Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca: NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

Jajce, sječa drveća
Drvosječe u sred grada – sječa stabala, uništavanje pluća Jajca (Photo: Tvrtko ZRILE, Jajce Online)

 

Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca:

NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

armin (2)
Armin SARAČEVIĆ: Vratiti Jajčane,  a Jajčanima – njihov grad.

Poštovano gospodo,
vi koji vladate našim gradom!

Mi Jajčani smo uvijek bili ponosni na naše školstvo i našu kulturu, naš grad i međusobno poštivanje i uvažavanje.

Našu kulturu smo dobijali u našim kućama, a svakako i u gradu jer jajačka gradska kultura je bila nešto posebno kao odraz uzajamnog poštivanja gradske gospode, pravilnog ponašanja i jednostavno jednog zdravog života kojim je odisao grad.

Politika nas nije interesovala i nije nas interesovalo ko u Opštini sjedi, jer smo tim ljudima vjerovali.

Taj osjećaj više nemamo jer Vama su bitne vaše stolice i vaša politička opredjeljenja u kojima u prvom redu stradaju Jajčani i njihovi sugrađani,  pa svakako i sam grad koji je izgubio sve ono što ga je nekad činilo gradom.

Srednjoškolci se danas bore kako bi ukinuli diskriminaciju u tzv. dvije škole pod jednim krovom, dobijaju podršku američke Ambasade, kao i svih naprednih ljudi. Šta vi radite

da bi to civilizacijsko ruglo uklonili?

jajce ovih dana
Jajce ovih dana – zimska idila samo na slici (Photo Jajce Online)

Naš grad nikad nije bio ni Srbija ni Hrvatska a nije bio ni muslimanska kasaba, nego je bio Bosna i Hercegovina, grad svih njegovoh gražana. Tako je bilo i u prošlom ratu, tako mora biti i u budućnosti. Samo tim putem treba graditi novo lice Jajca, grada koji će krenuti  puem napretka i stasati u jedan od  vodećih gradova u BiH gdje mu je i mjesto.
Zašto nema investitora u Jajcu?

Nema, jer neće da investiraju ondje gdje nema sigurnosti i gdje im se njihova investicija ne bi isplatila. Sadašnja sigurnosna situacija u Jajcu je toliko niska da niko i ne pomišlja ni drvo zasaditi jer zna da će i to drvo biti posječeno, čemu se Jajčani svjedoče ovih dana.
Nekad se moglo otići u Bibića Park i udahnuti čist zrak, ali borove ste posjekli.
Jajčani mogu sjesti na u “lijepe” gradske klupe koje ste postavili po gradu. Kada ih čovijek vidi, osjeća se kao da je u najvećoj selendri, da nije u Jajcu, nego gore negdje u Janju. Mogu kazati u svoje, a sigurno i ime mnogobrojnih građana Jajčana: Bože sačuvaj!
U naše ime molim Vas da uklonite to ruglo, pa, kad ste već drveće posjekli, na tim mjestima posadite novo, napravite atraktivan park dostojan gradu Jajcu koji će i nama i turistima vrijedan i drag biti.

jajce vjećnici (2)
Vijećnici SO-e Jajce otišli na pauzu, pa se “zaboravili” vratiti i nastaviti sjednicu (Photo: Jajce Online)

U Jajcu su loši politički odnosi vladajućih garnitura, a najveći uzrok gradskih i općinskih nevolja svakako je uzajamno nepoštivanje izmedju muslimana i katolika.
Šta je sa pravslavcima koji su ostali odani svome gradu, kao i onima koji su branili ovaj grad?

Ivo (Šimunović), mogu reći Ivo, jer zajedno smo govna jeli 92-ge, vrijeme je da sjednete zajedno i da se dogovorite kao ljudi i građani u ime Jajčana i Jajca, u ime svih onih koji su dali svoje živote za ovaj grad, u ime onog muslimana koji je poginuo na Navisu braneći Mile i u ime onog katolika što poginu na Goloj Planini braneći Pšenik i u ime svakog pravoslavca koji je branio ovaj grad.

Zar ste to zaboravili?

Mi nismo i sigurno nećemo!

S vašom neslogom gazite ona imena na onim spomenicima koji se nalaze jedan do drugoga i ta imena moraju nama svima biti sveta i jača od svih političkih partija u BiH.
Nama Jajčanima Vučić sigurno neće gaziti ta imena kao što to trenutno radi po Bosni jer ima podršku od nekih profitera iz BiH.

Vratite nam naše dostojanstvo, našu kulturu, jednostavno vratite nam naše Jajce!

Ubrzo dolaze i slijedeći izbori, narod je gladan, izvaran, besposlen. Vrijeme je da se neko iz grada kandiduje za načelnika, možda ću to biti ja, Cepa ili Zlaja, nije bitno ko, jednostavno neko iz čaršije kojemu raja vjeruje, koji će učiniti sve kako bi Jajcu vratio Jajčane, a Jajčanima – njihov grad.

11. decembra 2017.

***

Bilješla o autoru

 Armin SARAČEVIĆ potječe iz ugledne stare gradske obitelji.

 

aemin 3

Jedan je od organizatora obrane Jajca, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Srčan i hrabar, nekad kao borac u obrani svoga grada i RBiH, danas kao i uvijek speman za pravu dati sve od sebe, uvijek bez dlake na jeziku, pri ruci svakome u nevolji čija su ljudska prava na bilo koji način ugrožena.

Veliki zaljubljenik u svoj rodni grad na Plivi i Vrbasu.

Na fotografiji:

Kad neko psuje i vrijeđa Bosnu, kad uzvikuje fašističke i genocdne parole, onda “Bošnjo” (Armin SARAČEVIĆ) krene na tribinu i priupit ga za zdravlje

 

armin 1
Radost na sporskom polju, tuga za izgubljenim i poseljačenom gradom: Armin SARAČEVIĆ

 

 

In memoriam: Doroteja Dora DODIČ komšinica;  U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

In memoriam: Doroteja Dora DODIĆ – komšinica

 U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

Dora, 1Naša komšinica Doroteja Dora Dodič ne stoji kao nekad uz prozor u svojoj kući u Windsoru, niti kao nekad geda na parking gdje pokušavam otkloniti kvar na mome autu.

Ali, kao i prije desetak godina, do mene dolazi Dorin suprug Viktor da bi mi ponudio pomoć – gražu u kojoj možemo naložiti vatru i u toplom pokušati riješiti problem koji mi zadaje glavobolju. Već mi je posudio starter, punjač akumulatora, produžne kablove.

I jutros je studeno, plaho studeno; od žestine pada snijeg.

Navršava se mjesec dana od kako Dore   nema među živima.

Otišla je je iznenada nakon što je nesretno pala niz setpenice u svojoj kući. Dva dana su je držali na apartima bez svijesti. Nije joj bilo spasa.

Doktori su uzgubili nadu da će je moći opreirati i spasiti nakon što je imala veliki izliv krvi u mozak; sad nizak, sad visok pritisak vezao im je ruke i ugasio nade Dorinih najbližih.

Sahranjena je sedam dana kasnije na groblju u Windsoru uz prusustvo velikog broja prijatelja i poznanika, nakon mise u Hrvatskom katoličkom centru.

Uplakan je Viktor, uplakana su njegova i Dorina djeca Lili i Danni.

I nama je teško.

Kad god iziđemo na avliju, ili se nekud zaputimo, pogledamo prema Dorinoj i Vikotorovoj kući. Navikli smo mahnuti jedni drugima – Dora je u avliji ili vrtu radeći nešto, Vuktor u svojoj garaži …

I u našim odnosima se potvrdila ona starinska kako je komšija preči od brata.

Koliko se god Hajra i ja, a naša djeca, trudili da Dori i Viktoru uvratimo na pažnju, komšijsku i ljudsku solidarnost i pomoć, oni su uvijek bili nekliko koraka ispred nas svojom dobrotom.

Bijaše studena canadska zima, desetak godina prije ove, sa puno snijega i leda; moja mala „Honda“ iznevjerila nas, ne mogu pokrenuti motor. Bez auta si u ovom prostranom gradu kao bez ruku.

Utoplim se, pa po ciči pokušam otkloniti kvar. Tresem se od studeni, bojim se da neću moći otkloniti kvar, premda imam dosta alata, a o mehanici – nešto sam naučio kod Orlaša i Nine Mošunjca, Laleta… Naučio sam da se ne predajem lahko… Hučem u ruke. Dok sam pognut ispod haube nad motorom, čujem neko mi se obraća.

“How are you? It is pretty cold today, is it not?”  (Kako ste? Danas je vrlo studeno, zar ne?)

Obazrem se iznenađen.

U Canadi mnogo će ti neznanci pružiti ruku pomoći kada vide da nemoćno stojiš pokraj auta; pitaju treba li pomoć,  pa ti nekako i u najgoroj nevolji bude lakše. Mislim, to je jedan od takvih. Pogledam ga – ispred mene stoji krupna kršna ljudina. Zahvalim mu se na pitanju za zdravlje, za brigu.

Ljudina nastavlja na engleskom jeziku. Meni sve toplije oko srca.

“What is your born country?” pitam odakle je nakon što smo razmijenili nekoliko riječi.

“Slovenija.”

Kao da me sunce ogrija. Neka svoga…

Kad mu rekoh da sam iz Bosne i on progovori jezikom kojeg obojica razumijemo, ubacujući poneku slovenačku, a i englesku riječ.

“Vidimo te s našeg prozora kako se smrzavaš, pa…”

“Nego, da mi poguramo auto do moje garaže. Tamo ćemo naložiti (rekao je “zakuriti”, ali sam razumio) vatru, a imam i dosta alata…”

Tako je počelo naše prijateljstvo sa komšijama Viktorom i Dorom Dodič.

Kasnije mi je Viktor pričao kako je Dora –  zapazila da smo vrijedni.

Vidjevši me na snijegu i studeni, rekla je Viktoru neka mi pomogne.

Kako tada prije desetak godina, tako i danas. Dore nema više, ali tu je Viktor.

Kad god mi šta fali od alata, posudim od Viktora. Viktor je na raspolaganju kad god treba voziti nas na aerodrom u Windsor ili Detroit. Posuđivao mi je svoj kamionić da bih prevezao namještaj za naš stan.  Budio sam ga zorom kad mi je trebala pomoć. I, bilo me je stid.

“Ne brini,” ponovio je nekoliko puta na moju molbu za oprost.

Viktor i Doroteja Dora Dodič rodom su iz okoline Kopra u Sloveniji. Prije pedest godina stigli su u Canadu.  Cijenjeni i poštovani kao uzoriti domaćini i vrijedni građani. Prijatelja mnogo, sa svih strana – i ovdje u Canadi i u Americi, a i u Sloveniji. Vikendom, kuća im puna gostiju, ili su oni u posjeti kod nekoga…  S vremena na vrijeme, posjete svoj zavičaj.

Fali nam Dora.

Studeno nam je oko srca, ne od studeni, već od gorke i tužne istine da Dora nije više s nama.

Ali Vikotor jeste, kao i prije, pravi komšija, preči od brata.

Uvodi me u gražu da uzem alat koji mi treba i nudi mi svaku pomoć.

Hajra me zove u kuću, jer dosta je popravke za danas, subotu 9. decembra 2017. Donosi mi telefon, s one strane žice Alma moli da prekinem popravku…

Najzad ulazim u toplinu našeg doma.

Na stolu nam neuvehlo cvijeće koje smo ponijeli sa Dorinog groba. Običaj je položiti na humku, ali i ponijeti struk-dva cvijeća sa groba onog koga se ispraća.

Otvorim frižider, tamo je još nekoliko zelenih paprika i paradajza koje nam je uz ruzmarin donijela samo dva dana pred odlazak sa ovog svijeta. Posadila u svom vrtu, zalivala, okopavala, ubrala, pa donijela i nama.

Tri puta nas obilazila za mjesec dana od kako smo se vratili iz Europe. Kao da se opraštala.

U kući nam miriše ruzmarin.

To miriše Dorina plemenita duša.

IMG_8030

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U OBORCIMA

 

Optuženi su:
Čigoja Branko
Todić Željko
Boškić Saša i
Glamočak Milorad
Kliknite na link, bi pročitali detalje, a ako ne otvara, kopirajte ga i otvorite pomoću Googlea:
Obratite pažnju na pasus o odgovornosti Milorada Galamočaka u kojem se spominje da je znao za zapoviejst o ubijanju zatočenih civila, ali se ne kaže ko ju je izdao.
Nadajmo se da će Sud todokazati, te da će biti još hapšenja.

SLUČAJ PATOLOŠKOG LAŽOVA SLAVOLJUBA KOVAČEVIĆA; OPTUŽUJE ME DA SAM SA HRVATSKIM SNAGAMA, A ZATIM SA ARMIJOM BIH NA TENKU UNIŠAO U MRKONJIĆ, DA SAM SAUČESNIK ZLOČINA, KOJEG SAM SNIMIO I DA ZNAM IMENA ZLOČNACA!

Neki Slavoljub iz Beograda poslao mi nedavno “komentar” na dio jednog od nastavaka ratnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada LEPIRA u okuiranon Mrkonjiću. Slavoljub utjerava i mene i Lepira u laž ispravkom imena jedne žrtve sa Zborišta, Nije Deura, nego Batinica. Optužuje mene drsko i bezobrazno za laž u vezi s tim imenom, mada nemam nikakve veze s tim…

Citat Slavoljubovog “komentara:”
“Jedno pitanje al da budeš iskren Ibrahime. Pošto si ti usao sa kamerom u Mrkonjić Grad i sve snimio 95 godine sa hrvatskom vojskom. Zašto neobjavis snimak masakra srba i zakopavanje na groblje u masovnu grobnicu. A ti si zivi svjedok tog čina. Zašto ne kažeš ko su ti ljudi počinioci tog zločina.”

ibrahim 1Haj neka je Slavoljub nepismen, ali otkud toliki četnik-lažov kojem bih se trebao pravdati i polagati račun za neđto što ni u snu ne bih pomislio! Zar kao urednik svoga Bloga nemam diskreciono pravo objaviti šta hoću, a šta neću,  pod uvjetom da znam ko piše komentar i a je istina, a ne gnusna laž. Nisam objavio taj komentar, pa se Slavoljub ponvno javlja:
Citat:  “Kad stignes smisliti opet neku laz. Neznam razlig zasto brises moje komentare tj. Demante na tvoje besumicne lazi. Ako si toliko pravedan i nemas cega da se plasis zasto mi pises licno na mail zasto javno neodgovoris na moja pitanja. Djecak koji je poginuo na Zboristu nepreziva se Deura nego Batinica. Poznavao sam sve te ljude ziveo sam na zboristu. A neodgovori mi na pitanje. Ti si sa vojskom ARmije BIH usao prvi na tenku sa kemerom imas sve zabiljezeno ti znas ko je izvrsio genocid na srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu tada. Vjerovatno imas i snimljeno kad su ih mucili ubijali zakivali im eksere u lobanju. Tako da tebe smatram za saucesnika u tim zlodjelima. Svi ti srbi su nadjeni u masovnoj gtobnici. Pa reci nam ko su ti lijepi posteni sto masakriraju a ti si bio svjedok svega toga ili mozda cak i ucesnik…. Nemas potrebe da brises moje komentare ako nisi uprljao ruke. I javno mi odgovori za sve sto sam te pitao. Nemas potrebe da mi licno pises.”
oslobdiociZa nekoliko dana između ta dva e-maila, Slavoljub je sam sebe uhvatuo u laži. Prvo je tvrdio da sam unišao u gad sa “hrvatskom vojskom i sve snimio,” a drugom tvrdi da sam unišao na “tenku sa Armijom BiH.” Potom niže laži kojih se ne bi postidio ni Srbin najveći svjetski lažov. Najgora optužba je da sam saučesnik u zločinu.

Tražio sam puno ime i prezme i obećao monstrumu da ću objaviti njegove “komentare.” On najzad jutros šalje svoje ime i prezime i prijeti mi tužbom.
Zove se Slavoljub Kovačević. Napravio je novu e-mail adresu, a Bog zna je li to prava osoba koja se krije iza imena Slavoljub Kovačević. Piše:

“Za ove uvrede cu da te tuzim. A postaracu se da ti posaljem dokaze ti si svjedok desavanja po ulasku ARBIH u Mrkonjc Grad. Zasto nekazes istinu sta se tih dana desavalo sa srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu? Nijedan ziv nije izasao svi su nadjeni u masovnoj grobnici izmasakrirani. Moje ime i prezime znas pise ti na mailu.”

Šta reći ovom monstrumu lažovu?

Dobrica Ćosić, književnik, član SANU, bivši predsjednik države, „otac srpske nacije“, napisao je sljedeće o Srbima, citat:

DOBRICA COSIC

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
Izvor: Dobrica Ćosić “Deobe”, 1961. NIN-ova nagrada.

U ovaj opis Dobrice Ćosića ne uklapa i Slavoljub Kovačević iz Beograda, jer je patološki lažov. Ćosić piše:

“Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.” (Izvor: Dobrica Ćosić: “Bosanski rat,” strana 138.)
Svih sedam ratova Srbi su zasnovali na lažima. U tim ratovima počinili su 12 genocida i neće se okaniti od Bosne dok ne iskorijene Bošnjake i ujedine ih sa Srbijom. Zbog toga su izazvali i Prvi svjetski rat u kojem je bilo oko 50 miljuna žrtava.
Patološki lažov Slavoljub Kovačević je nadratstao sve Srbe lažove na koje je mislio Dobrica Ćosić.
Tužiće me, prijeti mi, na osnovu svojih laži.
Najbolje bi bilo da me ispruči u Haag kad već Prliću, Ćoriću i ekipi nisu prišili zločin nad civilima Mrkonjića, zločin koji Slavoljub Kovačević pripisuje meni. Umjesto da goni zločince, on goni mene. Dodik bi ga prije na kolac nabio, nego da dirne u stvarne zločince. Možda bi me taj lažov dobio u Sudu u Mrkonjiću ako bi sudio Safet Šljivo, koji četnicima gleda kroz prste.
Za patološke lažove sam ustaša, eto Slavoljub Kovačević ide dalje i tvrdi da sam saučesnik zločina u Mrkonjiću i to prvo u okviru hrvatskih snaga, a potom Armije RBiH, iako Armija RBIH nije nikad unišla u taj grad, niti ima ikakve veze sa zločinom.
Imena počinitelja zločina se mogu naći na internetu, ali niti ih ko traži, niti zločince progoni da ne bi kvarili ustaško-četnički savez još iz II svjetskog rata do današnjih dana. Saveznici se međusobno ne optužuju, povlače međusobne tužbe na Svjetskom sudu pravde, ali putem patološkog lažova monstruma, izroda, optužuju mene ni kriva ni dužna…
Na bih se osvrtao ni na ovu Slavoljubovu hrpu laži jer što god da napišem ispašće da se pravdam, mnoge moje riječi će biti izvrnute u njihovu suprotnost, a Slavoljubove uzete novo za gotovo. Ddegutantno je i kontraproduktvno spuštti se na njegov nivo. Međutim, pošto Slavoljuba ima za izvoz, to ću istine radi napisati slijedeće. Mada sam svjestan da nema načina da će moje pisanje imati ikavog utjecaja na četničku propagandu i laži, ali moram to učiniti jer stotinu puta ponovljena laž po Ćosićevoj recepeturi može postati istina.

zlocin
Postoji umnožena kaaseta o mom ulasku u okupirani Mrkonjić, od prve do zadnje minute moga kratkog, ni dva sahata dugog boravka.

U Šipovu, gdje smo tražili dozvole za posjet gradu i gađanima, dozapovjednik one ustaške vlasti, četničkih saveznika, možda i počinitelja zločina u Mrkonjiću, prvo nije hto ni čuti o mojoj namjeri posjete rodnom gradu 23. oktobra 1995. Popustio je tek na zahtjev katoličkog župnika koji se iz Ključa zaputio sa mnom mojim autom u naš grad, a kojem u je dozapovjednik rekao da će mu dati dozvolu, ali meni, novinaru ne. Zašto, pa valjda ne bih snimio nešto od zločina kje su ostavili iza sebe, razoreni grad, humku masovne grobnice, pljačku….
Svećenik Franjo Krešić se habro i ljudski suprostavio dozapovjedniku rekavši odlučno: 
“Ako ide Halilović, ne idem ni ja!”

 
Dozapovjednik je pospusti. Ali, strogo je zaprijetio hapšenjem ako pokušam  bilo šta snimiti u gradu.
Po cijenu hapšenja, snimio sam ono što je svako mogao vidjeti.
Dok sam boravio u Rici, poneki katolik iz grada i Majdana bavio se pljačkom, a čujem da su se i msulimanni namirivali po srpskim kućama u kojoma je bilo dosta opljačkanog – i od mslimana i od katolika. U to vrijeme ustaše su vodile precizan dnevnik o svmu u gradu, paljevinama, pljački, ali nikoga nisu otkrili. Imena brigada koje su zauzele grad i počinile zločin bile su ispisane po zidovima zaposjednutih kuća. Zločin se ispostvalja meni!

U masovnoj grobnici na Pravoslavnom groblju o kojoj mi naravno niko ni riječi nije rekao, truhnuli  već dvije sedmice pobijeni civili Srbi.
O tome, kao i o teroru nad muslimanima – čuo sam tek ponešto kasnije.
Šta vrijedi, Slavoljub Kovačević i njemu slični lažovi su davno zamijenili istinu lažima. Na tome su vrsni umjetnici, na lažima su uemeljeili svoj genocidni projekat koji, nadam se neće dugo potrajati.

** Ono najvažnije u cijelojovoj priči; u vrijeme zločina za koji me optužuje Slavoljub Kovačević nalazio sam se u Njemačkoj.

IMG_9816