Mjesec: Decembar 2022.

Na drugu obalu Modre rijeke preselio je moj prvi komšija iz Rike u Varcar Vakufu Zakir Đuzelović. Ovaj svijet je ostavio kao prognanik u Donjem Vakufu.

Odlazi posljednji iz moga varcarskog ribolovačkog društva prijatelja.Zakir je prvo je morao sa obale naše Crne rike koja je međila sa Đuzelovića Hisetima, a zatim sa Sane na koju smo često odlazili i koju je zamijenio Vrbasom. Sa druge obale naše Modre rijeke mašu mi Omer, Lale, don Marko, Basara, Muradif, Ago, Meho, Šerko, Nine, Seljak…

Zakir.

Bijaše odličan ribolovac, društvena osoba, meraklija.
Lijepo je pjevao.
Bio je nadareni pripovijedač i eglendžija.
Odličan majstor svog metalskog zanata. Proveo je decenije radeći u “Metalcu” – Tvornici vijaka.
Primjeran suprug Pašin, strog, ali pravedan i mehka srca prema sinovima Hamidu i Maliku.

Bio mi je uvijek pri ruci kad je trebalo pomoći, popraviti auto, ili okrečiti stan. Bio je kulturan, sa Hajrom i sa mnom se lijepo i pažljivo ophodio.

Njegova Paša i on bili su naši kućni prijatelji. Rado smo se sretali kod nas u Varcaru u Brkića bašti. Zajedno smo dočekivali nove godine, išli na ribarske večeri…

Kad su Zakir, Paša i njena majka Hata izbjegli u Bugojno, kod njih sam bio na konaku. Jednom je sa mnom bila i Hajra, pa smo zajedno sa Zakirom i Pašom išli u Sarajevo. Na to putovanje nas sjeća zajednički snimak sa Safetom Isovićem kojeg sretosmo u šetnji Baščaršijom.

Kad su Đuzelovići kupili jedan kredenac u Donjem Vakufu, prevezli su ga konjskim kolima jednim od Škandrinih sinova. Sjećam se te Pašine sreće; skučile se izbjeglice…

Nikad nije prežalio Riku, Hiseta…

U sjećanju su mi ostala naša nezaboravna druženja na Sani.

Nikakva vremenska nepogoda niti snijeg nije nas mogla odvratiti od odlasaka na Sanu. Najčešće smo odlazili na Stevinu livadu u Previji. Dok bi Lale, Omer i Zakir pokušali uhvatiti nešto na udicu, Basara i ja smo smo ložili vatru, spremali meze. Nismo se mi puno uzdali u ribarsku sreću naših prijatelja. Ako uhvate, dobro, ako ne, opet dobro. Obično bi kupi ribe u Jezeru ili Ribniku, pa ponesi “u ribu.” Nikad ribe nije manjkalo, posrećilo se ne posrećilo našim prijateljima koji su po vazdan mahali mušičerem ili motali rolu nadmudrujući se sa lipenom i potočnom pastrmkom.

Negdje sredinom augusta redovno bi odlazili na desetak dana na kampiranje u Slatinu iznad Ribnika, na Banjčevu livadu ispod kanjona Sane. Bilo je to “čundruk misto,” kako je Omer govorio, jedno od najljepšihn na Sani koje nam je on pokazao. Ali, vlasnik livade neki Banjac, bio je ters i mučan, pa bi nas je jednom tjerao s livade, ali nije mogao otjerati. Dosjetili smo se, pa bi njemu i njegovoj sestri pomogli pokupiti i sadjeti sijeno; ponudili bi mu čašicu rakije i mezu, pa smo ga udobrovoljili, čak s počeo i radovati našim dolascima. Banjčeva sestra nam je jednom ispekla mahsus kruh.

Razapinjali šatore; Lale, Omer i Zakir bi jedva dočekaj da zabace udice, a ja sam se brinuo o “brzoj meki.” Sana nam je rashladživać – hrane… Sana jednom iznenada nadojde, mi se od pljuska sakrili u šatore, pa i ne opazismo da je haman izišla na obalu. Uzbuna! Jedva spasismo najlon-kese s hranom… Ali, ljubitelji akšamluka su dugo vremena žalili za pletenkom rakije koju im Sana odnese.

Pripremio bih akšamluk, ali bi se večera i ohladi, padne i mrkli mrak, a njih nikad s vode, ne mereš ih dozvati.A

A kad se društvo iskupi oko hastala pokraj vatre (Lale bi rekao “krečane”), šale, smijeha i pjesme mogao si slušati do dva iza ponoći. Lale i liskovački župnik Marko koji je s nama često teferičio, nazdarvljali bi jedan drugom, oslovljavajući se medžusobno sa hadži-Marko i hadži Salih-aga. U pohode bi nam dolazili Asim, Muradif Hadžal, Taci, Meho…

Jedne godine drzštvo je već bilo na Sani, a ja sam malo zakasnio zbog kupovine dodatnih namirnica za kampiranje. Kad stigoh na livadu na Slatini, dočekaše me Lale i Zakir pokraj Zakirovog “fiće,” kilometar ispod mjesta gdje kampiramo. Pitam zašto nisu na kampu, njih dvojica padaju od snijeha. Kaže Lale da su kurate sreće. Njega ujela zmija, a Zakirov “fićo” se obatalio. Malo su već “potegnuli.” Veseli su jer su po prirodi optimisti. Ujed je bio od bjelouške, ruka malo otekla, pa splahla. Kad sam slijedći put išao po namirnice u Ključ, kupih i gumegelung. Za “fiću” pa Lale i Zakir poraviše “fiću” na livadi pokraj šatora.

Društvo je bilo uvijek veselo, beskaharli, spremno na šalu, svako na svoj račun. Niko se nije bojao životnih problema.

I Zakir je, kao i mi svi, volio rijeke, prirodu, Bosnu – kao svoju dušu.

Osulo se društvo sa Sane.

“Sana teče do mora bez svoga Omera!”
I bez Zakira, Basare, Laleta, Seljaka, Nine, Marka, Hadžala, Šerke, Seljaka, Nine…

Prisjećam se ovim filmskim isječkom moje davne TV-reortaže iz Okandžija, našeg lijepog života. I snimak se izlizao, odtario.
Žalim za odlazećim Zakirom, žalim za svojim društvom, pridajem im rahmet i pokoj duši, a suze mi naviru.

***

Video sjećanje – klikom na donji link.

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/1144848346397363/?notif_id=1671990987127553&notif_t=video_processed&ref=notif

Vraćjući se sa dr. Semirom Vranićem iz pohoda Livnu nakon što smo obišli sve tamošnje starine, džamije, pa se rashladili i napili vode na izvoru studene Sturbe, prisjetili smo se nenadmašnog pjevanja Vejsila Hadžibegièa sevdalinke “Pošetala Hana Pelivana.” Vraćali smo se nakon što smo obišli i mezarje Firdus-kapatana, divili se veličini ukrašenih nišana koji su svjedočili o moći nekada ugledne opjevane porodice.
Namjerili smo usput prema Kupresu potražiti divlje konje negdje na pustim vrletnim prostranstvima oko Borove glave, stati nogom na onaj lijepi most iz rimskog vakta koji premošćuje rijeku Šuicu, pa se zaputiti i prema Duvnu, pa u Kupres, gdje ćemo se rastati; dr. Vranić će preko Bugojna i Travnika u Sarajevo, naredni dan će na posao u UKCS odmoran i horan, pun energije i znanja analizirati pataloške nalaze, izvlačiti naučne zaključke i, što je najvažnije, brinuti se o pacijenima. Ja ću preko Kupreškog polja i Janja u Varcar.

Dok smo razgovarali u autu, ponajviše o našoj Bosni i sevdalinci, zazvonio je mobitel dr. Vranića.
Htio ne htio, nisam mogao biti gluh na taj razgovor, dapače ostao mi je u sjećanju kao draga uspomena na prijatelja liječnika jer je taj razgovor u kratkim crtama, odslikao sve ono što je u životu dr. Vranić naučio kao dijete u starinskoj rodnoj kući u Trebinju, kao dječak-izbjeglica u Danskoj, povratnik i student medicine u Sarajevu, kao najmlađi, a nauspješniji specijalist diplomac na zagrebačkom Sveučilištu, koji se dodatno obrazovao i usavršavao po brojnim seminarima i naučnim skupovima diljem svijeta. Dalo se zaključiti da glas “s one stane žice” zove iz Bolnice u Sarajevu i da se razgovor vodi o jednom pacijenutu o kojem se brine i dr. Vranić. Dalo se zaključiti kako se radi o bolesniku kojemu je zbog zdravstvenog stanja trebalo posvetiti dodatnu medicinsku brigu, pa sarajevski kolega zove kolegu Vranića kako bi ga informirao o tome i posavjetovao se kako dalje.

Dr. Vranić se raspitivao kakvi su krvni nalazi, povraća li bolesnik, je li išta jeo, koje je lijekove uzeo, da li je ustajao iz kreveta, krvari li, pa na kraju razgovora preporučio mjere dodatne brige.
Bio je to razgovor koji me je duboko uzbudio.
Pustio suzu i od radosti i od tuge. Od tuge – zbog spoznaje kako je sve manje takvih brižnih doktora, jer mnogima je draža karijera i para od Hipokratove zakletve, a pacijentima kako bude. Kroz glavu mi je proletilo i maćehinski odnos i prema pacijentima i prema doktorima od strane nove direktorice KUCS-a Sebije Izetbegović koja je na to mjesto zasjela ne po stručnoj, nego političkoj podobnosti. Sjetih se kako mi u mrkonjićkom Domu zdravlja ne udariše injekciju antibiotika, tada teškom bolesniku, jer nisam iz tog entiteta. Sada se sjećam kako su mi u Hitnoj u Sanskom Mostu naplatili uslugu jer sam osiguran u Srednjobosanskom, a ne u njihovom Unsko-sanskom kantonu. Prisjećam se kako sam nakon tri dana pobjegao sa jajačke Kirurgije. (Otpušten na svoj zahtjev i odgovornost, pisalo je u otpusnici.)

Proleti ti mi misao kroz glavu kako bolesnike iz Šipova hitnom prevoze u osamdest kilometara udaljenu Banju Luku, pa neki i umru na putu, a jajački Medicinski centar im haman na kućnom pragu, davedesetak kilometara daleko. Još su mi žive slike siromašnog i slabo opremljenog Sanatorijuma za plućne bolesti u Travniku gdje bronhoskopiju rade bez anestezije…

Radostan sam bio potvrditi ono što sam i prije znao; profesor dr. Semir Vranić je izuzetan mladi liječnik, doktor specijalista sa ogromnim znanjem, liječnik koji u svako doba i na svakom mjestu brine o pacijentu na najhumaniji i najljepši mogući način, očinski.
Poredim dr. Vranića sa našim nekadašnjim varcarskim doktorom Juliusom Grinfeldom koji se, kao jedini liječnik na čitavoj općini, brinuo o svakom pacijentu postupajući kao iscjelitelj i onaj koji uliva nadu u ozdravljenje i sretan dug život.
A takvih, o kojima se brinuo dr. Grinfeld, bilo je tada na hiljade. Dolazili su Doktoru kući ili u bolnicu, odvodili ga na konju u Vlasinje kozjom stazom uz Strane, preko Glavice. Dovozili bolesnike u volovskim kolima umotane u jorgane i ćebad tražeći olakšanje i ozdravljenje kod dr. Grinfelda. Ljudi su ga zaustavljali u prolazu na Čaršiji, pozdravljali i tražili savjet i pomoć, čekali u krcatoj zagušljivoj čekaonici po pola dana da ih dr. Grinfeld pregleda u svojoj ordinaciji.
Uz bolsnike koji su ležali kod kuće, svejedno da li u Zborištu gdje stanovao, u Šibovima na vrh Lisine, ili u Baljvinama pod Čemernicom, ili u Rici gdje je ponekad skijao sa fotografom Sulejmanom Balićem, dr. Grinfeld je bio uvijek na vakat gdje je bilo potrebe za njim. Bio je utjeha i nada. Grinfelda se danas sjeća samo poneko od žitelja Varcar Vakufa. Za nove “grđane” i današnju vlast, dr. Grinfeld nije nikad ni postojao. Bolnica u kojoj je nekad radio danas je šumska uprava, a novi dom zdravlja nosi ime po Jovanu Raškoviću, pijanom bundžiji iz Knina.

Bosanska nakaradna vlast je uz pomoć Sebije Izetbegovović rastjerala doktore po svijetu.

Profesor doktor Semir Vranić umjesto da se bavi pacijentima i naučnim radom u UKCS, drži katedru na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, našao se na Univerizitetu u Dohi, Katar. Takvi Bosni pokraj Sebije Izetbegović, koja nema ni valjane diplome niti naučnih radova, ne trebaju.
I zato mi je naumpao i zaboravljeni varcarski doktor Grinfeld dok so se vozili iz Livna prema Borovoj glavi, jer mi se u njegovom novom izdanju pokazao dr. Vranić. Svojim naučnim radom on pomaže svetskoj medicini u suzbijanju opasnih bolesti, pa tako i milijunima pacijenata. I tada sam znao, a danas još više znam, kako je on kao moderan svjetski znan liječnik i učenjak, stasao u najboljoj tradiciji starinskih doktora kojima je briga o pacijentu najvažnije stvar u životu. Opet mi naumpada dr. Grinfeld koji je u hići da pomogne bolesniku znao obuti raspar, jednu zelenu, drugu crnu čarapu. Doktor Grunfeld je pomagao bolesnicima našeg Varcara, prof. dr. Vranić je na usluzi čitavom svijetu.

Raspitali smo se gdje bi divlji konji mogli mogli biti na paši, na kojoj čatrnji su na pojilu, gdje hladuju ili tumaraju po vrletnim kamenitim stranama. Sišli smo s asfaltne ceste pa, malo malo, stari dureći dobri “Mercedes” strugne podom o kamen na hrdavom putu; uspinjali smo se uz visko kamenito brdo haman do nebesa, spuštali u ravnicu pokraj dolova s druge strane ceste, ali vratismo se praznih šaka. Ne vidjesmo plemenite, slobodne životinje u njihovom staništu.
Spustismo se donekle autom sa ceste u blizini Šuice, pa produžismo nogom, brzo se nađosmo na starinskom mostu preko Šujice koji, odakle god pogledaš dominira dolinom, nagledati ga se ne mereš. Zatekosmo i nekoliko konja na pojilu. Lijep je prizor, ali žao nam što nismo vidjeli njihove podidivljale rođake gore u kamenjaru. Snimak po snimak, pa se zaputismo put Duvna koje nas dočeka sve odjenuto u šarenilo zastava Herceg Bosne. I Kupres nas isprati u istom herceg-bosanskom ruhu nakon što ručasmo pečenu pastrmku, osjetivši se ponovo kao u nekoj tuđoj, a ne svojoj zemlji. Prisjetismo se priče kako su u Kupresu muslimani oborili starinsku džamiju da bi na njenom mjestu izgradili novu.
U radosti se rastadosmo.

Vozeći se od Kupresa prema Šipovu kroz Kupreško polje i Janj, zaustavih se kod jedne udoline pokraj puta kako bih ubrao koju ljekovitu travku. Opet slike iz davnih vremena. Vidim narodnog likara Niku Vulića iz Bilajca kod Varcara, kršnog naočitog starinu bijelih brkova i kose, u katoličkoj crno-bijeloj nošnji toga kraja. Niko kao Niko Vulić nije umio sastaviti i svojim likarijama zacijeliti slomljenu ruku ili nogu. Dovozili mu zapregama ili autima sa svih strana – u suzama od bola čeljad slomljenih nogu i ruku, polomljenih rebara. Kad im Niko namjesti kosti, vrate se vedri kućama. Kažu, i doktori mu dolazili, hirurzi po savjet…
Tako predana svom humanom zadatku, kao Niku i Juliusa, vidim i dokrora Semira Vranića, i prije i poslije onog razgovora na putu po povratku iz Llivna. Berem travke koje je su i doktori Grinfeld i Vulić preporučivali svojim pacijentima, miriše majčina dušica od koje i Semir voli popiti čaj.

U glavi mi onaj razgovor koji je vodio s kolegom u Bolnici u Sarajevu, sva ta briga oko bolesnika, pa mi još draže poznanstvo s liječnikom poput moga prijatelja Semira, danas akademika.
Kada smo iste večeri, dr. Vranić i ja razmijenjivali poruke o sretnom povratku – on u Sarajevo, ja u Varcar, upitah za pacijenta o kojem je bilo govora dok smo se vraćali iz Hlivna. Bi mi drago da mu ide nabolje.
Putovanja Bosnom su naša tradicija, iz godine u godinu, ljetom, zajedno Semir i ja smo obišli Ključ, proučili El Fatihu na mezarju četničkom rukom pobijenim Bošnjacima, kao što smo učili i strijeljanim, pa pobacanim u prvaliju mučenicima iz Prijedora na Korićanskim stijenama.
Bili smo u Gerzovu pokraj tamošnje crkve, tražili i našli krstaču Ilije Škaljka koji je pješice zdimio u Carigrad da bi kod sultana isposlovao ferman za gradnju crkve. Tražili, a ne nađosmo biljege temelja srušenog turbeta Aliji Gerzelezu, potom smo uz zelenu Plivu koja se zmijoliko provlači između brda, preko Pljeve stigli u Dragnić gdje smo u akšam eglenisali sa mlinarima na vrelu Plive.
Pohodili smo Donje i Gornje Baljvine pod Čemernicom, slušali priču o skladu, susjedskoj slozi i ispomoći tamošnjih pravoslavaca i muslimana, koji ne dadoše nikom da ih zavadi. To je Bosna kakvu obojica nosimo u srcu.
Po vrelom danu pohodili smo Vlasinje i divili se mještanima koji su se kao prognanici, haman svi vratili u svoje selo nad Vrbasom, koje su obnovili svojim rukama jeduči i spavajuči pod vedrim nebom, Vlasinja se sada ne mereš nagledati.
Četnici protjerali u rano ljeto devedeset i druge Vlasinjce popalivši im selo i srušivši tek podignutu lijepu džamiju. Usput su popljačkali i sažegli Liskovicu, čak su žita po hambarima sprljili. Liskovačka rakija im prisjede na položaju poviše Bareva. Vlasinjcima ne dadoše ustaše devedest i pete u jesen vratiti se u selo bojeći se da će pripojeni jajačkoj općini biti onaj prevagnjujući jezičak na vagi koliko je nas, a koliko je vas, u bici za vlast. Sada je više nas, nego vas… Ne daju se Vlasinjci. Svjedočim o tome Semiru dok razgledamo lijepo selo, sretne i srdačne mještane vjerne svojim starinskim običajima. Vozimo se nazad u Varcar, pokazujem Liskovicu gdje sam nekad bio učitelj, zidine škole u kojoj sam stotinu i četvero djece učio prvim slovima, zavičajnim rijekama i povijesti Bosne. Danas u Liskovici nema ni jednog đaka.
“Mercedes” prede ko stari mačak. Spuštamo se niza Strane gdje je nekad bila kozja staza kojom sam se dva puta heftano verao u Liskovicu.

Bili smo i na tvrdom gradu Bočcu, pričali priču od starina, o bosanskim braniteljima i turskim askerima, i onu noviju krvavu o pokolju nad familijama Dizdarevića i Kapetanovića koje su zatrli bočački četnici Lazara Tepanovića kojemu su nedavno spomenik podigli. Biljeg poklanim Dizdarevičima i Kapetanovićima četnici su srušili, zemlju, gajeve i livade prisvojili. Prisjećamo se novele Ivana Lovrenovića o toj tragdiji koju je objavio pod naslovom “Oj, Vrbasu.” Spasio se samo dječak Džemal Dizdar.
Kule Bočca nekad visoko iznad Vrbasa, sada se ogledadaju u jezeru Hidrocentrale Bočac čija voda haman zapljuskuje tvrde zidine s kojih puca pogled sve do Krupe na Vrbasu i dalje do Tijesnog.
Bili smo u restoranu kod Gojka na Ugru gdje kupismo pastrmke potočarke pa ih ispekosmo na žaru na Vlašiću. Uz vatru prisjećamo se Krajišnika, hrabrih boraca Armije RBiH koji su po duboku snijegu incrkavici studeni iznenadili četnike i osvojili Vlašić, za što njihov komandant r. general Mehmed Alagić pozoba kritiku od Alije Izetbegovića. Vlašić je otvarao kapiju oslobašanja čitave Bosne. Ta kapija ostade veleizdajom Izetbegovića čvrsto zabravljena.

Bijasmo i u Pruscu, u starom Akhisaru, Biogradu, zavrsimo u Hasan Kjafijinu medresu. Ispričah priču Semiru o crnom boru čije je sjeme doneseno iz Turske i prije više od 400 godina i zasađeno u Akhisaru, uz samu Hasan Kjafijinu džamiju. Stoljećima se pod vejtrom, sušama i zimskom stegom polahko naginjao i herio, pa postao opasnost da se sruši na džamiju. Morali ga motorkom oboriti.

Na tome oproštaju, džennazi crnom boru, okupilo se i staro i mlado Prusca i zažalilo za starinom, gorostasom. Snimio sam tada reportažu koja je objavljena na Televiziji Sarajevu. Sa Semirom sam posjetio i Ajvatovicu, starinsko dovište muslimana. Ajvaz-dedo je četredest ranih sabaha klanjao moleći se Dragom Allahu da raspukne stijena kako bi tuda doveo vodu u Akhisar. Danas molimo Boga za čudo kojim bi spasili našu Bosnu.
Penjali smo se na Lisinu iznad Varcara, jednom na vrh, drugi put u Šibove. Bosnu smo obojica još bolje upoznavali pohodeći Jajce i tamošnje Katakombe, Stari Grad. Bili smo u Kraljevoj Sutjesci, u Samostanu obnovili znanje o srednjobosanskoj povijesti, kao i o tragičnoj sudbini posljednje bosanske kraljice Katarine kojoj je ovdje dignut spomenik. Uspeli smo se na Bobovac.

Usput smo smo razgovarali i o našem mentalitetu podaništva i prevrtanluka. Spominjali smo i intelektualce i mudrace, pa i Tunju kojemu je ćurak po vlastitom priznanju smrdio, pa ga je često mijenjao. Ispričana je i zgoda kako kako je Tunjo prijavljivao u Komitet kućnog prijatelja jer mu je u kući među knjigama vidio i Mushaf.
Provedosmo nekoliko sahata među onim što je od Bobovca ostalo. Na platou, zaključana, na viskom jarbolu vihori se dejtonska zastava “varta.” Nigdje traga bosanskim finim ljiljanima. Tukne na izdaju koja je starinom sudbina Bosne od vojvode Radaka koji se na vjeru predao Turcima, do ovih vlastodržaca koji su se naklonili i Istoku i Zapadu, unutrašnjim i vanjskim dušmanima, crnom vragu i crnjem šejtanu, pa Bosnu na konjske repove. Mislitelji, inteligencija, prodali se za sahan pilava, glasom se ne glasaju, briga ih što se Bosna osipa i krun, nestaje. Narod se zabavio o sebi, ali dragi mu takvi. Ne budi se, ne buni se.
Tako nas dvojica, Semir i ja putujući i tabanajući učimo o Bosni, divimo se njenim ljepotama i izdržljivosti.
Jednom će dr. Semir Vranić reći na opasku kako Bosnu razvaljuju dušmanski, a ona se otima:
“Ne da se Bosna, duboko joj korjenje, zar!”
Da bi odagnali brigu za sudbinom Bosne, nasmijemo ponekoj anegdoti iz bosanskog života, starog i novog.
Gdje god, i uvijek, tema razgovora su Bosna i sevdalinka.

Kao što je neraskidiva veza Bosne i sevdalinke kao “vrhunskog dragulja u kruni narodnog stvaralaštva,” tako je neraskidivo naše prijateljstvo koje je počelo baš sevdalinkom.
Kao voditelj nedjeljne emisije tek osnovanog Radija CJAM Windsor Canada, jednu od emsija sam posvetio sevdalinci.
Znao sam ponešto, čitao o sevdalinci radove sevdalije i dobrog pjevača Ivana Lovrenovića i drugih pisaca i znalaca, sakupljača i teoretičara, bogatio arhiv snimaka poznatih pjesama i pjevača, ali falilo je, pa sam se dao tragati po internetu. Tako sam naišao na Blog Semira Vranića tada srednjoškolca u Danskoj. Koristio sam u svojoj emisiji i podatke o sevdalinci koje sam tamo našao. Ne očekujući odgovor, poslao mu pismo u kojem sam ga obavijestio kako mi je od pomoći bio i njegov Blog i zahvalio mu se u emisji kao vrijednom mladom znalcu, sakupljaču i naučnom tumaču sevdalinke.

Dr. Vranić se osim patologiji i Bosni, sav posvetio sevdalinci, skupljanju, naučnom tumačenju, pomoći pjevačima u izboru reportoara i oživljavanju starih zaboravljenih kajdi. Sabrao je ogroman arhiv literature, vrijednih rijetkih zapisa o sevdalnci, još rjeđih audio-snimaka. Svoje znanje i rijetke snimke dijelio je jedno vrijeme sa slušateljima Radija BH1, a onda su mu neznalice emisiju ukinule. (Doduše, i ja sam morao napustiti Radio za građane BiH u Windsoru ustupivši mjesto “znalcima” kojima je srcu bliži kič i ulizivanje političarima i nazovi ulemi.)

Sevdalinka je sevep meni jednoj od najdržaih prijateljskih veza u životu, čvrsto i neupitno uzajamno prijateljstvo koje je počelo sa srednjoškolcem, izbjeglicom, pa povratnikom i studentom medicine, nastavljeno sa specijalistom, uglednim svjetskim naučnikom, profesorom na medicini u Dohi (još je tri godine pod ugovorom s klauzulom da ga može raskinuti kad hoće !), sada akademikom najstarije naučne ustanove u Bosni. Akademija nauka i umjestnosti mogla mu je komotno dodijeliti i titulu akdemika za naučni rad iz oblasti sevdalinke.
Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom. Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira preko “We transfer” snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznanih, a zlata vrijednih snimaka. Bogata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD-a Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima…

Nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se, razgovarali telefonom ili preko Skype-a. Sreli smo se moja Hajra i ja s njim u Detroitu jedne zime kada je dolazio na neki naučni skup u Ameriku.

Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Interesirao se za patološke nalaze moje r. sestre Ismete, nosio ih sa sobom u Sarajevo, pregeldao…

Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom.
Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira tri online snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznaih zlata vrijednih snimaka. Boagata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima… I ja sam darivao Semiru nekoliko snimaka sevdalinki koje su pjevale Ziba Mujkić i Zila Mašić iz Rike u Varcaru.

Nas dvojica, nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se preko interneta. Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Roditelje mu nisam upoznao, ali Semir nikad nije došao u Varcar ili tamo gdje smo se sretali bez poklona koje su meni i Hajri njegovi roditelji slali. Bilo je, po starinskom adetu, kahve i šećera, ali i baška ljubavi iskazane poklonima iz obiteljske bašče u Sarajevu…

Bosna je na koljenima, na izdisaju, u svakom pogledu, ekonomskom, političkom, moralnom, ali Bosna se još ne da.
Otima se i činjenicom da je mladi naučnik spacijalista patologije dr. Semir Vranić postao dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da nije i nikad neće dignuti ruke od Bosne, da će joj se uvijek vraćati ma gdje u svijetu živio. Kamo li sreće da se uskoro vrati u Bosnu pa da i nama makar malo svane!

Još uvijek vjerujemo u Bosnu kao neuništivi božji dar usprkos najcrnjim oblacima koji su se nadvili prijeteći potpunom katastorfom i smakom.
Od naših davnih pohoda Gerzovu, Jajcu, Pruscu i Llivnu, Mliništima gdje je Titov voz očerupan, a vagoni pretvoreni u pojate, Glamoču i Filipovića odžaku, tamošnjim na Balkanu najvišim nišanima, pa Kraljevoj Sutjesci, sve do ljetošnjeg susreta i eglena pokraj Plive u Jezeru, mnogo se toga dogodilo i na općem bosanskog planu i u našim životima.
Profesor dr. Semir Vranić se dugo opirao mobingu sultanije Izetbegović, pa teška srca napustio radno mjesto u UKCS-u i asistensku poziciju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Kao znanstvenik i sveučilišni profesor sada predaje medicinu na Univerzitetu Dohi, Katar. Ponuda je, inače, sa svih strana svijeta, samo ga Bosna još ne zove.

Doktora Vranića bih najradije vidio u Bosni.
Mladi naučnik, sada i dopisni član ANUBiH, bio bi od koristi i sebi i svojoj obitelji koja se ne bi morala seliti od jednog do drugog svjetskog zdravstvenog centra ili univerziteta. Bio bi od značaja za medicinu Bosne koju bi naučnim dostugnućima proslavio u svijetu, i što je najvažnije, svoja bi stručna znanja i humanost dijelio i u Bosni iz koje nikad nije ustvari ni otišao, jer on je putujuća Bosna; bio bi sa nama, svojim pacijentima kojima je takav doktor specijalista i svjetski medicinski učenjak i nada prijeko potreban.

Nažalost, u Bosni se ne ide ni jedan korak naprijed, a deset je nezad.
Gospođa Direktorica koja je rastjerala sa UKBC se što je valjalo, čast onima koji nisu poltroni, a ostali su usprkos svemu, odbila je liječiti bolesnu djevojčicu. Upitna joj je diploma baš sa onog Sveučilišta u Zagrebu gdje je prof. dr. Semir Vranić proglašen najboljim specijalizantom. Za njom se vuče teški smrad krivotvorenja diplome, trakavica onih koji je botovski brane i čuvaju, pa ona još opstaje. Varcarski dokror Julius Grinfeld i mnogi starinski narodni liječnici prevrću se u grobu zbog toga, a naučnici svjetskog glasa poput profesora doktora Semira Vranića još su daleko od Bosne iz koje, dok je, ne samo Sebije, neće biti habera da se vraćaju.
Dok onim što je od Bosne ostalo, njenom sudbinom, politikom, ekonomijom, zdravstvom, našim životima, vladaju tipovi popot Sebije, dok se u Bosnu ne budu poštovali i u Bosnu vraćali ponajbolji među nama koji su je i zbog takvih, najgorih, morali Bosnu napustiti, među njima i akademik dr. Semir Vranić, neće biti selameta, biće mrak kao u rogu najcrnjeg bosanskog vola.

Tračak svjetla na kraju tunela vidim i velikim naučnim priznanjem koje je Akademija nauka i umjetnosti upravo dodijelila vrsnom doktoru i sevdalji Semiru Vraniću čime sam počašćen i ja.
Vjerujem da će moj prijatelj Semir Vranić nastavkom svojih naučnih radova doprinijeti boljoj Bosni. Vjerujem da će kao akademik učiniti sve da se trajno sačuva i od zaborava, skranavljenja i raubovanja sačuva sevdalinka kao “naveći dragulj u kruni čitavog naašeg narodnog stvaralaštva!”

Uz čestitku prijema u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za dopisnog člana, poklanjam svome prijetlju ove redove i baška ovaj moj video-snimak koji nastao u Dubočanima kod Ključa koje smo nekad zajedno posjetili.
Tu je i Nenadmašni Vejsil Hadžibegić, uz snimke našeg pohoda Livnu.

Na ljeto, opet u Bosni!

Ovdje je podsjećanje na našu posjetu Livnu uz pjesmu “Pošetala Hana Pelivana” u izvođenju nenadmašnog Vejsila Hadžibegiča

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/10209740242007256

Pregledaj članak

Suada Pašić, izbjeglica iz Srebrenice odazvala se pozivu i kao svjedok saslušana je u prostorijama SIPA-e u Sarajevu. Po nalogu Tužilaštva BiH, SIPA tretira Suadu Pašić kao svjedoka/potpisnika krivične prijave koju je grupa građana, u ime Facebook grupe, uputila Tužilaštvu BiH 22. februara/veljače 2022. protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića o čemu smo već pisali

Na listi potpisnika zvanične prijave nije bilo Suade Pašić, ali se njeno ime našlo u jednoj od kopija te prijave koja je stigla do Tužilaštva. Odmah treba reći da se Tužilaštvo preko SIPA-e ne bavi sadržajem prijave, nego se uporno raspituje o potpisnicima. Već je saslušan Almedin Saličin, a na red je došla i Suada Pašić. Kao i Salčina, inspektori Državne agenicije za istragu i zaštitu nisu pitali ništa oko navedenih činjenica u prijavi, nego su se isključivo raspitivali o potpisnicima.

Naravno, Tužilaštvo i istraga imaju svoje metode, ali one moraju biti utemeljene na zakonu i poštivanju osnovnih ljudskih prava. Tužilaštvo je moralo razmatrati prijavu i da je bila anonimna, pa ako navodi (ne)stoje moglo ju je odbaciti ili prihvatititi.

Zbog svega toga, Suada Pašić je danas uputila zvaničnu žalbu Tužilaštvu na ponašanje inspektora SIPA-e. Suada Pašić je svoje obraćanje Tužilaštvu BiH naslovila kao ZAHTJEV ZA KOPIJOM ZAPISNIKA PO MOM SVJEDOČENJU OD 19.12.2022. Ona traži da joj se bez odlaganja pošalje kopija zapisnika koji je napravljen na osnovu razgovora sa njom u prostorijama SIPA-e dana 19.12.2022, a po pozivu br. 16-16/1-143 od 16.12.2022 od SIPA-e. i koji je ona potpisala. Iako je istu tražila odmah, kopiju nije dobila.

“Na zapisnik zakonski imam pravo, a kopiju istog želim predati svom advokatu.” piše u svojoj žalbi Suada Pašić, pa se žali na postupanje inspektora SIPA-e, pte taksativno navodi sljedeće:

“SIPA je došla na moja vrata dana 16.12.2022, bez službenog naloga koji su službenici sa sobom morali imati i prezentirati pri dolasku. Tom prilikom me nisu obavjestili o predmetu poziva, a sto su bili obavezni (dokazi postoje u formi video snimka sa nadzorne kamere). Nije mi ostavljeno nikako vremena da angazujem advokata da prisustvuje mom ispitivanju u prostorijama SIPA-e dana 19.12.2022., a na sto sam po zakonu imala pravo. Takodjer, nije mi dopusteno prisustvovanje prijatelja koji je došao sa mnom u zgradu SIPAe-, jer mi je rečeno da nisam SIPA-u ‘obavjestila na vrijeme’, a dobro se znalo da mi SIPA nije dala nikako, a kamoli dovoljno, vremena za to.”

https://www.facebook.com/messenger_media?attachment_id=1614527458989213&message_id=mid.%24cAAAAAAFicGaLUdznyGFIJec-7KrU&thread_id=1343791005

U daljem tekstu žalbe Tužilaštvu, Suada Pašić navodi kako joj se nije zakonski moglo zabraniti da njen prijatelj prisustvuje saslušanju jer je on umjesto advokata mogao zastupati i stititi njena prava.

“Očekujem da ću zapisnik sa mog ispitivanja u prostorijama SIPA-e od 19.12.2022 (po pozivu br. 16-16/1-143 od 16.12.2022) dobiti u naredne dvije sedmice, te da neće biti potrebno tražiti sudski nalog za izuzimanje istog,” upozorila Suada Pašić Tužilaštvo u svojem službenom obraćanju. Iz svega se može zaključiti da Tuzilaatvo i SIPA pokušavaju zastrašiti i obeshrabriti poštene i dobronamjerne građane i grupe koji smjelo ukazuju na nezakonito ponašanje političara. Toj konstatciji ide u prilog i činjenica da je bilo i, tobože usputnih, prijetnji i pokušaja ograničenja slobode govora i kretanja osobe koja se našle pod lupom Tužilaštva i SIPA-e zbog podnošenja krivične prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića.

Pod lupom bi morali biti baš ta dvojica kako se ne bi dogodilo da tužitelji preko noći postanu – tuženi.

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, Canada/BiH,

Dženana Delić, prof. poslovnih studija i prava (UK/Sarajevo),

Bedrudin Gušić, slobodni novinar i publicist, SAD/Banja Luka

Nihad Filipović, logoraš, pravnik, publicista, (UK),

Corrado Alvaro, italijanski novinar i novelsta, borac za prva siromašnšnih Calabrije

Zabrinjavajući i uznemiravajući postupci Tužilaštva BiH i SIPA-e u vezi sa krivičnom prijavom protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića od 22.02.2022.

U ime 60.000 članova Facebook grupe koja zahtijeva povratak Ustava RBiH, Dženana Delić, Ibrahim Halilović, Nihad Filipović, Marjan Hajnal, Bedrudin Gušić, Đemal Hadžić, Ibran Mustafić i Almedin Salčin, podnijeli su krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića dana  22.02.2022. Riječ je o svjesnim građanima koji su se na podnošenje krivične prijave odlučili na osnovu zakonskih ovlasti u cilju suzbijanja krivičnih djela. Prijava je podnesena e-mailom 22. 02. 2026.

Radi podsjećanja javnosti o čemu se radi, otvrite ovaj link i pročitajte tu krivičnu prijavu:

https://www.facebook.com/groups/188566434511083/?multi_permalinks=5255400021161007&ref=share

Umjesto da istražuju tužene Dragana Čovića i Božu Ljubića, Tužilaštvo i SIPA kucaju na vrata Almedina Salčina jednog od potpisnika prijave. Raspituju se kod Salčina za Suadu Pašić koja uopće nije potpisnik prijave, jer je smatraju svjedokom! Salčin nema pojma ko je Suada Pašić.

U skladu sa odredbama i Zakonom o radu Tužilaštva, dužnost Tužilaštva je da prihvati ili odbaci tužbu.

S obzirom na to da Tuzilastvo nije obavijestilo tužitelje da je tužba odbačena, Tužitelj donosi odluku o pokretanju istrage na osnovu zakona. Istragu obavlja tužilac, policija i drugi državni organi za sprovodjenje zakona.

Ukoliko smatra da treba pojašnjenje bilo kojih osnova prijave, nadležni tužitelj može stupiti u kontakt sa potpisnicima prijave i tražiti njenu dopunu.

Čak i ako bi prijava o krivičnom djelu na koje se sumnja da je počinjeno bila podnosena anonimno, tužitelj je morao poduzeti sve istražne radnje sam ili s policijom, te utvrditi ima li osnova za pokretanje krivičnog postupka, te pokenuti tuzbu protiv istog, ili prijavu odbaciti uz obrazloženje podnosiocima iste.

Umjesto svega toga, SIPA (Državna agencija za istragu i zaštitu) dana 16.12.2022., zakucala je na vrata Suade Pašić, izbjeglice iz Srebrenice koja živi u Sarajevu, a koja nije potpisnica te krivične prijave. SIPA smatra Suadu Pašić svjedokom, te se raspituje o samo nekim podnositeljima krivične prijave protiv Čovića i Ljubića.

Tom prilikom je Suadi Pašić uručen poziv SIPA-e u kojem se pozivaju na Tužilaštvo, da se  javi u prostorije Agencije u ponedjeljak 19. decembra 2022., dakle u roku samo od dva dana od uručivanja poziva u svojstvu svjedoka.

Da podsjetimo: Suada Pašić niti je potpisnik krivične prijave, niti je u prijavi navedana kao svjedok! 

Zbog toga, ona ne može ni biti svjedok jer bi navodi te osobe bili pravno neprihvatljivi (‘rekla-kazala’ i iznošenje licnog mišljenja i stavova).

Inspektori SIPA pred kućnim vratima Suade Pašić. Klikom na link, može se pogledati dio snimka video-nadzora: https://www.facebook.com/messenger_media?attachment_id=1614527458989213&message_id=mid.%24cAAAAAAFicGaLUdznyGFIJec-7KrU&thread_id=1343791005

Prethono se Istodogodilo i sa Almedinom Salčinom. Za razliku od Suade Pašić, Salčin je potpisnik krivične prijave protiv Čovića i Ljubića.

Suada Pašić i Almedin Salčin su uznemireni ovim postupcima SIPA-e.

Nije ni malo prijatno kada se na kućnim vratima pojave nepoznati ljudi, kada ulaze u privatni posjed, a kamo li agenti SIPA-e. Tako iznenađeni građani i ne znaju pravi razlog posjete. U vrijeme posjete SIPA-e, Salčin nije ni bio kod kuće!

SIPA  se kasnije kod Salčina raspitivala za Suadu Pašić, o kojoj Salčin pojma nema! Salčin nije ispitivan kao potpisnik krivične prijave, niti su mu postavljana pitanja vezana za sadržaj krivične prijave!

Pri pozivanju Salčina kao ‘svjedoka’, nisu naveli ni o kojem predmetu se radi, niti o čemu treba svjedočiti, već su se samo raspitivali za Suadu Pašić koja nema veze sa krivičnom prijavom protv Čovića i Ljubića.

Almedin Salčin se morao odazvati na poziv SIPE i otići u njihove prostorije u Sarajevu da bi dao izjavu. Predmet istrage je bila Suada Pašić, a ne Salčin kao jedan od popisnika krivične prijave. Suada Pašić je pozvana na razgovor u prostorije SIPA-e u ponedjeljak, 19. decembra/prosinca 2022.

Iako je na tužbu reagiralo prilično brzo u odnosu na uobičajeno odugovlačenje, lahko je dokazati da se za ovu tužbu za nekoliko mjeseci nakupilo još bezbroj dokaza koje Tužilaštvo može prikupiti vrlo brzo sa interneta, u svojim prostorijama, čak i bez traženja dodatnih informacija od strane podnosioca prijave i “svjedoka”!

Djela inkriminirana u predmetnoj prijavi od 22.02.2022. ne samo da nisu nestala ili zastarjela, nego im se broj znatno uvećao ponavljanim zahtjevom Čovića za ‘trećim entitetom’, promidžbom zločinačke paratvorevine (presudjene UZP-om) Herceg Bosne kao ‘trećim entitetom’, ili pod nekim drugim imenom, o čemu postoje i video-dokazi na internetu.

Dobar dio tog Čovićevog puta ka oživljavanju Herceg Bosne, koja je na Tribunalu u Haagu presuđena za Udruženi zločinački pothvat, je prevaljen prije nego  se  Tužilaštvo sjetilo krivične prijave protiv Čovića i Ljubića.

U pozivu za saslušanje svjedoka SIPA se poziva na nalog Tužilaštva.

Zabrinjavajuće je da se ni SIPA ni Tužilaštvo ne bave ličnostima na koje se odnosi navedena u krivična prijava! Umjesto istrage  mogućih počinilaca krivičnih djela, Tužilaštvo ispituje kao “svjedoke” neke od podnositilja krivične prijave, kao i osobe koje nisu ni potpisnici krivične prijave, niti mogu, pravno, biti ikakvi svjedoci.

Da li Tužilaštvo i SIPA žele zastrašiti nedužne građane kako oni ne bi ni pokušali podnositi krivične prijave, iako  u skladu sa zakonom i odredbama o Tužilaštvu neprijavljivanje krivičnih djela može smatrati krivičnim djelom?

Ili pokušavaju skrenuti istragu u drugom pravcu? Poznato je da se skretanje istrage u krivom smjeru ili njeno ometanje zakonski može posmatrati kao krivično djelo.

Sudeći po postupcima Tužilaštva i SIPA ide se  za tim da se od građana-tužitelja naprave krivci! Zašto to rade, odgovor na to pitanje zna Tužilaštvo i SIPA.

U koje svrhe i za koji/čiji račun umjesto u krivičnoj prijavi navedenih osoba ispituju i istražuju osobe koje su ukazale na moguća krivična djela, ili osobe koje nemaju veze s tom prijavom , to samo SIPA i Tužilaštvo  znaju.

Ukoliko im je konačni cilj zastrašivanje privatnih lica koja su podnijela predmetnu prijavu, onda podsjećamo Tužilaštvo i SIPA da to predstavlja kršenje ljudskih sloboda i prava gradjana zagarantovanih čl. 2, tačkom 3 (a posebno odredaba: b,d,g,h) Ustava Bosne i Hercegovine, te ćemo, ukoliko se ova nedopustiva haranga na potpisnike predmetne krivične prijave nastavi, biti prinuđeni podnijeti Tužilaštvu prijavu protiv SIPA-e..

Jer šta god Tužilaštvo i SIPA radili, moraju to raditi po zakonu, inače će se društvo i država naći u haosu i bezvlašću.

Jer šta god Tužilaštvo i SIPA radili, moraju to raditi po zakonu, inače će se društvo i država naći u haosu i bezvlašću.

U ime 60.000 građana koji zahtijevaju povratak u život jednovažećeg Ustava Republike BiH

Dženana Delić, prof. poslovnih studija i prava (UK/Sarajevo),

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, Canada/BiH

Bedrudin Gušić, slobodni novinar i publicist, SAD/Banja Luka

Nihad Filipović, logoraš, pravnik, publicista, (UK),

Almedin Salčin,

Đemal Hadžić, logoraš, poslovni čovjek, (Canada/BiH)

Ibran Mustafic, dipl. Ing.masinstva, poslanik u Skupstini RBiH 1990-1996, predsjednik. IO SO Srebrenica, organizator odbrane RBiH, RVI, u ropstvu 1995-1996, opozicija izdaji RBiH, publicista, političar

Datum: 22.02. 2022.

Toponim – ime potopljeno u jezeru, prodano, oduzeto, oteto – zaboravljeno i izbrisano iz sjećanja, ali vječno ucrtano u austro-ugarski katastar, ponovno će oživjeti

Senad Pipić prijateljski me obveseli o povjesnim dokumentima, spisima, kastarskim dokumentima i kartama koje prikuplja u bečkom Državnom arhivu u okviru svog naučno-istraživačkog rada.

Posebno me iznenadila karta Balukhane na koju mi Senad skreće pažnju. Piše, kako je jedan od kotlova (vrila) nosilo ime moje obitelji. Na karti stoji “Alilovića. Izgubljeno je “H” na početku prezimena, što nije ni čudo jer ono nije ni postojalo u govoru mnogih lokalnih pravoslavaca.

Radi se o vrilu – kotlu na Balukhani iz kojeg utiče onaj slankasti potok, a otiče Crna rika.

Kotao na suprotnoj strani nosi ime obitelji Krivdića, a treći nosi ime Baluk(h)ane.

Nisam znao do sada za ovo, pa se Senadu Pipiću od srca zahvaljujem i podržavam njegov istraživački naučni rad.

Sjećanje na vrilo (vrelo!) na Balukhani koje je nosilo ime moje familije ne postoji, ali ono se čuva u povijesnim katastarskim knjigama i kartama na sigurnom mjestu.

Izgubljeni su ime i posjed, toponimi, u prostoru i vremenu, istrgnuti iz familijarnog sjećanja na ovaj ili onaj način, moguće prodajom ili agrarnom reformom, otimačinom… Ostalo je kao tajna do danas potopljena u najdubljem kotlu na Balukhani.

To se ime od danas vraća u pamćenje Halilovića.