva istraživačka projekta za dobitak funkcije. Drugi je bio s dr. [Yoshihiro] Kawaokom sa Univerziteta u Wisconsinu, koji je oživio španjolski virus gripa18 za Pentagon.

Prema pisanju o pauzi, tamo je i radio na poboljšanju funkcije virusa gripe – moglo se samo zaključiti da je to španski virus gripa. Nije rekao španjolski grip, ali su takođe stavili pauzu na funkciju na tu vrstu smrtonosnog istraživanja…

Mislim, španjolski grip, svi znamo što je to, pa zamislite da mu se daju svojstva stjecanja funkcije španskog gripa, čineći ga još smrtonosnijim i zaraznijim. Upravo to se dešavalo u toj laboratoriji UNC-a … “

Uznemirujuće, iako je NIH zaustavio financiranje ove vrste istraživanja o dobitku funkcija smrtonosnih patogena u 2014. godini, on je to ponovno odobrio u prosincu 2017.,19 i Boyle sumnja da je posao Kawaoke možda ponovo pokrenut, iako nije pronašao dokaz za to još.

„Dakle, ovo je bio egzistencijalno opasan posao koji se odvijao u toj laboratoriji UNC-a. Svi su to znali, NIH je finansirao, NIAID pod doktorom Faucijem je to i finansirao. Točno su znali koliko je to opasno. Pauzirali su ga, a zatim nastavili ”, kaže Boyle.

Mogu li se prekršiti ugovori o ratovanju?

Kao što je već spomenuto, Boyle je profesor međunarodnog prava i sastavio je međunarodni ugovor o agentima i oružju protiv biološkog ratovanja. Taj je zakon još uvijek na snazi ​​i osiguravat će doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su uključeni u stvaranje i puštanje SARS-CoV-2, ako je službeno zaključeno da je to agent za bioradničko ratovanje.

„Ako ste pročitali taj članak UNC-a, u njemu piše da se tačno radilo o sintetičkim molekulama… A u svom anti-terorističkom činu o biološkom oružju iz 1989. godine, posebno sam kriminalizirao – tim imenom – sintetičke molekule.

Zbog toga je u početku cio pokret sintetičke biologije … uspostavio Pentagon i DARPA. Oni su sve to finansirali. A to je novac DARPA koji stoji iza sintetičke biologije, pokretanja gena i svega ostalog.

I zato je na prvom sazivu sintetičkih biologa, u njihovom završnom izvještaju, jedna od njihovih ključnih preporuka bilo ukidanje anti-terorističkog čina mog biološkog oružja, jer su u potpunosti namjeravali koristiti sintetsku biologiju za proizvodnju biološkog oružja …

Zakon se i dalje primjenjuje.

On predviđa doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su to učinili … svim znanstvenicima koji su bili uključeni na Univerzitetu u Sjevernoj Karolini i svima koji su financirali ovaj projekt, znajući da je to egzistencijalno opasno – a to uključuje Faucija i [ljude iz] NIH-a … UNC, Uprava za hranu i lijekove… Institut za rak Dana Harvard na Harvardu… Svjetska zdravstvena organizacija… ”

Samo kako bismo išli u taj proces pravde?

Boyle objašnjava:

„Postoje dva načina. Prvo, morat ćete izvršiti pritisak na Ministarstvo pravde da procesuira te ljude. To bi moglo biti jako teško učiniti. Prema saveznim statutima, američki odvjetnici moraju podizati optužnice. Međutim, samo u pogledu Sjeverne Karoline, tamo se primjenjuje i državni zakon. Nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline; međutim, mene su prvobitno angažirali ovdje da predajem krivično pravo i predavao sam ga sedam ili osam godina …

Da bi imao zločinačku namjeru, jedna od varijanti zločinačke namjere je demonstracija velike ravnodušnosti prema ljudskom životu. A to je zločinačka namjera neophodna za ubistvo.

A coronaDakle, po mom mišljenju i moj savjet bi bio, ako ne možemo dobiti [generalnog tužioca Williama Pelhama] Barra da ne odustane od gonjenja tih ljudi, to treba učiniti okružni tužitelj, državni odvjetnik, generalni tužitelj tamo u Sjevernoj Karolini i optužite sve koji su uključeni u ovaj posao u Sjevernoj Karolini za ubistva širom svijeta.

A to bi moglo uključivati ​​do ubistva, uključujući zlonamjernost predviđanja. Ponovo, jedan od elemenata može biti manifestacija ozbiljne ravnodušnosti prema ljudskom životu. I iz ovog članka (članak UNC-a 201521) jasno je, znali su da je to funkcija, pauzirali su ga jer je postojao opasno, zatim su ga ponovo odobrili i nastavili ga.

Dakle, mislim da bi mogao biti dobar slučaj sigurno da bi optužili ove ljude prema zakonu Sjeverne Karoline od strane pravnih vlasti Sjeverne Karoline, ako federalna vlada neće to učiniti za nas, po mom zakonu [Bioteroško oružje protiv terorizma Akt iz 1989.]. Ali opet, želim pojasniti, nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline. “

Vrijeme za zatvaranje svih BSL4 laboratorija?

Boyle se zalaže za to da se sve laboratorije BSL3 i BSL4 moraju zatvoriti i da će tako prestati sva ratovanja sa smrtonosnim patogenima. „Sve su životno opasne“, kaže on. „Ovo je katastrofa koja čekala da se ponovo dogodi. I to se sada dogodilo. Tu smo. Gleda nas u lice. “

Dakako, COVID-19 nije nigdje tako poražavajući kao crna smrt ili španjolska gripa 1918. godine, a oba su izazvala šokantnu smrtnost, a sve bez pomoći sintetskih molekula i nanotehnologije.

Sama ideja da se bilo koja od ovih užasnih bolesti vrati u turbo naelektrisanom obliku trebala bi biti dovoljno zastrašujuća da bi se svijet ujedinio rekavši:

“Ne hvala; ne želimo ili ne treba da se vrše takva istraživanja. “

Koliku su vrijednost dosad pružile ove opasne laboratorije u odnosu na rizik kojem smo svi izloženi?

***

Zaključna riječ voditelja razgovora sa prof Boyleom:

PUNO GORI UBOJICA OD CORONA VIRUSA BIĆE EKONOMSKE TEŠKOĆE I EMOCIONALNI STRES KOJE TAJ VIRUS IZAZIVA

“Zaključno, iako Boyle vjeruje da COVID-19 ima sposobnost postati ozbiljan ubojica pandemije, odlučno se slažem. Na osnovu svih podataka koje sam do sada vidio, vjerujem da nije u pravu u ovom trenutku; sumnjam da će smrtni slučaj uslijed ekonomskih teškoća i emocionalnog stresa biti puno gori od same bolesti.

Dr. sc. Salih KULENOVIĆ: STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)

Dr.sc. Salih Kulenović, profesor emeritus, Univerzitet u Tuzli

Staro Selo kod Mrkonjić-Grada* (Varcar Vakufa)

  • Prilog proučavanju kulturno-historijske baštine-

Sažetak

Kontinuitet življenja od prahistorije pa do savremenog doba na prostoru Opštine Mrkonić-Grad (VarcarVakuf), zatim promjene društveno-ekonomske strukture stanovništva i etničke promjene  u zadnjih stotinu godina imaju svojevrsnu paradigmu u Starom Selu, mjestu koje je od sredine dvadesetog stoljeća pa naovamo doživjelo radikalnu transformaciju.

Stećci koj   je kod Starog Sela za vrijeme austrougarske uprave evidentirao stručnjak Zemaljskog muzeja Kosta Herman (Hormann), nestali sredinom prošlog stoljeća kada je proširen makadamski put Mrkonjić Grad-Banja Luka, su dio kulturne baštine koja je, zajedno sa muslimanskim sakralnim i profanim objektima u ovom mjestu nepovratno izgubljena.

              U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata u Starom Selu je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. Najveće zemljišne posjede su imali begovi Kulenovići čiji je predak ovdje sredinom 18.vijeka dobio nasljedni timar.

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Ključne riječi: Staro Selo, stećci, kula, džamija, mezarje, tragovi materijalne kulture    ___________

 *Mrkonjić Grad se nalazi u zapadnoj Bosni.Osnovao ga je krajem XVI vijeka Mustafaaga Bejazi, visoki osmanski dostojanstvenik na carskom dvoru. Na mjestu današnjegMrkonjić Grada bilo je selo Gornje Kloke u kojem je Mustafaaga, koji je bio rodom odavdje, sagradio više zadužbina i zgrada koje je uvakufio.Prvobitno, grad se zvao Jenidžei Jajce (Novo Jajce), a kasnije je dobio ime Varcar Vakuf.Godine 1924. ili 1925. je dobio ime po Petru Karađorđeviću koji se u ovom kraju skrivao pod imenom Petar Mrkonjić. U našoj novijoj historiji Mrkonjić Grad je naročito poznat po tome što je ovdje 25. novembra 1943.godine održan ZAVNOBiH na kome je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine (O historijskim i geografskim podacima o Mrkonjić Gradu vidjeti: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

Abstract

The continuity of living from the prehistoric to modern times in the area of ​​the municipality of Mrkonjić Grad (VarcarVakuf), then changes in socio-economic structure and ethnic change over the last hundred years have a paradigm in Old Village, a place that has undergone a radical transformation since the middle of the twentieth century.
Stećci recorded in the Old Village by an expert of the National Museum in Sarajevo, Kosta Herman (Hormann), disappeared in the middle of the last century when the macadam road Mrkonjić Grad-Banja Luka expanded, are part of the cultural heritage that, together with Muslim sacred and profane objects in this place is irretrievably lost.

              In the Ottoman, Austro-Hungarian, and the period between the two world wars in the Old Village, there was a Bosniak population. The greatest landowners werebeysKulenovići whose ancestor here in the middle of the 18th century received a hereditary timar. The Kulenovići built a mosque in Old Village in the middle of the 18th century and at the end of the 18-th century stone tower. These facilities existed here until World War II when the Serbian uprisings were lit them up. Since World War II, these facilities have not been restored. A part of the stone that these objects were made of had been used to build Conjoint house, the other part of the stone had been taken by the local population.In the cemetery where the mosque was located, the deceased Bosniak family members from Old Village and Bjelajcewere buried until the mid-60s of the twentieth century.

Key words: Old Village,stećci, tower, mosque, fields, traces of material culture

            __________

*Mrkonjić Grad is located in western Bosnia. It was originally commissioned by MustafaagaBejazi, a high Ottoman dignitary at the Emperor's Court, at the end of the XVI century. On the site of today's Mrkonjić-Grad, there was a village of GornjeKloke where Mustafaaga, who was a native of the country, built more of its facilities and buildings. In 1924 or 1925, the town was named after PetarKaradjordjevic, who was hiding in this area under the name of Peter Mrkonjić. In our recent history, Mrkonjić Grad is particularly famous for the fact that here was held the ZAVNOBiH on 25th November 1943, on which the statehood of Bosnia and Herzegovina was restored (About historical and geographic information on Mrkonjić Grad see: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (graduate thesis), Department of Geography, PMF, Sarajevo, 1969.

Smješteno u dolini Crne rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo se nalazi sjeveroistočno od Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) na udaljenosti od 4 km. Na jugu se graniči s Kopljevićima, na sjeveru s Kotorom, a na sjeveroistoku sa Bjelajcem (Prilog broj 1).

U Starom Selu postoji kontinuitet življenja od srednjeg vijeka, a možda i od prahistorije. Prema Kosti Hermanu (Hormann) koji je kao stručnjak Zemaljskog muzeja u Sarajevu posjetio Staro Selo za vrijeme austrougarske uprave, na zapadnom kraju Sela, a na lijevoj obali Crne rijeke, nalazilo se staro groblje s velikim brojem stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih kamenova različitih oblika (sljemenjaka, ploča) i različito ornamentisanih.[1](sl.1)

A. Staro selo, nekropola

U ovojnekropoli K.Herman je posebno izdvojio dva stećka koji se oblikom i veličinom izdvajaju od ostalih; na manjem nadgrobniku uklesana je figura konjanika i čovjeka koji vodi konja, a na njegovoj istočnoj strani uklesan je krst oko kojeg je okvir u vidu isprepletenih crta. (sl.2)

Sl.2 Motivi sa jednog od stećaka na nekropoli u Starom Selu

A Staro selo, sl 2.

Drugi, veći stećak na južnoj strani ima natpis sljedećeg sadržaja:

A Staro Selo, 3

[2]

              Natpis je datiran u XV-XVI vijek. Prema Kosti Hermanu (Hoermann), navedena nekropola se po broju kao i poljepoti nadgrobnih spomenika slobodno može ubrojati u najljepša srednjovjekovna groblja u Bosni i Hercegovini.[3]

              Nažalost, nadgrobnici su odavno nestali sa ovog lokaliteta. Najvjerovatnije je nekropola uništena kada se proširivao makadamski put koji je tu prolazio, a koji je kasnije i asfaltiran i koji vodi kadolini Vrbasa gdje se spaja s regionalnom saobraćajnicom Jajce-Banja Luka.[4]

              Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

              Staro Selo je dosta staro naselje, smješteno najvećim dijelom u dolini s desne strane Crne rijeke koja je lijeva pritoka Vrbasa. U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata pa sve do 60-ih godina dvadesetog vijeka ovdje su u većini živjeli Bošnjaci.

               Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

 Od austrougarske uprave pa naovamo, sve do 60-ih godina prošlog vijeka, gotovo sve navedene porodice koje su živjele u Starom Selu su se odavdje postepeno iseljavale i nastanjivale u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, a najviše u Sarajevu, Mrkonjić Gradu, Travniku, Jajcu, Banja Luci i dr.

 Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.

Sve do II svjetskog rata, većina bošnjačkih kuća u Starom Selu bile su spratne, odnosno građene su na sprat sa prepustom, a bilo ih je i bez prepusta.[7]Prizemlje je zidano uglavnom od kamena, a sprat od drveta. Prema M.Kadiću, kuće s prepustom u svom prvobitnom obliku su imale odbrambeni karakter; zidovi magaze su imali uske otvore-mazgale[8]  , a prepust iznad magaze uzdignut je visoko iznad zemlje i služio je za stanovanje[9] (Sl.3) Krovovi su bili četveroslivni, pokriveni šindrom.( vidi sliku 3)

A Staro Selo 4

U naselju je sve do 1942.godine bila i kamena kula čiji su vlasnici bili begovi Kulenovići. Prizemlje kuće i dva sprata bili su od kamena, a treći sprat je bio od čatme, hrastovog drveta. Kula je imala šatorast krov prekriven šindrom (vidi sliku 3.). Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar.Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.

Nakon II svjetskog rata, od kamena kule sagrađen je Zadružni dom u Bjelajcu koji i danas 2018.godine postoji, a nešto kamena je svojim kućama odnijelo i lokalno stanovništvo.

U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarjepovršine 1044 m2 u kome se nalazila i džamija(prilog br. 2, sl. 3).

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena ( vidi sl.3;prilog 3). Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.

.A. Staro Selo - ograda mezara

A Staro Selo, ostaci mihraba

Unutar dijela mezarja vide se porušeni nišani iostaci zidova porušene džamije

U mezarju u Starom Selu, od sredine 18.vijeka, a možda i ranije vršio se ukop umrlih članova navedenih bošnjačkih porodica koje su tu živjele, a tu su sahranjivani i umrli članovi bošnjačkih porodica koje su živjele u susjednom Bjelajcu.[14]

Danas je mezarje u Starom Selu devastirano, a sve do 1992.godine u njemu se nalazio veći broj starih nišana iz osmanskog perioda, zatim austrougarskog perioda, kao i perioda između dva svjetska rata. Neki nišani, kako muški tako i ženski, bili su interesantnih oblika, ukrasa i natpisa. Svi nišani u mezarju su devastirani. Na jednom ženskom nišanu kojeg su, zaraslog u travu, našli radnici prilikom čišćenja mezarja od korova i rastinja, a koje je organizirao glavni imam medžlisa IZ-e Mrkonjić Grad Mufid efendija Huskić, sačuvan je natpis na staroosmanskom koji u prijevodu glasi:

A Staro Selo, nišan

Turskaverzija

Huve el Hayy el Bakı

  1. Beni kıl mağfiret ya Rabbi yezdan 
  2. Bi hakkın sure-i Rahman-ı Kuran
  3. Kabrimi ziyaret eden ihvan
  4. Eylerimi ruhuma Fatiha ihsan
  5. ….Binti Kulin zade
  6. Hasan bey ve merhum Kulin
  7. ….bey haci……
  8. Merhum…..
  9. Sene 1329 (ili 1229)

Prevod

On[15] je Postojan i Vječan

  1. Meni se smiluj Dobri Stvoritelju
  2. Prema kuranskoj suri Rahman[16]
  3. Braća[17], koja posjete mi mezar
  4. Nek Fatihu[18] prouče za dobrobit moje duše
  5. ….kćerka Kulin zade
  6. Hasan beg merhum Kulin
  7. ….beg hadži…..
  8. Godine 1329 (ili 1229), odnosno 1809. ili 1909.

(Prevod sa osmanskog na turski i bosanski jezik načiniom r. sci. Alija Muminović, dipl. prof orijentalistike)

Lokalite tmezarja u Starom Selu površine 1044 m2 sa nišanima i mjestom stare džamije sa ostacima kamenih zidova predstavlja značajan kompleks, odnosno graditeljsku cjelinu iz osmanskog perioda u čijem sklopu je bio i kompleks begovskih kuća sa kulom.

Zbog toga su JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog naslijeđa Tuzla i prof.dr.Salih Kulenović, saradnik Zavoda od njegovog osnivanja do danas, uputili 22.04.2013.godine zahtjev Komisiji za očuvanje  nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se navedeni lokalitet zaštiti. Ovaj zahtjev je podržan i od medžlisa IZ Mrkonjić Grad u čemu istrajava glavni imam Mufid ef.Huskić i Predsjednik Šaćir Spahić, profesor.

ZAKLJUČAK

Smješteno u dolini Crne Rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo je zbog svog važnog geostrateškog položaja bilo naseljeno još od prahistorije. Kosta Herman (Hormann) koji je, kao stručnjak Zemaljskog muzeja, evidentirao nekropolu stećaka na ovom prostoru, dao je veliki doprinos u proučavanju prošlosti Starog Sela.

 Razvoj ovog naselja možemo pratiti i na osnovu podataka iz osmanskog perioda koji ukazuju da je u Starom Selu poglavito živjelo bošnjačko stanovništvo, anajveći posjednici su bili begovi Kulenovići koji su ovdje imali svoj timar. Osim porodice Kulenović, u Starom Selu su živjele i druge bošnjačke porodice čiji su zemljišni posjedi bili znatno manji od imanja ove begovske porodice.

Bošnjačko stanovništvo je činilo većinu populacije Starog Sela sve do izbijanja II svjetskog rata kada su srpski ustanici spalili i do temelja porušili kulu begova Kulenovića, kamenu džamiju, a devastacija mezarja iz XVIII vijeka je nastavljena sve do danas.

Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništvase rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.

Argumentirano proučavanje historijskog toka razvoja i promjena etničke slike na prostoru Starog Sela otvara put za objektivno i naučno valoriziranje pojava i procesa koji su se dešavali ne samo na promatranom prostoru, nego i u Mrkonjić Gradu i drugim mjestima bosanske Krajine.

Zaštita i proučavanje materijalnih ostataka bošnjačke kulture u Starom Selu su neophodni koraci ka revitalizaciji i očuvanju bogatog kulturno-historijskog naslijeđa ovog dijela bosanske Krajine i njegovog približavanja stručnoj javnosti u cilju daljeg proučavanja etničkih, demografskih i socioloških procesa koji su tokom dvadesetog vijeka determinirali društveno-političke i ekonomske odnose ovog dijela Balkanskog poluostrva.

Korištenje raspoloživog naučnog aparata na terenu testudiozan i stručni pristup u detaljnom analiziranju sistemski provođenih, radikalnih i ireverzibilnih promjena koje su zahvatile stanovništvo Starog Sela u zadnjih sto godina će omogućiti i široj javnosti uvid u uzroke, tok i stvarne posljedice smjene društveno-ekonomskih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine

Prilog broj 1.

A Staro selo - karta

Prilog broj 2.

A. Staro Selo, skica mezara                                     Kopija plana mezarja u Starom Selu

A Staro Selo - plan mezarja

Prilog 4.

A Staro Selo - osnova džamije

LITERATURA

  1. Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str. 48-53;
  2. Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini: Sabrao Kosta Herman: 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933.;
  3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.71-86;
  4. Milan Karanović, O tipovima kuća u Bosni-Faze u formiranju njenog dinarskog tipa, GZM, god.XXXIX, sveska 2, Sarajevo, 1927., str.4-213;
  5. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.;
  6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973.;
  7. http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine
  8. Varcar Vakuf-grad ZAVNOBiH-a i kosa „Varcarki“, w.w.w. Zeman-Kalesija.ba (pristup internetu: 26.11.2014.godine);
  9. Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

[1] Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str.48, 49

[2] Isti, navedeno djelo, str.53

[3]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[4] Autoru ovog rada ostalo je u sjećanju kako je izgledala navedena nekropola jer je svakodnevno prolazio pored nje idući iz Bjelajca u Mrkonjić Grad u osmogodišnju školu od 1955-1959. godine

[5]http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine

[6]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[7]O ovom tipu kuće, njenim oblikovnim karakteristikama, njenom unutrašnjem uređenju i funkciji detaljnije vidjeti u: Dr.Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.godine

[8]Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973., str.449; mazgale m (turski) je puškarnica na kamenoj kuli ili tamnici (u našem slučaju, otvorna kućama u Starom Selu sa prezentirane fotografije). Mazgala-otvor je sa unutrašnje strane širok, a s vanjske uzak, tako da se može samo kroz njega puščana cijev proturiti.

[9]Dr. M.Kadić, naved.djelo, str.62

[10] Prema K. Hermanu, koljeno begova Atlagića jedno je od najstarijih i glasovitih bosanskih plemića koji su od starina živjeli u Livnu i Livanjskom polju na svom čifluku zvanom „Odžak“, pod planinom Prologom. Za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima iz ove porodice bilo je dosta paša, beglerbega i alajbega. O tome

vidjeti: Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Herman, 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933., str.611-613

[11]Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.84

[12]A.Škaljić, naved.djelo, str.463; mihrab-aba m (ar.) ovalno udubljenje u zidu džamije od strane Kible gdje džamijski imam klanja rukovodeći grupnim klanjanjem

[13]Autoru ovog rada, još dok je bio predškolsko dijete, ostalo je u sjećanju da ga je njegov otac Ibrahim Kulenović vodio sa sobom u Bjelajce na svoje imanje i porušene kuće i objekte, te kad bi se vraćali u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad) , otac bi ponekad svratio u Staro Selo kod Alije Dubice koji je tu bio obnovio kuću. U to vrijeme, a to je bilo 50-ih godina prošlog vijeka, u Starom Selu su živjele porodice Iske i Hakije Kulenovića te Arifa Heganovića.

[14]U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović,djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu.Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva iformirano pravoslavno groblje.

Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu.Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.Potomci navedenih Kulenovića iz Bjelajca, kao i onih iz Starog Sela, danas žive u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini ( u Sarajevu, Banja Luci, Jajcu, Travniku, Tuzli, a ima ih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj, Srbiji, Švedskoj, Kanadi, SAD, Australiji i dr.).

[15]Allah dž.š. [16]Sura Er-Rahman (arapski: الرحمن; bos.:”Milostivi“) je 55. sura Kur'ana. Sadrži 78 ajeta i spada u mekanske sure. Specifična po tome što se ponavlja Ajet: “Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?” Er-Rahman se često naziva “ljepoticom Kur'ana”, u skladu sa hadisom: Abdullah Ibn Mas'ud kaže da je Poslanik Muhammed rekao: “Sve ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je sura ar-Rahman

[17] Misli se na sve muslimane i muslimanke koje posjte (učine zijaret) mezaru/kaburu

[18]Sura El-Fatiha (ar. الفاتحة; bos. “Otvaranje” ili “Pristup“; također se naziva i “Majka knjiga” i “Lijek“) je prva sura u Kur'anu. Ima sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu (dž.š.) za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu vjernika muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza.

 Objavljena je u Mekki.

***

Zahvaljujem se dr. Salihu KULENOVIĆU na ovom dragocjenom radu i ukazanoj zgodi da ga ovdje objavim. 

Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle: CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU

Luc
Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle, a što smo objavili i na Blogu i Facebook stranici:

CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU

Tekst o tome objavljen je na portalu “Pourqoui docteour”, a prenosi ga danas “Slobodna Bosna:”
Francuski ljekar i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu Luc Montagnier izjavio je da je koronavirus najvjerovatnije proizveden u nekoj od laboratorija u kineskom gradu Wuhanu.
Dobitnik Nobelove nagrade iz 2008. godine Montagnier za portal “Pourquoi docteur“ kazao je da ne vjeruje u zvanične tvrdnje da se koronavirus prirodnim putem pojavio na ilegalnim pijacama divljači u Wuhanu.
– Virus koji izaziva COVID-19 je proizveden u laboratoriji u Wuhanu. Ta laboratorija se tokom 2000-tih godina specijalizirala za koronaviruse – kazao je Montagnier i dodao da je lično dobro istražio tu temu.
Montagnier je i za televiziju CNEWS kazao da je siguran da se novi tip koronavirusa nije pojavio prirodnim putem, već da je u pitanju proizvod iza kojeg stoje stručni ljudi, javlja Anadolija.
– Ne znam s kojim ciljem su ga proizveli. Moguće da se radi o segmentima HIV-a i da se tragalo za vakcinom za AIDS – kazao je Montagnier, a prenosi “Slobodna Bosna”
Link na portal “Pourquoi Docteur”
Link na tvrdnju prof. Boyla o tome da je corona virus “pobjegao” iz biološke labaratorije u Wuhanu – tekst je u nastavku

Nastavi čitati “Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle: CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU”

Otvoreno pismo ambasadorima PIC-a i EU komisiji: AMERIKA JE TENKOVIMA DOVELA DODIKA NA VLAST, AMERIKA GA TREBA I SMIJENITI MAKAR I TENKOVIMA, KAD VEĆ NEĆE SUD BIH PO KRIVIČNOM ZAKONU

dodik pjeva 1
Roljanje pod šatorom – Labudov pjev Milorada Dodika

MILORAD dODIK JE IMA0 SAMO DVA POSLANIKA U NARODNOJ SKUŠTINI RS KADA JE UZ POMOĆ AMERIČKIH TENKOVA DOŠAO NA VLAST. GODINAMA TERORIZIRA GRAĐANE I DRŽAVU, A NA BLAGA UPOZORENJA DA TO NE RADI, ON IZJAVLJUJE DA GA NISKO NE SMIJE UHAPSITI JER SE NE BOJI NI AMERIKE NI BOSANSKOG PRAVOSUĐA. VI STE SUSPENDIRALI USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE, ON JE JEDINI VAŽEĆI, PA GA TREBATE I VRATITI U ŽIVOT

Otvoreno pismo ambasadorima OHR i EU komisji sa zahtjevom da odmah smijenu Milorada Dodika

Mr. Milorad Dodik  je izjavio, navod: „Kad je riječ zajedničkoj izjavi Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira /PIC/, od koje se ogradila Ruska Federacija, Dodik je ponovio da to predstavlja tipično miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

“To je tipično miješanje u unutrašnje stvari. Šta njih briga za političke procese, šta imaju s tim i ko im je dao mandat da to čine? Oni su sami prigrabili mandat i uljezi su u ovoj zemlji”, rekao je Dodik.

On smatra da se “PIC pokušava nametnuti kao neki faktor, iako su van sistema i nemaju nikakve veze sa političkim sistemom BiH, Dejtonskim sporazumom”.

“U Dejtonskom sporazumu ih nigdje nema. Tako da nisam čitao njihovu izjavu niti me zanima”, dodao je Dodik.

(https://epbih.com/?p=17400&fbclid=IwAR1-QReluVxwTvduOaxTyD0ji7IeX13O5Exe3cs-T43Odu8mOqmtttwlSBY)

Milorad Dodik je ovom izjavom kako čak i ne čita ono što ga se tiče, pokazao još jedom svoju drskost i bahatost, ne držeći kao ni do lanjskog snijega čak ni ta blaga saopćenja predtavnika  USA, Njemačke, Francuske, Italije, UK. On se ne boji nikoda na svijetu zbog toga što se stavio iznad zakona, pa krivična djela smatra „političkim procesom.“

Koliko su za Dodika neobavezujuće izjave PIC-a, koliko su one blage, mrtvo slovo na papiru, potvrđuje i reagiranje vodećeg svjetskog stručnjaka za međunarodno pravo prof. Dr. Francisa A. Boylea. Iz Saopćenja PIC-a, prof. Boyle je u jednom e-mailu podvukao slijedeće: „

“PIC poziva sve političke aktere da se okrenu napretku BiH u provođenju ključnih reformi na području demokratije i državne funkcionalnosti, vladavine zakona, temeljnih prava i reforme javne uprave, na putu ka pridruživanju EU. Politički ciljevi trebaju biti istrajavanjem kroz dijalog zasnovan na zajedničkim interesima. ” Završen citat.

Profesor Boyle ovako je komentirao gornji pasus, citiram:

„Naravno, sve je ovo  propaganda od strane PIC-a. U BiH PIC ništa ne djeluje namjerno sve zbog očuvanja Dejtona. U paklu ne postoji šansa za snijeg, pa tako ni šansa da će EU – koja nas je uvijek pokušavala uništiti – BiH priznati kao državu, svoju članicu. To svi znaju. Ova izjava ne vrijedi papira na kojem je napisana. Odmah smijeniti Dodika kako bi spasili RBIH! Fab.” Završen citat.

“To je tipično miješanje u unutrašnje stvari. Šta njih briga za političke procese, šta imaju s tim i ko im je dao mandat da to čine? Oni su sami prigrabili mandat i uljezi su u ovoj zemlji”, rekao je Dodik.

On smatra da se “PIC pokušava nametnuti kao neki faktor, iako su van sistema i nemaju nikakve veze sa političkim sistemom BiH, Dejtonskim sporazumom”.

“U Dejtonskom sporazumu ih nigdje nema. Tako da nisam čitao njihovu izjavu niti me zanima”, dodao je Dodik.

(https://epbih.com/?p=17400&fbclid=IwAR1-QReluVxwTvduOaxTyD0ji7IeX13O5Exe3cs-T43Odu8mOqmtttwlSBY)

Milorad Dodik je ovom izjavom da čak ne čita pokazao da ne poštuje čak ni blaga saopćenja predtavnika  USA, Njemačke, Francuske, Italije, UK. On se ne boji nikada na svijetu zbog toga što se stavio iznad zakona, pa krivična djela smatra „političkim procesom.“

Dodik i Nelson

Milorada Dodika ne plaši ni stav USA  ambasadora Nelsona da se mora poštovati vladavina prava I da nepoštivanje ima posljedica.

Inline-Bild
Iako na crnoj listi State Departmenta, Dodik je već tražio progon američke ambasadorce Cormak, neka se spremi ambasador Nelson! Glavni Baja se nikoga ne boji, ljudi se ne stidi, ali ničija nije do zore

https://6yka.com/novosti/dodik-nelson-se-prevario-ako-misli-da-moze prijetiti?fbclid=IwAR2XhfYXcrn1hTVNLU6CYv8WcRsDaDZ2aVEYf1KAZrVYYOa6uTSCJwkVXCw

Dodik smatra “političkim procesom” kršenje Krivičnog zakona BiH. On se stavlja iznad zakona, a OHR i članice PIC-a mu to dozvoljavaju, iako takvo što u njihovim država ne bi bilo uopće moguće jer svi su građani tih država jednaki pred zakonom. To nije slučaj u daytonskoj BiH što pokazuje i slučaj Milorada Dodika. Stoga, i ovdje podsjećam na 239. I 136. članove Krivičnog zakona BiH. Ovo nije prvi slučaj da kada je u pitanju Milorad Dodik niko ne poteže taj Zakon, pa se on osilio misleći kako ga niko ni u BiH ni u svijetu ne može natjerati da poštuje zakon države u čijem Predsjedništvu sjedi i koja ga financira.

Član 239. Krivičnog zakona BiH

Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Krivični zakon BiH,

XVI GLAVA ŠESNAESTA KRIVIČNA DJELA PROTIV INTEGRITETA BOSNE I HERCEGOVINE Napad na ustavni poredak

Član 156.

Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Ugrožavanje teritorijalne cjeline Član 157. Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da otcijepi dio teritorije Bosne i Hercegovine ili da dio njene teritorije pripoji drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

dodik i inzkoI Visoki predstavnik Valentin Inzko smatra „političkim procesom“ kršenje krivičnog zakona i daytonskog sporazuma od strane Milorada Dodika pa, umjesto da ga smijeni, tvrdi da Dodik neće održati referendum o secesiji. Tako je i prije bilo, Dodik je održao nezakoniti referendum o danu RS, pa nije krivično gonjen.

USA uz suglasnost međunarodne zajednica dovela je Dodika na vlast tenkovima. Tada je imao dva poslanika u Narodnoj skupštini, i to je vaše shvatanje demokracije.  Danas kada Dodik ima ima većinu u NS i kada gospodari našom državom i našim sudbinama, vi ga ne uklanjate, jer to je demokracija, „politički proces“ mada kršenje zakona.  Demokracija za vas je i suspenzija legalnog Ustava BiH. Dodik se danas nikoga ne boji, pa ni vas, jer je uza njega Srbija, a vi uz Srbiju. To nije demokracija, nego kršenje domaćih i međunarodnih zakona. Vi ste svjesni do to činite kako bi uništili našu državu po mjeri Dodika. Kako god ste ga doveli na vlast, tako ga smijenite. Stvorili ste monstruma iz flaše, vratite ga u flašu. Kako god ste ukinuli Ustav Republike BiH, tako ga I vratite.

Danas Dodik, nakon sastanka u Istočnom Sarajevu sa srpskim I hrvatskim predstavnicima poručuje da će srpski i hrvatski predstavnici uputiti u parlamentarnu proceduru prijedlog zakona o sudijama strancima u Ustavnom sudu kako bi ih odstranili. Kako će usvojiti taj zakon, ako je Dodik blokirao rad Parlamenta i njegovi poslušnici ne mogu donositi nikakve odluke?

petcija 2
Petcija za smjenu Dodika,  skoro 2.600 potpisa – da ih je i dva milijuna – OHR i njegovi poslodavci  bi ih ignorirali; jednog dana će oni kapitulirati pred građanima naše države, a države Bosne neće nikad nestati, iako su se u toj zavjeri udružili i domaći i svjetski moćnici

Tome ludilu pokušavaju stati u kraj građani Republike BiH. Facebook grupa koja broji 59.000 članova traži povratak u život jedino važećeg Ustava Republike BiH. Ta grupa je i pokretač Peticije kojom zahtijeva od OHR da odmah smijeni Milorada Dodika na osnovu Bonnskih ovlasti koju je do danas potpisalo preko 2.500 građana. Mi iz iskustva nemamo iluziju daćete vi, PIC, OHR poslušati glas razuma čak i kada bi bilo i dva i po miliona potpisnika jer vi jednostvano ne date ni genocidne RS ni Milorada Dodika.

Link na Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava RBiH

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Link na potpisivaje Peticije OHR-u o smjeni Dodika

https://www.change.org/p/na-osnovu-bonskih-ovlasti-odmah-smijenite-m-dodika-sa-svih-funkcija-uredu-visokog-predstavnika-me%C4%91unardne-zajednice-u-bosni-i-hercegovini-valentinu-inzku

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, osnivač grupe Zahtjev za povratak Ustava RBiH koja je starter Peticije o smjeni Dodika

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO PROVESTI IZA REŠETAKA DO DESET GODINA

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO IZA REŠE-TAKA PROVESTI DESET GODINA

Ovo je drugi put da se Dodik stavlja iznad zakona, ne priznaje konačne odluke Usta-vnog suda za što je zaprijećena kazna od šest mjeseci do pet godina za svako takvo krivično djelo.  Dodik već dva puta ne poštuje odluke Ustavnog suda, prijeti otcjepljenjem RS, što je također krivično djelo ugrožavanja integriteta države BiH. Postoji ideja da grupa građana tuži Dodika Sudu BiH jer tužitelji ne rade svoj dobro plaćeni posao na čuvanju zakona štiteći Dodika od krivičnog progona i kazne zatvora.

 

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO IZA REŠETAKA DO DESET GODINA

Iako je postojala Odluka o Ustavnog suda o neustavnosti referenduma o Danu RS, Dodik je održao referendum, pa se 9. januar nesmetano slavi. 

Tužilaštvo je tim povodom vodilo istragu, Dodik se najzad udostojio doći na saslušanje u Sarajevu, ali evo skoro, pa izjavio da ga se politički progoni. Sud mora napraviti granicu gdje prestaje politika, a počinje pravo.

Dodik. 1Nekažnjen Milorad Dodik ponavlja isto kazneno djelo, ovog puta kada je u pitanju Odluka Ustavnog suda BiH o zemljištu kao vlasništvu države, a ne entiteta. Ovog puta ne smije ostati nekažnjen, ne samo oba krivična djela negiranja odluka Ustavnog suda, nego i zbog javnog poziva na novi referendum i secesiju RS.

Kazne za neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava

Član 239.

Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

dodik i inzko
Javno – Dodik i Inzko u zavadi – privatno i tajno u odličnim odnosima

Šta više, Dodik sada jasno i glasno prijeti otcjepljenjem i ostamostaljenjem RS, što je krivično djelo protiv integriteta naše države.

On prijeti ad neće deblokirati rad državnih institucija dok se ne donese novi zakon o Ustavnom sudu BiH kojim bi eliminirao strane sudije koje postavlja predsjednik Europskog suda za ljudska prava u okviru ovlasti po dytonskom ustavu, a članovi Predsjedništva te odluke dobijaju samo na uvid. Na sjednici Predsjdništva 19. februara 2020. odbio je sve osim jedne tačke dnevnog reda. Odbio je čak i suglasiti se sa dodjelom novca za gradnju autoputa u RS, te o privremenom financiranju rada državnih organa, čime će bez plata ostati i oi koji dolaze iz RS. Ruku na srce, mnogi te plate nsu ni zaradili.

Dodik Nelson 2
Američki ambasador Nelson predao je akeditive Dodiku, iako je Dodik na američkoj crnoj listi. Američki ambasador je bio zaintersiran za rad BH-pravosuđa. Nadajmo se da će i Nelson pomoći da i u našoj zemlji niko ne bude iznad zakona, isto kao i u Americi

Krivični zakon BiH,

XVI GLAVA ŠESNAESTA KRIVIČNA DJELA PROTIV INTEGRITETA BOSNE I HERCEGOVINE Napad na ustavni poredak

Član 156.

Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Ugrožavanje teritorijalne cjeline Član 157. Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da otcijepi dio teritorije Bosne i Hercegovine ili da dio njene teritorije pripoji drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

inzko
Umjesto da upotrijebi svoje Bonske ovlasti i smijeni Dodika, Inzko se bavi gatanjem hoće ili ili neće Dodik održati referendum o ocjepljenju RS

Budući da u Tužilaštvu i Sudu BiH ne sjede baš sve Dodikove marionete, da tamo ima i dobrih profesionalaca, red bi bio da makar oni pokrenu istragu te da za oba krivična djela kada je u pitanju referendum, Sud proglasi Milorada Dodika krivim i osudi ga najstrožnim kaznama po pet godina zatvora za svako počinjeno krivično djelo.

Isto važi i za one koji uporno odbijaju sprovesti odluke Europskog suda za ljudska prava po pitanju Sejdić Finci, Zornić i još nekoliko preuda.

Javnost mora natjerati Tužilaštvo, sud i sudije da rade svoj posao pravično za što su plaćeni. U suprotnom, i njih treba goniti jer amnestiraju počinitelje krivičnih djela.

Inzko to neće učiniti, jer on je prije održanog refrenduma i o ovog kojeg najavljuje izjavio kako ne vjeruje da Dodik će Dodik održati referendum. Inzko bi trebao makar dobro pročitati BiH na koji se i on i Dodik pozivaju.

Inače, parazita Inzka bi trebalo tužiti Europskom sudu za ljudska prava jer se ogriješio o svoj posao tako što ga ne radi kako treba i što ne koristi svoje Bonske ovlasti kako bi kaznio one – poput Dodika – koji se oglušuju Odluke Ustavnog suda BiH.

Inzko zna da Milorad Dodik krši odluke Ustavnog suda, ima ovlasti da ga smijeni, ali on to neće.

***

Postoji ideja da grupa građana tuži Milorada Dodika Sudu BiH na osnovu gore navedenih krivičnh djela i navedenih paragrafa Krivičnog zakona BiH.

 

   

Prof. Dr. Fracis A. Boyle: “OVO JE VRLO TEŠKA SITUACIJA, INZKO MORA ODMAH SMIJENITI DODIKA!”

Prof. Dr. Fracis A. Boyle: “OVO JE VRLO TEŠKA SITUACIJA, INZKO MORA ODMAH SMIJENITI DODIKA!”

  • Šta je Dragan Čović dogovorio u Moskvi? Da li je Čović dodatno utabao Dodikove staze ka RS-exitu? Da li je Boltonovo nastojanje da nas rasturi, operativna politika Amerike? Na ova pitanja odgovor daje i Inzko i međunarodna zajednica na čelu sa Amerikom. Dodik je od njih dobio zeleno svjetlo za ono što radi mimo zakona, a i naši politčki predstavnici i ulema – ne zaostaju u podršci Dodiku
  • Da li je slučajno da Mustafa Cerić i co. baš sada nabacuju loptu ismalofobima komemoracijom iranskom generalu Sulejmaniju? Je li to zato kako bi Dodik uz pomoć Amrike, makar bio i na crnoj listi, kao i uz podršku međunarodne zajednice lakše otcijepio RS? Dodik je “ulemu” jeftino kupio
  • Je li rok trjanja države RBiH od Daytona do 2020. godine istekao? To ne zavisi ni od Inzka, ni od međunarodne zajednice, ni od Srbije. Opstanak BiH zavisi od nas. Nemojmo i sutra nasjesti na laži “kako Srbi i Hrvati neće Bosnu.” Mi hoćemo, njeni lojalni  građani! 
  • Ako je Daytonu istekao rok, a istekao je njegovom ilegalom, kršenjem, različitim tumačenjima, posluživanjem kao sa švedskog stola – nije istekla važnost USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
  • Sve je prolazno, i Dayton i Dodik i Inzko! I Cerić i Dinastija. Samo je Bosna vječna!Dodik Goodbye

Prof. Frabcus A, Boyle je uponat sa izjavom Valentina INZKA o tome kako on ne vjeruje da će Dodik održati referendum o samostaljenju RS koji je najavio u Narodnoj skupštini RS sa „Goodbay BiH. Welcome RS-exit“

Prof. Boyle je rezolutan: “Inzko mora odmah smijeniti Milorada Dodika!”

Nažalost, to se ne događa.

INZKO,1Inzko bi morao sazvati hitnu sjednicu ambasadora članica za provedbu mira (PIC), te informirati Savjet sigurnosti UN-a o opasnostima za mir u BiH koje svara Milorad Dodik. Inzko to neće, iako ima na raspolaganju Bonske ovasti koje može upotrijebiti.  Inzku su   po svoj prilici njegovi poslodavaci iz Sjedinjenih država, EU i Velike Britanije naredili da ne dira Dodika dok se plan nestanka naše države ne ostvari.

Očito se radi o provođenju „Owen-Stoltenbergovog plana“ podjele naše države na tri državice. Da je drugačije, Inzko bi već smijenio Dodika zbog nepoštivanja daytonskog Mirovnog sporazuma, zakona, odluka Ustavnog suda BiH, negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca. Inzko mora znati sve opasnosti koje proizilaze iz njegovog stava “kako ne vjeruje”  da će biti referenduma o otcjepljenju RS. Ako  se Dodika ne spriječi sad, tada bi to bilo prekasno.

francis-boyle-copyProf. Boyle  s tim u vezi kaže, citat: “Tada bi bilo prekasno i Inzko to zna. U osnovi on daje Dodiku zeleno svjetlo da odi naprijed i Dodik to svjetlo ima.”

Prof. Boyle je upoznat i sa zagonetnim i tajanstvenim putovanjem Dodikovog saveznika Dragana Čovića u Moskvu. Javnost ne zna ko je tačno poslao i s kakvom zadaćom, na čiji trošak Čovića u kod Rusa koji otvoreno podržavaju Dodika i gencidnu RS, kao i sam Čović i Hrvatska – svojom šutnjom.

Dodik i čović, 1Tajna je i šta je Čović tamo ugovorio i s kim. Sasvim je moguće da je Čović u Moskvi bio kao Dodikov izaslanik, ali i izaslanik Hrvatske i  da je u Moskvi dobio zeleno svjetlo za podršku Miloradu Dodiku koju je odmah javno iskazao u susretu s njim. Dodik mu javno pomaže oko stvaranja trećeg entiteta na razvalinama zločinačke Herceg Bosne. Vlada Republike Hrvatske gromoglasno šuti iako predsjedava Europskom unijom, premda se radi o destabilizaciji njenog susjedstva, Balkana i EU same. Iz Beograda, koji javno priznaje da je genocidna RS njihovo zlodjelo, stižu poruke kako Srbija neće dozvoliti ukidanje RS. Plasiraju se gnusne laži na račun Bošnjaka i Bosne sve u cilju nastojanja Srbije i Moskve na destabilizaiciji naše države.

Dodik Nelson 2
Dodik je na crnoj američkoj listi, ali novom američkom ambasadoru u Sarajevu Nelsonu ne  smeta ta činjenica.  Pored Džaferovića i Komšića koji nisu na američkoj crnoj listi, a koji su mogli primiti akreditive američkog Ambasadora,  nije li i ovo zajdničko  vađenje Dodika iz gliba u koji se sam uvalio. Spasavanje Dodika se nastavlja unatoč što ne postoji država na svijetu koja bi tolerirala nepoštivanje zakona svome predsjedniku, isto kao bilo kojem drugom građaninu. Ali, za Bosnu važe drugi, naopaki standradi i aršini, i domaći i međunarodni. Na jednom transparentu, dospjevši na američku crnu listu Špirić je poručio: “Amerika nam ne može ništa!” Nije da ne može – neće 

Uzimajući sve to u obzir, prof. Boyle sumnja i u američki odnos prema ovoj krizi koju izaziva Dodik i koja za sada ide na ruku Dodiku i scenaristima haosa u našoj državi.

francis-boyle-copyProf. Boyle: “Ovo bi mogla biti vrlo teška situacija. Dok je radio za Trumpa, Bolton je želio da nas podijeli i da nas se riješi. To bi sada mogla biti operativna politika.” 

Da bi se stalo toj opasnoj operativnoj poitici, Inzko mora smijenti Dodika. To će on morati uraditi pod sve većim pritiskom javnosti, ali takvi zahtjevu  za sada ne dopiru do njega.

Prof Boyle kaže: ” Remember that at the time of the Washington Agreements in 1994. someone from the US government said that what is really going on here is a slow-motion carve-up of BIH that will take 10 to 15 years. 15 Years after Dayton was 2010. I am afraid the World has decided to finally pull the plug on us. Fab.

dayton
Dayton: da li je džavi RBIH predviđeni rok trajanja do 2020 istekao, ne zavisi ni od koga nego drugog, nego samo od njenih lojalnih građana. Dokaz za to je slavna multietnička građanska Armija RBiH

Prijevod: “Sjetite se da je u vrijeme Washingtonskih sporazuma 1994. godine neko iz američke Vlade rekao da je ovdje riječ o stvarnom usporavanju procesa nestanka BiH koji će trajati 10 do 15 godina. Rok trajanja  BiH od 15 godina nakon Daytona bio je  prognoziran do 2010. Bojim se da je svijet odlučio da napokon izvuče utikač (i da nas i Bosnu isključi sa aparata. Da nestanemo, op. I.H…)

Poruka lojalnih građana Republike Bosne i Hercegovine:

Ako je rok trajanja ilegalnog Daytona istekao, nije istekla važnost jedino važećeg Ustava Republike BiH! Na osnovu Ustavnog zakona iz 1995., presuda svjetskih sudova za genocid, međunarodnih konvencija, Povelje UN-a, ius cogens norme…, imamo neoutuđivo pravo na Ustav RBiH.

Ustavni zakon 1

Međutim, mi sami sebi i našoj državi vežemo konopac oko vrata. Zar je baš sada trebala komemoracija Sulejmaniju u Sarajevu, sa Mustafom Cerićem u prvom redu kao poruka Amreici da nas treba pustiti niz vodu, dati Dodiku za pravo da otcijepi RS! Iran jest naš prijatelj, ali ovo je i prst u oko Americi od koje navni očekuju da nas spasi od Dodika. Neće nas niko, pa ni sami Dragi Bog, spasiti jer smo mi svoji najveći dušmani.

Sulejmani
Komemoracija Sulejmaniju u Sarajevu

Zašto IZ nije organizirala skup na kojem bi ulema osudila Dodika i poručila mu da njegove namjere neće proći? Zašto Munira Subašić nije organizirala bdjenje na Baščaršiji kao nekad kada je Erdoganova “demokracija” bila ugrožena. Nje, jer nije dobila nalog od Bakira Izetbegovića. Udbaš i veleizdajnik Cerić je pod kišobranom Alije Izetbegovića ponizio i živde i mrtve amnestiranjem genocida i urbicida, a njegove muftije haram-parom koju primjau od islamofoba Dodika, sto puta manje nego što je ratna šteta.  Ljudski životi su neprocjenjive vrijednosti, ali i od “šehida” ovakve lopine imaju najviše koristi. Što veća džennaza, to više para za hodže.  I SDA i IZ i Lagumdžija su u UN-u izdali Iran kad je bilo najvažnije, kada su sankcije UN-a zavisle od BH-glasa, a sada ponovo izdaju i Iran i našu državu. Tradicija izdaje, kao na tekućoj traci. Dodiku i islamofobima je nabačana još jedna volej lopta. Teško da imamo pravog golmana.

Dodik 4
Pare, pare, pare, i samo pare… Ni vjera ni država ovoj i ovakvoj ulemi nisu svetinja

  • Facebook grupa koja zahtijeva povratak Ustava Republike BiH pokrenula je petciju za smjenu Milorada Dodika. Zahtjev je upućen OHR-u, ali udario je na gluhe uši Valentiana Inzka. Poslali smo pisma ambasadoru Velike Britanije u Bosni i Hercegovini, šaljemo novinske tekstove daytonskim medijima, ali to ne pije vode. 

Tamo, kao u “Slobodnoj Bosni” ustupaju prostor srbijanskim razgolićenim cajkama-pevaljkama, izvještavaju nas ko je sve bio na svadbi Arkanovog sina, te  slikom i riječju pokazuju koliko se sarmi našlo, a koliko probranih “parčadi” krmetine, u Dodikovom slavarskom sahanu…

Prof. Boyle je u nekoliko navrata pokušao potpisati tu peticju, ovlastio je i mene lično da to uradim,  ali i pored nekoliko pokušaja, njegov potpis ne postoji na spisku potpisnika. Moje prilog o Seferu Haliloviću koji poručuje Dodiku “Stisni ako smiješ!” je otpola spota bez tona.

Do sada je Peticiju za smjenu Milorada Dodika potpisalo oko 2.300 građana i svih krajeva svijeta. Ima potpisnika i iz Beograda…

Link

https://www.change.org/p/na-osnovu-bonskih-ovlasti-odmah-smijenite-m-dodika-sa-svih-funkcija-uredu-visokog-predstavnika-me%C4%91unardne-zajednice-u-bosni-i-hercegovini-valentinu-inzku

Prof. Francis A. Boyle smatra da EU KOMSIJA OSLOBAĐANJEM KRIVNJE MILORADA DODIKA NASTAVLJA PROVEDBU OWEN-STOLTENBERGOVOG OVOG PLANA NA UNIŠTENJU NAŠE DRŽAVE

Prof. Francis A. Boyle smatra da EU KOMSIJA OSLOBAĐANJEM KRIVNJE MILORADA DODIKA NASTAVLJA PROVEDBU OWENOVOG-STOLTENBERGOVOG PLANA NA UNIŠTENJU NAŠE DRŽAVE

francis-boyle-copyProf. dr. Fracis A. Boyle je reagirao na “Zajedničku izjavu ambasada Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Italije i Delegacije Evropske unije/Ureda specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Delegacije Europske komsije u Bosni i Hercegovini” koja dopušta Miloradu Dodiku da višestrruko odbija odluke Ustavnog suda i prijeti secesijom RS. Umjesto kazne, Komisjja ojačana sa USA, ohrabruje Dodika na uništenju naše države
Prof. Boyle je podvukao ovu rečenicu iz toga saopćenja, citat: We remain available to support any genuine efforts to find a positive way forward.” Prijevod: “Mi smo i dalje na raspolaganju da podržimo sve istinske napore u pronalaženju pozitivnog puta naprijed.”
Drugim riječima rečeno, smatra prof Boyle, EU Komisija i USA na miru s tim što radi. Na nama  koji se borimo za RBiH je da vršimo vršiti snažan pritisak na međunarodnu zajednicu da se takav odnos najzad promijeni.

Oven_stoltenberg
EU nastavlja uništenjem naše države njenim komadanjem po Owen – Stoltenbergovom planu iz 1993. Ovaj plan je dvao Bošnajcima 30 posto teritorije, ali je na avjet prof Boyla odbijen. Profe. Boyle je savjetovao Izetbegovića da ni po koju cijenu ne pristaje na daytonski sporazum 1995. Izetbegović i njegova kamarila nisu poslušali prof. Boylea. Ukinuli su Ustav RBiH što je velizdaja. Podijelili su državni teritorij, što je također teško krivično djelo veleizdaje. Susoendirali su referndumsku oduku o suverenoj nedjeljivoj RBiH. U Daytonu su nagradili zločin genocida. Veleizdajnici su praktično pristali na 23% posto državne teritorije za Bošnjake, iako najbrojniji narod kome je RBiH matična država. Imajući saveznika u SDA, Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću – EU nastavlja komadanje države po Owen – Stoltenbergovom planu, tako što Srbima pripada 49 od čega neće odustati, Bošnjacima 23% teritorije…. To je onaj fildžan od Stupa do Kozje ćurije

Što se tiče same Evropske unije, Europska unija na je pokušala uništiti u Owen-Stoltenbergovim planom podjele države. ja sam u tome zaustavio. Europska unija nas i dalje pokušava uništiti, smatra prof. Boyle.

Oni koji su instalirali Dodika, oni ga i čuvaju i štite.
Prof. Boyle smatra da se Bosanci moraju direktno oduprijeti njima i u onima Bosni koji ne traže smjenu Dodika. To se mora javno raditi. Poručuje da istajavavamo na tome!
***
Zajedničku izjavu EU komisije možete pročitati ovdje:
***
DodikPotpišite Peticiju OHR-u – Valentinu Inzku za smjenu Milorada Dodika na ovom linku:
Do sada je Peticju vidjelo oko 10.000 osoba.
Potpisa: 1.291

Francis A. Boyle: SMIJENITI DODIKA NA OSNOVU BONSKIH OVLASTI ŠTO BI BIO PRVI VELIKI KORAK I ZASTRAŠUJUĆA PORUKA NJEGOVOM SLJEDBENICIMA

Francis A. Boyle SMIJENITI DODIKA – TO BI BIO PRVI VELIKI KORAK I ZASTRAŠUJUĆA PORUKA NJEGOVOM SLJEDBENICIMA

Povodom državnog udara u režiji Milorada Dodika i njegovih sluga kojim odbacuju Odluku Ustavnog suda o državnoj imovini, te najave blockade rada državnih organa BiH, uz prijetnju secesijom RS, zamolili smo profesora doktora međunarodnog prava Francisa A. Boylea za komentar.

BoleProf. Dr. Francis A. Boyle: Dodik poručuje svijetu da će se otcijepiti ako to uspije i odvojiti RS od Bosne i Hercegovine. Na svijetu je da jasno stavi do znanja Dodiku da se secesija neće tolerirati. Međunarodna zajednica mora odmah smijeniti Dodika na osnovu Bonskih ovlasti koje su na raspolaganju Visokom predstavniku. 

Smjena Dodika bi bila jasna i zastrašujuća poruka svim njegovim sljedbenicima. Treba ići korak po korak. Smjena Dodika bi bila veliki korak i dobar start. 

Gospodine Boyle, Vama je poznato da je Parlament Republike Bosne i Hercegovine usvojio Ustavni zakon  o izmjenama i dopunama ustava Republike BiH koji je službeno objavljen i stupio na snagu 12. decembra 1995. 

Ustavni zakon 1

Citat:

Član 1. toga Zakona:

Republika Bosna i Hercegovina ostvarujući svoja suverena prava može svoje ustavno uređenje preoblikovati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru Međunarodnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.