Sjećanje na referendumske dane 1992. BOMBA NA ĐERZELEZOVO TURBE

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Ferman sultana Abdul Medžida 1857. – dozvola za gradnju crkve u Gerzovu

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

Iizišla iz štampe knjiga prof. dr. Francisa A. Boylea: “STOPPING SERB GENOCIDE AGAINST BOSNIANS” (Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima)

U izdanju Bigrafa iz Bihaća, iz štampe upravo je izišla najnovija knjiga američkog eksperta za međunarodno pravo profesora doktora Francisa A. Boylea. Knjiga nosi naslov “Stopping Serb Genocide Against Bosanians” (“Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima.”)

Knjiga je objavljena na engleskom.

Na 596 stranica prof. Boyle svjedoči o svojoj pravnoj bici na Svjetskom sudu pravde u Den Haagu gdje je zastupao Republiku Bosnu i Hercegovinu kao autor i branilac Tužbe protiv Srbije i Crne Gore koje je u ime RBiH optužio za agresiju i genocid. Na Svjetskom sudu prof. Boyle se izborio za dva sudska naloga kojim se od Srbije i Crne Gore zahtijeva da prekinu agresiju na RBiH i genocid nad Bosancima.

Na dramatičan način, u knjizi je dokumenirana pravna bitka prof. Boylea za opstanak cjelovite Republike Bosne i Hercegovine koja je došla u opasnost ne samo agresijom i genocidom, nego i pregovorma koje je orgaizirala međunarodna zajednica i na koje su pristale vlasti RBiH kako bi podijelila državni tertorij RBiH i kako bi naša država nestala za zelenim stolom.

Prof. Boyle dokumentirano iznosi pravne razloge neprihvatanja tih planova.

Nažalost, državno vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Siljadžićem oglušilo se o savjete prof. Boylea da nipošto ne ulazi u bile kakve pregovore, kao i one u Daytonu koji bi doveli do podjele države, priznanja i nagrađivanja genocida.

U knjizi “Stpopping Serb Genocide Against Bosnians” iznesene su povjesne činjenice i argumenti koji dokazuju lavovsku pravnu bitku prof. Boylea za sprečavanje i kažnjavanje ratnog zločina genocida, ukidanje gencidne Republike Srpske i naplatu ratne odštete.

Nažalost, Alija Izetbegović koji je napustio ideju cjelovite RBiH. Prestao je zastupati sve građane RBIH. Počinio je veleizdaju RBiH. Zajedno sa svojim suradnicima, otpustio prof. dr. Francisa A. Boylea iz advokatskog tima na Svjetskom sudu pravde kako bi bila umanjena krivica za genocid SCG i kako ne bi bila ukinuta RS i naplaćena ratna odšteta. Iz Tužbe je na zagonetan način ispario ratni genocidni zločin silovanja žena, zatim optužba za agreisju, te zahtjev za naplatu ratne štete. Iz Tužbe je izbačena Crna Gora. Šta više, prof. Boyle, koji je sve poslove na pravnoj bici za spas države RBiH finacirao iz svog džepa, optužen je za pronevjeru novca. Šta više, kao pravni stručnjak po pitanju poreza, otpužen je za utaju. I pored svih uvreda i poniženja, prof. Boyle je ostao neumoran borac za RBiH i sve njene lojalne građane. To potvrđuje i ova knjiga.

Alija Izetbegović je isprva hvalio prof. Boylea kao povjesno važnu osobu koja se pravnim sredstvima bori za RBiH. Prof. Boyle je primljen u državljanstvo RBiH, uručen mu je diplomatski pasoš. Kasnije mu je uskraćeno pravo na obnovu bosanskog pasoša i onemogućen pristup bosanskim medijima.

Za objelodanjivanje knjige “Zaustvljaje srpskog genocida nad Bosancima” prof. Francisa A. Boylea koja je dragocjena i pouzdana povijesna čitanka, država BiH uopće nije bila zaintersirana.

Umjesto da se za izdanje te knjige jagme državne institucije, knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujući upornom višegodišnjem zalaganju nekoliko dobrovoljaca koji su prikupili dobrovoljne novčane priloge, našli izdavača i štampariju. Upravo u vrijeme ulaska knjige u štampu, objavljen je podatak da su državne vlasti osigurale blizu četiri stotine hiljada maraka za luksus kojim nagrađaju parazite o našem trošku nabavivši nove limuzine i namještaj za urede Nikole Špirića, Borjane Krišto i Nebojše Radmanovića, udarnika na uništavanju i ono malo što je ostalo od države RBiH.

Izdavač knjige je “Bigraf” Bihać iza kojeg stoji Sabiha Šaćirbegopvić. Novčane priloge za štampanje knjige prikupio je Tarik Delić koji je na se preuzeo i organizacijske poslove oko štampanja knjige. Recenziju je napisala Dženana Delić, a urednik je Ibrahim Halilović.

Knjiga će se uskoro moći nabaviti pouzećem, a detalje ćemo objaviti naknadno.

GOLEM TURBAN, POD NJIM HODŽE NEJMA, ALI IMA KOSOVAC Moj je odgovor na laži i potvore Mustafe Cerića koji je objavio pod naslovom: “Mustafa Cerić o KOS-ovcima među nama: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

Pamplet sa hrpom laži upćenim na moje ime objavljen je 27. Januara 2021. 05:26 na

http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/

To je reakcija Mustafe Cerić na moj tekst Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

Mustafa CERIĆ je napisao (cjelovit tekst): U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.

Međutim, ostali su džepovi ubleha, plaćenika i urotnika KOS-a od kojih neki svjesno a neki nesvjesno rade za KOS na štetu Bošnjaka. Broj svjesnih se umanjuje zato što ih je strah da se ne otkriju, dok se broj nesvjesnih uvećava zato što ih se dresira tako da ne znaju ni šta rade ni za koga rade dok rade protiv Bosne i Bošnjaka.

U stvari, nesvjesni urotnici u Bošnjaka su opasniji od svjesnih zato što su nesvjesni uvjereni da dok rade protiv Bosne i Bošnjaka, rade to za dobro Bosne i Bošnjaka. Oni su uvjerene da svi drugi, osim njih, rade zlo, posebno oni koje im KOS označi kao metu za njihov odstrel.

Primjer svjesnog anti-bošnjačkog urotnika je (ne)slobodni strijelac Mustafa Čengić, autor knjige: „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“, knjige koju je ANUBIH u Sarajevu naglas promovirao (Moderator promocije bila je Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnih novina „Oslobođenje“), kao dokaz svoje lojalnosti beogradsko-srpskoj antibosanskoj propagandi.

Primjer nesvjesnog urotnika je novinar Ibrahim Halilović, koji negdje živi izvan Bosne, koji je na svom portalu objavio pamflet pod naslovom „Slučaj Mustafa Busuladžića, Husjen Đoze…“.

Otvori link ovdje i pročitaj pamflet ako ti se ne gadi:

https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tačno se osjeti plamen vatre što izlazi iz Halilovićevih usta prema svim ličnostima u Bošnjaka, koji nešto znače za bosansku naciju i bosansku državu. Halilović je uvjeren da su prve glave u Bošnjaka pokvarene te da ih treba odsjeći zato što smetaju beogradskom KOS-u da završi svoj započeti genocidni pir u Bosni.

Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u. Njemu je pak dopušteno da moralizira Islamskoj zajednici i Stranki demokratske akcije. Naravno, politička stranka je pod lupom i slobodno je analizirati njenu politiku i ukazivati na njene greške. Nije ni Islamska zajednica izolirana od promatranja i analize, ali ne na način kako to radi Halilović, koji očito žali što ga babo nije upisao u medresu da bude hodža, možda muftija, a možda i reisu-l-ulema pa da u Islamskoj zajednici poreda stvari kako treba.

Naime, Halilović sve zna, posebno zna šta treba a šta ne treba da radi Islamska zajednica i reisu-l-ulema. Islamska zajednica ne treba da bude „dvojac“ sa SDA-om zato što se Islamska zajednica ne smije miješati u politiku, a SDA se ne smije petljati u Islamsku zajednicu. A Alija se miješao u Islamsku zajednicu, kao što se njegov reisu-l-ulema miješao u politiku.

Upravo tako, glavna poruka iz Halilovićevog pamfleta je da bi Bošnjaci i Bosna bili najsretniji i najzadovoljniji kad ne bi postojala ni Islamske zajednice ni Stranke demokratske akcije. Taj „dvojac“ u Bosni, prema Halilovićevoj analizi, predstavlja opasnost za Bosnu i Bošnjake, kojima prijeti beogradski KOS. Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba. Nije Halilović ni prvi ni posljednji, koji radi na tome. Ima onih koji na tome radi iznutra Islamske zajednice i iznutra SDA – svjesno ili nesvjesno. Osobno, volio bih da je taj „dvojac“ uistinu „dvojac“ na Alijinom i bosanskom putu. Ali nije.

To je samo jedna od mnogih moralnih lekcija, koje je Hlilović očitao Islamskoj zajednici u kontekstu Alijine političke vlasti u Bosni. Halilović nije ulazio u druge historijske detalje Islamske zajednice, npr., u vezi sedmog reisu-l-uleme Ibrahim ef. Fejić 1947. godine, koji svoju inauguralnu besjedu u Gazi Husrevbegovoj džamiji nije počeo u ime Allah Milostivog, Samilosnog, već ju je počeo s imenom voljenog Josipa Broza Tita.

To je za nesvjesne antibošnjačke urotnike, poput Halilovića, prihvatljivo zato što miriše na podaništvo i ropstvo, ali ako se u Bošnjaka spoji duhovno i političko, onda je to opasno za beogradski KOS, koji mnogo više brine šta Bošnjaci imaju u glavi nego šta imaju u ruci. Jer ako se Bošnjacima ispere mozak i otruje duša, onda nema bojazni od njihovih ruku.

Nesvjesni urotnici u Bošnjaka, poput odbjeglog novinara Ibrahima Halilovića, rade upravo to – moraliziraju Bošnjake na način da im isparaju mozak za potreba KOS-a. Žao mi je što Ibrahim Halilović nije završio makar jedan razred medresa pa da nauči razliku između „moralnog“, „nemoralnog“ i „amoralnog“. Naime, Halilović ocjenjuje „amoralnim“ ljude u Islamskoj zajednice što je suprotno od onoga što želi reći. Ibrahime, „amoralno“ ne znači „nemoralno“, već znači moralno „neutralno“. „Amoralan“ je kamen, a čovjek može biti „moralan“ ili „nemoralan“. Upamti to! Nisi jedini koji to ne zna!

Ova besplatna lekcija iz morala za Halilovića je glavni razlog mog komentara na njegov predugački nebulozni pamflet, gdje miješa „babe i žabe“. Više mi se na njega sažalilo nego što me iritirala njegova vatreno kosovska nesvjesna ubleha i urota protiv Bošnjaka u trenutku kad se Bošnjaci dižu iz pepela sa svim svojim slabostima i sposobnostima u politici i moralu. Ibrahime, treba biti velika ubleha pa pisati protiv Alije Izetbegovića 1993. god., kao što si ti pisao. Ta činjenica sve govori kakva ti je pamet i duša. Jazuk!

Ibrahime moj, energiju koju trošiš da se nesvjesno dokažeš beogradskom KOS-u, bolje bi bilo da je trošiš za bošnjačku/bosansku čast i slobodu. No, u tvom antibošnjačkom razmišljanju ima jedna prednost, a to je da su Bošnjaci nacija, u kojoj ih unutarnje suprotnosti i dijalektika dovode do oganjskog usijanja iz kojeg se kuje bosanska nacionala i državna svijest.

Zato, Haliloviću, nastavi s moraliziranjem Bošnjaka, posebno Islamske zajednice, ali pazi da ti opet ne omakne greška, kao ova oko „amoralnosti“. Pročitaj neku knjigu iz morala da ti se takve greške ne ponove.

Trebaju Bošnjacima moralizatori, poput tebe Ibrahime, posebno oko njihove prošlosti, gdje nisu imali ni političku ni duhovnu vlast nad samim sobom, a kamoli nad drugima!

Sad kad Bošnjaci u Bosni imaju nešto od toga treba im to omalovažiti i popljuvati kako bi KOS mogao trljati ruke od zadovoljstva što te imaju, Ibrahime hudi!

Ibrahime, ti si očito pobijedio na njihovom konkursu za najboljeg nesvjesnog antibošnjačkog urotnika.

Neka ti je sretno!

Ali, da znaš, ne može ti to izhajriti!

– Allahu Milostivi, smiluj se novinaru Ibrahimu Haliloviću i uputi ga na pravi put.
– Ibrahim je iz neznanja zalutao!
– Ne zna Ibrahim šta radi!
– Zaveli su Ibrahima dušmani na krivi put!
– Bože, pomozi Ibrahimu da se spasi! Amin!

Počeću od kraja Cerićevog tekstuljka kojim je sručio sepet objeda i neutemeljenih optužbi, od Cerićeve dove koju vraćam na njegovu adresu, kad zna Dragi Bog, neka zna i on šta mislim o njemu. Ne vjerujem da će Cerić ikad doći tobe na ovom svijetu, pa Ti Dragi Bože ućujem ovu dovu da ga izvedeš na pravi put!

Piše Ibrahim HALILOVIĆ

– Allahu Milostivi, smiluj se, lažovu, Mustafi i uputi ga na pravi put jer si samo Ti to kadar!

– Mustafa je svjesno i sa znanjem na krivi put zalutao, na koji je mnoge svoje pristalice naveo!
– Mustafa zna šta radi, pa ga kazni Dragi Allahu, mi smo nemoćni!
– Zaveli su dušmani Mustafu na krivi put, a on se nije opirao, pa prijateljuje i prašta zločine, genocid i urbicid onima koji nas iz naših kuća istjeraše i genocid počiniše i Tvoje Kuće porušiše!
– Bože, pomozi nam i spasi nas od urotnika, munafika, lažova kakav je Mustafa! Dragi Allahu oprosti nam što Mustafi nismo na vakat na opak put smutnje i potvara stali kako ne bi bošnjačkom narodu i Islamu haram činio! Oprosti nam Dragi Bože što Mustafu nismo onemogućili u pohlepi, haram-bogaćenju na račun tragedije Bosne i Bošnjaka. Bože, izvedi ga na pravi put i spasi ga! Spasi nas od Mustafe, dragi Bože. Amin!

Ne čekajući Dragog Allaha, pokušaću se ovdje spasiti od napasti zvane Mustafa Cerić. Neka on ne misli da mu se pravdam! Samo podastirem jasne dokaze o tome s kakvim amoralnim tipom imam(o) posla. On sam ne zaslužuje čak ni prezir, ni da ga insan pljune, ali javnosti radi, zaslužuje nove i dokaze njegove opasne pojave, javnosti i istine radi!

U naslovu svoga uratka kojim pokušava, a ne uspijeva, osporiti moje pravo na iznošenje dokumentiranih činjenica o Bosni i Bošnjacima, o fašističkim i nacističkim slugama, pokvraneoj ulemi, ali i čestitim antifašistima, Mustafa Cerić bez ijednog dokaza svoje neprihvtljive “reakcije” na moj tekst otvoreno me proziva i protvara kao KOS-ovca. Za tu, bez ikakvog činjeničkog utemeljenja tešku klevetu i optužbu, potvoru tužio bih ga Šerijatskom sudu, ako postoji u Bosni, jer. citat:

POTVORA – VELIKI HARAM!!!

Šta znači potvora ili potvaranje? Kada, kako i na koji način ona biva? Naime kada se spomene izraz potvaranje on se najčešće vezuje za optuživanje čestitih vjernica za zinaluk, mada ovaj izraz obuhvata svako iznošenje laži na svoga brata ili sestru, svako ogovaranje i svako blaćenje i kaljanje časti i poštenja muslimana i muslimanki.

Uvijek je među ljudima bilo munafika i onih koji su voljeli da se među vjernicima širi smutnja, da kolaju ružne glasine kako bi se okaljao obraz pravih vjernika i time nanijela šteta Islamu i muslimanima. Allah Uzvišeni obećava takvima tešku patnju u ajetu koji glasi:

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ۚ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

“Oni koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na budućem svijetu; Allah sve zna a vi ne znate.” (En-Nur, 19)

Izvor: https://putvjernika.com/forums/topic/potvora-%E2%80%93-veliki-haram/?fbclid=IwAR0k4e284mnAfFu0xvto8z0tOTzynw8_xvztxLXSW0slQwnW0w9342qzfGo

Koliko znam, u Bosni još ne postoji Šrijatski sud, pa ću presviti tabak i tužiti Mustafu Cerića nadležnom građanskom sudu, gdje će svoje tvrdnje da sam ja KOS-ovac morati dokazati, kao i objedu sve radim po nečijem naređenju i zadatku kao plaćenik.

U svom tekstu, pišući kako ima svjesnih i nesvjesnih suradnika KOS-a (tajnih jugo-službi) Cerić isprva za mene tvrdi kako sam nesvjesno suradnik KOS-a. To je kleveta i laž, jer za to on ne pruža ni jedan dokaz.

Mustafa Cerić – ahmedija u kuferu, hoža na putu, sve manje u prvoj avinskoj klasi: Hižislav.

Da li ga je uzela huja, ne znam, ali je kao stoglava aždaha počeo rigati vatru, ničim izazvan. Jasnim i nedvosmilsnim riječima on me potvara, obmanjuje javnost, kako sam ipak svjestan te svoje neprijateljske djeletnosti prema Bosni, Bošnjacima, vjeri kao suradnik KOS-a.

Za razliku od Cerića, nisam nikad bio ni na kakvom popisu suradnika komunističkih tajnih službi. ali on jest, i ovdje su izneseni jasni dokazi. I pored mogućnosti da se javno odrekne optužbi da je KOS-ovac jer se nalazi na spisku suradnika komunističkih tajnih službi, Cerić to ne čini od 2007., što je vrlo znakovito. (Neki bi rekli, jadnom špijun, do smrti špijun!”)

Ne trepnuvši, Cerić sam ispisuje i tužbu, sudi mi i presuđuje kao agentu KOS-a, što je krivično djelo, a i teški haram po Islamu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Ništa od toga nije istina!

Decenijama sam se i prije rata javno protivio, tokom rata sve do danas javno analizirao zloću “prvih beogradskih genocidnih glava,” kao i njihovih domaćih “svjesnih i nesvjesnih špijuna, sljedbenika Crne ruke, Mlade Bosne, Draže MIhajlovića, Slobodnana Miloševića, njihovih genocidnih izvršitelja na terenu, pa i u Varar Vakufu – dr. Luke Čulića, Dragana Markovića, Nebojše Kozića i bataljona drugih. O tome svjedoče stotine mojih napisa, koji su dostupni svakome, pa i Ceriću, samo treba malo pogledati na internetu, kad već ne zaviruje u arhivu TVSA, “Večernjeg lista,” “Večernjih novina,” “Oslobođenja,” pa čak i beogradske “Politike” ili moga Bloga.

Jedan sam od prvih novinara u Bosni koji je na TVSA pokazao četnike u Šipovu 1991., u Mrkonjiću 1989. za što mi je prijećeno metkom (blaža kazna) i pečenjem na ražnju.

Mogao je, da se Boga boji, a ljudi stidi, da mu je do istine, a ne smutnje i potvore, pogledati knjigu r. Alije Isakovića “Antologija zla” u kojoj je i zapis književnika Ivana Lovrenovića o meni. Ma nije trebao ni tražiti tu knjigu, iako je prodavana i u uredima Islamske zajednice kad je Cerić bio reis. Ali, Cerić ne bi bio to što jeste – suradnik zloglasnih tajnih službi, kada bi mu bilo do istine, kada bi se kanio objeda i potvara, kada bi bio pravi musliman.

Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ na dan 19. srpnja 1992. prenosi, citat:

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“ Kraj citata.

Pitam Cerića javno je li on tada bio suradnik tajnih službi pod nadzorom četnika u SK i SUBNOR-u? Jednostavno pitanje, zar ne?

Ivan kaže, a Alija Isaković prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina.“

To je tačno i to je bilo prije izbijanja rata, kao na frontu, bojnom polju, javnom, pred svjedcima; na tih dvadeset  – treba dodati i nekoliko decenija i nove adrese – predmeti mojih napisa su genocdni SDS, zločinački HDZ, mlado-muslimanska SDA, koja će nas u dvojcu sa Islamskom zajdnicom rastaviti sa državom. Tu su SDA pajdaši Dodik, vojvoda Vučić kojeg kite Cerićevim cvijetom na Mezaru u Srebrenici, a Kavazović spašava od linča, tu je Pravoslavna crkva, bukader njihovih sljedbenika, poltrona i botova. Oni prijašnji su radili po komitetima SK i SUBNOR-u, a čak i ti četnici obrijanih brada, gradili su državu pod moranje, pod Titovom kandžijom, a ovi novi dušmani razvaljaju je bez milosti i srama, munafički, sa Božjim imenom na usnama. I objektivna javnost i sam Cerić znaju koliki je njegov doprinos u tome.

Ne jednom, bio sam meta tajnih službi u kojima je suradnik bio i Cerić.

Naravno, u svom pamfletiću, u pokušaju da me ocrni, Cerić se pravi kako on nije doazani agent tajni službi, nego ja!

On ne zna ni gdje živim, ali zna da sam, a ne on, KOS-ovac, što će morati dokazati tamo gdje treba. Čak i sama natuknica kako negdje živim, znači “svakako ne Bosni,” što je otežavajuća okolnost za me, misli Cerić. Najbolje bi bilo da su mi davno dohakali i ustaše i četnici. Cerić, kod toliko mojih fotografija sa zastavom sa ljiljanima, čak i u okupiranom Varcar Vaakufu, piše ispod one sa crevenom kabanicom na ogradi iza mojih leđa. Cerić se nekako baš tada, kada sam pokisao od jakog iznenadnog pljuska sušio tu crvenu kabanicu na planini Lisini, sretan što sam pod stare dane osvojio vrh od 1360 m n/v – slikao sa Dodikom ispred zastave sa četiri ocila, pod kojim je počinjen genocid i porušene džamije, uz halal SDA-IZ. Time se sugerira, eto, Halilović je crven, dokaz da je on KOS-ovac, komunjara, nitkov crveni. Držte lopova! Dohakajte mu! Blaže rečeno, otkud njemu crvenom pravo glasa, osim ako bih njemu, Aliji, Bakiru, Harisu…, zanosio muda na krivini, ili tvrdio kako Mustafa Busuladžić nije simpatzirao fašizam, a Đozo nije kao ulema bio nacista koji se sa Muftijom jerusalimskim slikao u nacističkoj odori. Bio bih dobar, možda, za njegov zahrđali kantar, ako ne bih ustvrdio da Aziza Šaćirbegović nema ni jednu zaslugu za ovu državu osim što je kao i svaka naša žena, znala razviti pitu, pa zato dobila ulicu u Sarajevu.

Imao bih pravo glasa kada bih lagao onako kako laže Mustafa Cerić, kako nas je obmanjivao Alija Izetbegović, obojica pučisti protiv vjere i protiv države. Nikad više amoralnosti, krađe, laži, pljačke, lažnog prizivanja i zaklinjanja Boga Dragoga, a punijih džamija, ko sada. U prvim safovima kapitalci, u mimberu Cerić, na ćursu Cerić, u Davosu – Cerić, ekonomski stručnjak! Ceriću bi bio vakat da se upita da li je baš zbog toga što se miješao u politiku, a Alija Izetbegović u vjeru, sav ovaj belaj i sve nesreće svijet koje su se sručile na nas. Bog zna kako ni jedan ni drugi nisu dorasli ni jdnom ni drugom, ni vremenu ni položaju prvih u državi, prvih u muslimana kako su se lažno predstavljali.

Kad nema drugih, i taj ” geografski argument” bi trebao poslužiti Ceriću i njegovom pristašama za moju diskvalificiraju i odsterl. Za sada sao crtaju metu na mom čelu. Ali, ovdje nije riječ o geografiji, nego činjenicama, da li je istina ii ne o onome što pišem, ili što piše Cerić. Cerić nije osporio niti jednu činjnicu, a ja sam u stanju ospriti svako njegovo slovo. Ko je tu duhovni hadum! Čas oprezno, boji se tužbe koja će ionako usijediti, čas hujli rigajući otrov, Cerić pokušava rastresati gaće nadamnom lažnim optužbama i gotovim presudama. To je nemoguća misija, bez ikakvog izgleda na zehru uspjeha, a njegove teške klevete će vagati sud. Ni Karadžić mi nije mogao dati otkaz na TVSA, iako je javno prijetio, a ovdje se otkaza ne bojim, samo Dragoga Boga.

Nikada u svom životu, bio u Bosni, ili decenijama u izbjeglištvu, a Cerić znao, ne znao gdje živim, nikad, za razliku od njega, nisam bio suradnik ni KOS-a, ni UDBE i pored ucjena da postanem suradnik tajnih službi ili izgubim posao na TVSA. Obraz je važniji od posla, novca, privilegija! Naprotiv, zbog podmetačine DB-a koju smo Ivan Lovrenović i ja otkrili u “Mrkonjićkim novinama” davne 1973. i prijavili policiji i kojoj smo predali i sav odštampani tiraž svečanog broja tih novina, obojica smo uhapšeni, temeljito islijeđivani. Na nas se sručio Komitet i Pravoslavna crkva zbog Monografije “Mrkonjić-Grad.”

Proveli smo tri dana u banjalučkoj Crnoj kući, među naprijateljima naroda i države, kriminalcima, sjecikesama, ubojicama, nevini.

Mene je hapsila četnička milicija na punktu u Majdanu zbog napisa o njihovoj strahovladi prema muslimanima i katolicima u Varcaru, dok su odbornici SDA, Zineta Šehović i Hari Maslić dizali ruku za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne. Zineta je danas predsjednica Odbora IZ u Varcaru (za nju složbeno, “Mrkonjić-Grad”). Bila je i u Glavnom odboru SDA. Bila i ostala jedna, među malim brojem zaposlenih muslimanki u Mrkonjiću. Radnim mjestima četnici nagrađuju samo sebi odane! O hapšenju na četničkom punktu može posvjedočiti Enver ef. Žužo, eno ga u Slimenima kod Doca, u službi u IZ.

Poslije izlaska iz Crne kuće, tajne službe su vršile snažan pritisak na me, ucjenjivale, prijetile, ali nikad ni po koju cijenu nisam pristao biti njihov doušnik za razliku od Cerića. Ove moje riječi može posvjedočiti i Islam Mehdić, jedan od isljednika DB-a u Banjoj Luci koji kao prognanik živi u Švedskoj. Od mene je traženo da pratim Ivana Lovrenovića. I njemu i meni DB je u liku Milana Kajteza meni osvjetljivača, Ivanu šofera, podmetnula svoga honorarnog agenta, ali ih je on razočarao, jer im nije mogao ispuniti želje pa nalagati na nas. Živi u Mrkonjiću, pa ako Crić dođe na otvor Kizlar-agine džamije, neka ga Cerić i pita. (Postoji presuda Doma za ljudska prava u kojoj stoji da je muslimanima Mrkonjića ugroženo pravo ispovijedanja vjere, da srušenu džamiju čije su mjesto pretvorili u smetljište, moraju dovesti u prijašnje stanje. Koliko se IZ stara o pravdi, neka posvjedoči podatak kako obnovu plaća Turska, a ne rušitelji Čak i mezarje u Starom Selu je prešao u vlasništvvo Općine. Zar sve to nije amnestija genocida počinjenog i urbicidom!)

Nisam Mustafa Cerić da se služim potvorom, koja je strogo zabranjena u Islamu, niti neutemeljenim objedama i lažima, što je kažnjivo i na svjetovnim sudovima. Cerić me strpao u “džep plaćenike KOS-a,” sad nesvjesnih, sad svjesnih. Smatra Cerić, kako su nesvjesni suradnici KOS-a među kojima me bez ijednog dokaza ubraja (sic!), gori od svjesnih suradnika KOS-a, kakav je on (sic!) Ne pere se od kodnog imena “Vezir” niti osporava dokaze za suradnju sa komunističkim tajnim službama, ali pokušava blatiti mene. On meni nabija na nos reisa Fejzića jer se zaklinjao Titu, a prešućuje da je Isamska zajednica cijelo vrijeme od osnutka do danas bila uz vlasti, ponajviše uz okupatorske, čak i fašističke. Na takve kakvi su Fejić, Kemura koje su na ta mjesta postavljali komunisti ili su poput Fehima Spahe služili okupatorske fašističke vlasti NDH.

Mustafa Cerić zamjera Fejziću što se zaklinjao Titu, ali Ceriću Titove biste ne smetaju u pokušaju zauzimanja mjesta u Predsjedništvu BiH…

Cerić prešućuje da je u Muzeju II zasijednja AVNOJ_a u Jajcu, ispred Titove biste, vodio svoju neuspješnu predizbornu utrku za čana Predsjedništva BiH. Zašto baš tu? On prešućuje kako je njega, Cerića, postavio za reisa Alija Izetbegović uz prijetnju svojih odanih oružnika. Časni reis Džemaludin ef. Čaušević, da je bogdo živ, bi takve s prezorom samo pljunuo. Čaušević se odrekao mjesta najvišeg vjerskog poglavara u Kraljevini Jugoslaviji zbog bijednog položaja muslimana, a Cerić se i nogama i rukama upirao da postane doživotni reis, ili makar europski muftija, sve na tragediji muslimana kojoj je i sam kumovao. Ako ništa, ponizio ih je kao žrtve, oprostivši bez mandata i odbrenja i genocid i urbicid.

Šipka uz bubanj – dvojica pučista – lažna slika u narodu

Za razliku od Cerića koji se silno obogatio na tragediji bosanskih muslimana, evo već 22 godine od kako sam u Canadi, živim od socijale, stanujem u socijalnom stanu, a od 1994. nisam zaradio ni jednu marku od novinarstva, a znam taj posao. Nisam htio u kolo sa Cerićevim i Izetbegovićevim igračima, a nisu me ni oni htjeli, jer nisma za tog kola, što je za me kao najveći orden. Problem bi mogao biti – niti imam u biografji podatak da sam ikad bio suradnik KOS-a, da nisam sastančio i častio janjetinom po Bogoradu sa srpskim akademicima, da nisam sin Mladog muslimana, da ne potvaram, da ne razvijam pite, a niti lažem niti kradem, ne pretvaram se kako sam vjernik, mada, za razliku od Cerićevih muslimana, tačno i u punoj dužini i potrebnom vremenu za to, učim svako sure, a baška El Fatihu, koju oni smnadrljaju kao svjetski rekorderi u brzini “učenja,” čak i u Srebrenici. Kad nanijetim proučiti El Fatihu nekom umrlom na džennazi, taman da dignem ruke, a svi ruke spuštaju. Da li da se crvenim zbog toga?

Cerić je uzeo 100.000 dolara iz ruku najvećeg islamofoba i neprijatelja muslimana, notornog Henrija Kissingera. Čak i povučeni, smireni i tihi prof. Enes Karić, ulema, to je zamjerio Ceriću.

Razbaškario se Cerić u vili Rate Dugonjića od preko 200 kvadratnih metara, zaposlio bližu rodbinu. Meni je nuđen povratak na RTVBiH i FTV. Kad sam prvog dana po deblokadi došao u Sarajevo, nuđen mi je i stan, ali niti sam se vratio na FTV, niti uselio ikad u tuđi stan. A Cerić, on je rahat u vili Rate Dugonjića, bez imalo srama. BIva pošteno platio. Lijim parama, kako! Lagao je pod abdestom Fočacima da bi i on, Cerić, napravio kuću u Foči da ima para, pa došao živjeti među njima, povratnicima.

Cerić je bio letač u prvoj avionskoj klasi, a avionske karte su morali plaćati i oni koji su Ceribašu gostili u skupim hotelima po Americi. I njemu, i ženi mu, jer on nije bez svoje žene htio putovati. I ona je zaslužna za Bosnu i za nas prognanike, jer je hodžina žena, ta i ona je razvijala pite nekad, a sad i ne mora, sve je plaćeno, prva avionska klasa, skupocjeni hotelski smještaj, vaz. Muž – reis, hodža nad hodžama i muftijama. Zašto bi Aziza Šaćirbegović imala ulicu po svome imenu, po zaslugama za pečenje pita, a Cerićeva hanuma ne bi, kad i ona to umije. Ali, ima još vakta, Cerićevo prolazi, ali nije još prošlo, pa neće biti zgoreg niti iznenađujuće da i ona dobije ulicu pod svojim imenom. Gdje god, bolje ipak u Sarajevu, nego u Visokom. Kud ćeš veće zasluge od zasluga takve osobe – supruge koja je vjerni pratilac svoga hodže i supruga, u avionskoj prvoj klasi, haman više vakta u havi, nego na zemlji, kod kuće. Baškari se u skupim hotelima, o trošku onih koji su utekli od četničkoh noža.. Takvi su dobri kad plaćaju. Ne moaju ni dolaziti, neka pare šalju, a doći će Cerić kod njih, kad god ga zovnu, na loptanja, otvaranja munara, palamuđenja. Taj snob pod ahmedijom, škrt ko Škot, a uvijek pohlepan na novac, majstor u rasipanju i trošenju naših para, tražio je prilikom ugovaranja za jedno gostovanje u Americi, da mu se uz hotelski smještaj uključi i skupa usluga masaže. Ne znam da li je zahtijevao da izmasiraju i njegovu ženu koju je vodio sa sobom. Vjerovatno nije, jer po Islamu (čiji je vrhovni i jedini tumač, ali ne i praktičar, jer se služi potvorom…) ne smiješ dozvoliti da ti kćerku ili ženu neko pogleda, pa je treba zamotati i uviti u zarove, sakriti lice pećom, , od uroka i bludnih poleda, a kamo li da je drugi, gluho bilo – pipka, ili ne daj Bože, da je neko drugi, osim njenog hodže, masira. Uh!

Možda je Cerić zaboravio, ali on je u jednom vazu u Begovoj džamiji, prozvao i Arijanu Saračević zbog tobože lošeg informiranja o Islamskoj zajednici gdje je bio alfa i omega. Arijana Saračević, zakićena “Zlatnim ljiljanom,” otresla je Cerića u kolumni na portalu “protest.ba,” a prinijeli drugi mediji. Citat:  

“Pasionirani ljubitelj markirane odjeće i svjetskih brendova, seljače iz Gračanice kraj Visokog, tom je rečenicom dokazao da on želi biti boss, ravan Berluskoniju, da želi imati svoj zamak, utemeljen krvavim i opljačkanim novcima i utvrđen na zemlji u kojoj su razrovane ljudske kosti… E, pošto se mi neprilagođeni ne prilagođavamo, nije bilo druge, pa se reis, prošlog petka na hutbi u Begovoj džamiji, zašto ne reći, iako nije u mom stilu, ali baš naseruckao nagovještavajući koje novine i portale džemat treba da čita, koju TV da gleda.” Kraj citata.

Moju kćerka i supruga su obje stručnjaci za bosanski jezik, ali njih nisam zaposlio u “Eurobosni,” a trebao sam. Njih dvije me od aprila 1994. besleišu da ne savijem kičmu, da ne spadnem na milost ni SDA ni IZ. Dvadeset godina raznosim novine iz dana u dan, taman kada bi ćuskije padale, svako jutro, sabahom, ponosan.

Nisam pohlepan na pare, a Bog dragi mi svijetli pute, nisam nikom muhtač, a nafaku koju mi Bog daje, niko osim Njega mi ne može uzeti. Ne daj Bože, nisam ni nalik Mustafi Ceriću. Da ima obraza stidio bi se svije brade, svog vjerskog položaja. Moja supruga i kćerka su čistile kuće i fabričke hale po Njemačakoj, pošteno zarađivale, pa nismo bili ni bosi ni goli, dok su mnogi novokomponirani muslimani bili i na socijali i radili na crno u isto vrijeme, a neki i krali po robnim kućama i sramotili nas, a išli petkom u džamiju. To je prevara, licemjerje. Šest milijardi onih maraka koje je njemačka Vlada dala Alijinom haznadaru za naš održivi povratak, pojela maca kao i desetine milijardi dolara donacija, sevepom sve hadžije do hadžije uz Aliju. Puni jumbo-jetova letjeli su prema “trećim zemljama” jer se nisu mogli vratiti u Bosnu, a niko od IZ ili SDA ih ne isprati, kaza na rastanku riječ utjehe. Oni su dijelom krivci za njihovu deportaciju u “treće zemlje.”Kad sam se naizad uspio vratiti u Varcar, obnovio sam naš stan, koji je otet bio strašno zapušten, pun smrada kao krmetnjak. Obnovili smo ga bez donacija, svojim parama, a ne jeftino kupljenim certifikatima, prevarom boraca ARBiH. Poroična kuća je propala, klonula, nestala. Kućica u Podšiljku je opljačkana, minrana i spaljena, ograda odensena, nova – spaljena…

Godine 1993. objavio sam tekstove o puču u Islamskoj zajednici kojim je A. Izetbegović otjerao legalno izabrane organe, da bi u vrh Islamske zajednice postavio svoga hodžu Cerića kojeg je doveo iz Zagreba. Kao slobodan građanin, objavio sam tekstove o Aliji Izetbegoviću kao pučisti, suverenu koji ukida državu RBiH, koji se smije sa Miloševićem i Bulatovićem, Krajiškim Babom, dok krvavo dijeli Bosnu. On je izvršio nekoliko pučeva i u IZ i u Predsjedništvu RBiH.

Peticija koju je protiv mene pokrenuo hodža Arnaut. Ne vjerujem da je takvu peticiju pokretao protiv Karadžić, prije ili, danas, protiv Dodika! Iz potpisa peticionaša, da se vidjeti o kakvim se tu osobama radivrlo pogodnom ,materijalu za svakojaku vrstu manipulacije

Nakon tih tekstova, digla alaša Cerićevih hodža, od Klanjce i Aleševića, do “Ljiljanovih” hodža i hodžica, pobjegulja iz svojih džemata koji su optužili mene za izdaju svoga naroda, nazvali me četičkom slugom i pobjeguljom. Zapišavavali su “Eurobosnu” na javnim mjestima u Stuttagrtu, prijetili mi ubojstvom. U “Ljiljanu” i po džamijama crtali metu na mom čelu, pozivali u hajku na me i advokata Balijagića, ne znam je li i danas u zatvoru. Iskazivali su tako svoj bijes braneći svog Pejgambra na zamlji (tobe-ja-rabi), veleizdajniku koji je nanijeto da – lažući kako Bosnu “neće ni Srbi ni Hrvati,” na njenim razvalinama napravi fildžan državicu. Suspendirao je Referendum, Ustav, odrekao se države RBiH. Hodža Arnaut u Džematu Sabur u Münchnu prikupio je u džamiji oko 600 potpisa na peticiju da mi se skine glava. Poslije su ti isti peticijaši dolazili masovno u Sarajevo žaliti se na tog hodžu i njegov kriminal.

Dok je Cerić surađivao sa tajnim službama, mene su isljednici policije isljeđivali, kao recimo, o tome ko mi je dao podatak da je mrkonjićka milcija htjela pobiti hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna. Dobili su – šipak.

Nuđeno mi je da radim u “Ljiljanu” u kojem sam u prvim brojevima objavio tekstove iz Jajca koje je bilo svo u vatri i haosu agresije. “Ljiljan” je iz hazne SDA plaćao svoje suradnike, ali meni nisu platili ni marke. U “Stavu” sam objavio nekoliko tekstova, a honorar sam odbio primti, jer sam vidio da su na SDA platnom spisku, a te su pare haram. (Neka Cerić pita Mahira Sokoliju, ako meni ne vjeruje.) I, nakon svega, Cerić se usuđuje da me strpa u “džep” KOS-ovih plaćenika.

Sada – najglavnije. Iznosim ovdje samo nekoliko javnih dokaza kako je Mustafa Cerić bio suradnik jugoslavneskih tajnih službi.

Prvi dokaz je na engelskom jeziku. Svjedok je Bošnjak, musliman iz Sreibrenice, načelnik tamošnje policije, preživjela žrtva genocida, Hakija Meholić.

Citat: “A survivor of the Srebrenica genocide has made an explosive allegation against Reis al-Ulama (Grand Mufti) Mustafa Ceric of Bosnia-Herzegovina in Serbia’s war crimes. Hakija Meholjic, a survivor of the Srebrenica genocide, has said that based on documentary evidence, Ceric had for years acted as agent of the Kontra-Obavjestajna Sluzba (KOS), the Secret Service of the Yugoslav Peoples Army (JNA). In a formal request on May 13, to the Organizing Board for Commemoration of the 15th Anniversary of the Genocide in Srebrenica, Hakija Meholjic demanded that Ceric should not lead the janazah (funeral) prayers for the victims. Remains of the genocide victims are buried at Memorial Center in Potocari every year on July 11 as an integral part of the Commemoration of the victims of Genocide in Srebrenica.” Link: Link: https://crescent.icit-digital.org/articles/bosnia-s-grand-mufti-had-acted-as-serb-informant-say-srebrenica-victims

Naslov: “Bosnia’s Grand Mufti had acted as “Serb informant,” say Srebrenica victims,” Prijevod na bosanski: Veliki muftija je djelovao kao “srpski informant” kaže srebrenička žrtva.” Meholjić je tražio da Cerić ne prisustvuje 15. godišnjici srebreničkog genocida, ali bezuspješno. Meholjić se sa svojim Srbrenianima usprotvio Alijinom prijedlogu zamjene Srebrenice za Vogošću, kao i osnivanju banana bosanske republike podjelom Bosne sa dušmanima. Gornji tekst objavljuje novina koja se zove “Polumjesec.” Polumjesec sa zvijezdom je simbol Islama.

Cerić je ipak prisustvovao i toj i svim dženazama u Srebrenici kao najviši vjerski starješina. Gurao se do Clintona. Skupljao je iznošene cipele na hrpu da bi tako ukazao na genocid, umjesto da se bori za ukidanje RS i naplatu ratne odštete, tvrdio je da je genocid sukob u kojem je brat udario na brata. Što je to činio, ko ga je plaćao ili nije za to, treba pitati njega. Ali, Cerić mene optužuje da sam i ja plaćenik u službi zloglasnih tajnih sužbi i nalogodavaca, onih u KOS-u!

Evo još jednog citata, na bosanskom, a napisan je u vrijeme kada je Cerić ušao u izgubljenu trku u kojoj je vazio i u Muzeju AVNOJ-a u Jajcu, i u kojoj je potrošio 100.000 dolara iz kase Svjetskog saveza Bošnjaka, o čemu je javno svjedočio Fatmir Alispahić.

“Cerić i dalje ima veliki broj imama koji su njegove pristaše. Baš zbog toga bi se, prvi put u modernoj historiji BiH, moglo desiti da glasačko tijelo koje se formira u džamijama bude podijeljeno. Oktobar je blizu, a politička scena u BiH se zahuktava. Zbog toga nije zgorega postaviti sljedeće pitanje: Da li je samo sujeta kumovala tome da se Mustafa Cerić kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva, odnosno da od “Vezira” postane vezir?” Opširnije na https://www.tacno.net/novosti/205109/

Citat: “Kako su potvrdili izvori “The Bosnia Timesa” bliski Saboru IZBiH, na posljednjoj sjednici Rijaseta IZBiH muftija Zukorlić je, kao tačku dnevnog reda za pripremnu sjednicu Sabora IZ, bio predložio pitanje „otkaza profesoru Džemaludinu Latiću.”

Njemu se javno usprotivio muftija sarajevski Husein ef. Smajić potvrđujući Latićevu tvrdnju. “Svi znamo da je Cerić bio saradnik Udbe”, bio je decidiran muftija Smajić. Zbog oprečnih stavova prijedlog je dat na glasanje. Tako je prijedlog muftije Zukorlića preglasan sa šest glasova protiv i tri suzdržana. Dvojica članova Rijaseta podržala su Zukorlićev prijedlog. Ni oni nisu htjeli demantirati muftiju Smajića, već su smatrali da takva rasprava treba ići na sjednicu Sabora IZ.

“The Bosnia Times” došao je do originalnog dokumenta Udbe, s oznakom „vrlo tajno”, naslovljenog sa „Suradnička mreža – Službe državne sigurnosti RSUP-a R Hrvatske”, koji datira „Zagreb, sprnja 1997. godine”.

Pod rednim brojem 45 je ime Mustafe Cerića, s kodnim imenom Vezir. Ispred njegovog imena nalazilo se ime tadašnjeg muftije zagrebačkog Šefke Omerbašića. On je zaveden u evidenciju bez kodnog imena. Za razliku od Cerića, Omerbašić je dao izjavu za medije po ovom saznanju, priznajući da on jeste imao „bliske susrete” s pripadnicima Službe sigurnosti – Udbe, ali da nije pristao na saradnju.” Izvor: https://hamdocamo.wordpress.com/2013/12/12/mustafa-ceric-za-udbu-je-radio-pod-imenom-vezir/

Veliku harangu je Mustafa Cerić pokrenuo protiv Džemaudina Latića koji je tvrdnju o Ceriću kao doušniku UDBE iznio u jednoj TV-misiji. Kao izvršitelja Latićevog odstrijela, Cerić je zadužio muftiju Zukorlića, inače svoga BANU-pajdaša, inače bliskog srbijanskih vlastima…

Slikom i riječju svjedočenje pjesnika Džemaludina Latića, koji se jedini od uleme borio za lustraciju:

Ovdje je svjdočenje iz prve ruke, i stasom i glasom jednog od bivših oficira KOS-a, inače osobe koja zauzima viske pozicije u sigornosnim službama SDA Fikreta Muslimovića:”(VIDEO) BAKIROV SAVETNIK: Mustafa Cerić je za komunističke tajne službe radio pod šifrom Vezir

Bivši reis Mustafa Cerić radio je za nekadašnje jugoslovenske službe pod kodnim imenima “Car” i “Vezir”, a kodno ime Fahrudina Radončića kao saradnika KOS-a bilo je Šćepo, kaže Fikret Muslimović.

Ovo je u emisiji “Centralni dnevnik” na Face TV rekao Fikret Muslimović, penzionisani general, nekada prvi čovek KOS u BiH i savetnik Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsedništva BiH.”

Izvor: https://www.kurir.rs/region/bosna-i-hercegovina/2944229/video-bakirov-savetnik-mustafa-ceric-je-za-komunisticke-tajne-sluzbe-radio-pod-sifrom-vezir

Mustafa Cerić će za tešku optužbu iznesenu u slijedećoj rečenici, morati dati odgovor na redovnom sudu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Kraj citata.

Mustafa Cerić se nije potrudio da makar jednom suvislom riječju ili rečenicom, pozivanjem na valjani izvor, ospori i jednu moju riječ, a kamo li pasus ili čitav tekst na teme koje su obrađene u mome tekstu o Busuladžiću, Đozi. Umjesto da to uradi, jer od doktora nauka i uleme, hodže, pa i nekoga ko o nečemu razgovara u kafani, a pogotovo od bivšeg reisa se očekuje ne samo da govori, vazi, zapisuje istinu, nego da kao primjer nama svima ne potvara, ne laže i ne podmeće, nego da se služi argumentima, pa tako ospori ono što je predmet spora, javne rasprave u medijima. Kad neko čak i u kafani laže, potvara, projecira svoj loš karaketer, amoral, oni koji to ne mogu podniti, hvataju ga za gušu, zaobilaze njegov stol, kahvu ne piju s njim. Mustafa Cerić laže i obmanjuje gore od nekoga seljačine iz neke zabiti kod Viskog. Džaba doktorat, džaba medrese… On meni nabja na nos što nisam završio neku medrsu. Ne daj Bože da sam završio onu kakvu u praksi potvrđuje taj i takav hodža Cerić!

Za šaku Dodikovih maraka, ispred zastave genocidne RS

Pucajući iz prazne, on se služi prljavim metodama diskvalifikacije, svačim što je nedolično pravom intelektualcu, doktoru nauka, hodži, bivšem reisu, običnom insanu. Kao da je važna geografija, gdje neko živi, nego da li je sitina što taj govori, ili ne. Cerić udara na mjesto moga, njemu nepoznatog boravka i spominje mi 1993. godinu. Da li baš tu godinu zbog toga što je baš Cerić i baš te godine “kumovao” pučem u Islamskoj zajednici koji je izveden pod komandom Alije Izetbegovića mimo svih društvenih normi i zakona, mimo svih islamskuh propisa i Sunneta i samoga Kur'ana. Tada su pod i prijednjom oružja smijenjeni legalni organi Islamske zajednice. Na njeno čelo došao je on, Cerić. Tu vijest sam objavio u “Eurobosni.”

Mustafa Cerić je umislio kako je on jedini autoritet i vrhunski tumač svega, da su mu doktorska titula i veliki turban garanti da je svako njegovo moraliziranje neoboriv, poučan vaz naučnika i uvažene uleme. Kad vazi u džamiji, šta god govorio, pogovora nejma, samo zijevanje. Ali, na internetu, svako ima priliku ukazati na istinu, obmanu, laž. Ako američki novinar može na CNN-u reći Trumpu da laže, mogu i ja va'Allahi da je Cerić lažov, taman da je sto puta bivši reis. Imam dokaze za to! Reći argumentirano nekom da je lažac, znači biti nazvati osobe pravim imenom, što je sigurno Bogu Drago. To nije izraz neodgoja, nego jasan i poželjan vid borbe za istinu.

Tako će Cerić netrepnuvši pokušati podučiti i mene kako su Bošnjaci – nacija. Nisu Ceriću! Bošnjaci su jedan bosanski narod. Bošnjaci su Bosanci po nacionalnosti. Bošnjaci su narod, a nacija im je bosanska i u Bosni, i diljem kugle po kojoj su rasuti. Ako posjeduješ bosanski pasoš, ako neka država u kojoj živoš priznaje dvojno državljanstvo, i tamo možeš biti i Bosanac po nacionalnosti, ali Amerikanac ili Canađanin. To su nam Srbi htjeli oteti, pa nam je to pravo nakon peticije od 100.000 potpisa spasio rahmetli Ashdown. Nisam zapazio da se na čelu sa Cerićem, bavila potpisivanje takvih peticija, valjda im je veći uhar ako nismo Bosanci, nego samo hrpa “pobjegulja” koja im šalje pare, dolaziti u Bosnu i ne moraju, pogotovo sa bsanskim nacionalnim pasošem.

Kao i u drugim državama, za sada u državi Bosni postoje bosanski nacionalni timovi, a ne nacionlani bošnjački timovi. Postoji i Cerićevom zaslugom BANU, po ugledu na Srbe i Hrvate, ali džaba, Bošnjaci još uvijek nisu nacija. Ako se ostvari san dvojca SDA-IZ mogli bi postati nacija, ali ne u Bosni, nego u fildžan državi od Kozje ćuprije do Stupa, ali ta bi nacija mogla i nestati u tom fildžanu.

Ima Cerić u svom pamfletiću još mnogo slabih tačaka, ofrlje datih ocjena i tumačenja, sve u cilju da me diskvalificira, ali njemu se ne čita moj dugi tekst odgvora.

Ali, moram mu reći javno kako je laž da sam ja, pripadnik jugo-tajnih službi i nepijatelj dina i Bošnjaka-muslimana, jedna je od najgorih koje sam čuo u svom životu, čak i na portalu “Preporda” gdje je Aziz Kadribegović gradilo kult ličnosti i o Ceriću, objavljujući seriju njegovih slika u jednom broju. Stvarati kult strogo je zabranjeno po Islamu. Ne samo pričati navodeći sura i ajete, Cerić bi mogao biti i praktično i musliman, po djelima. On na svom učmalom Facebook profilu citira navod u logou kako je Alija naredio da se skinu njegove slike izlijepljenne u hotelu Holiday in na propalom saboru za stvaranje bošnjačke nacije u fildžan-državi. Ali, Cerić se kiti baš sa Alijinom slikom u logou svoga profila.

Cerić se usuđuje slagati kako ja skidam svaku bosansku glavu koja nešto vrijedi. Ne! Cerić svoju glavu skida sam sebi čitavim svojim životom haram-djelima prema državši RBiH, Bošnjacima, dinu i imanu. Neka Cerić zna da on sam sebe diskvalificira služenjem tajnim jugo-službama, pučevima, širenjem laži, podvala.

Cerić je tvrdio nad mezarjem masovnih genocidnih žrtava u Srebrenici kako je to bio nesretni sukob u kojem je “brat udario na brata” a B. Izetbegović upravo laže kako su genocid počinili pojedinci i grupe. Te tvrdnje su osporene u krvavoj povijesti i na Svjetskom sudu pravade. Genocid nije kad brat udari na brata, niti je stvar pojedinaca i grupa, nego je to državni projekat. Ali, Dinastija i njene prišipetlje su sabotiranjem pravde spasili i Crnu Goru i Srbiju od presuda za genocid. Koliko u tome ime udjela sam Cerić, o i Dragi Bog najbolje znaju.

Postoje dva suda, jedan se zove Trbunal, a na njemu se sudi(lo) genocidnim pojedincima. Postoji i drugi sud, Svjetski sud pravde, na kojem se sudi državma i paradržavama. Na tom Sudu u publici je viđen i Cerić prilikom izricanja presude 2007. u društvu sabotera te Tužbe protiv SCG pokojnog Sulejmana Tihića i Sakiba Softića; sve su učinili da taj spor država RBiH izgubi, tvrdi prof. Boyje, ali taj Sud je presudio da je RS odgovorna za genocid, a Srbija je imala obavezu da spriječi genocid, a nije. Na osnovu tih presuda, imamo pravo na ukidanje RS, ali ne da dvojac SDA-IZ kojim rukovode Bakir Izetbegović i Husein Kavazović, nasljednik Cerićev. Poslednji dokaz je pokušaj Bakira Izetbegovića da se bavimo propalim Aprilskim paketom ustvnih promjena, što je u osnovi borba za spas Daytona i genocidne RS. Ali Cerić ni mukajet Bakiru, od kojeg je izgubio utreku za Predsjedništvo, pa on napada mene, otkrivajući svoje pravo lice. Čuvati RS, znači negirati genocid.

Fotografija iz Svjetskog suda pravde: Saboteri tužbe pohitili izjaviti kako je presuda nepravedna, mada se po toj presudi može ukinuti genocidna RS

Pitanje za Cerića; Zašto je dozvolio, zašto nije spriječio, a morao je znati, da je iz Tužbe RBiH protiv SCG za agresiju i genocid izbačena Crna Gora, a Srbija nagrađena sa pola državne terirtorije?

Da li je negiranje gencida izbaciti desetine hiljada silovanih žena iz Tužbe, iako je i taj segment genocida brižljivo i detaljno isplaniran u glavama srpskih akademika, generala, političara. Cerić je morao znati za to izbacivanje silovanih žena, kao jednog od najjačih dokaza za genocid iz naše Tužbe je amnestija “gencidnih glava u Beogradu,” Srbije i Crne Gore, a i RS. Neka Cerić odgovori javnosti u čije je ime halalio , da li sam ili uz nečiji nagovor, rušenje oko 1.200 muslimanskih objekata religije, kulture – četnicima, “ibeogradskim genocidnim glavama, Srbiji i Crnoj Gori,” zašto je to urađeno, za koje pare, u ime nas, ne pitajući nas čiju je obnovu pod njegovom upravom (DJL) IZ svalila na bosanske muslimane? Neka odgovori, a mora znati odgovor, ko je i u čije uskratio pravo s vjdocima na Svjetskom sudu. Zašto je jedan Mađar svjedočio o rušenju džmija, a ne i neko iz dvojca IZ-SDA? Neka javnosti odgovori Mustafa Cerić je li to sve u interesu Srbije i Crne Gore, ili Bošnjaka, RBiH? Da li je to u duhu Islama!

Neka Cerić odgovori javnosti zašto je hvalio Dodika, islamofoba, ne samo nama, nego i muslimanima svijeta, i zašto je sebi dozvolio da za šaku maraka od dva posto vrijednosti radova na obnovi džamije Farehadije neprocjenjive vrijednosti, oprosti sve njegove grijehe dotadašnje i da mu izda bjanko mjenicu za buduće. Nije li zbog toga normalnom postala praksa da Cerićeve hodže i muftije za šaku maraka, umjesto ratne odštete, idu na proslavu nezakonitog dana genocidne RS, jagme se za šaku njegovih maraka, dok četnici u džamisjke avlije ubacuju krepalu krmad, čak i u Srebrenici. Neka Ceri odgvoori javnosti zašto je i o spriječio izdvajanje Srebrenice iz genocidne RS. Zašto je bio uz Siljadžića kada je otvarao munare po Americi, a Silajdžić je i protiv vrćanja Ustava RBiH.

Cerić se slika ispred četničke zastave pod kojom je izvršen genocid i urbicid nad Bošnjacima, a Abdibegović, muftija, i onaj dobojski hodža Bajro bez državnih znamenja. Ako nisu zbog sebe, mogli su BH zastavu postaviti zbog Dodika, nije li on član Predsjedništva države BiH!

Kod Cvijanovićke, o danu RS, o Božiću, đuture; muftija Banjalučki u opasnom društvu

Neka Cerić dokaže kada je ustao protiv kriminala i amorala u IZ, posebno oko uništavanja vakufske imovine, mezara, naših matičnih knjiga u Banjoj Luci, Mostaru… Znam da je branio amoralnog hodžu u Gluhoj Bukovici, čak se stavljao i iznad nadležnosti suda. On je i sa rahmetli Gadafijem bio na ti dok je trebalo para, a kasnije ga se odrekao, stao na stanu onih koji su ga zatukli ko psa.

Upozoravam Cerića kako će morati odgovoriti i na ovu svoju tvdnje, citat: “Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ (SDA-Islamska zajednica) razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba.” Kraj citata.

Cerić će morati na sudu iznijeti dokaze od koga sam, poimenice, koje tajne službe nalogodavca, kad i gdje, “dobio zadatak da pod svaku cijenu razdvoji taj dvojac.” . Nažlost, Bošnjaci su se rasuli po čitavom svijetu, a neki su stigli do Eskima “do onog šarafa na Sjevernom polu.” Kolika je zasluga dvojca u tome SDA-IZ oni svi najbolje znaju, pod uvjetom da ne zabijaju nos u pijesak.

U svom pismu Aliji Izetbegoviću, u koje je 23. 03. 1994. uputio bez zakonskog uporišta smijenjeni predsjednik Mešihata uvažani ulema Slaih ef. Čolaković, a koje posjedujem, stoji i ovo. “Nema nikakvih razloga za zategnutost odnosa između Islamske zajednice i politike. Islamska zajdednica uvažava sve državne faktore ustorojene voljom naroda, međutim od istih tražimo da se tako odnose i prema Islamskoj zajednici.” Kraj citata.

Ali, tako nisu smatrali pučisti u SDA i Islamskoj zajednici iza kojh je stajao Alija Izetbegović koji su od IZ napravili jedan džemat SDA, što je potpuno suprotno postulatima sekularne države, to jeste nespojivosti relgije i politike.

Taj puč je izvršen pod prijetnjom oružja. U spomenutom pismu, Izetbegoviću, ef. Čolaković tvrdi, citat: “Mislim da su se muslimani u BiH zasitili paradnog i poltronskog rukovodstva u IZ-i. Kada su ljudi sa oružjem počeli opsijedati zgradu Mešihata u Sarajevu i prijetiti, mene su pojedini službenici konsultovali šta da se radi jer je bilo ljudi koji su bili spremni oružjem braniti zgradu Mešihata i njegove službenike. Ja sam rekao da to niko ne smije učiniti, mi u tu zgradu nismo došli sa oružjem, i ne trebamo u njoj sa oružjem ostati.” Kraj citata.

PIsmo prof. Saliha ef. Čolakovića Aliji Izetbegoviću, orginalni dokaz puča u Islamskoj zajednici kojim su oboreni legalni organi IZ, a dovden Mustafa Cerić iz Zagreba i postavljen za reisa

Kud ćeš jači i bolji dokaz od toga kakvu je opaku silu pokazala politika koja je ukinula legalne organe IZ, a pod prijetnjom oružja stvorila neraskidivu halku (dvojac) SDA-IZ! Cerić meni nabija na nos zaklinjanje reisa Fejića “voljenom Titu” a zaboravlja, namjerno. kako je on bio nakolonjen i Titu i njegovm tajnim službama, pa Aliji Izetbegoviću kojeg su u “Ljiljanu” nazvali Titom, a koliko je taj njihov Tito bio naklonjen Ceriću, da je izvršio i puč u Islamskoj zajednici, zna i Cerić, a zna i nepotkupljiva javnost.

I u svojoj pristupnoj besjedi kad je postajo reis, Sulejeman Kemura se zaklinjao u SFRJ. Trdadicija IZ od njenog osnutka do danas, izuzev vremena vakta časnog Džemaludina ef. Čauševića, i perioda nakon demokrakstki izabranih organa nakon “Pokreta imama” je bila i ostala do danas biti uz vlast, ma kava da je, austrougarska, kraljevska, fašistička Pavelićeva, ili komunistička Titova. U ovom vaktu, nakon puča, hodža su se pohasile i enormno osilile. Ni hodže, ni političari, gledao sam njihove zapise koje muslimani skupo plaćaju. Škrabotine.

Mene je komunistička vlast zatvarla i progonila, proglašavala nacionalistim, zabranjivala raditi moj posao, a Cerić ni dvi ni tri, nego da sam suradaik KOS-a, da imam zadatak od nekog da rušim dvojac SDA-IZ. Ovakav nam dvojac zaista ne treba, ma šta Cerić mislio i o dvojcu i o meni. Njemu je dobro došao, on je dobro omastio brke.

Drastičan primjer amorala! Cerić se usuđuje meni vaziti (popovati) o značenju riječi “amoralan” jer amoralan ne mere biti insan poput hodže iz Gluhe Bukovice, amoralan je jedino – kamen, tvrdi doktor nauka Cerić.

Nauka o jeziku, međutim, tvrdi da je amoralan i onaj ko laže, ko potvara nevine ljude, ko radi protiv države, nacije, naroda, vjere same.

Evo šta o definiciji pojma “amoralan” piše na internetu:

Amoralan značenje, definicija i primjeri ::: Jezikoslovac …

https://jezikoslovac.com/word/ak7

Definicija i značenje riječi amoralan, kao i primjeri u rečenici; DEFINICIJA. ȁmorālan prid. odr.-lnī> DEFINICIJA 1. koji nema morala, koji je bez morala; nemoralan 2. kojem nedostaje sposobnost moralnog prosuđivanja 3. koji ne prihvaća moralne razlike ili prosudbe, ni moralan ni nemoralan ETIMOLOGIJA a- 1 + v. moral, moralan. PRIMJERI U REČENICAMA. 3. Ali Marcella nebi nikad

Da sam na Cerićevom mjestu, zacrvenio bih se makar za to elementarno neznanje oko jedne svakodnevne riječi. Nikad to svoje elementarno neznanje ne bih podmetao drugome. Cerić se upinje dokazati da je baš on amoralan, ali da je tvrd ko kamen – da bi priznao makar i jednu svoju mahanu, običnu, ljudsku.

Prije nego ikoga javno napanjka da je KOS-ovac, Cerić bi morao zaviriti u svoju biografiju koja je ispisana i na internetu.

Po sitemu “Držite lopova” (psiholozi to nazivaju projektvnim metodom..) atakiranjem na me, Cerić pokušava skrenuti pažnju sa sebe i svojih opakih (ne)djela i mahana za koje bi se morao dobro postidjeti i biti zahvalan što nije izvan rešetaka.

Ovaj svoj odgovor završiću prvim pasusom kojim je u svom kukavnom i neutemeljnom pamfletu, lažnom vazu, krenuo u napad na me. Citat:

Carić: “U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.” Kraj citata.

Moj odgovor:

Zahvaljujući osobama kakav je Mustafe Cerić i co. u SDA i Islamskoj zajednici, umjesto svijesnog državotvornog naroda (ne nacije, Ceriću!) stvorena je poslušna, zaslijepljena i zatucana džamijska skupina koja se miri sa rezultatima genocida i u urbicda, parašta ih, a veleizdaju naroda, države, nacije, vjere,., smatra najuzvišenijom, ljudskom patriotskom, nacionalnom, narodnom, vjerskom vrlinom, a službu šejtanu proglašava mesijstvom.

Ima nas kod kojih to ne pije vodu, pa šta koštalo!

Lično, izgubio sam mnogo, ali još nisam izgubio osjećaj za pravdu, poštenje, istinu i dostojanstvo. To sam svojim životom dokazao. To sam postigao jer nisam zapristajao ni za Cerićem ni za Izetbegovićem.

Post scriptum: KAKO JE MUSTAFA CERIĆ TEŠKOM MUKOM I DEVEROM, I UZ POMOĆ “MERHAMETA,” DOPREMIO KLAVIR IZ MALEZIJE, PA GA SMJESTIO U VILU RATE DUGONJIĆA KOJU JE ZAPOSJEO

Uvažni Husein ef. Hodžić, onaj imam što je službovao u Trebinju, dosta posla uradio, koga su poštovali osim dvojca IZ:SDA, napisao je na mome Facebook prefilu zanimljivi detalj koji upotpunjuje sliku bez rama Mustafe Cerića. Ef. Hodžić piše kako je Cerić iz Malezije avionom dopremio skupocjeni klavir prvo u Zagreb, a onda, čim je put prema Sarajevu bio prohodan, “Merhametovim” autom prebacio ga u Sarajevo. Nema razloga ne vjerovati ef. Hodžiću. Ali, čovjek mora biti zapanjen snobizmom Mustafe Cerića, manjkom ikakvog smisla za razumijevanje naroda kojemu je bio vjerski starješina, ali svakako ne i uzor. U virjeme kada su masovne grobnice još bile svježe, ratne rane bolne, narod go i bos, žedan i gladan, Ceriću je njegov klavir preči od brige za narod, važniji od vreće brašna, ili soli, ulja, kojie je moglo moglo stati u taj “Merhametov” auto umjesto Mustafina klavira, pa da još koja usta budu sitija, a nahranjeni insan i njegova čeljad lakše proture još jedan dan. Ovo je za crnu horniku, izaziva gađenje, plaho tukne, snobizmom, ohološću i manjkom smisla za moral, ukus, patnju svoga nroda. Gorko i bljutavo, sramotno! Pravo izdanje umišljenog intelektualca i vjerskog poglavara.

SRAMOTAN POSTUPAK REDAKCIJE PORTALA I UREDNIKA KALAMUJIĆA “IZDVOJENO.BA” KOJI UMJESTO MOG ODGOVORA CERIĆU, OBJAVLJUJU MOJ E-MAILUPUĆEN REDAKCIJI U RUBRICI KOMENTARA

Za Reakciju IZDVOJENO.ba!Mustafa Cerić koji me bez povoda i razloga žestoko napao, projekcionom metodom prišio mi plaćenićku pripadnost KOS-u, dobio je prostor na vašem portalu.Nakon što sam pročitao taj Mustafin ogavni tekst, ustvari drski, a krezubi napad na mene, bez ijednog argumenta, napisao sam svoj odgovor. U komentaru ispod tog Cerićevog bijednog istupa, bljuvanja po meni, potvora i laži, obavijeestio sam IZDVOJENO. ba da ću napisati svoj odgovor.Kako je i red, kada sam napisao odgovor Ceriću, poslao sam Redakciji link na moj Blog gdje sam objavio moj tekst, smatrajući normalnim da ga objave u cjelosti, ili makar onoliko redaka koliko sadrži Cerićev tekst u kojem me etiketira i u kojem bezočno laže, sudi i presuđuje.Ali, takav postupak Redakcije IZDVOJENO.ba i urednika Kalamujuća, je izostao. Umjesto moga odgovora na pravom mjestu gdje se pojavio i Cerićev tekst, IZDVOJENO.ba objavljuju moje pismo Redakciji i Kalamujiću. Da sam smatrao to normalnim, pa i sam bih to pismo i link objavio u rubrici komentara ako bi se Redakcija i urednik Kalamujić smilovali na me. Računao sam na njihov profesionalizam, a ne milost!Zašto su mi uskratii mogućnost da na istom mjestu ne objave moj odgovor favoriziranjem Cerićevog napada, ničim utemeljenog javnog ispada, pa njemu ustupili, a meni uskratili prostor, to Redakcija i urednik Kalamujić znaju.Osobno mogu samo nagađati zašto je favoriziran i prvililegiziran Cerić, a ja šutnut u ćošak bez mogućnosti pravog odgvora na pravom mjestu.Smatram to najgorom vrstom ignoriranja, neprofesionalizma, kukavičluka. Taj postupak mi se gadi.Ako misle da su postupili i ljudski i profesionalno, onda su u dubokoj zabludi. Ceriću tekst na Portalu, meni prostor u rubrici komentara, sadaka sa linkom na moj Blog gdje je moj odgovor, koji se MORAO naći na istom mjestu kao i Cerićev tekst u kojem me potvorio i olajao na pasja preskakala. Ako dužina moga odgovora nije odgovarala njihovom standardu, mogli su mi e-mailom poručiti da skratim, ili napišem kraći odgovor, što bih rado učinio.Sramotno je da oni bez moje dozvole objavljuju moj e-mail, da ignoriraju odgovor na moj e-mail. Sramotan je, drzak i bezobrazan postupak Redakcije i urednika Kalamujuća prema meni jer su omogućili Ceriću da me vrijeđa u njihovoj kući bez povoda i razloga, da me šaketa na njihove oči; meni su uskratili pravu mogućnost da se na istom mjestu branim. Mogli su na moj e-mail odgovoriti e-mailom, odbiti moju molbu za objavom odgovora, naći valjane razloge za to,U svojoj preko pedest godina novinarsko-uredničkoj praksi, navaikao sam na takav bezobrazluk kolega.Bilo je puno napada na mene, a kada sam argumetirano, dokumentirano uzvraćao, moji odgovori nisu objavljivani.Novinari i urednici su se priklanjali jačima, muakar oni lagali, umjesto istini, pogotovo ako bi skontali da je napadnuti slabiji i da ih od njigovog iznošenja istine može od moćnih glava zaboljeti. Ali, bilo je časnih izuzetaka, profesionalaca, a takvih je i danas, nažalost, ne i u Redakciji IZDVOJENO.ba.Neka ja na čast Redakciji IZDVOJENO.ba i Kalamujiću, jer se ni oni nisu izdvojili iz tog kukavičkog novinarskog klišea.Hvala Bogu da postoje i drugi načini i mjesta da se istina, koju takvi kriju, objelodani.A Cerić, Cerić i njemu slični će to pročitati. Oni budno prate ono što rade “neprijatelji države” i njih samih, ta nisu oni džabe dokazani agenti i doušnici najgorih jugo-komunstičkih službi. Prate i potvaraju, izbjegavaju istinu i dokaze. Eh, da je Cerić sam. Biti uz Cerića – znači propagirati i braniti neobranjivo!Onemogućiti napadnutom, znači dodatno ga pokušati tući – neistinom.

Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

  • Bošnjaci-muslimani bi se za svoje i dobro svoje države morali pozahmetiti na smjenjivanju Safeta Softića, ne što je sa poslanicima SDA u Parlamentu BiH digao ruku incijativu uklanjnja ulica, trgova, ustanova po slugama okupatora, nego što se za to javno pokajao. Softića bi trebalo smijeniti ili kao potpredsjdniku SDA ili predsjedndika Sabora IZ jer je nespojivo u jednoj ličnosti objediniti visoke političke i visoke vjerske dužnosti. Softića, treba smijeniti zbog kriminala i amorala u Islamskoj zajdnici kao i Kavazovića, Senaida Zaimovića, sve u Mešihatu, Saboru, Vakufskoj direkciji koji su znali, a nisu spriječili kriminal i amoral u Islamskoj zajednici, niti išta poduzimaju da se kriminalci kazne    

Provodeći politiku Mladih muslimana na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a u suglasju sa svojim kadrovima u Islamskoj zajednici, svome velikom džematu, SDA ima različita mišljenja o istom, pa do podne jedno, po podne drugo.

Tako SDA daje imena ulica i škola po osobama diskutabilne prošlosti, kažnjenm, pa rehabilitiranim propagatorima i slugama NDH, Hitlerovim nacistima, a onda podržava incijativu kojom se predlaže ukidanje imena tih ulica, trgova i ustanova, kao ulice i škole po imenu Mustafe Busuladžića, škole po Huseinu Đozi, kako bi sljedbenici četničke i ustaške ideologije ukinnuli ulice Draže Mihailovića ili Mile Budaka. Prilikom imenovanja ulica, nadmetali su se ko će kome više nauditi, a naudili su zdravom razumu. Ne bi oni ništa mijenjali, ali tjera ih na to Europa i Amerika. Ideja je potekla od građana lokalnih zajednica; pomesti iz javnog života sve ono što maker i samo tukne na fašizam, nacizam – zločin.

Samo koji dan kasnije po usvajanju te incijative u Parlamentu BiH, SDA pravi “zaokret” u vezi sa tom incijctivom braneći od ukidanja ime škole po Hueinu Đozi, Busuladžićeve ulice i škole, Safet Softić koji obnaša i vjersku i političku dužnost kao predsjednik Sabora Islamske zajednice i potpredsjednik SDA, u stilu pravog SDA prevertanera javno se pravdao kako nikad ne bi glasao da je pročitao ono što piše u toj inicijativi. Kune se kako nije znao da su na spisku za ukidanje ulica i škola sa imenima Busuladžića i Đoze. Pravi uhljeb, prevarant i lažov kakvih Bosna ima za izvoz, posebno u redovima i safovima SDA i Islamske zajednice. 

Piše: Ibrahim HALILOVIĆ

U ovom tekstu ne želim se baviti sudanijom ni Đozi, ni Busuladžiću, jer sud su o njima iskazali učevniji i upućeniji od mene, a i sudovi. Svoju riječ je kazala i povijest.

Ali, hoću se pozabaviti činjenicama koje dokazuju pogubnu politiku zločinačkog klero-nacionalističkog dvojca SDA-Islamska zajednica koji sve Bošnjake na svaki način trpa u isti koš sa zločincima u srpskim i hrvatskim redovima, pa i zločincima mudžahedina koje su oni uvezli bez potrebe, da bi neki sa znanjem SDA i njoj odanih generala poput Sakiba Mahmuljina zažmirili na njihov ratni zločin, za što je Mahmuljin u prvostepenoj sudskoj presudi upravo dobio deset godina zatvora od Suda BiH.Citat:

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

“Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

” Izvor: Slobodna Bosna, 25. 01.2021.)

Rasim Delić: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.” (ibid.)

Umjesto da sva slava za borbu protiv sh-agresije i obranu države priadne časnim komandantima i borcima ARBIH, kojih je bilo preko 200.000, zasluge su pripisane “E. Mudžahidu” u čijem sastavu je bilo tek oko 1.000 mudžahedina, među njima brojni ratni zločnici. Neki od njih su dolazili u Sarajevo gdje su bili primani na najvišim mjestima. Sa sobom su donosili odsječene glave Srbe i hvalili se kao svojim ratnim plijenom.

Za islamizaciju ARBiH, pored ratnnog zarobljenika uhvaćenog na četničkim položajima iznad Sarajeva Rasima Delića, zasluge imaju Sakib Mahmuljin, kao i ganet kosa Muslomović, te hodže i hodžice imami u postrojbama ARBiH, sve pod kapom SDA-IZ – Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, njihovih poslušnika i trabanata. Cerića bi se muslimani morali odreći zbog mnogih nečasnih rabota, među islamizacije ARBiH, što je dovelo do zločina čime se svjesno pokušala izjednačiti oslobodilačka ARBiH sa SDS i HVO zločinačkim i genocidnim falangama. Cerić je pretvorio IZ u svoje vlasništvo i za velike pare uvezao vehabije. Kriv je ko šejtan i munafik!

Islamizacijom ARBiH iz koje su prehodno odstranjeni patrioti Srbi i Hrvati, dvojac SDA-IZ nije posijao sjeme islama, nego ratnih zločina koje su činili mudžahedini, većinom. Tako je taj zločinački dvojac svrstao ARBiH u istu zločinačku ravan sa para-vojskama SDS i HDZ, te dao povoda onima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u našoj državi iz agresije u grđanski sa tri jednake strane. To je zločin prema državi RBiH, Bošnjacima i Islamu. I dok je dvojac SDA_-Z grlio “islamske borce” koji nemaju veze sa Islamom, ali mnogi imaju sa zlčinom, Alija Izetbegović je poslao u penziju generala ARBiH Jovana Divjaka, za što je proslavljeni general saznao u TV Dnevniku. Imao sam interview 1997. sa generalom Divjakom koji je posvjedočio za magazin “Most” da je ARBiH pretvorena u muslimansku vojsku, istina koju je tada bilo teško reći na medijima pod kontrolom SDA-IZ.

Formiranjem Federacije spašen je HVO i Herceg Bosna, a u Daytonu su četnici nagrađeni sa pola državne teritorije nakon genocida koji ni Alija Izetbegović niti Haris Siljadžić nisu ni spomenulu, pa tako ostali koji su im bili uz koljeno. Oni su utemeljivači RS. Alijinim putem korača njegov sin Bakir, a Harisa novinar Hadžifejzović, kao političkog mrtvaca, vraća na političku scenu kako bi nas i Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić vječno okovali Daytonom, sa ili bez Aprilokog paketa. U tome im obilato pomaže Hadžifejzović i sva ta bolumenta novinara plaćenika, neznalica, drskih primitivaca. Hadžifejzović je u ratu u Sivom domu stekao naziv hadžije o državnom trošku. Sa parama od prodatih knjiga (vidi slučaj Nikole Špirića) stekao je toliko para, da je uz simpatije obitelji Izetbegović i darivatelja ovaj hadžija mogao osnovati vlastitu TV na kojoj su se vrtili arhivski materijali TVSA. Kada je uhvatio korjena, na toj TV kojoj malo-malo, pa su gosti najgori dušmani države – i na “našoj” i na “njihovoj” strani. Od totalnog pada spasava najgore četnike i “naše” hairlije islamske i državne neprijatelje – najgore krimilace i moralne propalice.

U ovom testu hoću da se jasno i glasno ogradim od svakog zločina, a posebno od zločina koji su počinili Bošnjaci-muslimani, koji nisu ni jedno ni dugo, nego zločinci.

Ograđujem se i od Mahmuljina ako je kriv, ali isto tako i od Fatmira Alispahića.

Akija Izetbegović i gen. Sakib Mahmuljin sa mudžahedinima koji su počinili zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima Srbima. Obojica su morali poduzeti sve da se zločin ne dogodi, a kada se dogodio, morali su kazniti sve odgovorne za zločin. Račun je ispostavljen generalu Sakibu Mahmuljinu u vidu prvostepene prsude kojom je osuđen deset godina zatvora. Na fotografiji nedostaje Mustafa Cerić.

Kao intelektualac, magistar nauka, Alispahić već duže vremena u javnom prostoru širi govor mržnje i poziva na obračun svim sredstvima, a naglašeno nasiljem nad svim migrantima. To je ona ista matrica po kojoj su svi Bošnjaci-muslimani bili optuženi, presuđeni i kažnjeni zločinom genocida, udruženim zločinačkim pothvatima, urbicidom nad njihovom kulturom, vjerom i tragovima postojanja. Ti su zločini počinjeni bez tužitelja, suda, sudija i porote. I tužitelj i sudija i egzekutor često su bili u istoj osobi, a iza svega su stajale Srbija i Hrvatska. Ne u moje ime Alispahiću! Ne Mahmuljinu, ne dvojcu SDA-IZ koji i mene žele poistovijetiti sa zločincima, kako na “našoj” strani, tako i sa anamo onima na ustaško četničkoj. Baš na tome, na našoj kolektivnoj odgovornosti dvojac SDA-IZ, odavo radi. Davno je bilo vrijeme suprotstaviti se. Ne bilo kome za koga kad tad nadležni sud presudi da je znao, a nije spriječio zločin, niti kaznio izvršitelje.

Kako smo se nedovoljno bunili, dvojac SDA-IZ uzeo fursata i duboko zaglibio u političko-vjerski kriminal, oprostio genocid i urbicid, a Bošnjaci zbijeni na četvrtinu državne teritorije. Taj duo združeno uništava i državu RBiH i osnovne postulate Islama. Halka poslušnih i pohlepnih, osoba hlabavog karaktera, lahkomislenih, bez moralnih skrupula, silno se obogatila na nesreći muslimana, na pljačci i obmanama, lažima i lažnim obećanjima, suradnjom sa državnim neprijateljima nastojeći na svaki način, pa i davanjem imena ulica i škola po kontroverznim ličnostima izjednačiti sve Bošnjake sa fašistima i nacistima pravdajući kažnjene muslimanske naciste i propagatore fašizma  zaslugama za muslimane i njihovom kasnijom rehabilitacijom. Nema opravdanja za fašizam i nacizam!

Dvojac SDA-IZ a se upinje da nas sve svrsta rame uz rame sa onim Srbima i Hrvatima koji ne odustaju od fašizma i nacizma kojeg su ispoljili u prošlom ratu u našoj državi kada su počinili udružene zločinačke pothvate i genocid, sudski dokazane, urbicid. Oni svoje presuđene ratne zločince kapitalce smatraju herojima i antifašistima, kao Dražu Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, ili Karadžića, Mladića, Kordića iz zadnjeg rata u Bosni. Da nije tako, nikada ne bi umjesto Armije Republike BiH imali stranačku vojsku SDA, iz koje su prethodno odstranjeni Srbi i Hrvati, general Divjak. Ne bi imali Oružanane snage BiH kao zbir jabuka, krušaka i šljiva, niti izjednačena prava i agresora i genocidnih zločinaca, bojovnika HVO ustaša i gencidnih četnika sa pripadnicima slobodarske anitifašističke ARBiH. Imali bi slobodnu građansku državu svih nas, Armiju države RBiH.

Da pače, SDA-IZ su borce Armije RBiH sveli na prosijački štap, formirali su oko 1.600 boračkih udruženja, da bi lakše vladali s njima, a kada se borci pobune zbog svoga mizernog statusa, onda ih policija bez milosti tuče po Sarajevu, razgoni po Tuzli…· Borci masovno dižu ruke na se. SDA-IZ dvojac je pod svoje skute savio udruženja žrtava rata, logoraše četničkih i ustaškoh logora, pa logoraši iz Dretelja ili Mostara najavljuju, pa odustaju od tužbe ratnog zločinca i kriminalca Dragana Čovića, vjernog koalicionog partnera B. Izetbegvića kojemu on daje vlast i kad izgubi na izborima.

Haos u Sarajevu prilikom zadnjeg protesta veterana Armije Republike BiH; ko tebe slobodom, ti njega toljagom

Navršava se 80 godina od potpisivanja čuvenih bošnjačkih rezolucija kojima su Bošnjaci 1941. ustali u zaštitu svojih susjeda Srba, Jevreja i Roma od ustaškog terora fašista NDH. Nedovoljno se u našem medijskom prostoru spominju te antifašističke rezolucije bosanskih muslimana, a kamo li traži da se s ponosom obilježi ta godišnjica, podsjete svi Bosanci, kao i čitav svijet, na te dokumenate kao povjesni dokaz antifašizma Bošnjaka-muslimana. Umjesto da to ističemo i kod kuće i u svijetu, umjesto da su ti dokazi o hrabrosti bosanskih muslimana koji su prvi i jedni 1941. godine ustali protiv fašističkog terora nad ugroženim komšijama, dio obrazovnog sistema i kod nas i u svijetu, muslimanski klero-nacionalisti udruženi u režimski dvojac SDA-IZ nisu ni mukajet tim rezolucijama. Njima je do fašističkih sluga.

Potpisnici banjalučke Rezolucije protiv ustaškog terorora nad Srbima, Jevrejima, Romima. Hrabar civilizacijski istup muslimana, prva pobuna protiv fašizma u Europi

Koliko mi je poznato, ni po jednoj od tih rezolucija nije nazvana neka ulica, škola, trg ustanova. Ali zato, dvojac SDA-IZ daje ulice dokazanim, osuđenim, pa rehabilitiranim simpatizerima, hodžama u nacističkim uniformama poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. Ili, Azize Šaćirbegović koja nema ama baš ni jednu zaslugu za nas i našu državu, ali je žena Mladog muslimana Nedžiba, Alijinog zatvorskog ahbaba.

Uz pomoć onih intelektualaca koji su se prodali za sahan pilava, podršku plaćenićkih medija, slabo informiranog i(li) obmanutog dijela janosti, dvojac SDA-IZ se utrkuje sa ustašama i četnicima u davanju imena ulicama i školama po likovima koji su bili služinčad Hitleru

Neobavezujuća incijaitva o ukidanju naziva javnih mjesta po slugama okupatora potekla je iz lokalnih zajednica, nedavno je usvojena u Parlementu BiH u kojoj se traži “da sa javnih ustanova i površina uklone imena svih osoba “koje su u bilo kom trenutku sarađivale, pripadale, ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji sa okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu, odnosno javno podržavale ili opravdavale iste“ koju su podržali, poslanici SDA, među njima i predsjednik Sabora IZ, potpredsjednika SDA, Safet Softić, dočekana je na nož u Islamskoj zajednici, dijelu javnosti i udrugama koje djeluju pod kišobranom dvojca SDA-IZ.

Prepadnut za fotelje, jednu u SDA, drugu u Islamskoj zajednici, treću u Parlamentu, Safet Softić se javno se odriče te incijative za koju je glasalo. On se bezobrazno izvinjava i pravda kako nije znao za što diže ruku. On nije ni pročitao nacrt incijative. Navikao da svoj nerad i dvoličnost skupo naplaćuje.

Potvrda spajanja poliike i vjere, prakse od kako je Alija Izetbegović izvršio puč u Islamskoj zajednici i uz prijetnju oružjem smijenio legalno izabrane organe. Ustoličenje Safeta Softića, potpredsjednika SDA na mjesto predsjendika Sabora Islamske zajednice

Takve prevertanere, tipične za politiku SDA, samo zbog toga bi trebalo odmah smijeniti gdje god su na položaju, jer nanose štetu državi, antifašizmu u Bošnjaka, Islamu.

Softić je lutka na koncu.

On je svoju glavu davno dao da je drugi nosa. Bog zna da je ovaj nekadšnji hodža sve priključke na svoj mozak davno isključio kako bi njime upravljali – nekad Alija Izetbegović, Sulejamn Tihić, Mustafa Cerić, sada Bakir Izetbegović i dr. Kavazović. Zato je on rahat od pameti. Što će mu! Rahat je i od osjećaja šta valja šta ne valja, moralne kategorije davno je zaboravio, a kao dvoličnjak, neradnik i lažov, prevrtaner i poslušnik, rob, izišao iz svih, pa i islamskih knjiga koje izučavao i stekao pravo na hodžaluk. Pliva na površini – u parama – jer obaza nema. Da ima, nikad ne bi rekao ni porekao, niti bi lagao i obmanjivao.

Onaj ko poput Đoze i Busuladžića u svojoj biografiji ima i podatak o propagandi fašizma i istrebljenja Jevreja, ili koji je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle osoba odgovorna za podizanje morala nacističkih vojnika, ne može biti dobar za Bošnjake, džaba što je intelektualac i ulema, i džaba što je odslužio svoje, pa čak i kada je rehabilitiran. Jok! To je nedopustivo, to je sramota i blamaža, poniženje za našu državu, za Bošnjake, za Islam!

Safet Softić, pobojao za sve tri stolice na kojima sjedi, posao nikav, a parali. On se javno kaje, izvinjava što glasa za ukidanje naziva ulica i ustanova po suradnicima fašista i nacista, jer da je zao da su Đozo I Busuladžić na udaru, a morao je znati, zato prima dobre pare, ne bi digao ruku. Safet Softić tako pada još dublje u moralano-političko blato i smrad, ali njemu njegov smrad i zadah kleronacionalističke politike SDA-IZ koju provodi o našem trošku, ne tukne. Njemu se kao poslaniku svašta može podvaliti, čak i iz opozicije kao ovaj put. On će dignuti ruku, pa se pokajati! Obraz, olmaz!

Safet Softić; Bakir Izetbegović mu čuva leđa; Safet je hodža koji se odrekao ahmedije, političar, ustvari bućkuriš kao i na ovoj slici, ni turbana, ni hodže, samo jazuk i za vjeru i za politiku

Da zlo bude veće, i Softić se pravi kao da ni on zna za teški kriminal koji odavno potresa Islamsku zajednicu kao ispostavu SDA iako obnaša visoku dužnost Predsjednika Sabora. O tom kriminalu i nemoralu se u javnosti argumentirano, riječju i slikom, dugo vremena, a sada sve češće svjedoči. Reis Kavazović, Safet Softić, Senaid Zaimović, najodgovorniji dužnosnici Islamske zajednice, svi pod nadzorom i po blagoslovu Bakira Izetbegovića, o čijim lopovlucima bi se romani mogli ispisati, ne haju za kriminal, jer u kriminalu, i sami učestvuju, biće u neznanju!

Oni, SDA, IZ, njihovi mediji, potrčkala i sahanolisci, bacaju nam prašinu u oči bitkom za spas obraza i ulica notornih poklonika fašizma i nacizma Busuladžića i Đoze da bi nas odvratili od gorućih problema koje fabrikuju kao na tekućoj traci. Oni tvrde da zastupaju nas, a ustvari rade protiv nas, na račun neprijatelja države i Dina, sve za svoj džep.

Dreku u Islamskoj zajednici za obranu lika i djela Busuladžića i Đoze od „inicijative,“ među prvima je nadigao Rijeset Islamske zajednice. Ciljao je i na predsjednika Sabora, potpredsjednika SDA Safeta Softića, na poslanike SDA, ali nije spominjao imena. Za to se pobrinula “Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija” (BANA) bliska Mustafi Ceriću i SDA-u koja je hitro uputila pismo „Saboru IZ u BiH i Reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću u povodu glasanja zastupnika u PS BiH Safeta Softića koji je ujedno predsjednika Sabora IZ, a koji je glasanjem podržao inicijativu zastupnika Damira Arnauta, da se uklone nacistički i fašistički nazivi škola, ulica, trgova itd. Među ozloglašenim ratnim zločincima i fašistima poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Mile Budaka, Rade Radića, Jure Francetića, Stevana Moljevića…, našla su se i imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i mulla Osmana Rastodera.“ Kraj navoda. Dreka je urodila plodom, ali za sada djelimično, jer Safet Softić se posipa pepelom i Pravda neznanjem, izvinjava, ali ne odstupa od darežljivih hazni SDA, IZ i Parlamenta. Da li će odustati od Incijative? Na pola je puta, nikakvo znenađenja ako se popišmani.

BANA se nije bunila kada je Safet Softić kao potpredsjendik političke partije SDA postvaljen na čelo Sabora IZ. Molo ko se bunio od intelektualaca, novinara, javnost je ionako oguglala na sve.

Naravno, treba smijeniti Softića, ali ne samo zbog prihvatanja incijative o ukidanju naziva ulica fašističkim slugama i nacistima i laganja da nije znao za što diže ruku, nego zbog sjedenja na tri stolice.

Makar mu je onu u Saboru, trebalo izmakunuti prije nego je sjeo u nju. Jer, u modernim demokratskim državama nemoguće je spojiti vjersku i političku funkciju u istoj osobi, kao što je dvojac SDA-IZ spojio funkcije hodžu Safeta Softića i još ga uturio u Parlament.

Treba smijeniti i novopečenog doktora nauka Kavazovića, doktora Senaida Zaimovića i natjerati iz Islamske zajednice! Treba smijeniti sve sabornike, Mešihat, Vakufsku direkciju, muftije koje učestvuju u kriminalu u Islamskoj zajednici, koji štite taj kriminal, nemoral u IZ, i sve one koji su kumovali nazivu ulica po fašističkim slugama i propagatorima, a koji se sada bore da se imena tih ulica sačuvaju, ali i odustaju od toga. Lažu ako kažu da ne znaju za taj kriminal!  Ni BANA ne zna za kriminal u IZ.

Kritičari „inicijative“ napominju kako su Đozo i Busuladžić rehabilitirani, a zaboravljaju da to nije opravdanje, jer  i Draža Mihajlović je rehabilitiran, iako fašistički sluga i koljač, osuđen i strijeljan zbog zločina. IKrajišnika, noornog ratnog osuđenog zločinca, “rehabilitirao” je Dodik ordenjem, kao i Karadžića davanjem imena studentskom domu po tom genocidnom kapitalcu.

đHusein Đozo, pripadnik 13 SS “Handžar” divizije u kojoj je obavljao dužnost imama – spoj Islama i nacizma u jednoj osobi. Kontardiktorna ličnost – osuđeni nacista, ugledni intelektualac i Titov prevoditelj – kamen spocitanje onih koji ga dižu u nebesa i onih koji ga osporavaju. Safet Softić ga je smatrao zaslužnom ulemom, pa je digao ruku u Parlamentu za ukidanje škole po njegovom imenu, ali se brzo pokajao.

Husein Đozo je uz tespih odležao svoje, postao uzorit ulema, Titov prevodilac. Svoje je uz krunicu odležao i ratni zločinac teškaš Kordić, pa Krajišnik, Plavšićka, mnogi drugi. Treba li i po njima dati nazive ulica, škola, trgova!  Alija Izetbegović je sjedio u Predsjedništvu države sa Krajišnikom, sin Bakir je je u društvu sa Draganom Čovićem bio i u Predsjedništvu BiH, iako je Čović kriminalac i ratni zločinac; oni su partneri, Bakir spašava Čovića politički, prašta mu finacijski kriminal, kao što spašava Dodika i RS i politički i financijski. Sada se Dodik bavi kao uzoriti nacista mješovitim brakovima koje je SDA davno odekla.

Šefik Džaferović sjedi s Dodikom u Predsjedništvu BiH kojeg je odlikovao Radovan Karadžić. Dodik veliča četništvo, ruši državu i diči se imenima ulica iz srpske povijesti i mitlogije, fašista, svaki dan govori i radi na osamostaljenju genocidne stečevine RS, monstruma kojeg je SDA prva priznala u svijetu…

Ja, i? Rekao bi Bakir Izetbegović.

Spisak „nositelja“ naziva ulica po zaslužnim slugama okupatorima Paveliću i Hitleru strše kao vrh ledenog brijega kvislinške ratne politike Mladih muslimana i Islamske zajednice, sprege u zloupotrebi vjere u političke ciljeve, u kolu sa Pavelićem, Musolinijem i Hitlerom, preko Kulenovića, Fehima Spahe…, u namjeri da uz pomoć jerusalimskog muftije Huseinija stvore svoju islamsku državicu u okviru Hitlerovog Trećeg Reicha, a u novije doba uz pomoć Alije Izetbegovića, Mustafe Cerića i njihovih botova kao dio svjetske islamske države. Lagali su da takvu panislamsku državu hoće narod. Prvi u svijetu su priznali genocidnu RS, nije im mrska zločinačka Herceg Bosna, jer dok je tih fašističkih tvorevina san o njihovoj nazovi panislamističkoj fildžan državi od Stupa do Kozje ćuprije može postati stvarnost.

Jerusalimski Muftija El Huseini vrši smotru “hrvatskog cvijeća” – muslimana Hrvata , Bosanaca 13 SS Divizije. Muslimanima će Muftija biti od pomoći kako bi oni preko NDH ostvarili svoj san o panislamskoj državi pod Hitlerovim protektoratom. Nasilili se Austro-Ugarske, prevara obje srpske kraljevine, svima su vjerno služili, čast izuzecima, sada su bacili kartu na Pavelića, Muftiju, Handžar diviziju kako bi došli pod okrilje Reicha. Partizanima antifašistima oni su zakleti dušmani

Davanje imena ulice, trgova, škola, po imenima okupatorskih sluga, neoprostiv je zijan dvojca SDA-IZ pema državi RBiH, muslimana antifašistima, poginulim i živim, kao i narodnim herojima kojih ima više od četrdeset, to je zulum prema vijećnicima ZAVNOBiH-a. Oni tobože proslavljaju Dan državnosti, ali se odriču predsjednika ZAVNOBiH-a jer je čestit Srbin. To je sramota prema brojnim slavnim ličnostima iz bogate povijesti junaštva i duhovnosti dičnih sinova Bosne.

Mladi muslimani su na čelu sa Alijom Izetbegovićem uz pomoć pučiste Cerića,  ne samo spriječili ARBiH da oslobodi zemlju, nego su pokrali pare za obranu zemlje i prehranu naroda. Najslavnije generale ARBiH isporučili su Haagu ili Sudu BiH kao ratne zločince da bi dokazali kako smo svi isti, i žrtva i katil, i borci za slobodu RBiH, i oni koji su je napali, izvršili agresiju, počinili sudski dokazane zločine genocida i udruženih zločinačkih pothvata. Dvojac SDA-IZ je priglio agente KOS-a i UDBE, unaprijedio ih u generale Armije RBiH. Napakovali su generalima Seferu Haliloviću i r. Mehmedu Alagiću lažne optužnice za ratni zločin i poslali ih na Tribunal u Haag odakle su se obojica vratili nevini. Svi ratni zločini moraju biti kažnjeni, ali i oni koji su panjkali i isporučivali nevine generale ARBiIH da bi dokazali kako je i Armija RBiH zločinačka, kao i zločinačke i genocidne postrojbei HVO-a i VRS! Izuzetak potvrđuje pravilo. Tako je general Sakib Mahmuljin zbog zločina mudžahedina koje je uvezao u našu državu dvojac SDA-IZ na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Mustafom Cerićem, prvostepeno presuđen za zločine koje su mudžahidi počinili, jer nije ni spriječio, niti je zločince kaznio. To je teška uvreda Armiji RBiH i svima nama!

Pučisti na legalne organe Islamske zajednice na čelu sa Mladim Muslimanom Alijom Izetbegovićem, stvorili od od Islamske zajednice jedan džemat SDA

Da SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije pučem ukinula demokratski izabrane legalne organe Islamske zajednice i na njihova mjesta 1993. postavila svoje poslušne kadrove na čelu sa Mustafom Cerićem, nikada u Islamskoj zajednici ne bi bili mogući ni Mustafa Cerić kao reis, niti Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija ili Safet Softić, kao ni Bakir Izetbegović, Kavazović, Zaimović, Bičakčić…, su u prvim safovima na velikim dženazama, jer je to dno političko-vjerskog „establišmenta“, moralna fukara do fukare, kriminalac do kriminalca, veleizdajnik do veleizdajnika.

Pučisti u Islamskoj zajdnici – Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. Islamska zajednica je postala jedan džemat SDA, udružena nadri-politika i nadri vjera zajedno na štetu i politike i vjere, a posebno države RBiH i muslimana u njoj. Nažalost, naš narod koji je postao zaslugom dvojca SDA-IZ poslušna dažamijska glasačka mašinerija za negativnu kadrovsku selekciju ljubi ruke svojim najvećim dušmanima

Da nije bilo pučem i pod prijetnjom oružjem smjene legalno izabranog vodstva i organa IZ, danas bi imali Republiku BiH, slobodnu građansku državu, u kojoj bi bila odvojena relgija od države.

Tada ne bi bilo ni naziva ulica po Đozi ili Busuladžiću, nego po narodnim herojima antifašistima ili bošnjačkim rezolucijama iz 1941., vijećnicima ZAVNOBiH-a, žrtvama genocida.

Puč Alije Izetbegovića “mimo Ustava IZ, mimo Kur'ana i Sunneta, mimo volje muslimanskog naroda. Isječak iz pisma smijenjenog predsjednika Me[ihata Saliha ef. Čolakovića koje je uputio A. Izetbegoviću

Tu spregu svjetovnog i vjerskog svi građani BiH mogli bi platiti nestankom države, a Bošnjaci i njih samih.

Na područjima genocidne RS i Herceg Bosne muslimani su izloženi nastavku genocida i udruženih zločinačkih pothvata u daytonskom miru. Oni su građani drugog reda, o njima se dvojac SDA-IZ brine kao o lanjskom snijegu jer ima prečih briga, među njima i čuvanju lika i djela Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, a što je najgore, kulta Alije Izetbegovića.

Gospođa Hava Tatarević je gledala kako joj iza stola za ručkom niz lokalni put odvode sedmericu – muža i šest sinova. Sudstvo genocidne RS je priznalo, pa poreklo ubojstvo samo jednog među njima, iako se zna ko je ubio te nevine ljude. RS je isplaćivala 150 KM za jednog od njenih sedmerice ubijenih, pa je i to ukinula, bez pravo Have na žalbu. Ona skapava u bijedi.

Duo SDA-IZ brine o nacisti Đozi, daje naziv škole po njegovu imenu, časti Azizu Šaćirbegović nazivom važne ulice u Sarajevu, jer je bila plaho dočikna kada bi Alija dolazio njenom Nedžibu, da bi Mladi muslimani u tajnosti kovali planove o panislamsitičkoj državici na tlu Bosne. Aziza ima ulicu, a Hava nema ništa, ostala bez muža i šest sinova, živi bez ikakvih prznanja, niko ne brine o njoj. Dok Majka Hava broji kosti svojih sinova i muža, SDA tajkuni broje milijune! Da je sreće, svaki od njenih sinova i muž zajedno sa Havom Tatarević bi imali ulicu kako bi se mi svaki dan sjećali na zločin koji je počinjen nad njima i radili na tome da se počinitelji sudski kazne zločin nikad nikome ne ponovi.

Genocid u Prijedru, počinitelji u oznakama policije RS. Tu i takvu policiju, sudski presuđenu za genocid, priznao je kao europsku Haris Siljadžić, nekadašnji hodža, veleizdajnik u Daytonu. Udovoljio je Dodiku koji je bio već potpisao reformu policije o europskim standardima, nakon derneka po restoranima bosanskim planinama i odmaralištima. Silajdžić je znao da je tada u redovima policije RS bilo oko 620 sučesnika srebreničkog genocida. Džaba. Koliko je on para jamio od poklanjanja Željezare Zenica za jedan dolar! Umjesto da mu se sudi za velizdaju i kriminal, i danas ga mediji vade iz naftalina kako bi nas uvjerili da je taj politički mrtvac živ, da će on biti presudan u tome “kakva će nam pod Bidenom zora svanuti.” Biden bi možda i ukinuo Dayton, ali preko Harisa neće! Dobri su prijatelji, Haris ima Bidenov telefon, pa, šta god ustreba za očuvanje Daytona, podjele države….
Havi Tatarević su četnici ubili muža i sedam sinova. Zna se i ko ih je digao iza ručka i odveo iz kuće u koju se nikad više nisu vratili. Najzad, Hava je sahranila kosti svojih najdražih iskopane u masovnoj grobici Tomašica. Hava je od genocidne RS dobijala 150 KM mjesečno, ali joj je i ta mizerija ukinuta. Tvrde da nije dokazala ko joj je ubio sinove i muža. Laž! Pa ubile su joj baš te vlasti. U prijedoru preživjele žrtve sreću svoje mučitelja. Vlasti u tzv. Federaciji i BiH ne haju za Havu, ni za njenu tragediju, ni za njeno preživljavanje bez igdje ičega

Od završetka rata do danas, gospođa Fata Orlović bije pravnu bitku da bi uklonila bespravno podignutu pravoslavnu crkvu u njenoj avliji, na baštini Orlovića, koji su nekad imali i svoju tekiju. Duo SDA-IZ joj je podmetnula svog advokata kako bi gospođa Orlović izgubila spor na sudu. Sud je kažnjavao  gospođu Orlović jer je, ona, starica, biva, istukla srpske milicionere, grmalje. (Milicija RS je presuđena za genocid na Svjetskom sudu pravde, ali ju je Silajdžić rehabilitirao, a nije morao!) Po javnom svjedočenju Fate Orlović, Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, (Ali-baba) koji se okružio sa 40 savjetnika (hajduka) savjetovao je gospođi Orlović da odustane, neka crkva ostane u njenoj avliji, dobiće pare za to. Ona ga je sikterisala. Spor je najzad dobila, ali crkva je još u njenoj avliji. I pored nanesenog bola i od strane SDA-IZ, ona ljubi ruku Mustafi Ceriću koji je obećao, pa slagao da će crkva biti uklonjena. Crnogorski mitropolit kršna starina Mihajlo koji javno tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, a Cerić poriče, tješi gospođu Orlović dok se Cerić u istom kadru smihulji.

Fata Orlović. Džaba što se ona istrajno bori za uklanjanje bespravno podignute crkve u njezinoj avliji, kad su kukavice svi oni koji joj ne žele pomoći ili joj u tome odmažu. Iako je i Mustafa Cerić mogao pomoći gospođi Orlović, nije, ali ona ga u ruku ljubi, dok je crnogorski mitroplit tješi i hrabri. Fata Orlović nema novca da ona plati uklanjanje crkve, kao muslimani Diviča kod Zvornika koji su novac morali sakupiti kako bi uklonili crkvu podignutu na mjestu džamije i mezara iz XVI stoljeća, da bi o svom trošku podigli novu džamiju. Na otvaranju nove džamije, hodža ih je ispred Islamske zajednice pohvalio za sabur. Zar to nije kriminal prema muslimanima, velika novčana kazna, da bi se amnestirali, pa bili nagrađeni rušitelji i bespravni graditelji. U tom sramnom poslu sudjelovao je i Kavazović, tada muftija Tuzlanski

I Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su oprostili i genocid i urbicid.

Zar gospođa Fata Orlović kojoj SDA-a ili Šćepini mediji tepaju “heroina,” proglašavaju je osobom godine, ne bi trebala imati ulicu po njenom imenu, a Aziza Šaćirbegović – nikad. Bespravo podignuti objekat u njenoj avliji morao je biti uklonjen odmah po okončanju rata.

U Banju Luku Alija Izetbegović nije otšao ni jednom.

Nije dao ukinuti genocdnu RS koju je prvi priznao, niti je htio ukinuti genocidni SDS s čijom perjanicom Momčilom Krajišnikom se Clinton odbio rukovati, a Alija ga obasipao poklonima, sjedio s njim u Predsjedništvu, iako je znao da je ratni zločinac.

Alijin sin Bakir dolazi u Banju Luku jednom u deset godina, i da bi kao lažni vjernik (munafik) klanjao džumu u obnovljenoj Ferhadiji, a ne da zaštiti muslimane od četnika koji orgijaju ne samo na proslavi 9. januara. U derneku u u Banjoj Luci učestvuje i odred Oružanih snaga BiH koji njeguje tradiciju genocidne vojske RS. Pomiješali se u slavljeničkoj masi. Briga njega za 30.000 Dražinih i Dodikovih četnika u Bosni, Noćne vukove, Serbsku čest. Umjesto o tome, lažni muslimani, licemjeri dvojca SDA-IZ baš po ugledu na Dodika i Čovića, daju imena ulicama fašističkih sluga i bore se da ih sačuvaju, a Bakir i njegovi trabanti ih kopiraju.

U međuvremenu kleronacionalistička udružena bagra pokrala je sve što je bilo na horizntu, pa i pare za poplave i za pendemiju. Niko od njih ne zna kad će stići u Bosnu prva vakcina za koronu. Nabavili respiratore koji su nesipravni, a ne služe svrsi. Kupili poljsku bolnicu, ali polovnu, nepotpunu. Dok privreda crkava, kupuju skupe limuzine, namještaj za urede, letaju avionima i helikopterima.

Ko je Mustafa Busuladžić?

Da li je Mustafa Busuladžić zaslužio tu počast da sarajevska ulica nosi njegovo ime, a isto tako i škola? Ko je Busuladžić da nam i on bude glavna tema rasprava i još dubljih podjela, a imamo prečeg posla jer samo najsiromašniji, razjedinjeni, ostavljeni na ćenaru Europe, bez perspetive, između dva neprijatelja koja ne odustaju od Bosne. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira; pokradeni smo i mi i naša djeca, unuci i praunuci koji će vraćati dugove u koje su nas do guše uvalili SDA-IZ lopine i (ne)vjernici. Zar nije preče od bavljenja Đozom, nacistom, povesti računa o borcima Armije RBiH koji, suočeni sa teškom bijedom masovno dižu ruke na se, a policija ih tuče. Zar nije preče nabaviti makar i jednu jedinu vakcinu protiv korone od iscrpljivanja u ovim raspravama, veličanja i osporavanja Đoze ili Busuladžića! Imamo još milijun problema, ali da bi ih potrpao, zločinački dvojac SDA-IZ nameće nam temu Đoze i Busuladžića, svađa se kao bajagi sa Dodikom i Čovićem, a u potaji rade sve trojica zajedno protiv nas i naše države. Hožama i muftijama nisu mrske pare tog nacionaliste i mrzitelja Islama.

Kontraverni Mustafa Busuladžić: potpisnik je Rezolucije “El Hidaje” kojom je osuđena ustaška politika prema Srbima, Jevrejima i Romima, ali je iskazivao simpatije prema Hitleru i konačnom rješenju židovskog pitanja. Strijeljan je od strane komunističkih vlasti zbog brošure o teškom stanju muslimana u SSSR-u. Rahebilitiran je kada je Tito okrenuo leđa Staljinu

Citat: „Busuladžić je zaslužan Bošnjak i musliman, veliki intelektualac,“ dreče i Rijaset i reis, diže se kuka i motika, vrišti Američko-bosanska nacionalna asocijacija (BANA) koja traži smjenu Safeta Softića zbog Busuladžića i Đoze, ali ne i nespojivih vjersko-političkih funkcija, kriminala i pljačke, duhovnog zamlaćivanja muslimana.

Živi bili pa vidjeli, BANA će se ušutjeti oko smjene Softića čim dobije mig za to, a ako i ne dobije, imaju oni instikt za to. Softić se pokajao, to je dovoljno. Takvima kakva je BANA ne smeta sprega SDA-IZ sa HDZ-om i SSND-om. Ne traže smjenu Bakira Izetbegovića zbog njegovih grijeha, šurovanja sa Dodikom i Čovićem, stajanjem na braniku genocidne RS, niti zbog sabotaže sora na Svjetskom sudu Oravde. BANA je Cerićev, Bakirov, megafon.

Ako slučajno ode Safet Softić sa mjesta predsjednika Sabora IZ, na njegovo mjesto će doći neki isti SDA hodža-političar i tako nastaviti tradiciju SDA kontrole nad Islamskom zajednicom. Hodže znaju sve. I klanjati, i vaziti, a zapisivati, voditi svjetovnu politiku.

Hasan Čengić, sin Haliidov. Otac Hasanov je bio glavni logističar ARBiH, a sin Hasan glavni haznadar Alije Izetbegovića. Iako je za kao haznadar odgovoran za desetine milijardi dolara donacija kojima se gubi svaki trag, postavljen je za predsjednika Sabora kao potpredsjednik SDA. Otac Halid, zvani Hadžija, inače Alijin general, nehotice je otkrio pojedinosti tajnog sastanka mladomuslimanske ekipe i akademika SANU u Beogradu o sudbini Bosne. Srpski akademici su imali veliko razumijevanja za MM jer su se preko njih nadali svom plijenu u Bosni, što su zajedno i ostvarili

Hasan Čengić, ovlašteni i neprokosnoveni haznadar Alije Izetbegovića, za kojem se vuku dugi financijski repovi u vezi sa zloupotrebom milijardi dolara donacija za obranu zemlje, potpredsjednik SDA, bio je Predsjednik sabora. Kada je “brinuo” oko donacija, devize su vrećama donosene u Bosnu, ali ne za obranu i prehranu Bosne, nego za njihove džepove. On je osnovao i firmu u kojoj su bili „avioni, kamioni.“ Bio je vlasnik avio-komapnije kako bi zgrnuo pare prijevozom bosanskih hadžija u Meku i Medinu. U užem društvu tih SDA-IZ-privrednika i novopečneih tajkuna, u odboru Čengićeve kompanije, našao se i muftija Tuzlanski Kavazović, budući doktor nauka i reis.

General ARBiH Halid, Hasanov otac, Alijin logističar, inače po zanimanju mlinar iz Ustikoline, glavni logističar ARBiH, našim je parama počeo graditi nepotrebni aerodrom u Visokom. Vrhunska bošnjačka pemet upregnuta u taj promšaj, skontala da se pred pistom ispriječilo brdo, “ne meš” dalje. Za tu promašenu investiciju tešku stotinjak milijuna maraka ni Halid ni sin mu Hasan nisu odgovarali, kao ni za lopovluke oko donacija za obranu države, koje se procjenjuju na desetine milijardi dolara. Hasan je nagrađen je viskom finkcijama u SDA i Islamskoj zajednici. TV Hayat nam uživo prenosi bajramske običaje obitelji Hasana, tako da imamo uvid kako bajramuju, čime se goste. U Daytonu su krojene granice podjele, moj rodni grad Varcar Vakuf Haris Silajdžić je vratio Srbima, kako Čengića utvrda u Ustikolini i njihovo imanje ne bi završilo u RS.  Halid Čengić je nesmotreno u jednom interviewu otkrio detalje tajnog susreta zavjerenika SDA sa srpskim akademicima SANU u Beogrdau na kojem se jela janjetina i dogovorana sudbina Bosne. Velikom zaslugom oca Halida koji nosi nadimak Hadžija i sina mu Hasana, SDA je ostala i dalje vezana pupčanom vrpcom sa IZ i obrnuto, kako bi uz pomoć poslušne džamijske mašinerije, zajedničkih iftara, cirkularnih hutbi, velikih dženaza žrtvama genocida, uz hodže poltrone, sveznalice – haman tri decenije (o)držala se SDA na vlasti, ne samo u državi, nego i u IZ. Dvojac SDA-IZ je oprostio i genocid i udružene zločinačke pothvate, kao i genocid urbicidom – pride. Ceh za obnovu džamija ispoprčili su preživjelim muslimanima.

„Busuladžić je veliki, za muslimane zaslužni intelektualac.“ Pa šta ako jest! Neka ga Islamska zajednica u svojim okvirima, kao rehabilitiranog simpatizera fašizma, diže u nebesa, neka vazi o njemu po džamijama i mevludima, mada ne bi trebala! Ali, neka ga ne nameće ostalim građanima BiH davanjem imena školi i ulici po njegovom imenu! Jer, to je voda na mlin onim koji se ponose Dražom Mihajlovićem, Budakom, Karadžićem… Ali, kad Srbi mogu davati imena škola po Sv. Savi, što ne bi i mi mogli biti ko i oni, pa davati imena po Đozi, briga nas što u te škole možda idu i djeca koja nisu ni muslimani ni Bošnjaci. Nije briga ni Srba što pjesme o Sv. Savi moraju pjevati Bošnjačka djeca, kojima brane pravo na bosanski jezik, koje se kažnjava ako obilježavaju Dan državnosti. Ja, i?

Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945) bio je pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata.“ Piše u Wikipediji.

Wikipedija nastavlja u istom pasusu, citat: (Ali!)  „bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. Podržavao je stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, te je svojim pisanim djelima i esejima u novinama “Osvit” podržavao Ustaški pokret.” Kraj navoda. Partizani su Busuladžića zbog toga nakon samo dva dana suđenja strijeljali u tek oslobođenom Sarajevu u maju 1945. Naravno da je to zločin, verbalni delikt. Busuladžić nije nikog ubio, mada je bio svep da drugi ubijaju, što je nespojivo sa Islamom.

Citat: U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica ElHidaje,“ Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Tito je tada bio dobar sa Staljinom pa je ova knjiga bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga pred Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.“

Pokraj zaglavlja lista, Busuladžićev “Osvit” citira poglavnika Antu Pavelića. NDH je za Pavelića, a i Busuladžića “najveće dobro.” Džamija i katedrala zajedno. Ruku pod ruku sa Pavelićem, za što Busuladžića ne može opravdati potpis na Rezoluciji “El HIdaje.” Jedno s drugim ne ide – nikako

Busuladžić je strijeljan noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.”

Tri godine poslije strijeljanja, zbog Titovog pijateljstva sa Staljinom, Busuladžić je rehabilitiran nakon što je Tito odbrusio Staljinu ono čuveno „ne!“ kada za mal’ nisu zaratili…

Mustafa Busuladžić je bio protiv emancipacije bosanske muslimanke, procesa koji je započeo veliki Džemaludin ef. Čaušević, reis, a zaustavili Mladi muslimani, i ondašnji i ovdašnji.

Ima mišljenja kako je teško je dokazati da je Busuladžić bio fašista, ali je isto tako teško dokazati da je bio antifašista; potpisao je Rezoluciju „El Hidaje“ (hodžinske udruge) kojom je i on osudio ustašku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima: uređivao je „Osvit“ sa Poglavnikovom porukom u zaglavlju lista, te simpatizirao Hitlera oko konačnog rješenja židovskog pitanja. Baš zbog te kontroverze, Busuladžića ne bi SDA i IZ trebale ni postavljati kao metu i opravdanje srpskim i hrvatskim nacistima za javno i institucionalno negiranje genocida, davanja priznanja zločincima koji su bili akteri najvećih pokolja nad musimanima. Braneći Busuladžića i Đozu, duo SDA-IZ daje za pravo četnicima da oni ne uklanjaju spomenike svojim fašistima. Ustaše sz čak klale Srbe s fesovima na drini dozivejući se međusobno muslimanskim imenima. Problem je u tome što SDA-IZ tako čitav bošnjačko-muslimanski narod želi poistovjetiti ne samo Busuladžićem i sa Đozom, nego ih staviti u isto društvo sa Mihajlovićem budući da je Busuladžiću oprošteno ašikovanje sa fašizmom, a Đozi podizanje morala u nacističkoj vojsci. I Mihajlović je rehabilitiran, ali i dalje je četnik. U Mostaru neonacisti skrnave Partizansko groblje, ali to malo smeta SDA-u, jer da su pravi antifašisti, ne bi koalirali sa HDZ, ne samo zbog toga nego i zbog logora za muslimane, ulica po ustaškim zločincima, znamenja, pa čak i na Bobovcu kojeg, kao i Jajce, svijataju kao hrvastki kraljevski grad, u čemu učestvuje i odred Oružanih snaga BiH.

Tekst objavljen u “Osvitu” od 30. 09. 1942. o stradanju muslimana u Varcar Vakufu koji potpisuje M.B. – očito urednik toga lista Mustafa Busuladžić

Pod pseudnimom M.B. (očito se radi o Mustafi Busuladžiću, što se može zaključiti i po stilu pisanja, bogatom rječniku i pripovjedačkom daru…) objavljen je u “Osvitu” 30. 09. 1942. kojeg je uređivao, poduži izvještaj pod naslovom “Stradanje Muslimana u Kotaru Varcar Vakufu” u kojem se mogu pročitati podaci o četničkim zločinima u samom gradu i okolnim selima. Čitavih osamdest godina do tada nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident između muslimana i pravoslavaca, tvrdi se u tekstu, a zločini su počeli nakon poziva izbjegle jugoslavnske vlade iz Londona.

Imenom i prezimenom autor M.B bilježi imena civila koji su u Baljvinama, Bočcu, Bilajcu stradali od četničke ruke, te spominje i dvojica lončara iz Varcara koje su u jamu bacili četnici iz Tribova na obroncima Manjače.

Ovdje donosim isječak iz tog članka o stradanju muslimana u Bočcu o kojem M.B. slikovito, koncizno piše. O vjerodostojnosti onog što je u ovom novinskom tekstu napisao M.B. potvrđuje svjedočenje jedinog preživjelog genocida o potpunom istebljivanju i zatiranju muslimana u Bočcu, Džemal Dizdar koji je nadmudrio četnike, spasio se. On je po kamenitoj vrleti kanjona Vrbasa pobjegao pješice iz Bočca u tridest kilometara udalejno Jajce. Priču o strašnom zločinu genocida u kojem su poubijani svi stanovnici Bočca, ispričao je rođacima Zulićima. Nakon toga decenijama je šutio o tom strašnom zločinu četnika iz Bočca pod komandom Lazara Tešanovića. Nakon decenijama duge šutnje, Džemal Dizdar je tu krvavu priču ispričao ispričao meni osobno. Pribilježio sam je i objavio u tadašnjem banjalučkom “Glasu.”

Mjesto masakra nad Dizdarima u Bočcu obilježio je SUBNOR Mrkonjić-Grada skromim spomenikom, kojeg su četnici u zadnjem ratu srušili. Svom zločinačkom komandantu Lazaru Tešanoviću koji je naredio pokolj muslimana u Bočcu, četnici su podigli spomenik nakon ovog rata, sigurno i zbog genocida u Bočcu, a i za zasluge za odličnu suradnju sa ustašama. Tešanović.

Brojne antifašističke narodne heroje dvojac SDA-IZ gura u zaborav, kao i rezolucije bosanskih muslimana koji su, na diku Bošnjaka i antifašista čitavog svijeta, prvi u Europi ustali u obranu svojih komšija od fašizma. Šta bi dali da tu sjajn historijsko poglavlje imaju u svojoj povijesti Srbi, Hrvati, Madžari, Nijemci, tamošnji antifašisti,! Mi imamo, ali važniji su nam Đozo i Busuladžić, žene i sinovi Mladih muslimana, koji odustaju od Bosne, ali ne od svoje banana panislamske državice od Stupa do Kozje ćuprije, fildžana u kojem će se udaviti i nestati bosanski muslimani – Bošnjaci, a Bosna nestati.

Biće još govora o Busuladžiću.

Mladi Muslimani su bili u modi za Hitlerova vakta, a baška od kako uz pomoć SDA koju su osnovali i Islamskoj zajednici u kojoj su izvršili udar, došli i ostali na vlasti

Najpoznatiji, među MM je Alija Izetbegović. On je pozdravi srdačno osnivanje zločinačkog i genocidnog SDS. On je 1993. pogazio važeći Statut IZ i izvršio puč u Islamskoj zajednici i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom Cerićem koji su po džamijama provodili i provode politiku Mladih muslimana. Što je najgore, ukinuo je Ustav RBiH i tako počinio teško krivično djelo veleizdaje za koje (još) nije odgovarao. Priznao je RS nakon genocida i podijelio državu, što su također teška krivična djela. Nezakonito je produžio svoj ionako uzurpirani mandat u Predsjedništvu. Umjesto kao predsjednik svih građana RBiH, on se predstavljao kao vođa samo Muslimana, i kao takav u njihovo ime rušio državu. SDA je vlast u Bosni predala u ruke sljedbenicima politike genocida i udruženog zločinačkog pothvata, zaslugom njegova sina Bakira. On se sada žali Europi zbog njihovih “blokada” države. Blokirao ju je ustvari on, dajući im vlast.

Mladi Musliman Alija Izetbegović, licemjer i veiezdajnik koji je izvršio puč u Islamskoj zajednici, nezakonito ukinuo Republiku Bosnu i Hercegovinu i prvi priznao RS nakon genocida. Iako negativna političko-vjerska ličnost, on je i danas slavljen i hvaljen među mnogim muslimanima kao veliki vjerski i politički mudrac, državnik, otac nacije, pejgamber… Po njegovom imenu nazvane su mnoge ulice, trgovi, umalo i sarajevski Aerodrom, a zaslušio je jedino da mu Srbi podignu spomenik…

Sve to ne smeta hudim-sijedim Bošnjacima da Mladog muslimana Aliju slave kao oca nacije, pejgambera (tobe ja-rabi) mudraca i mislitelja, Mesiju, spasitelja muslimanskog naroda i države BiH, što je stvaranje kulta ličnosti, suprotno Islamu. To je laž, obmana! Počastili su ga i nagradama, osnivanjem muzeja, pisanjem knjiga hvalospjeva. Obitelj Izetbegovića silno se obogatila na račun tragedije bosanskih muslimana kojoj su i sami kumovali. Nema grada u dijelu Bosne kojeg je kontrolirala ili u njemu vlada SDA makar samo u koaliciji, a da ulica, most, trg, ne nosi ime tog i takvog velizdajnika i munafika Alije Izetbegovića. I, malo se ko buni, a ni ta američko-bosanska nacionalna asocijacija BANA.

Srbi će kad tad podići spomenik Aliji Izetbegoviću kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih, a nisu mogle ni divzije četnika kroz tuce genocda. On je Srbima dao državu, što nisu uspjeli ni Crna ruka ni Princip, ni Draža Mihajlović, ni Karadžić, ni Mladić.

Stoga, Srbi bi trebali ukloniti spomenik Draži Mihajloviću u Bileći jer je poklao muslimane u Istočnoj Bosni, ali podići spomenik Aliji Izetbegoviću koji im je poklonio državu nakon genocida!

Pokraj spomenika kralju Petru koji nejma veze sa mojim rodnim gradom Varcar Vakufom (Mrkonjić-Gradom) trebalo bi ispraviti spomenike braći po veleizdaji Harisu Silajdžiću i Aliji Izetbegoviću jer su oni i taj grad u Daytonu vratili četnicima. Alija je Mrkonjić, Šipovo pred rat poklonio Srbima, na kraju rata Tuđmanu, ga je  Silajdžić uz wiskey sa Miloševićem  vratio Srbima u Daytonu, kako bi Čengiće nagradio izuzimanjem Ustikolone iz RS.

Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji u Varcar Vakufu! Kralj Petar nema blage veze sa Varcar Vakufom, ali je presudnim glasom muslimanskog načelnika kotara Cerića 1924. preimenovan pseudonimu srpskog kralja u Mrkonjić. Ustaše su dva puta rušile spomenik. Umjesto srpskom, kralju, bolje bi tom gradu pristajao spomenik Aliji Izetbegoviću i(li) Harisu Silajdžiću koji su ga, nakon okupacije HVO i ratnih zločina, njih dvojica u Daytonu vratili Srbima. Dodik je HVO-u oprostio zločin u kojem je ubijen i moj prijatelj sudija i advokat Niko Marić.

Alija je zaslužio spomenik i u Kupresu kojeg je također prepustio ustaškoj bandi fašista udruženog zločinačkog pothvata nakon što su ga neplanirano i bez Alijinog odobrenja, oslobodili borci ARBiH pod komadom rahmetli generala Mehmeda Alagića. Alija Izetbegović zaslužuje spomenik na tzv. Zapadnoj obali Neretve u Mostaru, Stocu, Čapljini, jer je Hercegovinu poklonio zločincima Herceg Bosne, zašto je dobio orden od Tuđmana. U ostalim dijelovi Bosne koje je oslobodila ARBiH, sve nazive ulica i trgova po njemu trebalo bi zamijenti, ili ispred ulica, trgova  stajati „Ulica, trg, veleizdajnika Alije Izetbegovića.“

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Zar ne bi bilo prirodnije da most na Uni u Bihaću nosi ime generala Atifa Dudakovića?

General ARBiH Dudaković je sa Krajišnicima obranio Krajinu koju je Alija Izetbegović otpisao, kao što je otpisao i Hercegovinu. Dudakovićev Peti korpus Armije RBiH, („Sila nebeska“) oslobodilo je Krajinu, ali Alija mu je zabranio izlazak na Drinu.

Generala Dudakovića je Bakir Izetbegović na zahtjev Dodika isporučio Sudu BiH gdje mu se sudi kao ratnom zločincu. Prethodno je kao komandant daytonske vojske poslan u penziju bez ikakve zahvalnice i priznanja.

SDA je svog čelnika pokojnog Sulejmana Tihića (branitelje Šašelja na Tribunalu, gorljivog poklonika Aprilskog paketa, prudskog Sporazuma, ukidanje Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije, davanja amnestije četnicima i čuvanju RS slala na liječenje u Njemačku. General Dudaković, protiv kojeg se vodi sudski process, ne pojavljuje se u javnosti,  obolio od teške bolesti, lijekove nabavlja sam, privatno, iz Australije. Dok je gen. Dudaković branio Bosnu i oslobađao Krajinu, Tihić se baškario u BH-a Ambasadi u Bonnu gdje je radio kao matičar.

Ovdje svjedočim da sam u jesen 1995. u Bosanskom Petrovcu sreo i kamerom snimio razgovor sa grupom Srba koji nisu uspjeli pobjeći sa ostalim, pa su ih borci Dudakovićevog Sedmog korpusa pokupili po okolnim zabitim selima i doveli u Bosanski Petrovac i smjestili po napuštenim kućama. Sa sobom su poveli i stoku, čak i krmad. Svi su tvrdili da se s njima humano postupa. Mene je policija uhapsila prilikom snimanja tih Srba, iako sam imao niz dozvola, pa privela u Policijsku stancu, nakratko mi je oduzet pasoš, ali sam na kraju pušten. Čak mi je načelnik policije ponudio konak u svojoj kući.

Zar ne bi bilo ljudski i patriotski dati ulice po imenu generala Dudakovića jer nije osuđen za zločin, a moguće i neće biti, ili Halilovića, ili rah. generala Alagića, prije nego li dati ulicu Busuladžiću ili Đozi? Ali, prije će ulicu po svom imenu dobiti presuđeni haaški optuženik i zarobljeni oficir JNA pokojni Rasim Delić koji je jurišao na Sarajevo koje je branio i gen. Halilović, general Jovo Divjak, Stjepan Šiber. Jer, Delića vežu rodbinske  veze za Hadžiju Halida  i Hasana Čengića, Alijine logističare i haznadare.

General Mehmed Alagić, je sa svojim hrabrim Krajišnicima oslobodio Vlašić, strateški najvažniju planinu u Bosni i dalje, sve do slovenačkih Alpa. Umjesto pohvale i ordena, kada je oslobodio Kupres, Alija Izetbegović ga je izružio: „Dok pregovram (s četnicima) pušku o klin, generale!“ trdio mi je r. Vehid Gunić. Poslije mu je nudio mjesta po konzulatima, valjda da mu nije na očima.

General Alagić je oslobodio i svoj rodni Sanski Most. Sa svojim Krajišnicima, njegov Peti i Dudaković Semi korpus, mogli su osloboditi čitavu državu.

General Alagić je uhapšen je na spavanju, u pidžami sa povezom preko očiju sproveden u Sarajevo u zatvor, kao najveći kriminalac. Isporučen je u Haag po montiranoj optužnici KOS-ovaca u SDA kao ratni zločinac. Ali na veliku žalost SDA, Tribunal ga je proglasio nevinim. Ljagu, uvredu, poniženje koju mu je nanijela SDA i IZ nije preživio. Gledao sam ga kako sa u sali kako sa Dudakovićem sjedi u prvom redu sa muftijama i hodžama, ahmedija do ahmedije, na Svečanoj Akademiji u Bihaću u jesen 1995. nakon primanja prvih poslijeratnih regruta u Peti korpus, dok im je Dudaković trebao. Ahmedije su se davno distancirale od generala, Mladi muslimani su ga se odrekli. Alagićev najopasniji tužitelj bio je Asim Kamber, perjanica SDA u Sanskom Mostu. Doskorašnji prijatelji blatili su  generala-načelnika u medijskoj hajci. „Glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.“ može se pročitati na portalu “Krajina.ba.”  Nedavno je Kamber hapšen zbog izbornih lopovluka. Haram za prijevremenu smrt gazije, generala Alagića, niko i ne spominje, niti prebacuje medijima koji su dizali hajku na njega poput „Slobodne Bosne“ i Senada Avdića i tako ga otjerale i u Haag, pa u grob. I umjesto da se po Alagiću osloboditelju Krajine i Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, u gradu na Sani imenuje neka ulica, trg, škola, za sada mu najodaniji suborci uče El Fatihu, a SDA doglavnici iz Sarajeva veličaju veleizdajnika Aliju Izetbegovića.

Tako je u Sanskom Mostu pred brojnom publikom predstavljena knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ koju je napisao Selmo Cikotić (kojeg SDA valjda zbog toga nije isporučila Dodiku, Čoviću i Sudu BiH zbog navodnih zločina u Bugojnu) i notornog agenta KOS-a, kojeg je SDA promovirala u generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića. Gotovo svi posjetitelji tog igrokaza, sjećanja na „mislitelja i državnika Aliju“ kupili su odmah tu knjigu.

U Sanskom Mostu brižljivo njeguju sjećanje na Aliju i stalnom izložbom koja je dio postavke „Muzeja Alija Izetbegović“ u Sarajevu.

Koliko službena vlast i kako čuva uspomene na gen. Alagića, to Sanjani bolje znaju od mene. Na spomen njegova imena uče El Fatihu, ali za ovu vlast on nerprijatelj i kriminalac. Ne znam da li general Alagić “rehabiltovan.” Ta nije on Busuladžić ili Đozo.

Alija Izetbegović je i Sanski Most davno halalio četnicima, tamo su oni počinili zločin genocida, ali ga je gen. Alagić oslobodio. Veleizdajniku Aliji počast, generalu osloboditelju Haag i grob.

Bez ikakvih zasluga, Aziza Šaćirbegović je samo kao supruga Mladog muslimana Nedžiba i majka Muhmeda kockara, ministra vanjskih poslova BiH – dobila ulicu u Sarajevu

Aziza Šaćirbegović je potpuno nepoznata osoba, bez ijedne zasluge za Bosnu i Bošnjake. Dobila je ulicu u Sarajevu zato što je supruga Mladog muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, zatvorskog druga Alije Izetbegovića. Zaslužna je što je rodila sina kockara, Daytonca. To su jedini, van zdrave pameti argumenti dvojaca SDA-IZ koji je Azizu proglasio zaslužnom osobom i dodijelio joj ulicu u čast.  Alija Izetbegović  hvalio je Azizu jer ga je ljubazno dočekivala kada bi dolazio Nedžibu kući na tajne sastanke MM. Često bi, kako ju je Alija hvalio, znala ispeći ukusnu pitu. Kao nagrada za ukusnu pitu – naziv ulice po njenom imenu. Hava Tatarević neka skapa u neimšatini u Zecovima kod Prijedora, neka  svisne žaleći šest sinova i muža koje ubiše četnici. Prijedor su Krajišnici mogli osloboditi, ali Izetbegović ne dade generalu Ćuskiću i suborcima, vrati ih s kućnog praga, a tolike slavne bitke Krajišnici su dobili, ali Alija im ne dade u rodne kuće. Kada je otkrivena masovna grobnica u Tomašici u kojoj su i kosti Havinih najdražih, i Bakir i Husein su pohitili tamo da bi uknjižili koji jeftin političko-vjerski poen, a nisu ni svratili kod Have da je makar utješe i ohrabre, a kamo li pomognu. Tomašicu nisu uvrstili u dokaze o genocodu.

Handžar divizija – bosanki muslimani kao Hrvati – hrvatsko cvijeće

Eto, za pečenje pite, Azizi – ulica kao dio Puta Mladih muslimana. Da bi je dobila, oteli su naziv Ulica Ivana Krndelja, Mostarca, člana KPJ od osnivanja, kojeg su ustaše strijeljale 1941.

Draža Mihajlović i muslimani

Postoji incijativa da se naziv Ulica Azize Šaćirbegović zamijeni nazivom po heroju obrane Sarajeva generalu Stjepanu Šiberu, ali od Šiberovih ratnih zasluga na obrani Sarajeva i RBiIH, važnije je znati peći pitu Mladim muslimanima koji će nam, i nama i državi najzad glave doći. Incijativa za sada udara na gkuhe uši. U Ulici Šaćirinoj je i lijep most koji bi mogao biti nazvan nekim Mladim muslimanom i(li) fašističkom slugom.

Ulice po imenima vjećnika ZAVNOBiH-a su također ukinute. Na samo frtalj državne teritorije obilježava se Dan državnosti, kao da je državnost pala s nebesa, a vijećnici nisu u tome ni učestvovali, ni Srbi, ni Hrvati ni Muslimani.

Kao sin Mladog muslimana, Alijinog zatvorskog ahbaba, kao sin Azize, supruge Mladog Muslimana, koja bi iznesi šerbe i ispeci kahvu tom društvu MM zavjerenika, razvi ukusnu pitu, Muhamed je nagrađen pozicijom ambasadora RBiH pri UN-u. Bio je ministar vanjskih poslova, zatim zastupnik Tužbe za agresiju i genocid na Svjetskom sudu pravde, umjesto prof. dr. međunarodnog prava Francisa A. Boylea. Šaćirbegović je bio prvi Alijin habernosa – muštulukdžija Miloševiću i Karadžiću o Alijinom priznanju genocidne RS. Bio je na spisku države RBIH, ali ga je kasnije plaćao i Milan Panić, predsjednik Jugoslavije čije se predsjednikovanje poklapa sa vremenom najvećih zločina genocida nad Bošnjacima. i Danas muca bosanski.

Licemjer (munafik) Alija Izetbegović prvo je u zvijezde ukivao Francisa A. Boyle, autora naše Tužbe, zastupnika RBiH na Sudu koji je dobio dva sudska naloga kojim je naloženo Srbiji da zaustavi genocid nad Bosancima, a onda ga je izbacio iz našeg advokatskog tima i optužio za krađu novca, iako je prof. Boyle sve plaćao iz svog džepa. Državni novac je spiskao sin Mladog muslimana Muhamed zvani Moe. Boyleu je dato, paoduzeto pravo na bosanski pasoš, zabranjen mu je pristup medijima.

Zar ne bi bilo lijepo da neka od ulica, recimo Ložionička (sic!) u Sarajevu, ponese njegovo ime. Ma ne mora!  Ali makar da mu vrate bosanski pasoš, pa da s njim ode u Neum i  tako mu se ispuni želja da zapliva u našem moru koje je on, Boyle, spasio od Alije i Stoltenbrega, i od Muhameda i Mustafe da ga i morem koje ga zapljuskuje ne pokloni Tuđmanu!!! Nije ih mogao spriječiti da Sutorinu poklone Crnoj Gori. Nisu mu dali da na Svjetskom sudu ukine RS, iako je to tražio i od Sulejmana Tihića, nudio usluge Bakiru Izetbegoviću.

Ali, ne, kada je prof. Boyle pročitao, pa javno prozvao Bakira Izetbegovića za sabotažu nastavka spora na Svjetskom sudu pravde, te se nudio pokušati spasiti spor, B. Izetbegović ga je grubo i primitivno sikterisao, a medijima pod svojom kontrolom zabranio svaki kontakt s njim; zabrana je na snazi i danas. Čak i zakazane interviewe, poput onog dogovorenog po dogovoru sa Seadom Omeragićem, otkazani su. Umjesto da se SDA i IZ otimaju da o svom trošku tiskaju knjigu prof. Boylea „Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima,“ volonteri prose sadaku za štampanje te povijesne čitanke koju skupljaju evo već tri godine.

Alijina pohvala prof. Boyleu: “Vaša borba na Svjetskom sudu pravde je uspješan vrlo važan dio borbe bosanskog naroda za slobodu… Želim izraziti svoju zahvalnost za univerzalnu borbu sa pravdu u svijetu i uvjeravam Vas da ću ja lično i bosanski narod uvijek poštovati ono što ste učinili za nas. Vrlo sam počašćen čuti da mi uvijek možemo računati na Vaše dobre namjere i visoko cijenjene sposobnosti.” Alija izetbegović je ovdje dokazao da je sklon lančanim lažima jedno govoriti, drugo raditi. Boyle je otpušten, ponižen i zaboravljen, uskraćeno mu je pavo na obnovu bh-pasoša. Za Aliju Izetbegovića bolje je znati razviti pitu kao Aziza, nego biti ekspert međunarodnog prava i istinski borac za slobodu bosanskog naroda kakav je prof. Boyle. Aziza je priznatija od – i od Boylea – i tolikih drugih. Nakardan, obrnut red vrijednosti, zar ne?

Prof. Boyle je branio i nas i državu od genocida! Branio nas je i obranio od optužbi srpske strane na Svjetskom sudu pravde da Bošnjaci čine genocid. Citat: “Dva puta su Srbija i Crna Gora (Yugosi kako ih nazav prf. Boyle) i njihov advokat iz Izraela Rosenne, jedan od najvećih ekperata međunarodnog prava, tražili od Svjetskog suda da izda naredbu protiv nas da prestanemo i odustanemo od činjenja genocida nad Srbima. Kao što sam rekao Svjetskom sudu, to je bi bilo poput nacista koji krive Židove za Christianschaf. Svjetski sud se oba puta složio sa mnom i nije nam nametnuo nikakav nalog o genocidu. Na kraju su Yugosi povukli ovu skandaloznu optužnicu protiv nas. Srbe treba denacifirati prije nego što postanu sposobni za čovječanstvo.”

Ko će ih denaficirati, sigurno neće ni Srbi bar za sada, a ni SDA i IZ dokazavši oprostom i nagradom od pola države nakon genocida kako se teški zločin genocida i nacizam isplate.

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države.

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Američko-bosanske nacionalne udruge, poput BANA, ni na vidiku! Zadeverali se, zar, prečim poslom, brane Busuladžića i Đozu. Braneći Dayton, brane i genocidnu RS.

SDA I IZ su strpale Đozu i Busuladžića u Dražino društvo, vade iz toga društva (u neznanju) pa se kaju I izvinjavaju

Vučić kumuje bulevaru Ratka Mladića, Dodik dodjeljuje orden presuđenom ratnom zočincu Karadžiću. Majke Srebrenice po nalogu SDA-IZ kite Cvijetom Srebrenice vojvodu Vučića koji je pucao na Sarajevo, ne prizna genocid, a prijetio je ubojstvom 100 muslimana za jednog četnika. Sarajka grli mladog čenika Duška Stanivukovića na sred Baščaršije. Ima li kraja ludilu? Ko je od koga gori u ponižavanju zdrave pameti?

Zločinački dvojac (političko-kriminalni) SDA-IZ ostavlja najbrojniji narod u Bosni bez zajedničke, ali jedine, matične države. Dvojac je do sada bio čvrst ko beton – teško da puca po pitanju naziva ulica po Busuladžiću i Đozi, odnosno tražene smjene Safeta Softića zbog pristajanje na njihovo ukidanje. To može biti samo mala fingirana porodična svađa, predstava za javnost.

Podsjetimo se kako je Safeta Softića i sama SDA htjela smijeniti kada je bio šef banovićke SDA, još 2009. Baza SDA u Banovićima je bolje znala kakav je taj hodža-političar,  ali ga ne dade Tihić. Teško da će ga dati i Bakir Izetbegović čijim je klimoglavom i postao predsjednik Sabora IZ, i po čijem je nagovoru i odobrenju glasao za ukidanje ulica Busuladžića i Đoze, glasao pa se pokajao. Tako naredio Bakir. Ja, i? Biće malo halabuke, povike na Softića, ali teško da će se SDA odreći tako važnog svoga igrača u IZ. Ako niz vodu pusti Softića, naći će SDA dostjnu zamjenu kako bi sačuvala vlast u IZ, a tako i pouzdanu i poslušnu džamijsku izbornu mašineriju. Kakve smo sreće,umjsto Safeta Softića, mogao bi nas zapasti Asim Sarajlić vešt oko izbornih lopovluka. Mogli bi biti usrećeni sa Bakirovim savjetnikom po pitanju miniranja Spora na Svjetskom sudu protiv Srbije za genocid u režiji Dževada Mahmutovića, savjetnika Bakira Izetbegovića, kojeg je njegov boss umjesto kazne, nagradio foteljom ministra za izbjeglice i raseljena lica BiH.

Spašavanje Dodika – Mustafa Cerić je zajedno sa Alijom Izetbegovićem oprostio genocid, i genocid urbicdom. Umjesto naplate štete za svaku proliveni kap krvi, razbijeni crijep, porušenu kuću ili džamiju, kako se zločini ne bi ponovili, Cerić hvali Dodika muslimanima čitavog svijeta za sadaku vrijednu dva posto obnove džamije Ferhadije, stajući ispred zastave genocdne RS. B. Izetbegović je Dodika nebrojeno puta spašavao i financijski i politički. Ovih dana proglasio je Srbe koji glasaju za Dodika lošim, i tako već pokleklog Dodika ponovno ispravio davši priliku većem broju Srba da stanu uz njega, podignuvši tako nacionalističke tenzije u Bosni. Cerićevu tradicuju prodavanja obraza Bošnjaka nastavljaju muftije i hodže čak i nakon Dodikovih neprostivih uvreda na račun Islama i muslimana, države Bosne, za šaku maraka

Moguće je da Safeta zamijeni i sam Bakir, kako bi prekratio vrijeme dok se ponovo ne kandidira u Predsjedništvo BiH. On se uhljebio za dobre pare u Parlamengtu kao “zakonodavac” iako saboter zakona i pravde.  Sve poluge odlučivanja u Domu naroda predao je u ruke Dodiku i Čoviću, pa sad od Europe traži da ukloni mehanizme blokkade!!! Zašto ne bi Safeta Softića zamijenio bivši ries Cerić koji je sada bez posla, a uvijek gladan para na račun tragedije Bošnjaka i RBiH? Izjalovila mu se namjera biti doživotni reis, postati član Predsjedništva BiH. U propaloj izbornoj utrci potrošio je 100.000 dolara Svjetskog saveza Bošnjaka, kleo se – i opet će, ako bude sreće.  Zašto ne bi baš Cerić mogao zamijeniti Softića, hem je za reisa postavljen po volji Alije Izetbegovića nakon puča, hem je zaslužan za veleizdaju države, oprost genocida i urbicada. Odgovoran za kriminal u i nemoral IZ (slučaj razvratnog hodže u Gluhoj Bukovici), vrlo je zaslužan za kriminalno lošu kadrovsku politiku SDA i IZ, a izgara od želje da se još malo obogati na tragediji Bosne i muslimana. Još mu je do letanja po svijetu u prvoj avionskoj klasi o trošku IZ. Kao hava-reis proveo je dva mandata u zraku. Treba mu i veći rahatluk u vili Rate Dugonjića koju je otkupio budzašto ako bi postao predsjednik Sabora. Odličan je ahbab Baje iz Laktaša. Hvalio ga za šaku maraka, a Dodikove pare drage su i hodži Bajri iz Doboja, a i novom banjalučkom Muftiji Nusretu Abdibegoviću. Borio se da postane europski muftija, ali mu se stolica izmače iako se Europi dodvoravao sa Deklaracijom europskih muslimana, u kojoj je samo spomenuo muslimane Bosne kao stanovnike Balkana. Kavazović je funkciju muftje za Zapadnu Europu dodijelio banjalučkom svom ahbabu Osmanu Kozliću, ali nakon objelodanjivanja kriminala u vezi sa vakufskom imovinom u Banjoj Luci, tobože je smijenjen, tako što ga je počastio mjestom certifikatora halal-proizvoda sa sjedištem u Tuzli, ali nije maknut iz Njemačke. U SDA i IZ važi nepisano pravilo – što gori, to bolji, posebno ako je dobar za sh-projekat uništenja Bosne Bošnjaka i ko nije antifašista, ali jest ako je Mladi musliman ili poklonik Muslimanskog bratstva i Erdogana.

Nastavljači fašističke tradcije – bojvnici HVO u Bosni – snimak iz zadnjeg rata

Ko je Fehim Spaho kojemu je također dodijeljena u počast ulice u Sarajevu?

Fehim Spaho je umro kao vrhovni vjerski starješina muslimana u NDH. Na dženazi mu je bila školska omladina, ustaše i Nijemci. Na mjesto reisa došao mimo kriterija koji je tražio konkurs. Na mjesto reisa posadio ga je brat Mehmed Spaho potplaćivanjem dijela sarajevske uleme. (Mehmed je pokušao podmitii i francuskog ambasadora, ali taj se nije dao!)

Fehim je pio, iako to Islam strogo zabranjuje. Vjerno je služio Austro-Ugarsku kada je atakirano na vakufsku imovinu. Bio je činovnik zadužen po pitanju “vere” u obje srpske kraljevine, sve protiv interesa muslimana i IZ, također kada su donošeni zakoni kojima je oštećen status muslimana i vakufa, da bi konačno prigrlio Antu Pavelića i NDH. Poglavnik ga je proglasio vrhovnim islamskim poglavarem u NDH.

Fehim Spaho je služio Austro-Ugarsku monarhiju, obje srpske kraljevine, pa Pavelića i NDH. Po stare dane izjašnjavao se kao Hrvat,, a brat Mustafa, po profesiji inženjer, kao Srbin. Političar dr. Mehmed Spaho vrdao je između i jednih i drugih. Srbi su ga okitili ordenom, pa otrovali. Njegova JMO koalirala je sa srpskim radikalima, četnicima. Historija se Bošnjacima surovo ponavlja, mnogi iz povijesti ne uče ništa (U vrijeme Spaha, u Bosni je bila krilatica: Za Spahu, šućur Allahu!)

Za Spahina vakta, u Begovoj džamiji su nakon hutbe čitani Poglavnikovi brzojavi, proglasi i bajramske čestitke koje su prenošene preko uličnog razglasa po Baščaršiji i susjednim sokacima. U islamskim novinana Ante Pavelić se ukazivao na prvim stranama, u fesu. (Vidi Parergon, Derviša Sušića) Busuladžić je uz citate Poglavikovih izjava, tiskao list “Osvit.” U Vladi NDH muslimani su zauzimali položaje doglavnika, pobobočnika.

Eh, taj i takav Fehim Spaho je počašćen nazivom ulice u Sarajevu, ali nema ulice koja bi nosila ime jedne od rezolucija bosanskih muslimana iz 1941. (čak ni “El Hidaje” udruženja hodža) kojima su muslimani ustali u obranu svojih komšija Srba i Jevreja od ustaškog terora!

Ko je bio Husein ef. Đozo?

Citat, Wikipedia

Nacistička prošlost Husein Đozo je 1940. godine, postavljen je za nastavnika arapskog jezika u okružnoj medresi, a 1941. i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-i-uleme u Sarajevu glavnog muslimanskog poglavara u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovom funkcijom postaje uticajni islamski teolog, te islamistički (veliča islamske prodore u Evropi) i antijevrejski aktivista. Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam zloglasne 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”, sa činom kapetana, odgovorne za brojne zločine u istočnoj i sjevernoj Bosni, kao i u Sremu.

U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Drugi s lijeva na desno u nacističkoj uniformi Husein Đozo u društvu nacističkih oficira i jerusalimskog Muftije. Uz pomoć Al Huseinija Mladi muslimani su se htjeli dokopati panislamske državice pod Hitlerovim protektoratom. Mladi muslimani nisu nikad odustali od te državice. Dok je RS i Herceg Bosne, imaju šansu. Bošnjaci su skupo platili, plaćeju i još će plaćati tu ideju MM urotnika. Bakir Izetbegović već najavljuje ponovno vraćanje propalom Aprilskom paketu ustavnih promjena kojim bi se legalizirao Dayton, genocidna RS i kojim bi se nepovratno daleko udaljli od građanske države Republike BiH, ostajući u kandžama nacionalista, među njima rasista, fašističkih sljedbenika

Period nakon rata

Poslije rata, nove komunističke vlasti su Đozu osudile na pet godina robije i gubitak građanskih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je, kako stoji u presudi: svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.” Iako je bio visokorangirani oficir ovih jedinica, za zločine koje su počinile njegove jedinice – nije mu suđeno.“ Kraj citata.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je kao i Alija dobio poslove u državnim poduzećima. Postao je Titov prevodilac za arapski jezik, bez njega se Maršal nije pomaljao u muslimanski svijet. Oprostio je Đozi nacizam, pa ga predstavljao kao hodžu i ulemu, teologa i učenjaka, da bi dokazao da muslimani u Bosni nisu u lošem položaju kao oni u Rusiji, o kojima je pisao Busuladžić.

Ustvari, Huseina Đozu Tito je rehabilitovao na inicijativu Gamala Abdela Nassera 1963. kada je egipatski predsjednik zatražio da se Đozo dovede kao Titov prevodilac. Tito nije mogao odbiti takvu inicijativu, važniji mu je bio Nasser kao suosnivač Pokreta nesvrstanih. Nasser je upoznao Đozu dok je studirao na Univerzitetu el Azhar u Kairu, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet.

Vrhovni sabor islamske zajednice ohrabrio se tek 6. oktobra 1990. kada se IZ odvojila od države “pokretom imama” na Đozinu rehabilitaciju. Iako je IZ bila pod kontrolom komunista, tek nakon slabljenja kominizma ohrabrila se ozvaničiti ono što su Tito i komunisti već 1963. uradili, pa je Vrhovni Sabor haman tri decenije nakon Titove rehabilitacije Đoze, donio odluku o njegovoj potpunoj rehabilitaciji. Fakultet islamskih nauka mu je u povodu smrti posvetio prvi Zbornik radova.

Citat, Wikipedia: “Danas, dobar dio njegovih sunarodnika smatra ga jednim od najvećih i najuticajnijih bosanskih muslimanskih mislilaca] prošlog vijeka.

Ali, nisu Tito i koministi amenstirali samo Đozu i Busuladžića, nego i divizije četnika koji su brže bolje obrijali bradu, pa nakon poraza u bici na Neretvi i Titovog pomilovaja, zauzeli visoke položaje u državi. Gore su prošle su ustaše, domobrani kao i nedužni narod koji je s njima bježao i zaglavio u Bleiburgu. Pavalić je na vakat utekao…

“Prije nekoliko godina, sa brisanjem svih ulica u Goraždu osnovna škola u Goraždu koja se zvala „Nikola Tesla“ prommijenila ime je u „Husein efendija Đozo“.)

Pa ipak, ne samo Srbi zapinju za Đozinu nacističku prošlost iako je “svoje odslužio” iako ga je Islamska zajednica rehabilitirala, iako je postao Titov prevodilac, jer ga SDA i IZ istura kao pandan zločinačkoj ekipi Draže Mihailovića, Mile Budaka…

Zašto ne bi i Bošnjaci i Srbi, a i Hrvati, pa i antifašisti svijeta zajdno obilježili ovu godinu kao godinu bošnjačkih antifašističkih rezolucija i nazvali makar jednu ulicu po nekoj od brojnih rezolucuja, umjesto da se svađaju oko toga ko je gori, ko će prostačkije iskazati svoje rasistitčke i fašističke ideje. Sada Dodik prostački u svom stilu napada mješovite brakove kojih se SDA-IZ davno odrekla. Izetbegović mu pruža šansu za politički spas izjavom na jednoj TV kako za Dodika glasaju loši glasači Srbi, kao da za B. Izetbegovića glasaju dobri Bošnjaci. On također gubi utjecaj i vlast, ali se otima, kao i Dodik i Čović, koje đuture pomaže međunarodna zajednica, botove da i ne spominjemo… B. Izetbegović upravo se pravda Dodiku i Dodikovim Srbima kako su genocid počinili pojedinci. To je neistina. Iza genocida stoji država. Ona planira, osigurava ljudstva i materijalna sredstva od pogubljenja, protjeravanja, logora, urbicida – do premještanja masovnih grobnica i negiranja genocida. Uostalom, postoje dva svjetska suda koji sude državama za genocid, i pojedinačnim izvršiteljim genocida u ime države.

U Banjoj Luci je 1941. napisana jedna od prvih rezolucija upućena ustaškim vlastima koju su potpisali najugledniji Banjalučani, Bošnjaci, muslimani, među njima i dvojica bližih rođaka novinara i publiciste, velikog borca protiv kriminala u IZ, hadždži Bedrudina Gušića. Onaj ko je potpisao tu i takve rezolucije, tim je potpisom osudio sam sebe na smr presudu, suočio se sa oduzimanjem imetka, odvođenjem i njega i najdražih mu u ustaški logor Jasenovac. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su hrabri, jedini iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Bažnjo Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima,

I dok je banjalučki biskup Franjo Komarica pisao Karadžiću pisma i zamolnice, upozoravao ga na zločine prema katolicima, tražio da se od zla odustane, oslovljavajući ga sa “gospodine predsjedniče” uzdajući se da će umilosti monstruma, genocidnog fašistu da se makar malo uljudi poslije svih strahota i počinjenog genocida u Prijedoru, Banjoj Luci, tadašnji muftija Banjalučki Ibrahim Halilović i predsjednik Islamske zajednice Bedrudin Gušić, dobili su 10. aprila 1993. pismnen poziv četničkih vlasti Banja Luke da dođu na sastanak s Krajišnikom, kako bi mu iznijeli probleme Muslimana, ali su odbili susresti se s Krajišnikom. Pismnim odgovorom u kojem su taksativno pobrojali zbog čega ne žele susret s Krajišnikom, gradska uprava je ponovno inzistirala nasastanaku u već zakazano vrijeme, ali r. Halilović i Gušić su opet odbili susret sa Krajišnikom, jer sa četnikom fašistom se nema šta razgovarati. Nije im bilo lahko objasniti Banjalučanima taj gest koji većina nije begenisala. Ni 1993. ni kasnije, antifašisti nisu odsutali od duha muslimanskih rezolucija. Ali, i prije rata, tokom rata, poslije rata – Alija Izetbegović je s Krajišnikom tikve sadio, a usprotivio se Americi u namjeri da ukine genocidni SDS u kojem je Krajišnik zauzimao najviša mjesta. Kao haaškom presuđenom ratnom zločincu, mediji naklonjeni SDA ustupali su prostor jer je “odležao svoje,” mada se nikad nije rehabilitirao i od četnika kako bi postao čovjek.

Nikad se ni Alija Izetbegović, Mladi musliman, ni nakon što je “odležao svoje” nije rehabilitirao i postao istinski građanin RBiH, predsjednik svih građana… On je i dalje ostao pučista panislamista, kako prema državi RBiH tako i Islamskoj zajednici, a njegovim stopama korača i sin mu Bakir, što je sve voda na mlin sh-projekta.

Muftiju Banjalučkog u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića (1910 – 1997), fašistički sljedbenici četničke ideologije pokušali su zaklati 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadije.

– Jedan od pijanih i uniformisanih mladića bacio je flašu pred njega, a zatim mu komad stakla stavio pod vrat. Ni sama ne znam otkud mu hrabrost i snaga, ali on je uhvatio mladića i doslovno ga odigao od zemlje. Zatim je pritrčao svijet iz dućana, spasili su ga i na tome se završilo – govori nam Beba Kapidžić, kćerka Alije Kapidžića, gradonačelnika Banje Luke, vojnog imama, uglednog majora stare Jugoslavije, jednog od inicijatora i potpisnika Rezolucije. kojoj je ef. Zahirović bio zet, odnosno suprug njene najstarije sestre Azize.

Efendija Zahirović – Bio je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati. Bio je jedan od potpisnika banjalučke rezolucije 1941. a doživio je da ga četnik 1992. pokuša zaklati na sred čaršije. To je mu je hvala za spašavanje Srba u Drugom svjetskom ratu. Kada je umro, nije ukopan u haremu Ferhadije, nisu dali Srbi. Nikom ne pada na pamet dati ime neke banjalučke ili sarajevske ulice po rahmetli Zahiroviću i tako makar malo spasiti svoj obraz. Preči su srpski mitski junaci, Rđe Zlopogleđe, kraljevi-luzeri i turski vazali, Kobilići, koji nemaju blage veze ni s Banjom Lukom ni s Bosnom. Preča je Aziza Šaćirbegović jer peče ukusne pite

Ef. Zahiroviću devedesetih godina oduzimana je i imovina, ali on ni po koju cijenu nije želio napustiti kuću. Ostat će upamćen kao glavni imam džamije Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom. Umro je 1997. prirodnom smrću i sahranjen je u Banjoj Luci.

– Zahvaljujući tadašnjim političkim okolnostima, nije ukopan tamo gdje mu je uistinu mjesto, pored Ferhadije.

Istaknuti banjalučki publicista Aleksandar Ravlić zapisao je:

– Jer, napadnuti efendija Zahirović je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati s obzirom na to da je u Banjoj Luci bio jedini živi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalučki muslimani ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirović bio je njen zagovornik i jedan od prvih potpisnika! (dialogos.ba)

Koliki su značaj imale banjalučka i druge rezolucije, svjedoči podatak se na 1944. godine na njih osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima (da priđu četncima, za što je agitirao i član njegovoh Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić), između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana – prvaka, redak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“ Valjda ih je zato Draža i pokao sa svojim četnicima.  

U to vrijeme, Europu je gazila Hitlerova nacistička čizma, vladao je strah, tajac i muk. Niko, ama baš niko osim Bošnjaka nije digao svoj glas protiv nacističkog genocidnog zatiranja Srba, Jevreja i Roma širom Bosne. U tu čast i sjećanje, u svakom našem mjestu, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću makar jedna ulica ili trg trebali bi nositi ime po banjalučkoj Rezoluciji ili po istaknutim potpisnicima, incijatorima. To bi u Banjoj Luci, Bosanskoj Dubici i svakom mjestu pod svojim kontrolom, Srbi i sami trebali učiniti.

Zar ne bi nekoj ulici ili trgu u Sarajevu trebalo dati ime Ulice (Trga) žrtava genocida!

U  Banjoj Luci manjka 80.000 Bošnjaka i Hrvata! To je najprognaniji grad na svijetu, što je genocid po definiciji. Koga briga, osim za harčenjem vrijedne vakufske imovine u Banjoj Luci, zatiranja muslimanskih matičnih knjiga ravnanjem mezara na kojima niču zgrade srpskih tajkuna. U Parlamentu BiH sjedi i Nenad Stevandić, četnik, koji je hvatao Banjalučane i trpao ih u crvni kombi nakon čega im se loše pisalo… Za svaku četničku izjavu, on dobija bez komenatara novinara, prostor u medijima, kao i Dodik, Stanivuković, Majkićka, koja je za smao jedan dan fingirane penzije, dobila otpremninu parlamenta od 30.000 KM. Najveći dušmani države RBiH, time i Bošnjaka nagrađeni su luksuznim uredima, skupocjenim limuzinama za opstrukciju države, poput Špirića, Radmanovića, Krišto. Najveći kriminalci u svakom pogledu su na slobodi

O bošnjačkim rezolucijama trebali bi učiti đaci i iz kućne predaje i iz udžbenika, a i Srbe bi trebalo svaki dan podsjećati na atifašističku hrabrost njihovih susjeda Bošnjaka…

Kada bi nazvali neku ulicu po banjalučkoj Rezoluciji, onda bi i SDA i IZ i svi mi jasno poručili genocidašima i izvršteljima udruženih zločinačkih pothvata kako nismo isti kao i oni i kako nam nije mjesto u društvu sa Dražom, ali ni sa Đozom i Busuladžićem. Ali, morali bi se odreći i Alije i Azize. Naši dični preci stavili na kocku svoje živote da bi spašavali očeve čiji sinovi će ih klati u zadnjem ratu. Tako bi rehabilitirali, od zaborava otrgli te rezolucije, pa bi i Srbe i Hrvate podsjetili na naš ljudski duh i ispunjenu civilizacijsku i vjersku zadaću obrane bližnjeg svog. Time bismo se distancirali ne samo od fašista, nego i od kriminalnih struktura kleronacionalista i sledbenika Mladih muslimana u SDA i IZ i njihovog koketiranja sa fašistima u Drugom svjetskom ratu, ali i ovim današnjim s kojima su u koaliciji od 1992. a koji su počinili genocid i združene zločinačke pothvate. Ovako, ni krivi ni dužni zbog SDA i IZ moramo biti u istom košu sa onima koji su krenuli da nas istrijebe, zahvaljujući nam se tako na hrabroj zaštiti od fašizma.

“Selam ćeš Hitleru!”

Dok su Bošnjaci hrabro ustajali u obranu svojih komšija od ustaša, i reis Spaho i Mustafa Busladžić i Husein Đozo priklanjali su se baš tome fašističkom režimu. Oni su svoje selame slali Hitleru i preko Pavelića i jerusalimskog muftije Al- Huseinija koji je pokušao sve muslimane svijeta vezati za Hitlera i po tom poslu dolazio je i u Bosnu, vršio smotru Handžar divizije. On se od okupatora Engleza htio osloboditi uz pomoć Hitlera. Vodstvo muslimana se odreklo Kralja i Sbije, priklonilo se Paveliću, kako bi došli u milost Hitleru i uz njegovu pomoć ostvarili svoj san o panislamičkoj državi u okrilju Trećeg Reicha. Nije lahko bilo voditi muslimansku politiku u Bosni, nikad, a pogotovo tad. Ali, Bošnjaci su se rezolucijama protiv ustaškog terora svrstali među antifašiste, a veliki dio njih pristupio je narodno-oslobodilačkom antifašističkom pokretu. Poginuli su boreći se za slobodu i obnovu državnosti BiH.  To je ono čime se trebamo dičiti, svaki dan i na svakom mjestu podsjećati na njih, a ne odavati počast slugama okupatora  ženi MM koja peče ukusne pite.

Zar nije paradoks da reis Spaho kao poglavar muslimana u fašističkoj NDH, Đozo kao pobornik politike Hitlera u istrebljenju Jevreja, Busuladžić antikomunist i antisemitist, potpisnik jedne rezolucuje protiv ustaške politike, ali i kao onaj koji je podržavao ideju progona Židova u Sarajevu, dobiju svoje ulice umjesto još nekog od preko četrdeset narodnih heroja, Bošnjaka-muslimana antifašista, vijećnika ZAVNOBiH-a ili mnogih zaslužnih intelektualce, anitfašita i političare poput Hamdije Pozderca, generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera. Oni su stvarali i branili Bosnu, ovi su zaslužni što Bosna nestaje. Rušenjem Hamdije Pozdreca, koji je uz Branka Mikulića, jedan od tvoraca moderne Bosne, počeo je genocidni proces rušenja države RBiH i uništenja Bošnjaka. Pozderac je žrtva četnika obrijanih brada.

Ulica propagatora fašizma Mustafe Busuladžića nosila je prethodno ime Faruka Midžića. Faruk Midžić je narodni heroj poginuo u posljednjoj bici za oslobođenje Sarajeva od fašista. Nije li to u najmanju ruku drsko i bezobrazno kao atak na povijest i zdrav razum!?

Nije li sramota nekadašnju Srebrenička Ulicu, pa Ulica Ivana Krndelja, komniste od osnutka KPJ, narodnog tribuna, kojeg su ustaše strijeljale 1941., zamijeniti imenom žene Mladog Muslimana Azize Šaćirbegović koja razvija ukusne pite! Sve je to opaki uronički posao na uništenju države BiH i Bošnjaka.

Neupitno je da je herojsko djelo potpisati rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika (teror nad Srbima, Jevrejima, Romima) kako je to učinio Mustafa Busuladžić. To je antifašizam za odlikovanje i naziv ne jedne ulice, ali, da je ostao na tome. Ali, on se priklanjao Hitleru, podržavao njegov nacistički plan iskorjenjivanja Jevreja, pa je potpis na Rezoluciji licemjerje, skakanje sebi u stomak. To je gore od “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!” To je po onoj, i jare i pare.

Kada je u Handžar diviziji, u kojoj je Đozo bio glavni imam, izbila pobuna, pobunjenike je izdao imam Malkoč.

Postoji spomenik pobunjenicima Handžar-divizije, prve pobune protiv Hitlera u Europi (sic!) koje im je u gradiću Vilfranšu (Villefranche de Rouegue), u Francuskoj, podigao francuski Pokret otpora.

Spomenik pobuni dijela 33 SS Handžar divizije u francuskom gradiću, Villefranche de Rouegue (Vilfranše) pobuni u kojoj nije učestvovao Husein Đozo, imam te Divizije. Da pače, jedan od imama je izdao pobunjenike Nijemcima i pobuna je u krvi ugušena strijeljanjem pobunjenika (Trg pobunjenika sa kipovima prikazuju muškarce koji padaju pokošeni mecima. Rodinov uticaj uočava se u toj skulpturi Vanje Radauša.)

Na spomeniku su uklesane ove riječi zahvalnosti pobunjenicima:

Mučenicima, borcima za slobodu koji su se pobunili protiv nacizma 17. septembra 1943.

u Villefranche de Rouergue, odmarajući se ovdje i na nepoznatim mjestima

Vjerno zahvalni, njihovi sunarodnjaci, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Villefranchoises i Villefranchois

Divizja do tada nije bila u Bosni, nego na Istočnom frntu. Još nije počinila zločine u Bosni. Izgraditi u Bosni spomenik pobunjenicima u Handžar diviziji protiv Hitlera, bio za Srbe iritirajući i neprihvatljiv, opravdanje simatizerima Draže Mahajlovića za njegove zločine i zločine četničkih divizija koji su stvrili pogodno tle za formiranje Handžar divizije. To bi bio prst u oko svim antifašistima Bošnjacima.

Zločini koje je kasnije počinila Handžar divizija u Srijemu pravdani su osvetom za četničke pokolje u Istočnoj Bosni; Himler i Hitler su upravo računali da će na želji za osvetom pridobiti muslimane za pristup 13. SS diviziji su se odlučili formirati tu zloglasnu nacističku diviziju. Ali, za razliku od Srba, muslimani su ipak nerado išli u tu nacističku vojsku. Zato su ih hvatali u iznenadnim racijama i nasilno mobilizirali, a prilikom jedne takve racije, dograbili su i Srbina Vladimira Perića Valtera, kasnijeg narodnog heroja, kojeg su tuzlanski antifašisti KPJ jedva spasili nasilnog odvođenja u Handžar-diviziju… Da li su i pobunjenici protiv Hitlera u Francuskoj kojima je podignut spomenik, bili nasilno mobilizirani, to je pitanje za historičare.

Još malo o Đozi, ali i antifašisti, književniku Dervišu Sušiću, velikom I habrom kritičaru Mladih muslimana, ali I kukavice kada je Tito u pitanju

Branitelji lika i djela Đozina tvrde da je on “odležao svoje” – pet godina zatvora, oduzeta građanska prava ted a je to dovoljno za rehabilitaciju.

Poslije zatvora, Đozo se zaposlio  u državnom sektoru. Predavao je i na Medresi u Sarajevu, bio omiljeni professor. (Vidi kod prof. Safeta Kadića, Facebook)  Zauzimao je visoka mjesta u Islamskoj zajednici.

Ali, čim takvome dadneš naziv ulice, odmah gubiš pravo kritikovati one koji presuđene ratne zločince na Tribunalu u Haagu, koji su pomilovani nakon odležane dvije trećine kazne u zatvorima hotelskog tima za Zapadu koji se vraćaju u politiku kao da ništa nije bilo.

Zašto davati ime ulici po Đozi koji je bio, po tvrdnji onih koji su ga poznavali, bio čak fini gospodin i ulema, ali koji se priklonio Himleru i Hitleru i bio imam 13. Handžar divizije?  Je li se računalo na prigovore antifašista? Da li se time htjelo gurnuti prst u oko Srbima i dati povoda da pravdaju svoj fašizam i nacizam, kakav mnogi ispoljili u  Drugom svjetskom ratu i riješili židovsko pitanje prije Hitlera? Da se time želila pružiti šansa četnicima za osporavanje sudski dokazanog genocida? Tako svi, i krivi i nevini, postaju isti.

SDA-IZ i nogama i rukama kopaju da nas izjednače sa Dražinim i Karadžićevim Srbima, Bobanovim Hvatima, pa tako i davanjem naziva ulica po u najmanju ruku kontroverznim ličnostima, ali svakako ne pravim antifašistima. Ne jednom su uradili isto što i Srbi ili Hrvati, čak su se I Bosne odrekli lažući da je se doriču svi Srbi I Hrvati. Tada je u Armiji RbBiH trećina njenog sastava bila opunjena Srbima, Hrvatima i “ostalim.”Sjetimo se samo BANU koja je pandan srpskoj akademiji u Banjoj Luci i hrvatskoj u Mostaru, iako postoji državna. Mnoge su državne institucije ukinuli, a Zemaljski muzej je zakovao svoja vrata jer nije bilo para ni za grijanje. Ali, SDA je ima novca za zajedničke iftare, naprimejer. (Ne jednom me je neki bot SDA žestoko izvrijeđao što argumentirano kritikujem SDA i IZ, poručivši mi kako se trebam ugledati na Srbe i Hrvate koji brane svoje zločince poput Karadžića i Mladića!)

Zločinački dvojac opasnih namjera SDA-IZ bi morao prestati lagati kako će ukinuti ime RS, ili hvaliti se kako je ukinuo dan genocidne RS. Nije je trebao ni stvarati, a kad već jest, onda treba ukinuti RS jer je nastala na genocidu. Ali, Bakir Izetbegović ne bi bio „prvi u Bošnjaka“ ako ne bi javno izjavljivao kako je RS neupitna i da je neće ukinuti ni jedan pametan Bošnjak. Baca nam prašinu u oči o 9. januaru, zatim ukidanja imena RS, ali genocidnu RS ne da. Ne da ni Dodika koji otvoreno ruši državu! Stoga se i najpametniji Bošnjaci, sve goli mislitelj do mudraca, miri sa Daytonom i genocidnom RS, kao Esad Duraković. Zlatko Dizdraveć, Danial Hadžović koji čak prostački vrijeđa one koji mu ukažu na neodrživost ilegalnog Daytona. Dizdarević pak zna ono što ni sam Biden možda još ne zna, pa tvrdi kako Biden neće ukinuti Dayton, nego ga reformirati (kako bi ostala u životu genocidna RS.) Možda bi Biden i ukinio RS, ali bošnjačko-muslimanski sufleri i Daytonci to mu neće dozvoliti. Jednog od najopsanijih, Hairsa Silajdžića, daytonski mediji poput Hadžifejzovića vade iz naftalina da bi prosipao javno pamet o reformi Daytona, Bidenu, s kojim je u vezi s tim na telefonskoj vezi. Mediji i novinari poput spomenutog, uvijek daju više prostora negatorima genocida i države RBiH od isinskih boraca za pravo graansku državu.

Umjesto mosta žrtava četničkog genocida u II svjetskom ratu u Goraždu, Most Mladog muslimana i veliezdajnika Alije Izetbegovića

Goraždani su poslije Drugog svjetskog rata sve do pojave SDA, pokušali imenovati most na Drini po žrtavama četničkog terora. Na tom mostu poklane su stotine muslimana od strane Dražinih koljača. Pred zadnji rat se učinilo da će Goraždani i uspjeti u namjeri da trajno obilježe most na kojem je počinjen četnički genocid nad Bošnjacima, ali ispriječio im se tamošnji muftija Efendić sa SDA jurišnicima, pa je most na Drini dobio ime Alije Izetbegovića. Prije tri godine, čuvajući uspomenu na Aliju, srednjoškolci su most prefarbali, ali ne u zeleno.

Malo poslije četničkog pokolja 1942. goraždanski imam posadio je za istu bajramsku sofru četničke saveznike ustaše, Italijane i Nijemce! Ovako im je vazio:

“Čini mi osobitu čast… kao predstavnik Islamske vjerske zajednice, u ime osamnaest tisuća muslimana goraždanskog kraja, u ime svoje, kao i u ime građana, pozdraviti nam mile goste. Osobito da mogu za jednom sofrom pozdraviti predstavnike triju prijateljskih vojski, vojne predstavnike Velikog Njemačkog Rajha, Velike Italijanske Imperije i Nezavisne Države Hrvatske.” (“Parergon,” Sušić, str. 131.)

Goraždanski imam je namjerno smetnuo s uma da su Titovi antifašisti bili oslobodili (i) Goražde. Zato je i posadio predstavnike “sila osi” za bajramsku svečarsku sofru, pa serbez pristupio Hadnža-diviziji.

Derviš Sušić nije naveo ime tog goraždanskog. Moguće je da se radi o Đozi.  On je svoj “Paregon” koji je utemeljio činjenicama koje je prikupio imajući pristup arhivama jugoslavenskih javnih i tajni službi, objavio nakon rehabilitacije Huseina Đoze. Moguće je da je baš Đozo izgovorio riječi bajramske dobrodošlice ustašama, Nijemcima i Talijanima, fašistima u Goraždu.

Duo SDA-IZ je vratio Đozu u Goražde, tako što su protjerali naučnog genija Nikolu Teslu čija je ime nosila škola. Nikola Tesla je izumio struju, razgonio mrak, ali nema tog svjetla koje može utrnuti mrak u glavama kojima vlada SDA-IZ.

Iako dobrovoljac-nacista, Đozo je postao Titov prevodilac za arapski jezik, pa hrabrom partizanu Sušiću nije ni na um palo spomenuti Đozino ime ispod bajrmaske dobrodošlice nacistima, niti Tita podsjećati da je Đozo bio iamm u Handžar-diviziji. Tito je ionako znao sve.

Klanjajući dženazu poklanim Bošnjacima Istočne Bosne u II svjetskom ratu, Alija Izetbegović se neposredno pred zadnji rat kleo na Drini kako Bošnjake više neće niko nikad klati. Potom ih je umirivao kao janjad za klanje lažima kako rata neće biti, pa se ubrzo dogodio pokolj i genocid u Istočnoj i čitavoj Bosni, nakon čega je četnike nagradio državom u državi.

(Izvještavao sam iz Šipova za TVSA i “Večernji list” negdje 1991. kada je u Šipovu klanjana dženaza četničkim žrtvama pobijenim Drugom svjetskom ratu. Ni godina nije prošla, a ubijen je Mehemed Ganibegović četničkom rukom na sred ulice, o čemu sam objavio vijest na TVSA. Ganibegović je ubijen ni kriv ni dužan. Njegovim ubojstvom počeo je novi terror nad Bošnjacima, ubijanje i progon. U daytonskim medijima se piše o ubojstvu srpskog svata u Sarajevu kao povodu za rat, a r. Ganibeogovića u medijima niko i ne spominje. Srpski svat je ubijen slučajno, Ganibegović namjerno. Srbin kao žrtva je čak i historijski bitan, a Bošnjak iz Šipova uopće nije važan. 

Da li baš zbog svih tih nedjela, Mladi musliman Alija Izetbegović je okićen epitetetima koje mu nesebično i nekritički daju njegove slijepe pristaše. Biva, on prvi predsjednik BiH (sic!), otac nacije, pejgamber (tobe ja-rabi!), pa ga časte  nazivima imena ulica, mostova i trgova. Džaba što je udarnički uništavao i državu i Islamsku zajednicu, što nastavlja i sin mu Bakir, što u konačnici znači uništenje i Bošnjaka muslimana.

Zato je Tuđman odlikovao Aliju, a Srbi mu duguju spomenik kakav zaslužuje i njegov sin Bakir koji nastavlja očevo djelo, poslušno sluša turskog diktatora Erdogana kojemu je njegov otac Alija ostvaio Bosnu u amanet. Obojica, i Erdogan i Bakir, pozdravljaju se sa četiri prsta – pozdravom u zabranjenog Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Priličilo bi im da se pozdravljaju i sa tri prsta!

Utihnue su fanfare, minuo strah i radost oko svečanog ustoličenja 46. američkog predsjednika Jospha Bidena, ali Daytonci ne prestaju utrkivati se ko će mu bolje pročitati planove za Bosnu, ali bez skidanja luđačke košulje.

Kao što su naši stari nekada voljeli sultana i ginuli za njega i u bitkama sa Rusima, kao što su se prvo otimali, pa priglili Franju Josifa i ginuli za nj u Prvom svjetskom ratu, nakon što su se razočarali u lažna obećanja Kralja i u novu otadžibinu, tako su se mnogi su se Bošnjaci okrenuli Paveliću, NDH i Hitleru. Postali su „hrvatsko cvijeće.“ I u Francuski pokret otpora pobunjenike Handžar smatraju Hrvatima (Park Hrvata), muslimanima iz Bosne. Danas su mnoge bošnjačke oči uprte u Bidena. Oni bi da bi im američki Predsjednik sređuje stanje u rođenoj kući, otklanja haos za koje su krivi i domaći veleizdajnici i njihovi sljedbenici – veliki i mali muslimani, a i američki Demokrati koji su ispunjavali njihove želje.

Taško kući koju sređuje i vodi tuđin!

U petak 21. januara 2021. mediji su objavili vijest da je za zločine mudžahedina na deset godina zatvora osuđen general ARBiH Sakib Mahmuljin, komandant Trećeg korupusa ARBiH jer je znao za te zločine, a nije ništa poduzeo da ih spriječi ili kazni počinielje. Presuda nije pravomoćna.

I pored Armije RBiH koja je bila toliko snažna da bez mudžahedina oslobodi zemlju, SDA-IZ su Armiju u svakom pogledu potkopavali MM na čelu sa A. Izetbegovićem dok je nisu zamijenili stranačkom vojskom po ugledu na Karadžićeve Srbe i Bobanove Hrvate. Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su nam uz pomoć Tuđmana podvalili mudžahedine, među njima krvoločne zločince da bi njihovim zločinima dokazali kako smo svi isti.

Stiže tužna vijest o smrti Mirjane Furlan, velikog imena jugo-glumišta. Kao Srpkinja, iako veliki umjetnik i humanista, nije mogla optstati u Tuđmanovoj Hrvatskoj gdje je bila izložena najgorim pogrdama i uvredama i kad je napustila Hrvatsku. Izgubila je dom, stan koji su joj oteli u Zagrebu, nije mogla vratiti, ali joj duhovnu veliku kuću, koji je sa sobom pnijela kao i sve izbjeglice, nisu mogli oteti. Živjela je u Americi gdje je nastavila uspješnu glumačku karijeru. Neka joj Mirjani Furlan pokoj vječni!

Mira Furlan u jednom interviewu: Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.” Kako god za život pokojna Mira Furčan osjećala loše, mada ništa nije na žao učinila nikome, tako se osjećaju i svi oni koji ne zapristaju za fašistima, nacistima, rasistima, ma ko oni bili, makar bili u nemilosti sljdbenika fašista i nacista

U jednom interviewu Mirjana Firlan je rekla: “Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.

U tu izjavu se sasvim dobro uklapa i daytonska Bosna i Hercegovina.

Tim riječima pokojne Mire Furlan privodim kraju ovaj dugi tekst.

Dok god postoje uspomena na Huseina Gradaščevića, muslimanske rezolucije iz 1949., dok god postoje muslimanski antifašiti, dokumenti i sjećanja na vijećnike ZAVNOBiH-a, narodne heroje, Aliju Sirotanovića, Hamdiju Pozderca, Divjaka, Šibera, Halilovića, Dudakovića, Alagića…, dok god ima slobodarskoog duha i postoje lojalni građani Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Bošnjaci.., biće Bosne i bez Bidena, ali mi Bošnjaci se moramo osloboditi šuge kojom smo se osrabali od udruženong u zločinačkog dvojca SDA – Islamska zajednica. Tada ćemo biti bliži i sebi i državi RBiH, islamu i civilizaciji, daleko od nacizma i fašizma koji se žilavo brani i otima.

Ovdje se može pročitati Peticija građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa o promjeni naziva ulica u tom gradu:

https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/

Francis A. Boyle: LAVROV JE NAMJERNO TEŠKO PREKRŠIO DIPLOMATSKI PROTOKOL I ON TO ZNA; POHVALA KOMŠIĆU I DŽAFEROVIĆU

“Da, to je bila teško kršenje Diplomatskog protokola od strane Lavrova i on to zna, učinio je to namjerno. I Komšić i Džaferović su bili u pravu što su bojkotirali sastanak s njim,” izjavio nam je prof. dr. Francis A. Boye, ekspert međunarodnog prava, autor Tužbe RBiH za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, zastupnik RBiH po toj Tužbi na Svjetskom sudu pravde, povodom posjete ruskog ministra Lavrova našoj državi, diplomatskog skandala koji je izavzao nepoštivanjem njenih znamenja.

Prof, Boyle je vrlo zadovoljan odlukom Komšića i Džaferovića da odbiju sastanak sa Lavrovim:

Pohvaljujem naša dva predsjednika što se nisu sastali s Lavrovom u ovim okolnostima!

Kazao je također kako naše država ima pravo tužiti i Rusiju (uz UK, Hrvatsku…) na Svjetskom sudu zbog suučestvovanja u genocidu.

Prof Boyle je dodao da njegove izjave želi da budu objavljene i na engelskom i na bosanskom jeziku.

“Bilo bi fino i na ruskom!” rekao je!

Evo originalne izjave prof. Boyla i prijevod na ruski jezik uz pomoć Google-a.

Prof. Francis A. Boyle: “Yes, this was a Grave Breach of Diplomatic Protocol by Lavrov and he knows it and he did it on purpose. They were both Komsic and Džaferovic correct to boycott meeting with him. I commend our two Presidents for not meeting with Lavrov under these circumstances!

“I offered to sue Russia at the World Court for aiding and abetting genocide against us as far back as December 1992.” fab.

Prof Boyle je dodao: “You could publish my statement in English and in Bosnian if you want to translate it; published also in Rusian language, that would be fine!

Профессор Фрэнсис А. Бойл: “Да, это было грубое нарушение Лавровым дипломатического протокола, и он это знает, и он сделал это специально. Они оба были Комшич и Даферович правильно бойкотировать встречу с ним. Я благодарю наших двух президентов за то, что они не встретились с Лавровым в этих условиях!” “Еще в декабре 1992 года я предложил подать иск против России во Всемирный суд за пособничество и пособничество геноциду против нас.” На английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. Вы можете добавить: я благодарю наших двух президентов за то, что они не встречаться с Лавровым в этих условиях! Если вам нравится публиковать мое заявление на английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. На русском языке тоже было бы хорошо!» (Translated by Google)

In memoriam Vahid GAČIĆ – Car SPORTSKI SIMBOL NAŠEG GRADA, PRIJATELJ

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car (prvi s lijeva) i njegovo ribarsko društvo na vrelu Sane

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Slavna ekipa “Slobode” – Car prvi s desna u lijevo

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

“Bujrum” Derviša Sušića: Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić i Vahid Gačić Car (Photo I. Halilović)

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

In memoriam Mitra KOSTIĆ – MOJA UČITELJICA ŽIVOTA

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.





Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Naš II razred osnovne. u sredni je učiteljica Mitra, do nje učiteljice Momirka i Serafina Photo: Sulejman BALIĆ, 1955.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Opis fotografije nije dostupan.

Top of Form

Napiši komentar

In memoriam Zarif ef. Smajlović – UZORITI NARODNI HODŽA, GRADITELJ I DOBROTVOR

U Glogovcu nedaleko od Cazina, nedavno je od korone u 69. godini života umro Zarif ef. Smajlović.

Za Zarif efendijom tuguje njegova životna saputnica hodžinica Kada, sinovi Asmir, Amir i Midhat, rodbina i prijatelji, džematlije, kao i svi oni koji su ga poznavali, ne samo u rodnom Glogovcu, nego i u džematu Polje gdje je decenijama bio imam; žaliće ga i mnogi drugi koji su imali prilike sresti se i upoznati ga, makar i jednom klanjati za njim, slušati njegovu hutbu.

Zarif ef. Smajlović

Imao sam priliku više puta sresti Zarif efendiju.

Kao brižan imam,  Zarif. efedija zalazio je u kuće svojih džematlija, u radosti i tuzi, uvijek pri ruci spreman pomoći, radostan u veselju svoga džematlije kojemu se našao sin – tužan, zbog smrti svoga džematlije. Bio dostojanstven, umjeren u svemu, primjer drugima što mu je Islam nalagao kao vjerskom službeniku, čovjeku koji je nikao i ostao do kraja života u svoj narod, svoj džemat, svoju vjeru.

Davno sam upoznao Zarif efendiju.

Dolazio bi redovito u posjet mome badži rahmetli Omeru i njegovoj Seni.

Tada smo nas trojica nadugo i naširoko razgovarali o politici, kao i Islamskoj zajednici – sudioniku te i takve SDA politike. Nije bilo ni jedne teme koju bi dotakli, a da Zarif ef. nije iznio svoj kritički, na čijenicama utemeljen stav. Nikad se nismo sporječkali, mada smo se bavili temama koje nisu baš za svako hodžinsko uho. Bio je jednako kritičan i prema SDA-vrhuški, ali i prema Mustafi Ceriću, kao i svojim kolegama koje je poznavao ili o kojima nešto znao posredstvom medija, a nisu mu bili po meramu. Stoga sam Zarif ef. cijenio kao dragocjenog sugovrnika koji kritički misli, ne ustežući se iznijeti ili potvrditi kritike na račun dvojca SDA-IZ.  S druge strane, Zarif ef. je uvažavao i Omera i mene kao sugovornike, cijenio je Omera kao učitelja i džematliju, susjeda, begenisao je moj novinski rad, i onaj prije rata, i uz rat, i poslije rata.

Zarif ef. i hodžinica su na bajramluk odlazili kod džematlija, pa bi dojdi kod Omera i Sene. Hodža Zarif ef.je dolazio sa osmjehom na licu, srdačan i drag, ko brat; hodžinica bi uz Bajram slala baklavu i druge slastice.

Inače, kad god bi čuli da smo stigli kod Omera i Sene, oboje su, i Zarif. ef. i hodžinica dolazili da nas vide i pozdrave iskazujući radost da smo ponovno tu. Mi smo uzvraćali sa istom toplinom, srdačnošću i radošću.

Safovi u džamiji u Polju

Malo sam se, ako hoćeš, ogriješio i o Zarif ef. i o džemat u Polju. 

Naime, u Krajini dugo traje trka ko će bolju, skuplju, prostraniju džamiju, sa višim minaretom od onog u sisjednom selu, podići. U tome se ne rijetko i pregoni. Tako, i u Polju odlučili pokraj postojeće, starinske džamije, podići novu, veću i prostraniju. Pitao sam se da li im ta džamija treba, trošak je bio golem. Ali, kada sam vidio koliko svijeta o džumi dolazi u džamiju, ispravio sam svoje mišljenje. Da, Polju je trebala veća džamija; staru su odlučili pretvoriti u muzej u kojem bi  čuvali i njegovali slobodarska tradiciju ovdašnjih Krajišnika, uspomene na borce Armije Republike BiH koji su pod bijelim nišanima ukopani u obliženjem mezaru, među kojima i Asmir, sin jedinac Omerov i Senin.

I ef. Zarif kao glavni inicijator i pokretačka snaga u izgradnji nove džamije, zajedno sa sinovima, zavrnuo je rukave i bio primjer svima u brizi oko radova i u radovima samim. Dosta je i vlastitog novca uložio u novu džamiju. Ko radosniji od Zarif efendije kada je džamija bljesnula sjajom i ljepotom i otvorena, kada se začuo ezan sa njene vitke munare, kada je o džumi dupke puna.

Džamija u Polju

Zarif efendija i njegova Kada su stanovali u novoj džematskoj kući, a kad je Zarif ef. otišao u mirovinu, u džamiju u Polju dolazio bi od svoje kuće u Glogovcu.

Govorio mi je da ima želju podići džamiju tamo gdje je najpotrebnija, ali sam o svom trošku nije mogao.

Kada je počela gradnja džamije u njegovom rodnom Glogovcu, Zarif.ef. je ponovno odriješio svoju kesu i darivao 17.000 maraka. Nijetio je o svom trošku podići munaru, ali Bog Dragi ga uze k Sebi.

U mojim sjećanjima Zarif ef. Smajlović ostat će lijepoj uspomeni.

Bio je pravi narodni, starinskog kova hodža, onaj koji svojim primjerom i u Mektebu i u džamiji, iskreno i predano svjedoči o svjetlu vjere Islama. Zračio je smirenošću i dobrotom, kao učen i poštovan imam.

A kad ako Bog da ova kuga projde, pa se ponovno najdem u Bosni, otići ću na mezar svoga prijatelja Zarif efendije Smajlovića i proučiti mu El Fatihu kao i danas, daleko od Bosne, moleći Boga da ga čuva u najljepšem mjestu u Džennetu.

ANTI-REFERENDUMSKA MUSLIMANSKA DRŽAVA Čije su narodne želje

Esad BajtalAutor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.

M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

“The Guardian” CLINTONOVI DOKUMENTI KAO PODSJETNIK KAKO SU SJEDINJENE DRŽAVE BILE SPREMNE PUSTITI BOSNU NIZ VODU

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Piše:

Julian Borger, Washington

Objavljeno 26. jula 2020. 10.30 BST 98

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Kada je Srebrenica prije 25 godina pala pod udarom srpskog separatističkog napada, bosanska Vlada predvođena muslimanima bila je zapanjena masovnim ubistavima koja su činjena u maloj enklavi. Isto tako bosanski su zvaničnici bili zaprepašteni kada je izravni odgovor Washingtona na to bio nagovaranje na nove ustupke – uključujući i prihvatanje eventualne podjele njihove zemlje po etničkim linijama.

Deklasificirani dokumenti iz tog razdoblja i razgovori s nekim od glavnih aktera odražavaju odlučnost Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da po svaku cijenu pronađu rješenje trogodišnjeg sukoba prije nego što njegova predizborna kampanja ozbiljno započne 1996. – čak i ako je to značilo nagrađivanje lidera bosanskih Srba za njihovu politiku etničkog čišćenja odobravanjem njihovog glavnog cilja: otcjepljenja.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka pobijeno je nakon pada Srebrenice, koju su srpske snage zauzele, iako je Srebrenica navodno, bila sigurno područje UN-a u prvom evropskom činu genocida nakon nacističkog doba.

Međutim, u telefonskim razgovorima s drugim stranim liderima, dok su trajala masovna pogubljenja, Clinton je više puta izrazio nezadovoljstvo bosanskom vojskom zbog neuspjeha u odbrani Srebrenice. I iste nedelje kada je Srebrenica pala, Clintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Anthony Lake, dovršavao je tvrdokornu strategiju “završne igre“ za izvlačenje SAD-a iz bosanske katastrofe.

Ta je strategija, koju je Lakeov tim započeo u sedmicama prije napada na Srebrenicu, pokušaj uspostavljanja mirovnog sporazuma koji je zasnovan na približno ravnomjernoj podjeli teritorija. Ako to ne uspije, plan je bio povući mirovne snage UN-a (Unprofor), ukinuti embargo na oružje Bosni i pružiti muslimansko-hrvatskoj federaciji početnu podršku zračnim napadima dok ona ne bude dovoljno snažna da se sama bori protiv Srba.

Ali cijena takve podrške SAD-a bila je visoka. Bosanci bi potencijalno trebali progutati dalje ustupke, uključujući predaju teritorijalnog integriteta protiv čega su se borili braneći državžu. Prema prvom aneksu strategije endgame, (‘završne igre’) pod nazivom „plan poteza za diplomatski proboj 1995. godine“, (dio sabranih skrivenih dokumenata deklasifikovanih od strane biblioteke predsednija Clintona), prvi korak je bio „iskreni razgovor“ sa Bosancima, kako bi ih Amerikanci “uvjerili da će nakon Srebrenice” trebati [realnije] razmišljati o statusu konačnog rješenja. “

Federacija bi možda trebala prihvatiti manje od pola zemlje, a SAD bi razmotrile “vršenje pritiska na Bosanace da pristanu da Srbi mogu provesti referendum o otcjepljenju nakon 2-3 godine”. “Ako Bosanci ne mogu uvjeriti srpsko stanovništvo da im je najbolja budućnost u reintegraciji u državu BiH, nema smisla da se blokira mirno razdvajanje Unije po ugledu na čehoslovački model,” navodi se u prijedlogu.

Taj prijedlog alarmirao je neke članove američke administracije, Davida Scheffer, savjetnik ambasadora u UN-u, Madeleine Albright, koji je prisustvovao sastancima Bijele kuće o Bosni, napisao je kolegi: “To je vrlo klizav teren. Srbi su etničkim čišćenjem zauzeli ogroman teritorij, a onda održavamo ‘demokratski’ referendum kako bismo potvrdili takvu agresiju? Vrlo transparentan akt povladjivanja.”

Scheffer, koji je u svojim memoarima, ‘Soba za sjedenje’, pisao i o tom periodu, sugerirao je da su Lake i njegov tim možda jednostavno pokušavali biti provokativni da pokrenu debatu. “Lake je bio intelektualac i podastro bi stvari za intelektualnu raspravu, nasuprot pragmatičnom kreiranju politika”, rekao je Schefer. Alexander Vershbow, koji je u to vrijeme bio viši direktor za Europu u Vijeću za nacionalnu sigurnost (NSC) i pomagao je u pisanju „strategije završne igre“, rekao je da je document kompromis između različitih američkih agencija. „Bilo je puno povlačenja u različitim smjerovima unutar međuagencijskog [procesa], s tim da je Pentagon možda bio “realističniji “, a državni odjel i NSC sa više pravne argumentacije, želeći postići najbolju ponudu moguću za Bošnjake [bosanske muslimane] ,“ rekao je Vershbow.

Bosanskom rukovodstvu to se nije činilo tako konceptualnim, kada je ratni predsjednik Alija Izetbegović došao pod američki pritisak da pristane na srpski referendum, čak i dok su stizale vijesti o srebreničkim ubojstvima. “Bio je ogroman, ogroman pritisak u potpuno pogrešnom trenutku”, rekao je Mirza Hajrić, tadašnji glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova i nastavio kao glavni savjetnik Izetbegovića. „Suočavali smo se sa tragedijom Srebrenice. Bio je to ogroman moralni poraz za međunarodnu zajednicu i najtragičniji događaj u ratu, i imali ste Amerikance koji su vas pokušali slomiti na toj osnovnoj stvari. Zašto biste nagrađivali ove ljude koji su planirali I u julu 1995 izvršili genocid? ” Hajrić, koji je sada ambasador u Australiji, rekao je da je Izetbegović odlučno odbacio bilo kakve prijedloge srpskog referenduma. Vjeruje da je hitnost Washingtonskog pristupa uslijedila kao želja Clintonove administracije da bosanski problem isključi s američkih televizijskih ekrana uoči izborne kampanje 1996.

Clinton je sigurno bio vrlo svjestan onoga što Amerikanci vide na TV-u. U telefonskom razgovoru s britanskim premijerom Johnom Majorom, 14. jula, čini se da predsjednik nije bio svjestan razmjera masakra, te je pokušao umanjiti njegov značaj. „Broj žrtava se znatno smanjio i središnja Bosna je u miru zbog doprinosa Unprofora. Prosječni TV gledatelj … misli da je to tako loše ili gore nego što je bilo 1992. godine “, rekao je predsjednik, dodavši da se i Kongres osjećao na isti način. “Ne postoji način da im se kaže da je drugačije.”

Odmah nakon pada Srebrenice, predsjednik Francuske, Jacques Chirac, pokušao je okupiti zapadne vođe kako bi podržao vraćanje Srebrenice silom, uporedivši situaciju sa ratom protiv nacista. „Francuska je spremna uložiti sve svoje snage u nastojanje da povrati situaciju u Srebrenici – ili necemo poduzet ništa. Ali ako je opcija ništa učiniti, onda je to upravo situacija u kojoj smo bili 1939. godine, i Francuska će se povući “, rekao je francuski predsjednik Clintonu 13. jula.

Chiracov gung-ho duh bio je u izrazitoj suprotnosti s Francuskom nevoljkošću da odobri NATO napade kako bi odvratilo Srbe iz Srebrenice, oprez koji su dijelili i Britanci, koji su takođe imali mnoge mirovne trupe na terenu. Američki zvaničnici odbacili su Chirakove žalbe kao teatralne i u internom memorandumu administracije primijetili da njegov entuzijazam ne dijele njegovi vlastiti generali.

Dok je pokušavao ismijati Chiraca, Clinton se žalio na bosansku vojsku, koja je pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3000 bosanskih vojnika, ali oni su … napustili Srebrenicu bez borbe”, rekao je Clinton. „Razgovaraću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su veoma skeptični u vezi sa dovođenjem snaga helikopterima, posebno ako se Bosanci ne bi borili. Ne možemo apstraktno braniti demokratske vrednosti. ” Na kraju su se SAD i njihovi saveznici dogovorili da zauzmu stav u vezi sa sudbinom posljednje muslimanske enklave u istočnoj Bosni, Goražda, prijeteći velikom zračnom odmazdom ako bude napadnuta. Hrvatska ofanziva na Srbe (u Hrvatskoj, oslobodličaki pohod ARBiH, op. I.H.) u zapadnoj Bosni, u kolovozu 1995. godine, iscrtala je nove karte na terenu i prisilila Srbe da sjednu za pregovarački stol bez obećanja za održavanje referenduma. Rat je završio, što je bilo vanjskopolitičko dostignuće za Clintona, koja je odnio pobijedu na ponovnim izborima 1996. godine. Clintonovi dokumenti služe kao podsjetnik o tome koliko su SAD bile blizu odustajanja od Bosne.

***

Prof. Francis A. BOYLE:

CLINTON JE KRIV…

Komenirajući u jednom e-amilu ovaj napis iz “The Guardiana” prof. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše Tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv SCG za agresiju i genocid, napisao je da je Clinton kriv za Srebrenicu, a da je kriva i SDA koja je Clintona dovela u Srebrenicu, kao što je dovela zadnji put s njim i Vučića kojeg su Majke Podrinja i Srebrenice, kao nekadašnji klijenti prof. Boylea, zakitile “Cvijetom Srebrenice.”

“To je slomilo moje srce,” kaže prof. Boyle.

To je negoranje genocida od svih njih.

U knjizi prof. Boyla koja je u pripremi za štampu, a koja nosi naslov “Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima” potcrtana je Clintonova krivica.
Prof. Boyle je napisao tu knjigu da bi bila objelodanjena prava istina i postavile poviejsne činjenice na svoje mjesto.

Pripremili: Ibrahim HALILOVIĆ i Dženana DELIĆ

***

Komentar “Slobodne Bosne”

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/164365/o_clintonu_srebrenici_i_nama_dvije_godine_prije_clintonove_ideje_izetbegovic_i_krajisnik_su_potpisali_deklaraciju_koja_je_predvidjala_referendum_srba_o_izlasku_iz_bih.html

Prosječno dijete u dejtonskoj Bosni sanja da bude Halid Genjac kad poraste jer ono što je on postigao za 20, prosječan građanin ne može za 98 godina – iako politički hadum i trut, ali veliki pehlivan

Genjac 3Halid Genjac kojeg na socijalnim mrežama, a potajno i u samoj stranci, nazivaju Kenjac, oglasio se u medijima tražeći odgodu zakazanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini jer,  kako je zapomagao, hem se nejma para, hem SDA i HDZ nemaju postignut dogovor o statusu Mostara.

Para ima, a Mostar ima svoj Statut, svoj status slobodnog, mada podijeljenog grada, a postoje sudske presude po kojima se izbori za grad Mostar najzad moraju održati. Odgovornost što nisu već održani, snosi Bosna i Hercegovina, odnosno dvojac spojenih posuda, sijamskih bliznaca – SDA-HDZ.

Klikom na link može se pročitati presuda Europskog suda za ljudska prava o izborima u Mostaru.

HALID GENJAC (SDA) | Nemamo para za lokalne izbore ni dogovora za Mostar

Iz ove izjave Genjca kojom SDA zahtijeva odgađanje lokalnih izbora u BiH, pa i onih u Mostaru, zrcali se strah SDA od gubitka vlasti na lokalnom nivou, posebno u Sarajevu i Mostaru, čime će njegovoj partiji biti isporučeni računi za sve što su učinili na uništenju Republike Bosne i Hercegovine, praštanju genocida, udruženog zločinačkog pothvata, razaranja, razbojništva nad društvenom imovinom kroz privatizaciju, krađu donacija, pljačku tokom pandemije korone, zatim kroz negativnu kadrovsku selekciju, koketiranje sa fašizmom… Kada se to dogodi, mnogi će i iz SDA morati ‘s druge strane brave.

Halid Genjac je doživotno pretplaćeni i preplaćeni SDA parlamentarac. Posao lagahan, a parali. Prodaja magle i domagija –  pare velike.

Kada se dočepao poslaničkih privilegija, današnja ministrica pravosuđa u Austriji Alma Zadić je bila dijete.

Jedno su ga vrijeme nazivali ‘mađionicar Koperfield’ zbog toga što je primao dvije plate – istovremeno (jednu u Travniku i jednu u Sarajevu), kao da istovremeno radi na dva mjesta u dvije carsije, bivajući u isto vrijeme u oba mjesta. Isplatilo se, a danas u nakaradnoj dejtonskoj Bosni svako dijete sanja biti Halid Genjac kad odraste.

Alma Zadić
Alma Zadić, ministrica pravosuđa sa austrjskim Predsjdnikom; u svom odgoju i obrazovanju imala je druge uzore, svakako ne u Genjcu kojeg bi ona, da joj se pruži prilika uhapsila kao i sve lopove u širokomspektru združenih nacionalista svih boja 

Biti nakarada, a biti uzor – poput Hailda Genjca – san je bosanske djece, ali ne i Alme Zadić, ministrice pravosuđa u Austriji; ovakve kao Genjac, ona bi hapsila

https://vijesti.ba/clanak/449607/urnebesno-prosjecno-dijete-u-bosni-sanja-da-bude-halid-genjac-kad-poraste fbclid=IwAR24dugHubhPEnR6ZlmHD6m1_aODvCOVwA7pWCSSmhnxbC3wTmoc7GKwqxA

On se u međuvremenu rastao sa svojom zavijenom suprugom, da bi se oženio djevojkom koja mu može biti kćerka, moguće i unuka, poput rečene ministrice pravosuđa u Austriji. Ženidba je njegova privatna stvar, neka se taj stari panj, ženi i sa mlađom! Pare su cudo, pa se njima svasta moze kupiti (a ima se – moze se!), pa se i razbacuje. Obraz je odavno na nikakvoj cijeni.

Ali, u pitanju je Genjčev zatravljeni politički duh kojim se on reciklira decenijama kao politički hadum i štetočina. To mu omogućava da stalno pliva na politickoj površini sa šljamom i nečisti, i da za to sladostrasno uživa, kako u mladosti, tako i po stare dane, sve savijajući lijepe pare, ponižavajući nas i vrijeđajući našu intelegineciju. Računajuci da ćemo se u tome mi umoriti, a štetočine i veleizdajnici, pljačkaši i trutovi u SDA nastaviti biti udarnici u svojim poganim rabotama.

Nikad na izbornoj listi, a uvijek pobjednik na izborima

Genjac 1
Za parlamentarni dom uvjek spreman, iako nikad na izbornoj listi. Primjer negativne kadrovske selekcije, primjer uhljeba i borca za Herceg Bosnu

Halid Genjac se laktašenjem, prvo uz Aliju, pa Sulju i na kraju uz Bakira evo već dulje od tridest godina mota u politici. Nikad nije okušao sreću na izborima, a uvijek debela đona na visokim položajima i uz dobru plaću. Fuad Kasumović,  javno pitao prije koju godinu:

Kako će Halid Genjac upravljati Parlamentom i voditi Glavni odbor SDA a nikada nije izabran od naroda, nego od stranačkog liderakaže Fuad Kasumović.

“Provjerenoblog” piše: “Svaki primitivac misli da ga mjera  vlastite funkcije, “ispred svog naroda”, oslobađa odgovornosti za demonstriranje osobnih frustracija: količina javne bahatosti, pritom, direktno je proporcionalna veličini funkcije. Najbolji primjer za to je predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije  Halid Genjac.

I tačno, ovaj kako ga u SDA tajno zovu Kenjac, je beskičmenjak koji na političkoj sceni plovi više od 30 godina u samom vrhu, a nikada nije bio na izborima na nekoj listi, da bi dobio povjerenje birača.

Od Alije , preko Sulejmana Tihića , paralelno se dodvoravao Bakiru Izetbegoviću , i uspio zadržati sve pozicije i kod jednog i kod drugog u vremenu najvećeg sukoba Bakira i Sulejmena.

Genjac 4
Lokalni izbori bi mogli značiti El Fatihu za ove lažne državnike i muslimane, ustaško-ćetničke partnere…

I uz sve to, uknjižio značjanu imovinu za sebe i svoju porodicu, a uz put sve zaposliti osim kućnog ljubimca,“ piše na „provjerenoblog”

Genjac je bio i ostao trut, koji se iz godine u godinu bogatio prodajući ublehe i mrak, laži i podvale kakva je i ovaj podvala o pokušaju odgađanja izbora zbog toga sto se, kako zapomaže, nejma se novca (sic!), a nema ni dogovora SDA i HDZ, kao da su te dvoje partije, a ne građani sa pravom biranja i da budu birani, gospodari svoje sudbine, kako Sarajeva, tako i Mostara.

Politički trut, hadum

Genjac je bio i ostao tipičan primjer šteočine kojemu su draži intersi HDZ i Herceg Bosne. Novac se zakonski može i mora osigurati bez obzira što zločinačka udruga SDA-HDZ ne moze formirati vlast, niti usvojiti budžet države zajedno sa svojim SNSD četnicima, bratskim partnerima u rušenju države od koje se silno bogate. Ne, bi bilo dobro, ni demokratski, da se izbori – lokalni i državni – održe jedni za drugim u dvije godine, kaže Genjac, zaboravljajući namjerni hadumluk SDA-HDZ, pače sa SNSD – da se i o čemu dogovore, sve zbog ucjena jednih i drugih i trećih, a ustvari ‘partnerskih dogovora’. Tokom agresije cetničkim granatama su agresori ‘razvlačili pamet’ Sarajlijama. A sada zločinačka ekipa SDA-HDZ-SSND pokušava razvući pamet svima nama. Do sada su uspjavali, a hoće li od sada, ne zavisi od njih, nego od nas građana, u prvom redu Mostaraca. Vrijeme je pobune, a pobuna je sevap jer vodi slobodi!

Travnik
Genjac jači od Travničkih bedema 

Genjcu i SDA, kao i njihovim lopovskim fašističkim kriminalnim partnerima u HDZ-u već lijepo odgovorio SDP BiH zaprijetivši im i krivičnim prijavama, ako pokušaju spriječiti lokalne izbore. Umjesto sto su palamudili i obmanjivali javnost pričom o tome kako ‘nema dogovora za Mostar između HDZ i SDA’, bolje bi im bilo da su sprovesli presudu Evropskog suda za ljudska prava od 27. oktobra 2019, po tuzbi Irme Baralije iz Mostara, kojom se, između ostalog, nalaze državi da održi demokratske izbore u Mostaru, te da tužena država mora izmijeniti relevantne zakone najkansnije u roku od 6 mjeseci po donošenju presude.

Nista od toga nije uradjeno. Nije teško zaključiti i zašto! Genjcu, kao i njegovim stranačkim ‘pajdasšima’ i lopužama kao i njihovim ‘koalicionim parterima’ očito odgovara postojece stanje jer bi u suprotnom mogli izgubiti izbore a time i pare. s lahke strane.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/odluka-europskog-suda-za-ljudska-prava-bosna-i-hercegovina-odgovorna-je-zbog-neprovodenja-izbora-u-mostaru/9550070/

Crtice iz biografije Halida Genjca – mali ram za veliku sliku pehlivana na kanafi

Da se ovdje malo pozabavimo samo djelićima iz biografije Halida Genjca („Kenjca“), a da je on taj koji galami o tome kako se izbori u Mostaru nece odrzati.

Halid je Genjac rodom iz Visokog, a prije rata radio je u Travniku kao, i to kao dobar stručnjak, tvrde Travničani koji ga poznaju.

Bio je mlad i na dobrom glasu kao specijalista ginekolog u Travniku, imao je lijep pristup prema pacijentkinjama.

“Kako je travnički SDA imao predsjednika koji je, zajedno sa gradonačelnikom radio u korist HDZ-a, te zijanili tako što je HDZ dobio pet resora, a SDA-u ostala četiri, iako je SDA pobijedila na izborima, bilo je potrebno smijeniti one koji su doveli do te pogubne situacije” kaže jedan od poznavalaca travničkih prilika, sudionik u političkom I intelektualnom životu Travnika.

Genjac 2
Halid Genjac je primjer pehlivana na kanafi; ni tamo ni vamo, uvijek na površini  – šljam koji se decenijama taloži – uvijek uz SDA i HDZ u dobitničkoj veliezidajničkoj kombinaciji, tamo gdje su pare i privilegije

Ekipa patriota unutar SDA su vještim manevrom uspjeli pritisnuti dovoljno jako da tadašnji Predsjednika SDA, dr Kreho, podnese ostavku.  Za v.d. predsjednika SDA u Travniku predložen je Halid Genjac, s obzirom na to da do tada nije imao ‘mrlju’ u svojoj biografiji.

Kasnije je Ganjac i formalno potvrđen za predsjednika legitimnom izbornom procedurom. Nije trebalo dugo da pokaže svoje pravo lice jer je počeo unutar SDA ‘gurati’ lopove iz bivšeg sistema, koji su se ‘uvukli’ u stranku da ponovo dočepaju rukovodnih pozicija, zbog čega je došlo do Genjčevog mimoilaženja sa Kadrovskom komisijom SDA, kako reče isti poznavalac tadašnjih političkih prilika i učesnik političkog života u Travniku.

Pred početak agresije, jedan dio patriota iz gradske SDA organizirali su se kako bi osnovali jedinicu za obranu od četnika, koji su se već utvrđivali na Komaru i Vlašiću. Nađene su i prostorije za tu novoosnovanu jedinicu.

Jednom prilikom, Genjac je došao u tu prostorijui, i, ugledavši oružje, pitao ‘Šta to radite’ i nastavio: ‘Nemamo instrukcije iz Centrale za to!’ ‘Srbi će nas optužiti da hoćemo rat’. Neko od prisutnih ga je istjerao iz prostorija rekavši da njemu ‘neće ni Alija ni iko drugi reci kako će braniti svoju zemlju i svoj grad’.

Tokom ljeta 1992 je odlučio je, zajedno sa gradonačelnikom, koji se izjašnjavao kao ‘Hrvat islamske vjeroispovjesti’, ići na noge Bobanu u Grude, iako je Klub intelektualaca u gradu, nakon rasprave o tom ‘putovanju Genjca’ velikom vecinom odlucio protiv toga, pa je zaključeno da on ‘nema mandat da ide u Grude, i da Boban izvoli doći u Travnik’. I pored takvog zaključka, on je s gradonačelnikom otišao sustradan u Grude! Politički protivnici Genjčeve suradnje sa Bobanom i herceg Bosnom, vremenom su se našli na “hit”-listi HVO!

Bobanov igrač – nagrada mjesto vice-guvernera IX provincije ako Travnik preda Ustašama

Tokom agresije, Genjac je ‘igrao’ s Hrvatima. Nije tajna da ga je svojevremeno Boban hvalio kao nekog ‘s kim moze pregovarati’. Bilo mu je tih ratnih godina obećano i mjesto vice-guvernera IX provincije tzv. HZ HB, ukoliko se Travnik preda ustašama.

Čak je u tu ‘igru’ perfidno uvukao i rahmetli generala Mehmeda Alagica, da mu ne bi stajao na putu, pa mu je složio priču da ‘ne smijemo zaratiti s Hrvatima jer, Alagic neće moći ići da oslobađa Vlašić, posto bi ‘moguci sukob sa Hrvatima mogao dovesti u pitanje oslobadjanje Vlasica’.’ Genjac je rekao Alagicu da su to ‘instrukcije iz Sarajeva’ da se ne zarati s ustašama.

Iako je Alagic u početku nasjeo, ali je poslije shvatio o čemu se radi kada su ustaše u Jankovićima iskopale rovove i stavile teško naoružanje sto metara od kasarne generala Alagića.

Genjac je htio predati travnički SUP ustašama, ali su ga srecom, patrioti vještom igrom spriječili u tome.

Alija je bio informiran o svemu šta se dešavalo tada u Travniku. Ali, umjesto da Genjca smijeni, on ga je unaprijedio!

Vrijedi spomenuti da je podjela Travnika i danas veoma aktuelna i da se tiho zavrsava 1992. zapoceti ‘posao’ jer su se opstine podijelile na ‘nacionalnoj osnovi’, a HDZ je, po tom šablonu namjeravao proglasiti Travnik ‘gradom sa specijalnim statusom’. A onda im je račune pomrsila pandemija Covida-19!

Vremenom isplivali su do tada nepoznati dijelovi Genjčeve biografije.  Stari kominustički kadar se preko rahmetli punca svoje prve supruge uvukao Aliji Izetbegoviću u stražnjicu. Od zadrtog komuniste, postao je gorljivi novokomponirani mladi musliman.

Kao komunistički potrčko, prokazivao je policiji muslimane koji ne jedu krmetinu. Da bi se optužbe primile, da se pretpostaviti da je morao i sam jesti svinjetinu i tako se praktično dokazati ‘nalogodavcima’. Spomenuti Travničanin javno pita Genjca jede li i danas  krmetinu! Ne jede, možda, to nije u modi, ali  bi mu zalogaj uskoro mogao ‘zaglaviti’ baš zbog svih aferima koje zaradio u svojoj jalovoj političkoj karijeri, kao uspješni SDA uhljeb i državni štetočina.

Kao stari prijatelj HDZ-a i zločinačke Herceg Bosne, Halid Genjac se danas dokazuje kako ‘nema dogovora za Mostar’ kao da SDA i HDZ mogu odlučivati o sudbini Mostara, i to još decenijama dugim odgađanjem izbora.

Genjac rado ističe, kako je Travničanin, iako je iz sela pokraj Visokog, bez ikakvog ugleda.  Jedan od uglednih Travnicana i izvanredan poznavalac i sudionik politickih dogadjaja u Travniku i tokom agresije i danas (ime poznato autoru ovog teksta) na svom Facebook profilu tvrdi da Genjca nikad niko nije vidio na ulici u Travniku u koji dolazi samo sa svitom SDA iz Sarajeva da bi palamudio.

Mozda je Halid Genjac i ogluho, i posenilio i oćoravio, pa se ne sjeća da u onoj presudi Evropskog suda za ljudska prava od 27.

oktobra 2019, također stoji da je Sud u Strasbourgu indiciraio da bi mogao direktno intervenisati i nametnuti ‘privremeno rjesenje’ za izbore u Mostaru,  kojim bi se regulisao način provedbe izbora ukoliko se ne sprovede presuda u roku od sest mjececi od datuma kada je ista postala pravosnazna. Podsjetimo Genjca i na to da je tih sest mjeseci proslo, te da je govoriti kako ‘nece biti izbora u Mostaru’ ravno krsenju te presude Evropskog suda za ljudska prava!   

SDA i HDZ zajedno sa SNSD-om odavno ne zarezuju presude ni domaćih ni svjetskih sudova. Hoće li tako biti i dalje, ne zavisi od njih, nego od građana koji će o svojoj sudbini odlučivati i na predstojećim izborima, umjesto Halida Genjca, SDA velizdajničke kamarile i njihovoh ustaško-ćetničkih partnera, sve kriminalca do kriminalca.

Ovdje je njihova lista nadrealista, sve rekorder do rekordera u dušmanluku prema narodu, građanima i državi, udarnički za svoh džep.

Za pojedine njegove mandate Halida Genjca nema brojki kada su u pitanju primanja, ali od 2000. godine, ne računajući rad u Predsjedništvu BiH, Halid Genjac je samo na ime mjesečnih plata, paušala i ostalih naknada zaradio 1,094 miliona maraka, tačnije 1.094.658 KM.

Vakat ih je pobacati na smetljište poviejsti, s one strane brave.

Dokaz su i djeca poput austrijske ministrice pravosuđa Alme Zildić, kojoj nije san biti Halid Genjac. Da pače!

http://www.source.ba/mobile/clanak/Haris/514606?fbclid=IwAR1PqCEccZlZOxk97eD1oRIc2EcJXkN31Vpw22OenP9CURzgbcM2OZZZUJE

MUSLIMANIMA (Varcar Vakufa) JE UKRAĆENO PRAVO NA VJERU I MIRNO UŽIVANJE SVOG POSJEDA Uskoro: KOMLETAN PREVOD ODLUKE DOMA ZA LJUDSKA PRAVA U VEZI SA OTMAČINOM I POKUŠAJEM TRAJNOG PRISVAJANJA VAKUFSKOG ZEMLJIŠTA NA MJESTU PORUŠENE MUSTAFA-AGINE DŽAMIJE I DEDIĆA MEZARA U VARCAR VAKUFU

džamija, prospektNa ovom Blogu je objavljen tekst o presudi Doma za ljudska prava kojom se Islamskoj zajednici potvrđuje pravo vlasništva nad otetim vakufskim zemljištem na mjestu na kojem su srpske vlasti i srpski mineri srušili 400 godina staru Kizlar-aginu (Mustafa-aginu) džamiju u Varcar Vrcar Vakufu koja je bila Nacionalni spomenik kulture. Oteli su i u građevinsko zemljište pretvorili dio Dedića mezara uz porušeno džamiju.

https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/

U pripremi je prijevod  kompletne Presude Doma naroda po tom pitanju.

Izdvajamo jedan od najvažnijih dijelova toga dokumenta koji može poslužiti kao putokaz za vraćanje ostale otete imovine, pa tako i starog mezarja na lokalitetu u Starom selu kojeg je, kako upućeni izvori tvrde, otela Skupština općine Mrkonjić-Grad i uknjižila na svoje ima kao vlasnika. Raznim mućkama, pozivajući se ne nevažne zakone o gorbljima, uzurpator planira oteto i zadržati.

Islamska zajednica mora poduzeti mjere da bi vratila ne samo oteti lokalitet mezarja u Starom Selu.

Ovdje je citat iz Presude doma za ljudska prava na koji se Islamska zajednica mora pozivati svaki dan.

Neka Turci obnavljaju Kizlar-aginu džamiju, ali štetu namiriti srpsko-četničke vlasti koje su je srušile i pokušale oteti vakufsku zemlju na kojoj je bila džamija i mezarje.

Tek tada imaćemo garanciju da neće ponovno rušiti i da nas neće tako lahko pobiti, otjerati i oteti imovinu, ili budzašto doći do naše djedovine i vakufa.

Citat: Original

  1. 5. Conclusion on the merits
    157. The Chamber, therefore, finds, in conclusion, that the respondent Party has violated the applicantís right of access to court as guaranteed under Article 6(1) of the Convention, the right to freedom of religion as guaranteed under Article 9 of the Convention, the right to peaceful enjoyment of possessions as guaranteed under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, and has discriminated against the applicant in the enjoyment of the latter two rights.                                                                                           
    Prevod:

  1. Zaključak o osnovanosti
  2. Vijeće, stoga, zaključuje da je tužena strana (Skupština općine Mrkonjić-Grad, op. I.H.) prekršila pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu zagarantovano članom 6 (1) Konvencije,  pravo na sloboda religije zagarantovano člankom 9. Konvencije, pravo na mirno uživanje posjeda zagarantovanih člankom 1. Protokola br. 1  te Konvencije, čime je diskriminirala pravo podnositelja zahtjeva u uživanju ova dva prava.                                                                                                                                                                 

    kolobara
    Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

     

_MG_2016
Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad. Nažalost, to niko ne traži. Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti – kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada

IMG_0294
Stalna srbijanska zastava na “privremenom” objektu restorana “Србија” – na mezaru,

 

IMG_8745

Staro Selo kod Varcar Vakufa MUSLIMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZA TRAJNO USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA

Staro Selo kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada)

MUSLMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA IZ NA USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA…

  • Nije jasno zašto Medžlis IZ u  Varcar Vakufu traži na korištenje, umjesto na zaštitu i čuvanje od potpunog uništenja, jer mezar se odavno ne koristi za ukope
  • Sudeći po tome kako se današnja uprava Islamske zajednice u Varcar Vakufu brine o mezarju i vakufskoj imovini – najbolje bi bilo da to mezarje a i vakuf preuzme odgovarajuća BH-ustanova za  očuvanje baštine, kako bi ih sačuvala od daljeg propadanja i uništenja
  • Ne treba se čuditi što je ovaj mali starinsko mezarje srpsko vlasništvo. Nakon počinjenog genocida, četnici su nagrađeni sa pola državne teritorije. Koga briga za mali mezar! Zločinački SDA-IZ režimski dvojac pravi ustupak za ustupkom genocidnoj RS, spašavaju je i politički i financijski. Srasle ko noat i meso ove dvije fime su halalile i genocid i urbicid, potkopavale pravdu. Danas su najviši funkcioneri SDA u vrhu IZ. Tako je i u Varcar Vakufu gdje je predsjednica SDA ujedno i šefica IZ, jedna od rijetkih zaspokenih muslimana i “muslimana.” Kako se može od takvih očekivati da čuvaju i zaštite ovaj mali starinski mezar! Zašto u svom zahtjevu nisu tražili čuvanje mezarja, a ne trajno korištenje? Mora da su taj zahtjev podnijeli Općini pod nečijim nagovorom, i to teška srca da se ne zamjere prikama.  Kome se žaliti, pa Reis Kavazović drži za direktora Vakufske direkcije Zaimovića (hafiza i doktora, sic!) osobu koja je prodala Hadži-Babino mezarje u Banjoj Luci uz pomoć tamošnjeg bivšeg muftije Kozlića koji je unaprijeđen. Ovaj sadašnji Avdibegović je potkupljen od strane najvećeg islamofoba i četnika Dodika, za šaku maraka, a za njim se od prije vuku kriminalni finacijski repovi i malverzacije. Što bi rekao rahmetli Stipo Demirović Špuke, prodali bi oni ne samo obraz, nego  i didov mezar. I prodali su! Ovo je priča o srpskoj otimačini svega muslimanskog, genocidu i genocidu urbicidom, ali i o našem baliluku, zapuštenosti i zatravljenosti ne samo naših mezarja, nego i našeg duha. Postali smo mentalni Srbi, većinom, a čast izuzecima!

Mezar - Staro Selo. Rješenje

Ovo je feksimil Obavještenja koje potpisuje načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna ANIČIĆ kojim se obavještava zašto se ne može udovoljiti zahtjevu Upravnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad kojim se traži od SO-e trajno upravljanje i korištenje  mezara u Starom Selu.

“Obavještenje” je informacija, ali ne i pravni akt. Zašto je “Obavještenjem,” a ne “Rješenjem” kao pravnim aktom, odbijen Zahtjev Medžlisa, odgovor zna gospođa Načelnica.

U Obavještenju o se navodi kako je spomenuta parcela – koju gospođa Aničić naziva “muslmanski mezar” – u posjedu, to jeste u vlasništvu Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

A Staro Selo 4
U dosta dobrom stanju nalazili su se objekti u Starom Selu do pred Drugi svjetski rat – Kula, bosanske kuće, drvena džamija,  a onda su sve to spalili srpski ustanici – četnici

Postavlja se pitanje kako je moguće da je Općina Mrkonjić-Grad posjednik-vlasnik muslimanskog groblja-mezara? Da li je to postala legalnom kupoprodajom, ili otimačinom zvanom agrarona reforma 1918. ili kasnije putem faslifikata u papirima, avionskih snimanja, prepisvanja katastraskh knjiga, pa je promijenjen titular vlasništva? Kada i kako je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu koje je većim dijelom bilo prvo Vakuf Mustafa-age, pa Kulenovića begluk – bošnjačko-muslimansko naselje?

U naučnom radu o Starom Selu autor prof. dr. Salih Kulenović tvrdi: “U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarje površine 1044 mu kome se nalazila i džamija.”

Dr. Kulenović koristi termin “muslimansko mezarje” – ali ne navodi u čijem je  posjedu! Ne može biti i muslimansko i srpsko, po imanu muslimansko, a po gazdi – srpsko – SO-e Mrkonjić-Grad! 

Muslimani Starog Sela nisu mogli kroz povijest , niti bi im vjerski i svjetovni zakoni to dozvolili, sahranjivati svoje umrle u mezarje koje nije bilo u njihovom, nego u srpskom posjedu. Morali bi plaćati makar simboličnu zakupninu, morali bi imati dozvolu za korištenje mezara.

A Staro Selo, Hamid Habibović
Staro Selo nekad, danas ni traga Kuli Kulenovića, ni muslimanskim kućama

Kulenovića kula je prodavana, ali nikad u srpske ruke: U svom radu o Starom Selu,

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

dr. Salih kulenović piše: “Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar. Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.”

Dakle, kula nije bila nikad u vlasištvu Srba, ali su njeno kamenje Srbi i njihove vlasti raznijele.

Da li je neko od Bošnjaka nekad prodao “didov” mezar (srpskoj) Opštini Mrkonjić-Grad, historijski znalci poput prof. dr. Saliha Kulenovića čiji smo naučni rad o Starom Selu objavili, morali bi znati. Iz odbijenice (Objašnjanja) načelnice Divne Aničić je razvidno kako Islamska zajednica, to jeste Medžlis u Mrkonjić-Gradu, ne traži da mezarje prijeđe u vlasništvo Medžlisa, nego da ga trajno koristi i upravlja njime. Kako će ga koristiti, ne zna se.

Možda je gospođa načelnica uvijeno odbila zahtjev IZ jer se boji da bi u tom mezarju muslimani mogli opet sahranjivati svoje umrle, čime bi se pokvario srpski plan o srpskoj zemlji, čak i kada je muslimansko mezarje u pitanju? Zato s eona u “Obavještenju” laća zakona o grobljima kao komunalnim objektima.

Mezarje u Starom Selu je zapušteno i u stanju je potpune devastacije. I sad, kad je to tako, a moglo bi uskoro biti i preorano srpskim plugom,  taj proces bi možda bio makar usporen,  pa bi mezarje podsjećalo i Srbe da su muslimani donedavno živjeli u Starom Selu i kopali svoje u tom starom mezarju, a takvo što Načelnica u svojoj srpskoj glavi ne može ni zamisliti. I još gore, ne daj Bože, ako bi se muslimani vratili živjeti u Starom Selu, ili dovozili umrle, pa  nastavili kopati mrtve u starom muslimanskom mezarju...

Stoga, možda bi bilo bolje da je Upravni odbor Medžlisa kao podnosilac zahtjeva za  trajnim ustupanjem i korištenjem napisao: “Naša je namjera spasiti zapušteno mezarje od dalje devastacije i potpunog uništenja.”

Ali, boj se da bi i tako dobili pozitivan odgovor jer to ne bi bilo u skladu sa živućom politikom “Crne ruke.” Najsigurnije je kad je “pusto tursko” postalo srpsko.

I područje toga mezarja bilo je nekad dio Vakufa Mustafe-age Kizlar-age, utemeljivača Varcar Vakufa, današnjeg Mrkonjić-Grada. Ako je tako, onda se nikako i nikad nije moglo otuđiti, prodati, pokloniti, ni sultanovom, ni  pašinom ni vezirovom voljom.

Kako se Opština Mrkonjić-Grad dočepala i ove “zemljišne čestice” (vakufskog, beogovskog, muslimanskog) mezarja – odgovor se moguće nalazi u činjenici da su nekadašnji begovski kmetovi postali gospodari, po sistemu “zemlja je onog ko je obrađuje (sic!) ili otme, dobije u posjed džabe.  Nekadašnji ogromni Mustafa-agin  Vakuf sveo na fildžan, zaslugom ne samo novih gospodara. Jer, ni Islamskoj zajednici nije mrsko prodati po koji komad vakufa čak i za grijanje njihova ureda. Primjera prodaje i otuđenja vakufa ima za izvoz, nažalost, i lokalno i šire – na prostorima bivše Jugoslavije.

Islamska zajednica je prodala srpskom tajkunu mezarje Hadži-Babinog vakufa u Banjoj Luci. Šteta koja je nanesena vakufima nakon II svjetskog rata kao općem dobru svih ljud mjeri se milijardama dolara. Taj podatak (šest milijardi dolara) mogao se čuti na Simpozijumu o 400 godina postojanja Mustafa-aginog Vakufa u Mrkonjić-Gradu koji je održan pred zadnji rat. Šteta po duhovnu baštinu muslimana, šteta za opće dobro svih ljudi –  je neprocjenjiva.

AF Staro Selo 11
Staro Selo danas – potpuno izmijenjn izgled, opustjelo je, zatrto sve što podsjeća na muslimane Bošnjake, a mezarje je u posjedu srpske Skupštine općine Mrkonjić-Grad. U sredini snimka načinjneog dronom, nekadašnji je posjed  Mute Krivdića koji je on zvao Luka, najplodniji komad ziratne zemlje u ovom kraju. Prodan je lani. Plug odavno nije zaorao brzadu, a dio Luke je pretvoren u auto-otpad. Šteta! (Photo. I. Halilović)

Budući da je Staro Selo bilo u muslimansko-bošnjačkom, vakufskom, begovskom, porodičnom posjedu, lijepo bi bilo od gospođe Aničić da javnosti predoči dokument na osnovu kojeg se vidi da je spomenuta parcela mezarja u Starom Selu kupljena od muslimana vlasnika i kao takva pravno prešla u ruke Opštine Mrkonjić-Grad.

Pa i tada, ta nedozvoljena trgovina nema pravno uporište u strogim propisima vakufljenja i upravljanja vakufom. U suprotnom, može se zaključiti da je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu na nezakonit način, uzurpacijom agrarnom reformom 1918., ili na neki drugi ilegalan način. Otmačina je tradicija srpskih vlasti. Uostalom, i sama zgrade Općine, trg Kralja Petra, i čitavo gradsko uže i šire područje Općine pripadalo je vakufu, o čemu svjedoče Vakufnama i drugi dokumenti, a i činjenica da su i zgrade Medžlisa IZ i Općina Mrkonjić-Grad prvi susjedi.

AF Staro Selo 5
Stao Selao dans: Ni traga muslimanima Bošnjacima, a biljezi nestaju pod zubom vrmena i nebrige (Snimak dronom I. Halilović)

Pa i ako je mezarje u Starom Selu prodano, ustupljeno, odeto. opet nema formlanog razloga za odbijanje zahtjeva za trajnim upravljanjem čuvanjem od devastacije mezara u Starom Selu. Što će mezar Načelnici Općine, ako ne zbog namjere da ono vremenom nestane! Možda napravi zgradu kao na Mečetu u Varcar Vakufu, na mjestu stare džamije…

Kulu Kulenovića u Starom Selu, neki je od osiromašenih begovića možda prodao, pa tako i mezare predaka! Kad id ekrava, neka ide i tele i priuza! Možda je prodao i lokalitet džamije koju je podigao beg Kulenović. Ali, ni Kula, ni Džamija nisu mogle biti srušene samo i jedino zubom vremena. Kulu su zapalili srpski ustanici (četnici!) početkom II svjetskog rata. Od  kamena Kulenovića kule izgrađen je Zadružni dom u Bilajcu, a nešto ga je završilo u temeljima i zidovima kuća po Starom Selu.

Nemoguće je da su muslimani uzurpirali, oteli nečiju zemlju da bi izgradili džamiju, jer to ne bi bila džamija kao Božja kuća pravovjernih, nego haram-kuća, taman da su stobezi.  Tako je i kada je u pitanju mezarje pokraj Džamije. To svakako ne bi bilo u duhu vjere, to bi bio grijeh, kažnjivo i po Božjem, a i po zemaljskim zakonima.  Odgovori na ova pitanja se moraju dati.

Načelnica Divna Aničić podsjeća-informira-podučava-obavještava Medžlis Islamske zajednice da se mezarjem (grobljem) smatra ono zemljište koje služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti, pa pošto se u tom mezarju više ne kopa, i ne treba ga dati muslimanima na korištenje i čuvanje od propadanja. Neka se za sada naiva muslimanskim mezarom, ali neka propada, o neka mu se zatre trag, što prije to bolje. 

Aničić
Načelnica Skupštine općine Mrkonjić-Grad Divna Aničić;  Mezar je muslimanski, ali je u srpskom vlasništvu (Photo: “Nezavisne novine”

Mezarje u Starom Selu ne služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti od 1950. jer tu odavno ne žive muslimani.  Neće nikad ni živjeti! Ovovremeni muslimani ovog kraja mogu poslužiti kao primjer odricanja od svoje baštine i povratka na didovinu. Stoga, neopravdan je strah gospođe Aničić po tom pitanju.

Uz to, postoje dva harema u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu u koja se kopaju i oni što su ostali u Varcaru, a i neki koji su ga za života morali napustiti, najčešće zbog srpskog fizičkog i duhovnog terora, urbicida i genocida. (Islamska zajednica ima geslo – prvo pare, preko 1.000 KM, pa onda dozvola za ukop!

Činjenica koju načelnica Opštine Divna Aničić zanemaruje je kako Islamska zajednica nije tražila mezarje za obavljanje pogrebnih djelatnosti – dženaza, iz prostog razloga što u Starom Selu ne živi ni jedan musliman.  Za to je kriva agrarna reforma iz 1918., paljevine i pljačke srpskih ustanika, rušenja Kulenovića kule, prepuštanje zubu vremena mezara i nišana, džamije, objekata orijentalne bosanske arhitekture, prelaskom zemljišnih posjeda u ruke Srba srpske Opšine Mrkonjić-Grad, stopostotnom izmejnom etničke strukture stanovništva.

Vratimo se Obavještenju!

Navođenje zakona koji tretira pitanje i ovog mezara kao komunalnog objekta za sahrane u najmanju ruku je smiješno kao providan pokušaj opravdanja odbijenice pozivanjem na zakon. 

Općina Mrkonjić-Grad se oglušila na ponovljeni, službeno protokolirani zahtjev nekoliko stotina građana za preimenovanje makar nekoliko ulica srbijanskih mitoloških junaka poput Rđe Zlopogeće, Majke Jugovića, četnika Drenovića  – imenima bošnjačko-hrvatske povijesnih ličnosti koje je ovaj kraj izrodio, kako bi i povijest i kultura starosjeditelja bila makar zehru zastupljena. Načelnica ni mukajet. Muslimani jednostavano nisu nikad ni postojali. Srpska Općina Mrkonjić-Grad ima svoju slavu, slave imaju i škole, i elektro-privreda, mural Kralja Petra je zidu na jednoj raskrsnici, srpskom kralju (koji nema veze sa poviješu grada)  je na sred Kolobare, na vakufkoj zemlji…, ali nigdje ni traga makar Mustafi-agi utemeljitelju grada. Glavni Mustafa-agin spomenik, simbol, stožer oko kojeg s erazvijao grad, Džamiju, su poravnali, ostalima nema ni traga, a na ruševinama Džamije napravili deponiju smeća.

Mustafu-agu, iako mu je djed bio musliman, Bošnjak, svojatali su kao Srbina!

Ruski ambasador-špijun Giljferding bilježi polovinom 18. stoljeća  tek šest prvoslavnih kuća u gradu. (To su kuće i danas čestitih Srba, starosjedilaca!)

Od 2.000 muslimanskoh kuća, koje bilježi putopisac Evlija Čelebija stoljeće ranije, danas se na prste mogu prebrojati. 

Dom zdravlja nosi ime “Dr. Jovan Rašković” pokraj toliko zaslužnih lokalnih doktora. Haj, neka ne daju ime makar i sokačiću po nekom Bošnjaku ili Hrvatu,  ali neka dadnu po dr. Juliusu Grinfeldu, on je zadužio ovaj kraj. (Dodik ima dostove među viskom izraelskim ličnostima, ali eto zaboravljaju dr. Grinfelda! Ne mere ga zapasti od Rđe Zlopogleđe, onog pjandure i balvanaša Raškovića koji je svojom bolesnom politikom prouzrokovao nesreću i nestanak krajiških Srba!)

A Mezar - Staro Selo. paragraf 5
Nema opravdanja zašto je muslimansko mezarje u srpskim rukama, niti ima opravdanja za uskraćivanje zahtjeva za korištenje pozivanjem na zakone o grobljima, niti na zadnju, netačnu godinu kada je ovdje neko ukopan

Gospođa Načelnica navodi, sve pozivajući se na zakon, kako se tražena parcela – muslimansko mezarje – ne može koristiti u pogrebne svrhe jer je to groblje staro, a00 se u njemu ne vrši ukop zadnjih 90 godina.

To je izmišljotina!

Pa da i jeste tačana brojka od 90 godina, to nije uopće razlog za odbijanje zahtjeva za korištenjem i čuvanjem mezara. Istina je kako se ukop u tom mezarju ne vrši od 1950. To tvrdi dr. Kulenović u spomenutom radu o Starom Selu, znači zadnjih 70 godina!

A Staro Selo - plan mezarja
Skica preuzeta iz rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Dr. Salih Kulenović: “Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.”

(Tu je, među ostalim, i posjed Muharema Krivdića, ustvrdio je nedavno njegov unuk Asim Krivdić.)

Ibid: Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

Ibid, citat: [14] U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu. Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje.” Kraj citata.

Gospođa načelnica Opštine Mrkonjić-Grad, Divna Aničić, koja je vlasnik mezarja u Starom Selu, ne drži se teme, polupala je namjerno lončiće kako bi opravdala svoju arogantnost i pakost.

Sporno muslimansko greblje – to jeste mezarje – neće biti buduće mjesto ukopa niti smiraja muslimana. Niko neće poželjeti sahraniti nekoga svoga u mezar koji je tako zapušten i koji bi uskoro mogao biti zatrt! teško, da je i u očuvanom stanju.

Muslimani su poumrli, protjerani pred barbarima i paliteljima, ostavili kosti u muhadžirluku, ispalili se na Mars, protjerali se u Europu ili Ameriku, neće će se vratiti…  U Starom Selu nema selameta. Ali, tamo je njihovo mezarje kao dokaz da ih je tu nekad bilo! Mezarje je i u ovom slučaju matična knjiga muslimana. Tu matičnu knjigu Načelnica bi da uništi i tako nastavi tradiciju zatiranja svega muslimanskog

A Nišan
Čupanje korijenja, uništavanje matičnih knjiga muslimana Bošnjaka – Lijepo urešeni nišan na Mečetu; uklonjen je, pa nestao, a na njegovu mjestu je nikao Spomen-dom ZAVNOBiH-a Dom je preimenovan u Dom kulture, a umjesto utemeljitelja novije bosanske državnosti, spomenik je srpskom borcu – junaku “Otadžbinskog, oslobodilačkog rata” (Photo: Ivan Lovrenović)

Nije li Spomen-dom ZAVNOBiH-a izgrađen na mezaru na Mečetu, kao i “baraćka” zgrada na ruševinama džamije koju su komunisti prvo pretvorili u skladište građevinskog materijala? Nije li u mjestu Kula (sic!) gdje je bio begovski čardak Bahitijarevića, nestalo bilo kakovog traga i kule  muslimana! Ostalo je ime, čudi me da ga nisu promjenili u Srpsku kula, ili Obilića kulu. Ili, Kula Rđe Zlopogleđe. U Kuli odavno nema muslimanskog uha, mogli su.

IMG_4049
Spomen dr. Luki Čuliću, gospodaru života i smrti, spomen kuluku i genocidu. Po kriterijima novokomponiranih Srba, dr. Čulić je za istrebljenje poturica, katolika, za progon, smrti, otimačinu posjeda (uz potvrdu!) – mogao uskoro dobiti svoju ulicu, trg, ili ime Doma zdravlja! 

Nakada su muslimani živjeli u Podrašnii, Sitnici, Bočcu…

Gdje je bočačka džamija? Gdje su bočački muslimani?  Obitelji Dizdara i Kapetanovića su poklane, a koljaču Lazaru Tešanoviću, četničkom vojvodi, današnji Srbi su ispavili spomenik. Ubijenim Dizdarima i Kapetanovićima spomen-obilježje je srušeno. Ko koristi posjed Dizdara i Kapetanovića? Čija je tvrđava, lokalitet srušene džamije? To bi gospođa Divna Aničić morala znati!

Desetci žitelja Trnova stradali su od četničkog noža i paljevine. Koliko se sjećam, odbijen je zahtjev da se ogradi tamošnji mezar.

Nekada su se bezi, po tvrdnji današnjih mješatana Kule (Srba,) u akšam, za tiha vremena, međuosobno dozivali sa bezima u Starom Selu. (Vazdušna linija od Kule do Starog Sela je oko pet kilometara.) Ne samo da su nestali velikoposjednici bezi čija je zemlja oteta i poklonjena “onima koji je obrađuju,” nego je iskorijenjeno i svako muslimansko sirotinjsko ime, porušen mesdžid, džamija, a imovina oteta, 1992. uz muhur četničkih vlasti.

AA porijeklo s tanovništva
Lovrenović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, NU Mrkonjić-Grad, 1973.

Uveden je i novi zakon, po kojemu muslimani ne mogu na rukama nositi svoje umrle od kuće do džamije, i od džamije do mezara! Ukinuta je tradicija stara 400 godina odavanja počasti umrlima nošenjem na rukama. Valjda da džennaza ne bi smetala srpskom saobraćaju  i da bi nazor uvedena u ovdašnju tradiciji “voženja” mrtvih do groblja. Volovska kola i opanke, novograđani su zamijenili skpocijenim autima i lakiranim cipelama.

AF staro selo 6
Pogled iz prtičije perpektive na jedan zaselak Starog Sela: Još je dosta napuštene muslimanske zemlje u ovom kraju koja će boj se, uskoro biti uknjižena na srpske vlasnike (Photo: I. Halilović)

Bodu u srpske oči i zadaju bol u srcu i mozgu ostaci Kule, Džamije, nekoliko nišana. Sve to treba porušiti i poraavnati.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

Da je načelnica Divna Aničić pozitivno odgovorila na zahtjev IZ, onda bi dokazala da ona i sama nije dio srpske politike zatiranja svega bošnjačkog kako bi se izgradio lažni mit o Srbima kao većinskim vlasnicima nad zemljom i na području Opštine Mrkonjić-Grad. Mezari, kule, toponimi sa muslimanskim predznakom mogu nanijeti duhovnu bol Srbima… Tako je nestao i stari originalni naziv Varcar Vakuf, a i Varcarani.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

A Staro Selo - osnova džamije

Devastacija mezarja iz XVIII vijeka nastavljena je sve do danas. I bez naučnog rada koji to potvrđuje, to je vidljivo svakome ko živi, ili ko kroči nakratko u Staro Selo, a ima zehru znanja o tom starinskom muslimanskom lokalitetu uz nekropolu stećaka.

Citat: “Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.” Kraj citata.

Dalje, ibid: “Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena. Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.”

Mezar - Staro Selo. Divna

Zaključak: Načelnica Opštine Mrkonjić-Grad poručila je svojim potpisom na Obavještenje – odbijenicu zahtjeva Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad za ustupanje mezarja u Starom Selu IZ čime je postupila mimo logike, ali po pravilima srpske hegemonističke i agresivne politike uništenja svega što je muslimansko – bošnjačko. Ta barbarska politika presuđena je i odlukom Doma za ljudska prava BiH koji je presudio da je srpska vast u Mrkonjić-Gradu pogazila prava muslimana na slobodu vjeroispovijesti.

Načelnica Divna Aničić ne dozvoljava u ime zakona (sic!) da se spasi i sačuva muslimansko mezarje u Starom Selu  koje je u srpskom posjedu i propada, jer ako se ne uništi, dokaz je to da su u Starom Selu živjeli i u mezarje kopani muslimani.

To mezarje u Starom Selu nalazi se u blizini srednjovjekovne nekropole stećaka. Dr Salih Kulenović navodi:  “Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

A Staro selo, sl 2.

“I ispod stećaka i ispod nišana leže isti ljudi ove zemlje, leže doslovno naši preci… Bošnjaci nisu neki strani, tuđinski, anadolijski, azijatski, istočnjački element, ili istočnjački i osmanlijski ostatak u ovoj zemlji, nego su Bošnjaci stari bosanski i stari evropski narod… na osnovu onoga što su neupitni tragovi njihova postojanja, života i smrti bosanskih i bošnjačkih ljudi na ovoj našoj jedinoj bosanskoj zemlji” rekao je dr Kordić na nedavnoj promociji knjige r. Ibrahima Pašića: “Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini.”

U makar u 170 slučajeva u Bosni nauka je dokazala kako su prelaskom na Islam Bošnjaci – muslimani nastavili sahranjivati svoje umrle u mezarevima u blizini nekorpola stećaka, blizu didu, pramdidu, precima. Nisu se odrekli svojih “inovjernih” predaka, svojih korijena, nisu staru vjeru ni vrijeđali ni osporavali, jer bi tako osporili sebe.

A Staro selo, sl 2.
Crteć preuzet iz naučnog rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Prirodna je želja insanska poslije smrti biti “blizu dida,” makar did bio doskora i bosanske krstijanske vjere. Vjere su se mijenjale, nisu ni bosanski Srbi koji su propagandom i potkupljivanjem ostali vjerni  “pradedovskoj veri” i postali Srbi, ostali vjerni bogu Perunu, pa se i dalje klanjaju drveću! Primili su pravoslavlje, pa su rušili sve što ih je podsjećalo na prijašnja vjerovanja u boga Peruna…. Stoga oni nemaju pravo spočitavati Bošnjacima – muslimanima da su izdali pradedovsku veru, pa ih za to treba pobiti, a njihove tragove uništiti. (I fra Ivan Frano Jukić – Slavoljub Bošnjak – će na jednom mjestu ustvrditi kako u Bosni ne postoje ni Srbi ni Srpski jezik, nego kako je ovdje sve po naški, bošnjački – bosanski. Na drugom mjestu će ružno pisati o “mehamdancima” kao poturčenjacima i njihovoj nikakvoj vjeri, a o “odžama kakvi su” zli i neuki, ne treba ni hartiju (artiju) trošiti. Piše Jukić; to je sve zbog pohlepe poturčenjaka da sačuvaju imanja i položaje. Boga mi, kao da su bosanski Hrvati oduvijek bili Hrvati – niti su se poklonili Papi, pa pogazili pradjedovsku vjeru krstijansku apostolsku vjeru zamijenili katoličanstvom, da bi sačuvali imetke u vremenu kada se (da li baš zbog toga) počinje kruniti veliko bosansko Kraljevstvo, da bi ga dijelom pokalitočenog zauzeli Turci, kojima su prišli pripadnici stare vjere i postali “poturčenjaci.”)

Obiteljsko stabblo Kulenovića
Obiteljsko stablo bilajčkih i Kulenovića Starog Sela icrtana rukom Koste Höremana, koju su mi ustupili Željko i Ajla Cukut. Ajla vuče soju lozu iz Kulenovića stabla

Zaključak:  I Skupština Opštine i IZ Mrkonjić-Grada trebale bi zajednički tražiti od Komisije za očuvanje kulturno-historijske baštine BiH da starai kompleks sa ostacima mezara, džamije, kule u Starom Selu proglasi državnom, nacionalnom baštinom, da konzervira ili revitalizira neke objekte i sve sačuva od devastacije i nestanka. 

U svakom slučaju, ne smije se prepustiti baštinu Starog Sela da propada i nestaje, ma u čijem posjedu se ona nalazila, važna je briga o njoj i njeno čuvanje za buduće generacije kao dokaz da s nama nije ni nastao svijet, a neće ni nestati.

IMG_0294

Birtije, butici, mesnica – Restoran “SRBIJA” na Dedića mezaru u Varcar Vakufu

Samo, neka to ne bude kao sa vakufima, pa i Varcarskim koji se sveo na fildžan, pa ga Divna Aničić iz svog ureda podignutog na vakufskoj zemlji, može zaokružiti jdnim pogledom sa svoga visokog pendžera, diviti spomeniku Kralju Petru također ispravljenom na vakufskoj zemlji. Dvadestak metara od njena pendžera je (porušena srpskim minerima) Kizlar-agina džamija i Ured Medžlisa Islamske zajednice; sve je to podignuto na Vakufu Mustafe-age koji se ne može ni otuđiti ni prodati, jer je opće dobro. Tu je i devastiani i otuđeni dio Dedića mezara uz Mustafa-ginu džamiju koja niče iz pepela u na čijim temeljima rički hodža psuje kao kočijaš. Otimačinom dijela mezara, Srbi su uz dozvolu srpskih vlasti podigli birtije, trgovine, mesnice, restorane, a jedan od njih nosi naziv “Srbija.”

Islamska zajednica se zadovoljila simboličnom krijom za te objekte bespravno podignte na mazaru, umjesto da uporno traži da se ti objeti uklone. Ne zahtijeva, iako ima presudu Doma za ljudskog prava za to, da Općina načelnice Divne Aničić obnovi srušenu džamiju, šadrvan…

Dati vakufsko na čuvanje, zaštitu i brigu Komisiji – Zavodu za zaštitu spomenika povijesti i kulture – kako ne bi i sa fildžanom preostalog Mustafa-aginog vakufa  bilo kao sa mezarjem Hadži-Babinog Vakufa u Banjoj Luci kojeg je IZ prodala jednom srpskom tajkunu da bi gradio stambene zgrade.  Hodže su uvijek gladne para.

Mirso 1
Mirsad KAHAREVIĆ nakon što ga je prevario rički hodža Mufif Haskić: “Hodža strpa pare u džep pa pobježe, a ne plati nam čišćenje mezara 

Neka ne bude kao sa mezarem u Obrcima u kojem su pokopani varcarski muslimani koje su četnici na bigajri hak pobili u Oborcima u septembru 1995. za koji rički nazovi hodža Mufid Haskić u čije ime mutevelija kupi pare od džematlija, a Huskić ih strpa u džep džubeta, umjesto da malo odvoji i da i onima koji su mezar očistili pred Mevlud.

Svjedok sam kako  je na jednom od Mevluda na tom mezaru mutevelija džemata Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) skupljao novac od prisutnih i za održavanje i čišćenje tog mezara.

Tada mi je prišao Mirsad Kaharević i u kameru izjavio da su hodža i mutevelija pokupili  pare, strapali ih u džep i napustili mezar ne plativši njemu i još jednom radniku za posao čišćenja mezara, iako su njih dvojica tražili obećanu naknadu. O Bajramu u sred ljeta, iako uvijek IZ uvijek ima novac donatora za kosidbu, ne može se proći kroz mezar od visoke i guste travujine.

Oborci, Mavlud
Na Mevludu u Oborcima, zločinački poijenim nevinim muslimanima. Davno je ef. Slipac iz Donjeg Vakufa obećano da će spomenikom biti  trajno obilježeno mjesto gdje je pala njihova krv…  Rički hodža na Mevlud ne poziva ni oboračkog imama, valjda da bi mu ostalo više para.   Radnici koji očiste mezar pred Mevlud, vrate se kući praznih šaka jer rečeni hodža strapa pare u džep svoga džubeta  

*** Zahvaljujem se dr. Salihu Kulenoviću što sam imao mogćnost objaviti u cjelosti, a ovdje i citirati dijelove njegova rada i koristiti fotografije.

Korišteni ovi izvori i dokumenti, kao i postovi sa ovog Bloga:

  1. Dr. Salih KULENOVIĆ:  STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)
    https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/
  2. Dženana Semiz EFENDIĆ: SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. https://www.bosanskehistorije.com/historija/33-bosna-od-1918-1992/257-srpska-agrarna-reforma-i-kolonizacija-1918
  3. Ibrahim HALILOVIĆ: HUDUDNAMA ČIFLUKA MUSTAFA AGE IZ 1591.  https://ihalilovic.com/hududnama-ciftluka-kizlarage-mustafe-iz-1591-godine-na-kojem-je-osnovan-varcar-vakuf/
  4. I. HALILOVIĆ ISTINA O NASTANKU VARCAR VAKUFA https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/istina-o-nastanku-varcar-vakufa/
  5. I. HALILOVIĆ: VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA: PRVO JE…
  6. . Lovrenoović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, zatim periodična i dnevna štampa, lična arhiva, fimski i video-zapisi
  7. Ibrahim Halilović, Hadži Bedrudin Gušić: BOSNA JE ZEMLJA VAKIFA I ZEMLJA MUNAFIKA https://www.youtube.com/watch?v=x0YVaSmMc-w&t=27s
  8. I. Halilović: UNIŠTENA SPOMEN-PLOČA POBIJENIM OBITELJIMA DIZDARA I KAPETANOVIĆA U BOČCU; PODIGNUT SPOMENIK VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU ČIJI SU ČETNICI POČINILI TAJ POKOLJ https://ihalilovic.com/2017/11/09/unistena-spomen-ploca-pobijenim-obiteljima-dizdara-i-kapetanovica-u-boccu-podignut-spomenik-vojvodi-lazaru-t

  9. PETICIJA GRAĐANA MRSKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA ZA PROMJENU NAZIVA NEKIH ULICA U MRKONJIĆ.-GRADU https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/
  10. I. Halilović: MUFTIJA IZREKAO PISMENU KRITIKU HUSKIĆU ZBOG MUFTIJA IZREKAO PISMENO UPOZORENJE MUFIDU-EF. HUSKIĆU ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA https://ihalilovic.com/2013/09/08/muftija-izrekao-pismeno-upozorenje-mufidu-ef-huskicu-zbog-nedolicnog-ponasanja/
  11. Dom za ljudska prava BiH: REPUBLIKA SRPSKA JE USKRATILA ISLAMSKOJ ZAJEDNICI SLOBODU RELIGIJE I OTELA JOJ IMOVINU https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/
  12. MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM https://ihalilovic.com/2012/08/09/mufid-efendija-zabranjuje-dzematlijama-kontakt-i-razgovor-sa-mnom/
  13. I. Halilović:CENZORSKE ZABRANE SNIMANJA I KOČIJAŠKE PSOVKE HODŽE MUFIDA HUSKIĆA, LAŽNA PRIJAVA POLICIJI https://www.youtube.com/watch?v=2wLDPlJcRs
  14. I. Hailović: KAFANSKI RAZGOVORI https://www.youtube.com/watch?v=YoXoXbHCaXY&t=2s

Prof. dr. Francis A. Boyle: CORONAVIRUS NIJE POTEKAO OD ŠIŠMIŠA KUPLJENOG NA PIJACI, NEGO JE SINTETIČKI PROIZVEDEN U LABAROTORIJI ODAKLE SE PROŠIRIO – COVID 19 JE ZABRANJENO ORUŽJE ZA BILOŠKO RATOVANJE

26. aprila/travnja 2020.AAA1

SARS-CoV-2 — A Biological Warfare Weapon?

ZDRAVO ŽIVLJENJE

BoleProf. dr. Francis A. BOYLE: Ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i neprenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus kako bi integrirao spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija…

Osobno vjerujem da dok naši politički lideri ne budu iskreni s američkim narodom, i u Bijeloj kući i u Kongresu i s našom vladom države, i javno priznaju da je to izuzetno opasno uvredljivo oružje za biološko ratovanje s kojim se bavimo,  ne vjerujem da ću vidjeti da ćemo se moći suprostaviti i zaustaviti, a kamoli pobijediti corona virus. “

Predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Prof. dr. Francis A. Boyle je 4. februara 2020. izjavio da je corona virus proizveden u labaratoriji za biološko oružje u Wuhanu. Rasprava o porijeklu virusa COVID 19 vodi se ne samo u naučnim krugovima, nego se rasplamsala i na socijalnim mrežama.

Boyle virus

Prevod: Prof. Boyle: Potpuno je jasno da nakon Regana vidmo opasnu ofenzivu i utrku u ratovanju biološkim pružjem u koju je uključen biološki inžinjering i sada novo područje sintetičke biologije koje je bilo sponzirirano,  plaćeno i uspostavljeno od strana Pentagonskog DAPRA ureda. Druge vlade su se kretale naprijed nazad u toj oblasti, ali one ne žele ništa javno kazati jer je taj rad ilegalano, pa bi time potvrdile povredu Konvencije o biološkom oružju 

Ovdje u ovom tekstu kojeg objavljuje “Healthy Headline” neki su učesnici rasprave na ovom portalu pokušali osporiti znanje pr. Boyleao o biološkom oružju i virologiji. Dobili su odgovor. (Ad hoc prevod sa engleskog)

Normalno, iako koronavirus koji se nalazi kod slijepih miševa može biti SARS, on obično ne inficira ljude jer ne cilja ACE-2 receptor. Zarazni uzročnik koji izaziva trenutnu pandemiju naziva se SARS-CoV-2 – SARS koji označava “ozbiljnu akutnu respiratornu infekciju” i CoV-2 što ukazuje da je drugi tip SARS koronavirusa za koji se zna da inficira ljude.

SARS-CoV-2, naravno, sadrži genetsku modifikaciju vezanu za ACE2 receptore u ljudskim ćelijama, što joj omogućava da ih zarazi.  Zhenglijeve publikacije pokazuju da je  koronavirus šišmiša pretvoren u onaj koji prelazi s životinjske vrste i inficira ljude. Na tome se zapravo radi više od 10 godina.

Blog-FI-06.18.14_Equine-Coronavirus“Zato sam rekao da je SARS bioinženjersko ratno oružje za početak”, kaže Boyle. “I to je ono što … su [Univerzitet] u Severnoj Karolini i … Australijska laboratorija pokušavali učiniti još opasnijim zbog dobitaka funkcija i HIV-a. Dakle … SARS je biološko ratovanje [uzročnik] na početku je procurio iz labaratorije, i on je izvor epidemije [COVID-19]. “

Pored toga, indijski rad, koji je na kraju povučen zbog intenzivnog političkog pritiska, pokazuje da je protein ovojnice HIV virusa zvan GP41 integriran u RNA sekvence SARS-CoV-2. Drugim riječima, to implicira je da je virus HIV genetski inženjeriran na SARS.

Dakle, ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i ne prenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus da integrira spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija.

Druga modifikacija bila je integracija proteina ovojnice od HIV-a zvanog GP141, koji ima tendenciju narušavanja imunološkog sistema. Čini se da treća modifikacija uključuje nanotehnologiju da bi virus bio dovoljno lagan da može dugo ostati u zraku, očigledno mu omogućava raspon do 27 stopa (oko devet metara.)

Nanotech stručnjak sa uhapšenom Wuhan vezom

Iako je iz laboratorija BSL4 u Wuhanu možda procurio virus, izgleda da njegovo stvaranje nije ograničeno na Kineze.

Kao što je Boyle napomenuo u svom komentaru gore, predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Tehnološki univerzitet u Wuhanu (WUT) navodno mu je plaćao 50.000 dolara mjesečno. od 2012. do 2017. kako bi se pomoglo uspostavljanju i nadzoru WUT-Harvard Joint Nano Key Laboratory. Takođe je primao dodatnih 150.000 dolara mjesečno životnih troškova iz kineskog programa „Tisuću talenata“. Problem je bio u tome što zvaničnici Harvarda tvrde da laboratoriju nisu odobrili i da nisu znali do 2015. godine. Boyle komentariše:

“Naslovna priča – da Harvard nije znao šta se događa – je glupost. Na Harvardu sam proveo sedam godina. Imam tri stepena sa Harvarda. Dvije godine sam proveo na Harvardu.

Naravno, Harvard je znao da njegova stolica odsjeka za hemiju ima ovaj laboratorij u Wuhanu u Kini, gde je Lieber radio na nanotehnologiji u pogledu hemijskih i bioloških materijala. To je prijavljeno. Nisu rekli koji su materijali. Pored toga, sada je objavljeno da je Harvard bio institucija koja surađivala sa Wuhan BSL4. “

Istraživači koji rade na poboljšanju funkcije španskog gripa

Ako mislite da je SARS-CoV-2 loš, radujte se da to nije oružana verzija španskog gripa, koja je takođe u fazi izrade, prema Boyleu. On kaže:

„Rad Univerziteta u Severnoj Karolini bio je egzistencijalno opasan i to su znali u to vreme. Ako pročitate naučni članak UNC-a16 [napisao] naučnik Wuhan BSL4 [Shi Zhengli] … on kaže, “Eksperimenti sa cjelovitim i himernim rekombinantnim virusima SHC014 pokrenuti su i izvedeni prije pauze za financiranje istraživanja i od tada su pregledani a NIH je odobrio za nastavak studija. ‘Boyle virus

Kaže – rekombinantno… Dakle, priznaju da je to bilo u funkciji [istraživanja]. [Istraživanje] je zaustavio NIH17 [Nacionalni zavodi za zdravstvo]. Zašto je pauzirao NIH? Budući da je u to vrijeme postojalo pismo velikog broja naučnika za život u kojem se kaže da bi ova vrsta rada po funkciji mogla biti egzistencijalno opasna ako se iziđe u javnost. Stoga je to trebalo ukinuti… [Ali] NIH je to u početku financirao…

BoleNapomena ovdje: Pročitao sam pismo NIH-a Univerzitetu u Sjevernoj Karolini, a UNC je radio dva istraživačka projekta za dobitak funkcije. Drugi je bio s dr. [Yoshihiro] Kawaokom sa Univerziteta u Wisconsinu, koji je oživio španjolski virus gripa18 za Pentagon.

Prema pisanju o pauzi, tamo je i radio na poboljšanju funkcije virusa gripe – moglo se samo zaključiti da je to španski virus gripa. Nije rekao španjolski grip, ali su takođe stavili pauzu na funkciju na tu vrstu smrtonosnog istraživanja…

Mislim, španjolski grip, svi znamo što je to, pa zamislite da mu se daju svojstva stjecanja funkcije španskog gripa, čineći ga još smrtonosnijim i zaraznijim. Upravo to se dešavalo u toj laboratoriji UNC-a … “

Uznemirujuće, iako je NIH zaustavio financiranje ove vrste istraživanja o dobitku funkcija smrtonosnih patogena u 2014. godini, on je to ponovno odobrio u prosincu 2017.,19 i Boyle sumnja da je posao Kawaoke možda ponovo pokrenut, iako nije pronašao dokaz za to još.

„Dakle, ovo je bio egzistencijalno opasan posao koji se odvijao u toj laboratoriji UNC-a. Svi su to znali, NIH je finansirao, NIAID pod doktorom Faucijem je to i finansirao. Točno su znali koliko je to opasno. Pauzirali su ga, a zatim nastavili ”, kaže Boyle.

Mogu li se prekršiti ugovori o ratovanju?

Kao što je već spomenuto, Boyle je profesor međunarodnog prava i sastavio je međunarodni ugovor o agentima i oružju protiv biološkog ratovanja. Taj je zakon još uvijek na snazi ​​i osiguravat će doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su uključeni u stvaranje i puštanje SARS-CoV-2, ako je službeno zaključeno da je to agent za bioradničko ratovanje.

„Ako ste pročitali taj članak UNC-a, u njemu piše da se tačno radilo o sintetičkim molekulama… A u svom anti-terorističkom činu o biološkom oružju iz 1989. godine, posebno sam kriminalizirao – tim imenom – sintetičke molekule.

Zbog toga je u početku cio pokret sintetičke biologije … uspostavio Pentagon i DARPA. Oni su sve to finansirali. A to je novac DARPA koji stoji iza sintetičke biologije, pokretanja gena i svega ostalog.

I zato je na prvom sazivu sintetičkih biologa, u njihovom završnom izvještaju, jedna od njihovih ključnih preporuka bilo ukidanje anti-terorističkog čina mog biološkog oružja, jer su u potpunosti namjeravali koristiti sintetsku biologiju za proizvodnju biološkog oružja …

Zakon se i dalje primjenjuje.

On predviđa doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su to učinili … svim znanstvenicima koji su bili uključeni na Univerzitetu u Sjevernoj Karolini i svima koji su financirali ovaj projekt, znajući da je to egzistencijalno opasno – a to uključuje Faucija i [ljude iz] NIH-a … UNC, Uprava za hranu i lijekove… Institut za rak Dana Harvard na Harvardu… Svjetska zdravstvena organizacija… ”

Samo kako bismo išli u taj proces pravde?

Boyle objašnjava:

„Postoje dva načina. Prvo, morat ćete izvršiti pritisak na Ministarstvo pravde da procesuira te ljude. To bi moglo biti jako teško učiniti. Prema saveznim statutima, američki odvjetnici moraju podizati optužnice. Međutim, samo u pogledu Sjeverne Karoline, tamo se primjenjuje i državni zakon. Nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline; međutim, mene su prvobitno angažirali ovdje da predajem krivično pravo i predavao sam ga sedam ili osam godina …

Da bi imao zločinačku namjeru, jedna od varijanti zločinačke namjere je demonstracija velike ravnodušnosti prema ljudskom životu. A to je zločinačka namjera neophodna za ubistvo.

A coronaDakle, po mom mišljenju i moj savjet bi bio, ako ne možemo dobiti [generalnog tužioca Williama Pelhama] Barra da ne odustane od gonjenja tih ljudi, to treba učiniti okružni tužitelj, državni odvjetnik, generalni tužitelj tamo u Sjevernoj Karolini i optužite sve koji su uključeni u ovaj posao u Sjevernoj Karolini za ubistva širom svijeta.

A to bi moglo uključivati ​​do ubistva, uključujući zlonamjernost predviđanja. Ponovo, jedan od elemenata može biti manifestacija ozbiljne ravnodušnosti prema ljudskom životu. I iz ovog članka (članak UNC-a 201521) jasno je, znali su da je to funkcija, pauzirali su ga jer je postojao opasno, zatim su ga ponovo odobrili i nastavili ga.

Dakle, mislim da bi mogao biti dobar slučaj sigurno da bi optužili ove ljude prema zakonu Sjeverne Karoline od strane pravnih vlasti Sjeverne Karoline, ako federalna vlada neće to učiniti za nas, po mom zakonu [Bioteroško oružje protiv terorizma Akt iz 1989.]. Ali opet, želim pojasniti, nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline. “

Vrijeme za zatvaranje svih BSL4 laboratorija?

Boyle se zalaže za to da se sve laboratorije BSL3 i BSL4 moraju zatvoriti i da će tako prestati sva ratovanja sa smrtonosnim patogenima. „Sve su životno opasne“, kaže on. „Ovo je katastrofa koja čekala da se ponovo dogodi. I to se sada dogodilo. Tu smo. Gleda nas u lice. “

Dakako, COVID-19 nije nigdje tako poražavajući kao crna smrt ili španjolska gripa 1918. godine, a oba su izazvala šokantnu smrtnost, a sve bez pomoći sintetskih molekula i nanotehnologije.

Sama ideja da se bilo koja od ovih užasnih bolesti vrati u turbo naelektrisanom obliku trebala bi biti dovoljno zastrašujuća da bi se svijet ujedinio rekavši:

“Ne hvala; ne želimo ili ne treba da se vrše takva istraživanja. “

Koliku su vrijednost dosad pružile ove opasne laboratorije u odnosu na rizik kojem smo svi izloženi?

***

Zaključna riječ voditelja razgovora sa prof Boyleom:

PUNO GORI UBOJICA OD CORONA VIRUSA BIĆE EKONOMSKE TEŠKOĆE I EMOCIONALNI STRES KOJE TAJ VIRUS IZAZIVA

“Zaključno, iako Boyle vjeruje da COVID-19 ima sposobnost postati ozbiljan ubojica pandemije, odlučno se slažem. Na osnovu svih podataka koje sam do sada vidio, vjerujem da nije u pravu u ovom trenutku; sumnjam da će smrtni slučaj uslijed ekonomskih teškoća i emocionalnog stresa biti puno gori od same bolesti.

Dr. sc. Salih KULENOVIĆ: STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)

Dr.sc. Salih Kulenović, profesor emeritus, Univerzitet u Tuzli

Staro Selo kod Mrkonjić-Grada* (Varcar Vakufa)

  • Prilog proučavanju kulturno-historijske baštine-

Sažetak

Kontinuitet življenja od prahistorije pa do savremenog doba na prostoru Opštine Mrkonić-Grad (VarcarVakuf), zatim promjene društveno-ekonomske strukture stanovništva i etničke promjene  u zadnjih stotinu godina imaju svojevrsnu paradigmu u Starom Selu, mjestu koje je od sredine dvadesetog stoljeća pa naovamo doživjelo radikalnu transformaciju.

Stećci koj   je kod Starog Sela za vrijeme austrougarske uprave evidentirao stručnjak Zemaljskog muzeja Kosta Herman (Hormann), nestali sredinom prošlog stoljeća kada je proširen makadamski put Mrkonjić Grad-Banja Luka, su dio kulturne baštine koja je, zajedno sa muslimanskim sakralnim i profanim objektima u ovom mjestu nepovratno izgubljena.

              U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata u Starom Selu je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. Najveće zemljišne posjede su imali begovi Kulenovići čiji je predak ovdje sredinom 18.vijeka dobio nasljedni timar.

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Ključne riječi: Staro Selo, stećci, kula, džamija, mezarje, tragovi materijalne kulture    ___________

 *Mrkonjić Grad se nalazi u zapadnoj Bosni.Osnovao ga je krajem XVI vijeka Mustafaaga Bejazi, visoki osmanski dostojanstvenik na carskom dvoru. Na mjestu današnjegMrkonjić Grada bilo je selo Gornje Kloke u kojem je Mustafaaga, koji je bio rodom odavdje, sagradio više zadužbina i zgrada koje je uvakufio.Prvobitno, grad se zvao Jenidžei Jajce (Novo Jajce), a kasnije je dobio ime Varcar Vakuf.Godine 1924. ili 1925. je dobio ime po Petru Karađorđeviću koji se u ovom kraju skrivao pod imenom Petar Mrkonjić. U našoj novijoj historiji Mrkonjić Grad je naročito poznat po tome što je ovdje 25. novembra 1943.godine održan ZAVNOBiH na kome je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine (O historijskim i geografskim podacima o Mrkonjić Gradu vidjeti: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

Abstract

The continuity of living from the prehistoric to modern times in the area of ​​the municipality of Mrkonjić Grad (VarcarVakuf), then changes in socio-economic structure and ethnic change over the last hundred years have a paradigm in Old Village, a place that has undergone a radical transformation since the middle of the twentieth century.
Stećci recorded in the Old Village by an expert of the National Museum in Sarajevo, Kosta Herman (Hormann), disappeared in the middle of the last century when the macadam road Mrkonjić Grad-Banja Luka expanded, are part of the cultural heritage that, together with Muslim sacred and profane objects in this place is irretrievably lost.

              In the Ottoman, Austro-Hungarian, and the period between the two world wars in the Old Village, there was a Bosniak population. The greatest landowners werebeysKulenovići whose ancestor here in the middle of the 18th century received a hereditary timar. The Kulenovići built a mosque in Old Village in the middle of the 18th century and at the end of the 18-th century stone tower. These facilities existed here until World War II when the Serbian uprisings were lit them up. Since World War II, these facilities have not been restored. A part of the stone that these objects were made of had been used to build Conjoint house, the other part of the stone had been taken by the local population.In the cemetery where the mosque was located, the deceased Bosniak family members from Old Village and Bjelajcewere buried until the mid-60s of the twentieth century.

Key words: Old Village,stećci, tower, mosque, fields, traces of material culture

            __________

*Mrkonjić Grad is located in western Bosnia. It was originally commissioned by MustafaagaBejazi, a high Ottoman dignitary at the Emperor's Court, at the end of the XVI century. On the site of today's Mrkonjić-Grad, there was a village of GornjeKloke where Mustafaaga, who was a native of the country, built more of its facilities and buildings. In 1924 or 1925, the town was named after PetarKaradjordjevic, who was hiding in this area under the name of Peter Mrkonjić. In our recent history, Mrkonjić Grad is particularly famous for the fact that here was held the ZAVNOBiH on 25th November 1943, on which the statehood of Bosnia and Herzegovina was restored (About historical and geographic information on Mrkonjić Grad see: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (graduate thesis), Department of Geography, PMF, Sarajevo, 1969.

Smješteno u dolini Crne rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo se nalazi sjeveroistočno od Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) na udaljenosti od 4 km. Na jugu se graniči s Kopljevićima, na sjeveru s Kotorom, a na sjeveroistoku sa Bjelajcem (Prilog broj 1).

U Starom Selu postoji kontinuitet življenja od srednjeg vijeka, a možda i od prahistorije. Prema Kosti Hermanu (Hormann) koji je kao stručnjak Zemaljskog muzeja u Sarajevu posjetio Staro Selo za vrijeme austrougarske uprave, na zapadnom kraju Sela, a na lijevoj obali Crne rijeke, nalazilo se staro groblje s velikim brojem stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih kamenova različitih oblika (sljemenjaka, ploča) i različito ornamentisanih.[1](sl.1)

A. Staro selo, nekropola

U ovojnekropoli K.Herman je posebno izdvojio dva stećka koji se oblikom i veličinom izdvajaju od ostalih; na manjem nadgrobniku uklesana je figura konjanika i čovjeka koji vodi konja, a na njegovoj istočnoj strani uklesan je krst oko kojeg je okvir u vidu isprepletenih crta. (sl.2)

Sl.2 Motivi sa jednog od stećaka na nekropoli u Starom Selu

A Staro selo, sl 2.

Drugi, veći stećak na južnoj strani ima natpis sljedećeg sadržaja:

A Staro Selo, 3

[2]

              Natpis je datiran u XV-XVI vijek. Prema Kosti Hermanu (Hoermann), navedena nekropola se po broju kao i poljepoti nadgrobnih spomenika slobodno može ubrojati u najljepša srednjovjekovna groblja u Bosni i Hercegovini.[3]

              Nažalost, nadgrobnici su odavno nestali sa ovog lokaliteta. Najvjerovatnije je nekropola uništena kada se proširivao makadamski put koji je tu prolazio, a koji je kasnije i asfaltiran i koji vodi kadolini Vrbasa gdje se spaja s regionalnom saobraćajnicom Jajce-Banja Luka.[4]

              Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

              Staro Selo je dosta staro naselje, smješteno najvećim dijelom u dolini s desne strane Crne rijeke koja je lijeva pritoka Vrbasa. U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata pa sve do 60-ih godina dvadesetog vijeka ovdje su u većini živjeli Bošnjaci.

               Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

 Od austrougarske uprave pa naovamo, sve do 60-ih godina prošlog vijeka, gotovo sve navedene porodice koje su živjele u Starom Selu su se odavdje postepeno iseljavale i nastanjivale u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, a najviše u Sarajevu, Mrkonjić Gradu, Travniku, Jajcu, Banja Luci i dr.

 Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.

Sve do II svjetskog rata, većina bošnjačkih kuća u Starom Selu bile su spratne, odnosno građene su na sprat sa prepustom, a bilo ih je i bez prepusta.[7]Prizemlje je zidano uglavnom od kamena, a sprat od drveta. Prema M.Kadiću, kuće s prepustom u svom prvobitnom obliku su imale odbrambeni karakter; zidovi magaze su imali uske otvore-mazgale[8]  , a prepust iznad magaze uzdignut je visoko iznad zemlje i služio je za stanovanje[9] (Sl.3) Krovovi su bili četveroslivni, pokriveni šindrom.( vidi sliku 3)

A Staro Selo 4

U naselju je sve do 1942.godine bila i kamena kula čiji su vlasnici bili begovi Kulenovići. Prizemlje kuće i dva sprata bili su od kamena, a treći sprat je bio od čatme, hrastovog drveta. Kula je imala šatorast krov prekriven šindrom (vidi sliku 3.). Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar.Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.

Nakon II svjetskog rata, od kamena kule sagrađen je Zadružni dom u Bjelajcu koji i danas 2018.godine postoji, a nešto kamena je svojim kućama odnijelo i lokalno stanovništvo.

U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarjepovršine 1044 m2 u kome se nalazila i džamija(prilog br. 2, sl. 3).

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena ( vidi sl.3;prilog 3). Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.

.A. Staro Selo - ograda mezara

A Staro Selo, ostaci mihraba

Unutar dijela mezarja vide se porušeni nišani iostaci zidova porušene džamije

U mezarju u Starom Selu, od sredine 18.vijeka, a možda i ranije vršio se ukop umrlih članova navedenih bošnjačkih porodica koje su tu živjele, a tu su sahranjivani i umrli članovi bošnjačkih porodica koje su živjele u susjednom Bjelajcu.[14]

Danas je mezarje u Starom Selu devastirano, a sve do 1992.godine u njemu se nalazio veći broj starih nišana iz osmanskog perioda, zatim austrougarskog perioda, kao i perioda između dva svjetska rata. Neki nišani, kako muški tako i ženski, bili su interesantnih oblika, ukrasa i natpisa. Svi nišani u mezarju su devastirani. Na jednom ženskom nišanu kojeg su, zaraslog u travu, našli radnici prilikom čišćenja mezarja od korova i rastinja, a koje je organizirao glavni imam medžlisa IZ-e Mrkonjić Grad Mufid efendija Huskić, sačuvan je natpis na staroosmanskom koji u prijevodu glasi:

A Staro Selo, nišan

Turskaverzija

Huve el Hayy el Bakı

  1. Beni kıl mağfiret ya Rabbi yezdan 
  2. Bi hakkın sure-i Rahman-ı Kuran
  3. Kabrimi ziyaret eden ihvan
  4. Eylerimi ruhuma Fatiha ihsan
  5. ….Binti Kulin zade
  6. Hasan bey ve merhum Kulin
  7. ….bey haci……
  8. Merhum…..
  9. Sene 1329 (ili 1229)

Prevod

On[15] je Postojan i Vječan

  1. Meni se smiluj Dobri Stvoritelju
  2. Prema kuranskoj suri Rahman[16]
  3. Braća[17], koja posjete mi mezar
  4. Nek Fatihu[18] prouče za dobrobit moje duše
  5. ….kćerka Kulin zade
  6. Hasan beg merhum Kulin
  7. ….beg hadži…..
  8. Godine 1329 (ili 1229), odnosno 1809. ili 1909.

(Prevod sa osmanskog na turski i bosanski jezik načiniom r. sci. Alija Muminović, dipl. prof orijentalistike)

Lokalite tmezarja u Starom Selu površine 1044 m2 sa nišanima i mjestom stare džamije sa ostacima kamenih zidova predstavlja značajan kompleks, odnosno graditeljsku cjelinu iz osmanskog perioda u čijem sklopu je bio i kompleks begovskih kuća sa kulom.

Zbog toga su JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog naslijeđa Tuzla i prof.dr.Salih Kulenović, saradnik Zavoda od njegovog osnivanja do danas, uputili 22.04.2013.godine zahtjev Komisiji za očuvanje  nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se navedeni lokalitet zaštiti. Ovaj zahtjev je podržan i od medžlisa IZ Mrkonjić Grad u čemu istrajava glavni imam Mufid ef.Huskić i Predsjednik Šaćir Spahić, profesor.

ZAKLJUČAK

Smješteno u dolini Crne Rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo je zbog svog važnog geostrateškog položaja bilo naseljeno još od prahistorije. Kosta Herman (Hormann) koji je, kao stručnjak Zemaljskog muzeja, evidentirao nekropolu stećaka na ovom prostoru, dao je veliki doprinos u proučavanju prošlosti Starog Sela.

 Razvoj ovog naselja možemo pratiti i na osnovu podataka iz osmanskog perioda koji ukazuju da je u Starom Selu poglavito živjelo bošnjačko stanovništvo, anajveći posjednici su bili begovi Kulenovići koji su ovdje imali svoj timar. Osim porodice Kulenović, u Starom Selu su živjele i druge bošnjačke porodice čiji su zemljišni posjedi bili znatno manji od imanja ove begovske porodice.

Bošnjačko stanovništvo je činilo većinu populacije Starog Sela sve do izbijanja II svjetskog rata kada su srpski ustanici spalili i do temelja porušili kulu begova Kulenovića, kamenu džamiju, a devastacija mezarja iz XVIII vijeka je nastavljena sve do danas.

Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništvase rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.

Argumentirano proučavanje historijskog toka razvoja i promjena etničke slike na prostoru Starog Sela otvara put za objektivno i naučno valoriziranje pojava i procesa koji su se dešavali ne samo na promatranom prostoru, nego i u Mrkonjić Gradu i drugim mjestima bosanske Krajine.

Zaštita i proučavanje materijalnih ostataka bošnjačke kulture u Starom Selu su neophodni koraci ka revitalizaciji i očuvanju bogatog kulturno-historijskog naslijeđa ovog dijela bosanske Krajine i njegovog približavanja stručnoj javnosti u cilju daljeg proučavanja etničkih, demografskih i socioloških procesa koji su tokom dvadesetog vijeka determinirali društveno-političke i ekonomske odnose ovog dijela Balkanskog poluostrva.

Korištenje raspoloživog naučnog aparata na terenu testudiozan i stručni pristup u detaljnom analiziranju sistemski provođenih, radikalnih i ireverzibilnih promjena koje su zahvatile stanovništvo Starog Sela u zadnjih sto godina će omogućiti i široj javnosti uvid u uzroke, tok i stvarne posljedice smjene društveno-ekonomskih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine

Prilog broj 1.

A Staro selo - karta

Prilog broj 2.

A. Staro Selo, skica mezara                                     Kopija plana mezarja u Starom Selu

A Staro Selo - plan mezarja

Prilog 4.

A Staro Selo - osnova džamije

LITERATURA

  1. Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str. 48-53;
  2. Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini: Sabrao Kosta Herman: 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933.;
  3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.71-86;
  4. Milan Karanović, O tipovima kuća u Bosni-Faze u formiranju njenog dinarskog tipa, GZM, god.XXXIX, sveska 2, Sarajevo, 1927., str.4-213;
  5. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.;
  6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973.;
  7. http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine
  8. Varcar Vakuf-grad ZAVNOBiH-a i kosa „Varcarki“, w.w.w. Zeman-Kalesija.ba (pristup internetu: 26.11.2014.godine);
  9. Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

[1] Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str.48, 49

[2] Isti, navedeno djelo, str.53

[3]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[4] Autoru ovog rada ostalo je u sjećanju kako je izgledala navedena nekropola jer je svakodnevno prolazio pored nje idući iz Bjelajca u Mrkonjić Grad u osmogodišnju školu od 1955-1959. godine

[5]http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine

[6]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[7]O ovom tipu kuće, njenim oblikovnim karakteristikama, njenom unutrašnjem uređenju i funkciji detaljnije vidjeti u: Dr.Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.godine

[8]Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973., str.449; mazgale m (turski) je puškarnica na kamenoj kuli ili tamnici (u našem slučaju, otvorna kućama u Starom Selu sa prezentirane fotografije). Mazgala-otvor je sa unutrašnje strane širok, a s vanjske uzak, tako da se može samo kroz njega puščana cijev proturiti.

[9]Dr. M.Kadić, naved.djelo, str.62

[10] Prema K. Hermanu, koljeno begova Atlagića jedno je od najstarijih i glasovitih bosanskih plemića koji su od starina živjeli u Livnu i Livanjskom polju na svom čifluku zvanom „Odžak“, pod planinom Prologom. Za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima iz ove porodice bilo je dosta paša, beglerbega i alajbega. O tome

vidjeti: Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Herman, 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933., str.611-613

[11]Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.84

[12]A.Škaljić, naved.djelo, str.463; mihrab-aba m (ar.) ovalno udubljenje u zidu džamije od strane Kible gdje džamijski imam klanja rukovodeći grupnim klanjanjem

[13]Autoru ovog rada, još dok je bio predškolsko dijete, ostalo je u sjećanju da ga je njegov otac Ibrahim Kulenović vodio sa sobom u Bjelajce na svoje imanje i porušene kuće i objekte, te kad bi se vraćali u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad) , otac bi ponekad svratio u Staro Selo kod Alije Dubice koji je tu bio obnovio kuću. U to vrijeme, a to je bilo 50-ih godina prošlog vijeka, u Starom Selu su živjele porodice Iske i Hakije Kulenovića te Arifa Heganovića.

[14]U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović,djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu.Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva iformirano pravoslavno groblje.

Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu.Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.Potomci navedenih Kulenovića iz Bjelajca, kao i onih iz Starog Sela, danas žive u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini ( u Sarajevu, Banja Luci, Jajcu, Travniku, Tuzli, a ima ih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj, Srbiji, Švedskoj, Kanadi, SAD, Australiji i dr.).

[15]Allah dž.š. [16]Sura Er-Rahman (arapski: الرحمن; bos.:”Milostivi“) je 55. sura Kur'ana. Sadrži 78 ajeta i spada u mekanske sure. Specifična po tome što se ponavlja Ajet: “Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?” Er-Rahman se često naziva “ljepoticom Kur'ana”, u skladu sa hadisom: Abdullah Ibn Mas'ud kaže da je Poslanik Muhammed rekao: “Sve ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je sura ar-Rahman

[17] Misli se na sve muslimane i muslimanke koje posjte (učine zijaret) mezaru/kaburu

[18]Sura El-Fatiha (ar. الفاتحة; bos. “Otvaranje” ili “Pristup“; također se naziva i “Majka knjiga” i “Lijek“) je prva sura u Kur'anu. Ima sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu (dž.š.) za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu vjernika muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza.

 Objavljena je u Mekki.

***

Zahvaljujem se dr. Salihu KULENOVIĆU na ovom dragocjenom radu i ukazanoj zgodi da ga ovdje objavim. 

Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle: CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU

Luc
Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle, a što smo objavili i na Blogu i Facebook stranici:

CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU

Tekst o tome objavljen je na portalu “Pourqoui docteour”, a prenosi ga danas “Slobodna Bosna:”
Francuski ljekar i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu Luc Montagnier izjavio je da je koronavirus najvjerovatnije proizveden u nekoj od laboratorija u kineskom gradu Wuhanu.
Dobitnik Nobelove nagrade iz 2008. godine Montagnier za portal “Pourquoi docteur“ kazao je da ne vjeruje u zvanične tvrdnje da se koronavirus prirodnim putem pojavio na ilegalnim pijacama divljači u Wuhanu.
– Virus koji izaziva COVID-19 je proizveden u laboratoriji u Wuhanu. Ta laboratorija se tokom 2000-tih godina specijalizirala za koronaviruse – kazao je Montagnier i dodao da je lično dobro istražio tu temu.
Montagnier je i za televiziju CNEWS kazao da je siguran da se novi tip koronavirusa nije pojavio prirodnim putem, već da je u pitanju proizvod iza kojeg stoje stručni ljudi, javlja Anadolija.
– Ne znam s kojim ciljem su ga proizveli. Moguće da se radi o segmentima HIV-a i da se tragalo za vakcinom za AIDS – kazao je Montagnier, a prenosi “Slobodna Bosna”
Link na portal “Pourquoi Docteur”
Link na tvrdnju prof. Boyla o tome da je corona virus “pobjegao” iz biološke labaratorije u Wuhanu – tekst je u nastavku

Nastavi čitati “Francuski nobelovac Luc MONTAGNIER danas tvrdi isto što je 4. februara ove godine ustvrdio prof. dr. Francis A. Boyle: CORONA VIRUS JE PROIZVEDEN U LABARATORIJI U WUHANU”

Otvoreno pismo ambasadorima PIC-a i EU komisiji: AMERIKA JE TENKOVIMA DOVELA DODIKA NA VLAST, AMERIKA GA TREBA I SMIJENITI MAKAR I TENKOVIMA, KAD VEĆ NEĆE SUD BIH PO KRIVIČNOM ZAKONU

dodik pjeva 1
Roljanje pod šatorom – Labudov pjev Milorada Dodika

MILORAD dODIK JE IMA0 SAMO DVA POSLANIKA U NARODNOJ SKUŠTINI RS KADA JE UZ POMOĆ AMERIČKIH TENKOVA DOŠAO NA VLAST. GODINAMA TERORIZIRA GRAĐANE I DRŽAVU, A NA BLAGA UPOZORENJA DA TO NE RADI, ON IZJAVLJUJE DA GA NISKO NE SMIJE UHAPSITI JER SE NE BOJI NI AMERIKE NI BOSANSKOG PRAVOSUĐA. VI STE SUSPENDIRALI USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE, ON JE JEDINI VAŽEĆI, PA GA TREBATE I VRATITI U ŽIVOT

Otvoreno pismo ambasadorima OHR i EU komisji sa zahtjevom da odmah smijenu Milorada Dodika

Mr. Milorad Dodik  je izjavio, navod: „Kad je riječ zajedničkoj izjavi Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira /PIC/, od koje se ogradila Ruska Federacija, Dodik je ponovio da to predstavlja tipično miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

“To je tipično miješanje u unutrašnje stvari. Šta njih briga za političke procese, šta imaju s tim i ko im je dao mandat da to čine? Oni su sami prigrabili mandat i uljezi su u ovoj zemlji”, rekao je Dodik.

On smatra da se “PIC pokušava nametnuti kao neki faktor, iako su van sistema i nemaju nikakve veze sa političkim sistemom BiH, Dejtonskim sporazumom”.

“U Dejtonskom sporazumu ih nigdje nema. Tako da nisam čitao njihovu izjavu niti me zanima”, dodao je Dodik.

(https://epbih.com/?p=17400&fbclid=IwAR1-QReluVxwTvduOaxTyD0ji7IeX13O5Exe3cs-T43Odu8mOqmtttwlSBY)

Milorad Dodik je ovom izjavom kako čak i ne čita ono što ga se tiče, pokazao još jedom svoju drskost i bahatost, ne držeći kao ni do lanjskog snijega čak ni ta blaga saopćenja predtavnika  USA, Njemačke, Francuske, Italije, UK. On se ne boji nikoda na svijetu zbog toga što se stavio iznad zakona, pa krivična djela smatra „političkim procesom.“

Koliko su za Dodika neobavezujuće izjave PIC-a, koliko su one blage, mrtvo slovo na papiru, potvrđuje i reagiranje vodećeg svjetskog stručnjaka za međunarodno pravo prof. Dr. Francisa A. Boylea. Iz Saopćenja PIC-a, prof. Boyle je u jednom e-mailu podvukao slijedeće: „

“PIC poziva sve političke aktere da se okrenu napretku BiH u provođenju ključnih reformi na području demokratije i državne funkcionalnosti, vladavine zakona, temeljnih prava i reforme javne uprave, na putu ka pridruživanju EU. Politički ciljevi trebaju biti istrajavanjem kroz dijalog zasnovan na zajedničkim interesima. ” Završen citat.

Profesor Boyle ovako je komentirao gornji pasus, citiram:

„Naravno, sve je ovo  propaganda od strane PIC-a. U BiH PIC ništa ne djeluje namjerno sve zbog očuvanja Dejtona. U paklu ne postoji šansa za snijeg, pa tako ni šansa da će EU – koja nas je uvijek pokušavala uništiti – BiH priznati kao državu, svoju članicu. To svi znaju. Ova izjava ne vrijedi papira na kojem je napisana. Odmah smijeniti Dodika kako bi spasili RBIH! Fab.” Završen citat.

“To je tipično miješanje u unutrašnje stvari. Šta njih briga za političke procese, šta imaju s tim i ko im je dao mandat da to čine? Oni su sami prigrabili mandat i uljezi su u ovoj zemlji”, rekao je Dodik.

On smatra da se “PIC pokušava nametnuti kao neki faktor, iako su van sistema i nemaju nikakve veze sa političkim sistemom BiH, Dejtonskim sporazumom”.

“U Dejtonskom sporazumu ih nigdje nema. Tako da nisam čitao njihovu izjavu niti me zanima”, dodao je Dodik.

(https://epbih.com/?p=17400&fbclid=IwAR1-QReluVxwTvduOaxTyD0ji7IeX13O5Exe3cs-T43Odu8mOqmtttwlSBY)

Milorad Dodik je ovom izjavom da čak ne čita pokazao da ne poštuje čak ni blaga saopćenja predtavnika  USA, Njemačke, Francuske, Italije, UK. On se ne boji nikada na svijetu zbog toga što se stavio iznad zakona, pa krivična djela smatra „političkim procesom.“

Dodik i Nelson

Milorada Dodika ne plaši ni stav USA  ambasadora Nelsona da se mora poštovati vladavina prava I da nepoštivanje ima posljedica.

Inline-Bild
Iako na crnoj listi State Departmenta, Dodik je već tražio progon američke ambasadorce Cormak, neka se spremi ambasador Nelson! Glavni Baja se nikoga ne boji, ljudi se ne stidi, ali ničija nije do zore

https://6yka.com/novosti/dodik-nelson-se-prevario-ako-misli-da-moze prijetiti?fbclid=IwAR2XhfYXcrn1hTVNLU6CYv8WcRsDaDZ2aVEYf1KAZrVYYOa6uTSCJwkVXCw

Dodik smatra “političkim procesom” kršenje Krivičnog zakona BiH. On se stavlja iznad zakona, a OHR i članice PIC-a mu to dozvoljavaju, iako takvo što u njihovim država ne bi bilo uopće moguće jer svi su građani tih država jednaki pred zakonom. To nije slučaj u daytonskoj BiH što pokazuje i slučaj Milorada Dodika. Stoga, i ovdje podsjećam na 239. I 136. članove Krivičnog zakona BiH. Ovo nije prvi slučaj da kada je u pitanju Milorad Dodik niko ne poteže taj Zakon, pa se on osilio misleći kako ga niko ni u BiH ni u svijetu ne može natjerati da poštuje zakon države u čijem Predsjedništvu sjedi i koja ga financira.

Član 239. Krivičnog zakona BiH

Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Krivični zakon BiH,

XVI GLAVA ŠESNAESTA KRIVIČNA DJELA PROTIV INTEGRITETA BOSNE I HERCEGOVINE Napad na ustavni poredak

Član 156.

Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Ugrožavanje teritorijalne cjeline Član 157. Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da otcijepi dio teritorije Bosne i Hercegovine ili da dio njene teritorije pripoji drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

dodik i inzkoI Visoki predstavnik Valentin Inzko smatra „političkim procesom“ kršenje krivičnog zakona i daytonskog sporazuma od strane Milorada Dodika pa, umjesto da ga smijeni, tvrdi da Dodik neće održati referendum o secesiji. Tako je i prije bilo, Dodik je održao nezakoniti referendum o danu RS, pa nije krivično gonjen.

USA uz suglasnost međunarodne zajednica dovela je Dodika na vlast tenkovima. Tada je imao dva poslanika u Narodnoj skupštini, i to je vaše shvatanje demokracije.  Danas kada Dodik ima ima većinu u NS i kada gospodari našom državom i našim sudbinama, vi ga ne uklanjate, jer to je demokracija, „politički proces“ mada kršenje zakona.  Demokracija za vas je i suspenzija legalnog Ustava BiH. Dodik se danas nikoga ne boji, pa ni vas, jer je uza njega Srbija, a vi uz Srbiju. To nije demokracija, nego kršenje domaćih i međunarodnih zakona. Vi ste svjesni do to činite kako bi uništili našu državu po mjeri Dodika. Kako god ste ga doveli na vlast, tako ga smijenite. Stvorili ste monstruma iz flaše, vratite ga u flašu. Kako god ste ukinuli Ustav Republike BiH, tako ga I vratite.

Danas Dodik, nakon sastanka u Istočnom Sarajevu sa srpskim I hrvatskim predstavnicima poručuje da će srpski i hrvatski predstavnici uputiti u parlamentarnu proceduru prijedlog zakona o sudijama strancima u Ustavnom sudu kako bi ih odstranili. Kako će usvojiti taj zakon, ako je Dodik blokirao rad Parlamenta i njegovi poslušnici ne mogu donositi nikakve odluke?

petcija 2
Petcija za smjenu Dodika,  skoro 2.600 potpisa – da ih je i dva milijuna – OHR i njegovi poslodavci  bi ih ignorirali; jednog dana će oni kapitulirati pred građanima naše države, a države Bosne neće nikad nestati, iako su se u toj zavjeri udružili i domaći i svjetski moćnici

Tome ludilu pokušavaju stati u kraj građani Republike BiH. Facebook grupa koja broji 59.000 članova traži povratak u život jedino važećeg Ustava Republike BiH. Ta grupa je i pokretač Peticije kojom zahtijeva od OHR da odmah smijeni Milorada Dodika na osnovu Bonnskih ovlasti koju je do danas potpisalo preko 2.500 građana. Mi iz iskustva nemamo iluziju daćete vi, PIC, OHR poslušati glas razuma čak i kada bi bilo i dva i po miliona potpisnika jer vi jednostvano ne date ni genocidne RS ni Milorada Dodika.

Link na Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava RBiH

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Link na potpisivaje Peticije OHR-u o smjeni Dodika

https://www.change.org/p/na-osnovu-bonskih-ovlasti-odmah-smijenite-m-dodika-sa-svih-funkcija-uredu-visokog-predstavnika-me%C4%91unardne-zajednice-u-bosni-i-hercegovini-valentinu-inzku

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, osnivač grupe Zahtjev za povratak Ustava RBiH koja je starter Peticije o smjeni Dodika

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO PROVESTI IZA REŠETAKA DO DESET GODINA

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO IZA REŠE-TAKA PROVESTI DESET GODINA

Ovo je drugi put da se Dodik stavlja iznad zakona, ne priznaje konačne odluke Usta-vnog suda za što je zaprijećena kazna od šest mjeseci do pet godina za svako takvo krivično djelo.  Dodik već dva puta ne poštuje odluke Ustavnog suda, prijeti otcjepljenjem RS, što je također krivično djelo ugrožavanja integriteta države BiH. Postoji ideja da grupa građana tuži Dodika Sudu BiH jer tužitelji ne rade svoj dobro plaćeni posao na čuvanju zakona štiteći Dodika od krivičnog progona i kazne zatvora.

 

PO KRIVIČNOM ZAKONU BIH, DODIK BI MORAO IZA REŠETAKA DO DESET GODINA

Iako je postojala Odluka o Ustavnog suda o neustavnosti referenduma o Danu RS, Dodik je održao referendum, pa se 9. januar nesmetano slavi. 

Tužilaštvo je tim povodom vodilo istragu, Dodik se najzad udostojio doći na saslušanje u Sarajevu, ali evo skoro, pa izjavio da ga se politički progoni. Sud mora napraviti granicu gdje prestaje politika, a počinje pravo.

Dodik. 1Nekažnjen Milorad Dodik ponavlja isto kazneno djelo, ovog puta kada je u pitanju Odluka Ustavnog suda BiH o zemljištu kao vlasništvu države, a ne entiteta. Ovog puta ne smije ostati nekažnjen, ne samo oba krivična djela negiranja odluka Ustavnog suda, nego i zbog javnog poziva na novi referendum i secesiju RS.

Kazne za neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava

Član 239.

Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

dodik i inzko
Javno – Dodik i Inzko u zavadi – privatno i tajno u odličnim odnosima

Šta više, Dodik sada jasno i glasno prijeti otcjepljenjem i ostamostaljenjem RS, što je krivično djelo protiv integriteta naše države.

On prijeti ad neće deblokirati rad državnih institucija dok se ne donese novi zakon o Ustavnom sudu BiH kojim bi eliminirao strane sudije koje postavlja predsjednik Europskog suda za ljudska prava u okviru ovlasti po dytonskom ustavu, a članovi Predsjedništva te odluke dobijaju samo na uvid. Na sjednici Predsjdništva 19. februara 2020. odbio je sve osim jedne tačke dnevnog reda. Odbio je čak i suglasiti se sa dodjelom novca za gradnju autoputa u RS, te o privremenom financiranju rada državnih organa, čime će bez plata ostati i oi koji dolaze iz RS. Ruku na srce, mnogi te plate nsu ni zaradili.

Dodik Nelson 2
Američki ambasador Nelson predao je akeditive Dodiku, iako je Dodik na američkoj crnoj listi. Američki ambasador je bio zaintersiran za rad BH-pravosuđa. Nadajmo se da će i Nelson pomoći da i u našoj zemlji niko ne bude iznad zakona, isto kao i u Americi

Krivični zakon BiH,

XVI GLAVA ŠESNAESTA KRIVIČNA DJELA PROTIV INTEGRITETA BOSNE I HERCEGOVINE Napad na ustavni poredak

Član 156.

Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Ugrožavanje teritorijalne cjeline Član 157. Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da otcijepi dio teritorije Bosne i Hercegovine ili da dio njene teritorije pripoji drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

inzko
Umjesto da upotrijebi svoje Bonske ovlasti i smijeni Dodika, Inzko se bavi gatanjem hoće ili ili neće Dodik održati referendum o ocjepljenju RS

Budući da u Tužilaštvu i Sudu BiH ne sjede baš sve Dodikove marionete, da tamo ima i dobrih profesionalaca, red bi bio da makar oni pokrenu istragu te da za oba krivična djela kada je u pitanju referendum, Sud proglasi Milorada Dodika krivim i osudi ga najstrožnim kaznama po pet godina zatvora za svako počinjeno krivično djelo.

Isto važi i za one koji uporno odbijaju sprovesti odluke Europskog suda za ljudska prava po pitanju Sejdić Finci, Zornić i još nekoliko preuda.

Javnost mora natjerati Tužilaštvo, sud i sudije da rade svoj posao pravično za što su plaćeni. U suprotnom, i njih treba goniti jer amnestiraju počinitelje krivičnih djela.

Inzko to neće učiniti, jer on je prije održanog refrenduma i o ovog kojeg najavljuje izjavio kako ne vjeruje da Dodik će Dodik održati referendum. Inzko bi trebao makar dobro pročitati BiH na koji se i on i Dodik pozivaju.

Inače, parazita Inzka bi trebalo tužiti Europskom sudu za ljudska prava jer se ogriješio o svoj posao tako što ga ne radi kako treba i što ne koristi svoje Bonske ovlasti kako bi kaznio one – poput Dodika – koji se oglušuju Odluke Ustavnog suda BiH.

Inzko zna da Milorad Dodik krši odluke Ustavnog suda, ima ovlasti da ga smijeni, ali on to neće.

***

Postoji ideja da grupa građana tuži Milorada Dodika Sudu BiH na osnovu gore navedenih krivičnh djela i navedenih paragrafa Krivičnog zakona BiH.

 

   

Prof. Dr. Fracis A. Boyle: “OVO JE VRLO TEŠKA SITUACIJA, INZKO MORA ODMAH SMIJENITI DODIKA!”

Prof. Dr. Fracis A. Boyle: “OVO JE VRLO TEŠKA SITUACIJA, INZKO MORA ODMAH SMIJENITI DODIKA!”

  • Šta je Dragan Čović dogovorio u Moskvi? Da li je Čović dodatno utabao Dodikove staze ka RS-exitu? Da li je Boltonovo nastojanje da nas rasturi, operativna politika Amerike? Na ova pitanja odgovor daje i Inzko i međunarodna zajednica na čelu sa Amerikom. Dodik je od njih dobio zeleno svjetlo za ono što radi mimo zakona, a i naši politčki predstavnici i ulema – ne zaostaju u podršci Dodiku
  • Da li je slučajno da Mustafa Cerić i co. baš sada nabacuju loptu ismalofobima komemoracijom iranskom generalu Sulejmaniju? Je li to zato kako bi Dodik uz pomoć Amrike, makar bio i na crnoj listi, kao i uz podršku međunarodne zajednice lakše otcijepio RS? Dodik je “ulemu” jeftino kupio
  • Je li rok trjanja države RBiH od Daytona do 2020. godine istekao? To ne zavisi ni od Inzka, ni od međunarodne zajednice, ni od Srbije. Opstanak BiH zavisi od nas. Nemojmo i sutra nasjesti na laži “kako Srbi i Hrvati neće Bosnu.” Mi hoćemo, njeni lojalni  građani! 
  • Ako je Daytonu istekao rok, a istekao je njegovom ilegalom, kršenjem, različitim tumačenjima, posluživanjem kao sa švedskog stola – nije istekla važnost USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
  • Sve je prolazno, i Dayton i Dodik i Inzko! I Cerić i Dinastija. Samo je Bosna vječna!Dodik Goodbye

Prof. Frabcus A, Boyle je uponat sa izjavom Valentina INZKA o tome kako on ne vjeruje da će Dodik održati referendum o samostaljenju RS koji je najavio u Narodnoj skupštini RS sa „Goodbay BiH. Welcome RS-exit“

Prof. Boyle je rezolutan: “Inzko mora odmah smijeniti Milorada Dodika!”

Nažalost, to se ne događa.

INZKO,1Inzko bi morao sazvati hitnu sjednicu ambasadora članica za provedbu mira (PIC), te informirati Savjet sigurnosti UN-a o opasnostima za mir u BiH koje svara Milorad Dodik. Inzko to neće, iako ima na raspolaganju Bonske ovasti koje može upotrijebiti.  Inzku su   po svoj prilici njegovi poslodavaci iz Sjedinjenih država, EU i Velike Britanije naredili da ne dira Dodika dok se plan nestanka naše države ne ostvari.

Očito se radi o provođenju „Owen-Stoltenbergovog plana“ podjele naše države na tri državice. Da je drugačije, Inzko bi već smijenio Dodika zbog nepoštivanja daytonskog Mirovnog sporazuma, zakona, odluka Ustavnog suda BiH, negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca. Inzko mora znati sve opasnosti koje proizilaze iz njegovog stava “kako ne vjeruje”  da će biti referenduma o otcjepljenju RS. Ako  se Dodika ne spriječi sad, tada bi to bilo prekasno.

francis-boyle-copyProf. Boyle  s tim u vezi kaže, citat: “Tada bi bilo prekasno i Inzko to zna. U osnovi on daje Dodiku zeleno svjetlo da odi naprijed i Dodik to svjetlo ima.”

Prof. Boyle je upoznat i sa zagonetnim i tajanstvenim putovanjem Dodikovog saveznika Dragana Čovića u Moskvu. Javnost ne zna ko je tačno poslao i s kakvom zadaćom, na čiji trošak Čovića u kod Rusa koji otvoreno podržavaju Dodika i gencidnu RS, kao i sam Čović i Hrvatska – svojom šutnjom.

Dodik i čović, 1Tajna je i šta je Čović tamo ugovorio i s kim. Sasvim je moguće da je Čović u Moskvi bio kao Dodikov izaslanik, ali i izaslanik Hrvatske i  da je u Moskvi dobio zeleno svjetlo za podršku Miloradu Dodiku koju je odmah javno iskazao u susretu s njim. Dodik mu javno pomaže oko stvaranja trećeg entiteta na razvalinama zločinačke Herceg Bosne. Vlada Republike Hrvatske gromoglasno šuti iako predsjedava Europskom unijom, premda se radi o destabilizaciji njenog susjedstva, Balkana i EU same. Iz Beograda, koji javno priznaje da je genocidna RS njihovo zlodjelo, stižu poruke kako Srbija neće dozvoliti ukidanje RS. Plasiraju se gnusne laži na račun Bošnjaka i Bosne sve u cilju nastojanja Srbije i Moskve na destabilizaiciji naše države.

Dodik Nelson 2
Dodik je na crnoj američkoj listi, ali novom američkom ambasadoru u Sarajevu Nelsonu ne  smeta ta činjenica.  Pored Džaferovića i Komšića koji nisu na američkoj crnoj listi, a koji su mogli primiti akreditive američkog Ambasadora,  nije li i ovo zajdničko  vađenje Dodika iz gliba u koji se sam uvalio. Spasavanje Dodika se nastavlja unatoč što ne postoji država na svijetu koja bi tolerirala nepoštivanje zakona svome predsjedniku, isto kao bilo kojem drugom građaninu. Ali, za Bosnu važe drugi, naopaki standradi i aršini, i domaći i međunarodni. Na jednom transparentu, dospjevši na američku crnu listu Špirić je poručio: “Amerika nam ne može ništa!” Nije da ne može – neće 

Uzimajući sve to u obzir, prof. Boyle sumnja i u američki odnos prema ovoj krizi koju izaziva Dodik i koja za sada ide na ruku Dodiku i scenaristima haosa u našoj državi.

francis-boyle-copyProf. Boyle: “Ovo bi mogla biti vrlo teška situacija. Dok je radio za Trumpa, Bolton je želio da nas podijeli i da nas se riješi. To bi sada mogla biti operativna politika.” 

Da bi se stalo toj opasnoj operativnoj poitici, Inzko mora smijenti Dodika. To će on morati uraditi pod sve većim pritiskom javnosti, ali takvi zahtjevu  za sada ne dopiru do njega.

Prof Boyle kaže: ” Remember that at the time of the Washington Agreements in 1994. someone from the US government said that what is really going on here is a slow-motion carve-up of BIH that will take 10 to 15 years. 15 Years after Dayton was 2010. I am afraid the World has decided to finally pull the plug on us. Fab.

dayton
Dayton: da li je džavi RBIH predviđeni rok trajanja do 2020 istekao, ne zavisi ni od koga nego drugog, nego samo od njenih lojalnih građana. Dokaz za to je slavna multietnička građanska Armija RBiH

Prijevod: “Sjetite se da je u vrijeme Washingtonskih sporazuma 1994. godine neko iz američke Vlade rekao da je ovdje riječ o stvarnom usporavanju procesa nestanka BiH koji će trajati 10 do 15 godina. Rok trajanja  BiH od 15 godina nakon Daytona bio je  prognoziran do 2010. Bojim se da je svijet odlučio da napokon izvuče utikač (i da nas i Bosnu isključi sa aparata. Da nestanemo, op. I.H…)

Poruka lojalnih građana Republike Bosne i Hercegovine:

Ako je rok trajanja ilegalnog Daytona istekao, nije istekla važnost jedino važećeg Ustava Republike BiH! Na osnovu Ustavnog zakona iz 1995., presuda svjetskih sudova za genocid, međunarodnih konvencija, Povelje UN-a, ius cogens norme…, imamo neoutuđivo pravo na Ustav RBiH.

Ustavni zakon 1

Međutim, mi sami sebi i našoj državi vežemo konopac oko vrata. Zar je baš sada trebala komemoracija Sulejmaniju u Sarajevu, sa Mustafom Cerićem u prvom redu kao poruka Amreici da nas treba pustiti niz vodu, dati Dodiku za pravo da otcijepi RS! Iran jest naš prijatelj, ali ovo je i prst u oko Americi od koje navni očekuju da nas spasi od Dodika. Neće nas niko, pa ni sami Dragi Bog, spasiti jer smo mi svoji najveći dušmani.

Sulejmani
Komemoracija Sulejmaniju u Sarajevu

Zašto IZ nije organizirala skup na kojem bi ulema osudila Dodika i poručila mu da njegove namjere neće proći? Zašto Munira Subašić nije organizirala bdjenje na Baščaršiji kao nekad kada je Erdoganova “demokracija” bila ugrožena. Nje, jer nije dobila nalog od Bakira Izetbegovića. Udbaš i veleizdajnik Cerić je pod kišobranom Alije Izetbegovića ponizio i živde i mrtve amnestiranjem genocida i urbicida, a njegove muftije haram-parom koju primjau od islamofoba Dodika, sto puta manje nego što je ratna šteta.  Ljudski životi su neprocjenjive vrijednosti, ali i od “šehida” ovakve lopine imaju najviše koristi. Što veća džennaza, to više para za hodže.  I SDA i IZ i Lagumdžija su u UN-u izdali Iran kad je bilo najvažnije, kada su sankcije UN-a zavisle od BH-glasa, a sada ponovo izdaju i Iran i našu državu. Tradicija izdaje, kao na tekućoj traci. Dodiku i islamofobima je nabačana još jedna volej lopta. Teško da imamo pravog golmana.

Dodik 4
Pare, pare, pare, i samo pare… Ni vjera ni država ovoj i ovakvoj ulemi nisu svetinja

  • Facebook grupa koja zahtijeva povratak Ustava Republike BiH pokrenula je petciju za smjenu Milorada Dodika. Zahtjev je upućen OHR-u, ali udario je na gluhe uši Valentiana Inzka. Poslali smo pisma ambasadoru Velike Britanije u Bosni i Hercegovini, šaljemo novinske tekstove daytonskim medijima, ali to ne pije vode. 

Tamo, kao u “Slobodnoj Bosni” ustupaju prostor srbijanskim razgolićenim cajkama-pevaljkama, izvještavaju nas ko je sve bio na svadbi Arkanovog sina, te  slikom i riječju pokazuju koliko se sarmi našlo, a koliko probranih “parčadi” krmetine, u Dodikovom slavarskom sahanu…

Prof. Boyle je u nekoliko navrata pokušao potpisati tu peticju, ovlastio je i mene lično da to uradim,  ali i pored nekoliko pokušaja, njegov potpis ne postoji na spisku potpisnika. Moje prilog o Seferu Haliloviću koji poručuje Dodiku “Stisni ako smiješ!” je otpola spota bez tona.

Do sada je Peticiju za smjenu Milorada Dodika potpisalo oko 2.300 građana i svih krajeva svijeta. Ima potpisnika i iz Beograda…

Link

https://www.change.org/p/na-osnovu-bonskih-ovlasti-odmah-smijenite-m-dodika-sa-svih-funkcija-uredu-visokog-predstavnika-me%C4%91unardne-zajednice-u-bosni-i-hercegovini-valentinu-inzku

Prof. Francis A. Boyle smatra da EU KOMSIJA OSLOBAĐANJEM KRIVNJE MILORADA DODIKA NASTAVLJA PROVEDBU OWEN-STOLTENBERGOVOG OVOG PLANA NA UNIŠTENJU NAŠE DRŽAVE

Prof. Francis A. Boyle smatra da EU KOMSIJA OSLOBAĐANJEM KRIVNJE MILORADA DODIKA NASTAVLJA PROVEDBU OWENOVOG-STOLTENBERGOVOG PLANA NA UNIŠTENJU NAŠE DRŽAVE

francis-boyle-copyProf. dr. Fracis A. Boyle je reagirao na “Zajedničku izjavu ambasada Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Italije i Delegacije Evropske unije/Ureda specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Delegacije Europske komsije u Bosni i Hercegovini” koja dopušta Miloradu Dodiku da višestrruko odbija odluke Ustavnog suda i prijeti secesijom RS. Umjesto kazne, Komisjja ojačana sa USA, ohrabruje Dodika na uništenju naše države
Prof. Boyle je podvukao ovu rečenicu iz toga saopćenja, citat: We remain available to support any genuine efforts to find a positive way forward.” Prijevod: “Mi smo i dalje na raspolaganju da podržimo sve istinske napore u pronalaženju pozitivnog puta naprijed.”
Drugim riječima rečeno, smatra prof Boyle, EU Komisija i USA na miru s tim što radi. Na nama  koji se borimo za RBiH je da vršimo vršiti snažan pritisak na međunarodnu zajednicu da se takav odnos najzad promijeni.

Oven_stoltenberg
EU nastavlja uništenjem naše države njenim komadanjem po Owen – Stoltenbergovom planu iz 1993. Ovaj plan je dvao Bošnajcima 30 posto teritorije, ali je na avjet prof Boyla odbijen. Profe. Boyle je savjetovao Izetbegovića da ni po koju cijenu ne pristaje na daytonski sporazum 1995. Izetbegović i njegova kamarila nisu poslušali prof. Boylea. Ukinuli su Ustav RBiH što je velizdaja. Podijelili su državni teritorij, što je također teško krivično djelo veleizdaje. Susoendirali su referndumsku oduku o suverenoj nedjeljivoj RBiH. U Daytonu su nagradili zločin genocida. Veleizdajnici su praktično pristali na 23% posto državne teritorije za Bošnjake, iako najbrojniji narod kome je RBiH matična država. Imajući saveznika u SDA, Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću – EU nastavlja komadanje države po Owen – Stoltenbergovom planu, tako što Srbima pripada 49 od čega neće odustati, Bošnjacima 23% teritorije…. To je onaj fildžan od Stupa do Kozje ćurije

Što se tiče same Evropske unije, Europska unija na je pokušala uništiti u Owen-Stoltenbergovim planom podjele države. ja sam u tome zaustavio. Europska unija nas i dalje pokušava uništiti, smatra prof. Boyle.

Oni koji su instalirali Dodika, oni ga i čuvaju i štite.
Prof. Boyle smatra da se Bosanci moraju direktno oduprijeti njima i u onima Bosni koji ne traže smjenu Dodika. To se mora javno raditi. Poručuje da istajavavamo na tome!
***
Zajedničku izjavu EU komisije možete pročitati ovdje:
***
DodikPotpišite Peticiju OHR-u – Valentinu Inzku za smjenu Milorada Dodika na ovom linku:
Do sada je Peticju vidjelo oko 10.000 osoba.
Potpisa: 1.291

Francis A. Boyle: SMIJENITI DODIKA NA OSNOVU BONSKIH OVLASTI ŠTO BI BIO PRVI VELIKI KORAK I ZASTRAŠUJUĆA PORUKA NJEGOVOM SLJEDBENICIMA

Francis A. Boyle SMIJENITI DODIKA – TO BI BIO PRVI VELIKI KORAK I ZASTRAŠUJUĆA PORUKA NJEGOVOM SLJEDBENICIMA

Povodom državnog udara u režiji Milorada Dodika i njegovih sluga kojim odbacuju Odluku Ustavnog suda o državnoj imovini, te najave blockade rada državnih organa BiH, uz prijetnju secesijom RS, zamolili smo profesora doktora međunarodnog prava Francisa A. Boylea za komentar.

BoleProf. Dr. Francis A. Boyle: Dodik poručuje svijetu da će se otcijepiti ako to uspije i odvojiti RS od Bosne i Hercegovine. Na svijetu je da jasno stavi do znanja Dodiku da se secesija neće tolerirati. Međunarodna zajednica mora odmah smijeniti Dodika na osnovu Bonskih ovlasti koje su na raspolaganju Visokom predstavniku. 

Smjena Dodika bi bila jasna i zastrašujuća poruka svim njegovim sljedbenicima. Treba ići korak po korak. Smjena Dodika bi bila veliki korak i dobar start. 

Gospodine Boyle, Vama je poznato da je Parlament Republike Bosne i Hercegovine usvojio Ustavni zakon  o izmjenama i dopunama ustava Republike BiH koji je službeno objavljen i stupio na snagu 12. decembra 1995. 

Ustavni zakon 1

Citat:

Član 1. toga Zakona:

Republika Bosna i Hercegovina ostvarujući svoja suverena prava može svoje ustavno uređenje preoblikovati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru Međunarodnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.

2. Ako se međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.” Kraj citata.

BoleProf. Boyle: Tu poziciju sam već javno obznanio u svojim intervjuima. Pokušali smo obnoviti BIH Republiku u Srebrenici  i Podrinji, za početak. Ali svi političari su nas prodali i izdali. 

Predsjednik Visokog tužilačkog i sudskog vijeća Milan Tegeltija upravo čeka Dodkovu naredbu kako bi se povukao iz rada ove institucije – zajedno sa ostalim Dodikovim srpskim kadrovima. Tegeltiju je portal “Žurnal” nedavno uhvatio u korupciji. On je nedavno sa odmora iz Zanizabara poručio poslanicima kako Parlament BiH nema nadležnosti raspravljati o radu VTSV jer je sudstvo odvojeni dio vlasti. Inače, Tegeltija je na to mjesto  postavljen kao Dodikov Srbin i poslušnik.  Za samo dvije godine završio je četverogodišnji Pravni fakultet, pa bez validnog sudskog iskustva, postavljen na mjesto predsjednika VTSV BiH. Umjesto da štiti zakon, Tegeltija i danas dokazuje kako je Dodikov poslušnik i osoba koja krši zakon. Kakav je Vaš komentar?

Prof. Boyle: Hvala na ovim informacijama! Kao što već rekoh, svako kome god je stalo do države BiH, mora uporno zahitijevati od međunarodne zajednice da upotrebom Bonskih ovlasti smijeni Dodika. To bi bio prvi veliki korak i jasna, nedvosmislena poruka njegovim sljedbenicima, pa i g. Tegeltiji.  

Apsurdno, visoki dužnosnik SDA Adil Osmanović ne traži smjenu Dodika, nego traži smjenu predsjednika VTSV Tegeltije koji odbija raditi svoj posao jer je Dodikov kadar. Drugi visoki dužnosnik SDA Denis Zvizdić smatra da se kriza može riješiti dogovorom i konsenzusom. U medjima se oglasio i Bakir Izetbegović, predsjednik SDA.. On očekuje da Dragan Čović i HDZ ne slijede Dodika, te da se poštuju zakoni. Izetbegović misli da smo zaboravili da je uzrok ovoj i mnogim dosadašnjim krizama upravo SDA koja ne poštuje ni domaće ni međunarodno pravo. SDA je grubo prekršila Ustav RBiH. Ko če onda tražiti smjenu Dodika?

Prof. Boyle: Bakir je beznadan i bezobličan. Ja sam zatražio od međunardne zajednice da se bonska ovlaštenja iskoriste kako bi Dodik bio uklonjen. Slobodno izvijestite o tome! 

Hvala prof. Boyle!

OHR – Valentin Inzko je upoznat sa zahtjevom prof. Boylea za koritenje Bonskih ovlasti i smjenu Dodika. Na redu su isti zahtjevi građana RBIH. Adresa OHR: sarajevo.rd@ohr.int

Javila su se izjavama u medijima i oba Izetbegovićeva koaliciona partnera.

Dodik je nakon sastanka sa Čovićem ispostavio novi zahtjev po volji Čovića. To je promjena Izbornog zakona koji bi osigurao izbor pripadnika konstitutivnih naroda. Građana, kao ni građanske države nema ni na vidiku.  Dodik je izjavio: “Treba doći do rekonstrukcije Izbornog zakona u dijelu da konstitutivni narodi moraju biti legitimni birači svoje vlasti i mi ćemo predati prijedlog tog zakona. Također predat ćemo prijedlog kako se riješiti stranih sudija u Sudu BiH.”

Čović je za uslugu,  odgovorio Didiku protuuslugom. Uvijeno je zatražio odazak OHR-a kako bi BiH postigla “puni suverenitet.” U tom “punom suverenitetu” lakše bi se dogovorili Dodik, Čović, Izetbegović.

Prodaja i izdaja koju spominje prof. Boyle u vezi sa Srebrenicom, a primjera je za izvoz,  ne bi se smjela ponoviti jer imamo Ustavni zakon nasuprot nevažećem daytonskom Ustavu i važeći Ustav Republike BiH. Umjesto politikom, truhlim kompromisma na štetu države, namjesto otrcanih fraza o “zabrinutosti,” domaćih i stranih političara, blijedog i neučinkovitog parazita Valentna Inzka, koji se pravi i gluh i čorav na zahtjeve da radi svoj posao za koji je anormno dobro plaćen.  Stoga mi građani moramo svima odgovoriti našim pravom koje nam garantira Ustavni zakon i važeći Ustavo RBiH.

Legalisti smo, zar ne!

Pripremili Ibrahim Halilović i Dženana Delić

(Ažurirano u 12: 05 po ET.)

***

Potpišite Peticijuza smjenu Milorada Dodika:

Link:

http://chng.it/ZVbKNnKb

 

Muftijstvo Banjalučko PRIČA O ŠIROKOPOJASNOM MIKROFONU I VAKUFSKOM – HODŽINSKOM STANU

Muftijstvo Banjalučko PRIČA O ŠIROKOPOJASNOM MIKROFONU I VAKUFSKOM – HODŽINSKOM  STANU

Ovo je priča o  imamu  Seferbegove džamije u Banjoj Luci prof. dr. Vahdet ef. Alemiću  

Da nije pohlepan, ef. Alemeć, da nije nepismen, da nije…, mogao je biti primjer mnogim hodžama. Bio je glavni imam u Banjoj Luci, bio u užem izboru za muftiju.

U opasno vrijeme pred početak rata i agresije bio je imam Mustafa-agine džamije u srpskom čizmom okupiranom Varcar Vakufu, trn u oku četnicima, od kojih je jedva živu glavu spasio. Od 1992. službuje u Banjoj Luci gdje je stekao i titulu doktora nečega, a pošto vazi iz sociologije, biće da je doktorirao u toj oblasti.

Četverica muftija, promijenila su se u Banjoj Luci.

Izuzimajući časnog i hrabrog imama Ibrahima ef. Halilovića, ne zna se koji je od kojeg bio gori. Ovaj zadnji, Abdibegović ima zajedničkih karakternih crta sa hodžom Alemićem, i obrnuto. Oni su uz, izgleda doživotnog predsjednika IZ Banje Luke Kasima Mujičića koji je premazan svim bojama, dio rama za mutnu sliku likova i prilika u banjalučkom Muftijstvu. 

Vahdet
Prof. dr. Vahdet ALEMIĆ 

Slijedi kopija poruke dr. Vahdet efAlemić uputio  članovima Džematskog odbora Seferbegove džamije u Banja Luci  9. januara 2020., gdje je imam. Traži od Odbora da se kupi novo ozvučenje za džamiju koje košta preko 3,000 KM!

Rekoh da mi tteba za mihrab Mikrofon koji je širokopojasn i Da je multifunkcionalan Sto znaci da može imati funciju kad se ući na kijamu i na sedzdi da može uhvati glas da je postavljen tako da je podesiv po visini ali i da se može prenositi sa sluzi višenamjenski Te da se isti može upotrijebiti za ezan I također da se može upotrijebiti za predavanje kada bude ili učenje kurana Tako da se ima to Na umu !! Odnosno to tteba ako se odluci priopćiti prodavaču jer sam Vam to objasnio pri sjednici Ja da sam bio pri prazgiviru to bi mu jadno podcrtao šta želim I koje funcije tteba da zadovolji Mikrofon Jedan I mikrofon u mihrabu Mikrofon na mimberu nesmije smetati imamu trrba biti sirolopojasan ( može biti fiksiran a može i sa stalkom ) mi već imamo neki stalak Tako da ga je trebalo pokazati Mu ga ako se može iskoristiti Da se Iskoristi taj stalak…..“

Seferbegova džamija
Seferbegova – Potpećinska džamija u Banjoj Luci

Na mjestu nekadašnje Sefer-begove džamije koju su četnici spalili 9. aprila 1993., podignuta je nova džamija istog imena. U njoj već postoji dobro ozvučenje koje je ionako nepotrebno s obzirom na veoma mali broj vjernika u džamiji. Petkom ovdje džumu klanjaju četiri, a nekad i pet vjernika.   

Kupovina skupog i nepotrebnog ozvučenja  koje doktor profesor efendija Alemić naziva mikrofonom je namet na mali džemat.

Budući da dr.Vahdet ef. Alemić, imam Seferbegove džamije u Banjoj Luci, traži veliku sumu novca za nepotrebnu investciju, trebao se makar malo potruditi kako bi pismo Džematskom odboru bilo, ako ne bez kardinalnih gramatičkih i pravopisnih grešaka, a ono makar razumljivo, ubjedljivo i učtivo, lijepo i na tenane obrazloženo.

Deveram haman čitav život mikrofonima, ali opis mikrofona koji nijeti hodža Vahdet nabaviti, teško da sam uhavizao. Mora da sam staromodan. Decenijama pišem novinske, radio i TV tekstove, pa i sam pravim tipkarske greške kojih se zaista stidim, pa nejmam pravo puno zamjeriti dr. Vahdetu ef. Alemiću.

Moje tekstove prije objave nekad su pregledali redaktori i korektori (često su hvalili moju pismenost) ali sada, kad nisam u velikoj hići – šaljem tekstove prijateljima i kćerci da ih oni ispravljaju, da se ne sramotim. I pored toga, napravim sepet slovnih grešaka. 

Vahdet 3
Hodža Vahdet ef. Alemić na “radnom mjestu” – za sada bez skupog širokopojasnog mikrofona

Međutim, ne mislim da sam ikada napisao naziv Knjige – zadnje Božje Objave čovječanstvu – malim slovom i još sastavljeno, ovako kako učeni  profesor doktor čini – kuran. Čak i na društvenim mrežama, gdje ima nepismenih neznalica za izvoz, rijetko ćeš i među njima, čak i inovjercima,  naći nekoga ko ne zna pravilno napisati naziv Knjige Božje Objave.

Hodže se služe mobilnim telefonima, internetom, surfaju i u mirhabu i na dženazama, pa se dr. prof. ef. Alemić mogao makar toliko pozahmetiti pa potražiti na Googleu kako se pravilno piše Kur'an, kad je već zaboravio ono što je morao znati još u prvom razredu mekteba. Postoje i ugrađeni računarski programi za korekturu bosanskog jezika, nisu savršeni, ali su od velike pomoći.

Nije nepismenost niti  gubitak veze sa stvarnošću, sa džematom, jedina mahana dr. Vahdeta ef. Alemića.

Jedna džometna Banjalučanka uvakufila je svoju kuću.Vakufnamom je odredila da tu kuću za stanovanje mogu koristiti jedino imami Seferbegove džamije .

Ali, kako god dr. Vahdetu ef. Alemiću nije dovoljno postojeće ozvučenje u džamiji, tako mu ni stan – vakufska kuća koju treba da uživa nije po meramu. Biva, nije moderan.

Vodstvo Islamske zajednice u  Banjoj Luci uz klimoglav beskičmenjaka, na čelu sa Muftjstvom (bivšim muftijom Kozlićem)  izvježbalo se u nekažnjenom islamskom grijehu prodaje vakufa.

Primjer je prodaja Hadži-Babinog vakufa da bi banjalučki tajkuni (isključivo inovjerci) izgradili stambenu zgradu na kupljenom vakufu i od prodaje stanova zgrnuli pare. Džaba što je vakuf opće dobro svih ljudi i džaba što se po strogim propisima vakufljenja ne mere otuđiti ili prodati. Mora se čuvati!  

alemić 5
Poslovan čovjek – prof. dr. ef. Alemić: Kako vakufsku kuću pretvoriti u vlastiti stan.

Po tvrdnjama dobro upućenih u prilike u banjalučkoj IZ, dr. prof. Vahdet ef. Alemić je skontao da bi tu vakufsku kuću, usprkos haramu, trebalo prodati tajkunu kako bi on na njenom mjestu podigao stambenu zgradu. Investitor je obećao ustupiti jedan stan Islamskoj zajednici, pa bi tako doktor ef. Alemić dobio besplatno stan na korištenje. Hajde de, neko će reći. Ali, za razliku od vakufa ili vakufskog stana koji se ne smiju prodavati jer su opće dobro, efendija, profesor, doktor nauka je skontao da taj stan mora biti poklon za njega kako bi ga mogao sutra prodati i u suštini vakufske pare strpati u džep svoga džubeta. Ako je kontao tako, a upućeni tvrde da jest, onda je to prljava namjera ovoga hodže uz blagoslov predsjednika Medžlisa i još nekih mućkaroša bliskih prethodnom muftiji Kozliću. Ta rabota je osujećena i spriječena.

Lijevi i desni Abdibegović

I sadašnji muftija Abdibegović je svome potčinjenom hodži ef. Alemiću mogao biti negativan primjer i uzor.

Normalno je da gdje god stanuje dok je na službi u IZ – u Travniku, Sarajevu, Banjoj Luci – da ima i uslovan stan. Niko ne bi ronđao ako bi ga IZ za vjernu i čestitu vjersku službu nagradila stanom. Nije sporno ako Abdibegović stanuje u vakufskom besplatnom stanu, ili ako je svojim parama kupio sebi stan.

Ali muftija Abdibegović ne bi bio to što jeste da nije mućkao, da ne kažem bavio se kriminalom. Oni koji poznaju njegov travnički opus, kažu da se za njim vuku ružni financijske repovi.

Citiram jednu od poruka iz Travnika: Ono što znamo jeste da je sebe ovlastio i za desni i za lijevi potpis na dokumentu u Islamske zajednice Travnik kojim je sam sebi odobrio novac IZ za kupovinu svoga stana. Abdibegović je od novca IZ  kupio sebi stan na Zitarnici u Travniku.  Kako je vedrio i oblačio i u SDA, iz SDA je dovlačio u IZ lopove iz onog sistema (jer su pojedovali “iskustvo u lopovlucima”). Kraj citata.

Objašnjenje: Financijski dokument koji se izdaje nekome, u ovom slučaju Abdibegoviću, mora biti ovjeren i potpisima dva lica.  Ali, Abdibegović je novac odobrio sam sebi potpisujući se dva puta, na lijevoj i desnoj stranu dokumenta! 

***

alemić 7Sliku koju nosim o nekadašnjem imamu Mustafaagine džamije u Varcar Vakufu Vahdetu ef. Alemiću pokvario mi je sam junak ove priče.

Kada su 1991. godine, negdje u kasnu jesen četnici na čelu sa Plavšićkom i Karadžićem, srpskim Prestolonasljednikom najavili temeljenje Jugoslavije po njihovom četnikom kroju, udbaški agent pokojni Hamo Zjajo poručio je Vahdetu ef., bolje reći tražio je od njega, da ne uči ezan – na dan četničkog orgijanja na trgu Kolobari – na vakufskom otetom posjedu. Jer, bojao se udbaš Zjajo, „neko bi mogao  baciti bombu na džamiju…“ Umjesto da spriječi evetualnog bombaša, Zjajo bi da se ne uči ezan i tako prekine dotadašnja  400 godina duga tradicija.

Do mene je došao varcarski rički imam Enver ef. Žužo, upoznao me sa zahtjevom udbaša Zjaje. Upitao me za mišljenje. Rekao sam neka kaže kolegi Vahdetu ef. da se ezan mora učiti. Tako je i postupljeno. Toga dana je u Mustafa-agininoj džamiji proučen ezan, a mujezinov glas koji se prenosio sa minareta uz pomoć starinskog ozvučenja nisu mogle nadjačeti zavijanja, ojkalice i kreveljenja pijanih četnika. (Negdje u tonskoj arhivi čuvam baš snimak tog ezana.)

Godinu dana kasnije, Mustafa-aginu džamiju srušili su srpski mineri, općinska vlast na njenom mjestu napravila deponiju smeća.

Ef. Alemić, dotadašnji imam te Džamije nije svjedok tom barbarizmu. U ljeto 1992. jedan četnik prepoznao tog “odžu” i jurio za njim kroz grad da ga zakolje. Efendiji Alemiću otvorio je vrata svoje kuće jedan pravoslavac i spasio ga.

Malo kasnije, ef. Alemić je pobjegao u Banju Luku gdje su ga lijepo dočekali i u službu u Gazanferiji džamiji postavili r. Ibrahim ef. Halilović, muftija banjalučki i Bedrudin Gušić, tadašnji predsjednik Odbora Islamske zajednice Banja Luka.

Danas u Banjoj Luci drugi je muftija, ni nalik r. Haliloviću. 

Efendija prof. dr. Vahdet Alemić se stubokom promijenio, prepoznati ga ne mereš.

     

  

 

 

 

Prof. dr. Francis A. BOYLE tvrdi: BIOLOŠKA LABARATORIJA U WUHANU JE IZVOR CORONAVIRUSA

Na vijest o sumnjama oko pojave coronoavirusa u BiH

Prof Francis A. BOYLE, autor američkog zakona o biološkom oružju koji na nazvan antiterorističkim aktom koji je dio Konvencije o biloškom oružju tvrdi

BIOLOŠKA LABARATORIJA U WUHANU JE IZVOR CORONAVIRUSA

 * Primjenjujući ‘Okamov žilet’ (princip po kome se ni jedna jedinka ne treba umnožavati bez potrebe), laboratorija Wuhan BSL4 je izvor wuhanskog korona-virusa. Ne smatram da je to urađeno namjerno, ali izvor virusa koji se širi svijetom je ta biološka labaratorija

BoleSumnjam da su ga razvijali kao agent ‘dvostruke upotrebe’ biološkog oružja GMOd sa genetskom mutacijom koja ima novu molekularnu funkciju zbog čega je on tako  zarazan i smrtonosan.

.Zato je PRC prvobitno pokušao to zataškati i zato oni sada poduzimaju tako drastične mjere da spriječe njegovo širenje.  Znaju koliko je opasan.

I pandemija ove PRC Coronavirusa dovodi u pitanje sigurnost svih BSL3 i BSL4 laboratorija širom svijeta, uključujući  i ove ovdje u Sjedinjenim Državama.

Profesor Francis A. Boyle  Autor američkog zakona o biološkom oružju nazvan  anti-teroristički akt protiv terorizma iz 1989 koji su jednoglasno usvojila oba doma Kongresa Sjedinjenih Država, a  potpisao ga predsjednik USA George H. Bush (Stariji).

Francis A Boyle  je autor knjige “Rat biološkim oružjem i terorizam” 

(ABOUT FRANCIS A. BOYLE

Francis A. Boyle is a leading American professor, practitioner and advocate of international law. He was responsible for drafting the Biological Weapons Anti-Terrorism Act of 1989, the American implementing legislation for the 1972 Biological Weapons Convention. He served on the Board of Directors of Amnesty International (1988-1992), and represented Bosnia- Herzegovina at the World Court. Professor Boyle teaches international law at the University of Illinois, Champaign. He holds a Doctor of Law Magna Cum Laude as well as a Ph.D. in Political Science, both from Harvard University)

Više o biloškom oružju, opasnostima od namjernih ili slučajnih epidemija i pomora, utrošku stotina milijardi dolara u istraživanja biološkog oružja, o zemljama koje to rade suprotno odredbama Konvencije o biološkom oružju, u ovom interviewu prof Boylea datom prije nekoliko dana “Geopolitcs & Empire”

***

Naredni tekst prenosimo sa Facebook profila Marjana Hajnala:

Marjan Hajnal

  1. Januar u 10:41·

VIRUS, PA ŠTA? VJEŠTAČKA PLUĆNA KUGA? PA ŠTA?

MarjanNajgoru plućnu kugu šire vlasnici fabrika duvana. Od 1945. do danas samo od posljedica pušenja umrlo je 100 miliona ljudi !!!

Kad Kinezi, koji imaju tako staru i razvijenu civilizaciju, svirepo muče i ubijaju sunarodnike zbog njihovih ideologija, kao npr. pripadnike Falung Gong i Ujgure, kad gule kožu sa živih pasa, da li se mogu pohvaliti svojom civiliziranošću?

Osim toga, virus je proizveden i nije ni približno opasan koliko je opasna kineska policija i njihova mafija.

Koliko ljudi godišnje ubiju automobilska i mesna industrija?

Od virusne epidemije profitiraju magnati farmako-narkomafije, kraljevi trafikinga, snobovi naoružavanja, trgovci ljudskim organima, pedofili. Oni upravljaju svim laboratorijskim eksperimentima i pandemijama, trovanjem vode, zraka, hrane, uma…

O samom virusu:

“Koriste svoj utjecaj u javnom prostoru da bi plašili čovječanstvo sa umjetno proizvedenim virusom CORONAVIRUS, očekujući da sve Vlade svijeta donesu zakone o obaveznoj vakcinaciji protiv ovog virusa.

Vlasnik ovog patenta je državni zavod koji finansira vlada Velike Britanije čiji su glavni sponzori Svjetska zdrastvena organizacija i Fondacija Bill&Melinda Gates.

Evo informacija o patentu:

Coronavirus patent broj: 10130701
” ovaj izum pruža živi slab Coronavirus, koji uključuje i varijantu replicase gen koji kodiranje za polyproteins koji će imati mutaciju u jednom ili više ne-strukturnih proteina (NSP)-10, NSP-14, NSP-15 ili NSP-16 Coronavirus može se koristiti kao lijek za liječenje i / ili sprječavanje bolesti kao što je zarazna bronhitis kod pacijenta.

Tip: ZUSCHUSS

Datum patenta: 20 decembar 2018
Povjerenik: THE PIRBRIGHT INSTITUT
Izumitelj: Erica Bickerton, Sarah Keep, Paul Britton“

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     

Ragib LUBOVAC: STEĆCI BOSANSKI STIL (Drugo dopunjeno izdanje)

Kompletna knjiga otvara se klikom na link:

https://www.dropbox.com/s/am8khuksh64gf8c/Ragib%20Lubovac%20%C4%86elebija%20-%20Ste%C4%87ci%20bosanski%20stil%20%282020%20drugo%20dopunjeno%20%20izdanje%29.pdf?dl=0#

  1. Od baštine Ilira i „zemljice Bosne“ do Haškog tribunalaO PISMU, JEZIKU, KIPARSTVU I ARHITEKTURI„DOBRIH BOŠNJANA“„Ilirski jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak da-našnjem književnom jeziku“(Mikalje Jakov, 1600.-1654.Blago ilirskog jezika-riječnik)Prvi susret s ilirskim jezikom je čulna pojava; drugi susret je umskapredstava – studija Mikalja; umska spoznaja su i epitafi na stećcima spismom „bosančica“ i jezik balade Hasanaginice;treći je pojam, istina i ideja: bosanski jezik.Pojam „stvar po sebi“ po Kantu: „je ono što jest – suština svih stvari“
  2. Vranduk (4*), Stari most u Nostar (4*)Ilirija je naziv historijskog geografskog područja koje su u antičko doba nase-ljavala brojna plemena Ilira. Ilirska plemena su imala zajednički jezik i obita-vala su na području zapadnog Balkana i dijela današnje Republike Albanije.Prema grčkoj mitologiji, postojao je junak Ilirijus, sin Kadma i Harmonije, kojije zavladao cijelom Ilirijom i legenda dalje kaže da je on predak svih Ilira. Ilirisu se doselili na područje zapadnog Balkana u X stoljeću stare ere, dakle, naprelazu iz bronzanog u željezno doba.U izvoru Enciklopedije nema jedinice Daorsa Daorson. U Google-u stoji: Da-orson je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa, danas u seluOšanići kod Stoca (IV-III stoljeće stare ere.). Daorsi su bili ilirsko pleme koje ježivjelo od 400. do 50. godine stare ere u dolini rijeke Neretve i ovdje izgradilosvoj megalitski grad. Srušilo ga Ilirsko pleme Dalmati. Danas se na pustompodručju nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine.Ilirsko plee Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija do-bilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine.Drugo pleme, Skordisci, zapravo su miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavalisu područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Dardanci, Labeati,Ardijejci i Taulanti su naseljavali područja oko Skadarskog jezera (južna CrnaGora i sjeverna Albanija do Ohridskog i Prespanskog jezera (Makedonija).Dokleati su naseljavali područje centralne i sjeverne Crne Gore. Tek nakon štoje njihove prostore osvojio Rim od 6. do 9. godine, moglo se govoriti o nekimpreciznijim granicama. Ilirija je u vrijeme vladavine Rima jedno vrijeme bilaprovincija Ilirikum a kasnije je podijeljena na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju.Smatra se da su današnji Albanci direktni potomci Ilira. Potvrda ovih tvrdnjipostoji u analizama DNK. Osim toga, istom metodom utvrđeno je da i drugistanovnici današnjeg zapadnog Balkana imaju tragove ilirske krvi u svojimnajstarijim genima. Iliri su bili rudari u južnoj Albaniji i centralnoj Bosni.Kao što se Iliri dovode u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije, prodrli sudo grčkog Epira oko 1000. godina ranije, a odatle i u južnu Italiju. Kasnije ihspominje Plinije (61.-113.) s nazivom „Plinijevi Iliri“. Bilo je to dakle, oko 1000godina ranije. Odkad su se mijenjali i centri i periferije Ilira. Ne računa se da jeneka zemlja pala, padom neke manje vojne jedinica na periferiji, već se raču-na da je pala onda kada padne njen centar. Epir u Grčkoj je bio, a i Albanija subili centi Ilira oko 1000. godine stare ere. Iliri su, u Dalmaciji, Panoniji, Make-doniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Sandžaku, ali je centar i kraj Ilira bio i kraj starei početkom nove ere u Bosni na Vranduku kod Zenice od 6. do 9. godine kadsnažni Rim konačno pokorava centar Ilirije s vođom Batonom, kojeg Rimljanihvataju i puštaju. A zatim se u Zenici 1203. godine desilo rođenje: Bilinopolj-skog sabora – bogumila i stećaka, kakav logičan slijed – smrtii rođenja!Vranduk, stari grad na rijeci Bosni kod Zenice. Baton Dezidijat bio je vođa Ilirau dalmatinsko-panonskom ustanku od 6. do 9. godine protiv Rima.Pismo i jezik Ilira obuhvaća različit, ali jezično srodan indoevropski etničkisupstrat. Avari su poznavali grčko pismo. Ali se Avarsko-slavenska likovnakultura bavila na nivou „jezičci i okovi za pojase i konjsku ormu“, dakle bila jena početnom nivou.Ilirska je likovna umjetnost plodna i autohtona. Iliriju konačno od 6. do 9. godi-ne osvaja snažni Rim, odkad počinje romanizacija, u IV stoljeću i hrišćaniza-cija Ilira. U isto vrijeme rimski legionari iz Perzije u umjetnosti prihvataju kultMitre kao svoje svetište koje se pojavljuje u Jajcu, Konjicu, Bihaću… kada seu IV stoljeću afirmiše kršćanstvo u Rimu koje se spontano javlja i u rimskoj Bo-sni. Od VI-VII i IX stoljeća se Slaveni spuštaju prema Bizantu na Balkan, gdjese dom. stanovništvo slavenizira, a potom i hriščanizira, no gen se zadržava.U X stoljeću se prvi put javlja ime „zemljica Bosna, bizantijskog cara-pis-ca Porfirogenta.Ilirski je naziv „rijeka Bosna“. Godine 1054. se konačno desio raskol jedin-stvenog kršćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosan-sku-bogumilstvo, skup heretika i slobodnjaka „dobrih Bošnjana“. Krajem XI
  3. Stela Dijana, XIII stoljeće, Glamoč = naturalizam (4*). Japodska „Urna“, Bihać (8*)Čovjek s podignutim rukama, stećak, Radimlja, foto Joanne Goldby (4*)stoljeća se u Bosni i Humu pojavljuju stećci, koji baštine ilirske nadgrobnestele: urna-žara – posuda za čuvanje pepela umrlog – kuće mrtvih = stećci. Tosu dokumenti, koji potvrđuju navode što se ovdje nude. Tako je središnji narodzapadnog Balkana, bez svetaca „svetog pisma“ s genom Ilira, maniheja-bo-gumila, od narodnog pisma glagoljice-bosančice, osjećanja i saznanja, gradiosvoj bosanski izraz, jezik i likovni stil.Otud i „Ase leži“ na „svojoj zemlji“, a zatim i: „Što se b'jeliu gori zelenoj?“Hasanaginica je nastala 1646. godine u Imotskoj krajini, za vrijeme rata Mle-čana i Turaka. To je prva pjesma koja skreće pažnju evropske kulturne jav-nosti. Više od 100 godina se prenosila usmenom predajom, sve dok je nije1774. godine zapisao putopisac Alberto Fortis: djelo „Putovanja po Dalmaciji“,prevodi je Gete, Puškin, V. Skot… U jedinici: „Balada, u našoj narodnoj poezijičesto se javljaju baladni sadržaji (Majka Margareta, Hasanaginica), umjetnič-ka balada, što pod narodnim, što pod stranim utjecajem, česta je književnavrsta…“ (Opća Enciklopedija, Zagreb) je sročena u 3 reda teksta.„Dvojac“ Vuk – Mikalja o stećcima nemaju riječi. Stećci su se s pismom bosan-ćicom i epitafima pojavili oko XI stoljeća i trajali do XVI stoljeća do Osman-lijskog osvajanja Bosne, kada se bogumili islamiziraju, zatim s Biokova oko1646. godine doleprša i balada Hasanaginica, za vrijeme sukoba Mlećana iTuraka na Klisu – Vrdol – Zagvozd, obronci Biokova. No, balada brzo estetskiodlepršala u Evropu. Za vrijeme našeg prebrojavanja „crveni krvnih zrnaca“, uVeneciji 1774. godine putopisac Italijan Alberto Fortis objavljuje djelo „dobrihBošnjana“ baladu Hasanaginicu. To je vrijeme kad je Herder imao 30 godina,Goethe je bio dvadesetpetogodišnji mladić; kad se rodio Vuk Karadžić 1787.godine Hasanaginica je već bila prevedena, pored italijanskog, na njemačkijezik, dvaput i na francuski jezik…“, autor ovog izvora „Hasanaginica“ (Sara-jevo, 1975. godine) književnik Alija Isaković, sjetom dodaje „da ova Fortisovaknjiga još nije prevedena na naš jezik“?A nije isključeno ni to da je Vuk Karadžić inspirisan bosanskim jezikom Hasa-naginice išao u reformu srpskog jezika, iako su ga njegovi optuživali da uvodi„govedarski“ i „svinjski jezik“, zar ne? A ni „čitaj kako je napisano“ ili “piši kaošto govoriš“ je naivno, kakva mudrost? Još nedostaje „piši s lijeva na desno“!Radije: „čitaj šta je pisac htio da kaže i „između redaka“!I tako su se vremenom pojavljivala razna tumačenja ‘tamnih mjesta’ koja suneka i danas nerasvjetljena, iako je u cjelini ‘ilirski jezik’ ove stare balade Ha-sanaginice začuđujuće blizak današnjem književnom jeziku. I mudri Vuk je1845. godine pisao da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini: istina daonamo po varošima i po gradovima ima mnogo turskijeh riječi, ali bi se gotovomoglo reći da u ostalome ona braća naša zakona turskog govore ljepše srp-ski od seljaka grčkoga i rimskoga zakona“. Mikalja Jakov (1600.-1654.) Ilirskiriječnik, „Tko zna čisti ilirski jezik, reći će uvijek iđe ili ide, a nikada grede. Jošje ranije Mikolja tvrdio da je „bosanski jezik“ najljepši među našim diajalekti-ma“. Jest „ikad“ ali danas Slovenci i Dalmatinci kažu „gremo“! Jer neko je odnekoga posuđivao?Iliri, skupina ime za veći broj srodnih plemena indoevropskog porijekla formi-rane u kasno brončano doba, centralni i sjevero-zapadnih krajeva Balkana:Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Breusi, Desitijati, Daorsi…Jezik Ilira se nije sačuvao izuzev ponekad kao glavno etničko obilježje brojnihplemena, brojnih jezičkih relikta Ilira u antičkim toponimima i onomastici, teu glasama grčkih gramatičara. Snažno pleme u Dalmaciji Andrijajci su ranogusarenjem došli u sukob 229. godine stare ere s Rimom, koji ih likvidiraju, anjegova posljednjeg vladara kralja Agrona odvode u robstvo.Iako su Iliri osobiro s Rimom, u prvim stoljećima svojim dotadašnjim zanat-sko-umjetničkim aktivnostima dodali i živ interes za kamenu skulpturu: bo-žanstva Silvana, Dijane i nimfa, a onda i portretnu plasiku s nadgrobnih spo-menika, gdje ubrajamo i japodske urne koje dovodimo u vezu i tvorevinama- stećcima što su ih znatno kasnije kreirali bogumili u Bosni i Humu: stela +urna = stećak.„Ime Ilir i naziv Ilirik očuvali su se u tradiciji i nakon doseljenja Slavena na Bal-kan. Pisci su u srednjem vijeku Slavene počeli nazivati Ilirima. U XVII i XVIIIstoljeću govorilo se o ilirskoj narodnosti u Ugarskoj; u Beču je bila osnovanaIlirska dvorska deputacija (1745.-1809.), formirane su Napoleonove Ilirskeprovincije, godine 1916. Austrija je od pokrajina Kranjske, Koruške, Gorice,Gradiške i Istre stvorila Kraljevinu Iliriju, a narodni pokret koji se u prvoj polovini
  4. XIX stoljeća razvio u Hrvatskoj nazvan je Ilirski pokret. Naše znanje o jezikuosniva se na lingvističkoj analizi nekoliko tisuća geografskih i ličnih imena za-bilježeni na antičkim spomenicima od Balkana do Baltika i u spisima antičkihpisaca“ (Opća Enciklopedija, Zagreb).Načelo: „Piši kako govoriš, a čitaj kako je napisano“, Vuk se zalagao da što-kavski govor postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata. Vuku Karadži-ću prigovaaraju da uvođenjem latinskih slova hoće da pokatoliči Srbe, „jerse nalazi u službi sotone“. Drugi mu prebacuju „da hoće da, zalažućim se zaštokavštinu (hercegovački govor) da postane jedinstveni književni jezik Srba iHrvata, kao mogućnost i opravdanost narodnog jezika u književnosti.A onda iz tog jedinstvenog narodnog jezika se izdvaja balada Hasanaginica,čiji se narod kod ini, o jeziku ne spominje. Ona se afirmiše u Geteovom prije-vodu, gdje „Herdera treba smatrati i osnivačem filozofije historije; odjelu Idejeza filolozofiju povijesti čovječanstva. Hasanaginica je jedino djelo sa nekolikoslavenskih nararodnih pjesama. U izvoruOpće enciklopedijeje bez pomenaBošnjaka. Kao da tu kod naših istočnih i zapadnih komšija, da se davno uvu-kao neki virus, koji ih guši. Dok se „dobri Bošnjani stećcima i Hasanaginicom,Mostom Mehmeda paše Sokolovića i Starim mostom džilitaju k nebu pod obla-ke!Tako su „beli anđeli“ poučeni „svetim pismom“uspjeli sletjeti i do Haškog tri-bunala, aman ja-Rabbi! A ini na zemlji? Kako Vuk, tako je i Starčević smatraoda od Slavonije do Makedonije žive Hrvati, da je jezik kojim se govori hrvatski,iako su oni kasnije od te ideje odustali. No, svaka čast pokretu „Žene u crnom“Beograda i pojednincima, ali pod parolom „sveto pismo“ kada se njihovi ek-stremisti slože nastaje: Udruženi zločinački poduhvat, genocid i „živa lomača“,tako da su se oni uspjeli upisati na listu Međunarodnog krivičnog suda za biv-šu Jugoslaviju – Haški tribunal.Atrakcija! Enciklopedisti o Ćirilu i ćirilici?„Ćiril (827.-869.) i Metodije (820.-885.), slavenski apostoli, bizantijski misiona-ri, idu u prvu misiju Hazarima u južnu Rusiju 860. godine. U drugu misiju braćaidu knezu Rastislavu u Moravsku 863. godine. „Danas preovladava mišljenjeda je to pismo bila glagoljica. Tekstovi solunske braće bili su pisani na nar-ječju solunskih Makedonaca; kasniji prijevodi pokazuju utjecaj moravskogagovora“. Sjajno, za godinu-dvije? Sve se čitaocu čini da tekstovi koje čita, gdjegod se autorima teksta ukaže prilika, da prave neke slalome, oni ih prave. Toje dakle bilo 124 godine prije pojave ćirilice, zar ne? Glagoljicu će ćirilica, od993. godine „brzo istisnuti“, zar ne? „Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodese: sv. Ćiril, sv. Metodije, episkop Kliment…“, a ne spominju cara Samuila, za-što? No, idemo dalje. Prvi problem je u toj misji bio u tome što su se zvaničnotekstovi Biblije mogli prevoditi na tri „sveta“ jezika: hebrejski, grčki i latinski;drugi problem je bio međusobna netrpeljivost slavanskih biskupa i njemačkihnadbiskupa. U vezi s tim su se biz. biskupi našli u „Rimu kod pape, gdje seKonstantin razboli, uđe u samostan uzevši monaško ime Ćiril, i uskoro umre869. godine.“ I to je nešto sumnjivo: kako je Konstantin znao da će se crkvrnopismo „ćirilica“ pojaviti za oko 124 godine poslije njega – na ploči cara Samuilau Ohridu 993. godine i postati njegovo pismo ćirilica, ili je on dobio neki mig?Međutim, šalu na stranu, ali Ćiril nije učestvovao u tvorbi ni glagoljice ni ći-rilice: glagoljica je spontano narodno pismo iz naroda, bez pojedinca-tvorca,kao što se narodna baladaHasanaginicapojavila u narodu i iz naroda. Ćirilje umro 124 godine prije pojave ćirilice na Ploči cara Samuila 993. godine uOhridu. Prema tome, zna se ko je autor ćirilice: car Samuil; niti je ćirilica Ćirilaniti je Srpska. Nije ni Metod mogao bili tvorac ćirilice, jer je i on umro 108 go-dina prije pojave ćirilice? I tu se, dakle, radi o makedonsko-bugarskom pismui jeziku, kojim se Srbi služe! Zato je za današnje Srbe, njihov jezik „današnji“.Pa, ni u jedinici našeg izvora Vuk Karadžić, se ne spominje pojava srpske cr-kvene ćirilice iz 993. godine. On se okrenuo narodnom jeziku, čemu se crkva„odlučno suprotstavljala u nastojanju da se prostački jezik ‘govedara i svinjara'pretvori u književni jezik“, odjeka nije bilo.Nakon „svetog“ pisma, svetaca i apostola, s jedne, i s druge strane, nakon,naronog jezika pojaviše se genocid u Srebrenici i „žive lomače“ u Višegradu,a da se još na horizontu ne pojavljuje katarza kao simbol zdravog ljudskog ra-zuma? Ako ništa drugo, ostaje da su sami su sebe upisani na listu genocidnihnacija, što je pitanje za Frojda i Junga!Sarajevo, 15.09.2020.
  5. Blagaj, tvrđana na Humu (04*)Hum ili Humska zemlja u Hercegovini
  6. Kamena stolica iz sela Kosor, sada u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. (4*)Domenico Panetti (1460?-1513.): Katarina Kosača, portret, uljena platnu (4*)Katarina Kosača, portret nasdtao u izbjeglištvu u Italiji (4*)Zahumlje, kraj koji se sterao „iza Huma“ kod Mostara. Glavni grad je Blagaj nagori Humu iznad vrela Bune. Blagaj u X stoljeću spominje Konstantin Porfiro-genet, kao Bona – Buna, dio Zahumlja. U Google stoji: „U Blagaju je nazočnaorganizirana kršćanska zajednica još od V i VI stoljeća“, što je upitno? U tovrijeme su tu živjeli Iliri, a ne Slaveni. Slaveni se tek u VII stoljeću sa sjeveraspuštaju na jug Balkana. Drugi izvori tvrde da u to vrijeme, a i kasnije u Blaga-ju nije ni bilo katolika. Jer, dvjesta godina kasnije „u početku VII stoljeća dola-skom Avara i Slavena, Salona pored Splita je opljačkana i poharana, a njenose stanovništvo sklonilo na otoke i u obližnju Diokleciajanovu palaču“. Diokle-cijan je bio Ilir, koji je progonio hrišćane. Nadalje, Augustin Aurelije „crkveniotac“ u Italiji (354.-430.) nakon vjere majke-katolkinje i oca manijeje, zarediose u Milanu 391. godine kada je zapravo, tek legalizirano kršćanstvo u Italiji“.Kršćanstvo je tada kao religija u Italiji tek priznato. Iako je tada krščanstvo uItalijanskom Rimu bilo najjače. I kada je hrišćanska religija bila jedinstvenavjera, jer se raskol jedinstvenog hriščanstva desio 1.054. godine, podjelom naBalkanu na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosansku-bogumil-stvo, koje je u srednjem vijeku u Blagaju i na Humu bilo dominantno, a koji citi-rani tekst „o Blagaju“ ne spominje!?. „Na području Blagaja je iz ilirskog periodatvrđava i rimski castrum“, ok! Međutim, kako to, da autori citirane pisanije nisuvidjeli ovdje niti nijednog stećka spomenutih bogumila? Jer, izuzev izuzetaka,na Humu, rečeno je, nije ni bilo franjevaca ni katolika niti crkvenih građevina,svi su bili kudugeri-bogumili. To se vidi i danas: kako stećci okolo tvrđave Hum„kolo igraju“ što se vidi i na našem foto-prilogu „golim okom“!Od sela Kosor kod Blagaja u podnožju Huma sa stećcima: od togasu pojmo-vi: Kosača, Vrsan Kosarić sužanj, s korjenom sela: Kosor! A Kosača StjepanVukčić, veliki vojvoda bos. države, naslijednik najstarijih Kosača, ugrožen odMlečana i Stefana Crnojevića, izmirio se s bos. kraljem Stjepanom Tomašem,s kojim je do tad ratovao, i dao mu kćer Katarinu za ženu, koja je udajom preš-la na katoličanstvo. Godine 1448. priklonio se Turcima i proglasio „hercegomod sv. Save“. Njegov sin je Žigmund Ahmed-paša Hercegović veliki vezir uCarigradu, dat Turcima kao najam za mir. Kćer Katarina je otišla u Carigrad zabratom. Bolna majka – kraljica Katarina je preko Dubrovnika završila u Rimu(Opća enciklopedija, Zagreb).Na padinama Blagajskog brda postojala su naselja još u praistorijskom – ilir-skom i rimskom periodu. Najznačajniji nalazi u podgrađu iz toga perioda sustećci i Kamena sudijska stolica nađena u obližnjem spomenutom selu Kosor.„A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje“ (Mak Dizdar).„Vladislav je nakon zavade sa ocem, Kosačom zauzeo Blagaj i Mostar s tvr-đavom na Neretvi, sagradio ju je 1440. godine. Radin-gost, kučni upraviteljStjepana Kosače. Dodatak u imenu – gost, radi se o bogumilskom nazivu…U povelji od 1445. godine herceg Kosača Radina naziva „starcem“ kao i Du-brovčani“ bio bi to Radin Batković, osoba u službi Kosače“. Dakle, na Humusu jak utjecaj imali bogumili. Zato tu nema franjevaca i crkvenih građevina, aBlagaj je tada bio glavni grad Hercegovine. Osmanlije su prvi počeli tu regiju,po osvajanju 1482. godine, po tituli „herceg“ Stjepana Kosače na Humu, na-zivati Hercegovina.Najznačajniji nalazi uz kulu, kao što se vidi i u podgrađu iz toga razdoblja su:stećci i Kamena sudačka stolica nađena u obližnjem selu Kosor .
  7. „INFO“Od novinskog teksta do ideje knjige
  8. MonografijiStećciprof. dr. D. Lovrenovića, objavio sam prvi tekstSvojata-nje stećaka (Oslobođenje,10.04.2009. godine). Bio je to povod. A zatim samkritički analizirao 10-tak autora – knjiga. Razlog je ono zbog čega nešto jest:od pojave preko predstave do pojma i istine. Do 2016. godine, za vrijeme No-minacije stećaka na Listu UNESCO (09.07.2016. godine), listOslobođenjeještampalo 14 mojih polemičkih tekstova. U tom periodu se ideja pojedinačnihteksta transformisala u ideju knjigeStećci bosanski stil, recenzent prof. dr.Enver Imamović. Knjigu je izdala „Šahinpašić“ (Sarajevo, 2016. godine).Ona se od tada pojavila u feljtonuOslobođenjau 21 broju (19. 10. do 08. 11.2016. godine). To znači da je ta kritička ideja o stećcima ovdje bila prisutna7 godina. Od tada do danas je knjigaStećci bosanski stilu medijima BiHkontinuirano pojavljivala. Nadalje knjiga se od tada pojavljivala na sajmovimaknjiga u Sarajevu, Frankfurtu, Beogradu…, u Google-u dovoljnoi naglašeno.Stoga, nije čudo da je knjiga dospjela u Svjetsku knjižaruAmazon, Veliku hr-vatsku knjižaru, knjižaru „Svjetlost“ u Sarajevu…Diskretno se knjiga spominje u performansu koji sam realizirao u svom ateljeui uCollegiumu artisticumuu Sarajevu, koji je video-performans Ftv BiH „Kul-turno“ objavila iz ateljea 5-minuta (21.01.2019. godine), segment drugog per-formansa je, izCollegium artisticumaProgram internacionalni festival GRAD,Ftv BiH „Kulturno” objavila 28.08.2019. godine.Po čemu bi se moglo zaključiti: da sve ide kako treba, ali onda dođe i Coro-navirus?NaBeogradskom sajmu knjige2017. godine stoji informacija: Iz BiH je došaosamo jedan izdavač „Šahinpašić” iz Sarajeva. Uz nekoliko autora i knjiga sa-jamska analiza donosi: „Ragib Lubovac Čelebija je potpisao veoma luksuznoopremljenu knjiguStećci-bosanski stil”.U međuvremenu sam knjigu od 450 strana izmjena i dopuna povećao na 600strane teksta s fotosima kao dokumentima.(Kraj!)
  9. Zamoljen sam od profesora Ragiba Lubovca da pročitam njegov rukopis podnaslovom „Stećci bosnski stil“ i da iznesem svoje mišljenje. S obzirom da mi jetema rukopisa bliska kao i to da je riječ o autoru koji je u našoj javnosti dobropoznat i cijenjen kao umjetnik, rado sam se odazvao pozivu. Pročitao sam ru-kopis nakon čega mogu iznijeti slijedeća zapažanja.Stećci kao jedinstvena pojava u evropskoj umjetnosti stoljećima plijene pažnjukako historičara i arheologa, isto tako umjetnika, književnika, teologa, putopisa-ca i svih koji ih vide, za njih čuju ili o njima nešto pročitaju. Rukopis o kojem jeovdje riječ upravo je njima posvećen, a napisao ga je profesor umjetnosti koji jeza čitavog svog nastavničkog stoljeća generacijama pričao o postanku stećaka,njihovom sadržaju i ljepoti i koji su kao takvi u žiži interesa kako domaće tako iinozemne javnosti, posebno učenog svijeta. Rezultat interesa i druženja gospo-dina Lubovca sa stećcima rezultat je ovaj njegov rukopis.Rukopis ustvari predstavlja seriju njegovih članaka objavljenih u štampanim me-dijima, ponajviše u dnevnom listuOslobođenje, u njegovom sedmičnom ptilogu„KUN“ (Kultura i umjetnost). Iako se ovdje ne radi o čisto naučnom djelu pisanopratećom metodologijom nego o publicističkoj obradi dotičnog problema, i kaotakvo ima veliku vrijednost i potrebu da se objavi kao cjelina. Namjera autora,naime, nije bila da sistematski obradi problem stećaka nego da im kao profe-sor umjetnosti priđe sa aspekta opservacije njihovog umjetničkog sadržaja. Tomu nije bilo teško i zato jer je riječ o našem poznatom, priznatom i cijenjenomumjetničkom stvaraocu.Zahvaljujući velikom interesu autora za stećke i njegovoj profesionalnoj orijen-taciji kojom se kao profesor bavi, iznosi uvjerljive dokaze o vezi stećaka saumjetničkim stvaraštvom daleke Indije i Perzije, kakav je i slučaj s bosanskimbogumilstvom. U razradi te ideje pravilno konstantira da je stoljetni razvoj steća-ka usput pobrao mnoge elemente koji su u svom konačnom obliku na tlu Bosnei Hercegovine dobili prepoznatljiv i originalan umjetnički sadržaj i izgled radičega su u naučnoj literaturi kao jedinstvena umjetnička i arhitektonska pojavadobili naziv „Bosanski stećci“.Analizirajući umjetnički sadržaj stećaka, autor polazi i od filozofske interpreta-cije, što je novost u njihovom dosadašnjem proučavanju. Rezultati do kojih jedošao neće se moći zaobići od onih koji ubuduće budu pisali o stećcima.Prof. emeritus dr. Enver Imamović06.12.2014. godine
  10. 600601„Ljepota umjetnosti stećaka je otkrivanje jedne više stvarnosti ili dubokog života“ bosanskih dualista u sred-njem stoljeću. Jer su svi živi sahranjivali sve svoje mrtve, i na stećcima u formi epitafa „Ase leži“ ostavljaliliterarno-filozofske poruke. „Objašnjavati ljepotu znači proživljavati je, znači o njoj iskusiti emociju u samomsebi. Analizirati je, znači raspršiti je i ubiti“, Lalo. Kao što diskretno, drugi filozof tvrdi „kad neka vanjska for-ma objekta odstranjuje pažnju od sebe i reflektira je na neki drugi unutarnji sadržaj“. Nešto kao što je pojamfenomen. A stećci su, uz to, simbolička umjetnost, čime se usložnjava njen estetski sadržaj.Čuvari vremena, Nevesinje, foto Megas Aleksandros (5*)
  11. Literatura:-Likovna enciklopedija, JLZ, Zagreb 1966.-Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1982.-Herodotova istorija, „Minerva“, Subotica , 1966.- Fridrich Hegel,Filozofija povijesti umjetnosti- Arthur Schopenhauer,Svijet kao volja i predodžba, 1819.- Soren Kierkegaard,ILI – ILI, Kopenhagen, 1843.- Rene Descartes,Razmišljanja o prvoj filozofiji, 1641.- Miroslav Krleža -Bogumilski mramorovi, „Zora“, Zagreb, 1966.- Nada Klaić -Srednjovjekovna Bosna, „Eminex“, Zagreb 1994.- Mak Dizdar -Kameni spavač.„Veselin Masleša“, Sarajevo,1966.- Mak Dizdar -Stari bosanski tekstovi, „Svjetlost“, Sarajevo, 1971.- H. W. Janson -Istorija umjetnosti, izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd 1970.- Theodor V. Adorno -Filozofska terminologija, „Svjetlost“, Sarajevo 1986.- Aristotel -komentari vezani za Prvu filozofiju ili Metafiziku, rani izvori.- Charles Lalo -Osnovi estetike, Begradski grafički zavod „Kultura“, Beograd, 1974.- Nicolai Hartmann -Estetika, 1953.- Arnold Hauser -Filozofija povijesti umjetnosti, „Školska knjiga Zagreb“, Zagreb 1977.- Edmund Husserl -Fenomenologija, oko 1938.- Freud Sigmund -Uvodu u psihoanalizu, psihološko-histrijska analiza„Mojsije“- Carl G. Jung -Čovjek i njegovi simboli, ZGP „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1974.- Emanuel Kant -Kritika moći suđenja, „Dereta“, Beograd 2004.- Šefik Bešlagić -Stećci i njihova umjetnost, „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1971.- John V. A. Fine -Bosanska crkva novo tumačenje, „Bosanski kulturni centar“, Sarajevo, 1990.- Dubravko Lovrenović -Stećci, „Rabic“, Sarajevo, 2009.- Noel Malcolm -Bosna kratka povijest, „Buybook“, Sarajevo, 1994.- Marian Wenzel -Bosanski stil na stećcima i metalu, „Sarajevo-Publishing“, Sarajevo, 1999.- Enver Imamović -Antički kultni i votivni spom. BiH- Radmilo Petrović -Bogumili, „Pešić i sinovi“, Beograd, 2008.-Vodič Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008.Sve fotografije i reprodukcije su preuzete uz odobrenja vlasnika autorskih prava:01* Reprodukcije,Oslobođenje, od 10. 04. 2009 do 03. 04. 2014, Oslobođenje d.o.o., Sarajevo02* Reprodukcija knjigeKameni spavač, izdavač „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1970, FondacijaMak02*Dizdar, Stolac03* Fotografije, Glasnik ZMBiH, Godine 1889 – 2009, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu04* Fotografije, različiti autori, Internet Wikipedia-Wikimedia02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Main_Page02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Commons: Reusing_content_outside_Wikimedia?uselang=bs05* Fotografije, autor Megas Aleksandros, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-photo-5226047202*http:–www.panoramio.com-photo-7588768206* Fotografije, autor Nijaz Lihovac, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-user-8653337?with_photo_id=11957573507* Fotografije, autor Jovan Vidaković02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2015-09-30-nekropola-boljuni02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2012-12-06-kameni-spavaci08* Fotografije i reprodukcije grafika i zabilješki, autor Ragib Lubovac Čelebija09* Fotografije, autor Alan Čatović02*https:–alancatovic.wordpress.com-10* Fotografije, autor Dietrich Meyer02*http:–www.dietrichmeyer.ch11* Fotografije, autor Zoran Marinović02*http:–zoranmarinovic.com-hr-reportage-divovska-groblja-okamenjeni-krik-12* Visit My Country02*http:–www.visitmycountry.net-bosnia_herzegovina-en-13* Fotografije, autor Nino Gvozdić14* Fotografije, autor Emir Tulek15* Vedran Lubovac
  12. 604605
  13. 606

302 / 304

Print


Sign inSign upBack to aboutDetailsExtensionpdfSize8.86 MB

In memoriam Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ: HRONIČAR DOBRA I ZLA, ZAGONETKA LJUDSKE IZDRŽLJIVOSTI

Navršilo se četrdest dana od smrti Sabahudina Šehovića iz Rike u Varcar Vakufu, moga prvog komšije. Njegovu napaćenu dušu sa ovog na onaj svijet odnijeli su njegovi bijeli golubovi 3. Januara. Džennaza mu je klanjana 7. januara u Bihaću gdje je živio u izbjeglištvu.

Šehovići su naše prve komšije u Rici. Dijelio nas je i zbližavao uski prolaz između naših kuća. Kada zimi ojuži, snijeg bi se sa strehe Šehovića uz huku sručio na donji dio našeg krova, pa bi se naša kućica zatresi, a mi prepadni. Stradali bi crijepovi donjih redova naše strehe. Snijeg bi zatrpao taj uski prolaz, pa smo jedva prilazili kućnom pragu. Nikad se nismo čuli zbog toga. Kasnije je Otac r. dao napraviti ulaz na suprotnoj strani naše kućice…

Sabahudin Šehović kojeg smo svi u Rici zvali Dudin, jer u Rici je bio adet ili skraćivati imena, ili izmišjati –„izdivati“ nova, često i pogrdna, nije upamtio oca Aliju. Laži o njegovom ustaštvu, mada nije bio u vojsci, koštale su ga glave. Strijeljali su ga četnici obrijanih brada koji su se četrdeset i pete pridružili NOP-u. Dudin nije ni upamtio oca, ali je čitava obitelj, pa i on, nosio breme očeve krivice. Sinovi četnika nisu dali Šehovićima mira u prošlom ratu, niti poslije rata. Obitelj Šehovića platila je glavama novo povampirenje četništva.

Dudinov brat Kemal strijeljan je u Obrcima zajedno sa 28 muslimana i katolika. Sabahudin je nezakonito uhapšen. Prošao je  oba logora na Manjači, i onaj koncetracioni, i onaj drugi, radni, o kojem se u javnosti malo zna, a bio je na obroncima Manjače u Dubičkoj gori. Ubijeni su Dudinovi rođaci, brat supruge Hasnije Ibrahim, bliski rođak Muhamed Hamo Šehović. Skrivanje do smrti isprebijanog rahmetli Suada, liči na dijelove dnevnika Ane Frank.

Kako su kao okuženi „narodni neprijatelji“ prolazili kroz život, to Šehovići znaju. Prošlih godina bihuzirili su Šehoviće javno sinovi četnika, onih koji su toliko zla nanijeli nevinim ljudima, pa i Šehovićima.

Pokušavajući „objetktivnošću“ opravdati zločin iz II svjetskog rata i ovaj skorašnji, svojih očeva, genocidni, razvagati krivicu na sve strane po svim četničkom kantaru, objavili su novinski isječak o strjeljanju Didnovog oca Alije. Naravno, nije im ni na kraj pameti palo objaviti makar jedan odlomak iz knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ koju je napisao i objavio Sabahudin Šehović. Da pače, kopanje po tragičnoj prošlosti obitelji Šehovića, s kojom Dudin nema nikakve veze, imalo je za cilj pokušaj njegove diskreditacije kao svjedoka genocidnog zla koje su ovovremeni, ni do danas pravedno ili nikako kažnjeni, četnici počinili ni krivim ni dužnim Varcarnima, među njima i obitelji Šehovića. Budući da je o četničkom zločinu Sabahudin Šehović smjelo svjedočio bukvalno do zadnjeg daha, zločinci su se vjerovatno obveselili Dudinovoj smrti, ali njegova svjedočenja nisu otišla u grob s njim. Knjiga Sabahudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na Leđa!“ ostaje kao trajni spomenik zla, ali i dobrote ljudi.

“I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedni druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili?“ zpisao je jedan od recenzenata knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ Marjan Hajnal.

Život Dudinov, život i preživljavanje jedinke, insana, u vrtlogu bitke za moć neljudi, ostaje enigma, zagonetka o tome koliko jedinka je u stanju izdržati da bi posvjedočila o zlu, ali i o plamsajima dobra koje je prkosilo zlu.

Prof. Dr. Dubravko Lovrenović, ostavio je iza sebe i ove retke o Dudinovoj knjizi: „Kao i toliki drugi, prepušten sam sebi i svojoj zloj sudbini, Dudin se okrenuo pisanju i tako bar papiru, umjesto terapeutu, rekao ono što je imao reči. Izložio je to u dahu, ali staloženo i sa vremenske distance koja je njegovom kazivanju osigurala dokumentarnu vrijednost. Ispričao je svoju ali i priču stotina i hiljada drugih koji su s njim ili na drugim mjestima prošli ono što je teško i zamisliti. Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga.“

Kao dječak, Dudin je lijepo je svirao frulu i usnu harmoniku.

Pokraj obiteljske kuće bila je u Šehovića vlasništvu prizemna zgrada u kojoj je bila kahva. Tu su se okupljali i vježbali pjevači i tamburaši „Đerzeleza.“ Tvornica vijaka „Metalac“ utemeljena je u toj zgradi i radila tu kao kombinovana zanatska radionica.  

Dudin je izmalehna volio i golubove.

Ljubav prema golubovima ispunjavala mu je život do zadnjeg dana. Pokraj kuće u Bihaću, imao je golubarnik u kojem su, kao nekad u onom njegovom ričkom, legli se i gukali golubovi…

„Ne mogu se brinuti o golubovima kao nekad,“ govorio mi je Dudin pokazujući svoje ljepotane.

„Ako ih nekom poklonim, dolete nazad. Oni se uvijek vraćaju u gnijezdo u kojem su se izlegli!“

Nažalost, Dudin se nije ni mogao, a ni htio vratiti u svoju kuću u rodnoj Rici u Varcaru, niti u tamošnji veliki golubarnik gnijezditi i njegovati svoje krilate ljubimce. Prodao je kuću, pa kupio u Bihaću manju, ali Hasniji i njemu prostranu, u kojoj su proveli posljednje dvije decenije. Nije bila tijesna za djecu i unučad, za dragog gosta i prijatelja.

U Varcar je dolazio samo na sahrane i džennaze rodbine i prijatelja. Tada bi posjetio Zdravka Stipančića, svoga prijetelja iz djetinjstva s kojim ga je vezivala zajednička ljubav prema golubovima. Na vijest o Dudinovoj smrti, Zdravkov sin Zoran je napisao:  “Počivaj u miru, srešćete se tamo gore ti i tata sa svojim golubovima!“

Dudinov golubarnik je bio velika, prostrana  prozračna kuća u kojoj su se gnjizedili, rasli i lepršali Dudinovi golubovi. Puštao ih je iz golubarnika I kafeza, pa bi se oni uzdigli u nebesa, nebu pod oblake, letjeli i kužili u jatu iznad ričkih i varcarskih mahala, sve do Lisine, Grabeža, Kamena i Orugle. On bidizao pogled i pratio im let, bio ponosan na svoje letače koji su, kao i Zdravkovi, krasili nebo and Varcarem. Kao djeca, njih dvojica su dan-noć bili zajedno. Zdravko bi i noći u Šehovića kući. Dudinova majka Devla držala ga ko svoga najdražeg; kad ne dojdi kući na konak, Zdravkovi se nisu brinuli, znali su da je kod Šehovića, da mu je toplo i ugodno, da nije ni gladan ni žedan. Zdravkov sin Zoran kaže da je njegov otac kao dječak proveo više vremena u Šehovića kući, nego u svojoj.

U svojoj knjizi „Gavu dole! Ruke na leđa!“ Dudin je spomenuo i golubove, koji su se, kao i na tavanu ričke džamije, gnjizdili na zvonuku Katoličke crkve u Zborišću. Džamiju su četnici oskrnavili, golubove rastjerali,  pa srušili. Katoličku crkvu su zapalili:

„Bio je strašan tutanj od kojeg su nam haman bubnjići u ušima popucali. Pri padu, „ruka“ na kojem je zvono obješeno zaglavila pri dnu zvonika, pa nije palo na tlo. Rika se sva potresla, moja kuća je zadrhtala. Suknuo je veliki roj iskri sve do neba.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema. Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela?

Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su i utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao.

Četnici dr. Čulića bi Crkvu poravnali sa zemljom, ali nisu je minirali iz bojazni da bi eksplozija oštetila obližnju školu. Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je uzgajati i hraniti, ne samo u kafezima, nego se starati o njima bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je zvonik gdje su bila golubija gnijezda. Nije ih dao dirati. Golubovi su se tu legli, niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Začas bi odlepršali kroz otvore na zvoniku, a zatim su se vraćali i ponovno gukali. I na tavanu naše džamije u Rici golubovi su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef ili klanjali u tišini uz žubor rike. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje su rafalima i zoljama rastjerali Slobodan Vujičić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke Crkve ove noći, vatrom natjerali barbari? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira – pitao sam se prestravljen.“

Ko ne voli ljude, ne mere voljeti ni životinje, i obrnuto.

Dudin Šehović je bio humanista, volio je i ljude i životnje. Nikome nije brojao krvna zrnca, za njega su postojali ljudi i neljudi. U njegovoj i Hasnijinoj familji svila se i ugnijezdila čitava Bosna, muslimani, katolici, pravoslavci.

Neljudi su gori od životinja. Životinja ubija da bi opstala u životu. Čovjek ubija radi pohlepe, prisvaja sebi Božja prava jer život može uzeti samo onaj ko je život dao, govorio je.

Poslovična je ljubav Dudinova prema kućnom ljubumcu Beli, malom cuki za kojeg je govorio da sve zna kao da je insan, samo što ne zna čitati i pisati. Bela je i Dudinu i njegovoj Hasniji bila zakletva, član familije, razgovor, briga i razbibriga.

Kada je prvi put Dudin odvezen hitno u bolnicu u septembru prošle godine nakon što je pretrpio srčani udar, razboljela se i Bela. Po povratku iz bolnice, Dudin je više brinuo o Beli, nego o svom zdravlju. Učinio je sve da bi Bela prizdravila i, nosili je veterinaru, kupovali skupe lijekove. Zajedno sa Hasnijom, bio sretan što je životinja prebortala. I njemu je bilo bolje. Vijest od velikog značaja, za muštuluk, bila je kada je Bela nakon nekoliko dana odbijanja hrane, najzad počela po malo jesti. Kada god sam se čuo sa Dudinom, imao sam dragu obavezu priupitati i za Belu, pa bi Dudin opisivao šta radi, da li je drži u krilu ili naručju, da li leži uz Hasniju i ponavljao kako bi davno umro da nije Bele. S one strane žice, ponekad bi dopirao Belin lavež kao znak uzvraćene ljubavi prema Dudinu. I Dudin i Hasnija tepali su Beli kao malom djetetu, milovali je i njegovali.

Dudin nije mrzio nikoga.

Ali, zapisao je, prezirao je one koji su ga mučili i umalo ubili, koji su mu u crno zavili obitelj, prijatelje i poznanike, nevine ljude, koji su mu poharali i oteli Riku i Varcar, najbolje godine života i koji su ga prije vakta otjerali u smrt. Uboji su ga podsjećali na neljude, a trenuci bez bolova na ljudsku dobrotu.

Po zanimanju je bio visoko-kvalificirani električar. Prije rata radio je u našoj Palihani, Konfekciji „Mladost“ u Varcaru, te u Hidrocentrali „Bočac“ na Vrbasu. Nakon povratka iz kratkotrajnog izbjeglištva u Švedskoj, radio je u Hidrocentrali „Kostela“ kod Bihaća, gdje je i dočekao penziju. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.

Bio je nadareni humorista.

Brzo bi smišljao šale na tekuće događaje, bilo u našoj Rici, gradu, u Bosni i svijetu. Šalio se i na svoj račun. Kad god bi razgovarali, na krilima mašte bi prošli našom Rikom i Varcarem, zajedno se prisjećali pozatih likova, neponovljivih osoba, pa prepričavali njihove zgode i nezgode, ponavljali njihove izreke, sjećali se šaljivih situacija. Dudin je znao i koliko su godina imali kada su odlazili na put bez povratka, Uspolje, u rički mezar, i u sjećanja. Tako smo oživljavali davno nestali dragi svijet naših susjeda, rođaka, prijatelja i sugrađana, smještajući ih u sredinu u kojoj su nikli, iz koje su mnogi, kao i nas dvojica, bili silom istrgnuti i bačene kao slamke u daleki i tuđi svijet gdje se ni nakon više decenija nismo ni obikli ni primili. U našim razgovorima redovito smo se doticali anamo onih, neljudi, ma koje gore list bili, koji su nas rastavili sa našim zavičejem kojemu smo se i budni i u snu uvijek vraćali, ustvari nismo nikud ni otišli, ma koliko daleko i ma koliko dugo od kućnog ričkog praga.

Bio je enigmatičar. Sastavljao je zagonetke i rebuse, pravio ukrštene riječi i sve to objavjvao u enigmatičnim časopisaima. Sam Dudinov život, preživljavanje velikog zla, dobro pamćenje, bili su i ostali enigma, rebus, zagonetka.

U svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ Sabahdin Šehovič opisuje lokalne krvnike, dželate i ubojice poimenice, njihova zlodjela.

Posebno mjesto pripada predsjedniku SDS-u doktoru Luki Čuliću: „Doktor Čulić je postao lokalni doktor Mengele. On je bio gospodar života i smrti, u njegovim rukama su bili ključevi naše sudbine. Mnoge je trajno unesrećio ili rastavio sa životom, druge je otjerao u grob prije vakta, ostatak rastjerao po svijetu nakon što im je sav imetak oduzet. To je savršeno izveden zločin genocida.” 

Taj I takav Čulić ostao je do danas nekažnjen. Njegovim znanjem i odobranjem, nezakonito su su hapšeni mrini građani i odvođeni u logor na Manjači, mobilizirani na prinudne radove u gradu, na prvim linijama, kopanju trase vodovoda do njegova sela Trijebova, te sječi šume u Dubičkoj gori. 

Uhapšene građane su pretukli u Stanici milicije, zatim su odvezeni u Bilajce, u halu „Udarnika“ gdje su nedužni građani premlaćivani, među njima i Sabahudin Šehović i njegov sin Suad, za kojeg četnici pomislili da je podlegao.

Scene iz Bilajca, iz mučilišta, Sabahudin Šehović opisuje ovako:

“Negdje u sumrak naredili su nam da ustanemo sa kanala sa rešetkama na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju i da izađemo iz garaže. Ušla je grupa vojnika, njih četiri-pet. Počeli su tući one starice iz Liskovice. Primijetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Sa velikim su ih uživanjem tukle, hvatale za kosu i mlatile im glave o zid; pri tom su četnikuše podvriskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale, pa se pitam je li ijedna od te tri starice preživjela. Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Ja sam sa sinom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom – mada nije bilo mjesta ni za jednoga, sjela smo nas trojica. Da ne bi sjedio na vlažnoj zemlji, onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji, iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna. Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

Opisujući nezaknito hapšenje i dovođenje na logor Manjaču, mučenje u Bilajcu, Stanici milicije i Podbrdu, Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa“ svjedočio i o optužbi koja je stajala glave mirnog sugrađanina Josipa Baju Svetinovića:

„ Optužbu da je Baja igrao kolo, kasnije sam saznao, izmislio je Ćoćkalo. To je bila laž, jer tad do igre i pjesme u Varcar Vakufu nije bilo nikom, ma kako jak razlog imao. Baju je na kućnom pragu uhapsio milicioner Milan Lazendić, kao i njegovog brata Marka, te rođake i susjede. U klaonici u Podbrdu su naše komšije i dojučerašnji prijatelji na nama primjenjivali poseban tretman premlaćivanja i mučenja. Kada logoraša prozovu i kad on izađe iz hladnjaka, a potom iz sobe u hodnik gdje je klana stoka, narede mu da se skine go, a ako ne može sam, onda oni potrgaju sve sa njega dok ne ostane kao od majke rođen. Tako golog svežu ga za obje ruke za čengele i pomoću vitla dignu u zrak, isto onako kako kasapi dižu zaklan hajvan kada hoće da ga oderu. I tad počinje četničko iživljavanje nad žrtvom. Koliko su vremena tukli koga – zavisilo je od same konstrukcije čovjeka i od prethodno dobijenih batina i u kakvom je stanju bio logoraš – mješina. Josip Svetinović Baja – mučenička smrt u Klaonici u Podbrdu. Nismo čuli Bajine jauke ni zapomaganje, ali nakon vječnosti, kako nam se činilo, dvojica stražara napokon dovukoše gola Josipa Svetinovića Baju. To su bili stražari – naši čuvari 18. juna 1992. To su bili Nebojša Kozić Škorin i Žuti zvani doktor, koji nas je u Bilajcu htio pobiti. Njih sam odmah prepoznao, jer su vrata sobe i hladnjaka bila otvorena, a sve je bilo daleko četiri, pet metara. Bilo je i drugih koje nisam mogao prepoznati, ali znam da je tu noć tu bio komandir straže Vojo Videkanić. U obilazak je dolazio i Đuro Marković sa grupom policajaca u crvenom golfu. Oni su također morali znati sve šta su tu noć stražari radili od nas. Baja je ležao uz mene, go na golom hladnom podu. Nije davao znakove života.

Ne znam koliko je vremena prošlo od kada su Baju donijeli do trenutka kada mene zovnuše. Biće da su se odmarali i pripremali za novu žrtvu. Zvao me Nebojša Kozić Škorin, drsko, naređivačkim glasom koji je odavao luđački nagon za ubijanjem. Odjednom se u meni probudilo nešto, nešto nalik na prkos, na inad, na hrabrost ili nagon za životom i – ja sam se pobunio.

„Neću!“

Valjda se iznenadio mojim odgovorom, za čas je ušutio i on i svi oko njega. Poslije kraće pauze, rekao je da ako ne izađem da će pucati, jer mu je svejedno koga će ubiti, jer smo ionako svi osuđeni na smrt. Niko ništa nije govorio, svi su očekivali rafal. Tišinu naruši kuknjava i kamikanje Benke Topalovića, mesara iz Varcar Vakufa, koji me je preklinjao:

“Izađi, vidiš da će nas pobiti sviju!”

Neću izaći, pa neka nas pobiju kao ljude, a ne ko stoku, mislio sam tada. Ne znajući šta da radim, a sekunde znače život ili smrt, ipak sam odlučio da žrtvujem sebe; jer ako me i ubiju, možda neće moje prijatelje i komšije. Nisam mogao ustati, pa sam tražio da me neko podigne. U položaju u kojem sam bio, bilo je nemoguće ustati, jer smo bili složeni jedan na drugog. Dok sam pokušavao ustati, neko je zatvorio vrata frižidera, valjda skontavši da je bolje da nas poguši, nego da troši municiju. Pošto su se vrata frižidera otvarala i zatvarala, kako su koga izvodili i vraćali polumrtvog, nisam mogao naslutiti šta će se tada dogoditi. Nakon nekog vremena, a svaki trenutak je vječnost, počeo sam teško disati. Osjetio sam da mi manjka kiseonika. Gotovo svi su disali krupno i isprekidano kao u nekom hropcu, kao ribe na suhom. Tad sam shvatio da nam je svima kraj. Nije mi bilo žao što umirem, osjećao sam se čak i sretno Bio je to trenutak kada čovjek dođe do spoznaje da je bolje i umrijeti nego u takvim mukama, strahu i nezvjesnosti preživljavati. Mnogi su povraćali, kašljali, neki su pali u nesvijest, a da je tako potrajalo još malo, svi bi se ugušili i danas ja ne bih ovo pisao, a Bog zna bi li se ikada saznala istina. U hladnjak je unišlo nešto svježeg zraka. Opet je mene zvalo da izađem, pa, valjda, kada su nas vidjeli u kakvom smo stanju, ponovo su zatvorili vrata, a mi smo opet nakratko počeli normalno disati.

Muharem Halilović zvani Hare, koji je uhapšen pod optužbom zato što je imao brata novinara Ibrahima, koji je tada izvještavao sa jajačkog ratišta, šapnuo mi je na uho:

“Baja je mrtav.”

Ispružio sam ruku i opipao golo tijelo svoga prijatelja. Bilo je ledeno. Rekao sam malo glasnije da je Baja mrtav da bi ostali mogli čuti. Gluha tišina. Samo čujem lupanje u ušima, a tišina i mučnina mi paraju živce, pa sam pomislio, šta se ovo sa mnom dešava, je l‘ ovo stvarnost ili to ja samo sanjam. Neko se sjetio da udari nogom o vrata i kada ih poslije ponovljenog udarca stražar otvori, prodera se uz psovku i upita šta hoćemo. Rečeno mu je da je Baja mrtav. Ne znam šta je na to odgovorio taj stražar. Okrenuo se i otišao, pa se poslije nekog vremena vratio sa grupom četnika koji su bili pijani i zamazani našom krvlju. Naredili su nam da iznesemo Baju i ja sam ga sa još trojicom logoraša (Željkom, Muharemom i Feridom) iznio napolje onako gola iz kasapnice. Bila je zora, dan je smjenjivao noć, a jutro je bilo tmurno i hladno. Spustili smo ga na zemlju pored auta Voje Videkanića, koji je bio parkiran kod samih ulaznih vrata, a što samo po sebi govori da je organizator svega bio baš Vojo Videkanić. Auto je bio marke “Audi”, tamno-sive metalik boje. Vratili smo se ponovo u kasapnicu u hodnik, ali nismo ulazili u frižider…

Negdje pred sami mrak, 19. juna (petak), stvorila se odjednom velika galama i gužva na ulaznim vratima radionice.

Ne bi bilo pošteno prešutjeti gest naših čuvara Luke Jovandića, a dobro sam čuo šta je Luka rekao tog dana mještanima sela Podbrda:

“Ako samo pokušate ući, mi ćemo pucati! Svako ima po dvije hiljade metaka i branićemo ove ljude koje čuvamo, jer oni nisu nikakvi vojnici, ovo su građani – majstori, zanatlije i profesori, ja ih znam sve do jednog!” Ne znam šta bi bilo sa nama da nam u pomoć nisu pritekli i ostali vojnici koji su dolazili na stražu, odnosno kao pojačanje, jer su noću bile duple straže, valjda da ne bi ko pokušao bjekstvo. Seljaci su se bili dogovorili da nas pobiju sve, prije nego dođe ta vojska. Zašto bi to učinili, jer nikome, a pogotovo njima nismo ništa skrivili, nije mi ni danas jasno.“

Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ koja nosi naslov po komandi stražara logora, opisao mučenja kroz koja su logoraši prolazili, mnogi od njih ne dočekavši živi zatvaranje tog fašističkog logora:

Naime, jedan od vidova maltretiranja bile su stalne prozivke i za tri-četiri minuta morao si izaći iz štale, a zadnji bi uvijek dobili dobre batine; valjda im nije bilo jasno da neko mora biti zadnji. Nisam mogao brzo hodati, a kamo li trčati. Teško sam došao do vrata, a kada sam napokon došao kao da su me jedva dočekali počeli su da me tuku palicama, koljem, nogama. Ne znam kada su me prestali tući, ali znam da sam došao brzo svijesti. Željko Lokmić me, zajedno sa još jednim logorašem, pridigao i čuvao da ne padnem. Kada padneš, tek te onda krvnički mlave. Kada te stražar prozove, onda moraš izaći iz stroja, odazvati se imenom, dignuti tri prsta i kleknuti na zemlju, poljubiti je i reći:

„Ovo je srpska zemlja, živa i zdrava bila“.

Poslije te ceremonije logoraš se trčećim korakom mora vratiti u štalu na svoje mjesto. Prozivajući nas jednog po jednog, red je došao na Muharema Halilovića Haru.

Kada ga je čuvar prozvao, Hare je izišao iz stroja i pošao prema štali šuteći. Odmah su ga opomenuli i natjerali nazad u stroj, na šta je jedan od stražara zvani Zoka rekao da je Hare brat od „ustaše novinara Halilovića iz Jajca,“ što je bio znak da trojica njih skoče na već izmrcvarenog Haru. Tukli su ga dok god Hare nije izgubio svijest, a ja ni tad nisam mogao šutjeti, jer sam se bojao da će ga ubiti, pa sam rekao, da je tačno da je on brat novinara, ali da oni nemaju ništa zajedničko i da ne žive skupa dvadeset godina, da Hare ne zna gdje mu je brat; sve što sam rekao bilo je tačno.

Tada me Zoka upita:

“Šta si ti njemu?”, pa pokaza na Haru, na šta sam samo kratko odgovorio:

“Komšija.”

Pogledali su me kao gladni vukovi žedni krvi i skočili na me. Po pričanju očevidaca, tukli su me dok su mislili da dišem, premlaćujući me puna dva sata. Ko me je unio u štalu i kako – ne znam, a detalje o svemu sam saznao kada sam došao svijesti, dana 30. juna 1992. godine. Srijeda je bila kada je bila prozivka, nedjelja je bila kada sam došao svijesti. Bio sam u tolikoj mjeri premlaćen da su ostali logoraši mislili da neću preživjeti i da ću podleći ranama, ali eto živ sam.

Po nalogu liječnika Srbina koji je dolazio jednom sedmično nisu me smjeli pomicati niti dirati, a svu brigu oko mene preuzeo je logoraš, doktor Meho, koji je nakon sedam dana moga ležanja ustanovio da imam osam polomljenih rebara i zato mi je svaki uzdah pričinjavao bol. Obje vilice su mi bile slomljene, iz gornje vilice bila su mi izbijena tri zuba, a u donjoj vilici jedan zub također izbijen, a jedan slomljen. Desna ruka mi je bila slomljena ispod samog lakta, desna noga je bila izvaljena u kuku. Po pričanju doktora Mehe, sa tim povredama teško da bi jedan od hiljade ostao živ i to u bolnici pri stalnoj odličnoj medicinskoj njezi.

Mene je Meho iskrpio, napravio mi ruku, nogu, namjestio vilice, sve je to radio gurajući travu pod mene da mi bude mekše. Imao je samo zavoje s kojima me je umotao, pa sam izgledao kao mumija. Davao mi je i neki prašak protiv bolova, te mi je napravio čaj koji sam pio narednih sedam dana.

… Na radove nisam išao, nisam mogao; za njih sam bio otpisan. Meni su donosili hranu u štalu, pa kada bi mi donijeli komadić kruha i još manji komad krmetine, odmah bi se okupili logoraši oko mene, jer su znali da ne jedem svinjsko meso, a jedan zalogaj – koliki je bio taj komadić – dobro je dolazio onom koga bi zapao. Taj doručak sam najviše davao Zdravku Demiroviću zvanom Gaka. On je od nas bio najmlađi, brzo je smršao tako da se jedva kretao. Taj komadić mu je pomagao da ostane u životu. Gaka bi u stroju za ručak-večeru redovito padao, jer nije mogao stajati na nogama od gladi. I ja sam također brzo mršao, jednostavno sam se topio kao snijeg na suncu. Svi smo kopnili, pa smo čak i jedni druge teško prepoznavali. Slaba, odnosno nikakva hrana, život u bolu, patnji, neizvjesnosti i strahu, bojazan za porodicom, ostavili su na nama duboke tragove. Izgledao sam kao strašilo, sam sam se sebe bojao. Vladala je stroga disciplina, nisi smio gledati nigdje osim preda se, nisi smio podizati glavu, pa smo se pogledali kradom i dok nije bilo stražara u štali. Zbog stalnog straha i neizvjesnosti šta će se s nama dogoditi, rijetko smo i razgovarali jedni s drugima.”

“Slavko, svijetli lik sa Manjače

Slavko, sin Boška Bogojevića, vozača „Mladosti“ bio je na Manjači u sivo-maslinovskoj uniformi. Kada je čuo za nas Mrkonjićane da samo u logoru, dolazio nam je u posjetu i donosio hranu. Nekad donesi cijeli kruh i paštetu, nekad pola kruha i narezak. Meni je rekao da bi donio još, ali se bojao da će ga otkriti.“

Po izlasku sa logora Manjača, Sabahudin Šehović je odveden u radni logor u Dubičkoj gori. Mučenik, kojemu su još svježi uboji sa koncetracionog, piše o radnom logoru i ovo:

“Na radilištu su ih rasporedili u grupe, a grupe su brojale od osam do deset ljudi. U toku dana svaka grupa je morala usjeći deset kubika drva. Ta drva su morali iznijeti na put, natovariti na traktore, sa traktora istovariti i složiti pored glavnog šumskog puta, da bi ih poslije mogli ubaciti u kamione. Četnici su donosili vodu u plastičnim kanisterima – na svakog logoraša dolazilo po pola litra vode. Mjesec august, nesnosne žege, teški fizički poslovi, a vode nema. Može li se zamisliti ili izmisliti veća patnja ljudi? Radno vrijeme je bilo od 7 do 17 sati. Radilište je bilo udaljeno šest kilometara od logora, pa se moralo kretati sat vremena ranije, u 6 ujutro. S radilišta nisi smio krenuti prije 17 sati, što znači da se u logor vraćalo tek u 18 sati. U slučaju da grupa nije ispunila normu za taj dan, ostajala je onoliko dugo dok je ne ispune i dok ne slože drva na cestu. Tada bi grupe priskakale jedna drugoj u ispomoć. Na radilište su logoraši išli pješice. Po završetka radnog dana oni su se, žedni, gladni i umorni, vraćali pješice u logor. Iako su i traktori išli prazni u istom smjeru, četnici nisu dali logorašima sjesti u traktore, čak ni onima starijima i bolesnima, nego su morali pješačili po jedan i po sat, dok su se traktori vraćali prazni. Četnici su nastojali da nas dotuku i fizički i psihički. Htjeli su da od nas naprave robove. Siguran sam da su uživali u našim patnjama. Po dolasku u barake, logoraši su umorni i prljavi padali po podu, proklinjući sudbinu koja ih je zadesila. Bilo ih je kojima je krv i pjena udarala na nos i usta, pa smo ih unosili u barake. Po povratku iz šume odmah bi zaspali. Znali su da će ih i sutra, u ranu zoru, opet probuditi četnička komanda:

„Diž’ se!“ 

Pošto nisam išao na radilište u šumu, to smo svaki dan Hamid Arnautović i ja cijepali drva za pekaru. Tako sam omilio kuharu koga smo zvali Jovandeka. Još sam mu postao draži, smatrao me pravim majstorom, nakon što sam mu popravio kvar na tranzistoru; od konca sam napravio remen koji je pokretao iglu skale, pa je mogao „uvatiti“ koju srpsku radio-stanicu i uživati u četničkim pjesmama, a jojokanja i roljanja nije mankalo ni u logoru. Za cijepanje drva, Jovendeka me svaki dan nagrađivao sa jednim kruhom. Krao sam još dva i dijelio ih gladnim logorašima „Amidu“ je Jovandeka davao jedan kruh dnevno, a kome je Hamid davao – to ne znam. On nije krao kruhove.”

O našem gradu, Dudin je zaisao:

„Ovaj grad je sada naša tuđina. Samo kada pravda bude zadovoljena i kada svi budu odgovarali za svoje zločine, rat zaista može prestati. Da, tužio sam RS godine 2012. za štetu koja mi je pričinjena za nezakonito hapšnje i odvođenje na logor Manjaču i na radni logor Manjaču 2 gdje sam bio izložen teškim uvjetima života ti jedva preživio. Tužio sam RS jer mi je opljačkana i zapaljena kuća, tužio sam za uništavanje svega što sam za trideset godina stekao zajedno sa suprugom Hasnijom. Dva snimka sa istog mjesta – ne tako davno i u ljeto 2016. Grad se neprestano širi i raste, ali postaje i sve pustiji – nema selameta, oteto prokleto Nisam počeo ni izlagati svoj slučaj, sutkinja mi kaže da je moja tužba zastarjela. Rekao sam da nije zastarjela, jer ratni zločin ne zastarijeva.

„Vaši iz Federacije su donijeli takav zakon,“ rekla je.

Sporječkali smo se oko toga, i ja sam insistirao da tužba nije zastarjela po domaćem i međunarodnom pravu. Sutkinja je rekla:

„Vi samo mislite kako da nam uzmete pare, da opljačkate RS, a ko će naše obeštetiti, o tome ne mislite.“ Poturila mi je papir pod nos: „Potpišite ovdje, dobićete poštom rješenje na koje nemate pravo žalbe.“

 Nisam htio potpisati. Sutkinja je zatim rekla.

„Potpisali ne potpisali, rješenje ćete dobiti u pisanoj formi.“ I dobio sam to rješenje 09. 12. 2014. u kojem stoji da je moja tužba neosnovana. Okružni sud Banja Luka potvrdio je 17. 04. 2015. to rješenje Osnovnog suda Banja Luka o neosnovanosti moje tužbe. Naređena mi je naplata sudskih troškova u iznosu od 600 maraka. Pošto nisam imao para, a i da jesam, ne bih htio platiti, došla je nova opomena uz prijetnju da ću ako ne platim u roku od 15 dana, morati platiti dodatne troškove izvršenja naplate. Naravno da mi je krivo na četničke sudove, a još mi je krivlje na Udruženje logoraša u Sarajevu koje ne vodi dovoljno brige o logorašima kada su u pitanju sudski slučajevi i postupci kao što je moj. Nemaju advokata, nemaju para, kome god se obratiš, samo slegne ramenima.”

Sjećam se kako nas je Jasmin Mišković, dok smo radili na pripremi za štampu Sabahudinove knjige  pokušao ucijeniti kao predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH.

U Savezu je uhodna praksa da o svom trošku štampa knjigu logoraša,  a polovinu tiraža zadrži za se, polovinu preda autoru. Takav je dogovor bio sve dok Mišković nije pročitao konačnu verziju knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Tada je pokušao izvršiti cenzuru. Zamjerio je što je u knjizi dosta prostora ustupljeno varcarskim katolicima, smetale su mu fotografije Katoličke crkve, kao i neki opisi zločinaca. Sabahudin nije pristao na cenzorske zahtjeve Jasmine Meškovića. Svoju knjigu je štampao o svome trošku, od penzije crkavice uz simboličnu pomoć moje obitelji. Za Miškovićem se i danas vuku kriminalni repovi, pa je sve sreća da s takvom osobom nismo htjeli imati posla. Najveću cijenu autorske slobode platio je iz svog džepa Sabahudin Šehović, nikad ne zažalivši zbog toga.    

Sbahudin Šehović je prežovio strašne patnje, pitao se mnogo puta od čega je građan da je mogao sve to izdržati. Sve fizičke i pshičke boli nisu mogle u njemu pobijediti čovjeka, insana, ljudsko biće, humanistu.

Bilježio je zlo koje su neljudi provodili nad nedužnim, ali nije zaboravljao izraze dobročinstva koje su pokazivali ljudi bez obzira da lli su muslimani, katolici, ili pravoslavci. Pomoći tada čovjeku bilo je ravno herojstvu. Dudin ne zaboravlja Bajin gest kada pod njegovog haman mrtvog sina Suada stere svoj kaput. On se sjeća Slavka Bogojevića koji je rizikirao teške kazne od “svojih” donoseći podukrad kruh u logor na Manjači svojim sugrađanima. On ne zaboravlja dobrotu i prpofesionalnost liječnika na Manjači koji su i njega i druge logoraše osuđene na smrt, vraćali u život. Kao I Slavko Bogojević, i Dudin je krao kruh iz pekare u Dubičkoj gori i dijelio ga svojim supatncima. Humanizam je ona najdragocjenija osobina koja je krasila Sabahudina Šehovića. Takav, on nije zaboravljao ničije gestove ljudskosti.    

Zapisao je: “Sjećanja su i danas svježa i bolna, rane po tijelu su donekle zacijelile, duhovne neće nikad; zdravlje sam izgubio. Nikada nisam našao svoj mir, a uzrujanost je nepodnošljivija jer moji mučitelji i krvnici mojih sugrađana hodaju gradom kao heroji.”

Sabahudin Dudin Šehović je istinski hroničar posljedjnjeg zločina genocida u Varcar Vakufu. Do zadnjeg daha je svjedočio o zločinu koji je počinjen nad nedužnim građanima. Nažalost, i poslije smrti Sabahudina  Šahovića, brojni nekažnjeni zločinci šepure se našim gradom, sada sretni što je jedan pouzdani svjedok- hroničar otišao na onaj svijet. Ali, ostala su zapisana svjedočenja Sabahudina Šehovića koja neće dozvoliti miran san zločincima sve dok ne okaju svoje grijehe.

“Šta je preostalo od moje domovine? Tamni kolutovi ispod očiju, udovice i siročad. Patrljak. Od velikog ljudskog srca na koje je Bosna ličila, šta je ostalo? Za nas više ništa nema. Pred nama su samo posljedice koje nismo skrivili, koje nismo prouzrokovali i koje kao narod ne želimo, ali moramo trpjeti”.

Od tih posljedica Sabahudin Dudin Šehović je Bog zna, ranije napustio ovaj svijet. Rahmet njegovoj napaćenoj plemenitoj duši!

USKRAĆIVAJEM PRAVA NA ODGOVOR MUSTAFI CERIĆU, AZHAR KALAMUJIĆ I REDAKCIJA IZDVOJENO.ba ONEMOGUĆI SU MI DA SE BRANIM NA MJESTU GDJE SAM NAPADNUT

Na ovim stranicama objavio sam 24. 01. 2020. tekst pod naslovom“Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…” (https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tri dana kasnije, portal Izdvojeno.ba objavljuje tekst Mustafe Cerića pod naslovom

MUSTAFA CERIĆ O KOSOVCIMA MEĐU NAMA: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

(http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/?bs-comment-added=1#comment-12017)

Narednog dana, obraćam se e-mailom Redakciji IZDVOJENO.ba i urednku Azharu kalamujiću ovim riječiam.

Poštovani uredniče portala IZDVOJENO.ba, Redakcijo!

Piše Ibrahim Halilović

Šaljem vam link na moj Blog gdje sam objavio odogovor Mustafi Ceriću na njegov pamflet koji ste jučer objavili. Na početku teksta, zbog čitatelja moga Bloga, objavio sam transript posta kopiranog na vašem portalu. Ako vam je problem “sjeći” taj moj tekst, pa izvaditi samo moj odgovor, javite mi, pa ću za vas pripremiti odgovor u tehničkom smislu kako vama odgovara. Žao mi je što su se sigurno potkrale tipkarske greške, pa ako imate lektora/korektora, molim vas da te greške ispravite. Hvala vam uz želje za svako dobro i uspjeh u radu! Ibrahim Halilović.” Dodatak – Link na moj odgovor

Umjesto da mi kulturno odgovore na učtivo pismo, ili pak navedu razloge zbog kojih neće objaviti moj odgovor, u cjelosti ili u dijelovima, na onoliko prostora i na istom mjestu gdje su objavili napad na me Mustafe Ceriće, urednik Azhar Kalamujić i Redakcija šute, ignoriraju me. Ne odgovaraju na moj e-mail.

Kasnije, moj e-mail se pojavljuje u rubrici “Komentari” toga portala, čime su me urednik Kalamujić i Redakcija stavili u neravnopravan položaj u odnosu na Mustafu Cerića koji me bez ijednog razloga i povoda proglasio KOS-ovcem, mada to nikad nisam bio, a on jeste, što je široj javnosti vrlo posnato. Ukraćena mi je prilika da se branim u istom ringu u kojem me je Mustafa Cerić žestoko i bez razloga napao, potvarao i etiketirao raznim insinuacijama i izricao bez suda i sudija gotove presude.

Bez moga odobrenja i suglasnosti, Redakcija IZDVOJENO.ba su objavili moj e-mail, umjesto odgovora Ceriću čime su napadača favorizirali, a napadnutog pokušali ušutkati.

Poslao sam e-mail ponovo i negodovao. Umjesto odgovora na e-mail, blagog izvinjenja, pravdanja za takav odnos prema meni, Redakcija IZDVOJENO.ba objavljuje i taj e-mail u rubrici “Komentari.”

To je neprofesionalan, drzak i bezobrazan način izigravanja odgovarajućeg zakona o medijima. To je neprimjeren pokušaj omalovažavanje mene na račun favoriziranog Mustafe Cerića. To je vezivanje mojih ruku kako se ne bih mogao braniti na odgovarajući način od bjesomučnih napada Mustafe Cerića koji je izvršen uz pomoć uredništva portala IZDVOJENO.ba.

Poslao sam im još jedan e-mail. Citat:

Poštovana Readkcijo “IZDVOJENO.ba” Azhare Kalamijiću!

Nedopustiv je vaš neprofesionalni odnos prema meni! Jer, čak i obično novinarstvo, a kamo li  istraživačko koje njeguje vaš urednik Kalamujić, dobitnik regionalnog Pulizera, kao novinar CIN-a, morao je na istom mjestu, na istom prostoru, dati i meni priliku da odgovorim na teške potvore Cerića, ničim izazvane.

Washington Post’s foreign correspondent Andrew Higgins and a South African journalist Stephan Hofstatter received Duško Jovanović award before CIN’s Azhar Kalamujić. (Photo: CIN) Nagrada Kalamujiću, reporteru koji je stao rame uz rame novinara “Washington Posta” za istraživačko novinarstvo koje, kada je odnos laureate Kalamujića prema meni, potpuno izostalo. Kalamujić koji se zakitio EU nagrdaom koja se daje za objektivno istraživačko novinarstvom je favoriziranjem Cerića, svojim ignoriranjem starijeg kolege i istine, ignorirao i zlatno pravilo novinarstva koje glasi “Čuti i drugu stranu.” Naslov Kalamujićeve priče za koju je dobio EU nagradu je “Sutkinja Fazlagić raskućila žrtve holokausta.” Budući da je sutkinja glavni junak Kalamujićeve istraživačke priče, a ne novinar,, pitanje je li i u toj priči zaboravio zaltno pravilo domaćeg i međunarodnog prava “Audi in aleteram partem.” (Neka se čuje i druga strana!” Nagrada istarživačkom novinaru Kalamujiću uručena je u Podgorici

Umjesto toga, bez dozvole i suglasnosti  objavljeno je moje pismo Redakciji i Kalamujiću, u kometarima na Portalu.

To nema veze sa krilaticom “Čuti i drugu stranu” koja je osnovni postulat novinarstva, a posebno onog istraživačkog i to od lauerata koji su primili takve nagrade.

Ne znam! Možda je (američkim ?) finacijerima CIN-a, novinarima, baš stalo da se radi suprotno i da se uskrati pravo da i druga strana dobije šansu da se makar obrani od ničim izazvanih napada, ovog puta Cerića koji me proglsio KOS-ovcem, a ptice na grani znaju da je KOS-ovac on, a ne ja.

Ali, tog istražitelja novinara Kalamujića to ne zanima. Njemu je Redakciji Izdvojeno.ba je važniji Cerić od istine. 

Sramota!

Ne objavljujte ovo moje pismo u komentaraima!

Zaslužujem odgovor ovdje, jer ovdje je moje pismo i napisano, ne ignorirnje ni mene ni zakona! Ne vrijeđajte moju intelgenciju, ne oduzimjte mi pravo na javnu riječ, pravo obrane.

Komentar znam napisatti i sam, ne treba mi pomoć vas ignoranata!
Ibrahim  Halilović 

Muk, ni riječi odgovora na pisma, a kamo li objave makar i jedne rečenice moga odgovora Mustafi Ceriću.

Ništa drugo mi ne preostaje nego tužiti ih redovnom sudu i taržiti ne samo izvinjenje za takav postupak, nego i nadoknadu za nanesenu duševnu bol, javni udar na moju ličnost i moju reputaciju iznošenjem teških kleveta i uskraćivanja zakonskog prava na odgovr i obranu.

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljena lica BiH, saboter pravde za državu BiH, prijeti “represivnim metodama” direktorici OŠ u Sjenjini koja je kaznila učenike zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti BiH, ali ne prijeti Dodiku, Cvijanovićki…, koji ne priznaju ni državu ni njene zakone

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH tvrdi da je diskriminatorsko i neosnovano kažnjavanje povratničke djece koja su odlukom direktorice OŠ “Petar Kočić”u Sjenjini kod Doboja, RS, Mevlide Dervišefendić, kažnjena smanjenjem ocjena iz vladanja zbog odsustva sa nastave 25. novembra 2020. godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Mahmutović prijeti:

“Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to!”  

Direktorica Osnovne škole “Petar Kočić” Sjenjina kod Doboja, RS, Meliha Dervišefendić, potpisala je odluku o kaznama o smanjenju vladanja desetorici učenika zbog toga što su nedolaskom u školu obilježili 25. novembar – Dan državnosti BiH. Pozvala se na Zakon o vjerskim i državnim praznicima RS koji ne priznaje kao praznik Dan državnosti BiH, pa joj je Mahmutović poslao pismo i priprijetio zbog nepoštivanja zakona države BiH po kojem je 25. novembar državni praznik.

Službena poza dr. Dževada Mahmutovića ispod koje se skriva opasni zavjerenik protiv države i prava u službi Bakira Izetbegovića, još većeg i opasnijeg zavjernika i sabotera pravde u korist genocidne RS i Srbije

Nakon tzv. Potpredsjednika RS Ramiza Salikića u vezi sa kažnjavanjem učenika smanjenjem ocjena o vladanju zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti RBiH, oglasio se i dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljana lica BiH koji je u pismu upućenom direktorici Dervišefendić zaprijetio:  

– Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to. Zaštita prava svih građana, a pogotovo povratnika kao najugroženije kategorije, te poštivanje zakona države obaveza je svih i u svakom dijelu BiH, pa tako i u entitetu RS!”

Dobro bi bilo da se Mahmutovićeva prijetnja odnosi na sve one koji ne poštuju državu BiH i njene zakone. Ali, pismo je upućeno samo direktirici škole u Sjenjini jer doktor prava Dževad Mahmutović ima dvostruke aršine kada su u pitanju pravo i pravda, jedan za se i SDA, Izetbegovića, Dodika…, drugi za sav ostali svijet.

Mahmutović je savjetovao Izetbegovića da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, iako je, kao i Izetbegović i Sakib Softić, znao da za to nema pravne osnove jer je Mladen Ivanić već bio osporio Softiću pravo agenta na tom Sudu. Za svjesno potkopavanje države BiH u korist Srbije i RS, Mahmutović je nagrađen od svog stranačkog šefa Bakira Izetbegovića koji ga je unaprijedio za zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica. Obojica su trebali u zatvor, kao i Sakib Softić.

Dvolično je, drsko i bezobrazno, kukavički je prijetiti direktorici škole u RS, dok  Mahmutoviću ne pada na um priprijetiti Miloradu Dodiku “represivnim metodama.” Srpski članu Predsjedništva BiH koji je istog dana kada je objavljena vijest o kažnjavanju djece, izjavio ovo:

“…Prije će se BiH raspasti nego što će se ukinuti RS!… Ja vjerujem da će doći do toga da  ćemo postaviti veoma realnim opciju da RS da obezbijedi svoj status kao nezavisna i samostalna zemlja. I to uz pomoć Bajdena za kojeg mislm da je pogriješio zato što je prije 30 godina podržao Bosnu ovakvu kao što je bila da se mrcvari; BiH je žalosna zemlja koja nema nikakvu perspektivu.”

Ova najnovija Dodikova izjava o osamostaljenju genocidne RS je direktni napad na ustavno-pravni poredak BiH, ali je pala na tvrde uši doktora prava Dževada Mahmutovića

U isto vrijeme, Željka Cvijanović, predsjednica RS, najavljuje proslavu 9. januara, iako je Ustavni sud BiH proglasio Dan RS neustavnim.

Zakon na osnovu kojeg je direktorica Dervišefendić smanjila vladanje učenicima zbog nedolaska u školu na Dan državnosti BiH, donijela je vlast RS s kojim SDA, pa tako i Mahmutović, tikve sadi i direktno učestvuje u donošenju takvih diskriminatorskih zakona .

Bude li po Mahmutovićevim prijetnjama, umjesto na Dodiku i Cvijanovićki, umjesto na SDA koja je prva u svijetu priznala genocidnu RS, kola će se slomiti na direktorici Mevlidi Dervišefendić, ali ne i na Mahmutoviću koji je jedan od krivaca za nastavak genocida mirnim putem diskriminacijom, apartheidom u RS, nepoštovanjem države RBiH…

Pitanje je – ko će izvršiti upotrijebiti represivne metode nad direktoricom škole u RS, kada RS ima svoju skupštinu, zakone, policiju, teritoriju sve darivano od SDA. U RS je država BiH nemoćna, ne postoji; tamo se redovito se krši njen ustav, odluke Ustavnog suda, pa i Zakon BiH o praznicima. Hoće li biti kažnjena samo direktorica škole “Petar Kočić” ili svi oni koji ne priznaju ni državu BiH ni njene zakone, pa i taj o Danu državnosti, ali slave nezakoniti dan RS, pitanje je na koje bi tebao dati pravnik dr. Mahmutović.   

Ko je Dževad Mahmutović?

Službena BIOGRAFIJA

Dževad Mahmutović, rođen 16.04.1972. godine u Velikoj Kladuši. Osnovnu i dio srednje škole je završio u Vlasenici, a srednjoškolsko obrazovanje je okončao u Zagrebu. Dodiplomski i postdiplomski studij je završio na Univerzitetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju je odbranio, 2012. godine, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Doktor je pravnih nauka, profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a prije imenovanja na dužnost zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je dekan ovog fakulteta. Autor je velikog broja naučnih i stručnih članaka i publikacija, te učesnik u većem broju naučnih projekata, naučnih konferencija i okruglih stolova u zemlji i inostranstvu. Radno iskustvo sticao je i u privredi, ali i na različitim političkim pozicijama. Radio je u raznim preduzećima  i na različitim pozicijama, a ističu se Meister d.o.o. Tuzla, Fabrika duhana d.d. Sarajevo i DUF Euroinvestment d.d. Tuzla.

Bio je odbornik u Skupštini opštine Milići (2004-2008), savjetnik potpredsjednika NSRS (2009-2010), savjetnik člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (2015-2018), a prije imenovanja za zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je potpredsjednik Vijeća Naroda RS (2018-2019). Od 2007. godine je predsjednik Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje Zvornik, a od 2015. godine je član Predsjedništva SDA.

Tokom rata u BiH, bio je pripadnik Armije Republike BiH, te je obavljao različite dužnosti, a bio je i najmlađi komandant brigade u Armiji Republike BiH. Ranjavan je dva puta, RVI, i dobitnik je ratnog priznanja „Srebreni štit“.

Za dosadašnji rad i postignute rezultate dobio je više priznanja, među kojima je i “Povelja Opštine Milići”.

Po nacionalnosti je Bošnjak.

Oženjen je i otac troje djece.”  (Zvanične biografija objavljene na stranici Ministarstva za izbjegla i raseljena lica.)

U biografiji dr. Dževada Mahmutovića se spominje da je bio savjetnik bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića, ali ne i njegova saboterska uloga u onemogućavanju nastavka sudskog procesa za genocide koji je počinila Srbija.

Po javnom priznanju Bakira Izetbegovića, i Mahmutović ga je nasavjetovao da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za ganocid. I Mahmutović i Softić, koji su putovali u Haag da bi tamo predali Sudu zahtjev za nastavak procesa, znali su da je Sakibu Softiću pravo agenta BiH na tom sudu osporio Mladen Ivanić, tadašnji član Predsjedništva. Za to je znao i Bakir Izetbegović jer je Ivanićevo pismo proslijeđeno na Svjetski sud preko Ambasade BiH u Holandiji, što ne bi moglo proći bez Izetbegpvićevog znanja i odobrenja. Ipak, sve trojica su svjesno obmanjivali javnost kako imamo i valjanog agenta i pravo na obnovu procesa koji je sabotiran deset godina jer nije prikupljen ni jedan novi dokaz o genocidu, iako ih je, nažalost, bilo i peviše.

B. Izetbegović je na kritike javnosti o sabotaži pravde, odgovorio da su za to krivi njegovi savjetnici među njima i dr. Dževad Mahmutović. Sakib Softić je za tu podvalu i sabotažu stavio u svoj džep 100.000 dolara. B. Izetbegovič je postao jedan od najbolje pozicioniranih zakonodavaca. Malo malo, iako saboter pravde u korist RS i Srbije, priča o zakonima, pravu i pravdi, kao i Mahmutović koji, evo, prijeti i represivnim metodama. Selektivno!

Umjesto da Mahmutović, Softić, Izetbegović budu kažnjeni “represivnim metodama,” Bakir Izetbegović je Mahmutovića nagradio pozicijom zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica BiH. S te pozicije Mahmutović prijeti direktorici Melihi Dervišefendić zbog smanjenja vladanja djeci koja nisu došla na nastavu za Dan državnosti RBiH.

Prijeteći direktorici Dervišefendić, Mahmutović zaboravlja kako je bio potpredsjednik Doma naroda u Narodnoj skupštini RS, iako mu to stoji u zvaničnoj biografiji. U tom domu su sjedjeli i drugi Bošnjaci, i prije i poslije, Salkić je potpredsjednik RS, ima armiju od 40 savjetnika, ali se nisu izborili protiv usvajanja toga i takvog diskriminirajućeg zakona koji zabranjuje obilježavanje Dana državnosti BiH, niti su uspjeli sporevst u RS Zakon o državnim praznicima BiH. Dodik ne haje za odluke Ustavnog suda BH.

Izetbegović je Mahmutovića zbog podrivanja prava države BiH unaprijedio iz njemu znanih razloga, a moguće, i zbog učešća u Armiji RBiH i “dvostrukog ranjavanja” kojim je pravdao i kriminal Asima Sarajlića oko namještanja izbora. I Sarajelić je, kao i Izetbegović, zkonodavac u Parlamentu BiH.

Na internetu se mogu pročitati i ovi među mnogim tekstovima koji bacaju više svjetla na Mahmutovićeve, Softićeve marifatluke, kao i lopovluke B. Izetbegovića. Oni su opasni zavjerenici protiv države BiH čije su interese podredili ličnim, a što je još gore interesima Srbije i RS.

Mirsad Čamdžić: Izetbegović nagrađuje krivca za propast revizije presude protiv Srbije

BIH18/12/2019 u 13:45 h

OSLOBOĐENJE PORTAL

Dževad Mahmutović bit će zamjenik državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Na tu poziciju predložila ga je Stranka demokratske akcije.

Povodom tog imenovanja reagovao je Mirsad Čamdžić, potpredsjednik Naše stranke. On kaže da imenovanje Mahmutovića otkriva opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH: „Dževad Mahmutović je kao savjetnik Bakira Izetbegovića za pravna pitanja zajedno sa Sakibom Softićem putovao u Haag da prisustvuje predaji Zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije.

Sakib Softić je predstavljan kao agent BiH pri Međunarodnom sudu pravde u Hagu iako to nije bio. Šutnju o toj istini zbog koje je Sud odbio zahtjev za revizijom i zbog koje je međunarodni ugled Bosne i Hercegovine ozbiljno narušen, Izetbegović će predstaviti kao svoju najveću grešku u svom mandatu člana Predsjedništva BiH. Šutio je, kako kaže, po savjetu svojih pravnika.

Dževad Mahmutović mu je bio pravni savjetnik i čovjek koji je to također znao. Izetbegović, iako kaže da se zbog šutnje kaje, Mahmutovića nagrađuje. Izetbegović je prilikom formiranja vlasti, pogotovo na državnom nivou, insistirao na borbi za BiH i opasnostima koje vrebaju iz susjedstva, a sad vidimo da u tu borbu uključuje one koji su Bosni i Hercegovini nanijeli najveće gubitke. To upozorava i na opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH za čiju se dobrobit navodno zalaže.“

Evo šta “Avaz” piše o Mahmotoviću:

ISTRAŽUJEMO Kako je Dževad Mahmutović dobivao poslove

Bakirov savjetnik preko FDS-a i Ramića izvukao milione KM

K. KEŠMER – E. TRAKO, 24.02.2018

      Hotel „Aura“ trebao je biti nova nada i uzdanica razvitka Srebrenice. Najavljivan kao veliki investicijski projekt Fabrike duhana Sarajevo, dobivao je podršku i javnosti i vlasti. No, već u samom početku gradnje 2009. godine bilo je jasno da ideja nije bila razviti Srebrenicu, već izvući novac iz FDS-a, a glavnu ulogu imao je Dževad Mahmutović, trenutni savjetnik Bakira Izetbegovića.

Šta je sporno

Cijeli ovaj slučaj bio je predmet i istrage Finansijske policije, koja je ustanovila da je u objekt uloženo 15 miliona KM, iako su sve procjene govorile da je za njegovu gradnju potrebno osam miliona. Ipak, kada se u obzir uzmu pozadina i veze ljudi koji su učestvovali u ovom projektu, mnoge stvari postaju jasnije.

“Avaz” – šema mutljaroša i mutnih poslova – bogaćenje na račun izigravanja pravde, baš u Srebrenici, na mjestu genocida

U tadašnjem Nadzornom odboru FDS-a sjedio je Dževad Mahmutović, tada uzdanica SDA iz Srebrenice. Mahmutović je danas član Predsjedništva SDA te savjetnik Bakira Izetbegovića. Upravo je Mahmutović putem svoje funkcije u FDS-u direktno odobrio da ova kompanija ide u realizaciju višemilionskog projekta te je bio upućen u sve što se dešava.

Prvobitno je posao dodijeljen firmi „Tehno Srebrenica“, koja je čak dobila avans od 1,3 miliona KM. Ipak, ovaj ugovor biva naprasno raskinut te se cijeli posao dodjeljuje firmi „Meister“ iz Živinica. Suvlasnik i direktor ove firme upravo je Mahmutović. Odnosno, Bakirov savjetnik faktički je sam sebi dodijelio posao.

Radovi su počeli 2009., ali su prošle godine i stali. Zgrada u kojoj je hotel trebao biti zjapi prazna i dan-danas, a u Općini Srebrenica niko ne zna reći šta će biti s njom niti ko je zapravo vlasnik.

– Hotel je izgrađen, ali ne znamo ko je vlasnik, kada će početi s radom ili hoće li biti prodat. Nešto se čudno događa s cijelom pričom. Najavljen je kao jedna od najznačajnijih investicija, a danas zjapi prazan – kazao je Bojan Josipović, načelnik Odjeljenja za urbanizam Općine Srebrenica.

Pare u džepu, hotel još uvijek samo na čagetu; screenschot službene internet stranice Hotela Aura, Srebrenica

Stranačke veze

No, nije to jedini posao koji je Mahmutović dobio preko svojih stranačkih veza. Njegova firma već nekoliko puta dobiva posao od Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice, kojim rukovodi Edin Ramić (SDA). Firma „Meister“ od Ramićevog ministarstva dobiva milionske poslove za gradnju povratničkih kuća i naselja na cijeloj teritoriji RS.

Posljednji posao dobila je početkom ove godine, tačnije 9. januara. Kako se može vidjeti iz ugovora, firma „Meister“ (vidi zvaničnu biografiju Mahumtovića, op. I.H.) angažirana je na poslovima „radovi, izgradnja cijele građevine ili njenih dijelova, građevinarstvo, izgradnja zgrada i građevinski radovi“.

Cijeli ugovor vrijedi 1.255.639 KM bez PDV-a.

Uhljebio i suprugu

Zanimljivo je da je Mahmutović uspio i svoju suprugu Nerminu zaposliti na državne jasle. Nermina Mahmutović posao je dobila u „BH Pošti“ u Tuzli.” Kraj citata teksta iz “Avaza.”

Budući da državom vladaju njeni dobro plaćeni najveći neprijatelji, muljaroši, licemjeri kao što su SDA, B. Izetbegović, Dževad Mahmutović, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Dragan Čović i toliki drugi…, koji plivaju na površini u opljačkanim parama, koji su vješti bezakonju i lopovluku, moguće je da se kola slome na direktorici Osnovne škole “Petar Kočić” u Sjenjini kod Doboja Melihi Dervišefendić koja je samo provodila jedan od zakona koji su doneseni i uz pomoć ili klimoglav spomenutih zakonodavaca, nagrađenih i za sada nedodirljivih rušitelja države i građanskih prava njenih građana.   

Preminuo je Fuad ef. Karaga, dugogodišnji sisački (i varcarski) imam

 27.12.2020.

Midas - Nativno Internet oglašavanje

U nedjelju, 27. prosinca 2020. preminuo je Fuad ef. Karaga, imam i glavni imam
MIZ Sisak sa najdužim imamskim periodom djelovanja u Sisku (1982.-2003.)

Iz biografije i života:

Fuad ef. Karaga (1940.) rođen je u Vincu, općina Jajce (BIH) iz ulemanske porodice. Nakon osnovnog obrazovanja u Vincu, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1959. godine i odmah se stavlja na raspolaganje Islamskoj zajednici.

Fuad ef. Karaga imao je bogatu imamsku službu i karijeru koja je u kontinuitetu od 1960. godine sa prvom imamskom službom u džematu Kopčić, općina Bugojno, potom imam Ibrahim-begove džamije u Jajcu, a 1968. godine promaknut je na mjesto tadašnjeg VP referenta, danas glavnog imama Odbora IZ Mrkonjić grad i sa imenovanjem za imama
Kizlaragine džamije u Mrkonjić Gradu.

Obzirom na njegov imamski profil koji je bio ispunjen pedantnošću, preciznošću i odgovornošću, tadašnji predsjednik Starješinstva IZ-e dr. Ahmed Smjalović postavlja Fuada ef. Karagu 1980. godine za VP referenta, danas glavnog imama za područje Odbora IZ V. Kladuša, i kao imama u džematu Todorovo, V.Kladuša gdje provodi dvije godine.

Nakon provedenih dvije godine u V. Kladuši, dr. Ahmed Smajlović nudi Fuadu ef. Karagi kao nagradu da odabere koji god džemat želi za sljedeću imamsku službu, od džemata u tadašnjoj Jugoslaviji do prvih formiranih džemata u Njemačkoj i Fuad ef. odabire Sisak gdje je postavljen 1982. godine za imama, hatiba i muallima, a kasnije i za glavnog
imama Siska.

Bio je predsjednik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj 1998-2002.

U Sisku zakružuje svoju plodonosnu imamsku karijeru 2003. godine kada biva umirovljen, a nasljeđuje ga njegov učenik kojem je preporučio upis u Medresu, Alem ef. Crnkić,
sadašnji glavni imam MIZ Sisak.

Tokom dvije decenije imamskog rada i djelovanja u Sisku i okolici, ostavio je neizbrisiv trag, doprinos i obol kako u jačanju i profiliranju stabilnog i homogenog džemata tako i u
promicanju ugleda Islamske zajednice u društvenoj zajednici gdje je bio vrlo rado
viđen i prepoznatljiv.

Njegov ugled u gradu i društvenoj zajednici potvrđen je kroz dodjelu godišnje nagrade grada Siska 2011. godine u čijem obrazloženju se navodi da je zaslužan za afirmaciju vjerskog i nacionalnog identiteta, te usmjeravanje svijesti svog naroda za pravilnu
integraciju u društvu, ponosno ističući obilježja svoje vjere, kulture i tradicije.

2016. godine dobitnik je priznanja Mešihata Islamske zajenice u Hrvatskoj za poseban prinos razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Sisački džemat nije napuštao ni tijekom Domovinskog rata, a prostorije
Islamske zajednice u Sisku bile su nedaleko od borbene linije razgraničenja te
je širio poruke kojima je smirivao džemat i ulijevao nadu u bolje sutra.

Idejni je začetnik i promotor inicijative za kupovinu parcele-zemljišta na kojem bi se gradila buduća džamija i Islamski kulturni centar i najzaslužniji je za odabir sadašnje parcele na kojoj se gradi džamija i Islamski kulturni centar Sisak.

Nakon umirovljenja 2003., ostao je da živi u Sisku među svojim džematlijama i sve dok ga je zdravlje služilo bio je aktivan kroz ispomoć glavnog imamu kad god je trebalo od savjeta, mišljenja do zamjene u slučaju spriječenosti glavnog imama.

Krasile su ga iznimne karakterne kvalitete zbog čega je bio omiljen u društvu, od profinjene duhovitosti do staloženosti, mudrosti i poučnih savjeta.

Pedantan, dostojanstven, precizan, odgovoran, društven i dobronamjeran, odlike su Fuada ef. utkane u njegov profinjen lik koji će nedostajati svima onima koji su ga poznavali i
rado se družili s njim.

Imamski porodični niz i put nastavlja njegov sin Zuhdija ef., kao i unuk Mirza ef. Žerić, glavni imam MIZ Sanski Most, muallimski put kćerka Amila, ali i porodične vrijednosti kćerke Zilha i Mersiha.

Preuzeto sa:

Drugo izdanje knjige: Ragib Lubovac Čelebija: Stećci bosanski stil

Naš Ričanin i Varcaranin, znameniti likovni umjetnik, objavio je nakon prvog štampanog, drugo, digitalno izdanje svoje knjige Stećci bosanski stil.

Ragib Lubovac Čelebija u stećcima nalazi inspiraciju za svoje likovne radove, ali i znanstveno objašnjava pojavu i značaj stećka kao jedinstvenog kulturnog fenomena u Europi

Ragib Lubovac Čelebija, Ričanin, Varcaranin: Stećci kao inspiracija za umjetnički i znansveno-publicistički rad

Ragib Lukovac Čelebija objašnjava: Posljednjih se godina na temu  stećci  pojavilo 10-tak  autora  i knjiga  koje sam ovdje spomenuo. A prije 70-tak godina pojavio se naglašeni interes za umjetnost stećaka.  Prva je Likovna enciklopedija , Zgb. 1960. u čijoj prvoj rečenici STEĆCI  stoji: „Umjetnička obrada stećaka kreće se u okviru srednjovjekovne umjetnosti romanike i gotike“ tekst potpisuje arheolog  Đuro. Basler.  Iako bogumili stećcima, zapravo, negiraju romaniku  i gotiku. A zatim na temu  stećci izlaze eseji, poezije i studije: Miroslava Krleže Bogumilski mramorovi, Zgb. 1966., Mak Dizdar Kameni spavač  i Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1971., Šefik Bešlagić: Stećci i njihova umjetnost Sarajevo 1971. M onografija Stećci Dubravka Lovrenovića, Sarajevo 1991…što  me izbilo iz cipela.

A zatim, ovih godina, kad više nisam  mogao  izdržati  hajku na bogumile i orkestriranu laž o stećcima, zanijemio sam od muke, i pitao se? „Kako je ipak jalova moja duša i moja misao, a ipak, stalno mučena bezsadržajnim,  sladostrasnim i mučnim bolovima! Da li nikad ne treba da se razveže  jezik moga duha, da li treba uvijek da tepam? To što mi je potrebno jest glas, prodoran kao pogled Linkeja, koji  izaziva  užas kao  stenjanje  giganata, trajan  kao prirodan glas, pogrdan kao ruganje jeke“, Kierkegaard. I progovorio sam .

Naslovnica knjige Stećci bosanski stil

Dok sam pisao  ove polemičke tekstove čitaocima  u dnevnim  novinama, u periodu od pet/šest godina, pročitao sam  oko šezdeset knjiga iz  historije  likovnih umjetnosti, filozofije i estetike. Svaki sam put  pisao s dojmom: još samo ovaj tekst, a zatim  to pređe u ideju knjige

Knjiga Stećci bosanski stil je recenzirao prof. dr. Enver Imamović, izdavač je „Šahinpašić“, Sarajevo 2016. godine. Ona je u dnevnom  listu Oslobođenje objavljena u feljtonu u, 20 brojeva lista, potom  je relativno brzo dospjela u svjetsku knjižaru Amazon, u Veliku hrvatski knjižaru, u knjižaru Svjetlos u Sarajevu… Bila ja na sajmovims knjiga u Frankfurtu, zapažena u Beogradu, Sarajevu… Sve je išlo kako treba do pojave Coronevirus, kad su neke izdavačke kuće zapale u krizu, a neke u stećaj?    

Ragib Lubovac Čelebija: Moj koncept umjetnosti stećaka je slijedeći:

Stela Ilirska božica Dijana; Urna za pepeo; stećak Čo'ek s podignutom rukom

Stela + Urna = stećak.

Umeđuvremenu sam  prvo izdanje od 450,  popravki i dopuna, za drugo izdanje povećao  na 600 str.

Danas je knjiga Stećci bosanski stil „prvo“ i zdanje „Šahinpašić“. Danas je „prvo“ i „drugo“ izdanje dostupno čitateljima na internetu.

&

Radimlja kod Stoca – nekropola

Citat teksta sa interneta, Hrvatska, Zgb:

Autor

Lubovac, Ragib 

Nakladnik

Sarajevo ; Zagreb : Šahinpašić, 2016.

Materijalni opis

441 str. : ilustr. ; 21 cm

Nakladnički niz

Biblioteka Publicistika / Šahinpašić

Napomena

Bibliografija: str. 438-439.

Predmetna odrednica

Crkva bosanska

stećci – Bosna i Hercegovina

Klasifikacijska oznaka

726.8 Grobna arhitektura. Nadgrobni spomenici, memorijalni objekti i sl. Djela na španjolskom jeziku 

904(497.6) Ostaci kultura (artefakti, starine) povijesnih razdoblja u Bosni i Hercegovini 

821.163.42(497.6)-4 Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini. Eseji 

Anotacija

Nekropola stećaka, Radimlja kod Stoca

Knjiga bosanskog umjetnika i povjesničara umjetnosti sastavljena je od serije njegovih članaka objavljivanih ponajviše u dnevnim novinama “Oslobođenje” i njihovom tjednom prilogu Kultura i umjetnost, te je stoga pristup temi publicistički, većim dijelom kao reakcija na pogrešne ili tendenciozne interpretacije problematike stećaka. U analizi samog umjetničkog sadržaja kamenih spomenika autor ga dovodi u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije, kao što je i bogumilstvo kao religija povezano s duhovnim kretanjima Srednjeg istoka. Novost u proučavanju stećaka u ovome je djelu upravo filozofska interpretacija umjetničkog sadržaja.

&

(…)

Ragib Lubovac Čelebija: Da, Moj koncept stećaka je nešto drugačiji. Stoji doduše i to kako stoji u insertu teksta, da „stećke dovodim u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije“, ali preko Indijsko-persijskog kulta Mitre, kojeg rimski legionari s početka nove ere iz Perzije, kao svoj kult, prenose u ilirsku Bosnu: u