Na sabahu me dočeka ovaj e-mail – zahtjev za objavom komentara. Ne htjedoh ga uvrstiti među komentare, nego ga stavih na “front page” kako bi čitatelji vidjeli kakvo ljudsko smeće je taj Nikola koji je ispisao tih nekoliko reda, mada se pokušava predstaviti kao svjetski civilizirani građanin.
On je u suštini četnik sa dna kace i on mrzi ne samo mene, on mrzi jednu čitavu cijelnu grupu zbog njene narodnosti i vjere. Da ima vlast, on bi nas sve pobio.Njemu je malo reći “Sikter!” Terba po onoj četničkoj bašuni udariti istinom koja ga, očito jako bili.
Umjesto da preda rahmet umrloj Ričanki Zejni Dedić jer je komentar ostavio na mjestu gdje sam se prisjećao te svoje fine komšinice koja je umrla u izbjeglištvu – Nikola laje kao bijesan četnički tornjak na Ričane i me, pa sam uzeo sebi za slobodu počastiti ga sa – činjenicama od kojih on bježi, ali neće uteći.
Ne i ne! Ovo nije nikakvo pravdanje Nikoli,nego poruka svima kakav je on da sa mnom neće lahko proći – ni kao seoskim učiteljom, ni kao “novinarem.”
Evo kopije te Nikoline škrabotine – bljuvotine:
| Nedeljko | |
| karaulac.nedeljko@gmail.com | |
| Kao odgovor na | In memoriam: Zejna DEDIĆ – ĐUZELOVIĆ: ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK |
| Objavljeno | 20/07/2016 u 21:26 |
| Komentar | Vise mrznje, nego u ovom tekstu, skoro nisam procitao. Moram vam Ibrahime replicirati, iako to nisam zelio. Sjecaju ce vas, dok jedete vruce cvarke kod Tancila i Drage Srdjena, ne mogu sakriti okus odvratnosti koji osjecam ka vama. Prije svega, vi ste ucitelj, seoski ucitelj, a ne novinar, kako se zelite predstaviti. Vi niste gradjanin, carsijan… vi ste rican! Dok sam ja zivio u toj carsiji, ricani nikad, ali nikad, nisu bili gradjani, vec “ricani,,. Dedici, Cerici, Gacici itd, nisu se htjeli ni oroditi sa vama…jer ste bili “ricani“. Sa duhom i tradicijom nase carsije vi nemate veze! Cakijasi, neradnici, prljavi, neobrazovani,… vi nikad niste bili, niti cete biti, dio Mrkonjic Grada. Taj kompleks, koji imate prema, Ubiparibima, Tegeltijama, i drugima iz Jasenovih i slicnih potoka, nikad niste mogli podnijeti, a ne mozete ni danas. Oni su, za razliku od vas, postali gradjani svijeta, a vi ste ostali “rican“…pun mrznje prema svemu boljem, ljepsem, obrazovanijem… Od dana kada stojite na rickom mostu cekajuci da neko nesto uradi za vas, pljujuci Baracane, pa do danas kada iz Amerika, Kanada i sl. sirite mrznju, ja ne vidim ni milimetar da ste se pomjerili… i dalje stojite na istom mjestu, mrzite sve bolje, obrazovanije, ambizioznije od sebe, bacajuci smece u istu ovu “riku“ od koje crpite vas identitet, a koje sam se ja stidio, dovodeci prijatelje sa raznih meridijana. Ljudi su se uvijek dijelili na dobre i lose… vi nikad necete biti “carsijan“ ali to je manja steta… nikad necete biti covjek. |
Nedjeljko (Karaulac) je – kako se vidi iz priložene kopije – reagirao na moj tekst In memoriam Zejna Dedić – ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK, ali nije se kukavica sinja smio ni potpisati. Šta mu je u tom mom tekstu ili komentarima zasmetalo, ne znam, ali znam da je onako četnički – seljački i papanski, primtivno, drsko i bezobrazno pokušao udariti na Riku i na me. – lažima, objedama i podvalama. Hinjski. Pošto nije u stanju demantirati činjenice, on pokušava osporiti mene. Budući da je takav bezobrazluk, zamjena teza – bila prije, a i danas je jako u modi, a posebno kod pripadnika četničkog pokreta, odgovoriću Nedjeljku, a misliću i na sve ostale kao što je on. Odgovaram u svoje ime i u ime Rike koji je dio mene i kojoj svim bićem pripadam.
- Nedjeljko je napisao: “Sjecaju ce vas, dok jedete vruce cvarke kod Tancila i Drage Srdjena, ne mogu sakriti okus odvratnosti koji osjecam ka vama.”
Moj odgovor: To je gnusna laž. Nikad u životu nisam kod pekara, inače starog četnika Stanislava Vuković Tanćila jeo čvarke. Čak nisam ni kruh kupovao, jer bolji kruh je pekao Rajak, koji je znao i srbovati, ali nije mi smetalo, bio je majstor za kruh.. Nikad nisam unišao u kuću čestitog građanina Drage SrđenovićA – prijatelja moje familije, koji nas je pomogao u našoj ričkoj guremi prije nego neki Ričanin, njegujući veliki dostluk sa mojim rahmetli ocem. Pa i da sam se ikad našao u kući pokojnog Drage Srđenovića, taj gospodin nikada ne bi ni u snu pomislio ponuditi me čvarcima. On bi nam za Uskrs slao šarena jaja i peretke. Ponuditi čvarke ili poslati ih – bila bi uvreda za Dragu, a ne za nas! Takvo nešto ne bi palo ikome u Surjanu, Baraćima, Peckoj, Liskovici – ako je pravi pravoslavac ili katolik, koji poštuje tuđu vjeru, običaje, pa i pravo na izbor hrane koju će neko jesti. Ima stara izreka – “Nije važno šta ulazi usta, nego iz usta!”
Bio sam sto puta u pravoslavnim i katoličkim kućama. Nikad me niko nije ponudio čvarcima, niti sam ikad u životu okusio čvarak. Čak i u vojsci, nisu ih servirali, ali su nas prisiljavali da jedemo krmetinu jer nas nisu poštivali kao ljudska bića, čak ni onoliko koliko su nas poštivali obični seljaci iz Tribova. (Mora da su se smijali i izrugivali logorašima na Manjači, muslimanima, koje su izgladnjivali toliko, da su se jagmili za komadić krmetine, da bi ostali u životu!) Navikavanje na krtmetinu je dio plana na uništavanju našeg muslimanskog i bošnjačkog identiteta, na uništenju Rike i Ričana. Čak ni stari Bošnjaci čije korjene mi muslimani Bošnjaci baštinimo, nisu jeli krmetinu, niti su pili vino, a postili su pet dana u sedmici. Na Bobovcu, stolnom gradu bosanskih kraljeva, nađene su kosti raznih životinja koje su i kraljevi bosanski jeli, ali nije nađena ni jedna kost od krmeta.
Ni četnik Tanćilo nije niti nudio niti prodavao čvarke. Možda bi ih neko od muslimana i jeo, ali svako ima pravo na svoj izbor, pa šta će i koliko jesti. Čvarci su prozvod svinjokolje, a Tanćilo nije klao krmke u svojoj pekari niti je ikad ikome nudio čvarke. Prema tome, Nedjeljko laže. Ko laže taj i krade, a od četničkih laži i izmišljotina stradala je Rika, nagrebusili Ričani, njihova imovina je opljčkana i oduzeta i – oni su na temelju tih izmišljotina morali napustiti svoj grad i svoju Riku – među ostalim i zbog Tanćilovog sina – jer iver ne pada daleko od klade. (Čuo sam da ne izlazi iz kuće i da je pobudalio!) Odvratno zar ne!
2. Citat iz Nedjeljkovog “komentara:” Prije svega, vi ste ucitelj, seoski ucitelj, a ne novinar, kako se zelite predstaviti.”
Tačno je da sam seoski učitelj jer me mjesto u gradu nije moglo zapasti. Tamo su učiteljska mjesta bila rezervirana uglavnom za Srbijance i Srbijanke koje su govorile ekavski, a izrugivale se našoj ikavici koja je zabranjena, mada je starija od tog njihovog ekavskog kojeg su nam namećale, suptilno, drsko, bezobrazno, velikosrpski. Uzgred, ikavica je bila pismo Rike, pismo s kojim se ponosim. Uništavanje ikavice i od strane naših “mrkonjićkih” učitelja i profesora Srbijanaca i Crnogoraca – dio je plana uništenja amuslimanskog i ričkog identiteta. Prvo mu uzmeš jezik, i onda on nije ono što je bio. Nametnrš mu svoje četničke običaje, roljanje, krmetinu – kao dokaz lojalnosti – turbo-folk umjesto sevdalinke i – u čemu je razlika između Nikole i nekoga muslimana? Sve to je genocid. Način na koji Nikola govori u Ričanima spada pod paragrafe Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i ja ću vjerovatno tužiti ga Sudu BiH.
Pošto su naša mjesta zauzeli Baraćani, Srbijanci i Crnogorci, šta je mene moglo zapasti, učitelja – porijeklom iz Rike? Zato sam kao odličan đak Učiteljske škole, najbolji u svojoj generaciji – dobio posao (dobro je da me zapalo, sretan sam da me je baš Likovica zapala!) u Liskovici, prvo Gornjoj, pa Donjoj. I danas rado odem tamo, ali tuga me obuzme kad vidim šta su Nikolini četnici uradili, kakav su barzbarizam, divljaštvo iskazali, uništavajući sve pred spbom, posim ralije po podrumima, da bi zaglavili na Barevu. Prijetim s eonih dvojice Liskovičana kojima su Nikolini sjekirom raspolovili lubanje i prosuli mozak. Bili su starci i nisu mogli bježati sa ostalim ispred koljača. Prisjetim se lijepih dana, svojih prijatelja Liskovičana koje je četnička soldateska pobila i rastjerala sa kućnog praga pod lažnim optužbama, kakvim se i Nedjeljko služi – pa je sada Liskovica u ruševinama, zarasla u korov, ali i mjesto u koje se Liskovičani vraćaju, četnicima uzinad; Zovu me na kahvu kad god se sretnemo u gradu. Zovu me o godovima. Kada sam nekad davno kao seoski učitelj, odlazio iz Liskovice, teško smo se rastali moji đaci i ja. Plakali smo. Kada me ugladaju šire ruke, plaču od dragosti što me vide! Pa, zajedno pustimo suzu za nekadašnjom finom Likovicom koju su Nikolini sunarodnjaci spepelili.
Bio sam i prije nekoliko dana u Liskovici, obišao ruševine obje škole u kojima sam postizao odlične rezultate u obrazovanju mladih generacija – pravoslavaca i katolika, koji me i danas zovu “učo” i srdačno se rukuju i grle sa mnom. Dok sam bio učitelj u Liskovici, rado su me pozivali u goste, stavljali i vrh sofre i – nikad me nisu ponudili ni svinjetinom, ni čavracima, kako mi to pokušava podvaliti Nikola, obični primitivac i neznalica, lažov, koji nema pojma ni o Bosni, ni o Varcaru ni o Rici, jer je zadrti, samo pritajeni četnik, tim gore što živi u sred Beograda, on nikad građanin svijeta neće postati, taman da je sto “vakulteta” završio, a ja i danas bio seoski učitelj.
Kada bi Liskovičani predamnom jeli svinjsko meso, bilo ih je stid, bojali su se da me ne uvrijede i po nekoliko puta su govorili: “Izvini učo.” Od takve kulture je operiran ovaj Nedjeljko. Umjesto da preda rahmet Zejni Dedić koja je zbog četnika poput njega umrla u uzbjeglištvu, daleko od Rike i Čaršije, on laje i laže na me, ruga se mome časnom učiteljskom zanimanju, i što je gore – laaje na Riku i Ričane, a ja sam glavom i bradom, duhom Ričanin. Za mene je ponos što sam bio seoski učitelj!
Uoroš Anđelić koji me je pozvao da budem novinar, upoznao me baš u učionici seoske škole u Liskovici, i baš kao seoskog učitelja. Koja čast! Uroš je velikan u čijoj sjeni su i Nedjeljkove veličine razni Ubiparipi, Tegeltije i drugi skorojevići, veliki neprijatelji muslimana. Sve četnik do četnika, pljačkaš do pljačkaša. ugursuz do ugursuza. Njema je najdaraže unišzavati prodnu okolinu, kad malo odmore od klanja nevinih. Tako Zoran Tegeltija dovede Talijane u Bilajce da tamo sagrade monstrum-fabriku za proiuvodnju silicija koja će gutati 65.000 kubika drveta godišnje. Ko se pobuni zbog buke i smrada, Tegeltijini u Općini mu savjetuju da se iseli. To je taj Nikolin Tegeltija, koga su baš neki dan saslušavai u Tužilaštvu BiH. Što veći hajduk i lopov, to veći u očima Nikole!
Nenad Pejić, onaj ko me je zapošljavao na TV Sarajevo gdje sam upornim radom i primjerenim novinarskom prilozima već bio stekao veliki ugled, odbio je primti na konkursu bar tuce fakultetskih obrazovanih novinara – čak nije dopustio ni da me tesriraju kao ostale iz općeg obrazovanja, znanja domaćih i svjetskih ekonomsko političkih prilika. Nije svak mogao raditi na TVSA, a ovakvi kako Nikole ne bi mogli ni prismrdjeti.. Bio sam progonjen od Kokeza, Ubipripa i Šolaja, njihovh trabanata i služinčadi – pa UDBE, zatvaran u Crnu kuću, ali moj ugled je stalno rastao jer sam ljubio istinu, pa šta koštalo.
Jer, za razliku od Nikole, “građanina iz Čaršije,” ni kao Ričanin i seoski učitelj nikada nisam lagao. Nikad nisam krio, nego se ponosio da sam učitelj i to seoski koji je svojim radom, a ne laktašenjem kao Ubiparipovci, postavljen za samostalnog urednika – reportera TV Sarajevo. Kad god su me kolege novinari pitali koji sam fakultet završio, odgovorao sam da sam učitelj po zanimanju i to – seoski. Kada me monatžerka rahm. Christl Tanović (Njemica, Bosanka, imala je završenu Filmsku akademiju) pitala gdje sam ja završio filmsku akademiju – jer mojim prilozima ne treba nikakva montaža – rekao sam: Nikakvu. Čak ni pijući kahvu sa Šerkom fotografom nisamo razgovarali o filmu, fotografiji…. Što će mi Akademija, kad mi taj posao ide od ruke – kao seoskom učitelju. I ne samo taj. Danas mogu predavati kao učitelj tim akademcima – novinarima.
3. Nikola je napisao i ovo: “Vi niste gradjanin, carsijan… vi ste rican! Dok sam ja zivio u toj carsiji, ricani nikad, ali nikad, nisu bili gradjani, vec “ricani,,. Dedici, Cerici, Gacici itd, nisu se htjeli ni oroditi sa vama…jer ste bili “ricani“. Sa duhom i tradicijom nase carsije vi nemate veze!”
Moj odgovor: Da nisam, niti sam ikad poželio biti Čaršijan, niti sam ikada rekao da sam iz Čaršije, premda dugo ne živim u Rici. Meni – Rika dosta! Fine građane, ma ko bili, kao i seljake, ma ko bili i odakle bili – poštujem i cijenim. To što se Dedići, Cerići, Gačići nisu orođavali s Ričanima, nije rički problem, ali jesu i tu Nikola laže da nisu; Ričani (veliko “R”) nisu ni ciljali tako visoko kao što je čaršija ili gradske obitelji poput spomenutih. Bilo je cura i u Rici, Volarima, Duljcima, Baljvinama, sve lipša od lipše. Šta im fali! Gačićima, Dedićima – niko nije branio slobodu izbora – pa su se oni orodili sa Srbima, umjesto sa Ričanima, što je za me sasvim u redu, pod samo jednim uvjetom – da su dobri ljudi i da njihovi prijatelji nisu četnici. Nisu!
Zejna Đuzelović kojoj sam u svom tekstu predao rehmet kao komšinici Ričanki, bila je udata za Saliha Dedića, u Čaršiji. Prema tome, Dedići su se orodili i sa Ričanima, pa je Nikola i na ovom primjeru uhvaćen u laži. Njemu je to naravno čast i kompliment jer je to dio njegova poganog mentaliteta.
Srdačno se sretnem sa Jovankom Dedić na Čaršiji, pitam Mehmeda uvijek za nju. Zovemo je Jovanka Mehmedova; kada niko nije smio ni od Ričana ni od Čarišijana osim Timke i Sajme – nije smio biti viđen na puškomet od muslimana Bošnjaka, ona je donijela punu korpu namirnica, pa čak i parfem mojoj supruzi i djeci koje su četnici držali u kućnom pritvoru pod četničkom oružanom stražom dva i pol mjeseca. To je ljudski gest koji se ne može i ne smije zaboraviti, koji je dio povjesti ovog grada, kojem Nikola svakako ne pripada. Može on živjeti sto godina u Čaršiji, ili u Beogradu, ali on je duhom primtivac i četnik.
U Obrcima su stradali i Ričani i Čaršijani, među njima i Dedići, sve od četničke ruke. Mirni Ričani su stradali od terora Kačarevih, Stojičića, Todorovića, Markovića i inih četnika koji nisu nikad bili građani, mada su živjeli i po Čaršiji; od njigove zločinačke ruke stradali su i Čaršijani, a pogotovo Ričani i Zborićani. Stradali su jer su muslimani ili katolici, jer su pogrešna imena nosili, kako se tačno izrazio Đuro Marković pred postrojenim robljem u Podbrdu pred put u logor Manjaču – određeni planski na mučenje i smrt.
Ako Nikola odslikava duh Čaršije, ja zaista niti imam niti želim imati ikave veze s tom i takvom Čaršijom. I onako idem priko pijace u Riku, a vraćam se priko Zborišta. Jer ja sam ponosni Ričanin, onaj iz gureme i potribe, onaj sa mosta, onaj što je seoski učitelj i novinar, ali i svjetski građanin: ma gdje bio – ali uvijek Ričanin; uzme mi li neko Riku, uzeo je mene. Riku mi ne može iščupati iz moga sjećanja, iz moga bića, jer Rika je dio mene. Rika je centar svijeta i nikad se Rike neće odreći jer ne želim se odreći samoga sebe, svojih korjenova, baštine… Komšija, a ni rahmetli Zejne Dedić Đuzelović, Ričanke koja se orodila saDedićima iz Čaršije. Nakad, nikad nisam tvrdio da sam Čaršijan, kako mi to podvaljuje ovaj četnički lažov Nikola koji bi me zbog te izmišljotine, mogao i ubiti, ukaže li mu se prilika.
Citat Nikolinog “komentara:” (Ričani su ) “Cakijasi, neradnici, prljavi, neobrazovani,… vi nikad niste bili, niti cete biti, dio Mrkonjic Grada.”
Odgovor: Ričani su kao vrsni majstori kovači kovali čakije, bolje rečeno šklopčeve, ali i handžare i bodeže u novije vrijeme koje su kupovali seljaci. Od šklopca se nisu odvajali ni kada su spavali, ni u crkvi, ni kada su s “ovcami” a handžarima su klali nedužne ljude.
Kada dođi u grad, obično bi sjedi na kraj ceste, na Kolobaru, u park, ili za kafanski “astal” – iz šarpelja izvadi komad slanine bijele poput safuna, pa bi tim šklopcem koji je visio na uzici ispod pasa, rezuckali slaninu, sladili se bijelim ili crvenim lokom, zalijevali rakijom dok im se sve to cijedilo niz bradu- što je moglo biti za gađenje, ali nismo to uzbijali. Takav im adet, džaba im. I seoske žene su nosile šklopčeve.
Ispod naših kuća tekla je Crna rika (Kloka. rika) i mi bi dica – dok brljak zvizne – zagrađivali riku, kupali se ispod Esedbegova mlina, u Zelencu, Talićkii, Bušnici, po vazdan… Rika je bila čista, pili smo je, lovili potočne pastrmke. One ne žive u opoganjenoj vodi. Kako mi Ričani možemo biti prljavi, a rika nam ispod nosa, a nije prvljav neki Čulićev četnik koji je u “vučijama” na paripu morao donijeti vodu sa udaljenih vrela da bi – imao samo za piće. O kupanju nije bilo ni govora.
I danans mi je u nosu smrad koji svakoga zapahne kada uniđi u autobus koji je vozio u Čuličevo Trijebovo, li iz Glamoča prolazio u Banju Luku. Taj smrad, nečist od ljudskih znojavih i prljavih tijela, bijelog luka.
U isto vrijeme vidim na rici Hadžeru Kaharević kako po cilo jutro ispira veš, noge joj se crvene kao paprika od studene vode, da bi joj čeljad bila čista. Kemala, sina joj, izmcrvariše četnici prava zdrava. A ko ga je odveo na Logor Manjaču, ako nisu oni koji su pridošli u grad ili se smatrali Čaršjanima?
Da, ja nisam Mrkonjićanin, Markonjićani su Cerići, recimo, a ima ih još puno, za izvoza. Njihov izbor – i to je njihova stvar. Ja sam Ričanin i Varcaranin i s tim se ponosim. Moj izbor. Ah, da: naš nekadašnji, a danas oteti poseljačni grad, palanka, imao je vodovod davne 1595. Rika je imala fiskiju pred Džamijom dok je nisu zavrnule prodšlice. Ta fiskija (viskija) je dio povijesti grada, kao i ona u džamijskoj ogradi u Čaršjiji koju su kao i šadrvan u avliji persušili četnici – da na njoj ne bili pile snaše ili seljaci kada o pazaru ili svecu sajdi u “grat,” nakon što bi pojeli komadić “krua” kod Tanćila, kojeg su zvali “kolač,” šklopcem otrkrižene slanine iz šarpelja, pa zalili tom studenom lisinskom vodom, ako ne rakijetinom. Da ne bi abdestli ni Ričani, ni Zavakufljani, ni Čaršijani. Da im se zatre sjeme. pa su namjestu džamije – napravili javnu deponiju smeća. Kad će ovaj četničićNikola napisati megdje da mu je žao zbog svega što se dogodilo Varcarnima – mislimanima i katolici, ponajviše u Rici i Zborištu. Nema taj osjećaj za ljudsku bol, kulturu jer on je pogani lažov.
Kao da gledam prizor: snaše bi raskorači noge, pa bi pišaj na sred čaršije. Sjećam se tih potoka po neasfaltiranoj Čaršiji, ili na pijaci na Kolobari, u Rici…Već naredno koljeno tih i takvih snaša- svjetski su građani dana – poput Nikole koji drži Ričanima predavanje, ne samo o higijeni. Istina boli “svjetskog građanina” Nikolu pa laje na me ko bijesan, ali krezub pas.
Ričani su imali i ćenife u kući ili bašči, koje bi Ilijica izlijevao njemačkom “šlemom.” Prali su se najmanje pet puta dnevno, ako su bili pravi vjernici. Kako takvi mogu biti prljavi? Prljava je, zaudara čak od Beograda ili Bog zna odakle – Nikolina duša, a inteleketa nema ni zehre – nepismen je, slijep kod očiju, a to je neizliječiva bolest. Ne pomaže tu biti ni Čaršijan ni građanin svijeta.
Nikola je i rekao i ovu laž o Ričanima i meni: “Oni su, (biva Čaršijani) za razliku od vas, postali gradjani svijeta, a vi ste ostali “rican“…pun mrznje prema svemu boljem, ljepsem, obrazovanijem… Od dana kada stojite na rickom mostu cekajuci da neko nesto uradi za vas, pljujuci Baracane, pa do danas kada iz Amerika, Kanada i sl. sirite mrznju, ja ne vidim ni milimetar da ste se pomjerili… i dalje stojite na istom mjestu, mrzite sve bolje, obrazovanije, ambizioznije od sebe, bacajuci smece u istu ovu “riku“ od koje crpite vas identitet, a koje sam se ja stidio, dovodeci prijatelje sa raznih meridijana.
Odgovor: Ričani nisu bili neradnici, naprotiv. Da jesu, bili bi prosijaci. Išli bi u Baraće prositi. Ako su tamo odlazili, odnosili su svoje majstorske rukotovrine. (I varcske kovače su četnici rastjerali, mada su baš njima njjviše valjali!)
Nije Ričanina moglo zapasati školovanje od novopridošlica Tegeltija i Nikola, Ubiparipa, pa su Ričani radili na pilhani ili u Metalcu, ali bili odlični radnici.
Oni su duhom prirodno inteligentni, rođenjem, naslijeđem, “vodom rikom i Rikom kao mjestom rođenja) veliki i u svijetu poznati majstori, umjetnici, i – svakako svjetski građani. Lijepo su se uklopili u život u Njemačkoj, Canadi ili Švedskoj, Australiji, naučili jezik, a nisu, nadam se, djeci zaboravili reći da su Ričani i da je Rika centar svijeta. Evo, moja kerka se udala za Nijemca iz Frankfurta, sin oženio Njemicu. Upravo, dok ovo pišem oko nogu mi se vrzmaju Amir i Jasmina koji odlično razumiju bosanski jezik Rike pa me zovu ikavski: “Dida!” Malo, malo, pa smo u Rici. A did, did je kao Ričanin, i samo kao Ričanin dio svijeta, ali ne onog Nikolinog, nego civiliziranog. Što se dida tiče, on ne bi nikad napustio Riku i otišao u Canadu da me “najveći svjetski teroristi četnici i barabe” nisu primorali na to. Pa i tamo, pronisim slavu Rike, pišući na engelskom, po novinama – može i na njemačkom ili francuskom- o Ajišinoj kukuruzi, koju niko na svijetu ne zna bolje ispeći od te Ričanke – vidi čuda – Dedićke, a nije iz Čaršije niti iz Baraća.
Ričani ne znaju mrziti, da znaju ne bi ih četnici klali po stoti put. Da znaju mrziti, ili makar prezirati, ne bi prijateljovali sa okrojelim četnicima iz komšiluka poput Kačara koji su ih bez ikakvog službenog naloga i krivice samovoljno hapisli – kao civili civile, komšije – komšije.
Tačno da su Ričani kao i sav bosanski svit bacali smeće u svoju Riku, ali za TV SA snimao sam i akcije na čišćenju te Rike. Danas je veliki kontejner pokraj same raskrsinice u Rici, i novopridošli “Riječani” bacaju smeće u nj, ali i u riku. Prije nije bilo ni kanti za smeće, ni kontejnera. Bili su Ričani, pa ih pojela maca.
Ričana više nema, a dok su bili – plaćali su Komunalnom novac za uređenje grada, pa i čišćnje rike (Crne rike). Ta Rika je danas zapuštenija nego ikad, iako u njoj, je li, žive civilizirane pridošlice umjesto Ričana koji su morali napustiti svoju didovinu. Te i takve zapuštene rike i Rike treba se zaista stidjeti. Ali – ja ne! Baš sam nedavno vodio u Riku svoga prijatelja iz Tel Aviva g. Marjana Hajnala, do Ričkog mosta gdje smo postajali i popričali. O duhu Rike.
Da, ja i dalje stojim na tom Ričkom mostu, nad Rrikom i u Rici, a bio sam neki dan i na Vinogradu.
Rika je moj život, moj Ćaba, moj identitet, kojeg se ne želim niti hoću odreći kao građanin svijeta. Ma kakav građanin svijeta – ja sam građanin Rike!
P.S. Odoh malo na Balukhanu sa Amirom i Jasminom; I Blukhana je rička, ali je oteta od nekadšnjih ričkih obitelji Krivdića, Zjajića, Šehovića, Talića…
Marjan Hajnal
Ibrahim Halilović 