Kurspahić je preminuo od poslijedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata. Bio je u okruženju najmilijih.

Od posljedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata, u okruženju najmilijih, preminuo je Kemal Kurspahić, potvrdila je njegova porodica.

Kemal Kurspahić  bio je glavni urednik bosanskohercegovačkog dnevnika Oslobođenje, 1988-94. Oslobođenje je u prvoj godini njegovog mandata proglašeno za List godine u Jugoslaviji 1989.

Za svakodnevno izlaženje lista iz atomskog skloništa na prvoj liniji odbrane Sarajeva i održavanje u listu ideje vjerske i nacionalne tolerancije u najtežim ratnim vremenima Oslobođenje je pod Kurspahićevim vodstvom dobilo i neka od najprestižnijih priznanja u svjetskom novinarstvu: List godine u svijetu 1992. (BBC i Grenada TV u Velikoj Britaniji), Nagradu slobode u Skandinaviji; Saharovljevu Nagradu za ljudska prava Evropskog parlamenta; Nagradu Oscar Romero u Teksasu; Nagradu za savjesnost i integritet u novinarstvu Nieman Fondacije na Harvardu; Nagradu za dostignuća u novinarstvu IPS Servisa iz Rima – sve u 1993. – i brojna druga priznanja.

Kemal Kurspahić je i lično dobio prestižne svjetske nagrade:

 Urednik godine u svijetu 1993 (World Press Review – New York);

· Nagrada za hrabrost u novinarstvu 1992 (International Women’s Media Foundation – Washington, DC);

Nagrada za ljudska prava 1993 (Fondacija Bruno Krajski – Vienna, Austria);

· Heroj borbe za slobodu štampe 2000 (International Press Institute – Vienna, Austria);

· Nagradu Erhard Busek za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi (SEEMO – Vienna, Austria).

Kurspahić je u akademskoj 1994/95. godini bio Nieman Fellow na Harvard Univerzitetu, a u proljeće 1999. gostujući Clark Fellow na Cornell Univerzitetu. Predavao je i na drugim vodećim američkim univerzitetima i savjetovao mnogobrojne vodeće političare poput predsjednika Bill Clintona i u to doba senatora Joe Bidena, sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država. Zalagao se za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnu državu svih njenih građana bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo kakvu drugu pripadnost.

U Sjedinjenim Američkim Državama je objavio memoarsku knjigu As Long As Sarajevo Exists/Sve dok Sarajevo postoji (Pamphleteer’s Press, 1997) i Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace (US Institute of Peace Press, 2003). Ova knjiga je objavljena i u Sarajevu i Beogradu pod naslovom: Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru (Media Centar – Sarajevo, 2003, i Dan Graf – Beograd, 2004). U Sarajevu su štampane još dvije njegove knjige: Bijela kuća (Oslobođenje, 1984) i Pisma iz rata (Ideje, 1992). Objavljivao je komentare u najvećim svjetskim listovima uključujući The New York Times, The Washington Post, The Los Angeles Times, International Herald Tribune, Die Zeit, Dagens nyheter, Politiken i druge.

U Americi je radio i kao vodeći urednik lanca nedjeljnih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirisao mnogobrojne mlade novinare i dobio mnoštvo nagrada izdavača novina države Virdžinija, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane.

Od ljeta 2001. do ljeta 2006. radio je u međunarodnoj diplomatiji, najprije kao predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i organizovanog kriminala u Beču a zatim kao predstavnik te agencije za karipski region sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija.

Oženjen je Vesnom Kurspahić i imaju dva sina, Tarika i Mirzu, kao i četvero unučadi.

(Oslobođenje.ba)

***

UČIO SAM O NOVINARSTVO OD KURSPAHIĆA

Kemala Kurspahića sam upoznao kada je bio dopisnik “Oslobođenja” iz Jajca. Svojim napisaima “pokrivao” je i područje Općine Mrkonjić-Grad u kojem je i rođen.

U naš grad je obično dolazio sa Hidajetom Zjajom, tadašnjim dopisnikom TV Sarajevo iz Jajca. Tada sam radio kao referent za informiranje pri Skupštini Općine Mrkonjić-Grad i po prirodi posla družio se sa obojcom. Često smo zajedno nalazili i određivali teme, njih dvojica za svoje novinske kuće, ja kao honorarni dopisnik banjalučkog “Glasa,” Radio Banje Luke, “Večernjeg lista.” Postao sam i honorarni dopisnik “Oslobođenja.”

Rahmetli Kemal Kurspahić je uvijek imao sjajnih ideja kako oplemeniti običnu vijest, učniti je zanimljivom. Bio je vrlo vješt i snalažljiv, brzo je logički zaključivao. Prema sugovornicima odnosio se korektno i sa poštovanjem, ali nikad ne krijući istinu; svoje mišljenje bi na osnovu logičkog zaključka iznosio sugovniku ili nama kolegama, a zatim i javno u listu “Oslobođenje.” Od Kemala Kurspahića se zaista imalo šta naučiti o novinarstkom zanatu i ja se s ponosom sjećam svoga učitelja na terenu, koji mi kasnije često redigovao tekstove u Redakciji “Oslobođenja.”

Mislim da je vjerovao u mene kao budućeg novinara. To zaključujem i po činjenici da mi u “Oslobođenju” u kojem je isprva bio jedan od vodećih novinara i reportera, a kasnije i gavni urednik, vrsni analitičar i komentator, nisu bajatli testovi ili bacani u korpu, te da su moji izvještaji, reportaže i osvrti nalazili svoje odgovarajuće i istaknuto mjesto u “Oslobođenju.”

Kada je Tito posjećivao naš grad, šef ekipe izvještača “Oslobođenja” bio je Kemal Kurspahić.

Mada nisam napisao puno riječi u tom izvještaju koji je objavljen na prvoj stranici “Oslobođenja,” a budući da sam bio honorarni dopisnik lista, Kemal Kurspahić je potpisao i mene. Nikada se nisam kitio tuiđm perjem, ali Kemal Kurspahić me zakitio svojim i tako mi odao priznanje za moj dotadašnji dopisnički rad ne izostavljajući moje ime na izvještaju o posjeti Tita. To je bila velika čast za me jer nije svako mogao makar i simbolično biti u ekipi koja je izvještavala o Titu.

Sječam se da mi je Kemal Kurspahić javno priznao i moj rad na TV Sarajevo. U izdanju “Oslobođenja” je izlazila i sedmična revija sa radio i TV programom, te tekstovima, komentarima i osvrtima o radio i TV emisijama, najavama, napisima o TV vodteljima, novinarima… Jednim napisaom pod naslovom “Kad ekranom potočić žubori,” Kemal Kurspahić se osvrnuo i na moj rad na TV Sarajevo. I to mi je bilo veliko priznanje i podstrek.

Kada su četnici u Mrkonjiću, Šipovu i Bosni digli svoje čupave glave i nasrnuli na naš miran život, Jugoslaviju i SRBiH, postao sam im trn u oku jer sam javno prokazivao njihove zle namjere, Dotadašnji zadarti komunisti, čanovi Komteta, prikriveni četnici, preobrazivši se u četnike. Izmišljalli su laži i objede na moj račun i slali ih redakcijama kojie su odbijale objaviti te opasne verbalne napade na me jer one nisu sadžavale demantij činjenica koje sam objavljivao, nego niske i prostačke napade na me. Jednu je delegaciju četnika predvodio Stevan Stojičić koji se u Komitetu kasnije žalio kako je danima opsijedo redakcije u Sarajevu, piso “Politici” da objave njihove splačine. Izmolio je Kemala Kurspahića i on je objavio u “Oslobođenju” njihov sepet laži. U telefonskom razgovoru zamjerio sam mu. Pružio mi je priliku za opširan odgovor četnicima, ali i danas osjećam gorak okus toga njegovog postupka. Nakon moga odgovora u “Oslobođenju,” gdje sam argumentirano pobio njihove laži, četnici su propagirali i zahtijevali neplaćanje RTV pretplate…

Tužan sam na vijest o smrti Kemala Kurspahića, barda i doajena bh i svjetskog novinarstva, i moga učitelja. Ljubio je istinu i iskrenost, bio je humanista, borac za ljudska prava, za Bosnu kakvu smo nekada zajedno živjeli. Bio je veliki profesionalac, znalac i zaljublejnik u novinarstvo. Iza Kemala Kusrpahića ostaje njegovo veliko djelo, generacije novinara kojima je bio učitelj i mentor, uzor. U mojoj duši je velika tuga, ali i ponos što sam izbliza upoznao Kemala Kurspahića koji iza sebe ostavlja veliki biljeg i kao čovjek, i kao novinar svjetskoga glasa i moj učitelj!

Poštovanje!

Rahmet!

“Skupština KS / Sarajevo bi uskoro moglo dobiti ulicu Billa Clintona

13. 09. 2021. u 22:46:00 Radiosarajevo.ba

Haris Zahiragić, SDA zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo predložio je da glavni bh. grad dobije ulicu Billa Clintona, nekadašnjeg predsjednika SAD i velikog prijatelja BiH.

Njegova inicijativa odnosi se na to da se ulica Put života ili dio te ulice preimenuje u u ulicu Bulevar Billa Clintona ili da se doda ime ovog predsjednika.

Clinton je bio predsjednik SAD-a od 1993. do 2001. godine, i u vrijeme sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH.

On je bio i jedan od govornika na svečanoj ceremoniji povodom 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma.

“Još žalim što nam je trebalo toliko vremena da ujedinimo sve prijatelje Bosne kako bi se spriječilo ubijanje i što je trebao da se desi užasan genocid u Srebrenici kako bi potakli sve članice NATO-a na djelovanje”, kazao je Clinton, dodavši da je danas više zahvalan što je održao mir koji je dogovoren u Daytonu.

Kako je tada poručio, dok se borimo sa trenutnim izazovima, ne smijemo zaboraviti postignuće od prije 25 godina.

“Kao što je predsjednik Izetbegović jednom rekao: I najnesavršeniji mir je bolji od nastavka rata. Bio je u pravu tada i danas”, kazao je Clinton.”

Prof Boyle: PRIZNANJE CLINTONU – TEŠKA GREŠKA…

Povodom ove incijative o davanju imena ulice u Sarajevu po bivšem američkom predsjedniku Clintonu, zamolili smo za komentar profesora dr. Francisa A. Boylea, eksperta međunarodnog prava i advokata naše Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

Prpf. Boyle se ljubazno oazvao našoj molbi. Citat njegova komentara: “Holbrooke je priznao kako je ga je Clinton upućivao da žrtvuje Zepu, Srebrenicu i Goražde kako bi Milošević mogao imati kompaktnu Veliku Srbiju.

Dati ime ulici u Sarajevu po Clintonu bi bila bi teška greska i uvreda za zrtve maskra u Srebrenici. Ovo priznanje Clintonu predstavljalo bi čin poricanja genocida što je završna faza genocida nad narodom i Republikom Bosnom i Hercegovinom.” Kraj citata!

Ovu incijativu pokreće zastupnik SDA veličajući Dayton, Clintona, Aliju Izetbegovića, a namjeno prešućujući kako je u Daytonu izvršen zločin nad Republikom Bosnom i Hercegovinom ukidanjem njenog Ustava i sprečavanjem Armije RBiH da oslobodi zemlju.

SDA-ovac Zaćiragić namjerno prešućuje kako je Dayton podijelio našu državu, nagradio genocid i priznao genocidnu RS kojoj je rodni list izvadio Alija Izetbegović, a mihur udarili Clinton, Holbrooke, međunarodna zajednica sve po mjeri i želji SDA. Dayton je doveo našu državu na ivicu nestanka, ali SDA nas uvjeravao kako je to veliko postignuće i selamdt, pa sve grobare RBiH od Alije do Clintona treba ovjekovječiti kao naše spasitelje i heroje.

Treba SDA u tome spriječiti jer, to je negiranje genocida kao njegova završnica, kako to tačno reče prof. Boyle.

Obračajući se prisutnima na obilježavanju 26. godišnjice oslobođenja Jajca, predsjednik HDZ BiH Dragan Čović proglasio je Jajce hrvatskim gradom, citat:

“Da ste vi bili razjedinjeni, da vi niste imali zajedničko zapovijedništvo, da niste bili snažni pleter hrvatskog bića, mi danas ne bi slavili 26 obljetnicu oslobođenje hrvatskog grada Jajca.” Kraj citata.

Do prije nekoliko godina bh-hadezeovci su proglašavali Jajce hrvatskim kraljevskim gradom, a obljetnicama su prisustvovali i najviši dužnosnici Republike Hrvatske na čelu sa Kolindom Grabar Kitarević i koji su dernečili uz hrvatski državni dekor i uz uz zvuke “Lijepe naše.”

Čović je više puta spomenuo “hrvatske žrtve” pale u obrani Jajca, Žrtve Bošnjaka čiji je poduži spisak koji metar dalje, Čović nije ni spomenuo jer se one, ako nisu bili bojivnici HVO ili HV ne računaju. Čoviću nisu ni na kraj pameti ni Srbi koji su zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima kao pripadnici Armije RBiH (Teritorijalne obrane) branili i ginuli za ovaj grad.

Sokoleći četnike na juriš i zauzimanje Jajca, presuđeni ratni zločinac Stanislav Galić je u svom proglasu iz jula 1992. godine proglasio Jajce srpskim gradom jer je u “Jajcu stlovalo najviše srpskih kraljeva.”

Prije nego je Jajce palo u četničke ruke, bojovnici HVO su bježali sa borbenih linija, a njihovo vodstvo je optuživalo branitelje TO za kukavičluk.

Prije nego je Jajce palo u četničke ruke, HVO je pokušao izvršiti puč i preuzeti vlast u Jajcu od legalno izabranih oragana. Meta im je bila i TV Jajce koja nije priznavala Herceg Bosnu koju je HVO pokušao instalirati u Jajcu u ratu, a koja opostoji već 26 godina.

Na historičarima je utvrititi istinu zašto Jajce nisu oslobodili borci VII korpusa, ARBiH među njima brojni Jajčani, prekaljeni borci koji su oslobađali Vlašić, Kupres, Donji Vakuf, ali ih je Alija Izetbegović zaustavio u Vincu desetak kilometara od Jajca, ne dajući im osloboiti svoj grad i vratiti se svojim kućama.

HVO je po zauzimanju (oslobađanju, sic!) Jajca uveo apartheid prema Bošnjacima. Nije im bilo dopušteno zadržavanje u rodnom gradu, posjeta razrušenim domovima, mezarima. U grdau su se mogli zadržati samo sahat dva.

Danas u Jajcu vlada SDA.

Ali, stvarnu vlast ima HDZ čiji su kadrovi prigrbili po “oslobođenju” sve ono što je vrijedno u Jajcu. HDZ i Herceg Bosna gospodare privredom, hidrocentralama, u Jajcu posluju Hrvatske pošte Mostar u kojima nema ni jedan zaposleni Bošnjak ili Srbin, pokraj čijih šaltera prodaju isključivo hrvatske suvenire. U Općini će vam činovnica reči da će vaš predmet bit riješen idućeg tjedna. Na diplomama srednjoškolaca grb je upokojene, ali vrlo žive Herceg Bosne…

Sve je to tako i još gore jer je Alija Izetbegoić za partnere imao Tuđmana i Bobana, Karadžića i i Miloševića, a njigov sin Čovića i Dodika. SDA sa šajtanom u Jajcu tikve sadi.

Bakir Izetbegović u Jajce dolazi redovito uoči izbora. Laže i palamudi, obećava i selameti, SDA pobjeđuje, ali vlast u Jajcu drži HDZ jer je u njegovim rukama ekonomija i prirodni resursi. Nakon tribine, Bakir sa svitom klanja džumu u obnovljenoj džamiji Esme sultanije. Nakon svadbe svoje kćeri, poslije naredne tribine pred opće izbore iduće godine, ovaj bi veeeliki musliman mogao sa svojom svitom na rakiju u kafanu preko puta.

SDA i HDZ su davno nazdravili Jajcu kao hrvatskom gradu.

Čivić samo govori istinu.