Staro Selo kod Varcar Vakufa MUSLIMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZA TRAJNO USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA

Staro Selo kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada)

MUSLMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA IZ NA USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA…

• Nije jasno zašto Medžlis IZ u  Varcar Vakufu traži na korištenje, umjesto na zaštitu i čuvanje od potpunog uništenja, jer mezar se odavno ne koristi za ukope
• Sudeći po tome kako se današnja uprava Islamske zajednice u Varcar Vakufu brine o mezarju i vakufskoj imovini – najbolje bi bilo da to mezarje a i vakuf preuzme odgovarajuća BH-ustanova za  očuvanje baštine, kako bi ih sačuvala od daljeg propadanja i uništenja
• Ne treba se čuditi što je ovaj mali starinsko mezarje srpsko vlasništvo. Nakon počinjenog genocida, četnici su nagrađeni sa pola državne teritorije. Koga briga za mali mezar! Zločinački SDA-IZ režimski dvojac pravi ustupak za ustupkom genocidnoj RS, spašavaju je i politički i financijski. Srasle ko noat i meso ove dvije fime su halalile i genocid i urbicid, potkopavale pravdu. Danas su najviši funkcioneri SDA u vrhu IZ. Tako je i u Varcar Vakufu gdje je predsjednica SDA ujedno i šefica IZ, jedna od rijetkih zaspokenih muslimana i “muslimana.” Kako se može od takvih očekivati da čuvaju i zaštite ovaj mali starinski mezar! Zašto u svom zahtjevu nisu tražili čuvanje mezarja, a ne trajno korištenje? Mora da su taj zahtjev podnijeli Općini pod nečijim nagovorom, i to teška srca da se ne zamjere prikama.  Kome se žaliti, pa Reis Kavazović drži za direktora Vakufske direkcije Zaimovića (hafiza i doktora, sic!) osobu koja je prodala Hadži-Babino mezarje u Banjoj Luci uz pomoć tamošnjeg bivšeg muftije Kozlića koji je unaprijeđen. Ovaj sadašnji Avdibegović je potkupljen od strane najvećeg islamofoba i četnika Dodika, za šaku maraka, a za njim se od prije vuku kriminalni finacijski repovi i malverzacije. Što bi rekao rahmetli Stipo Demirović Špuke, prodali bi oni ne samo obraz, nego  i didov mezar. I prodali su! Ovo je priča o srpskoj otimačini svega muslimanskog, genocidu i genocidu urbicidom, ali i o našem baliluku, zapuštenosti i zatravljenosti ne samo naših mezarja, nego i našeg duha. Postali smo mentalni Srbi, većinom, a čast izuzecima!

Ovo je feksimil Obavještenja koje potpisuje načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna ANIČIĆ kojim se obavještava zašto se ne može udovoljiti zahtjevu Upravnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad kojim se traži od SO-e trajno upravljanje i korištenje  mezara u Starom Selu.

“Obavještenje” je informacija, ali ne i pravni akt. Zašto je “Obavještenjem,” a ne “Rješenjem” kao pravnim aktom, odbijen Zahtjev Medžlisa, odgovor zna gospođa Načelnica.

U Obavještenju o se navodi kako je spomenuta parcela – koju gospođa Aničić naziva “muslmanski mezar” – u posjedu, to jeste u vlasništvu Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Postavlja se pitanje kako je moguće da je Općina Mrkonjić-Grad posjednik-vlasnik muslimanskog groblja-mezara? Da li je to postala legalnom kupoprodajom, ili otimačinom zvanom agrarona reforma 1918. ili kasnije putem faslifikata u papirima, avionskih snimanja, prepisvanja katastraskh knjiga, pa je promijenjen titular vlasništva? Kada i kako je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu koje je većim dijelom bilo prvo Vakuf Mustafa-age, pa Kulenovića begluk – bošnjačko-muslimansko naselje?

U naučnom radu o Starom Selu autor prof. dr. Salih Kulenović tvrdi: “U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarje površine 1044 m² u kome se nalazila i džamija.”

Dr. Kulenović koristi termin “muslimansko mezarje” – ali ne navodi u čijem je  posjedu! Ne može biti i muslimansko i srpsko, po imanu muslimansko, a po gazdi – srpsko – SO-e Mrkonjić-Grad! 

Muslimani Starog Sela nisu mogli kroz povijest , niti bi im vjerski i svjetovni zakoni to dozvolili, sahranjivati svoje umrle u mezarje koje nije bilo u njihovom, nego u srpskom posjedu. Morali bi plaćati makar simboličnu zakupninu, morali bi imati dozvolu za korištenje mezara.

Kulenovića kula je prodavana, ali nikad u srpske ruke: U svom radu o Starom Selu,

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

dr. Salih kulenović piše: “Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar. Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.”

Dakle, kula nije bila nikad u vlasištvu Srba, ali su njeno kamenje Srbi i njihove vlasti raznijele.

Da li je neko od Bošnjaka nekad prodao “didov” mezar (srpskoj) Opštini Mrkonjić-Grad, historijski znalci poput prof. dr. Saliha Kulenovića čiji smo naučni rad o Starom Selu objavili, morali bi znati. Iz odbijenice (Objašnjanja) načelnice Divne Aničić je razvidno kako Islamska zajednica, to jeste Medžlis u Mrkonjić-Gradu, ne traži da mezarje prijeđe u vlasništvo Medžlisa, nego da ga trajno koristi i upravlja njime. Kako će ga koristiti, ne zna se.

Možda je gospođa načelnica uvijeno odbila zahtjev IZ jer se boji da bi u tom mezarju muslimani mogli opet sahranjivati svoje umrle, čime bi se pokvario srpski plan o srpskoj zemlji, čak i kada je muslimansko mezarje u pitanju? Zato s eona u “Obavještenju” laća zakona o grobljima kao komunalnim objektima.

Mezarje u Starom Selu je zapušteno i u stanju je potpune devastacije. I sad, kad je to tako, a moglo bi uskoro biti i preorano srpskim plugom,  taj proces bi možda bio makar usporen,  pa bi mezarje podsjećalo i Srbe da su muslimani donedavno živjeli u Starom Selu i kopali svoje u tom starom mezarju, a takvo što Načelnica u svojoj srpskoj glavi ne može ni zamisliti. I još gore, ne daj Bože, ako bi se muslimani vratili živjeti u Starom Selu, ili dovozili umrle, pa  nastavili kopati mrtve u starom muslimanskom mezarju...

Stoga, možda bi bilo bolje da je Upravni odbor Medžlisa kao podnosilac zahtjeva za  trajnim ustupanjem i korištenjem napisao: “Naša je namjera spasiti zapušteno mezarje od dalje devastacije i potpunog uništenja.”

Ali, boj se da bi i tako dobili pozitivan odgovor jer to ne bi bilo u skladu sa živućom politikom “Crne ruke.” Najsigurnije je kad je “pusto tursko” postalo srpsko.

I područje toga mezarja bilo je nekad dio Vakufa Mustafe-age Kizlar-age, utemeljivača Varcar Vakufa, današnjeg Mrkonjić-Grada. Ako je tako, onda se nikako i nikad nije moglo otuđiti, prodati, pokloniti, ni sultanovom, ni  pašinom ni vezirovom voljom.

Kako se Opština Mrkonjić-Grad dočepala i ove “zemljišne čestice” (vakufskog, beogovskog, muslimanskog) mezarja – odgovor se moguće nalazi u činjenici da su nekadašnji begovski kmetovi postali gospodari, po sistemu “zemlja je onog ko je obrađuje (sic!) ili otme, dobije u posjed džabe.  Nekadašnji ogromni Mustafa-agin  Vakuf sveo na fildžan, zaslugom ne samo novih gospodara. Jer, ni Islamskoj zajednici nije mrsko prodati po koji komad vakufa čak i za grijanje njihova ureda. Primjera prodaje i otuđenja vakufa ima za izvoz, nažalost, i lokalno i šire – na prostorima bivše Jugoslavije.

Islamska zajednica je prodala srpskom tajkunu mezarje Hadži-Babinog vakufa u Banjoj Luci. Šteta koja je nanesena vakufima nakon II svjetskog rata kao općem dobru svih ljud mjeri se milijardama dolara. Taj podatak (šest milijardi dolara) mogao se čuti na Simpozijumu o 400 godina postojanja Mustafa-aginog Vakufa u Mrkonjić-Gradu koji je održan pred zadnji rat. Šteta po duhovnu baštinu muslimana, šteta za opće dobro svih ljudi –  je neprocjenjiva.

Budući da je Staro Selo bilo u muslimansko-bošnjačkom, vakufskom, begovskom, porodičnom posjedu, lijepo bi bilo od gospođe Aničić da javnosti predoči dokument na osnovu kojeg se vidi da je spomenuta parcela mezarja u Starom Selu kupljena od muslimana vlasnika i kao takva pravno prešla u ruke Opštine Mrkonjić-Grad.

Pa i tada, ta nedozvoljena trgovina nema pravno uporište u strogim propisima vakufljenja i upravljanja vakufom. U suprotnom, može se zaključiti da je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu na nezakonit način, uzurpacijom agrarnom reformom 1918., ili na neki drugi ilegalan način. Otmačina je tradicija srpskih vlasti. Uostalom, i sama zgrade Općine, trg Kralja Petra, i čitavo gradsko uže i šire područje Općine pripadalo je vakufu, o čemu svjedoče Vakufnama i drugi dokumenti, a i činjenica da su i zgrade Medžlisa IZ i Općina Mrkonjić-Grad prvi susjedi.

Pa i ako je mezarje u Starom Selu prodano, ustupljeno, odeto. opet nema formlanog razloga za odbijanje zahtjeva za trajnim upravljanjem čuvanjem od devastacije mezara u Starom Selu. Što će mezar Načelnici Općine, ako ne zbog namjere da ono vremenom nestane! Možda napravi zgradu kao na Mečetu u Varcar Vakufu, na mjestu stare džamije…

Kulu Kulenovića u Starom Selu, neki je od osiromašenih begovića možda prodao, pa tako i mezare predaka! Kad id ekrava, neka ide i tele i priuza! Možda je prodao i lokalitet džamije koju je podigao beg Kulenović. Ali, ni Kula, ni Džamija nisu mogle biti srušene samo i jedino zubom vremena. Kulu su zapalili srpski ustanici (četnici!) početkom II svjetskog rata. Od  kamena Kulenovića kule izgrađen je Zadružni dom u Bilajcu, a nešto ga je završilo u temeljima i zidovima kuća po Starom Selu.

Nemoguće je da su muslimani uzurpirali, oteli nečiju zemlju da bi izgradili džamiju, jer to ne bi bila džamija kao Božja kuća pravovjernih, nego haram-kuća, taman da su stobezi.  Tako je i kada je u pitanju mezarje pokraj Džamije. To svakako ne bi bilo u duhu vjere, to bi bio grijeh, kažnjivo i po Božjem, a i po zemaljskim zakonima.  Odgovori na ova pitanja se moraju dati.

Načelnica Divna Aničić podsjeća-informira-podučava-obavještava Medžlis Islamske zajednice da se mezarjem (grobljem) smatra ono zemljište koje služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti, pa pošto se u tom mezarju više ne kopa, i ne treba ga dati muslimanima na korištenje i čuvanje od propadanja. Neka se za sada naiva muslimanskim mezarom, ali neka propada, o neka mu se zatre trag, što prije to bolje. 

Mezarje u Starom Selu ne služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti od 1950. jer tu odavno ne žive muslimani.  Neće nikad ni živjeti! Ovovremeni muslimani ovog kraja mogu poslužiti kao primjer odricanja od svoje baštine i povratka na didovinu. Stoga, neopravdan je strah gospođe Aničić po tom pitanju.

Uz to, postoje dva harema u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu u koja se kopaju i oni što su ostali u Varcaru, a i neki koji su ga za života morali napustiti, najčešće zbog srpskog fizičkog i duhovnog terora, urbicida i genocida. (Islamska zajednica ima geslo – prvo pare, preko 1.000 KM, pa onda dozvola za ukop!

Činjenica koju načelnica Opštine Divna Aničić zanemaruje je kako Islamska zajednica nije tražila mezarje za obavljanje pogrebnih djelatnosti – dženaza, iz prostog razloga što u Starom Selu ne živi ni jedan musliman.  Za to je kriva agrarna reforma iz 1918., paljevine i pljačke srpskih ustanika, rušenja Kulenovića kule, prepuštanje zubu vremena mezara i nišana, džamije, objekata orijentalne bosanske arhitekture, prelaskom zemljišnih posjeda u ruke Srba srpske Opšine Mrkonjić-Grad, stopostotnom izmejnom etničke strukture stanovništva.

Vratimo se Obavještenju!

Navođenje zakona koji tretira pitanje i ovog mezara kao komunalnog objekta za sahrane u najmanju ruku je smiješno kao providan pokušaj opravdanja odbijenice pozivanjem na zakon. 

Općina Mrkonjić-Grad se oglušila na ponovljeni, službeno protokolirani zahtjev nekoliko stotina građana za preimenovanje makar nekoliko ulica srbijanskih mitoloških junaka poput Rđe Zlopogeće, Majke Jugovića, četnika Drenovića  – imenima bošnjačko-hrvatske povijesnih ličnosti koje je ovaj kraj izrodio, kako bi i povijest i kultura starosjeditelja bila makar zehru zastupljena. Načelnica ni mukajet. Muslimani jednostavano nisu nikad ni postojali. Srpska Općina Mrkonjić-Grad ima svoju slavu, slave imaju i škole, i elektro-privreda, mural Kralja Petra je zidu na jednoj raskrsnici, srpskom kralju (koji nema veze sa poviješu grada)  je na sred Kolobare, na vakufkoj zemlji…, ali nigdje ni traga makar Mustafi-agi utemeljitelju grada. Glavni Mustafa-agin spomenik, simbol, stožer oko kojeg s erazvijao grad, Džamiju, su poravnali, ostalima nema ni traga, a na ruševinama Džamije napravili deponiju smeća.

Mustafu-agu, iako mu je djed bio musliman, Bošnjak, svojatali su kao Srbina!

Ruski ambasador-špijun Giljferding bilježi polovinom 18. stoljeća  tek šest prvoslavnih kuća u gradu. (To su kuće i danas čestitih Srba, starosjedilaca!)

Od 2.000 muslimanskoh kuća, koje bilježi putopisac Evlija Čelebija stoljeće ranije, danas se na prste mogu prebrojati. 

Dom zdravlja nosi ime “Dr. Jovan Rašković” pokraj toliko zaslužnih lokalnih doktora. Haj, neka ne daju ime makar i sokačiću po nekom Bošnjaku ili Hrvatu,  ali neka dadnu po dr. Juliusu Grinfeldu, on je zadužio ovaj kraj. (Dodik ima dostove među viskom izraelskim ličnostima, ali eto zaboravljaju dr. Grinfelda! Ne mere ga zapasti od Rđe Zlopogleđe, onog pjandure i balvanaša Raškovića koji je svojom bolesnom politikom prouzrokovao nesreću i nestanak krajiških Srba!)

Gospođa Načelnica navodi, sve pozivajući se na zakon, kako se tražena parcela – muslimansko mezarje – ne može koristiti u pogrebne svrhe jer je to groblje staro, a00 se u njemu ne vrši ukop zadnjih 90 godina.

To je izmišljotina!

Pa da i jeste tačana brojka od 90 godina, to nije uopće razlog za odbijanje zahtjeva za korištenjem i čuvanjem mezara. Istina je kako se ukop u tom mezarju ne vrši od 1950. To tvrdi dr. Kulenović u spomenutom radu o Starom Selu, znači zadnjih 70 godina!

Dr. Salih Kulenović: “Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.”

(Tu je, među ostalim, i posjed Muharema Krivdića, ustvrdio je nedavno njegov unuk Asim Krivdić.)

Ibid: Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

Ibid, citat: [14] U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu. Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje.” Kraj citata.

Gospođa načelnica Opštine Mrkonjić-Grad, Divna Aničić, koja je vlasnik mezarja u Starom Selu, ne drži se teme, polupala je namjerno lončiće kako bi opravdala svoju arogantnost i pakost.

Sporno muslimansko greblje – to jeste mezarje – neće biti buduće mjesto ukopa niti smiraja muslimana. Niko neće poželjeti sahraniti nekoga svoga u mezar koji je tako zapušten i koji bi uskoro mogao biti zatrt! teško, da je i u očuvanom stanju.

Muslimani su poumrli, protjerani pred barbarima i paliteljima, ostavili kosti u muhadžirluku, ispalili se na Mars, protjerali se u Europu ili Ameriku, neće će se vratiti…  U Starom Selu nema selameta. Ali, tamo je njihovo mezarje kao dokaz da ih je tu nekad bilo! Mezarje je i u ovom slučaju matična knjiga muslimana. Tu matičnu knjigu Načelnica bi da uništi i tako nastavi tradiciju zatiranja svega muslimanskog

Nije li Spomen-dom ZAVNOBiH-a izgrađen na mezaru na Mečetu, kao i “baraćka” zgrada na ruševinama džamije koju su komunisti prvo pretvorili u skladište građevinskog materijala? Nije li u mjestu Kula (sic!) gdje je bio begovski čardak Bahitijarevića, nestalo bilo kakovog traga i kule  muslimana! Ostalo je ime, čudi me da ga nisu promjenili u Srpsku kula, ili Obilića kulu. Ili, Kula Rđe Zlopogleđe. U Kuli odavno nema muslimanskog uha, mogli su.

Nakada su muslimani živjeli u Podrašnii, Sitnici, Bočcu…

Gdje je bočačka džamija? Gdje su bočački muslimani?  Obitelji Dizdara i Kapetanovića su poklane, a koljaču Lazaru Tešanoviću, četničkom vojvodi, današnji Srbi su ispavili spomenik. Ubijenim Dizdarima i Kapetanovićima spomen-obilježje je srušeno. Ko koristi posjed Dizdara i Kapetanovića? Čija je tvrđava, lokalitet srušene džamije? To bi gospođa Divna Aničić morala znati!

Desetci žitelja Trnova stradali su od četničkog noža i paljevine. Koliko se sjećam, odbijen je zahtjev da se ogradi tamošnji mezar.

Nekada su se bezi, po tvrdnji današnjih mješatana Kule (Srba,) u akšam, za tiha vremena, međuosobno dozivali sa bezima u Starom Selu. (Vazdušna linija od Kule do Starog Sela je oko pet kilometara.) Ne samo da su nestali velikoposjednici bezi čija je zemlja oteta i poklonjena “onima koji je obrađuju,” nego je iskorijenjeno i svako muslimansko sirotinjsko ime, porušen mesdžid, džamija, a imovina oteta, 1992. uz muhur četničkih vlasti.

Uveden je i novi zakon, po kojemu muslimani ne mogu na rukama nositi svoje umrle od kuće do džamije, i od džamije do mezara! Ukinuta je tradicija stara 400 godina odavanja počasti umrlima nošenjem na rukama. Valjda da džennaza ne bi smetala srpskom saobraćaju  i da bi nazor uvedena u ovdašnju tradiciji “voženja” mrtvih do groblja. Volovska kola i opanke, novograđani su zamijenili skpocijenim autima i lakiranim cipelama.

Bodu u srpske oči i zadaju bol u srcu i mozgu ostaci Kule, Džamije, nekoliko nišana. Sve to treba porušiti i poraavnati.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

Da je načelnica Divna Aničić pozitivno odgovorila na zahtjev IZ, onda bi dokazala da ona i sama nije dio srpske politike zatiranja svega bošnjačkog kako bi se izgradio lažni mit o Srbima kao većinskim vlasnicima nad zemljom i na području Opštine Mrkonjić-Grad. Mezari, kule, toponimi sa muslimanskim predznakom mogu nanijeti duhovnu bol Srbima… Tako je nestao i stari originalni naziv Varcar Vakuf, a i Varcarani.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

Devastacija mezarja iz XVIII vijeka nastavljena je sve do danas. I bez naučnog rada koji to potvrđuje, to je vidljivo svakome ko živi, ili ko kroči nakratko u Staro Selo, a ima zehru znanja o tom starinskom muslimanskom lokalitetu uz nekropolu stećaka.

Citat: “Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.” Kraj citata.

Dalje, ibid: “Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena. Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.”

Zaključak: Načelnica Opštine Mrkonjić-Grad poručila je svojim potpisom na Obavještenje – odbijenicu zahtjeva Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad za ustupanje mezarja u Starom Selu IZ čime je postupila mimo logike, ali po pravilima srpske hegemonističke i agresivne politike uništenja svega što je muslimansko – bošnjačko. Ta barbarska politika presuđena je i odlukom Doma za ljudska prava BiH koji je presudio da je srpska vast u Mrkonjić-Gradu pogazila prava muslimana na slobodu vjeroispovijesti.

Načelnica Divna Aničić ne dozvoljava u ime zakona (sic!) da se spasi i sačuva muslimansko mezarje u Starom Selu  koje je u srpskom posjedu i propada, jer ako se ne uništi, dokaz je to da su u Starom Selu živjeli i u mezarje kopani muslimani.

To mezarje u Starom Selu nalazi se u blizini srednjovjekovne nekropole stećaka. Dr Salih Kulenović navodi:  “Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

“I ispod stećaka i ispod nišana leže isti ljudi ove zemlje, leže doslovno naši preci… Bošnjaci nisu neki strani, tuđinski, anadolijski, azijatski, istočnjački element, ili istočnjački i osmanlijski ostatak u ovoj zemlji, nego su Bošnjaci stari bosanski i stari evropski narod… na osnovu onoga što su neupitni tragovi njihova postojanja, života i smrti bosanskih i bošnjačkih ljudi na ovoj našoj jedinoj bosanskoj zemlji” rekao je dr Kordić na nedavnoj promociji knjige r. Ibrahima Pašića: “Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini.”

U makar u 170 slučajeva u Bosni nauka je dokazala kako su prelaskom na Islam Bošnjaci – muslimani nastavili sahranjivati svoje umrle u mezarevima u blizini nekorpola stećaka, blizu didu, pramdidu, precima. Nisu se odrekli svojih “inovjernih” predaka, svojih korijena, nisu staru vjeru ni vrijeđali ni osporavali, jer bi tako osporili sebe.

Prirodna je želja insanska poslije smrti biti “blizu dida,” makar did bio doskora i bosanske krstijanske vjere. Vjere su se mijenjale, nisu ni bosanski Srbi koji su propagandom i potkupljivanjem ostali vjerni  “pradedovskoj veri” i postali Srbi, ostali vjerni bogu Perunu, pa se i dalje klanjaju drveću! Primili su pravoslavlje, pa su rušili sve što ih je podsjećalo na prijašnja vjerovanja u boga Peruna…. Stoga oni nemaju pravo spočitavati Bošnjacima – muslimanima da su izdali pradedovsku veru, pa ih za to treba pobiti, a njihove tragove uništiti. (I fra Ivan Frano Jukić – Slavoljub Bošnjak – će na jednom mjestu ustvrditi kako u Bosni ne postoje ni Srbi ni Srpski jezik, nego kako je ovdje sve po naški, bošnjački – bosanski. Na drugom mjestu će ružno pisati o “mehamdancima” kao poturčenjacima i njihovoj nikakvoj vjeri, a o “odžama kakvi su” zli i neuki, ne treba ni hartiju (artiju) trošiti. Piše Jukić; to je sve zbog pohlepe poturčenjaka da sačuvaju imanja i položaje. Boga mi, kao da su bosanski Hrvati oduvijek bili Hrvati – niti su se poklonili Papi, pa pogazili pradjedovsku vjeru krstijansku apostolsku vjeru zamijenili katoličanstvom, da bi sačuvali imetke u vremenu kada se (da li baš zbog toga) počinje kruniti veliko bosansko Kraljevstvo, da bi ga dijelom pokalitočenog zauzeli Turci, kojima su prišli pripadnici stare vjere i postali “poturčenjaci.”)

Zaključak:  I Skupština Opštine i IZ Mrkonjić-Grada trebale bi zajednički tražiti od Komisije za očuvanje kulturno-historijske baštine BiH da starai kompleks sa ostacima mezara, džamije, kule u Starom Selu proglasi državnom, nacionalnom baštinom, da konzervira ili revitalizira neke objekte i sve sačuva od devastacije i nestanka. 

U svakom slučaju, ne smije se prepustiti baštinu Starog Sela da propada i nestaje, ma u čijem posjedu se ona nalazila, važna je briga o njoj i njeno čuvanje za buduće generacije kao dokaz da s nama nije ni nastao svijet, a neće ni nestati.

Birtije, butici, mesnica – Restoran “SRBIJA” na Dedića mezaru u Varcar Vakufu

Samo, neka to ne bude kao sa vakufima, pa i Varcarskim koji se sveo na fildžan, pa ga Divna Aničić iz svog ureda podignutog na vakufskoj zemlji, može zaokružiti jdnim pogledom sa svoga visokog pendžera, diviti spomeniku Kralju Petru također ispravljenom na vakufskoj zemlji. Dvadestak metara od njena pendžera je (porušena srpskim minerima) Kizlar-agina džamija i Ured Medžlisa Islamske zajednice; sve je to podignuto na Vakufu Mustafe-age koji se ne može ni otuđiti ni prodati, jer je opće dobro. Tu je i devastiani i otuđeni dio Dedića mezara uz Mustafa-ginu džamiju koja niče iz pepela u na čijim temeljima rički hodža psuje kao kočijaš. Otimačinom dijela mezara, Srbi su uz dozvolu srpskih vlasti podigli birtije, trgovine, mesnice, restorane, a jedan od njih nosi naziv “Srbija.”

Islamska zajednica se zadovoljila simboličnom krijom za te objekte bespravno podignte na mazaru, umjesto da uporno traži da se ti objeti uklone. Ne zahtijeva, iako ima presudu Doma za ljudskog prava za to, da Općina načelnice Divne Aničić obnovi srušenu džamiju, šadrvan…

Dati vakufsko na čuvanje, zaštitu i brigu Komisiji – Zavodu za zaštitu spomenika povijesti i kulture – kako ne bi i sa fildžanom preostalog Mustafa-aginog vakufa  bilo kao sa mezarjem Hadži-Babinog Vakufa u Banjoj Luci kojeg je IZ prodala jednom srpskom tajkunu da bi gradio stambene zgrade.  Hodže su uvijek gladne para.

Neka ne bude kao sa mezarem u Obrcima u kojem su pokopani varcarski muslimani koje su četnici na bigajri hak pobili u Oborcima u septembru 1995. za koji rički nazovi hodža Mufid Haskić u čije ime mutevelija kupi pare od džematlija, a Huskić ih strpa u džep džubeta, umjesto da malo odvoji i da i onima koji su mezar očistili pred Mevlud.

Svjedok sam kako  je na jednom od Mevluda na tom mezaru mutevelija džemata Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) skupljao novac od prisutnih i za održavanje i čišćenje tog mezara.

Tada mi je prišao Mirsad Kaharević i u kameru izjavio da su hodža i mutevelija pokupili  pare, strapali ih u džep i napustili mezar ne plativši njemu i još jednom radniku za posao čišćenja mezara, iako su njih dvojica tražili obećanu naknadu. O Bajramu u sred ljeta, iako uvijek IZ uvijek ima novac donatora za kosidbu, ne može se proći kroz mezar od visoke i guste travujine.