"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Danas je na mezaru u Oborcima bio mevlud dušama dvadest i četvorice muslimana Bošnjaka koje su četnici – uz još četiri katolika Hrvata – strijeljali u Oborcima na današnji dan prije dvadest godina.
Dvadeset i devetoro naših sugrađana bili su čitav rat četničko roblje; odvođeni su na kuluk na najteže radove, kopali četnicima rovove na prvim borbenim linijama; dan prije nego su borci Armije Republike BiH – oslobodili Komar i Oborce na putu ka Donjem Vakufu – četnici su ih u grupama izveli iz zgrade bivše zgrade Željezničke stanice i strijeljali preko puta u školskom dvorištu.
Spasio jedino Mehmed HEREMIĆ.
TANASIĆ i Tihomir BOROJA, obojica iz Donjeg Vakufa, poubijali su te fine ljude. Iskasapili ih.
„Te slike kako ih odvode stalno su mi pred očima,“ prosjećao se mjesec dana kasnije sa suzama u očima Mehmed HEREMIĆ. Četnici su mu ubila brata Adema, rođake, prijatelje, poznanike…
„Kao da su birali najbolje među nama,“ kaže dr. Zahid HALIDOVIĆ.
Pokraj nišana sina Kemala Ćane sjedi njegova majka. Plače.
Zna se ime četničke jedinice kojoj su pripadala dvojica krvnika, Nenad TANASIĆ i Tihomir BOROJA. Oborci su bili u zoni odgovornosti Prvog krajiškog korpusta tzv. Vojske tzv. RS. Zna se ko je zapovijedao ovim Korpusom, moraju se znati i nalogodavci koji su naredili stijeljanje nedužnih ljudi. Moraju se znati i oni u Mrkonjić-Gradu koji su mobilizirali ove ljude, moraju se znati oni koji su ih čuvali, pa ostavili ubojicama da ih pobiju. Ali, pravde još nema, davedeset godina poslije zločina.
Tužilaštvo i Sud BiH još nisu priveli pravdi odgovorne za ovaj zločin – kako ubojice, tako i nalogodavce.
Kad Dodik referendumom pritisne Bakira Izetbegovića i ostale srbalije za ustupke u radu Tužilaštva i Suda dejtonske nakarade, ovakvi i slični srpski zločini neće nikad biti kažnjeni. Udarnički se radi na izjedančavanju katila i žrtve.
Dio najbliže rodbine nekih ubijenih – šuti.
Raza Heremić, kojoj su ubili supruga Adema, kao i Aiša Dedić, kojoj su ubili supruga Mehmeda, te još nekolicina rodbine – uzaludno su odlazili u Sud u Sarajevu, zvali su telefonom čak i u petak 11. septembra ove godine, ali odgovor je uvijek isti – zločin u Oborcima još nije došao na red.
Smajo Kaharević, kojemu su četnici strijeljali brata Fejzulaha, kaže da su srpske vlasti kupile parama šutnju dijela najbliže rodbine pojedinih ubijenih. Tu izjavu mi je dao u kameru, a video snimci će vjerovatno biti objavljeni za desetak dana na MTV Igman.
I Vahid Gačić, koji je kod Suda inzistirao da se zločin kazni, podastirao dokazni materijal, digao je ruke od svega.
Za današnji mevlud saznao sam slučajno, prekinuo odmor na moru, i došao.
Pred zgradom stare Željezničke stanice u Oborcima, u kojoj su bili smješteni naši sugrađani, i iz koje su izvedeni u grupama i strijeljani, sreo sam lokalnog imama koji stanuje u prizemlju te zgrade. Kaže da ga nije niko zvao danas na mezar i učenje na Mavludu, a nepozvanom je mjesto iza vrata.
Pokraj zgrade bivše Željezničke stanice, posljednje životne stanice naših sugrađana, izgrađena je lijepa nova džamija.
U obližnjem školskom dvorištu u kojem su strijeljani naši sugrađani nema nikakovog spomen-obilježja. Jedan od hodža na mevludu – inače potpredsjednik Saveza logoraša BiH obećao je na Mavludu da će spomenik biti podignut, pare su osigurane. Kaže da je pravo mjesto spomeniku nevino poubijanih tamo gdje je potekla njihova nevina krv.
Mufid Huskić, koji me psovao kao koćijaš na gradailištu Mustafa-agine džamije, koji mi je branio snimati džennazu Nezira Vojnikovića, i danas je tražio od rodbine poubijanih da ne snimam Mevlud. Učio je i vazio, nisam mu smetao; obavijestio je prisutne kako će mutevelija pokupiti novčane priloge za održavanje mezara.
Po završetku Mevluda razgovarao sam sa dr. Zahodom Halidovićem. Prekinuo je razgovor sa mnom, pozvao Muteveliju koji je potom prišao sa smotkom novćanica u ruci.
Doktor je dao prilog. Mene Mutevelija nije ni pogledao.
Malo kasnije, dotrača Mirsad Kaharević zvani Brija, baš kad sam razgovarao sa Razom Heremić. Kaže:
„Imam vijest za te!“
Uzbuđenim glasom kaže:
„Očistio sam mezar, znaju oni to. Trebali su mi platiti štogod od skupljenih para, tražio sam, ali ne dadoše. Sakupljene pare Mutevelija predade hodži (Huskiću, op. I.H.) i on ih strpa u svoj džep, pa odoše, a ja ostadoh gledajući!“
(I za ovo postoji orginalan video zapis.)
„I danas kao da čujem i vidim kako ih odvode. Te me slike stalno progone,“ rekao mi je mjesec dana nakon ovog maskara jedini preživjeli Mehmed Heremić.
Progone ga i danas.
I meni ne daju mira te fotografije izmasakriranih i iskaspljenih mojih sugrađana. Prizor je toliko užasan, da su bile zabranjene za objavljivanje. Tek nedavno je Savez logoraša uspio proturiti jednu ili dvije fotografije kao izložbene eksponate.
Nakažnjeni zločin se ponavlja.
Ovaj u Oborcima ponavlja se evo već dvadeset godina – nad onima koji su strijeljani od četničke nekažnjene ruke – i nad onima koji ih iskreno žale!
Kad je završen Mevlud, svi su se prisutni brzo rasuli. Dok sam se spremao snimiti još koji kadar na Mezaru, stigoše Braco i Azra Đukić.
Bilo je tačno jedan popodne,
“Nigdje nikog!” čudi se Azra.
“Bio Mevlud!”
“Pa zar nije u zakazan u podne?”
“Nije, nego u 12 sati,”
“Samo u nas podne nije u 12,” kaže Azra.
Malo kasnije vidim je kao ide od nišana do nišana i uči El Fatihu, za svakog nevino ubijenog.
Rahmet i pokoj dušama svih nevino poubijanih u Oborcima! Neka Pravda stigne zločince i na ovom i na Onom Svijetu! Amin!
*Potvrđena optužnica Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću koji će odgovarati za ubojstvo troje zarobljenika srpske narodnosti. Niko, međutim ne odgovara za strijeljanje 29 građana Mrkonjić-Grada – spasio se samo Mehmed Heremić – koje su s četnici prije dvadeset godina pobili u Oborcima kod Donjeg Vakufa *
Naser Orić, komandant obrane Srebrenice: politički motivirane optužbe i hapšenje, potvrda optužnice po hitnom postupku: Ni 20 godina nakon masakra, nema pravde za 28 strijeljanih civila iz Mrkonjić-Grada koje su četnici masakrirali u Oborcima 13. septembra 1995.
Današnja novinska vijest o potvrđivanju optužnice glasi: “Naser Orić i Sabahudin Muhić se terete da su tokom 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac, počinili ubistvo tri zarobljenika srpske nacionalnosti. Optuženi se terete za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.”
***
Politika, u ovom slučaju stranka SDA – ima najveće zasluge upliva u sudske poslove – ne samo u hapšenju Nasera Orića, i ne samo za izjednačavanje genocidne RS i njene vojske sa RBiH i ARBiH, već i stavljanje u potčinjeni položaj žrtava četničkog terora u odnosu na katile.
Četnilki zločini se ne procesuiraju kako bi se izjednačile sve “strane u sukobu”, kako bi bio proglašen građanski rat, kako bi državna teritorija bila podijijeljena na tri fašističke državice.
Pokušaću sada u kratkim crtama, na samo slučaju Orića, i masakra 28 civila iz Mrkonjić-Grada – dokazati kako politika vlada sudstvom.
Milorad Dodik – Po svaku cijenu ne samo umanjiti četnički zločin, nego predstaviti Srbe kao muslimanske žertve i pored dokazanog genocida: Raspisuje referednum kako bi prikrio i zločin u Oborcima, a na ruku mu ide i bošnjačko vodstvo, Tužilaštvo, Sud…
Neposredno pred obilježavanje 20. godina genocida u Srebrenici, u Švicarskoj je na zahtjev Srbije, po nevažećoj međunarodnoj potjernici, uhapšen Naser Orić pod optužbom koje mu Tužilaštvo i Sud BiH danas stavljaju na teret.
Pod pritiskom javnosti, i uz dogovor politike dejtonske BiH i Srbije, Orić je pušten iz švicarskog zatvora, ali je po dolasku na Aerodrom Sarajevo uhapšen pa ispitan, te oslobađen, ali uz stroge uvjete zabrane slobode kretanja. Komandantu obrane Srebrenice, u kojoj su četnici najveći zločin u Europi nakon II svjetskog rata, zabranjeno je prisustvovanja obilježavanju godišnjice genocida. Politika dejtosnke BiH obećala je Dodiku i Vučiću hitno procesuiranje Orića.
Bakir Izetbegović i Ćamil Duraković su mjesecima nagovarali Vučića da dođe u Srebrenicu. Dorbodošlica u Srebrenici mu je priređena nakon što je Srbija uz pomoć Rusije u UN-u oborila prijedlog britanske rezolucije o genocidu u Srebrenici. .
Srbija i RS – obje genocidne – uknjižile su političke poene predstavljajući se kao žrtve zločina ARBiH – odnosno “muslimanske strane” nad nedužnim Srbima.
Umjesto komandanta obrane Srebrenice, Nasera Orića, u Potočare je stigao premijer Srbije Vučić, inače zadrti četnik po ideologiji.
Hatidža Mehmedović, kojoj su četnici pobili familiju, zakitila je Vučića Cvijetom Srebrenice. I ona je politički izmanipulirana i nagovorena na ovaj sramni i ponižavajući čin.
Četnički vojvoda Vučić: Mesto: Beograd Datum: 26.05.2007 Dogadjaj: poslanici i aktivisti Srpske radikalne stranke lepili su plakate sa natpisom Bulevar Ratka Mladića (B92)
Srbijanske tajne službe su inscenirale napad na Vučića, a potom je uslijedilo izvinjenje članova Predsjedništva dejtonske nakarade. Ubrzo su zdimili u Beograd na noge Vučiću gdje su mu se javno izvinjavali zbog onog što mu se – iako neželjenom gostu – dogodilo u Srebrenici.
Srbija je tako uknjižila još nekoliko političkih poena, a Bošnjaci kao narod šutke su podnijeli gaženje njihova dostojanstva, baš od strane SDA; u svijetu se govorilo se o četniku Vučiću kao heroju, mirotvorcu, muslimanskoj žrtvi.
O deset hiljada četničkih žrtava u Srebrenici i stotinu hiljada širom Bosne – niko tada nije govorio. Genocid u Srebrenici četnici su još jednom poentirali na račun žrtve, i to zaslugom bošnjačke politike.
Procesuiranje Orića zahtijevao je Dodik. Udovoljeno mu je.
U međuvremenu Dodik je potvrdio na Ustavnom sudu tzv. RS svoju skupštinsku Odluku o raspisivanju referenduma o bh-pravosuđu pod optužbom da ono sudi samo Srbima.
Činjenica je da su Srbi počinili 90 posto zločina u RBiH, a ostalo Bošnjaci i Hrvati. Normalno je da je među optuženima i osuđenima nalaze najviše Srbi. Niko ne treba biti privilegovan, niti izuzet.
Oriću i Muhiću se sudi za tri žrtve.
Međutim, kada su u pitanju bošnjačke i hrvatske žrtve, u ovom slučaju 28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada (ustvari 29, jedan se spasio…) od zločinačke četničke ruke u Oborcima, ni davedset godina poslije, niko nije osuđen.
Evo šta o tom zločinu piše u Wikipediji:
“Masakr u Oborcima
Masakr u Oborcima kod Donjeg Vakufa se dogodio 13. septembra 1995[1][2][3]. godine kada su pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS, ubili 28 ljudi iz Mrkonjić Grada, od kojih su 24 bili Bošnjaci, a 4 Hrvati.
Radi se o ljudima koje su srpske snage ranije uhapsile, a nakon toga ih prisiljavale da kopaju rovove po raznim mjestima: Mrkonjić Gradu, Trijebovu, Manjači, Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu itd. Masakr se dogodio neposredno prije povlačenja Vojske RS iz Donjeg Vakufa, nakon što su ljudi izvedeni iz Željezničke stanice u Oborcima i strijeljani.” Kraj citata iz Wikipedije.
Spasio jedino Mehmed Heremić; kada su svoje robove u grupama od po četiri -pet četnici izvodili na strijeljanje, Heremić je ugrabio priliku i šumgnuo u podrum zgrade, zavukao se u neku cijev i spasio.
Štampa je dosta pisala o ovom teškom zločinu, pa i na dvanaestu godišnjicu davne 2007.
U tekstu kojeg objavljuje njemački Deutsche Welle – navedena je i izjava glasnogovornika Tužilaštva BiH Borisa Grubišića koji ni 12 godina poslije zločina ne zna koliko je civila strijeljano u Oborcima, a kamo li da je Sud nekoga kaznio!!! Kako ondam tako i danas!
U tekstu DW stoji:
“U Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona novinarima je rečeno kako se ovaj predmet nalazi u Odjelu za ratne zločine Tužilštva BiH, što nam je potvrdio i portparol Boris Grubešić.
Citat: «Dakle. u Tužiteljstvu BiH postoji predmet koji se odnosi na zločin na lokalitetu Oborci iz septembra 1995. godine. U tom predmetu donesena je naredba za sprovođenje istrage i Tužiteljstvo radi na prikupljanju dokaza, informacija i saznanja o tim događajima. Kada se govori o ratnom zločinu u selu Oborci, bitno je naglasiti da se radi o ubojstvu oko 20 žrtava hrvatske i bošnjačke nacionalnosti koji su bili pripadnici radnog voda, a na to područije dovedeni su iz općine Mrkonjić Grad.” Kraj citata.
13. septembra 2015. dakle u narednu nedjelju, navršiće se dvadeset godina od ovog genocidnog zločina.
Ni do danas počinitelji nisu kažnjeni.
Očito je kako Tužilaštvo i Sud dejtonske BiH ima prečeg posla. Zato su nekažnjene osobe koje su u Oborcima počinile ubojstvo 28 civila Mrkonjić-Grada, ali se progone dvojica branilaca Srebrenice koji su osumnjičeni za obojstvo tri lica; jezikom matematike, skoro deset puta manje od pobijenih u Oborcima.
Goran Salihović, glavni tužilac – Politika i tuži i sudi
Od početka ove godine pa do danas, poslao sam na adresu glavnog Tužitelja Tužilaštva BiH Gorana Salihovića desetine pisama u kojem sam ga podsjećao na ovaj teški nekažnjeni zločin i molio da najzad i Tužilaštvo i Sud BiH kazne one koji su naredili i izvršili ovaj teški zločin. Slao sam mu video-svjedočenje jedinog preživjelog ovog masakra Mehmeda Heremića. Posljednje pismo sam poslao sam 9. augusta 2015. Između ostalog pisao sam:
Citat: “Ako ste Vi ravnodušni, ima li iko, g. Salihoviću, u tom Vašem Tužilaštvu ko nije ignorant ovog teškog ratnog zločina?
Ima li iko ko ne radi na politički zadanoj formuli jednakih krivica za sve – i za katile i za žrtve!
Ima li iko ko ima zehru kulture pa da odgovori makar sa “sikter” na ova moja pisma koja neću prestati slati dok god ne pohvatate i po zasluzi ne kaznite zločince koji pobiše tolike nedužne moje fine sugrađane, civile, državljane države kojoj ste Vi glavni tužitelj. Ti moji sugrađani su godinama bili četničko poslušno roblje i besplatna radna snaga da bi na kraju bili strijeljani!
Kada će SIPA zakucati na vrata dr. Luke Čulića u Mrkonjić-Grada, gospodara života i smrti svih naših sugrađana pa i ovih koje je mobilizirao i poslao u Oborce da tamo budu strijeljani na bigajri hak? Kada će Tužilaštvo na čijem ste čelu uraditi dio svoga posla, a Sud dio svoga?
Dvadesta je godina od tog zločina, a niko prstom ne mrda da se počnitelji uhvate i kazne. Nakažnjeni zločin će se ponoviti. Četničke horde ponovno marširaju Bosnom, prijete novim Srebrenicama, a organi gonjenja, tužiteljstva i sudova šute.
Šaljem Vam iz dana u dan svjedočenje jedinog preživjelog ubojstva 28 mojih finih sugrađana, nikom krivih, poštenih mirnih građana, a Vi – niste u stanju reći ni jedno hvala za posao koji sam snimajući izjavu Mehmeda Heremića u Zenici, uradio još u oktobru 1995. Taj posao su morali uraditi organi gonjenja i suda, a niti su mukajet haman dvadeset godina. To je sramotno i uvredljvo, ponižavajuće i obeshrabrujuće.
Mehmed Heremić, jedini preživjeli genocida u Oborcima
Zašto primate plaću?
Želim na Vašem mjestu vidjeti sudiju, pravnika, tužitelja profesionalca koji će obavljati svoj posao stručno i korektno, nepristrasno i pošteno.
Želim najzad vidjeti tužitelja kojemu neće biti svejedno za pokolj dvadeset i osmero nedužnih građana.”
Ni na jedno od desetina pisama, nisam dobio ni riječi odgovora. Jer, Tužilac Goran Salihović očito ima prečeg posla – on goni po hitnom postupku, na politički mig – Nasera Orića. Ali, Dodiku to neće biti dovoljno…
I SDA koja je najveći krivac za ovakvu praksu Tužilaštva i Suda BiH jer je evo 25 godina na vlasti – ima prečeg posla. SDA protuustvano dijeli Bosnu, priznaje genocidnu RS i njeno sudstvuo, vlast koja ubija i progini povratnike; ne daj Bože da bi ona tražila da se ovaj masakr u Oborcima procesuira, a nalogodavci i izvršioci kazne.
SDA se zadevrala oko kažnjavanja Orića; B. Izetbegović je molio Vučića da on moli Dodika da Dodik odustane od referenduma o pravosuđu. Dodik – ni mukajet! Umjesto da zbog teških zločina, genocida, kršenja dejtonskog Sporazuma…, traži ukidanje RS, Bakir Izetbegović svim silama brani i čuva RS i Dodika i genocidni sistem.
U tom deveru, B. Izetbegović i SDA nisu u stanju formirati vlast, pa je on u ime SDA pozvao BPS da zajedno rješavaju pitanje atentata na gen. Sefera Halilovića, kako bi dobio partnera u BPS-u i najzad formirao vlast drskim pokušajem udara na sudstvo. B. Izetbegović bi da u stranački dogovor uvuče BPS i manipulacijom, zloupotrebom položaja i ovlasti – rješenje za teški zločin nađe mismo suda, za stranačkim pregovaračim stolom i političkoj trgovini u koju spada i cjelokupan rad dejtonskog tužilaštva i sudstva.
*** Danas je stigla vijest da se pola tuceta kandidata javilo na konkurs za novog direktora SIPE.
To mjesto je izgubio Goran Zubac – inače poznat po tome što je ubio Bošnjaka da bi isprobao novi pištolj, a nje se htio miješati u sprečavanje paljevine državnih zgrada. (Tužba Š. Mehmedovića kojom tereti Zupca za ubojstvo – kiseli se u nekoj ladici…)
Kandidat za novog šefa SIPA mora biti Srbin.
Niko ne bi imao ništa protiv, osim Dodika, zločinaca i kriminalaca, na sve tri strane, plus kriminalci iz tzv. narodnih manjina…, pod uvjetom da taj novi direktor nije po zanimanju Srbin, nego čovjek koji bi taj posao radio profesionalno.
A kako ga SIPA radi, neka posluži još jedan primjer na zločinu u Mrkonić-Gradu. Četnici su sredinom 1992. nezakonito pohapsili desetine civila i sproveli ih u logor na Manjaču. Među njima je bio i Josip Svetnović Baja. Njega je prvo istukao komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu Đuro Markoviić, a zatim je mučki ubijen u Klaonici u Podbrdu, ne stigavši na Manjaču. Vlasti su ovo ubojstvo dugo skrivale… Kada sam nedavno na osnovu dokumentacije pisao o tom nekažnjenom zločinu, sin ubijenog Josipa Svetinovića, Krunoslav, tražio je od mene da obustavim pisanje jer mu je, navodno, iz SIPE poručeno da to moje pisanje ometa istragu.
Prošlo je 23 godine od kako je Josip Svetinović ubijen na pravdi Boga. Po ovakvoj SIPI, Tužilaštvu i Sudu – proći će još toliko, a Bog zna hoće li iko biti kažnjen.
***
Svjedočenje jedinog preživjelog u Obricima Mehmeda Heremića je na ovom linku:
Ibrahim Halilović 