Zaredalo, nikad dobre čuti.
Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.
Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne, sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.
Volio je sport.
Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…
Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet. Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.
Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.
Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.
Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.
„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“
Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.
Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.
Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.
Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.
Car me lijepo predstavio našim domaćinima.
Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.
Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.
„Samo sjedi i uživaj!“
“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.
Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.
Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.
Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.
Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.
Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.
Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme; gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.
Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”
Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…) Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada. I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.
Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”
Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.
Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.
Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.
Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.
Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:
“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.
U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.
Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.
U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”
Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”
Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:
“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”
Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.
Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!
“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”
Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.
Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice, ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.
Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.
Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.
Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…
U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.
Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.
Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)
Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.
Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!
Ibrahim Halilović 