Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.
U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.
Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.
Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.
Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.
Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.
Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…
Potrpam strah koliko mogu i kako znam.
Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…
Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.
Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…
Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.
Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.
Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”
Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.
Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.
Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.
Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?
Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.
U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.
Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.
Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.
Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.
Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.
Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.
Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)
Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.
Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.
Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.
Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.
Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.
Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:
“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”
Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”
Ibrahim Halilović 