PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     

Povodom učestalih sumnjivih Dodikovih donacija Islamskoj zajednici: ZA ŠAKU HARAM-PARA HODŽE SU POD NOGE ISLAMOFOBA, NEGATORA GENOCIDA I DRŽAVE BACILE SVOJE AHMEDIJE, OBRAZ, VJERU, DOMOLJUBLJE I PRI TOME PONIZILE I ŽIVE I MRTVE

Hodžama su pare važnije od njihova obraza i ahmedije, od Islama, naše države i ljudskog dostojanstva

dodik i muftija 3
Jedna fotografija govori više nego tisuće riječi. Ovaj screenshot Dnevnika 2 RTRS razotkriva suštinu odnosa Islamske zajednice i Dodika. Dok ih kupuje za sitne pare i  hodže blistaje od sreće –  islamofob Dodik se ruga, ne samo tim duhovnim hadumima, nego i Islamu, našoj državi i nama kao zatucanoj džamijskoj skupini

U praksi se ponovo i više puta u kratkom vremenu potvrdila narodna izreka koja kaže da su hodže uvijek gladne para.

Hodže bi uzele pare i od samog šejtana znajući da su haram novac.

Primjeri za hodžinsku pohlepu za parama, nižu se ovih dana kao na tekućoj traci.
U glavnoj ulozi su Milorad Dodik, veliki islamofob, negator genocida i naše države na jednoj, te Islamska zajednica u liku muftije Banjalučkog Nusreta Abdibegovića i onih koji ga ne smjenjuju.

Dodik u DobojuDodik je početkom decembra u Doboju u prisustvu muftije Banjalučkog Nusreta Abdibegovića darivao dobojskom imamu Bajri Džafiću 100.000 maraka za izgradnju tamošnjeg islamskog centra. Potom se na molbu “ljubomornog” Muftije što su pare otišle u Doboj, umjesto njemu u Banju Luku, Dodik je razumio javni išaret Muftijin,  pa je malo kasnije Abdibegoviću tutnuo pola milijuna maraka za osnivanje banjalučke medrese nikom potrebne, osim Abdibegoviću i promociji genocidne RS i Dodika.

Na darežljivosti islamofoba Dodika, negatora genocida i države, Muftija je zablistao od sreće i zahvalnosti na RTRS-u zakovrnuvši očima, zabaoravljajući da je i njegov ezan Dodik nazvao arlaukanjem.

Svoju zahvalnost Dodiku genocidnoj RS Abdibegović je iskazao i djelom. Prisustvovao je prijemu koji su Dodik, Cvijanovićka i Višković upriličili u povodu obilježavanja nezakonitog dana genocidne RS. I darivanje sadake iz Dodikovih ruku, kao i na prijemu u čast nepostojećeg i ilegalnog dana RS, nije viđen ni jedan državni simbol.
Javnost je vidjela darežljivog islamofoba, pohlepne hodže, znamenja genocidne RS, Dodiku privržene Islamske zajednice.

U ovoj Dodikovoj darežljivosti i hodžinskoj pohlepi ozbiljni analitičari vide zajednički napor u pravcu stvaranja posebne Islamske zajednice u okviru RS, što je još jedan korak ka ostvarenju Dodikove mnogo puta ponovljene mantre o osamostaljenju “države” koja je utemeljena na genocidu i urbicidu, na koji je očito zaboravio muftija Banjalučki naliježući na Dodikovu rudu. Vodstvo Islamske zajednice u Sarajevu i ne pomišlja na smjenu muftije Abdibegovića. Kako i bi kada su ga postavili hodže istog mentalnog prosrpskog duha. U obranu Abdibegovića ustao je bivši ries Mustafa Cerić, ali bolje bilo da nije jer je još jednom dokazao i da je lažov i da nas pokušava obmanuti i zavarati providnim fintama dokazavši se još jednom koliki je lažov i munafik.

dodik i muftija 2
Budući da je režimski zločinački dvojac SDA – IZ prvi u svijetu priznao tzv. Republiku Srpsku nakon genocida, te da taj dvojac čuva RS kao zjenicu oka svoga nadajući se da će ako postoji RS i Heceg Bosna ostvariti svoj zločinački san o fildžan državici, došao je vakat da genocidna RS ima i svoju Islamsku zajednicu.  Na tome projektu dvojac IZ – SDA radi zajednički sa Miloradom Dodikom.

Početkom decembra ove godine Dodik je darivao 100.000 maraka za izgradnju Islamskog centra u Doboju.

Nusret Abdibegović, muftija Banjalučki je zahvaljujući na donaciji, sav ozaren, vedar, sretan, nasmijan – uzdajući se javno u Dodikovu sadaku za banjalučku medresu, ocijenio je u prilogu na RTRS kako je “ukupan ambijent u Srpskoj veoma pozitivan. “ Mora da je ovaj hodža pao s Marsa i to žmireći kad je za male pare primljene iz ruku velikog islamofoba i negatora države i genocida, mogao ovakvom neistinom (laži) poniziti i državu i Islam, svoju ahmediju, pogotovo obespravljene Bošnjake u RS. Pa, Muftija bolan, stari i mladi četnici, učitelji i učenici, tuku se u svom skupštinskom brlogu među se, ali ne oko ideje da muslimana mora nestati. Zločinačka manjina na vlasti, slavi po volji većine naroda, više iz ubjeđenja nego iz straha od Dodika i njegvih batinaša, slavi Karadžića, Mladića, Miloševića. Muslimani i katolici su svedeni na obespravljenu manjinu, ali ne samo zaslugom četnika. Ali,  je zaslijepljen Dodikovom sadakom, Muftija je izgubio vezu sa stvarnošću,  oćoravio i ogluho na takvo stanje u genocidnoj tvorevini čijoj se vlasti priklanja bez ustezanja, obraza i ponosa gazeći i mrtve i žive, državu. Novac je za njega jedina mjera stvari, makar ga dobio i od crnog đavla.Dodik

Laskanje islamofobu i “pozitivnoj” (sic!) atmosferi u genocidnoj RS, gol je u našu vlasitu mrežu ne samo Muftijin, nego i čitave IZ  i SDA koje stoje iza njega.

Zbog svoje pohlepe, hodže ne sramote svoj obraz jer ga i nemaju, ali sramote i u blato bacaju Dodiku pod noge svoje ahmedije kao simbol vjere i vjerskog statusa, zaboravljaju na Kur’anske ajete, islamske zakone, a pogotovo našu državu i naročito žrtve genocida za koji je krivcem sudski proglašena Dodikova despotovina. Oni su davno zaboravili na oko 1.300 porušenih islamskih objekata. Bivši Cerić reis koji prizna “zvaničnu Banju Luku,” svoje duboke džepove, koji tikve sadi sa Dodikom za malu sadaku, zaboravio je i na genocid, bio je jedan od glavnih aktera na ukidanju Tužbe RBiH protiv SCG za agresiju i genocide, davno je zaboravio i na ratnu odštetu, pa je teret obnove džamija svalio na muslimane kojima je Dodika hvalio za sadaku u istom transu kao i Abdibegović. Za šaku maraka zločinački dvojac SDA-IZ je otpisao desetine milijardi ratne odštete koju je pretrpjela država, IZ, građani, vjernici i ateisti. IZ se ne buni protiv genocidne RS, nego je okiva u zvijezde i garantira njen vječni opstanak.

Muftija Banjalučki Abdibegović nazočio je u Doboju Dodikovoj donaciji iako Medžlis IZ Doboj ne pripada banjalučkom Muftijstvu.

Što će on tamo, nije objasnio, osim da se javno pouzdao da će Dodik i prema njemu biti darežljiv. Dodik ga je pročitao Muftijin išaret, što se vidjelo i čulo u TV prilogu RTRS-a i uskoro mu ispunio želju, kako Muftija ne bio bio ljubomoran zbog para na dobojskog hodžu Bajru. Ni Dodiku ni Abdibegoviću niti ikom, pa čak ni Ceriću, ne treba ta banjalučka, kod tolikih medresa po Bosni, a tako malo mladeži u okupiranom dijelu države, u Dodikovoj despotovini. Ali, obojici je do lične promocije. Darodavac je dokazani islamofob, a darivani nosi veliki turban pod kojim hodže nema. Da ima obraza i da je pod turbanom makar i sićušni hodžica, nikad ne bi promovirao Dodika, niti izjavio da je stanje u RS veoma pozitivno i to u vrijeme kada Vučićevi četnici  belaje po Crnoj Gori i donose zakon o vojnoj strategiji po kojem njihovi tenkovi mogu zaposejesti RS kao nekad.

U Doboju, Banjoj Luci – RS – ne stanuje (R)BiH, ali ne samo zaslugom četnika, nego i SDA i Islamske zajednice

U Doboju, u prostorijama tamošnje IZ, svi tzv. Muslimanski dostojanstvenici, Muftija i imam, ugađali su Dodiku ne samo riječima. U prostoriji gdje je održan sastanak sa Dodikom,  bila je zastava Islamske zajednice i genocidne RS, ali nije bilo zastave dejtonske zastave BiH!

dodik 5L Građani, vjernici i nevjernici se javno pitaju znači li to da Islamska zajednica (uz SDA) Doboja, Banje Luke ne prizna državu BiH, nego Dodikovu genocidnu nakaradu?!

Znači!

Poruka je jasna kao dan! Država (R)BiH ne stanuje ni u Doboju ni u Banjoj Luci, niti drugdje u RS, ali ne samo voljom njenog negatora islamofoba Dodika, nego i Islamske zajednice i SDA, utemeljitelja i zaštitnika genocidne RS.

Muftija Banjalučki, Nusret Abdibegović, nakon izjave da je stanje u RS vrlo pozitivno, rado se odazvao na ovogodišnji prijem u povodu 9. januara “smetnuvši s uma” da je taj datum kao dan genocidne RS ilegalan i da se taj dan među Bošnjacima smatra početkom genocida. Miris Dodikovih maraka utrnuo je sva ljudska čula Muftijina, osim njegova nosa koji je osjetljiv na miris novca.

dodik 6

Muftija Nusret Abdibegović se, kako javno tvrdi, odazvao na usmeni poziv iz ureda Željke Cvijanović na prijem koji, kako mu je opet usmeno tvrđeno, nije bio u čast 9. januara. Ne vjerujem u ovo objašnjenje, jer pozivi za takve prijeme obično se ne šalju usmeno

Muftija zna zašto nije tražio da mu se pošalje pismeni poziv (to je uostalom običaj čak i kada se nekog poziva na svadbeni dernek…) u kojem bi jasno stajalo zbog čega neko (Cvijanović, Dodik…) organizira prijem. U Muftijino objašnjenje da nije znao da je prijem u povodu 9. januara ne vjeruju ni oni najnaivniji.  Ali, morao je to saznati na prijemu, pa je tada mogao učtivo i fino, manirom dostojnog uleme zahvaliti na pozivu i napustiti taj opskurni prijem u čast genocida nad Bošnjacima – vjernicima i nevjernicima! Mogao je nešto naučiti iz lanjskog skandala dobojskog hodže Bajre koji je bio na prijemu, ali kad je pukla javna bruka,  ustvrdio je da je prisususvovao samo prvom, božićnom, a ne i drugom poluvremenu prijema posvećenom genocidu. Ne vjerujem mu. Iz ličnog iskustva znam kako i hodže i muftije lažu. (Imam pismeni dokaze za ovu tvrdnju.) U vezi slučaja sa hodžom Bajrom reis Kavazović je lani kritizirajući hodžu Bajru izjavio da je neprihvatljivo to što neko iz IZ ne prizna injene i držvne zakone, te da će slučaj biti temeljito istražen, ali Bajri nije falila dlaka s glave! Ove godine je izostanak zastave BiH Islmska zajedinica je nazvala ozbiljnim propustom, naravno hodže Bajre ali ne i Muftije, na čemu će se vjerovatno sve i završiti. Muftija se pere sam od svojih “propusta” ali oprati se ne mere. .

Dodik u Doboju 1Dobojski hodža Bajro je, tvrdi, napustio prošlogodišnji devetojanuarski prijem čim je završen njegov božićni dio, dok je muftija Nusret ove godine ostao do kraja na veličanju nezakonitog dana genocidne RS. Muftija nije čak naučio lekciju ni od hodže Bajre da ne bi iskvario svom dobrotvoru Dodiku, makar iskvario i Islamu, državi i nama  

Muftija Abdibegović je smetnuo sa uma i činjenicu da je na lanjskom prijemu bio dobojski hodža Bajro Džafić. Kavazović je u ime IZ pokušao baciti javnosti prašinu u oči ustvrdivši kako je dobojski hodža bio samo na onom dijelu prijema koji se odnosio na Božić, ali da ga je napustio kada je prijem u drugom dijelu bio posvećen 9. januaru.
“Iako Islamska zajednica poštuje teške okolnosti u kojima Bošnjaci i njihovi predstavnici, pa i oni vjerski, djeluju u bh. entitetu RS, ipak je neprihvatljivo da iko od članova ili pripadnika Zajednice, a pogotovo njenih predstavnika, ne poštuje zakone i odluke najviših pravosudnih tijela države Bosne i Hercegovine u kojoj žive ili da učestvuje u obilježavanju ili veličanju ratnih zločina”, donosi MINA saopćenje Ureda za odnose sa javnošću Kancelarije reisul-uleme, a objavljuje Radio Sarajevo 9. Januara prošle godine. Reis je obećao da će istražiti ovaj slučaj, ali hodži Bajri nije falila ni dlaka s glave. On je ove godine dočekao Dodika u Doboju sa Avdibegovićem i s radošću primio Dodikovu sadaku.

Po Reisovom javnom tumačenju, hodža Bajro je napustio lanjski prijem od pola (sic!), čim je završen božićni dio svečanosti, prije početka devetojanuarskog, ali muftiji Abdibegoviću je na ovogodišnjem prijemu bilo komotno do kraja prijema. To je primjer da je dobojski hodža zehru moralniji od banjalučkog Muftije, to je potvrda kako “svake godine sve više u svakom veleizdajničkom pogledu napredujemo.”.

Nije se loše na prijemu osjećao Dodikovim ordenom zakićeni biskup Komarica koji ovih dana s pravom upozorava na nezakonitu otimačinu katoličko-muslimanske imovine od strane Dodikove fašističke države… Za muftiju Banjalučkog to stanje nije alarmantno. Zaslijepljen Dodikovim parama, on izjavljuje kako je opće stanje u RS vrlo pozitivno.

Sva ova blamaža i pohlepa za parama, potvrđivanje privrženosti RS umjesto vjeri i državi,  nisu prošla bez ceribaše i njegovih savjeta, poduka, laži i obmana i istinskog munafikluka.

Cerić 1
Pučista u Islamskoj zajednici; udarnički radio na amnestiji četnika za genocid i urbicid; aminovao je nastanak genicidne RS, obnovu oko 1300 džamija, mesdžida… svalio na pleća muslimana.  Rado je uzimao pare i od Dodika i iz ruku svjetskog islamofoba Kissingera. Od muslimana Bošnjaka stvorio zatucanu vjersku skupinu, pa se sada posipa pepelom,  popuje o duhovnosti, moralu, čestitosti. Džavnu zastavu sa ljiljanima prisvojio za fantomski Svjetski bošnjački savez.  Njegovi obožavatelji su fotomontažm stavili tu državnu zastavu iz njegovu sliku, mada mu odlično pristaje ona pod kojom su četnici počinili genocid i urbicid 

Nekadašnji reis Mustafa Cerić se oglasio povodom ovih Muftijinih nedopustivih ispada.
Bolje bi bilo da nije, jer je Cerić gori i od Banjalučkog i svih dugih muftija; dokazao se kao najviši vjerski dostojanstvenik koji poriče i genocid i urbicid, jer je aminovao stvaranje RS, njen je poštivalac i zaštitnik. Silno se obogatio na nesreći bosanskih muslimana, kojemu nisu, kao ni Muftiji, kao ni imamu Dobojskom, mrske Dodikove sadake… Laže javno kako nema novca, inače bi za primjer povratnicima, vratio se u Foču, izgradio kućicu, ali nejma para!
Citat: DR. MUSTAFA CERIĆ: Nije muftija Nusret ef. kriv što je ljubazan. Kriva je procjena da se s ljubaznošću može urazumiti antibosanska srpska politika. No, iz ovoga slučaja treba uzeti pouku, a to je: “Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”. Drugim riječima, čuvaj se Dodika i kad daje pare za medresu. Uostalom, Bošnjacima u Banjoj Luci je potrebnija Bošnjačka gimnazija nego medresa. Potrebne su im nacionalne i kulturne institucije, koje će im razvijati državotvornu svijest, a ne svoditi ih na puku, siromašnu i izoliranu vjersku zajednicu, preko koje srpska politika može da pokriva svoj zločin genocida. Potrebno im je da im se ne osporava pravo na ime “bosanski jezik”, kao znak i simbol njihove bosanske države.“ Kraj citata!

Munafik brani munafika!

Izjava je objavljena uz fotografiju Cerića na kojoj je državna zastava RBiH sa ljiljanima koju je Cerić prisvojio ili bolje reći – ukrao da bi državnu važeću zastavu predstavio kao simbol svoga Svjetskog bošnjačkog kongresa, drugim riječima – muslimana.
Cerić tvrdi da je Muftija Abdibegović ljubazan, što nije tačno. Muftija je drzak i bezobrazan, jer ne priznaje državu RBiH nego islamofoba Dodika i genocidnu RS. I on kao i Cerić, umjesto znamenja države (R) BiH u susretima sa Dodikom tikve sadi pokraj četničke zastave pod kojom je izvršen genocid i porušene džamije. Muftija Banjalučki ne urazumljuje ljubaznošću antisrpsku politiku, nego je on, muftija banjalučki, nego se toj politici priklanja i kleči pred Dodikom za sadaku. Muftija gazi odluku Ustavnog suda po kojoj je 9. januar nezakonit, pa i zbog toga nije ni ljubazan i fin, nego je bezobrazan, drzak i neprijatelj i Islama i države i Bošnjaka, za šaku Dodikovih maraka, Bog zna od koga otetih, opljačkanih, haram para.

Cerić i Dodik
Pučista Cerić u društvu pučiste Dodika,  islamofoba, negatora genocida i naše države; za šaku Dodikovih maraka, dva posto od građevinske vrijednosti Ferhadije, slikajući se iza zastave pod kojom su izvršeni sudski dokazani najteži zločini protiv RBiH, Bošnjaka -bacio je svoj obaz i ahmediju kao simbol vjere – pod Dodikove noge, u blato.  I kad je sa šejtanom tikve sadio za haram pare, samo je nastavio tradiciju praštanja genocida i urbicida, poslijeratne zločine nad povratnicima. Pravi nas budalama drskom i bezobraznom tvrdnjom kako ga je strah da ne postanemo, a postali smo davno, i to njegovom zaslugom, zatucana džamijska skupina. Obmanom brani i sebe i muftiju Banjalučkog bacajući nam prašinu u oči, popuje, dijeli moralne lekcije, a ustvari licemjerno nas u svom stilu bezočno laže kako je on u svemu tome nevin    

Biber po pilavu, posuo je Cerić braneći muftiju Banjalučkog, svoga i Dodikovog pajdaša, svjetujući ga ovim riječima: “Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”. Drugim riječima, čuvaj se Dodika i kad daje pare za medresu.“

Naravno, Cerić ne bi bio munafik da nije i sam primao sadaku od Dodika za obnovu Ferhadije, dva posto od njene građevinske vrijednosti. Tada je „Danajca“ Dodika ukivao u zvijezde, hvalio ga muslimanima Bosne i svijeta…

Ovaj hava reis (više je proveo vremena u business avionskoj klasi, nego kancelariji u Rijasetu) ih je uzimao šakom i kapom, nisu mu bile mrsko uzeti onih sto hiljada dolara iz ruku najvećeg islamomrsca na svijetu notornog Kissingera, obloporan je bio i na vilu komuniste Rate Dugonjića koje se dočepao za sitnu paru… Obogatio se na nesreći i genocidu bosanskih muslimana. Halalio i genocid i urbicid. I sad, evo Cerića da munafički dijeli lekcije svome pajdašu munafiku, Banjalučkom muftiji.

Cerić je u svojoj munafičkoj poruci odobrio uzimanje ovih Dodikovih danajskih škuda, ali za razliku od Muftije, on bi ih potrošio u gradnju Bošnjačke gimnazije. Cerić se izvježbao u trošenju tuđih para kao i Dodik pa je enormne sume novca zbojkao je u izgradnju svojih nesuđenih dvora na Kovačima. Milijarde maraka Cerić je spiskao na amnestiranje četničkog i ustaškog genocida, barbarizma i urbicida. U svojoj „poduci“ muftije Abdibegovića, Cerić nam podvaljuje da je fini i ljubazni muftija nasjeo. I tako, po tradiciji u IZ – jedno deset puta. 

Dodik je 23. februara 2007. kada je tadašnjem reisu Mustafi Ceriću tutnuo 300.000 maraka za obnovu Ferhadije koju su srušili četnici koje Dodik veliča kao junake.
Slikajući se sa Dodikom ispred zastave pod kojom su četnici počinili genocid i urbicid. Cerić je tada kazao da je u Banjaluku dolazio više puta, a da je jučerašnja posjeta bila jedan od lijepih susreta.

Dodik i Cerić
“Vrata u Banjaluci su nam širom otvorena, a posebno vrata premijera RS (tada Milorada Dodika, op. I.H.)

Želim obavijestiti muslimane u BiH i širom svijeta da smo danas u Banjaluci primljeni s dobrom voljom, te da smo imali vrlo otvorene, konkretne i neposredne razgovore o otvorenim pitanjima koja Islamsku zajednicu duže muče, a ključno pitanje je bila obnova džamije Ferhadije. Ono što sam danas čuo volio bih da su mnogi čuli u BiH”, rekao je Cerić…

Dodik i Cerić su razgovarali i o slučaju Fate Orlović iz Konjević Polja, koja traži da se pravoslavna crkva u tom mjestu izmjesti, tvrdeći da je sagrađena na njenom zemljištu. Dodik je obećao da će narednih dana biti preduzete konkretne mjere koje će dovesti do rješenja tog problema na najmanje problematičan način.“ (Nezavisne novine, 23. februara 2007.)

Crkva je, haman trinaest godina kasnije, još u Fatinoj avliji; islamofob, negator države i genocida Dodik uznapredovao je do predsjednika države koju ne prizna, ali njega prizna režimski dvojac SDA-IZ i njihove sahanolisci, lažni patrioti i lažni muslimani, duhom – mentalni Srbi.

Dodik i ćilim
Prethodni muftija Banjalučki Kozlić imao je odlične odnose sa Dodokom. Pred otvaranje četničkom rukom srušene Ferhadije, Dodik  je darivao je ćilim za džamiju. Pod taj ćilim ne može se sakriti ni manji dio Kozlićevih aferima niti Dodikovog planskog djelovanja protiv naše države, Islama i muslimana. Kozlić je aminovao prodaju Hadži-Babinog mezara-vakufa u Banjoj Luci uz pomoć direktora Vakuske direkcije Zaimovića. Muftija Kozlić je nagrađen muftijskim položajam u Njemačkoj, Zaimović je i poslije prodaje vakufa i janih laži i dalje na svom mjestu odakle nam šalje medijske poruke kako Federacija i RS uništavaju vakufe u milijunskim iznosima. Zaimović, kao i IZ – ni luk jeli ni luk mirisali, iako je uz svoju SDA-IZ zločinačku vlast najkrivlji za katastrofalno stanje vakufa

Nakon propale utrke za srpskog člana predsjedništva u koju je zbojakao sto tisuća dolara novca Svjetskog bošnjačkog kongresa, Cerić se zadovoljio funkcijom predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa Cerić ima svoje vjerne bedele u Rijasetu i po muftijstvima, od vrha do dna IZ, koji ponizuju i vrijeđaju i mrtve i žive, koji se griješe o Boga i Božju Knjigu, koji priznaju RS, ali ne i državu Bosnu.

Kako god su kroz čitavu povijest svoga postojanja, bosanska najviša ulema je služila okupatorima, a čast izuzecima poput Džemaludina ef. Čauševića.
U slučaju Srba i Beograda, to potvrđuje i Mustafa Cerić u tekstu koji donosi njegov opskurni prevrtanerski portal. Ali, za takvu politiku svako je kriv, Bošnjaci, ulema, ali ne i bivši Reis Cerić (sic!) Citat iz “popovanja” – posipanja pepelom povodom Abdibegovićevog odlaska na prijem u povodom 9. januara.

Citat, Mustafa Cerić: “No, srpska politika dobro zna to raditi. Jer su oduvijek preko vjere (zlo)upotrebljavali Bošnjake za svoje potrebe. Umiljavali su ih, smirivali, uspavljivali i otuđivali od prava na naciju i državu preko njihovih osjećaja i simbola vjere. Mislio sam da nam se to nakon iskustva s reisu-l-ulemom Ibrahim ef. Maglajlićem i Husejnom ef. Mujićem neće nikad više ponoviti da se zaljubljujemo u Beograd preko naše vjere. Mislio sam da smo se mi nakon genocida promijenili, ali i da smo njih opametili da se s našim simbolima vjere, nacije i države ne smiju poigravati.” Kraj citata.

dodik i muftija 2
Sretan je muftija Banjalučki, sretan je Dodik laktaški! Šta sve čine haram-pare darivane iz ruku islamofoba, negatora genocida i naše džave. Taj smrdljivi novac miruhne hodžama koji bi trebali biti svjetlo vjere, uzor domoljublja , primjer čestitosti i bedem nepotkupljivosti 

Ni luk jeo, ni luk mirisao, Cerić u stilu velikog licemjera i preveranta, zaključuje, citat:“Nažalost, u Sandžaku se dogodilo ono što mi nije bilo zamislivo, a to je da su neki s ahmedijom na glavi svoj vjerski spas vidjeli u Beogradu – i nakon genocida. Strah me hvata da nam se to može dogoditi i u Banjoj Luci. (Dogodilo se za Cerićevog vakta, nastavilo za Kozlićevog srbovanja, traje za Abdibegovićevog šejtanluka sa Dodikom i RS, vladavine Kavazovića i dinastije Izetbegovića, op. I.H.) “Ne želim da “popujem”, ali osjećam mojom moralnom dužnošću i patriotskom odgovornošću da upozorim na tu opasnost osim ako se nešto u međuvremenu nije promijenilo u duhovnom, moralnom i političkom mišljenju kod Bošnjaka. Ako jeste, onda je ovo moje upozorenje uzaludno, a ako nije, onda želim ohrabriti muftiju banjalučkog Nusret ef. Abdibegovića da svoj posao radi savjesno i odgovorno, kao i dosada, te da svoju ljubaznost štedi, a svoju odlučnost i jasan stav pokazuje uvijek i na svakom mjestu.” Kraj citata.

Hodžama nije važno kome služe i čija ih šejtanska ruka financira – od Austro-Ugarske, kraljeve, Pavelićeve, Titove, Alijine. To je postala tradicija, zaštitni znak Islamske zajednice.

Tradicionalno, mnogi su pripadnici uleme u BiH iskazivali se i kao Srbi i kao Hrvati.

Da bi se dograbili plavih koferti na dženazama, hodže su znale ustajati iz bolesničkih postelja i odlaziti na ukope, svjedoči Alija Nametak u „Sarajevskom nekrologiju.“
Fehim ef. Spaho je na položaj reisa sjeo zahvaljujući svome bratu Mehmedu, pio je alkohol 40 godina. Služio je austro-ugarsku okupatorsku vlast, obje kraljevine, a kada je postao reis, prvo je bio uz Kralja i prestolonasljednika Petra (zaštitnika „Gajreta,“ sic!) da bi se priklonio Paveliću. Na dženazi su mu bili i ustaše i Nijemci, piše, a niko ne opovrgava, Derviš Sušić u svom „Parergonu.“

Mustafa Cerić je javno tvrdio kako on, to jeste njegovo društvo jednoga lica – Islamska zajednica – prizna vlasti genocidne RS. Kako i ne bi, pa tu je genocidnu nakaradu zajedno sa Izetbegovićima i on temeljio…

I Cerić i Dodik, došli su na svoje položaje pučevima

Cerić je sa Izetbegovićem starijim, izvršio puč u IZ mimo svih svjetovnih i vjerskih propisa. Od tada je IZ srasla sa SDA kao nokat i meso, pa se ne zna ko je kome vlast, a ko je kome džemat. Dodik je sa dva poslanika SSND-a ovladao RS-om i BiH, a evo i Islamskoj zajednicom.

Na kraju, još jednom Citiram munafika Cerića koji „brani” “ljubaznog” banjalučkog muftiju zbog uzimanja para od Dodika i učešća na prijemu povodom 9. januara kod Cvijanovićke i Dodika.
Citat:
“Potrebne su im (muslimanima, Bošnjacima, op. I.H.) nacionalne i kulturne institucije, koje će im razvijati državotvornu svijest, a ne svoditi ih na puku, siromašnu i izoliranu vjersku zajednicu, preko koje srpska politika može da pokriva svoj zločin genocida.”

Ako je iko zaslužan što su Bošnjaci muslimani svedeni na zatucanu džamijsku skupinu bez državotvorne svijesti, što su rahat sa amnestiranjem i prikrivanjem genocida osnivanjem i postojanjem genocidne RS, što im ne smeta ovakva, veleizdajnička SDA i Islamska zajednica, upravo je zaslužan Cerić, po njegovom duhovnom kalufu sazdane hodže i muftije, nasljednik Kavazović, a povrh svih dinastija Izetbegovića, sve lažni muslimani, duhovni Srbimi.

P.S. Moguće je kako ulema slijedi, ali krije, primjer Emira Kusturice.

Emir Kusturica se odrekao i Bosne i vjere, pokrstio se, nabio četničku šubaru, pustio bradurinu, predjenuo ime u Nemanja, postao Dodikov miljenik i savjetnik.

Privrženost srpstvu Kustirici se isplatilo više nego hodžama; Dodik daje hodžama sadaku, a Nemanju Kusturicu – milijune.

Nemanja gradi samo jedan grad po volji Dodika, hodže Dodiku grade i čuvaju državu.

kusturica 1

kusturica 2

 

Otvoreno pismo Milanu KUČANU, ni drugu, ni gospodinu: NA ISTOJ, DODIKOVOJ STRANI ZA GENOCIDNU RS, PROTIV DRŽAVE RBIH

 

kučan

Otvoreno pismo koje je Ekspertni tim Republike Bosne i Hercegovine uputio bivšem predsjedniku Slovenije Milanu Kučanu nakon njegova nedavnog prijateljskog susreta sa Miloradom Dodikom

Kako da Vas oslovimo, nakon Vašeg nedavnog susreta sa Dodikom i neprimjerenih, neprihvatljivih, neprijateljskih izjava prema našoj državi?!

Nazvati Vas drugom ne možemo  jer pravi drugovi ne izvrću ni prošlost ni sadašnjost, niti siluju činjenice, nego se korektno odnose i prema povijesti i prema sadašnjosti i budućnosti.

Nazvati Vas “gospodine” bilo bi neprikladno jer ta je riječ izvedena iz Božjeg imena; tako Vas osloviti bila uvreda i Boga i naroda.

Ono što je najgore, pa ne možete za nas biti ni drug ni gospodin je činjenica da Vi ne uvažavate pravo i pravdu, sudske presude za udruženi zločinački pothvat i genocid, što je sramota za ljudsko biće uopće, posebno za nekoga ko se smatra državnikom i demokratom, nekoga ko je bio na čelu Republike Slovenije kada je postizala samostalnot.

Da Vas podsjetimo, Vi ste nominalno i kao drug i kao gospodin, učestvovali u protjerivanju vojne sile i skalamerije JNA iz Slovenije, što bi moglo biti u redu, da je niste stovarili s Tuđmanom nama na vrat, da bi nas klala i ubijala, počinili genocid i urbicid. K tome, Vaša država je prisvojila novac bosanskih štediša.

Zbog toga Vam se ne obraćamo ni sa “druže” ni sa “gospodine.” Umjesto toga – ništica! Nula!

Vaše izjave u cjelosti odbacujemo.

Izjavili da je BiH nefunkcionalna država, a da takvih problema nema RS.

Vi favorizirate RS u odnosu na državu RBiH.

“Zaboravili” ste da je RS genocidna i da je to ilealni dejtonski entitet, dio BiH države, pa ste joj gatali lijepu europsku budućnost, a morali ste znati da nije ni država niti će ikad sama ući u EU. Genocidnim tvorevinama nema mjesta u civilizovanom društvu.

Ono što vrijeđa sve nas žrtve agresije i genocida je Vaša naklonost i nekritičko povađivanje Dodiku (samim pristankom na susret, a o sadržaju da ne govorimo) koji, iako član troglavog dejtonskog Predsjedništva, ne priznaje državu od koje prima plaću, čije pare troši da bi se sreo i s Vama da bi zajednički srbovali i pljuvali po našoj državi.

kučan i dodikDa ste imalo drug, a da ste makar malo gospodin, zehru državnik i demokrata, morali bi znati da rezultati genocida ne mogu nikad biti legalizirani, pa nikad, ni u snu ne biste izjavili da je (citat) “Republika Srpska (je) činjenica i to se ne može izmijeniti.”

Može i mora se izmijeniti, na Vašu i Dodikovu žalost! Taj proces je nezaustavljiv, mada se sada čini kako i ne postoji.

Da, genocidna RS je bolna činjenica zahvaljujući nedemokatama i siledžijama prava kakvi ste Vi. RS je ilegalna jer je Dayton ilegalan, Sporazum potpisan tamo, nikad nije prošao skupštinsku verifikaciju. Možte li zamisliti Sloveniju sa ustavom neusvojenim u Skupštini, nametnitim dictator USA, Rusije, EU? Jeste li s ezato osamostaljivali? Ali, što nije dobro ni u pomisli za Sloveniju, dobro je za Bosnu i “to se ne može promijeniti.”

Ta i takva “činjenica” mora biti promijenjena kad tad, genocidna RS ukinuta i u život vraćen ustavno-pravni poredak Repulike BiH koji je jedino legalan.

Slovenija je građanska država, ali Vi to pravo izjavom da je RS činjenica koja se ne može promijeniti, nama uskraćujete, k tome negirate genocid. Što god Vi govorili o tome, RBiH će biti slobodna, cjelovita suverena građanska država koju baštinimo i povijesno i pravno. Daytonski Ustav je ilegalan, ilegalna je gencidna RS, a pravno važeći je građanski Ustav RBiH.

Bilo bi mudro da niste primili Dodika. Bilo bi mudro da ste se suzdražali od takvih nedostojnih i za nas uvredljivih izjava!

Dodik negira i genocid i državu BiH.

Ima jedna narodna izreka koja kaže; „S kim si, takav si.”

Vi ste to potvrdili svojim nekritičkim, neprihvatljivim druženjem i odnosom prema Dodiku i RS potvrdili, što je ponižavajuće za sve nas, a za Vas je sramota.

Slovenija se spori sa RH zbog kojih desetina kvatratnih kilometara teritorije. I, to je u redu. Ali Vama ne smeta što Bosna mora milom i silom pristati na otpisivanje pola svoje državne teritorije na račun Velike Srbije, premda ima sve validne tapije da je to njena teritorija. Nažalost, Vi ste te tapije pokušali urinirati pružajući prijateljsku ruku Dodiku, bacajući mu se u zagrljaj, pokušajem betoniranja postojanja RS, što je automatski šamar zdravom razumu, svjetskom pravu i pravnim normama (ius cogens). Taj šamar ste sami sebi opalili i to javno, pa je bruka i sramota veća!

Ovo Vam pismo pišu građani okupljeni u Facebook grupi koja broji blizu 60.000 građana koji zahtijevaju povratak u život Ustava RBiH na osnovu proglasa kojeg Vama šaljemo na uvid kao poduku kako se ne biste više sramotili, kako se ne biste nikada više rukovali s Dodikom, niti veličali genocidnu RS, izrugivali pravo, blatili našu državu čijoj ste nesreći i sami doprinijeli.

Vi ste svojim ponašanjem opalili šamar i Sloveniji, ali Vi to ne osjećate iz prevelike ljubavi pema Velikoj Srbiji na teritoriji države Bosne.

Vi ste zaslužili mjesto počasnog gosta na Dodikovom balu vampira u proslavi nelegalnog dana genocidne RS koji mi smatramo danom početka agresije i genocida na našu državu
Citat Proglasa:

“Pozivamo patriote da se pod državnom zastavom sa ljiljanima Republike Bosne i Hercegovine okupe na internetu, a kad dođe vrijeme i na protestima u Bosni i Hercegovini i jasno zahtijevaju povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine.

Protivno Ustavu RBiH i međunarodnom pravu, Ustav RBiH je suspendiran u Daytonu, a takozvani daytonski ustav nije nikad prošao parlamentarnu proceduru, pa je nelegalan i ništavan. Višestruko je grubo prekršen, a Annex VII o povratku prognanih nije proveden.

Legalan je jedino Ustav RBiH.

Na osnovu Ustava RBiH, raspisan je referendum i izglasana samostalnost RBiH 1992. na osnovu kojeg je država Republika Bosna i Hercegovina primljena u UN na koju je potom izvršena brutalna agresija i u kojoj je počinjen genocid u okviru združenih zločinačkih pothvata Srbije i Hrvatske.

Tribunal je osudio veći broj pojedinaca za zločin genocida. Srbija i Hrvatska su u tim presudama označene kao agresorske države u združenim zločinačkim pothvatima na RBiH koji se nastavlja u dajtonskom miru istovjetnim velikodržavnim politikama koje se ne odriču prava na teritoriju RBiH koju nastoje na svaki mogući način uništiti kao državu.

Internacionalni sud pravde u Den Haagu koji sudi državama – presudio da su za genocid u RBiH odgovorne Vlada – vojska i milicija – paradržave RS, te Srbija koja genocid nije spriječila iako je bila obavezna po nalogu toga Suda.

Te presude, kao i međunarodno pravo, Povelja UN, Konvencija o sprečevanju i kažnjavanju zločina genocida, bečka Konvencija o međunarodnim ugovorima, zatim obvezujuća ius cogens norma – daju građanima pravo za uspostavu ustavnog poretka RBiH koji je važio prije agresije, združenih zločinačkih poduhvata i genocida.

Na osnovu temeljnih međunarodnih zakona, ius cogens norme, Ustava RBiH – ne može se legalizirati stanje na terenu postignuto genocidom i združenim zločinačkim poduhvatima /agresivnim ratovima/.

Stoga tražimo od UN-a neka izvrši presude svojih sudova i uspostavi ustavno-pravni poredak građanske Republike Bosne i Hercegovine. Kada Ustav RBiH bude vraćen, treba ga amendirati i umjesto “konstutivnih naroda” ugraditi “svih građana.”

Zato, osvjestimo se i dignimo svoj glas za Ustav RBiH, za svoju slobodu, dostojanstvo i bolju budućnost!”

  1. 12. 2017.

Ekspertni tim Republike Bosne i Hercegovine:

  1. Ibrahim Halilović, bivši reporter TV Sarajevo, Varcar Vakuf (Mrkonjić- Grad), prognanik; (Izvještavao iz Ljubljane za TV Sarajevo o osamostaljenju Slovenije)
  2. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava (u penziji). Izbjeglica iz Travnika, živi u UK;
  3. Bedrudin Gušić, slobodni banjalučki novinar i publicist u egzilu – Boston, SAD;
  4. Marjan Hajnal, Sarajevo, Tel-Aviv. Predsjednik “Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva”, Predsjednik Udruženja građana “Vječna Bosna – Centrala Sarajevo”;
  5. Nihad Filipović, dipl. PRAVNIK, pisac i publicist, rođen u Bosni, živi u UK;
  6. Tarik Delić, diplomirani inžinjer za kompjutore i mreže;

 

 

In memoriam: Eugene SIMPSON, FARMER – DOBRA I ĐOMETNA OSOBA U TUĐINI

simpson 6Kao i ranijih godina, početkom novembra, po povratku iz Bosne u Windsor, Canada, bio sam na pijacu (Windsor Market).

Za tezgom za kojom obitelj Simpson prodaje voće i povrće koje uzgajaju na svom velikom imanju u Leamingtonu, srdačno se pozdravljam sa Wallyem Simpson.

 Sa njegovog lica nestade osmjeh zbog ponovnog susreta nakon pola godine nakon što ga priupitah za zdravlje njegova oca Eugene Simpsona

. Reče, dok smo se još uvijek držali za ruke pri pozdravu, kako je njegov otac preminuo početkom juna ove godine.

Bio sam iznenađen, zatečen. Bi mi zaista žao.  Oči mi se ovlažiše.

simpson 3Ima tome haman dvadeset godina kako sam mušterija Simpsonovih. Tada sam upoznao g. Eugene Simpsona, farmera. Već pri prvom susretu izgledao mi je kao neko iz Rike, kao drag susjed ili rođak  blag, nasmijan, đometan. Krupan i naočit. Starinski dobroćudan.

Petkom ili subotom, kada Simpsonovi prodaju voće i povrće u Windsor Marketu, pijaci pod krovom, dolazio sam obično po jabuke – „ida red“ ili kompiruše, „honey grisp,“ crvene kompire, rotkvu, tikve, kruške…

Simpson je uvijek bio srdačan.

sipson 4Rukovali bi se. Pitali za zdravlje. U proljeće bih se raspitivao je li bilo mraza bojeći se da ne krhne na tek probeharalo voće. U jesen bih ga pitao je li zadovoljan sa urodom.

Kupovati od Sipsonovih bilo mi je uvijek zadovoljstvo, susret s njim, njegovom suprugom, sinom, pomagačima. Susret je uvijek je bio prijateljski, kao na praznik, na obostranu radost.

simpson 5

Na Simpsonovoj tezgi mogao si birati po volji šta želiš i trpati u male ili velike košare – otprilike pet ili deset kilograma. Nije vagao. Koliko god staviš, g. Simpson doda na vrh još koju sa osmjehom.

simpson 2
The Windsor Star” 07. 10. 2006. 

Kada je umro moj otac u Švedskoj, a džennaza bila u Varcaru u Rici, putovao sam iz Canade u Bosnu  da bih ga spustio u mezar u Rici.

Po povratku u Windsor, odem na pijacu, pa kod Simpsonovih. Srdačno me dočeka g. Eugene Simpson, rukova se sa mnom. Pita me što me nije bilo dvi hefte, pa mu rekoh.

Kada je košara s jabukama puna, Simpson po običaju dodade još pregršt. Maših se za džep, on odlučno odbi da mu platim.

“Imaš ti ionako troškova!”

Insistirao sam platiti, ali ne dade.

Kasnije sam u ovdašnjem dnevnom listu „The Windsor Star“ objavio jedan tekst u kojem sam opisao taj lijepi gest dobroga čovjeka farmera Eugena Simpsona. I on i njegova familija bijaše jako zadovoljni i zahvalni. To što mi nije dao platiti košaru jabuka, bio je to gest mnogo vrijedniji od njihove cijene. Bio je to ljudski gest koji ostaje u sjećanju i koji potvrđuje istinu kako na ovom svijetu, daleko od Bosne, u tuđini postoje pravi, dobri ljudi. G. Simpson je jedan od njih. Fali mi njegova srdačnost, osmijeh na licu.

Simpson

U nedostatku radne snage, zapošlavao bi Meksikance kao sezonce na svojim poljima, baštama i u voćnjaku, za tezgama na pijaci. Ophodio se prema njima kao prema svojoj familiji. U kasnu jesen oni bi odlazili sa ušteđevinom obiteljima na jug i u proljeće vraćali se  Simpsonovim na posao.

Zadnjih godina g. Simposon je poboljevao.

Imao je nekoliko operacija. Tek ponekad se pojavljivao nakratko za tezgom na Market Squeru, da ga merak prođe.

Rijetko smo se od tada sretali, ali sam se uvijek raspitivao o njegovu zdravlju i preko njegova sina slao mu pozdrave.

Jednom prilikom, mislim pretprošle godine, saznao sam da se polahko opravlja od teške operacije. Otišao sam u jednu arapsku trgovinu i kupio bočicu kimovog ulja, koje, kako je Muhamed a.s. govorio, „liječi sve bolesti osim smrti.“

Poklon sam po njegovu zahvalnom sinu poslao njegovom ocu Eugene u Leamington, odakle je sljedećeg petka stiglo srdačno zahvaljivanje.

Simpson je bio treća generacija u farmersko-voćarskoj-baštovanskoj famliji koja se naveliko bavila uzgojem i prodajom voća i povrća. Njegov sin nastavlja porodičnu tradiciju uzoritog farmera, zemljoradnika, povrtlara i voćara. Bacio s na svog oca. I na njegovom licu uvijek me dočekuje osmijeh.

Eugenie Simpson je volio je svoj posao, a tu ljubav je prenio i na svoje potomstvo.

Uživao u zanosnom opojnom mirisu tek probeharalog voća – jabuka, krušaka, breskava, cvijeća u njegovom vrtu,  zrelog voća na granama, u specijalnim ostavama gdje je na oko 3 stepena Celiziusa „uspavljivao“ jabuke i drugo voće, pa bi ga svježe iznosio i na pijacu i u septembru, i u januaru, i u julu. Volio je i poštovao svoje mušterije, uvijek srdačan i nasmijan, đometan.

Pijaca u Windsoru i sada vrvi od prodavaca i mušterija, čuju se razni jezici, tamo ponekad  sretnem i neke poznanike iz Bosne, ali sada je pijaca nekako prazna i pusta.

Bog Dragi je pozvao g. Eugenie Simsona k sebi.

Molim Boga Dragoga da g. Simpsona smjesti u mirisne rajske bašče rascvjetalog behara svakojakog voća!

sipson 3

Ideje: CRKVA SV. LUKE – DŽAMIJA FETHIJA, ZAJEDNIČKA BOGOMOLJA

Islamska zajednica i Katolička crkva spore se na sudu oko prava vlasništva nad srednjovjekovnom Crkvom Sv. Luke – koja je osmanski vakat pretvorena u Džamiju Fethiju. Postoji ideja da se ovaj kulturno-povijesni i religijski nacionalni spomenik koji je u ruševnom stanju, obnovi zajednički o trošku Katoličke crkve, Islamske zajednice i države pa pretvori u zajedničku bogomolju svih vjera. Tada ne bi bilo gubitnika u sudskog sporu, a svi pravi vjernici bi bili na dobitku.

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI GRAĐANIMA KOJI REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU SMATRAJU SVOJOM DOMOVINOM!

IMG_9323

_MG_2030

marjan i ja
Sa Marjanom HAJNALOM ispred  oronule zgrade nekadašnjeg Spomen-muzeja I zasjedanja ZAVNOBIH – – zbog isticanja državnog simbola Republike Bosne i Hercegovine umalo nas ne uhapsi srpska milcija
Uz čestitku za Dan državnosti naše Domovine

OSTACI KRALJEVSKOG GRADA BOBOVCA PROPADAJU, SPOMEN-MUZEJ PRVOG ZASJEDANJA ZAVNOBiHA U RUŠEVNOM STANJU – SLIKE SU NAŠEG ODNOSA PREMA NAŠOJ DRŽAVI I NAMA SAMIMA, NAŠOJ PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

  • Na Bobobovcu se vihori dejtonska zastava kao simbol drevne i ovovremene veleizdaje
  • U Vacrar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u kojem je 25. novembra/studenog 1943. godine obnovljena državnost naše Domovine, osim oronule zgrade Spomen-muzeja – nema niti jednog simbola naše države
  • IMG_9870
    Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji, ni traga državi Republici Bosni i Hercegovini
  • SRETAN DAN DRŽAVNOSTI GRAĐANIMA KOJI REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU SMATRAJU SVOJOM DOMOVINOM!
Link – BOSNA KOJU UPOZNAJU NAŠI UNUCI – kao čestitka za Dan državnosti

Podsjećanje: SIPA ME PREKO INTERPOLA ISPITIVALA ODAKLE MI DOKUMENTI O UBOJSTVU JOSIPA SVETNOVIĆA BAJE – UBOJICE NEVINOG SUGRAĐANINA NEKAŽNJENE

* Donji post još nekoliko tekstova na tu temu, objavio sam prije nekoliko godina na ovom mjestu. Dokumentirao sam okolnosti svirepog ubojstva moga sugrađanina Josipa Svetinovića Baje, a dodatno pokrijepio izjavom njegove supruge Ivanke koju je dala SIPI.

Umjesto da se pozabave i dokumentima i izjavom, SIPA se okomila na me, pa me je uz pomoć Interpola u Canadi ispitivala ko mi je dao izjavu Ivanke Svetinović. Nisu osporili ni jedan dokument. Tužio sam inspektora SIPE Sudu BiH, ali vrana vrani oči ne vadi. Očito, inspektor Fišo me je progonio “po službenoj dužnosti.” Fišo i SIPA su po službenoj dužnosti istražili slučaj ubojstva Josipa Svetinovića Baje, kompletirali predmet Tužilaštvu za koji je određena sutkinja Džemila BEGOVIĆ, ali, koliko je meni poznato, do sada niko nije kažnjen za taj zločin.

Tekst objavljen

INTERPOL  – WANTED – TRAŽI SE IBRAHIM HALILOVIĆ

ibrahim
Ibrahim Halilović: Interpol za petama  zbog objavljivanja  izjave Ivanke Svetnović o ubojstvu njena supruga Josipa Svetnovića Baje – što SIPA smatra tajnim dokumentom. SIPI BI BILO BOLJE DA RADI SVOJ POSAO I DA NAKON 24 GODINE NAJZAD UHAPSI UBOJICE

po nalogu SIPE zbog “otkrivanja tajnog dokumenta” –  izjave Ivanke Svetinović u vezi  sa ubistvom njenog muža Josipa SVETINOVIĆA – Baje sredinom juna 1992.

NI JEDAN DOKUMENT KOJI SAM OBJAVIO NIJE NOSIO NIKAKVU OZNAKU TAJNOSTI. SIPA JE ISTRAGU KOMPLETIRALA I PREDMET PREDALA TUŽILAŠTVU. SUTKINJA DŽEMILA BEGOVIĆ  JE NADLEŽNA ZA TAJ PREDMET – NA KOJI, ZA SADA, PADA  PRAŠINA U NJENOJ LADICI.

Inspektor Policije iz Widsora našao me   19. 04. 2016.  u avliji taman kada sam završavao popravku auta.

Predstavi se, pokaza mi “badge” (policijski bedž) pa nakon što je utvrdio moj identitet, pita me jesam li ikad čuo za Interepol.

E – on  dolazi kod mene baš po nalogu Interpola.  Ima zadatak da me sasluša na osnovu povjerljivog  zahtjeva SIPE iz Banje Luke, Bosna i Hercegovina – koji je stigao  preko canadskog ureda Interpola u Ottawi. Broj: IP 40/201326-181-0 (Ovo IP – znači – Interpol.) Slučaj – a vjerovatno i Interpolova potjernica – su djelo inspektora SIPE koji se zove Melis FIŠO (ili FISO.) 

Canadski inspektor, profesionalan i uljudan, strpljiv i pun razumijevanja, kulturan – službeno me pitao je da li  imam Blog, na što je dobio potvrdan odgovor.

Potom je pitao da li iko drugi ima pristup blogu da bi nešto objavio, na što je dobio negativan odgovor.

Pitao me – da li sam u februaru 2015. godine objavio izjavu Ivanke Svetinović koju je ona dala SIPI. Rekao sam da jesam.

Pitao me i kako sam došao do te informacije – pa sam rekao da sam je dobio od obitelji Josipa Svetinovića, kao i svu dokumentaciju koju je obitelj imala. Dokumenti su mi ustupljeni dragovoljno i bez prisile o čemu imam valjane dokaze. (Vidi napomenu na kraju ovog teksta!)

Inspektor me pitao kako je informacija došla do mene, na što je dobio odgovor –  “Preko interneta, – digitalno.”

To bi bilo ukratko sve što je inspektor htio znati. Zahvalio se! I ja sam njemu.

1176256_10203109461530793_2037375885019872408_n
Josip SVETINOVIĆ Baja – omiljen i cijenjen građanin – UBIJEN NA PRAVDI BOGA,  a njegove ubojice na slobodi i danas, 24 godina poslije svirepog zločina

Tokom daljnjeg razgovora koji nije imao službeni karakter,  objasnio sam policijskom  inspektoru o čemu se radi. Rekao sam da su srpske vlasti SDS-a  u Mrkonjić-Gradu na čijem čelu je bio dr. Luka Čulić naredile, a  srpska milicija srednim juna 1992. godine zašla od kuće do kuće i uhapsila veću grupu civila muslimana i katolika, ni krivih ni dužnih građana.Prilikom hapšenja tim građanima niko nije rekao razloge hapšenja. Odvedeni su u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu gdje su čekali da budu ispitani. Među uhapšenim je bio i Josip Svetinović Baja, omiljeni građanin, odličan fudbaler i pobožan katolik, pjevač u gradskom i crkvenom horu, zaposlen kao vozač u Trgovačkom preduzeću.

Uhapšeni građani su znali da su nevini. Čekajući da im bude bude objašnjen razlog privođenja, pa da se nakon ispitivanja vrate kućama, grupa oko Baje se u jednom trenutku nasmijala nekoj šali. Zbog te šale, Baja se nikad nije vratio kući, a evo Interepol mi kuca na vrata, umjesto da su Bajine ubojice pohvatane i sudski kažnjene – pa i uz pomoć Intrepola, ako treba!

Čuvši smijeh, pojavio se odnekud  komandir Stanice milicije Mrkonjić-Grad Đuro Marković koji je uz psovku, udario snažno pesnicom u lice Josipa Svetinića Baju i teško ga ozlijedio, pri čemu ga je krv oblila.

baja IX
Dio iskaza Ivanke Svetinović – Ovaj događaj je javnosti poznat godinama – a na ovom Blogu može se naći i u iskazu logoraša iz Mrkonjić-Grada koji je bio u grupi uhapšenih sa Josipom Svetnovićem Bajom. I moj brat Muharem, koji je umro mlad od posljedica torture u Bjejalcu, Podbrdu i Manjači, svjedočio je o umorstvu Josipa Svetinovića prvog dana po izlasku iz logora

Veći broj nevino uhapšenih građana su već bili pretučeni u garaži “Udarnika” u Bjelajcu, a tukli su ih i u Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu. Potom su prebačeni je u Klaonicu u Podbrdu,  a zatim su traspotovani u malom furgonu na Manjaču gdje su jedva dolazili do zraka, presovani kao ribe u konzervi.

Josip Svetinović Baja nije stigao u logor.  Ubijen je u  Podbrdu. Tu su i mnogi drugi  nevini građani krvnički pretučeni.

Baju su polumrtva ubacili u Hladnjaču klaonice među ostale zatvorenike, gdje je u najtežim mukama tokom noći umro. Ostali zatvorenici proveli su noć u velikom strahu i neizvjesnosti. Mnoge od njih  i danas progone ti bolni jecaji i jauci njihova sugrađanina na izdisaju, a nisu zaboravili ni svoje muke.

Dugo vremena je obitelj ubijenog Josipa Svetinovića nastojala dokučiti istinu o mužu i ocu, da bi najzad posredno saznala da je ubijen, i to kada su se Bajini  našili u Hrvatskoj.

baja i obitellj
Ivanka SVETINOVIĆ – supruga ubijenog  Josipa Svetinovića – “Da pravda stigne ubojice, pa da mirno umrem!”

U pokušaju da sazna istinu o sudbini svoga muža nakon hapšenja, Ivanka se raspitivala u Stanici milicije gdje su joj nadležni slagali sve o sudbini njena ubijenog muža. Nisu rekli da je davno ubijen. Namjerno su skrivali teško krivično djelo. Nedjeljko Kesić se pravio da je iznenađen Ivankinim pitanjem gdje je Baja.

Canadskom inspektoru rekao sam: „Oni koji su naredili protupravno hapšenje nevinih građana, a to je bila srpska vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem, oni koji su naredili nezakonito odvođenje u Podbrdo, oni su i odredili i čuvare i znali su imena svih osoba koje su imale pristup uhapšenim, ko ih je ispitivao uz prigušena svjetla i muziku, ko ih je tukao i sadistički mučio.”  

Prvog jutra po ubojstvu, nadležni su morali provesti istragu i odmah saznati ko su ubojice nevina čovjeka. Umjesto da otkriju i kazne ubojice, srpske vlasti su ih skrivale.

SIPI trebaju dvije decenije da bi pronašla ubojice koje su poznate već 24 godine. Niko ne odgovara za nezakonito hapšenje nevinih ljudi, njihovo premlaćivanje i ubojstvo Josipa Svetinovića, odvođenje na Manjaču u logor gdje su preživjeli strašne muke – jer SIPA ne radi svoj posao, a Tužilaštvo i Sud – također. SIPA  preko Interpola traga za mnom u Canadi zbog toga što sam objelodanio iskaz Ivanke Svetinović kojeg SIPA smatra povjerljivim.

Baja, I
Službeno, svojim potpisom načelnik Nedjeljko POPOVIĆ i pečatom SJB Mrkonjić-Grad  nakon dva i po mjeseca od ubojstva – svjesno prikriva zločin nad  nevinim čovjekom Josipom Svetinovića Bajom – umjesto da je odmah po ubojstvu uhapsio, a Sud primjerno kaznio ubojice. Kako bi, kad je i sam upleten u taj zločin kao i komandir Stanice milicije Đuro MARKOVIĆ – svi pod kišobranom SDS-a na čelu sa dr. Lukom ČULIĆEM

Taj iskaz sam mogao dobiti od Ivanke u svako doba da smo se sreli. Uostalom preko „Večernjeg lista“ moguće je da je i saznala, ili  pak potvrdila istinu o smrti svoga muža Josipa u tekstu-fotoreportaži na duplerici kojeg sam objavio početkom septembra 1992. o dolasku grupe logoraša s Manjače u Jajce kada sam od brata Muharema i sazano da su ubili Baju.

baja i obitellj
Nekad sretna obitelj Josipa Svetinovića Baje – trnovit put do istine nakon svirepog ubojstva supruga i oca. U Ivankinu iskazu nema tajnovitog niti nepoznatog, samo bol i  muka obitelji Svetnović kako bi najzad saznala za ubojstvo, našli Baji grob, pokupili njegove zemne ostatke i konačno  pokopali nevine kosti dobrog čovjeka.  Njihov i naš Baja je najzad našao svoj mir, ali ne u Bosni, svome Zborištu koje je toliko volio. Liječnički nalaz forenzičara u Splitu  potvrdio je da se radi o ubojstvu. Odjeća na umorenom je bila civilna

Canadski inspektor je nakon mojeg iskaza bio začuđen i iznenađen. Pitao me da li posjećujem  svoj radni grad u Bosni. Bojim li se. Odgovorio sam mu da idem svake godine, da sam izložen stalnim prijetnjama, psovkama, saslušanjima, te da neću više ništa prijavljivati policiji jer umjesto nasilnika koji me napadaju, sud globi mene koji sam napad prijavio.

U toj izjavi  Ivanke Svetinović, nema ničega  tajnog i povjerljivog, jer tu priču odavno znaju mnogi građani, a da svjedoke logoraše i ne spominjem.  Tajna je zašto SIPA i Tužilaštvo i Sud ne hvataju ubojice nedužna čovjeka, zašto ubojice nisu kažnjene, nego preko Interpola traže i policijski ispituju novinara za tekst koji je objavljen u februaru 2015. Zna i SIPA i Sud da sam autor toga teksta i da nekoliko mjeseci godišnje provodim u Varcar Vakufu. Nije im trebao Interpol! Sve o meni je dostupno javno – na internetu,  a mene su mogli saslušati u rodnom gradu ili bilo gdje u Bosni, ta navikao sam na informativne razgovore kojih je bilo mnogo u mojoj novinarskoj karijeri.

Inspektoru sam rekao da se upravo spremam na put u  Bosnu, a da sam dvadeset i više godina izložen provokacijama, prijetnjama ubojstvom, uništavanjem i razaranjem imovine… Niko nije kažnjen zbog toga.  Ni ja niti iko drugi od muslimana i katolika neće imati mira u našem gradu dok ne budu kažnjeni nasilnici i ubojice. Zato se i borim za pravdu. Ali, SIPA ne bi bila SIPA kada ne bi istraživala mene koji sam javno tražio od SIPE da pronađe ubojice.

Rekao sam da ni po koju cijenu nikada neću odustati i od pravde za sve nevine ljude, a posebno za moje sugrađane među kojima je i na bigajri hak ubijeni Josip Svetinović Baja. (Tada nisam stigao spomenuti nekažnjeni masakr muslimana i katolika Varcar Vakufa – genocid u Oborcima.)

Boriću se za istinu i  po cijenu da me SIPA ganja u Canadi preko Intrepola,  ili uhapsi sutra u Bosni – umjesto da hapsi ubojice! Nadam se da će pravda pobijediti, a da će Canada na pravi način zaštiti svoga građanina kada mu već organi gonjenja rodne Bosne ne daju mira

***

HISTORIJA OBJAVLJIVANJA PRILOGA ZBOG KOJIM MI SIPA ŠALJE INTEREPOL NA VRATA

Prvo mi je prijatelj – inače logoraš Manjače i svijedok ubojstva Josipa Svetnovića Baje javio da je SIPA uhapsila grupu osoba iz Mrkonjić-Grada – u vezi sa ubojstvom Josipa Svetnovića Baje. Naveo je imena uhapšenih.

Potom sam imao prepisku sa Krunom Svetinovićem, sinom ubijenog, smatrajući da on zna nešto više o tome.  Kruno je tvrdio da je informacija tačna, da ju je objavio srpski Radio, ali nisam povjerovao, niti htio išta objaviti dok ne provjerim kod SIPE, napismeno, odakle mi  je ubrzo odgovoreno da niko nije uhapšen.

Tada mi je Kruno Svetinović  poručio da  će na Facebooku objaviti svu dokumentciju kojom raspolaže, a da će je ustupiti i meni. U jednoj poruci Kruno Svetinović mi je napisao u vezi imena osoba na koje sumnja da su mu ubili oca:

“Ja sam rekao ovima u tuzilastvu i SIPI da cu ja javno objaviti imena tih ljudi na internet, zato sam i(h) spominjao u komentarima sto si ti pisao o svom bratu.”

(Riječ je  o r. Muharemu Haliloviću, jednom od svjedoka ubojstva Kruninog oca Josipa, op. I.H.)

Kruno je kasnije poručio:

“Sve cu ja to objaviti ove dane pa neka se trese drzava. Ja se nikog nebojim i castan san covjek.  on je direktor sada, znam to. Ibrahime sve cu ti ja papire prosljediti i ti ih mozes slobodno objaviti, moje dopustenje imas.”

Zatim mi je slao dokument po dokument: “Evo i zapisnik od SIPe sto je mama dala izjavu”

“Ibrahime evo sve poslano ponovno,svaki papir posebno”

10.2.2015 5:17

Ibrahime svaka cast,dokumenti su vrijedni cijelo bogastvo (Poruka stigla od Krune nakon objavljivanja dokumetacije na mome Blogu, op. I.H.)

“Sutkinja u tuzilastvu BiH za slucaj pok.oca je Djemila Begovic

10.2.2015 10:10

Krunoslav Svetinović: “Napravio si zbrku u BiH!” (Misli na objavljivanje priloga na mome Blogu, op. I.H.)

A onda – stiže ova poruka:

“Bila je policija u sestre, sto zivi u Bosni da jel ona tebi dala ovi dokument od izjave. I mene je sada strah.”

I, evo nakon više od godinu dana – evo i meni Intrepola na vrata!

Je li me strah što me progone, a progone zbog toga što SIPA, TUŽILAŠTVO I SUD NE RADE SVOJ POSAO?

Nije me strah.

 Njih treba biti strah!

***

Ovdje su tekstovi u kojima  su objavljeni „tajni dokumenti“ zbog čega, po nalogu SIPE – imam posla sa Interpolom:

1.  (NE) UZDAJMO SE U OVAKVU SIPU, TUŽILAŠTVO, SUD!

2. PISMO NAČELNIKA SJB. N. POPOVIĆA KOJIM ON I PRIZNAJE I PRIKRIVA BAJINO UBOJSTVO

3. KO JE POSLAO MILICIJU U LISKOVICU, VLASINJE, BAREVO I JAJCE – AKO NIJE I NJEN KOMANDIR

4. PREMLAĆIVANJA I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Reagiranje prof. Francisa A. Boylea na Makronovu izjavu da je naša država tempirana bomba zbog opasnosti od islamskih terorista: NEKA MAKRON POGLEDA U SVOJU AVLIJU – BOSNA I HERCEGOVINA IMA PRAVO TUŽITI FRANCUSKU ZA GENOCID, KAO I SVE ČLANICE SAVJETA SIGURNOSTI UN-a JER ZLOČIN GENOCIDA NE ZASTARIJEVA

FRANCE-POVERTY-ROMA-CAMP
Ovo nije ni Bosna ni Vučjak; ov slika Francuske koja zaista sjedni na tempiranoj bombi koja se zove islamofobski odnos prema muslimanima, francuskim državljanima iz nekadašnjih njenih kolonija. Bez prava na život dostojan čovjeka, bez prava na odgovarajuće obrazovanje, zdravstvenu zaštitu…, ovi  nevoljnici su moguća tempirana bomba u Makronovoj avliji, u koju on očito ne zaviruje iako mu je pod nosom... (Photo: The Guardian)

Reagiranje prof. Francisa A. Boylea na Makronovu izjavu da je naša država tempirana bomba zbog opasnosti od islamskih terorista

BOSNA I HERCEGOVINA IMA PRAVO TUŽITI FRANCUSKU ZA GENOCID, KAO I SVE ČLANICE SAVJETA SIGURNOSTI UN-a JER ZLOČIN GENOCIDA NE ZASTARIJEVA

  • Na Svjetskom sudu pravde postoji napisana tužba protiv Engleske koja može biti aktivirana kad god bosanska Vlada zaželi. Istovjetna tužba, može biti podnesena i protiv Francuske bez velikog zahmeta tako što će se u već napisanoj tužbi riječ “Britanija” zamijeniti sa riječju “Francuska”

Povodom lažne izjave francuskog predsjednika Makrona o našoj državi kao tempiranoj bombi zbog islamskih ekstermista, komentirao je profesor Francis A. Boyle. Ugledni ekspert međunarodnog prava bio je ovlašteni autor i zastupnik Tužbe RBiH na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za genocid.

Profesor Boyle je podsjetio nas je na činjenice iz 1993. kada je tužio Srbiju, kada je imao namjeru tužiti i sve članice Savjeta bezbjednosti UN-a, a posebno Englesku, Francusku i Rusiju, jer su te države bile najgori suučesnici genocida u RBiH.

Nažalost, ti pokušaji su zaustavljeni ucjenama moćnih država i manjkom vremena za pokretanje tako brojini velikih sudskih sporova.

O tome prof. Boyle ponovno svjedoči jasno poručujući francuskom predsjedniku Makronu šta misli o ulozi Francuske u genocidu u RBiH. On podsjeća na  neoutuđivo pravu naše države na tužbu protiv Francuske za genocid u Bosni, na kojem je utemeljena današnja podijeljena bosanska država u kojoj su počinitelji genocida nagrađeni.

 Prof Boyle podsjeća:

Bole“Više puta sam tražio od bosanske Vlade ovlaštenja da tužim Francusku, Britaniju i Rusiju na Svjetskom sudu pravde  zbog pomaganja i podržavanja srbijanskog genocida nad nama. Nastavio sam to raditi tokom ljeta 1993.Ali 1993. godine naša je situacija bila zaista očajna. Upravo smo trebali biti potpuno uništeni.  Bilo bi gore od Srebrenice za sve nas. Vremena je ponestajalo, tužiti tri države odjednom bio bi veliki pravni zalogaj.   Stoga sam u susretu sa A. Izetbegovićem u Ženevi tražio od bosanskih vlasti da tužimo  Britaniju jer je u ovoj trojci bila najgora.

Dobio sam zeleno svjetlo od bosanskih vlasti za tužbu protiv Engleske.

Tekst Tužbe protiv Britanije nalazi se u Svjetskom sudu pravde uz zadržano pravo da može biti aktivirana u svako doba.  Tekst te tužbe nalazi se i u mojoj najnovijoj knjizi koja na engleskom jeziku uskoro izlazi u Sarajevu, a biće dijeljena basplatno.  

Englezi su ucijenili bosanske vlasti; ako budu istrajavale na Tužbi na Svjetskom sudu pravde, Bosanci će se suočiti sa obustavom humanitarne pomoći i humanitarnom katastrofom. Tako je A. Izetbegović odustao od već napisane Tužbe protiv Engleske, ali ja sam zadržao pravo bosanske države na Svjetskom sudu da tu tužbu aktivira u povoljnijim prilikama. Zločin genocida ne zastarijeva. Bosanska država ima pravo tužiti i Hrvatsku za genocid.”

Da sam imao vremena i prilike tužiti Francusku, sve što bih učinio bilo bi da uzmem već napisanu Tužbu protiv Engleske  koji sam već imao na mom računaru,pa  promijenim naziv Britanije u Francusku. Ta tužba protiv Britanije također tako može biti naša tužba  protiv Francuske zbog genocida nad nama.”

Prof. Boyle dodaje:

Bole“Krajem jula 1993. godine javno sam govorio u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku na konferenciji za medije.Muhammed Sacirbey, tadašnji ambassador EBiH u UN-u, sjedio je do mene.  Javno sam zaprijetio da ću tužiti svih 5 članica Vijeća sigurnosti UN-a ako nam nametnu Owen-Stoltenbergov plan i to sam stvarno i mislio.

Ali do sredine septembra 1993. godine, RBIH je ponestajalo vremena. Alija Izetbegović je kasnije dao intervju u kojem je rekao da smo gotovo izgubili našu državu u jesen 1993. godine, što je istina.  Bilo bi za nas gore od Srebrenice tako da sam samo imao priliku I vremena tužiti Britaniju. Ali da sam tužio Francusku, jednostavno bih promijenio ime iz Britanije u Francusku na onim dokumentima Svjetskog suda koje imate u mojoj novoj knjizi i na to sam mislio. Ti britanski papiri o Svjetskom sudu također su pokrenuli naš slučaj genocida nad Francuskom.”

Bosanske vlasti odavno ne slušaju savjete uglednog međunaodnog pravnog stručnjaka i našeg prijatelja Francisa A Boylea.

Pariiz
(Photo: The Guardian)

Odstranjen je iz sudskog spora protiv Srbije i Crne Gore. On je već dobio sudske pravovaljane naloga kojima Svjetski sud ultimativno traži prekid svih vojnih genocidnih akcija Srbije i Crne Gore u RBiH, što očito nije išlo u prilog domaćim veleizdajnicima i svjetskim silama.

Tužba protiv SCG je godinama visila o koncu, a iz sudskih spisa i spora izbačen je genocidni zločin nad oko 40 hiljada silovanih žena, isparila je tužena Crna Gora. Novi agent na Svjetskom sudu Sakib Softić koji je bio zastupnik po diktatu SDA i IZ, nije dozvolio pojavu svjedoka na ročištu.

Ali, Sud nije mogao ukinuti svoje naloge koji osnova svega što se dobilo na tom Sudu. RS je proglašena krivom za genocid, a Srbija odgovornom za genocid jer je morala, a nije spriječila. To nam daje za pravo ukinuti gencidnu RS.

francuska 2
Neka se Makron pogleda – ovo je njegovo ogledalo . Ovakvih sprizora teško da ima u Bosni (Photo: The Guardian)

Prof. Boyle je svoj pravnički posao u ime RBiH radio besplatno, o svom trošku;  Sakib Softić je uzeo veliku sumu novca za sabotažu u kojoj je glavni saboter pravde bio i ostao nekažnjeni Bakir Izetbegović.

Zbog takve zločinačke politike režimskog dvojca SDA-IZ nagrađena je genocidna RS, Srbija, kao i Hrvatska za udruženi zločinački pothvat.

S kuke je skinuta Srbija i Crna Gora, ali i Francuska, Rusija, Engleska, pa smo sada smo tu gdje smo. Nigdje!

Da je to tako potvrđuje sramotna neistinita izjava francuskog Predsjednika da je Bosna tempirana bomba jer je leglo islamskih eskternista koji se poraženi vraćaju iz Sirije. Kada bi to tako zaista i bilo, mora se reći da su islamske teroriste stvorili zapadnjački islamofobi i vlade – pa tako i Francuzi, bilo da je govor o onima iz Al Kaide, ISIL-a, onim koji su trenutno u kampovima u Turskoj ili Vučjaku.

francuska 1
Fotografija govori više od tisuća i hiljada riječi: u svakoj ovoj hudžeri, ruglu Makronovom, kuca tempirana bomba (Photo: The Guardian)

Naša najveća opasnost dolazi i sa Zapada i sa istoka. Uz pomoć domaćih veleizdajnika navukli su nama i našoj državi luđačku daytonsku košulju, stvorili stanje haosa i beznađa, dodatno nam natovarali na vrat migrante, produkt islamofoba.  Bošnjaci imaju hiljadu razloga za nezadovoljstvo, ali oni nisu niti će biti teroristi. Teroristi su i ustaše i četnici, nagrađeni za genocid i UZP-e.

kolinda i makron
Više od igre – osim loptanja, Makrona i Kolindu Gabar Kitarević i co. veže i isamofobija i Više od  loptanja – zajednička mržnja islamofoba Makona i Grabar Kitarević prema našoj državi i bosanskim muslimanima – sve zasnovano na lažima

Informacije o Bosni kao tempiraoj bombi koja prijeti Hrvatskoj i Europi, Makron je dobio od Plenkovića. Kolinde Grabar Kitarević, kao i Vučićića, koji danas ide kod Makroa sa novim lažnim optužbama protiv nas i naše države. Na ruku islamofobisti Makronu prtiv nas i naše države ide Rusija, Turska, Hrvatska.

Da se poslušlo prof. Boylea, ta prljava rabota francuskom, kao i Plenkoviću, Grabar Kitarević, Vučiću, ne bi nikad pala na pamet.

Kako zločin genocida nikad ne zastarijeva, trebalo bi Plenkovića, Grabar Kitarević, ali i Makrona, Johansona, Putina…, podsjetiti da država Bosna ima pravo tužbe protiv njih na Svjetskom sudu pravde zbog genocida u našoj državi od 1992. do 1995. teškog zločina koji se nastavlja mirnim sredstvima, lažima i objedima, miješanjem u unutrašnje stvari naše države.

Mi imamo pravo na Republiku Bosnu i Hercegovinu koju su nam i oni oteli kada nam je bilo najteže.

FRANCE-ROMA-CAMP
Prije nego zaviriš u našou avliju u koju je i francuska politika postvila tempiranu bombu, neka Makron pogleda u svoju avliju! Tamo, samo što nije eskplodirala. Ako takva bomba gruhne u Bosni, to će biti i Francuska zasluga (Photo: The Guardian)