PRIJATELJIMA – ČITATELJIMA MOGA BLOGA PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN VASKRS
OTVARANJE FERHADIJE – UZ DODIKA, VUČIĆA, VLADIKU JEFREMA – (NE)FALI KARADŽIĆ
ISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE
Hadži Bedrudin Gušić nazvao je svečanost otvaranja obnovljene džamije Ferhadije balom vampira. Pod tim pojmom misli na one kojima nije mjesto na tom važnom vjerskom skupu, a ne na istinske vjernike i čestite građane.
- Vjernici će se radovati da je najzad, poslije toliko prepreka i ometanja, najljepša banjalučka džamija, ponos ne samo Šehera na Vrbasu, nacionalni spomenik islamske kulture – ponovo na svom mjestu, na radost istinskih svih ma kojoj religiji pripadali, a posebno na radost muslimana.
Hadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što se može posmatrati i kao ukazivanje časti – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira. Čast istinskim vjernicima!
Porad časnih i uglednih gostiju, Islamska zajednica je na otvaranje Ferhadije pozvala i one koji se nikada tu ne bi smijeli pojaviti jer se nisu odrekli one fašističke i barbarske zločinačke politike koja je ne samo srušila Ferhadiju, nego je počinila i genocid, pa potom Banju Luku posrbila.
Ta politika je svim sredstvima obeshrabrivala povratak Bošnjaka i Hrvata u grad na Vrbasu, pa je Banja Luka i danas najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije.
Ta fašistička politika je na svaki mogući pogan način nastojala onemogućiti obnovu Frehadije.
Odbor za obnovu (u kojem se nije našao Bedrudin Gušić) bio je suočen sa opstrukcijama i političkim i administrativnim, a manipulirano je i sa srpskim masama koje se se protivile obnovi, a na dan polaganja kamena temljca su podivljale i ubile Murata Badića, palile i kamenovale autobuse hodočasnika.
Bivši, po formatu mali gradonačelnik – a u suštini veliki primitivac, seljačina, četnik – Umičević izjavljivao je kako je izgradnja Ferhadije „prst u oko srpskom narodu.“
Novokomponirani povjesničari i muzeolozi, arheolozi i sveznalice, sve veliki lažovi i faslifikatori – lansirali su laž kako se na mjestu srušene Ferhadije nalaze temelji nekog starinskog kultnog hrama, pa se, biva, ne bi smjelo dozvoliti da te vrijedne arheološke ostatke poklopi Ferhadija.
Teledirigovana administarcija je raznim smicalicama pokušavala na svaki način spriječiti obnovu Ferhadije uskraćujući građevinsku dozvolu za stožerni objekat oko kojeg se razvijao o rastao Šeher, u kojeg su te seljačne šljegle sa planina kao uljezi poklopivši ga svojim primtivlukom i nacizmom. Sevdahom najpojevaniji grad u Bosni, zašutio je zavijen u crno.
I Dodik je upamćen po srbovanju i barbarskom protivljenju obnove Ferhadije. Drečio se po medijima kako Ferhadiju treba srušiti ako počne njena obnova bez odobrenja.
Na pitanje holandskih novinara zašto je srušena Ferhadija, kome je smetala, vladika banjalučki, tadašnji i sadašnji Jefrem, je rekao; „Bila je na pogrešnom mestu.“
Dodik i Jefrem su obeveseli Islamsku zajednicu, a posebno muftiju Banjalučkog Osmana Kozlića, pristankom da svojim prisustvom uveličaju svečano otvorenje džamije Ferhadije.
Šta više, Dodik će biti počašćen da drži i govor na otvorenju, a možda će i Jefrem koju prozboriti u smislu „osveštenja Hrama Božjeg Veradije.“
Islamska zajednica se ne drži Božjih zakona koji propisju zabranu muslimanima prijateljovanja s onima koji ih iz kuća na silu istjeravaju, ubijaju i ruše im bogomolje, pa će možda ponuditi Dodiku ili Jefrermu da budu kumovi novosagrađene džamije. Ulema na čelu sa Kavazovićem, političari koje predvodi B. Izetbegović, navikavaju nas na poniženja, na rezultate genocida i nepravdu. To je isto kao i činiit ih, što bi rekao Simon Wiesenthal, poznati lovac na naciste.
Možda nas Islamska zajednica zajedno sa tzv. Bošnjačkim političarima misli obmanuti i kako su i Jefrem i Dodik došli tobe.
Nisu!
Oni su bili i ostali četnici fašisti jer i danas slijede onu politiku genocida i urbicida koju je vodio haški osuđenik za genocid Radovan Karadžić koji, da li zbog otvaranja Ferhadije, traži da ga puste na uvjetnu slobodu. Ako su mogli pozvati Dodika, Jefrema i vojvodu Vučića, ne bi bilo iznenađenje da pozovu i Karadžića. Ako ga Tribunal pusti, eto zgode da se najde i u Banjoj Luci na mjestu zločina.
Veličanje četničkog genocidnog komandanta u Beogradu, srbovanje u Srebrenici, a evo “dragog gosta” i na otvaranju Ferhadije; počast do počasti za četničkog vojvodu, poniženje za poniženjem za vjernike i građane RBiH koje im priređuju njihova ulema i političari
Priliku da samom svojom pojavom srbuje imaće i četnički vojvoda Aleksandar Vučić. On će možda pred džamijom izuti svoje, pa po izlasku nazuti Muftijine mestve ili kaljače. Ili će kao primitivac, u Džamiju u opancima, ma šta nosio na nogama. Ako zamijeni obuću sa Muftijom, mogao bi ostvariti blesavi prijedlog iz Mostara kako bi bilo dobro – da Bošnjaci obuju srpske opanke, a Srbi muslimanske cipele, ili mestve. Ove Muftijine ne bi žuljale Vučića, a ni Vučevi opanci bili bi taman Muftiji.
Vučić nije spomenuo zamjenu šubara za „vesove”.
Munaficima koji se kunu u Allaha dž. š. a izdaju i Din i državu, žive i mrtve žrtve genocida, šubare bi dobro pristajale.
Moguće je da će Vučić u novom četničkom svečanom ruhu nazvati muslimane srpskom braćom, u člijem je istrebljenju i sam učestvovao. Ma šta govorio, on je četnik i od te politike nije odustao. Muslimane odavno uspavljuju ulema i političari istim obmanama i zavravanjem kao i pred zadnji genocid.
Na tom balu vampira govoriće i drugi uzvanici, među njima i Bakir Izetbegović.
Biće to prilika za još jednu amnestiju barbarizma, genocida, progona Banjalučana, ubijanja, rušenja njihovih bogomolja i posrbljavanja grada. Biće to zgoda za prst u oko svim vjernicima i normalinim ljudima.
Bakir je u ime svih muslimana Bošnjaka dao četnicima garancije za opstanak genocidnog zlodjela RS. On je doveo Vučića na mjesto genocida u Srebrenici, on ga je rukom ucvijeljenih Majki i Žena zakitio Cvijetom Srebrenice. Biće to prilika da taj maunafik i prevarant uknjiži također jeftine političke poene pričama o suživotu, mirenju, dobrom komšilku, toleranciji… Zaboraviće pravdu, jer se on pravde davno odrekao u korist Velike Srbije i svoga džepa.
Govoriće i Reis Kavazović i muftija Banjalučki Kozlić. Obojica neće kriti svoju radost prisustvom okorjelih četnika na otvoru vjerskog objekta kojeg je srušila njihova politika, kao i drugih uzvanica, poput turskih visokih ličnosti i američke ambasade, koje su također, preko muslimanskih leđa i RBiH amnestirale urbicid i kulturocid finacirajući obnovu Ferhadije i drugih porušenih džamija i islamskih spomenika kulture.
Biće to zaista bal vampira, onih koji su rušili bogomolje da bi gradili duhovne zidove među komšijama i susjedima raznih vjera, da bi zadojili mržnjom mlade generacije, a žrtve navikli na nepravdu poslije genocida kojeg poriču. Biće to bal vampira povampirene Velike Srbije koja se ukotvila na obalama Vrbasa u Šeheru.
Zato je dobro da hadži Bedrudin Gušić nije među njima jer bi izgubio abdest i ne bi se osjećao ugodno među četnicima i njihovim muslimanskim slugama, izdajnicima dina i države.
Bedrudin Gušić je uz muftiju Banjalučkog r. Ibrahima ef. Halilovića u najteže vrijeme četničke okupacije Banje Luke i rušenja svih njenih džamija – bio na čelu Islamske zajednice. On je snimo i dokumentirao ostatke rušenja džamija i tako pomogao da istina o barbarima i barbarizmu dopre u svijet, ali ne i do Sarajeva koje barbare smatra najvažnijim gostima na otvaranju Ferhadije, a Ustavni sud im prašta barbarizam, kao i političari i ulema. Na sve ovo, tzv. inteligenecija – šuti.
Bedrudin Gušić je sa rahmetli Muftijom i gospođom Husedžinović u suzama skupljao vrijedne fragmente na ruševinama Ferhadije kako ih komunalci ne bi uništili na deponijama za smeće. Sada se s tim hvale oni koji s tim opasnim poslom nejmaju nikakave veze – kako je biva svaki kamen Ferhadije na svom mjestu. Svaki jeste, ali ne i onaj pravi. Bedrudin je preko četničkih punktova noseći glavu u torbi odlazio u Zagreb – širio istinu o stradanju muslimana i katolika Banje Luke, a iz Zagreba se vraćao kamionima punim humanitarne pomoći. Zastrašivali su ga, prijetili mu. Najzad, morao je sa svojom obitelji otići iz Banje Luke, ali on Šeher nikada nije duhovno napustio. Svoje izbjegličke dane i svaki dolazak u Banju Luku on ispunjava borbom za istinu o zločinu nad mirnim građanima i lijepim Šeherom. U Banjoj Luci je danas i svijećom teško naći pravog Banjalučanina. U Grdau je sve posrbljeno nakon sistemaski provedenog genocida i urbicida koji je nastvaljan u miru. U grad su se uselili četnički mitski junaci i Srđa Zlopogleđa.
Umjesto da krikne do nebesa, da traži pravdu, Islamska zajednica i bošnjačka nadri-politička garnitura srbalija potrudila se da nas ponizi posrbljavanjem i same svečanosti otvaranja Ferhadije ukazujući počast onima – poput Dodika, Vučića i Jefrema umjesto da ih primoraju da se pokaju i mole za oproštaj prije nego bace pogled na Ferhaidju, a kamo li priđu mjestu njihova barbarizma kojeg su odobravali i kojeg se ne odruču. Tu im se pruža prilika da uknjiže jeftine političke poene, kod kuće i u svijetu.
“Želimo da ovaj događaj ima isključivo vjersko-kulturni značaj te da kao takav bude pozitivna prekretnica u budućim odnosima naroda u BiH. Očekujemo da svako od nas vodi računa o ugledu IZ BiH i dostojanstvu muslimana”, rekao je Osman ef. Kozlić, predsjedavajući Odbora, muftija Banjalučki – ostao živ – munafik kakav je i bio! Možda bi ljudi i vodili brigu o ugledu IZ, ali Kozlić i ekipa se udarnički trude da taj ugled srozaju i bace ga pod noge četnicima. Kozlić nije sposoban ni jednu kozu čuvati, a kamo li brigu brinuti o muslimanima banjalučkog Muftiluka. On nije jednostvano za taj posao!
Nakon što su uvaženim i cijenjim gostima četnicima razaslali pozive, oglasio se i Islamski sabor u liku njegova Predsjednika, Hasana Čengića, glavnog financijskog “stručnjaka” i haznadara Alije Izetbegovića koji je na ime obrane i pomoći građanima RBiH prikupljao donatroska sredstva po svijetu. Nije neka suma, tek dvadesetak milijadi njemačkih maraka u današnjoj vrijednosti; pare su završile uglavnom u privatnim džepovima najuže Alijine halke. Sada se kao ugledni musliman, zaštitnik opljačkanih i poniženih muslimana Čengić okomio na Tribunal i nedupustivo blagu presudu Karadžiću. Nije ni spomenuo ukidanje genocidne RS, niti RBiH. Dok je RS, biće prilike i za muslimaniju.
Na istom skupu reis Kavazović je kritikovao beogradsku Srpsku pravoslavnu crkvu, zaboravljajući namjerno kako je snažni izdanak te zločinačke crkve i sam vladika Jefrem – kojeg je pozvao na otvorenje Ferhadije: “Posjeta pape Franje Sarajevu sredinom prošle godine osnažila je međunarodnu poziciju BiH i otklonila bojazan da Katolička crkva podržava separatističke politike u BiH. Taj dojam, nažalost, nemamo kad su u pitanju javni istupi ljudi iz vrha Srpske pravoslavne crkve iz Beograda. Dapače, oni ohrabruju srpski nacionalizam i isključivost, i doprinose veličanju zločina i zločinaca, čime dodatno otežavaju put pomirenja, razumijevanja i osiguranja boljeg života svih građana BiH, kazao je Kavazović.
A šta radi Dodik, šta radi Jefrem i ostala črtnička bratija na čelu sa Vučićem?
Karadžić je od Tibunala zatražio puštanje na privremenu slobodu. Ako mu se hitno udovolji, a moguće je, jer Tribunal je milostiv prema takvima, m
ogla bi IZ – Kavazović i Izetbegović – preko mutavog ali razdraganog Muftije Kozlića – pozvati Karadžića i on prisustvuje otvaranju Ferhadije koju je srušio. Možda IZ i Izetbegović se ne bi smjeli usuditi toliko poniziti i Din, i žrtve genocida, Bosnu i Šeher Banju Luku. Ali, nedopustivo preveliko poniženje učinjeno je već i ukazivanjem počasti četničkom vojvodi Vučiću, zatim Dodiku kao upornom negatoru države BiH i višestrukom udarniku u nastavljanju Karadžićeve ratne politike u miru, uz blagoslov popa Jefrema. Tako – kao da je i sam Karadžić prisutan na tom balu vampira.
***
Posljednja vijest – 26. 04. 2016.
Dodik poklonio ćilime za Ferhadiju
NEMA TOGA ĆILIMA POD KOJIM SE MOŽE SAKRITI DODIKOVO ČETNIŠTVO NASTAVLJANJEM POLITIKE RADOVANA KARADŽIĆA
Ne postoji ćilim pod koji Dodik može sakriti svoje četništvo i uporni nastavak politike Radovana Kradžića, niti ima hasure pod koju Islamska zajednica može sakriti svoj munafikluk: “Ovdje sam da izrazim veliko zadovoljstvo što je Ferhadija završena i što smo uoči njenog otvaranja”, istakao je Dodik.
Te su Dodikove riječi plaho obveselile Kozlića: “Jako sam zadovoljan i srećan što se sve odvija po planu i zahvalan sam predsjedniku RS Miloradu Dodiku na današnjoj posjeti i velikom poklonu koji nam je donio.”
Novine ne pišu jesu li to opljačkani džamijski ćilimi, ili ih je Dodik kupio parama poreskih obveznika, među njima i muslimana.
Makar i danajske, hedije su drage hodžama poput Kozlića koji se niti Boga boje, niti ljudi stide.
***
Nekoliko povjesnih fotografija: na prvoj, starinskoj – Ferhadija, ljepotica Šehera, Bijeli labud, kojeg su ubli din-dušmani, a Islamska zejdnica i tzv. bošnjački zaštitnici – obnovili parama muslimana Bosne i drugih zemalja, među kojima i USA, sve kako bi amnestirali zločin i barbarizam počnitelja, pa ih nakon svega pozvali na svečano otvorenje Ferhadije, kao da su sve jedan do drugog Ferhad-paše, kao da su se odrekli zločinačke genocidne brbarske politike.
Oni su bili i ostali četnici i nakad neće doći tobe.
To su vukovi u janjećoj kožici – četničkom vojvodi to i samo ime potvrđuje, a iZ i političari koji njome vladaju – žele nas ubijediti da su to dobre duše, mirni i fini janjci – što je uvreda za zdravu pamet, a poniženje do bola.
Čak kada bi ta četnička bratija kleklnula na koljena pred Ferhadijom na njenom otvoru i od muslimana zatražila oprost, ne bi im niko smio povjerovati jer to su obične hulje i lažovi.
Svaki nekažneni zločin će se ponoviti, kao što se ponavljaju genocidi nad muslimanima; opet će neko praštati zločincima u ime žrtava, a ulema polagati temeljce porušenim džamijama kao Cerić, obnavaljejući ih parama – derući kožu sa grbače poniženih muslimana – ako ih i uopće i preostane do tada…
Ivan LOVRENOVIĆ: LJEPOTE ABRAHAMSKOGA TROVJERJA I UBISTVO BAJE
Objavljeno 31/07/2015Nisu se u ovome ratu, kao u onome, u Varcaru
smjenjivale i kroza nj prolazile
vojske sve do u ranu jesen Devedesetpete
kad je već sve bilo ustvari gotovo
a o tome krvavom listopadskom šenluku
vojnika s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim
krvavo-bijelim šahovskim grbom
još će ovdje biti riječi.
Bratsko klanje u našim krajevima, izgleda
najbolje uspijeva i najveću radost pruža u ljeto
u zrelo i zlatno ljeto
u onome njegovu pijanom vrhuncu nekako
između polovice lipnja i polovice kolovoza
razdoblju u koje padaju svi najvažniji svetitelji
i svi najljepši godovi
domaćega abrahamskog trovjerja:
Sveti Anto Padovanski
„Mala Ćaba“ na Ajvatovici iznad Prusca
Sveti Ivo Podmilački
Vidovdan i sveti srpski mučenik knez Lazar
Sveti apostoli Petar i Pavao
Sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Divice Marije
Sveti Ilija prorok
prvo po novom pa po starom kalendaru
s ilindansko-alidžunskim kršćanskim i
muslimanskim teferičima po bosanskim
svetištima i dovištima koja su to isto
barem tri hiljade godina unatrag u prapovijest
samo pod uvijek iznova prilagođavanim
kultnim obličjima kojima se prepokrije ono
zatečeno onako kako koja nova vjera potisne
prethodnu, kako koji novopridošli narod
potčini ili istrijebi prethodni
te Velika Gospa katolička ȕ po kolovoza
i odmah za njom
Preobraženje Gospodnje pravoslavno
kada se, govorilo se, priobrazi i gora i voda
i prestaju žestine ljeta.
Onaj koji bilježi nikada nije imao dara ni zanimanja
za mislioce rata i njihovu zavodljivu književnost; Sun Tzu,
Schmitt, Jünger – kapa dolje njihovoj lednoj
genijalnosti – nisu njegovi miljenici, a o Clausewitzevu
iskazu: “Mir je snježni zimski pokrov pod kojim snage
drijemaju i polagano se razvijaju. Rat je žar ljeta koji brzo
razvija i potiče zrelost.” da se promišljati svakojako,
najprije kao o dobro sročenoj pjesničko-filozofskoj
krinki za apologiju rata.
Pa se u svojoj neznavenosti pita prizemno i jednostavno
nije li sve to s ljetom tek pusta logika rata: s velikim
klanjem najpametnije je početi u ljeto i gledati
da sve što prije oposliš
prije kiša, prije kratka dana, studeni, snjegova
tako ćeš s najmanjim troškom najviše poraditi.
Kakomudrago, sve najveće izgibije
i sva najushićenija masovna zločinstva vazda su
ovdje u ljetno doba padala
u zrelo i zlatno ljeto:
i kad je sultan Mehmed Drugi 1463. uzimao Bosnu
i kada je serasker reformskoga sultana Abdul Medžida
Latas krenuo 1850. da satire pobunjene muslimanske
prvake protivne modernizaciji Carstva i Bosne
i kada su habsburške trupe 1878. ulazile u Bosnu
da je civiliziraju.
I u ljeto Četrnaeste.
I u ljeto Četrdesetprve.
Ljeto Devedesetdruge Varcarani koji su ga preživjeli
zaboravit neće nikad.
Nije grad morao čekati službeni nastanak srpske
republike u Bosni. I prije nego što je Devedesetdruge
na dan Svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana
27. januara po julijanskom kalendaru a devetoga
po gregorijanskom proglašena ona prva
grad je bio i kroz cijeli rat ostao
u toplim njedrima srpstva
ni od koga ugrožavanim
sve je u njemu bilo srpsko
i vlast i bog i anđeli njegovi i nebo nad njim
baš kako je nekad davno pjevao zaneseni sarajevski
gimnazijalac sa Zmijanja Petar Kočić.[1]
Podalje su bili frontovi i bitke
drukčiji se ovdje vodio rat:
planski teror
zastrašivanje
otpuštanje s posla
mobilizacija za rat preko Save
prisilni rad
istjerivanje iz stanova
oduzimanje imovine
pljačke
batine
mučka ubojstva
a za to nisu trebale dolaziti vojske, obavljale su to
vrijedne lokalne vlasti i hristoljubive patriotske snage
e da bi grad posvećen junačkome Petru Mrkonjiću
Kralju Oslobodiocu, napokon i zauvijek osvanuo
oslobođen od nesrpske nečisti. Civili, dojučerašnji
mirni i od svakog dobro viđeni građani
trgovci, zanatlije, činovnici, vozači, uspješni menadžeri
preko noći postaju opasni ustaše i fundamentalisti
pa ih gone na ropske kuluke
da kopaju puste kilometre
za vodovod bezvodnom Tribovu
Doktorovu rodnom selu
a Doktor je SDS-ov gospodar života i smrti u gradu,
ili u logor na Manjaču pod krvavu torturu,
ili u Podbrdo gdje je mučilište u „objektima Klaonice“…
Ostao je nepoznat Doktorov odgovor na pitanje
jednoga od kulučara: „Što si se, bolan, ispizmio na nas,
nismo ti oca ubili mi, ubio ga je KNOJ“[2], ali sámo pitanje
nudi mnogo slućenih odgovora i mračnih pretpostavki.
Ponešto od svih navedenih mjera mnoge je Varcarane
krive vjere i nacije snalazilo kroz cijelo to zlo proljeće
ali su se još držali
ponosni, ukorijenjeni zavičajci
još nisu pomišljali na konačni odlazak kao spas
i jedino rješenje. No stiže trinaesti dan lipnja
kobna subota, kada u grad pada vijest
da su u poslijepodnevnom okršaju
s hrvatskim i muslimanskim snagama iz Jajca
na Šebezovim livadama u Barevu
daleko negdje na međuopćinskoj međi koja je sada
ratna granica, izginuli srpski rezervni milicioneri
iz Mrkonjića Zoran Bogojević, Petar Čigoja, Živodrag
Čulić, Stanislav Eremija, Zoran Gavrić, Milan Iličić,
Branko Iveta, Branko Jakovljević, Dragan Jarić,
Zoran Karać, Zdravko Kojić, Radovan Konjević,
Lazar Laketa, Mlađen Malešević, Miroslav Milić,
Dušan Palalić, Čedo Savičić, Dušan Sikimić, Zoran
Soldat, Petar Tešanović – sve mladi ljudi, neki još
neoženjeni, materina čeda, očeve uzdanice.
Za mnoge ti u povjerljivom razgovoru više od
petnaest godina nakon svega s iskrenim žalom
tvoj drug iz djetinjstva D., jedan od šačice katolika
što su preostali u gradu, kaže: „Velika je to grehota,
bili su momci ko srma, mirni, tek počeli živit.“
Mnogo je nejasnoga oko toga pohoda i danas, tek
spominje se Uroš P., načelnik policijske stanice
u Mrkonjiću, koji je te momke naoružao i mimo
njihove volje, neiskusne, poveo u akciju
razoružavanja i istjerivanja Hrvata i Muslimana iz
sélā Vlasinje i Liskovica. Ulogorili su se u Šebezima,
kaže predaja, načelnik nije poduzeo nužne mjere
osiguranja pa kad su ih jajački hosovci i teritorijalci
iznenadili i svom žestinom napali
nisu imali šansu nikakvu.
Sutradan, u nedjelju, katolicima je
dupli blagdan: prekjučer bilo je Srce Isusovo, jučer
sveti Anto Padovanski omiljeni svetac u svoj Bosni
a po crkvenom običaju ti se sveci prenesu
na nedjelju prvu koja dođe
pa je crkva za prijepodnevne pučke mise puna.
Za masakr u Šebezima mnogi još nisu ni čuli
pa kad se razilaze kućama još su u svečanom
misnom raspoloženju. Oko njih, međutim
počinje divlji lov: u dijelove grada
s hrvatskim i muslimanskim kućama ulijeću
policijski kombiji, hvataju redom i ubacuju u njih
muškarce uz bijesne psovke i batine.
I Bȁja je tako dignut, uz neki koban dodatak
o kojemu postoje ponešto različite verzije. Što je
iz svih njih moguće razabrati: u strmu ulicu Sokak
koja vodi u Čaršiju, pred kuću mirnoga i vedrog
Joze Svetinovića Baje vozača u firmi „Zadružna trgovina“
vrsnoga pjevača kako u crkvenom, tako i u gradskom zboru
KUD-a „Jedinstvo“ došli su mrki hvatači u uniformama
i pod oružjem. Poznavajući ih dobro izišao je pred njih
i nasmijan kao i uvijek priupitao jednoga nešto
kao: šta se to dogodilo, komšija.
Protumačiše to kao podsmijeh,
stadoše psovati i prijetiti a taj upitani svom ga snagom
udari šakom po licu i raskrvavi.
Ubacili su ga u kombi, zajedno s još nekoliko komšija
i odvezli u stanicu milicije.
Po jednoj verziji Bajin stariji brat Marko, kovač
zatvoren zajedno s njim, kad je naslutio
da se Baji sprema najgore ponudi se načelniku milicije
da uzmu njega a Baju puste. Dobio je smrknut
odgovor da se moli bogu za svoju glavu a za Baju
bolje mu je da ne pita jer „Baji spasa nema!“
Iz milicijske stanice prevezen je u Podbrdo
u Klaonicu, desetak kilometara od grada prema Ključu
zajedno s desetinama pohvatanih muslimana
i nekoliko katolika, svojih komšija. Svi su,
tko manje tko više, bijeni, mučeni, mrcvareni
ali Baja najstrašnije. U utorak šesnaestoga lipnja
nakon još jednoga batinanja, bacili su ga natrag
među zatvorenike. Polomljen i izobličen
u jezivim mukama i u krvavom hropcu
poživio je još petnaestak minuta.
Preko Varcara navukao se gust mrak – od noćnoga
ne manji onaj danji. Iz njega i o njemu u godinama
što slijede čulo se malo a to malo što se čulo, uvijek
mráčno, zlo. Tako je iz grada izašla i do tebe našla put
vijest o strašnom kraju tvoga školskog druga Milenka O.
Zapisao si je tada, stegnuta grla, zgrčenom rukom, a
namjeran si je ponavljati, kao zavjet i nježan pomen:
otišao je daleko niz rijeku do Mandina Vira, bila je studen
velika, prerezao je vene i u hladnu vodu položio široko
raširene ruke; tako je iskrvario i umro. Milenko O. bio je
Srbin. Uvijek je bio melankoličan, gospodstven, gadljiv.
Je li se to Milenko tako spasio? Jesu li, u srcu zločina,
Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se
stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike
jedini ljudski izbor?
Teror, zastrašivanje, otpuštanje s posla, prisilni rad,
istjerivanje iz stanova, premlaćivanje, pljačka –
to se nastavilo i pojačalo, postalo sistem. Stara
Krzlaragina džamija, amblem grada, srce čaršije, dignuta
u zrak, Hamidija džamija u Rici srušena, crkva apostola
Filipa i Jakova zapaljena. Pred užasima svakodnevnice
ponos i ukorijenjenost počeše naglo kopniti: vlastiti grad
ukaza se zavičajcima kao smrtna klopka. Uto je vlast
smislila „zakonit“ način progona koji će kasnije u
prijetvornoj engleštini svjetske diplomacije biti nazvan
ethnic cleansing, etničko čišćenje. Sve više nevoljnika
prihvaća taj izlaz koji im vlast nudi. Vidio si i sačuvao
formular koji su morali potpisati da bi izašli:
IZJAVA O DOBROVOLJNOJ PROMJENI
MJESTA PREBIVALIŠTA
Ja (ime, očevo ime, prezime) sa prebivalištem u
Mrkonjić–Gradu, u ime svojih članova uže porodice
i to (imena), izjavljujem da smo dobrovoljno odlučili,
bez bilo kakvog pritiska, promijeniti mjesto
prebivališta. Dajući ovu izjavu, saglasni smo da
našom pokretnom i nepokretnom imovinom
raspolažu nadležni organi opštine Mrkonjić–Grad.
Izražavajući svoju i volju svoje porodice
svojeručno potpisujem ovu izjavu.
NAPOMENA:
Ova izjava ima svojstvo DOZVOLE Skupštine opštine
Mrkonjić–Grad da gore imenovana lica mogu nesmetano
napustiti teritoriju opštine Mrkonjić–Grada.
DOSTAVLJENO:
1) Davaocu izjave
2) SO Mrkonjić––Grad
Pokrenuše se, tako
zavičajci
osuše se iz svojega grada
dobrovoljno, bez bilo kakvog pritiska
prsnuše na sve strane
sretni s glavom na ramenima.
Eno ih danas na adresama o kojima nikada sanjali nisu:
Kanada, Amerika, Švedska, Njemačka, Australija… I groblja
su već tamošnja dosad naselili. Živima internet stvara
iluziju da se zavičajno „druže“, da su još svoji. Prema
svim mogućim informacijama, a onaj koji bilježi skupljao
ih je odakle god je mogao i uvijek iznova provjeravao,
u gradu je na kraju ostalo otprilike tristopedeset
muslimanskih i pedesetak katoličkih duša.
Pred početak rata
(taman su se 1991. godine svi bili uredno popisali)
prvih je u gradu bilo 1450, drugih 354, od ukupnih 8.422
stanovnika – brojevi govore sve o razmjerima
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta.
U ljeto Devedesetpete okrenuo se rat. Ljudska hekatomba
u Srebrenici, opsada Bihaća sa slutnjom sličnoga ishoda –
naveli su jake Zapada da se upletu i promijene odnos snaga.
Velja kruška u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je počela skakati;
prepuniste mješinu grijeha! –
pjevao je vladar-pjesnik prije vijek i po
na usta vladike Danila, lika pomalo
hamletovskog.
Znaju li, mogu li osjetiti
baštinici i poklonici što se kunu u veličinu
i mudrost Pustinjaka cetinjskoga
da je njegova strašna kletva-opomena
zadržavši smisao promijenila smjer
sad, u ljeto Devedesetpete
njima upućena; sad i odsad?
Sada su jaki sa Zapada voljni Srbima dati samo u Bosni
i to ne sve ono što vojno drže: srpske snage moraju pustiti
Knin i Hrvatsku, moraju ostaviti Grahovo, Krupu Bosansku,
Drvar, Petrovac, Ključ, Jajce, Šipovo, Vakuf Donji – i one
to čine uz glumljeni ili nikakav otpor hrvatskim i bosanskim
snagama, sukcesivno, po diktatu jakih i prema tajnim
naredbama svojih glavešina. Mrkonjić zakratko ostaje izvan
dogovora, u nejasnom statusu, pa se u njega slijeva silno
mnoštvo nesretnika iz napuštenih gradova u bijegu i strahu
od tuđih vojska željnih pobjeda, na odmazdu spremnih.
U te dane pada još jedno masovno stradanje Varcarana.
U srpskoj vojsci koja još drži položaje oko Donjega Vakufa
preimenovanog u Srbobran, jedna jedinica u kojoj ima
i Mrkonjićana raspoređena je u selo Oborke na putu prema
Travniku. Uz nju je roblje za kopanje rovova – tridesetak
Varcarana, većinom muslimana uz četvoricu katolika.
Kada 12. rujna u komandu stiže naredba za napuštanje
položaja i povlačenje, bijes i gorčina poraza okreće se
u mržnju na robove, pa na pitanje:
što s njima, nije li nam
dosta svoje brige,
zar ćemo i njih vući za sobom
i još ih hraniti
pada krvav dogovor. U noći s 12. na 13. rujna
čuvari ih izvode u dvorište osnovne škole u Oborcima
i postrijeljaju. Ovo su im imena: Ibro Arapović, Fahrudin
Arnautović, Džafer Bajrami, Stipo Baković, Kemal Ćano,
Nurko Dedić, Taib Dedić, Mustafa Dizdarević, Ado Durek,
Mehmed Hadžić, Tahir Hažbić, Safet Heganović, Adem
Heremić, Dževad Hrustanović, Fejzo Kaharović, Grgo
Kotromanović, Matija Kotromanović, Ahmet Medić,
Osman Medić, Senad Medić, Dževad Mujkić, Zuhdija
Nezirović, Faik Smajić, Hamo Šehović, Kemal Šehović,
Džemal Topalović, Ivica Vulić, Ismet Žerić. Po mitskom
pravilu da masovni zločin nikad ne ostane bez svjedoka
jedan mučenik se spasio i kasnije sve ispričao.
O sudbini četvorice katolika pričaju ti dugo nakon rata
dvoje njihovih prijatelja, muslimana, s tugom, kada se
slučajno sretnete u Sarajevu, na ulici: „Po sporazumu između
srpske i hrvatske strane budu oni pušteni iz Oboraka i dođu
kućama. Uspjelo im je skupiti papire za odlazak u Hrvatsku,
samo još Doktor treba da im izda potvrdu da mogu ići. Dođu
mu u kuću navečer, on ih lijepo primi, potpiše im potvrdu.
Hvalili se, kad su došli kućama, da im je i rakiju iznio. Istu
noć, kasno, već su bili pozaspali, poslao po njih i svu
četvoricu vratilo u Oborke, u smrt.“ Prisjećaš se, negdje si
već zapisao uspomenu na Grgu Kotromanovića, majstora limara,
snažnu ličnost, koji je po Varcaru i oko njega ali i po svoj
Bosni, limom pokrio i savršene oluke izveo na bezbrojnim
kućama, crkvama i džamijama. Davno, proveo si s njime
visokim i ogromnim nekoliko nezaboravnih sati na krovu
stare kuće u razgovoru dok lebdeći kao leptir na rubu ambisa
mijenja struo oluk zbog kojega je počelo opasno zakisivati
po kućnim zidovima.
Tko bi mogao zamisliti i opisati stanje, život tih dana
u gradu pod dvostrukom opsadom?
Opsjednut izvana:
hrvatska je vojska već do 15. rujna osvojila cijeli južni
dio općinskoga teritorija i grad joj je na artiljerijskom
dometu.
Opsjednut iznutra:
krcat izbjeglicama izluđenim jednako kao i građani, svaki
čas očekuje se pad i ulazak ustaša, svi su putovi zatvoreni
osim onoga jednog što vodi na sjever, k Banjoj Luci
a i ona je puna izbjeglica iz Hrvatske i iz Bosne. Srpska
vojska koja treba da brani grad u rasulu je, demoralizirana,
spremna na bježaniju, i u zraku se osjeća da se sprema
najgore, da je politika izdala.
Pu dugoj i neprekinutoj liniji sve tamo od Ribnika, Medne,
Štrbine na zapadu, do Čirakovca i Majdana na istoku, preko
lisinskih visova iznad grada s kojih se Mrkonjić vidi kao
na dlanu, hrvatska vojska je utvrdila položaje, tu i tamo
na grad doleti topovska granata, topnicima za zabavu,
građanima na stravu i užas. Iz jezika dnevnih izvještaja
srpske vojske, makar je suh i prikrivajući, dobro se mogu
naslutiti razmjere panike i obezglavljenosti:
određene su jedinice „napustile položaj“,
„ostao prazan prostor, što je neprijatelj iskoristio“,
„otkriven je desni bok pješadijske brigade koja se povlači“,
„zbog nepovoljnog položaja jedinice nisu mogle ostati na
svojim položajima“,
„naglo izvlačenje jedinica VRS u širem rejonu Mrkonjića“…
Mnogi su se građani već i prije pokrenuli k Banjoj Luci
i dalje, tko kamo ima i može
a kada je u nedjelju 8. listopada
„neprijatelj otpočeo snažna artiljerijska dejstva
na čitavom frontu, gdje su istovremeno izvodili
pješadijsko-tenkovske napade na liniju odbrane“
te „po najužem dijelu centra Mrkonjić-Grada ispalio
oko 300 projektila“
potekla je u svim mogućim vozilima niz Banjalučku cestu
rijeka uzrujanoga ljudstva, zaokupljenoga samo spasom
glave i života. Pokazalo se to razumnim.
Od onoga utorka 10. listopada kada su
„oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar
Mrkonjić-Grada a potom nastaviti borbena dejstva na pravcu
Mrkonjić-Grad – Trijebovo“
sve do 5. veljače 1996. kada je
hrvatska vojska po dogovoru što ga krvavim
flomasterom iscrtaše Izetbegović, Milošević, Tuđman
u Daytonu, Ohio, vratila srpskoj vlasti i grad i općinsko
područje Mrkonjića, i kada su se izbjegli Srbi mogli
vratiti u opustošeni grad a od Bošnjaka i Hrvata
napokon nije ostao skoro nitko
svih tih stotinusedamnaest dana
bili su dani divlje vojničke samovolje, bezdušne pljačke,
organizirane i pojedinačne, uništavanja, terora. I najgore:
bili su to dani još jednoga masovnog krvnoga zločina
o kojemu svjedoče ostaci tijela srpskih vojnika i civila
pobijenih nakon ulaska hrvatske vojske u grad a pronađenih
u masovnoj grobnici na gradskom pravoslavnom groblju.
Kako je to moglo izgledati kada osloboditeljska vojska
ulazi u pust, prethodno artiljerijski temeljito obrađen
Varcar? Onih četiristotinjak muslimana i katolika
što su u gradu preostali nakon masovne
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta
sve dane oslobađanja provode skutreni u podrumu neke
javne zgrade, u strahu i drhatu. Srpska vojska je odstupila,
svi Srbi iz grada koji su mogli izbjegli su, ostala je šačica
građana koji nisu mogli, nisu htjeli, nisu imali kamo.
Osloboditelji su u ponedjeljak 9. listopada već na prilazima
gradu, opijeni su pobjedom. Pucnjava je zaglušujuća,
više je to šenluk i veselje, nego borba. Zapovjednik neke
od postrojba, stanoviti Andrija Matijaš zvani Pauk
prsi se trijumfalno na tenku, pa kada ga obori loše
kontroliran rafal nekoga njegovog veselog vojnika[3]
nastane strka pa za njom bijes. Odmah to bude oplakano
i ovjenčano kao junačka pogibija legendarnoga zapovjednika
u ljutoj borbi s neprijateljem, gradu u njegovu čast nadjenu
novo ime, Matijaševo, a za odmazdu pobiju srpsku čeljad
koja su se zatekla u gradu – muško, žensko, staro, mlado
njih stotinuosamdesetjedno, i njihovu smrt proglase
pogibijom neprijateljā u borbi.
Među pobijenima nađen je i sedamdesetjednogodišnji
Niko Marić, mrkonjićki advokat, ugledan i omiljen građanin
koji nije imao mogućnosti da izbjegne. Kakav to um
moraš imati da zamisliš staroga advokata, oličenje mirnoće
i trezvenosti, kako ostaje u napuštenom gradu da se bori
protiv nadiruće vojne sile i u toj borbi pogiba! Poslije
svega pronađen je njegov dnevnik u kojemu zadnja bilješka
unesena 10. listopada u šest i po sati ujutro glasi:
„Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali
po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada
granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.“ To se slaže s onim
što smo vidjeli u vojnom izvještaju VRS za 10. oktobar, gdje
potom slijedi podatak da je „povlačenje otpočelo oko 08.45
časova“ te da su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u
gradski centar“. Što se događa s Nikom Marićem u taj strašni
dan između trenutka u kojemu je, zauvijek, sklopio svoj
dnevnik i gledao kako otpočinje povlačenje, i poslijepodneva
kada, zloslutno, ulazi druga vojska? Nikada o tome nećemo
znati ništa, kao što nećemo znati ni kako i kada su čestitoga
starca ubili junaci s Gospinom krunicom o vratu i pod
slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom. Ovo je sve što
znamo: ubijen je tako što mu je glava razbijena nečim
hladnim i tupim, uza nj je nađen njegov ručni sat marke
seiko, koji je prestao raditi 20. listopada.
Nikako da se načudiš: kako živo
U tvojim snovima
Mrtvi žive, kako su samo, lukavci
Svježi i okretni, kako
Živi i radosni!
I kako se ti ne zbunjuješ nad sobom
Nad svojim stanjem:
Dobro u času dok ih sanjaš
Znaš da su mrtvi
Okolnosti njihove smrti su ti poznate
A sretan si što su živi
Uživaš u njihovu smijehu
U vašemu toplom razgovoru.
Tako je i s Bajom:
Srećete se u Sokaku kod njegove kuće
U žurbi je, čekaju ga u firmi da vozi direktore
Na službeni put
Nasmijan je, glasan, razmjenjujete uobičajene šale.
Nekomu tko je uza te, kad Baja odžuri uza Sokak
Onim kratkim a žustrim korakom, govoriš:
„Eto, to je Baja!“
Misleći, sve u snu, sve odjednom
Na njegovu svijetlu narav
Misleć na njegovu užasnu smrt.
Ivan Lovrenović
[1] Publicist Milan Jovanović Stojimirović (1898 – 1966), koji se bježeći od austrougarske internacije bio sklonio u beogradsku duševnu bolnicu kod ujaka, upravnika, dirljivo piše o svojim susretima u bolnici s Kočićem: „Žarko leto 1916. stalo ga je mnogo snage. Podnosio ga je, ali je kopnio. Nekad bi se povratio, kao u jesen 1915. pa bi se u njemu opet probudio stari nacionalist. Jednom mi izreče ove stihove, koje nikad pre toga nisam čuo i koje mi reče da je zapamtio iz mladosti, u gimnaziji: Gore nad nama srpsko je nebo, / Na njemu srpski sedi Bog, / Oko njeg’ Srbi anđeli lebde: / Dvore Srbina Gospoda svog! Kako je bio dirljiv ovaj šovinizam! On mu se podavao melanholično, i deklamovao je elegičnim tonom.“ (Poslednji dani Petra Kočića)
[2] KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije), vojna organizacija formirana u kolovozu 1944. naredbom Josipa Broza Tita sa zadacima „borbe protiv odmetničkih grupa: četničkih, ustaških, balističkih, belogardejskih i drugih ostataka kvislinških formacija na terenu cele zemlje; akcije čišćenja oslobođene teritorije od špijuna, petokolonaša, diverzanata i hvatanja dezertera“. KNOJ je najtješnje surađivao tajnom policijom OZN-om.
Iz prvih djetinjih sjećanja ostala ti je slika kada uniformirani i naoružani niz ulicu gone zapuštene, bradate i izmrcvarene u seljačkim odijelima, a ide šapat: „Pohvatalo tribovske četnike.“
[3] Dugo poslije rata živi taj u svojemu selu u Sinjskoj krajini, svi suborci znaju istinu o događaju, nikada nitko nije progovorio javno, niti je itko o tomu službeno pitan.
***
Ivan LOVRENOVIĆ, književnik
UBIJSTVO BAJE
“
U svojim ratnim bilješkama koje je vodio u sarajevskom egzilu nakon bijega iz grbavičkog naci-režima, onaj koji bilježi nalazi rijetke fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jednoga. „Petak, nedjelja, 26. do 28. Lipnja, istrgane vijesti iz Varcara. D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. Umro. Muškarci – šesanest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. „Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo.“
Kasnije će saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnom Mrkonjiću: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje bogomolja, prisilno potpisivanje papira o „dobrovoljnom“ odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima. Bajina sudbina: Jozo Svetninović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, „sva čaršija“ ga je znala i voljela. Takova, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to u gradskoj klaonici. Zahvaljući i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima „u oktobru 1995“ kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao kraijiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska vojska povukla bez ozbiljnijeg otpora:“
(Ivan LOVRENOVIĆ, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013, str. 33.)
JAVNI POZIV NA ISPUNJENJE PRAVDE I OBAVEZE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU U SLUČAJU PRIJETNJE HAPŠENJEM GOSPODINU IBRAHIMU HALILOVIĆU, TRENUTNO NASTANJENOM U KANADI
Marjan Hajnal
JAVNI POZIV NA ISPUNJENJE PRAVDE I OBAVEZE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU U SLUČAJU PRIJETNJE HAPŠENJEM GOSPODINU IBRAHIMU HALILOVIĆU, TRENUTNO NASTANJENOM U KANADI
POZIV/APEL DIREKTORU SIPA-e
u ime
- Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, Tel-Aviv
- Grupe građana koja broji 70.000 državljana Republike Bosne i Hercegovine
Za gospodina Pericu Stanića
direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Sarajevo
Gospodine Stanić,
moram Vas obavijestiti da sam danas, 20.4.2016. od prijatelja Ibrahima Halilovića, rodom iz Mrkonjić Grada / Varcar Vakufa, iz kog je u toku rata morao otići u prisilno progonstvo skupa sa porodicom, sa velikim žaljenjem dobio obavijest da je na intervenciju Interpola dobio službenu informaciju da je SIPA protiv njega pokrenula istražni postupak zbog navodnog “otkrivanja tajne” o istrazi ratnog zločina (podaci su obrazloženi u prilogu).
Takav akt smatramo nedopustivim, jer predstavlja nedopustiv pritisak s ciljem zastrašivanja svjedoka i flagrantan atak na slobodu riječi.
Nikakvo odavanje tajni nije u pitanju, niti gospodin Halilović kao slobodan novinar podliježe odgovornosti bilo kojoj pravnoj ili zakonodavnoj instituciji, niti ga je neko bilo kakvim pisanim aktom obavezao na ćutanje.
Samo ćete navući dodatni odium u narodu na neefikasnost SIPA-e, čiji bi prioritetan zadatak trebao biti da se brine o bezbjednosti građana, kao i zaštitom same države Republike Bosne i Hercegovine. Gospodin Halilović je lider grupe koja se bori za povratak legitimnog Ustava RBiH i atak na njega je atak na sve nas koji smo mu ukazali svoje puno povjerenje.
Zahtijevamo da neodložno obustavite svaki postupak protiv Ibrahima Halilovića i da i ne pomišljate da mu pravite neprijatnosti niti u Kanadi, da ga obilježavate pred Interpolom, niti da mu prijetite čak ni informativnim privođenjem kada dođe u Bosnu.
On se kao čovjek i kao novinar dokazao kao neokaljani patriot i niko nema prava niti na osnovu bilo kojeg argumenta da mu prijeti i devalvira njegov ugled i da se dodatno narušava već ionako ugroženo zdravlje članova njegove uže porodice koji su u ratu bili dovoljno izloženi pritiscima, prijetnjama, izolaciji u kućnom pritvoru talačkog tipa.
Vama kao direktoru SIPA-e nije potrebno da objašnjavam šta je Vaš prioritetan zadatak. Umjesto da se bavite primarnim pitanjima sprečavanja unutarnjeg kriminala u Bosni, da hapsite svu kliku koja je dovela Bosnu na sami rub opstanka, SIPA na čelu sa Vama ni prstom ne pomjera da osujeti pošast divljanja nacizma. Horde četnika i ustaša otvoreno divljaju, demonstriraju svoju neciviliziranu silu, prijete novim ratom, i zar u takvim uslovima, kad se negira čitav jedan genocid, kad se njegovi vinovnici i akteri oslobađaju ključnih elemenata optužbi i prijevremeno puštaju iz zatvora, zar je to logično da se SIPA bavi zastrašivanjem jednog istaknutog novinara?
Ali, kao što vidite, Ibrahim Halilović nije usamljen. I neće biti.
Pred sudom vremena, trebate se dobro zamisliti o Vašoj osobnoj odgovornosti i odgovornosti pripadnika SIPA-e. Bavite se prijetnjama slobodoumnim građanima koji su već dovoljno izgubili i propatili zbog različitih sipa, hobotnica i ostalih mekušaca, beskičmenjaka i reptila, umjesto da im omogućite povratak u zemlju i miran život. A za miran život treba proći proces dokazivanja PUNE ISTINE o svim zataškanim zločinima. Bez te istine nema mira i suživota. Umjesto da mu prijetite hapšenjem, potrudite se da budete zahvalni čovjeku koji je svoj profesionalni vijek posvetio pravdi i istini, u ime budućnosti svih građana RBiH.
Kao potpisnik ovih redova i sam sam u poziciji da posljedice rata u Bosni trpim već treću deceniju u egzilu. Ne dopušta mi se povratak u Sarajevo. Osim svih gubitaka članova obitelji, moja nepokretna imovina izložena je novim napadima i nesankcioniranom prisvajanju, kao što je nepokretna imovina gospodina Halilovića također višestruko devastirana na privatnom imanju u blizini Mrkonjića.
To li su nam jasne poruke “dobrodošlice”, kao i stotinama drugih građana kojima se na sve načine opstruira povratak? A niko nije pozvaniji od SIPA-e da istraži ulogu počinilaca i njihovih mentora koji ih motiviraju i plaćaju za takva zlodjela. Tim deliktima biste se trebali baviti, a ne pod krinkom zakona pružati alibi i svoj izravni doprinos djelovanju kriminalnih grupa.
Ako želite možete uhapsite i mene, uskoro dolazim u Sarajevo, pa da u svijetu bude kompletirana slika o retrogradnom balkanskom režimu i aparthejdu koji nisu ništa bezopasniji od ovog kojim sam trenutno okružen, izložen svemu što bi trebalo biti strano humanim ljudskim bićima.
Ukratko: nemojte se ni u gruboj šali poigravati sa ugledom časnih i poštenih građana RBiH. Nekim stvarima se nužno bliži njihov kraj. Razmišljajte o budućnosti, ali ne o onoj izvikanoj u trivijalnoj, već viđenoj frazi o “boljoj budućnosti”.
Pozdrav!
M.H.
__________________
Prilog: link privatnog bloga gospodina Ibrahima Halilovića
__________________
Prof. mr. sci. Marjan Hajnal
Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva
Tel-Aviv
TUŽIĆU SIPINOG ISNPEKTORA FIŠU ZA ZLOUPOTREBU POLOŽAJA I OVLASTI I UZNEMIRAVANJE PUTEM INTREPOLA, KAO I OMETANJE PRAVDE
IMAM IH I KOME TUŽITI!!!
Pa Tužilaštvo i Sud drže u ladici slučaj ubojstva strjeljanjem 28 Bošnjaka i Hrvata u Oborcima što je četničko zlodjelo genocida. Ali, tužiću na osnovu onog što piše u naslovu na ovoj stranici – i u pismu direktoru SIPE Perici Staniću, na osnovu dokumentacije i moga svjedočenja – jer to je moja dužnost prema istini i pravdi, prema nevinim žravama, mrtvim i živim, i to je dužnost prema meni samom kao žrtvu genocida! To je dužnost i prema državi RBiH
***
Ibrahim HALILOVIĆ, pune adrese u Bosni i Canadi, broj telefona, dio su pisma kojeg sam već uputio direktoru SIPE i na druge adrese
Datum: 21. April 2016
SIPA – DRŽAVNA AGENICIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU BiH
Predmet IP 40/2016339884 – Zloupotreba službene dužnosti i ovlasti od strane inspektora SIPE Melisa Fiše (ili Fise) i drugih odgovornih osoba iz SIPE u cilju moga zastrašivanja putem Intrepola – Zahtjev da se ta praksa odmah obustavi i moje ime briše iz dosijea Interpola – Najava krivične prijave protiv SIPE
Poštovani gospodine Staniću!
Dana 19. aprila/travnja 2016. posjetio me constable A. F. (policajac u civilu) iz Policije Windsor, ON, Canada, i pokazao svoj policijski bedž radi identifikacije.
Nakon moje identifikacije, obavijestio me je kako dolazi po nalogu Interpola Canada, Ottawa, a na zahtjev Interpola BiH – SIPE – odnosno inspektora Fiše (ili Fise) Melisa.
Tražio je da mu odgovorim da li posjedujem blog na wordpress-u, da li sam u februaru prošle godine objavio povjerljivi dokument – Izjavu Ivanke Svetinović.
Odgovorio sam potvrdno. Objasnio sam o čemu se radi. Taj “confidental” (povjerljivi) dokument – izjava Ivanke Svetinović – nije nosio nikakvu oznaku tajnosti. Ne može biti službena tajna nešto što se nalazi u privatnim rukama. Zatim sam kanadskom inspektoru objasnio o čemu se radi.
Sredinom juna 1992. srpska milicija u Mrkonjić-Gradu je po naređenju srpskih vlasti na čelu sa dr. Lukom Čulićem, predsjednikom lokalnog SDS-a protupravno pohapsila nekoliko desetina građana muslimanske i katoličke vjere.
Mnoge od njih pretučeni su u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu, zatim u Stanici milicije u Mrkonjić- Gradu, a među njima i moj rahmetli brat Muharem, civil. Brata su jakim udarcima pozlijedili na više mjesta, pa je obilno krvario. Srpski batinaši odvukli su ga na kanalizacionu šahtu da bi tu krvario – kako ne bi svojom krvlju prljao prostoriju, kako su rekli.
Brat mi je o i tome svjedočio po povratku sa logora Manjače krajem augusta 1992.
Vidjeti na You Tube, dva dijela:
https://www.youtube.com/watch?v=nPh5YO8gtx4
https://www.youtube.com/watch?v=QFeBFQJQTI8
Uvijek je svjedočenje počinjao sa pričom o svirepom ubojstvu mirnog, tihog, poštenog uglednog sugrađanina, bogobojaznog katolika, nogometaša, pjevača u gradskom i crkvenom horu, vozača “Zadružne trgovine” – Josipa Svetinovića zvanog Baja.
Dok su čekali na ispitivanje, Josip Svetinović se nasmijao nekoj šali svojih prijatelja, baš kada je u tu prostoriju u SJB Mrkonjić-Grad ulazio Đuro Marković, komandir te Stanice milicije.
Marković se unio u lice Josipa Svetinovića – spominjući pogibiju srpskih milicionera na Barevu iznad Jajca, koje je i on, Marković, tamo poslao da granatiraju i ubijaju mještane katolike i muslimane usputnih sela Liskovica, Vlasinje i Barevo kako bi sa jedne uzvišice svim raspoloživim oružjem napadali na Jajce. (Iza sebe su ostavili tone čahura raznog kalibra.)
Ovdje imate prilog na You Tube u kojem se vide zvjerstva Markovićeve milicije, progoni, paljevinje, rušenja, te ubojstvo sjekirom civila čiji je leš bio na mjestu zločina u Vlasinju.
https://www.youtube.com/watch?v=52W53gKYuq0
Ali, obrana Jajca je Markovićeve, Čulićeve, Popovićeve, Kesićeve četnike uhvatila pijane na spavanju. Tom prilikom je izginulo 17 pripadnika Milicije, a 12 ih zarobljeno. Tada je nastao haos u Mrkonjoću, hapšenja, odvođenja na Manjaču, mučenja, ubojstvo Josipa Svetinovića – kao djelo genocida.
Uz riječi: da mu Bog majku “dok naši ginu, ti se smiješ!“ udario je Đuro Marković stisnutom pesnicom Josipa Svetinovića po licu, raskrvavio ga i teško ozlijedio.
Ovdje možete pročitati svjedočenje o nezakonitim hapšenjima, prijetnjama ubojstvom, premlaćivanjima uhapšenih, a među njima i moga brata rahmetli Muharema Halilovića. Ime osobe koja svjedoči mi je poznato, ali štitim mu identitet jer se on i danas boji svojih batinaša i mučitelja koji su na slobodi, a mogla bi mu i SIPA nauditi:
U prostorijama SJB pripadnici redovnog i rezervnog sastava milicije i isljednici su tako krvnički pretukli građanina Suada Šehovića, da su ga u WC morali nositi pridržavajući ga ispod pazuha.
IZ SJB grupa uhapšenih građana je nakon „isljeđivanja“ – premlaćivanja – prevezana autobusima u 7 km udaljeno selo Podbrdo. Smješteni su u halu klaonice – vlasništvo „Zadružne trgovine“ iz Mrkonjić-Grada.
Vidjeti seriju nastavaka – moga sugrađanina, koji je prošao sav taj pakao od nezakonitog hapšenja preko tortura u Podbrdu i džehenema Manjače na mome blogu:
Tu su nedužni fini građani bili zlostavljani tokom isljeđivanja, bolje reći iživljavanja onih koji su postali gospodari njihovih sudbina. Nekoliko uhićenika, među njima Ivica Vrbanac, direktor Konfekcije „Mladost“ i Davor Demirović, radnik Tvornice vijaka, bili su teško premlaćeni.
Jedna od zapovijesti o zauzimanju Jajca; borbena dejtsva su izvođena sa područja Općine Mrkonjić-Grad. Tu je osuđeni ratni zločinac stekao slavu koja mu je otvorila put ka komandantu opsade Sarajeva
Josip Svetinović Baja je bio toliko izmrcvaren od silnih udaraca, da nije bio pri svijesti; stražari su ga unijeli i ubacili u hladnjaču klaonice među ostale mučenike.
U strašnim mukama, u jaucima, bolnim kricima, dok mu je tekla krv iz ušiju, nosa, očiju i usta, Josip Svetinović je izdahnuo tokom noći.
To je bio strašan šok za sve uhićenike i oni su u strahu iščekivali šta će s njima biti. (Kasnije su spresovani kao ribe, bez zraka, odvezeni u logor na Manjači u malom furgonu Konfekcije „Mladost“ gdje su ni krivi ni dužni prošli višemjesečne strašne muke, zlostavljanja, torture, izgladnjivanje, poniženja, što je također djelo genocida…)
Nakon ubojstva Josipa Svetinovića i premlaćivanja drugih građana, tog jutra u Podbrdo je došao Đuro Marković, dobro raspoložen. Ponašao se kao da ništa ne zna, a logoraši nisu smjeli ništa reći. Bio je vedar, nasmijan – da li i zbog ubojstva Josipa Svetinovića, to on zna, i da li i zbog toga što je znao da neće za to ubojstvo odgovarati! Pred komandira milicije stražari su izveli uhapšenike iz Klaonice i hladnjače.
Citat: „Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.
Tada se izdvojio Islamić – (puno ime Islam Hažbić) koji ga upita:
„Đuro, šta ćemo mi ovdje?“
Marković mu uz osmijeh odgovori:
„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.”
Gornji citat je izvod objavljenog anonimnog svjedočenja svjedoka – civila – uhapšenika, logoraša s Manjače čije ime mi je poznato, a serija tekstova je objavljena na mome Blogu nakon smrti moga brata Muharema, kao jedna vrsta in memoriama njegovog sapatnika logoraša.
Ovdje se jasno zrcali krivično djelo namjernog istrebljenja ubijanjem, mučenjem, zatvaranjem u logor nevinih ljudi – ciljanih grupa – muslimana i katolika, krivih samo
zbog svojih imena.
To je kažnjivo po Krivičnom zakonu BiH, po odredbama o genocidu. Odredbe tog zakona su preuzete iz UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Dobro bi bilo da tu konvenciju i Vi pročitate, gospodine direktore SIPE! Evo – klik i tu ste!
http://www.preventgenocide.org/ba/pravnadefinicijagenocida.htm
osebnu pažnju obratite Diskusiju – pravna tumačenje paragrafa te Konvecije, među kojima je i ovo: Citat:“Fraza “potpuno ili djelimično” (uništenje ciljane grupe) je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.” Iz ovog proizilati das u svi koji su odgvovorni u Mrkonjić-Gradu za nezakonito hapšenje, premlaćivanje, nanošenje tjelesnih povreda, ubijstvo Josipa Svetnovića, mučenje moga brata Muharema, zatočenje, torturu I izgladnjivanje u logoru Manjača bili upoznati sa VELIKIM PLANOM uništenja muslimana – a ovdje i katolika – što je djelo genocida. Komandir Stanice milicije je to i potvrdio riječima upućenim uhapšenim građanima nakon ubojstva Josipa Svetnovića. Citat: Đuro Marković: „Ne valjaju vam imena!“
Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL
Poštovani direktore SIPE!
Sve te stvari oko hapšenja nevinih ljudi, mojih sugrađana, hapšenje i zatočenje moje obitelji i još devet civila koji su u mom stanu dva mjeseca držani pod oružanom stražom kao taoci, uz stalno gostovanje tzv. Srpskih „ekstrema“ koji su moju čeljad strašili – da bi bili razmijenjeni za zarobljenu srpsku miliciju na Barevu 23. augusta 1992., zatim strijeljanje 28 građana Mrkonji-Grada u Oborcima kod Donjeg Vakufa od strane srpske vojske, kao i svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića – objavljivao sam odmah po saznanju, od 1992. do danas, na TV, novinama… Mnogi moji novinarski radovi – su dostupni na
internetu – You Tube, mome Blogu, Facebooku. To sam rekao i kanadskom policajcu uz ponovljenu napomenu da ću to činiti sve dok krivci ne budu kažnjeni.Ko god je zainteresiran, ustupio bih mu te dokumente – bilo haaškom Tribunalu, Tužilaštvu BiH, SIPI. Ni jedan od tih objavljenih priloga niko nije demantirao. Ni jedan nije nosio oznaku tajnosti. Pa i da jeste!
Ivanka Svetinović je od juna 1992. do juna 1994. uzaludno tragala za svojim mužem Josipom nastojeći od službenih organa – SJB u Mrkonjić-Gradu – saznati službenu verziju gdje joj je muž i kakva ga je sudbina zadesila.
Vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem – načelnik SJB Nedjeljko Popović, visoki policijski dužnosnik RS Nedjeljko Kesić koji ima kuću u Mrkonjiću, a bio je nekad radnik te Stanice i bio je vrlo upućen u sve njene poslove i tada – svi su oni svjesno obmanjivali gospođu Svetinović; glumili su kako pojma nemaju šta se s njenim mužem dogodilo i pravili je budalom. Lagali su, a laži, prikrivanje teškog zločina, ovjeravali potpisom i pečatom, da bi do danas ostali nekažnjeni. SIPA ima prećeg posla, ona proganja mene kao novinara koji pišem o tome! Sramota! Apsurd!
28. augusta 1992., dva i po mjeseca po ubojstvu Josipa Svetinovića, tadašnji načelnik SJB Nedjeljko Popović je na traženje supruge ubijenog Ivanke izdao potvrdu u kojoj – svojim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad – svjesno obmanjuje suprugu i obitelj ubijenog skrivajući zločin ubojstva. (Zahmetile, pročitati gornju potvrdu!)
U potvrdi – pismu koje šalje direktoru “Zadružne trgovine,” načelnik SJB Nedjeljko Popović vlastoručnim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad tvrdi da je Josip Svetinović uhapšen, te traži od direktora Zadružne trgovine da mu se opravda nepravovremeni povratak sa odmora na posao.
Komarica i dr. Čulić – vidjeti klikom na donji link:
http://www.hic.hr/books/indefence/df147.htm
“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –
(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima) I ovo je dokaz genocida!
Presuda Doma za ljudska prava protv SO-e Mrkonjić-Grad zbog rušenja džamija, zabrane ispovjedanja vjere, te namirivanja pričinjene štete
Kliknite da pristupite CH01_7701_Islamic_Community.pdf
Budući da je dr. Luka Čulić, kao predsjednik SDS-a bio gospodar života i smrti na području Općine Mrkonji-Grad, budući da su naredbe SDS-a izvršavali i policijski i vojni i građanski organi, jasno je da su oni naredili hapšenje nevinih ljudi, i da su odgovorni za sve nezakonite poslove, njihovo isljeđivanje i premlaćivanje, te ubojstvo Josipa Svetinovića Baje, kao i zatočenje na Manjači ili držanje talaca u mome stanu.
Ovdje je moj prilog o jednom nedužnom građaninu pretučenom u hali „Angroprometa“ Jajce kod Jezera, pa da se uvjerite – ako već niste htjeli ili imali priliku – kako izgleda „rad“ četničkih batinaša.
https://www.youtube.com/watch?v=CXqMPpdB-sw
Odmah po ubojstvu Josipa Svetinovića oni su bez ikakve sumnje znali ili morali znati ko su počinitelji ubojstva Josipa Svetinovića. Oni su i naredili da se tijelo Josipa Svetinovića pokopa u odjeći kou je nosio kao civil.
Spisak uhićenika, kao i spiskove čuvara su pravila baš gore spomenuta lica.
Te osobe znaju koga su odredili za koji posao – čuvare, batinaše, “isljednike” – mučitelje – koji su uz jaku muziku i prigušena svjetla izvodili jednog po jednog zatvorenika u tukli ih, nekima prinoseći nož pod grlo u Klaonici u Podbrdu.
Umjesto da ih SIPA pohapsi, SIPA putem Interpola isljeđuje mene i to 24 godine poslije zločina o kojem se znaju sve pojedinosti i nema nikakvih tajni.
Što te činjenice o ratnom zločinu nisu po volji SIPI, pa mene isljeđuje putem Interpola da bi me zastrašila i kompromitirala, to SIPA zna i jednoga dana će morati odgovoriti nama poreskim obveznicima zašto to radi.
SIPA zamjenjuje teze – pa pokušava zastrašiti mene kao novinara umjesto da mi se zahvali što sam uradio dosta posla koji je SIPA bila dužna davno uraditi – jer je plaćena za to...
SIPA straši vuka janjećom kožicom.
U komnustičko doba bio sam po nalogu tajnih službi na osnovu njihovih falsifikata zatvaran u Crnu kuću u Banjoj Luci, istraživala me UDBA, komiteti i SUBNOR-i u kojima su sjedjeli četnici. Zabranjivali su mi raditi za TV Sarajevo na području Mrkonjića i Šipova. Zatvarala me i srpska milicija ni krova ni dužna, rezervisti prijetili ubojstvom, uznemiravan sam telefonom, pozivan na više informativnih razgovora u SJB, prvo je neki Laketa htio pobiti moju obitelj, ali je nije našao u stanu, pa ga je demolirao i prijetio da če osvetiti brata (kojeg je Đuro Marković poslao u zločin u Liskovicu, Vlasinje, Barevo i Jajce).Obitelj je kasnije uhapšena u Rambo stilu oružanoj akciji u kući moje sestre gdje se skrivala, pa je držana kao talac zbog zarobljneih četnika na Barevu, a da ja u Jajcu nisam znao jesu li živi, kao i moj otac i majka, i ostala famlija i rodbina, sugrađani… Nikad, nikad, nisam – niti hoću odustati od istine. To ponovio i canadskom isljedniku kojeg ste mi preko Intrepola poslali na kućna vrata.
Možda ste imali na umu kako je sada u modi dreka na islamski terorizam u Bosni koji i Vi izmišljate i dižete dreku na njega dok četničke gorde prijete novim genocidom,a Vi to ne vidite. Mislite kako će Interpol nasjesti na tu podvalu, pa će me na mig SIPE ako ne uhapsiti, a onda kao muslimana držati u svojoj evidneciji.
U isto vrijeme, SIPA ne hvata desetine hiljada manjih i većih četničkih terorista – od kojih nema gorih na svijetu; oni su počinili genocid, a nagrađeni su državom. U toj grupi su i teroristi iz Mrkonjića na čelu sa dr. Lukom Čulićem, gospodarem života i smrti, Nedjeljkom Kesićem, Đurom Markovićem i drugim.
Ako SIPA nije postojala za vrijeme srpske okupacije Mrkonjić-Grada od 1992 – 1995. onda je bila dužna uraditi to poslije rata.
SIPA je razgovor sa Ivankom Svetinović, udovicom ubijenog Josipa obavila tek. 7. oktobra/listopada 2005. – deset godina poslije rata, 13 godina po ubojstvu njena muža.
Svoj iskaz je dala SIPI u PU u Glamoču. U Mrkonjić nije htjela ili nije smjela. Njena izjava nije nikakva tajna.
Ona za ubojstvo svoga muža saznala nakon što se iselila iz Mrkonjića u Hrvatsku sredinom 1994., tojest, dvije godine kasnije. Prethodno se morala odreći svoje imovine u korist tzv. RS. Logoraši koji su bili na Manjači, čak i rođaci, nisu joj smjeli reći istinu jer su bili u strahu za živote. Mnogi ne žele ni danas o tome svjedočiti, ali istina se ne može sakriti.
Kada je u Zagrebu Ivankin rođak rekao da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen u Podbrdu 16. juna/lipnja 1992. Rođak je to saznao dvije godine ranije – 5. septembra 1992. iz zagrebačkog „Večernjeg lista.“ Opširnu foto-reportažu o dolasku 28 logoraša s Manjače i nekoliko stotina civila iz Mrkonjić-Grada u razmjeni za 12 zarobljenih četnika na Barevu koji su u humanim uslovima dočekali razmjenu – ja sam objavio. Objavljen je i prilog na TV Jajce, kasnije i na YouTube. U svim tim prilozima objavio sam svjedočenje moga brata Muharema o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje. Već sam Vam kopirao link – klik – i evo ga – važno svjedočenje za SIPU! Pošto se zločini ubojstva nedužnog čovjeka civila Josipa Svetinovića, kao i strijeljanje 28 građana muslimana i katolika u Oborcima još ne procesuiraju, a i pored moga javnog inzistiranja na tome, te pisanja bezbrojnih pisama Goranu Salihoviću, sutkinji Terzić, kao i višegodišnjih bezuspješnih pokušaja obitelji pobijenih da Pravda najzad stigne sve odgovorne, napisao sam nove tekstove na Blogu, te objavio nove video snimke na YouTube. Takve priloge sam u većem broju objavljivao poslije prerane smrti moga brata Muharema polovinom januara 2015. Možete ih naći na mom Blogu, arhiva januar – februar – mart, 2015. Uz malo zahmeta – volje!
Za preranu smrt moga brata odgovorna su gore navedena lica i batinaši s Manjače. Moj brat je umro u 52-goj godini života zbog duhovnih i fizičkih povreda i trauma izazvanih nakon nezakonitog hapšenja, držanja u logoru i premlaćivanja od kojih se nikada nije oporavio. Ali nikada nije htio prešutiti zločin. Zarekao sam se i živom i mrtvom bratu da ću se boriti za pravdu kako bi njegovi mučitelji bili kažnjeni. Zarekao sam se i onim mojim sugrađanima koje su četnici strijeljali kao svoje roblje na radnoj obavezi pred bježaniju iz Oboraca sredinom seprembra 1995.
https://www.youtube.com/watch?v=GYZV-zco3yY
https://www.youtube.com/watch?v=GlvA-aFvWsI
Nakon bratove smrti, saznao sam od jednog bivšeg logoraša Manjače i svjedoka ubojstva Josipa Svetnovića, da mu je Krunoslav Svetinović javio da je SIPA uhapsila sedam osoba koji se dovode u vezu sa ubojstvom Josipa Svetinovića. Bilo mi je drago, ali nisam vjerovao ni nakon što mi je to potvrdio i Krunoslav Svetinović, sin ubijenog Josipa. Nisam to uzeo novo za gotovo, pa sam pisao Portparolu SIPE Kristini Jozić koja mi je ubrzo odgovorila da nije bilo hapšenja.
Nakon toga, Krunoslav Svetinović mi je pisao da će objaviti sve dokumente s kojima raspolaže o ubojstvu svoga oca Josipa. On mi je poslao izjavu svoje majke Ivanke koju je dala SIPI i ja sam objavio faksimil na svome Blogu i na internetu, u februaru prošle godine.
Kada sam objavio priloge, Krunoslav je bio jako zadovoljan. Malo kasnije mi poručuje da ništa više ne objavljujem jer je policija – SIPA – dolazila na vrata njegove sestre, kćerke ubijenog Josipa, i raspitivala se ko mi je dao dokumente. Krunoslav Svetinović mi je potom pisao da je njega strah SIPE, (iako živi u R Hrvatskoj.)
Znači, SIPA je odmah po objavljivanju na mome Blogu da sam objavio faksimil i tekstualne dijelove te izjave – također i Facebooku. Što me sada preko Interpola ganja – to samo slijepci kod očiju u SIPI znaju.
SIPA je prije nego je otišla zastrašivati kćerku ubijenog Josipa Svetinovića znala da mi niko iz te Agencije nije ustupio izjavu njene majke, pa su odmah mogli, bez puno umnog naprezanja, zaključiti da mi je izjavu dao neko od obitelji ubijenog.
To su mogli zaključiti i po ostalim dokumentima koje sam objavio, a posebno na osnovu obdukcionog nalaza vještaka u Bolnici u Splitu koje je obavljeno na zahtjev obitelji ubijenog. Medicinski stručni nalaz je potvrdio da se radi o nasilnoj smrti – ubojstvu.
Umjesto da se SIPA odmah obrati meni za sve potrebne informacije, ta Agenicija se tek 14 mjeseci po objavljivanju mojih tekstova – raspituje o meni preko svjetskog Interpola!
Da li je to na nečiji mig?
Da li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.
Mogao je inspektor Fišo ili Fiso pitati i Kristinu Jozić u SIPI za moju e-mail adresu. Mogao je i sam poslati komentar na moj tekst, s molbom da mu se javim. Ali – nije. On zna zašto.
Umjesto da se pozabavio slučajem starim 24 godine ubojstva nevinog građanina, Fišo i SIPA pokušavaju kao đoja saznati gdje sam, jesam li, ili nisam objavio „povjerljivu – tajnu“ (confidantal!) izjavu Ivanke Svetinović, ko mi je i kako doturio i tome slično, pa angažira Interpol!!!
SIPA i policija znaju da posjedujem svoju adresu u Mrkonjić-Gradu, da sam svake godine tamo po najmanje četiri mjeseca.
Umjesto da stupi u kulturan kontakt sa mnom da bi razjasnili eventualne nesporazume, SIPA me preko Interpola tretira kao najvećeg ratnog zločinca i kriminalca, upire prstom na me kao muslimana mogućeg teroristu koji objavljuje tajne policijske dokumente. SIPA time namjerno pokušava baciti ljagu na moje časno i neokaljano ime i to pitanjima koje ne bi ni laik postavio, a kamoli jedan inspektor SIPE, i k tomu šef njenog regionalnog biroa i još tražio pomoć svjetskog Intrepola! Ne bi to možda Fišo ni radio, jer spavao je 14 mjeseci i 20 godina, a možda nije ni ovlašten za to – da mu neko viši nije izdao naređenje. Vi?
Kada sam sve to ispričao inspektoru Fantelli, koji me kao policajac u službi Interpola ispitivao uljudno, kulturno i profesionalno – on se zaprepastio. Nije mogao shvatiti da je takvo što moguće.
Smatram da to što SIPA radi sa mnom, a ne radi na rasvjetljavanju rasvijetljenog predmeta ubojstva Josipa Svetinovića – zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, ali i prikrivanje zločina i ratnih zločinaca.
Stoga ću krivično goniti inspektora Fišu i SIPU za to kod nadležnog Tužilaštva i Suda u BiH, a oni će, nadam se navesti ime nadređenog koji je sve to smislio.
SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.
Ako se Nedjeljko Kesić izvukao za Korićanske stijene – za što je kao visoki dužnosnik tajne policije RS morao znati i poduzeti sve da bi spriječio strijeljanje oko 200 građana – moraće jednoga dana odgovarati za prikrivanje zločina ubojstva Josipa Svetinovića Baje.
Očito je da Vaša Agencija nosi krivo ime.
Ona radi suprotan posao od onog za kojeg je i ja plaćam kao uredan poreski obveznik u Bosni.
Tako su ubojice zaštićene, a nedužni ljudi uznemiravani i zastrašivani; kao novinar pišem šta su drugi činili na osnovu dokumenata i validnih svjedočenja, a SIPA ne radi svoj posao, a trebala bi.
Treba li da očekujem u Bosni maskirane specijalce SIPE naoružane sa dugim cijevima, na mojim kućnim vratima kako bi me uhapsili, ako ne budem već uhapšen ovdje kao kanadski državljanin i isporučen u BiH.
Bujrum! Eto mene početkom juna, kartu sam već kupio prije Nove godine, malo poslije nakon što sam se vratio iz Bosne iz koje su me 1992. otjerali baš oni koji su ubili Josipa Svetinovića i u grob poslali moga brata Muharema, a koji su i danas prijetnja i meni i drugima. Malo koji se logoraš i mučenik usudi i danas pisnuti o tome šta je ni kriv ni dužan doživio. Kolika je zasluga SIPE za taj strah, prosudite sami gospodine direktore, ako ste u stanju staviti se makar imaginarno u njihovu kožu.
Ni Vi, niti iko drugi, neka slučajno ne pomisli da ću odustati od pravde, a ako mi se nešto dogodi, i moja obitelj i prijatelji i javnost će znati da ste za to odgovorni i Vi gospodine Staniću! To sam rekao i canadskom inspektoru. I, nemojte ni slučajno pomisliti da Vam se ovim dokumentiranim psimo pravdam; svaka moja napisana riječ, podstrti dokumenti, vedeo prilozi, su optužbe na račun SIPE. Pismo će biti dostupno javnosti.
Ima isuviše svjedoka ratnih zločina i genocida, koje SIPA nikada neće uspjeti ušutkati. Pokušaj da se mene ušutka zloupotrebom Interpola – jalov je posao, gospodine Staniću! Tamo gdje ja stanem, nastaviće moja djeca, jer jabuka ne pada daleko od stabla.
Hvala na pažnji!
Ibrahim Halilović, bivši novinar – reporter TV Sarajevo, slobodni novinar, bloger
(Grafička oprema pisma – i prilozi – I. Halilović)
INTERPOL PO NALOGU SIPE TRAGA ZA MNOM, UMJESTO DA SIPA UHAPSI UBOJICE JOSIPA SVETINOVIĆA BAJE
INTERPOL – WANTED – TRAŽI SE
IBRAHIM HALILOVIĆ
po nalogu SIPE zbog “otkrivanja tajnog dokumenta” – izjave Ivanke Svetinović u vezi sa ubistvom njenog muža Josipa SVETINOVIĆA – Baje sredinom juna 1992.
NI JEDAN DOKUMENT KOJI SAM OBJAVIO NIJE NOSIO NIKAKVU OZNAKU TAJNOSTI. SIPA JE ISTRAGU KOMPLETIRALA I PREDMET PREDALA ZUŽILAŠTVU. SUTKINJA DŽEMILA BEGOVIĆ JE NADLEŽNA ZA TAJ PREDMET – NA KOJI, ZA SADA, PADA PRAŠINA U NJENOJ LADICI.
Inspektor Policije iz Widsora našao me 19. 04. 2016. u avaliji taman kada sam završavao popravku auta.
Predstavi se, pokaza mi “badge” (policijski bedž) pa nakon što je utvrdio moj identitet, pita me jesam li ikad čuo za Intrepol.
E – on dolazi kod mene baš po nalogu Interpola. Ima zadatak da me sasluša na osnovu povjerljivog zahtjeva SIPE iz Banje Luke, Bosna i Hercegovina – koji je stigao preko canadskog ureda Intrepola u Ottawi. Broj: IP 40/201326-181-0 (Ovo IP – znači – Interpol.) Slučaj – a vjerovatno i Interpolova potjernica – su djelo inspektora SIPE koji se zove Melis FIŠO (ili FISO.)
Canadski inspektor, profesionalan i uljudan, strpljiv i pun razmijevanja, kulturan – službeno me pitao je da li imam Blog, na što je dobio potvrdan odgovor.
Potom je pitao da li iko drugi ima pristup blogu da bi nešto objavio, na što je dobio negativan odgovor.
Pitao me – da li sam u februaru 2015. godine objavio izjavu Ivanke Svetinović koju je ona dala SIPI. Rekao sam da jesam.
Pitao me i kako sam došao do te informacije – pa sam rekao da sam je dobio od obitelji Josipa Svetinovića, kao i svu dokumentacju koju je obitelj imala. Dokumenti su mi usupljeni dragovoljno i bez prisile o čemu imam dokumentaciju. (Vidi napomenu na kraju ovog teksta!)
Inspektor me pitao kako je informacija došla do mene, na što je dobio odgovor – preko interneta – digitalno.
To bi bilo ukratko sve što je inspetor htio znati. Zahvalio se! I ja sam njemu.
Tokom daljeg razgovora koji nije ima strogu službeni karakter, objasnio sam policijskom inspektoru o čemu se radi. Rekao sam da su srpske vlasti SDS-a u Mrkonjić-Gradu na čijem čelu je bio dr. Luka Čulić naredile, a srpska milicija srednim juna 1992. godine zašla od kuće do kuće i uhapsila veću grupu civila muslimana i katolika, ni krivih ni dužnih građana.Prilikom hapšenja tim građanima niko nije rekao razloge hapšenja. Odvedeni su u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu gdje su čekali da budu ispitani. Među uhapšenim je bio i Josip Svetinović Baja, omiljeni građanin, odličan fudbaler i pobožan katolik, pjevač u gradskom i crkvenom horu, zaposlen kao vozač u Trgovačkom preduzeću.
Uhapšeni građani su znali da su nevini. Čekajući da im bude bude objašnjen razlog privođenja, pa da se nakon ispitivanja vrate kućama, grupa oko Baje se u jednom trenutku nasmijala nekoj šali. Zbog te šale, Baja se nikad nije vratio kući, a evo Intrepol meni kuca na vrata, umjesto da su Bajine ubojice pohvatane i kažnjene – pa i uz pomoć Intrepola, ako treba!
Čuvši smijeh, pojavio se odnekud komandir Stanice milicije Mrkonjić-Grad Đuro Marković koji je uz psovku, udario snažno pesnicom u lice Josipa Svetinića Baju i teško ga ozlijedio, pri čemu ga je krv oblila.
Veći broj nevino uhapšenih građana su već bili pretučeni u garaži “Udarnika” u Bjelajcu, a tukli su ih i u Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu. Potom su prebačeni je u Klaonicu u Podbrdu, a zatim su traspotovani u malom furgonu na Manjaču gdje su jedva dolazili do zraka, presovani kao ribe u konzervi.
Josip Svetinović Baja nije stigao u logor. Ubijen je u Podbrdu. Tu su i mnogi drugi nevini građani krvnički pretučeni.
Baju su polumrtva ubacili u Hladnjaču klaonice među ostale zatvorenike, gdje je u najtežim mukama tokom noći umro. Ostali zatvorenici proveli su noć u velikom strahu i neizviejsnosti. Mnoge od njih i danas progone ti bolni jecaji i jauci njihova sugrađanina na izdisaju, a nisu nikada zaboravili ni svoje muke.
Dugo vremena je obitelj ubijenog Josipa Svetinovća nastojala dokučiti istinu o mužu i ocu, da bi najzad posredno saznala da je ubijen, i to kada su se Bajini našili u Hrvatskoj.
U pokušaju da sazna istinu o sudbini svoga muža nakon hapšenja, Ivanka se raspitivala u Stanici milicije gdje su joj nadležni slagali sve o sudbini njena ubijenog muža. Nisu rekli da je davno ubijen. Namjerno su skrivali teško krivično djelo. Nedjeljko Kesić se pravio da je iznenađen Ivankinim pitanjem gdje je Baja.
Canadskom inspektoru rekao sam: „Oni koji su naredili protupravno hapšenje nevinih građana, a to je bila srpska vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem, oni koji su naredili nezakonto odvođenje u Podbrdo, oni su i odredili i čuvare i znali su imena svih osoba koje su imale pristup uhapšenim koje su ih ispitivale uz prigušena svjetla i muziku, i pri tome ih tukle i sadistički mučile.”
Prvog jutra po ubojstvu, nadležni su morali provesti istragu i odmah saznati ko su ubojice nevina čovjeka. Umjesto da otkriju i kazne ubojice, srpske vlasti su ih skrivale.
SIPI trebaju dvije decenije da bi pronašla ubojice koje su poznate već 24 godine. Niko ne odgovara za nezakonito hapšenje nevinih ljudi, njihovo premlaćivanje i ubojstvo Josipa Svetinovća, odvođenje na Manjaču u logor gdje su preživjeli strašne muke – jer SIPA ne radi svoj posao; SIPA preko Intrepola traga za mnom u Canadi zbog toga što sam objelodanio iskaz Ivanke Svetinović kojeg SIPA smatra povjerljivim.
Taj iskaz sam mogao dobiti od Ivanke u svako doba da smo se sreli. Uostalom preko „Večernjeg lista“ moguće je da je i saznala, ili pak potvrdila istinu o smrti svoga muža Josipa u tekstu kojeg sam objavio početkom septembra 1992. o dolasku grupe logoraša s Manjače u Jajce kada sam od brata Muharema i sazano da su ubili Baju.
Canadski inspektor je nakon mojeg iskaza bio začuđen i iznenađen. Pitao me da li posjećujem svoj radni grad u Bosni. Bojim li se. Odgovorio sam mu da idem svake godine, da sam izložen stalnim prijetnjama, psovkama, saslušanjima, te da neću više ništa prijavljivati policiji jer umjesto nasilnika koji me napadaju, sud globi mene koji sam napad prijavio.
U toj izjavi Ivanke Svetinović, nema ničega tajnog i povjerljiovog, jer tu priču odavno znaju mnogi građani, a da svjedoke logoraše i ne spominjem. Tajna je zašto SIPA i Tužilaštvo i Sud ne hvataju ubojice nedužna čovjeka, nego preko Interpola traže i policijski isljeđuju mene za tekst koji sam objavio u febnuaru 2015. Zna i SIPA i Sud da sam autor toga teksta i da nekoliko mjeseci godišnje provodim u Varcar Vakufu. Nije im trebao Interpol! Sve o meni je dostupno javno – na internetu, a mene su mogli saslušati u rodnom gradu ili bilo gdje u Bosni, ta navikao sam na informativne razgovore kojih je bilo mnogo u mojoj novinarskoj karijeri.
Inspektoru sam rekao da se upravo spremam na put u Bosnu, a da sam dvadeset i više godina izložen provokacijama, prijetnjama ubojstvom, uništavanjem i razaranjem imovine… Niko nije kažnjen zbog toga. Ni ja niti iko drugi od muslimana i katolika neće imati mira u našem gradu dok ne budu kažnjeni nasilnici i ubojice. Zato se i borim za pravdu. Ali, SIPA ne bi bila SIPA kada ne bi istraživala mene koji sam javno tražio od SIPE da pronađe ubojice.
Rekao sam da ni po koju cijenu nikada neću odustati i od pravde za sve nevine ljude, a posebno za moje sugrađane među kojima je i nevino ubijeni Josip Svetinović Baja. (Nisam stigao spomenuti nekažnjeni masakr – genocid u Oborcima.)
Boriću se za istinu i po cijenu da me SIPA ganja u Canadi preko Intrepola, ili uhapsi sutra u Bosni – umjesto da hapsi ubojice! Nadam se da će pravda pobijediti, a da će Canada na pravi način zaštiti svoga građanina kada mu već organi gonjenja rodne Bosne ne daju mi
***
HISTORIJA OBJAVLJIVANJA PRILOGA ZBOG KOJIM MI SIPA ŠALJE INTREPOL NA VRATA
Prvo mi je prijatelj – inače logoraš Manjače i svijedok ubojstva Josipa Svetnovića Baje javio da je SIPA uhapsila grupu osoba iz Mrkonjić-Grada – u vezi sa ubojstvom Josipa Svetnovića Baje. Naveo je imena uhapšenih.
Potom sam imao prepisku sa Krunom Svetinovićem, sinom ubijenog, smatrajući da on zna nešto više o tome. Kruno je tvrdio da je informaicja tačna, da ju je objavio srpski Radio, ali nisam povjerovao, niti htio išta objaviti dok ne provjerim kod SIPE, napismeno, odakle mi je ubrzo odgovoreno da niko nije uhapšen.
Tada mi je Kruno Svetinović poručio da će na Facebooku objaviti svu dokumentciju kojom raspolaže, a da će je ustupiti i meni. U jednoj poruci Kruno Svetinović mi je napisao u vezi imena osoba na koje sumnja da su mu ubili oca:
“Ja sam rekao ovima u tuzilastvu i SIPI da cu ja javno objaviti imena tih ljudi na internet, zato sam i(h) spominjao u komentarima sto si ti pisao o svom bratu.”
(Riječ je o r. Muharemu Haliloviću, jednom od svjedoka ubojstva Kruninog oca Josipa, op. I.H.)
Kruno je kasnije poručio:
“Sve cu ja to objaviti ove dane pa neka se trese drzava. Ja se nikog nebojim i castan san covjek. on je direktor sada, znam to. Ibrahime sve cu ti ja papire prosljediti i ti ih mozes slobodno objaviti, moje dopustenje imas.”
Zatim mi je slao dokument po dokument: “Evo i zapisnik od SIPe sto je mama dala izjavu”
“Ibrahime evo sve poslano ponovno,svaki papir posebno”
10.2.2015 5:17
Ibrahime svaka cast,dokumenti su vrijedni cijelo bogastvo (Poruka stigla od Krune nakon objavljivanja dokumetacije na mome Blogu, op. I.H.)
“Sutkinja u tuzilastvu BiH za slucaj pok.oca je Djemila Begovic”
10.2.2015 10:10
Krunoslav Svetinović: “Napravio si zbrku u BiH!” (Misli na objavljivanje priloga na mome Blogu, op. I.H.)
A onda – stiže ova poruka:
“Bila je policija u sestre, sto zivi u Bosni da jel ona tebi dala ovi dokument od izjave. I mene je sada strah.”
I, evo nakon više od godinu dana – evo i meni Intrepola na vrata!
Je li me strah što me progone, a progone zbog toga što SIPA, TUŽILAŠTVO I SUD NE RADE SVOJ POSAO?
Nije me strah.
Njih treba biti strah!
***
Ovdje su tekstovi u kojima su objavljeni „tajni dokumenti“ zbog čega, po nalogu SIPE – imam posla sa Interpolom:
1. (NE) UZDAJMO SE U OVAKVU SIPU, TUŽILAŠTVO, SUD!
2. PISMO NAČELNIKA SJB. N. POPOVIĆA KOJIM ON I PRIZNAJE I PRIKRIVA BAJINO UBOJSTVO
3. KO JE POSLAO MILICIJU U LISKOVICU, VLASINJE, BAREVO I JAJCE – AKO NIJE I NJEN KOMANDIR
4. PREMLAĆIVANJA I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA
Gledajući “Apostrof” ATV: ZA ONO ŠTO JE U EMISIJI REKAO BAJTAL – ČISTA DESETKA, A ZA ONO ŠTO JE PREŠUTIO – JEDINICA
Gledajući emisiju Apostrof Alternativne TV Banja Luka
ZA ONO ŠTO JE U EMISIJI REKAO BAJTAL – ČISTA DESETKA, A ZA ONO ŠTO JE PREŠUTIO – JEDINICA
Gostujući u emisiji „Apostrof“ Alternativne televizije Banja Luka, predsjednik Hrvatskog helsinškog komiteta Ivan Zvonimir Čičak je jasno i glasno ustvrdio kako je RS nastala na zločinima, etničkom čišćenju i genocidu. Sigurno je imao na umu Presudu Svjetskog suda pravde od 26. februara 2006. u kojoj stoji: 297. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.“
Kao opareni, prijetećim tonom i galamom skočili su gostujući Srbi u emisiji, dr. Luka Kecman, istoričar i teatarski teoretičar iz Banje Luke, dekan Akademije umjetnosti Banja Luka, te – dr Aleksandar Raković, iz Instituta za noviju istoriju Srbije, kao i voditelje emisije Škoro. Prof. dr Esad Bajtal, filozof, sociolog i psiholog, Sarajevo, ostao mrtav hladan. Nije ni jednu riječ izgovorio na račun kako je nastala Republika Srpska.
Doktori nauka iz Banje Luke i Beograda pokušali su osporiti Čičkove jasne tvrdnje pričom kako je RS nastala prije rata, te kako je izraz želja i težnji za slobodom srpskoga naroda. Također su ustvrdili kako je Republika Bosna i Hercegovina odlučila da 1991. iziđe iz Jugoslavije, čime je postojala opasnost za srpski narod zapadno od Drine doživi genocid kao u II svjetskom ratu za vrijeme fašističke države NDH.
U emisiji je veliki dio vremena posvećen Jasenovcu, a najviše rasprave je vođeno o broju žrtava. Da bi se dileme oko žrtava Jasenovca otklonile, Čičak je predložio formiranje međunarodne komisije koja bi utvrdila stvarnu istinu.
Dr. Kecman i dr. Raković su inzistirali da su na čitavom području Kozare ustaše NDH počinile genocod nakon što su srpsko stanovništvo odveli u Jasenovac i pobili. Decenijama poslije II svjetskog rata na tom području zbog toga nije bilo momaka stasalih za regrutaciju u vojsku.
Opet je Bajtal ostao nijem i to u sred Banje Luke gdje je veći dio muslimanskog i bošnjačkog stanovništva metodama genocoida i ratnih zločina četnika protjeran,više stotina je pobijeno, sve bogomolje srušene… Grad je potpuno posrbljen, a u njemu se šepuri Luka Kecman sa svojim ekavskim četništvom.
Na laž da je Bosna i Hercegovina odlučila izaći iz Jugoslavije 1991., i da su time bili ugroženi Srbi, ni Čičak ni Bajtal nisu reagirali činjenicom da je Srbija svojim ustavom od 1988. proglasila suverenost i tako prva teoretski napustila Jugoslaviju i počela se zločinima i genocidom boriti za Veliku Srbiju.
Bajtal je, međutim, bio vrlo rječit kada je u pitanju težak život građana Bosne i Hercegovine, te je iznio podatke da oko 30 posto građana živi ispod granice, a 50 posto na granici siromaštva, a da građani opet biraju nacionaliste iako su od od preko 1900 predizbornih obećanja ispunili tek nešto više od 40 posto, što govori da tu nešto nije u redu. Za to – čista desetka.
Međutim, Bajtal nije ni jednom riječi reagirao na najave za referendume u RS, ko ni na neuvijenu Kecmanovu prijetnju da će građani RS odlučiti hoće li živjeti u ovakvoj državi ili ne.
Bajtalu nije pao na pamet referendum u RBiH od 1. marata 1992. kada su građani odlučili da žive u nezavisnoj i suverenoj državi. Ta referendumska volja je nepobitna po pitanju državnog suvereniteta, a i dejtonski Sporazum ne dopušta RS nikakav jednostrani referendum o osamostaljenju o kojem trubi Kecman.
Kecman je na usiljenom ekavskom jeziku „lepo“ objasnio kakva sve opasnost Bosni, Balkanu pa i Europi, je l’ te, prijeti od bosanskih ekstremista koji se vraćaju sa ratišta u Siriji i Iraku. Bio je precizan: najveća!
U emisiji se mogao čuti podatak kako je pet do deset posto bosanskih muslimana radikalizirano, što je velika opasnost za mir. Niko nije iznio razlog radikalizacije, niti postavio pitanje da li ta radikalizacija ima svoj uzrok u nepoštivanju sudskih odluka o genocidu, poricanja genocoda i zločina, navikavanja na rezultate genocida i zločina.
Strahovanja od muslimanskog radikalizma dopunjeno je strahovanjem četničkog vojvode Vučića (tako ga je nazvao tokom emisije Čičak) kako je stanje u BiH za Srbiju veći problem od Kosova, te da je to bure baruta kojem samo fali iskra pa da eksplodira. (Iz ovog se možda može zaključiti kako se Vučić odrekao Kosova, ali ne i Bosne, u čije se unutrašnje stvari miješa.)
Na tvrdnje o navodnoj opasnosti od ekstremističkih i radikaliziranih bosanskih muslimana, Bajtal nije ima no jednu riječ primjedbe.
Bajtalu uopće nije palo na pamet da su četnici najveći teroristi u Europi koji su počinili sudski dokazan genocid. Nije se sjetio ni jedne presuda Trbinala u Haagu koja je izrečena pojedincima, pa čak ni one nedavne Karadžiću za genocid, niti mu je bila na umi Presuda Međunarodnog suda pravde citirana u vrhu ovog osvrta.
Bajtalu nisu naumpale ni četničke horde koje se po Bosni nesmetano okupljaju i marširaju prijeteći novim genocidom. Bilo je govora o izlivima fašizma na stadionu u Osijeku, ali ne i četničkim parolama na stadionima u Bosni „Nož, žica, Srebrenica.“
Bajtalu nije bilo ni na kraj pameti pa da spomene Siemona Wiesenthala koji je tvrdio kako navikavanje žrtve na genocid i nepravdu je isto kao i činiti genocid. Bajtal ili nije htio, ili nije smio, a morao je sve to znati prije nego se odlučio izaći u ring sa negatorima genocida .
Oba srpska doktora nauka su u emisiji tvrdila kako je Hrvatska genocidna država, što je Čičak pokušao osporiti, ali niko, pa ni Bajtal ne spomenu ni zadnji, ni tolike druge genocide nad Bošnjacima, a Bajtal niti onaj u Srebrenici, niti onaj u II svjetskom ratu.
Jedan od gledatelja emisije, kojeg su „kao dete“ odveli iz Drvara u Vojvodinu (kolonizirali ga na otetoj zemlji), ustvrdio je u telefonskom javljanju kako se u blizini Kulen Vakufa nalazi jedna jama u koju su pobacani poubijani Srbi, a do danas nisu ekshumirani.
Za razliku od Čička – koji je rekao da niko ne brani da se ostaci pobijenih Srba ekshumiraju i najzad sahrane – Bajtal nije našao za shodno pustiti glasa – o tolikim još neotkrivenim jamama u koje su nakon genocida pobacana raskomadana tijela Bošnjaka ubijenih u genocidu, što je jasan dokaz pokušaja da se genocid zataška i ospori – kao što je u više navrata bilo slučaj u toj emisiji. Šuteći, Bajtal je te pokušaje odobrio. Mogao je tražiti repliku, ili napustiti emisiju, ali nije.
U jednom privatnom pismu, Bajtal mi je spočitnuo kako on živi u Bosni u stanju u kakvom ona jest. (Opisao ga je i u emisiji, što je u redu! Desetka!)
Požalio se da nije primio plaću od 1992. godine. (I sam sam zadnju plaću na TV Sarajevo primio u aprilu 1992. U Njemačkoj sam bio kratko vrijeme zaposlen kao novinar, ali sam taj posao napustio 1994. zbog neslaganja sa veleizdajom Bosne i od tada također nisam primao plaću, ali nikad, za razliku od njega, nisam savio kičmu, ni u Sarajevu, ni u rodnom Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu, niti igdje. Stoga mogu s pravom prigovarat Bajtalu zbog njegove šutnje.)
Dakle, to što od 1992. godine nije primio plaću, ne daje Bajtalu pravo da on javno prešućuje čak i sudski dokazane povijesne činjenice o genocidu koje je RS izvršila u Bosni.
To mu ne daje za pravo da za sitne usluge njegovoj supruzi koje je štelom učinio Haris Silajdžić, ne samo šuti o politici tog veleizdajnika, nego mu čak javno promovira knjigu poezije.
To mu ne daje pravo da šuti o genocidu kada kao makar i neformalno – javno zastupa žrtve genocida.
U emisiji pod muslimanko-bošnjačkim imenom, tituliran kao doktor iz Sarajeva, Bajtal se u emisiji Aletrnativne TV pojavio ne samo u svoje, nego u ime Bošnjaka, ma šta on tvrdio. Jer, u studiju su bili Srbi, bio je Čičak, Hrvat, i bio je prof. Dr. Bajtal – filozof i sociolog iz Sarajeva, imenom i prezimenom – Bošnjak – ateista ili vjernik, nije važno.
Ne znam koliki honorar Alternativna TV isplaćuje za gostovanje u Apostrofu, ali koliki god je, ako i postoji, ta TV kuća ne bi mogla bez njegove suglasnosti kupiti Bajtalovu slobodu da istupa i kao filozof i sociolog – znanstvenik – svjedok događaja iz ne tako davne prošlosti koje su međunarodni sudovi okarakterizirali kao genocid.
Mora se reći da je Bajtal za ono što je rekao u Apostrofu dobio desetku, ali za ono što je prešutio – nije ni za peticu, nego jedinicu.
***
“Glas Srpske” donosi tekst u kojem se oštro kirtikuje kandidat za Dekana Akademije umjetnosti u Banjoj Luci Luka Kecman pod naslovom:
Ko je Luka Kecman, kandidat za dekana Akademije umjetnosti u Banjoj Luci
U tekstu između ostalog piše: 8.09.2008 18:40 | Aleksandra Rajković
BANjA LUKA – Prijedlog Vijeća Akademije umjetnosti u Banjoj Luci da novi dekan ove ustanove bude Luka Kecman izazvao je burna reagovanja studenata i profesora, kao i kulturne i naučne javnosti Republike Srpske.
– Kako je moguće da neko ko je studirao 18 godina bude prvi čovek Akademije i daje primer svima, a ponajviše studentima. I kako je moguće da to bude neko ko preti studentima, vređa ih i njihove profesore. Da li je moguće da perjanica nastavnicima bude neko ko na Odsjeku za glumu predaje predmet treće kategorije i nije iz naše struke, jer je profesor srpskog jezika i književnosti – rekao je docent na banjolučkoj Akademiji umjetnosti Željko Mitrović.
Poznato je da je republički prosvjetni inspektor Dragutin Dragojević u svom rješenju iz juna ove godine naložio da se Luka Kecman sa još 10 asistenata i profesora isključi iz nastavno-naučnog procesa zbog niza nepravilnosti u njihovom radu. Paradoksalno je da su ga kolege sa “crne liste” i podržale i pomogle mu da dobije najviše glasova.”
*** Prije nego se odazvao pozivu ATV, prof. Bajtal je trebao pogledati ko će mu biti gost u emsiji. Ne bi bilo loše da je odgledao i koju raniju emisiju Apostrofa pa da vidi kakvu četničinu ta emsija ima za voditelja. Da je pročitao prvi tekst koji se prvi pojavi kada u Google ukucate dr. Luka Kostić, onda bi, ako imalo drži do sebe, ali i do gledalaca – zahvalio na pozivu.
Ali… Bajtalu je bilo očito ugodno društvo ovog čovjeka vrlo upitnog morala, po vokaciji – četnika. Ni dr. Raković nije ništa bolji, samo je možda sofiticarniji četnik. On svoj četnizam pakuje u frazu “kako su Srbi i Muslimani braća!” (Pa kad su braća, što četnici ubijaju braću!)
Profesor Bajtal se možda rukovodio počašću koje je tom notornom četniku ukazala dejtonska država BiH koja ga je 2009. godine inagurirala za selektora Pozorišnih igara BiH u Jajcu:
KULTURA
Luka Kecman selektor 28. Pozorišnih igara u Jajcu
FENA
5.2.2009. u 15:08
Sefer HALILOVIĆ: DA NIJE ZLOUPOTREBLJEN NOVAC ZA OBRANU, RAT BI TRAJAO KRAĆE, BILO BI MANJE ŽRTAVA, A NAŠA DRŽAVA BILA BI REPUBLIKA
Istina, nama je međunarodna zajednica uvela embargo, ali on bi bio gotovo beznačajan da nam drugi krug embarga nisu uveli Tuđman i Boban. Ipak, najposaniji je bio Izetbegovićev embargo
Uz Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, danas 15. aprila, nazvao sam telefonom osnivača i prvog komadanta Armije Republike Bosne i Hercegovine generala Sefera Halilovića samo da bih mu čestitao Dan Armije RBiH. Srdačno se zahvalio.
Pročitajte nekoliko odlomaka iz knjige generala Halilovića koji se odnose na tematiku krađe deset milijardi maraka doniranih sredstava namijenjeih odbrani zemlje i građanima RBiH.
Sefer Halilović: DA JE TIH DESET MILIJADI MARAKA KOJE JE SPOMINJAO ALIJA IZETBEGOVIĆ UTROŠENO U OBRANU, RAT BI TRAJAO KRAĆE, BILO BI MANJE ŽRTAVA, A DANAS BI NAŠA DRŽAVA BILA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
- Ja Aliju Izetbegovića odavno smatram izdajnikom, a ako ne položi račune o tome gdje je novac koji je prikuopljen za obranu RBiH i kojim je raspolagao on i njegov nabliži krug suradnika – u tom slučlaju moramo ga smatrati kriminalcem“ rekao je gen. Halilović davne 1999. za živoga Alije Izetbegovića
- Izetbegović je odavno pokojnik, ali za života nije položio račun o doniranom utrošku novca namijenjenog odbrani i građanima RBiH
- Postoje pouzdane informacije da je na privatnim računima “odabranih” ostalo oko 6 milijardi dolara u čekovima i oko tri milijarde dolara u gotovini, što je prema tadašnjem kursu iznosilo oko 20 milijardi DEM, za koje su uskraćeni branioci i građani RBiH
- Borci ARBiH su izgubili u miru, iako su pobjednici u ratu
**************************************************************** Francis A. Boyle:
IZUČAVATI VJEŠTINU RATOVANJA NA WEST POINTU – BEZ TEPŠKOG NAORUŽANJA
DODAJMO – I BEZ NOVCA
“Da! Svake godine predajem mojim studentima o veličanstvenoj odbrani bosanskih gradova koju su vodili Sefer Halilović i Jovan Divjak. To bi trebalo izučavati na West Pointu – šta sve može učiniti realna građanska Armija bez posjedovanja teškog naoružanja. “Svake godine na predavanjima vezanim za međunarodno pravo i ljudska prava potrošimo dosta vremena na teme genocida koji se desio u BiH, genocida u Srebrenici i slično. Povremeno držim predavanja i na West Pointu. Objašnjavam svojim studentima da se bosanski narod borio protiv Jugoslovenske narodne armije koja je bila najmoćnija vojna sila u Evropi, koju je Tito napravio tako snažnom da bi se suprotstavila eventualnim napadima iz zemalja Zapadnog i Istočnog bloka, odnosno napadu od strane Staljina do kog je moglo doći nakon 1948. godine, kada su se Tito i Staljin razišli. Objašnjavam da je bosanski narod bio potpuno razoružan i nenaoružan, a da je JNA imala najsavremenije naoružanje. I zato kažem svojim studentima da način kako je Sefer Halilović sa svojim suradnicima, na čelu gotovo nenaoružane vojske uspio uspostaviti odbranu bosanskih gradova predstavlja veličanstven primjer koji se treba izučavati u vojnoj historiji. Smatram i ponavljam to uvijek na predavanjima da se veličanstvena odbrana koju je postavio general Halilović treba izučavati na vojnim akademijama širom svijeta.” (BNN.ba)
***********************************************************************
Sefer HALILOVIĆ, osnivač i prvi komandant ARBiH:
ZA PRVIH ČETRNAEST MJESECI RATA KADA JE RJEŠAVANA SUDBINA DRŽAVE ARMIJA JE POTROŠILA PRIBLIŽNO TRI (3) MILIONA DM
– Gornjoj izjavi prof. Francisa A. Boyle kako je ARBiH pod komandom gen. Sefera Halilovića veličanstveno banila bosanske gradove bez teškog naoružanja – pa takvu vještinu ratovanja treba izučavati na Američkoj vojnoj akadmiji – treba dodati poraznu i nevjerovatnu činjenicu da je ARBiH za 14 mjesci odbrane zemlje imala na raspolaganju samo – 3 (tri miljuna) DM. Stanje na računu doniranih sredstava za 1992. godinu je bilo – nula!
“Najveći dio ovog novca potiče iz donatorskih priloga koje sam lično organizovao i priloga iz Vlade koji su dobijeni prvenstveno zahvaljujući Hakiji Turajliću. Ostavili smo nepotrošenih 733.465,23 DM na donatorskom računu na štednoj knjižici što troškove umanjuje za skoro jednu četvrtinu. U isto vrijeme širom svijeta, a naročio u islamskim zemljama prikupljenje donacije mjerene su stotinama miliona maraka koje nikada nisu stigle onima kojima su bile namijenjene. Moram reći da nikada nikome nisam dao nalog ili ovlaštenje za prikupljanje tih sredstava već su to radili ljudi iz SDA sa ovlaštenjem Predsjednika.” (Sefer Halilović: Zavjera ili izdaja”, str .223.)
ALIJA IZETBEGOVIĆ JE IZJAVLJIVAO DA JE ODBRANA RBIH KOŠTALA DESET (10) MILIJARDI NJEMAČKIH MARAKA
“Alija Izetbegović je u septembru 1999. saradniku zagrebačkog “Nacionala” rekao kako je odbrana Bosne i Hercegovine koštala deset milijardi njemačkih maraka. Armija je u vrijeme dok sam se ja nalazio na njenom čelu potrošila oko 3 milouna maraka, a gotovo za isti period u drugoj polovini 1993. i tokom 1994. godine kada je Rasim Delić bio na njenom čelu, Armija je potrošila 96 miliona maraka. Kada se to sabere, vidi se da je Armija RBiH tokom 1992., 1993. i 1994. potrošila oko 100 miliouna DEM, što je stoti dio Izetbegovićevih deset (10) milijardi.
Prosječna cijena dobre, komplet uniforme iznosila je 200 DM, a čizama između 80 i 100 DM. Obzirom da Izetbegpvičevi logističari (ne armijski) nisu kupili ni jedno teško borbeno sredstvo – top, tenk, minobacač, haubicu, već nešto malo pješadijskog naoružanja, nekoliko “crvenih strijela” i malu količinu municije, teško će mu biti opravdati 10 milijardi DM.
Kada bi naprimjer za 250.000 boraca koliko je u najbolje vrijeme imala naša Armija svakome kupili po jednu pušku i uniformu sa čizmama, to bi koštako oko 150,000.00 (sto pedeset) miliona DM.” (Ibid, str. 223 i 224.)
“I pored navedenog embarga na naoružanje, nas su obilazili trgovci oružjem i nudli sve vrste borbenih sredstava po cijenama 30 posto skupljim od aktuelnih cijena na svjetskom tržištu. Kada smo ih upozoravali na embargo, samo bi odmahnuli rukom, uz komentar da je to njihov problem. Zbog toga su i cijene bile uvećane. Sa jednim trgovcem smo bili dogovorili probnu isporuku naoružanja i municije u vrijdnosti od po dva milona maraka za okružene gradove Sarajevo, Goražde, Bihać i Srebrenicu. Isplata je trebala biti po primitku sredstava, s tim što je trebalo obezbijediti bankovne garancije. Kada sam Izetbegovića upoznao sa tim, samo je domahnuo rukom i rekao:
“To je dobra stvar, ali para nema.” (Ibid, str. 222.)
Pismo Irfana AJANOVIĆA, aktiviste SDA – torbara – koji je krajem aprila 1992. obavijestio Aliju Izetbegovića koliko je para skupio – za obranu zemlje koje Armije RBiH nikada nije vidjela:
“OVO ŠTO SAM SKUPIO, PREDAĆU SALIMU ŠABIĆU
“Dragi Alija,
- 04. 1992. godine. Nisam realizirao prijem pomoći u Beču. Veza Frankfurt. Nije ni Tofa….,
- 23..04. u Frankfurtu sam saznao da je 22. 04. 1992. kod iste veze bio Sulejman Ugljanin i da je on danas 23.04.1992. otputovao u Beč radi realizacije. Saznaću večeras da li je…
- 04. sa Salimom i potpredsjednikom Vlade Hrvatske M. Granićem uspjeli smo smiriti gotovo 4.000 naših radinka koji su se u Zagreb (džamiju) vratili jer nisu mogli za Uskrs prijeći Savu. Skupili smo mnogo priloga, a radnike vratili nazad u Austriju, Sloveniju, Njemačku, Švajcarsku. HTV je korektno prenijela šta se događalo na skupu… (Ne piše koliko je novca uzeo, op. a.)
Irfan AJANOVIĆ, poznat kao “Pevaljka” – ima para za Aliju, ali nema za odbranu
- 04. sam sa Salimom (Šabićem, op. I.H.) imao sastanak sa preko 100 aktivista SDA iz Evrope. Sastanak je održan u Münchenu kojom prilikom je realizirana dobrotvorna pomoć od 1,000.000 (jedan milion) DEM.
20.04. sam u Frankfurtu, na tribini i sastanku uz prisustvo oko 150 naših aktivista i simpatizera prikupio 76.000 DEM.
- 04. sam u Münchenu, na dobrotvornoj priredbi i tribini prikupio 288.000 DEM.
22.04 sam sa radnicima Augsburga održao sastanak i dao im uputsva šta im je raditi na prikupljanju dobrotvorne pomoći kao i ostaliih aktivnosti.
24.04. sam u Hamm-Hessenu na našoj velikoj dobrotvornoj priredbi (naveče, a u toku dana je upriličen susret sa našim poslovnim ljudima.
26.04. sam pozvan u Fridrishaffen na tribinu i dobrotvornu priredbu sa našim ogrankom SDA.
- 27. 04. navečer bi trebalo da stignem u Zagreb i Salimu (Šabiću) predam priloge…
Ako ne bude moguće, ili bude rizično, ostaću u Zagrebu do petka kada ujutro ponovo treba krenuti za Njemačku.
Frankfurt, 23.04. 1992 Mahsus Selam, Irfan Ajanović
Naravno, ovo je bila kap vode u moru.
(Sefer Halilović, „Zavjera ili izdaja“ – str. 220. i 221.)
NOVAC OPLJAČKAN TOKOM RATA BESRAMNO SE ULAŽE U PRIVATNE POSLOVE – A VREĆE NOVCA ZAVRŠILE SU NA PRIVATNIM RAČUNIMA
Sefer Halilović: “Novac opljačkan tokom rata besramno se investira u private poslovne objekte i legalizuje ubacivenjem u državne novčane tokove. Dio opljačkanog novca je završio u investicima Fondacije za pomoć muslimanima Bosne koja je osnovač Bosanske investicione organizacije BIO.
Prema pisanju “Dana,” Skupština Fondacije ima 19 članova, od kojih u samoj Fondaciji novinari nisu mogli dobiti imena tri člana. “Odgovor na ovo pitanje u Fondaciji nismo mogli dobiti, no naši izvori pominju nezaobilazno članstvo u ovom tijelu: Alije Izetbegovića, Salima Šabića i Fatiha El Hasaneina,” piše ovaj list.
Ostali članovi Skupštine fondacije su Husein Kavazović (tadašnji muftija Tuzlanski, današnji Reis) Irfan Ljevaković, Munir Garvrankapetanović, Džemaludin Latić, Hilmo Neimarlija, Kemal Terzić, Hasan Čengić (bio Predsjednik Sabora Islamske zajednice) Sead Živalj, Derviš Đurđević, Mevludin Sinanagić, Sulejman Vranj, Husein Omerspahić, Rijad Raščić, Bećir Čengić, Farudin Šuvalija i Abdulah Budimlija, a njen predsjednik je Hasan Čengić.
Šest godina nakon početka izgradnje aerodroma u Visokom, novinarima je dozvoljeno da posjete aerodrom u izgradnji i prvi put je porodica Čengić barem djelimično objasnila svoju ulogu i aktivnost u BIO-sitemima, izniklim širom Bosne.
“Na Tarikama, od Sarajeva udljenom 30, a od Zenice 40 kilometara, na nadmorskoj vi-
sini od 489 metara, smješten je “rezultat bošnjačke pameti,” kako je nekoliko članova Skupštine Findacije za pomoć muslimanima Bosne s ponosom nazvalo Aerodrom Visoko. Bilo je to 1. augusta ove godine i sve što se dešavalo nosilo je obilježje prvenca: po prvi put je Hasan Čangić ponudio bilo kakvu vrstu financijskog izvještaja, istina samo za 1997. godinu, uz ogradu da će se rasprava voditi na zatvorenom dijelu sjednice,” pišu “Dani.”
AVIONI, KAMIONI, HADŽIJE…
U izvještaju o radu BIO u periodu od 1997. do 1998. godine se navodi kako su u cjelosti završeni poslovi sudske registracije svih firmi u kojima Fondacija BIO, čiji je direktor, Tarik Balta, ima osnivački kapital. U sklopu Fondacije BIO se nalaze: Aerodrom Visoko, BIO-AIR i BP Trade.
U izvještaju o radu firme BIO-Turs se kaže kako je to agancija koja se bavi svim poslovima usluga u turizmu, a posebno prodajom avio-karata, turističkih aranžmana, ljetovanja, zimovanja.
Agencija je prva u povijesti naše zemlje realizirala ture sedmodnevnog odlaska na umru avionom za građane BiH (Sarajevo – Džida – Sarajevo). Agencija je učestvovala u avio-prevozu bosanskih hadžija (oko 700 putnika). Agencija svakodnevno prodaje avio-karte. BIO-turs prodaje turističke aranžmane za Maleziju, Tursku, Hrvatsku i Italiju,” kaže se u izvještaju agencije čiji je direktor Ahmed Mulaibrahimović.
BalkansBIO-AIR je domaća kompanija za avio-prevoz, 100 posto je u vlasništvu Fondacije BIO na čijem je čelu Tarik ČODIĆ. (Ispravno je Tarik Dodić koji je inače bio vojni ataše u TurskoIntersantno, Hasan Čengić je sin mlinara iz Ustikoline, a Tarik Dodić je mlinarev sin iz Prnjavora. Tarik (Č)Dodić je danas direktor TV Al Jazeera Balkans. Kako je vojni ataše u Turskoj, pa direktor Čengićeve avio-kompanije dospio na mjesto direktora TV Al Jazeere Balkan, Bog Dragi zna(Dodić ima nešto sirotnjske kuće na Ilidži, a na svome Facebook profilu za 1. mart – Dan nevisnosti RBiH ove godine obratio se svom mrtvom Predsjedniku sa tekstuljkom u kojem kuka po onoj “Predsjedniče, da ustaneš, pa da vidiš šta nam uradiše!” (op. I.H.)
U izvještaju o radu firme (Tarika (Č)Dodića) se kaže: Bio-Air je eksluzivni prevoznik bosanskih hadžija ove godine: Sarajevo – Džida- Sarajevo; oko 700 putnika. Bio-Air je prevozio i bosanske putnike na umru Sarajevo –Džida – Sarajevo – 5 tura.”
Bosanski transportni servis (BTS) čiji je direktor Midhat Limo, sa sjedištem u Visokom raspolaže sa oko 70 kamiona. Prema izvještaju o radu, “omjer transporta je 80% u međunarodnom saobraćaju, a 20% u odmaćem, uglavnom na relacijama: Hrvatska, Slovenija, Italija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Holandija, Belgija…
BP Trade, firma za trgovinu na veliko i malo sa sjedištem u Sarajevu na čijem je čelu Husref Krpo u izvještaju o radu kaže: Svi radnici su zadržani na poslu, primaju plaću, u međuvremenu su plaće povećane i primljen jedan broj novih radnika.
U izvještaju o radu javnog preduzeća Visoko, čiji je director Kenan Jusufbašić, se kaže kako za konačnu izgradnju aerodrome treba ukloniti još 11 milona kubnih metara zemlje što svodi investiciju na oko 100 miliona dolara u prvoj fazi.
“Naš concept gradnje je dobio snažnu podršku ključnih političkih faktora u zemlji,” piše u izvještaju.
Član glavnog odbora SDA i direktor Bosanske investicione agencije Hasan Čengić je krajem oktobra 2000. godine iznenadio domaću javnost viješću o osnivanju Bosna Bank Internacional.
“Osnivački capital BBI je 60 miliona dolara. Uplaćeni je dosegao 50 miliona maraka, čime je ova banka već od same registracije postala najjača privatna financijska institucija u zemlji. Treba li spomenuti da mendžament BBI kojeg uglavnom čine finacijski magnati sa arapskog poluotoka planira u seljedećih pet godina uvećati capital za 300 miliona maraka.” (Oslobođenje,” novembar 2000.)
PARE ZA ODBRANU POJELA MACA
“Državnim novcem sam raspolagao samo u periodu od februara 1996. do kraja novembra iste godine kada sam obavljao dužnost zamjenika ministra odbrane,” izjavio je Čengić novinaru i objasnio „da je učestvovao u poslovima koji su bili od koristi ovoj zemlji i da je raspolagao sredstvima donatora, ali da zato nema namjeru podnositi izvještaje institucijama u BiH.”
Na konstataciju novinara da se ipak radi o poslovima koji nisu bili transparentni, te da bi BH-javnost trebala da zna o tome, budući da je novac bio upućen BiH, Čengić odgovara pitanjem: “Da li je neko provjeravao Karitas, Merhamet, Dobrotvor, pa i ekpozituru Soroša u Sarajevu?” (“Oslobođenje,” novembra 2000.)
Tako je posredno Hasan Čengić rekao šta misli o novcu koji je doniran, a i o samoj državi. Državu vidi kao humanitarno društvo tipa Merhamet, a sebe kao čovjeka koji je odgovorniji stranim ulagačima, nego li institucijama BiH. Cijelu istinu o novcu vjerovatno nećemo nikada saznati. Međutim, izvjesno je da je ovo ekonomski ekvivalent želje da Bosnom vlada desetak moćnih porodica čijih pripadnika nije bilo u odbrani RBiH.
Borci su izgubili u miru, iako su pobjednici u ratu.
Postoje pouzdane informacije da je na privatnim računima “odabranih” ostalo oko 6 milijardi dolara u čekovima i oko tri milijarde dolara u gotovini, što je prema tadašnjem kursu iznosilo oko 20 milijardi DEM, za koje su uskraćeni branioci i građani RBiH.
Koliko je stvarno novca skupljeno vjerovatnio će ostati tajna, ali se Izetbegoviću omakla jedna izjava sredinom 1999. na osnovu koje se može prosuditi o kojoj količini se novca barem približno radi.
Da ne bi izgledalo kako govorim sa pozicije naknadne pameti, priložit ću intervju koji je 4. Oktobra 1999. godine objavljen u splitskom “Feral Tribune.” Autor inetrvjua je Miljenko Jergović
ALIJA JE IZDAJNIK – A NA ONAJ SVIJET JE OTIŠAO I KAO KRIMINALAC
Jergović: “Posljednji put smo razgovarali 1993. Morao sam vas tada čekati jedno pola sata da završite intrevju sa Christiane Amanpour, i činilo mi se da Vas ta žena gleda sa autentičnom fascinacijom. Od tada ste prešli put od vojskovođe do razočaranog čovjeka, ili možda nisam u pravu?
Halilović: Čini mi se da pojednostavljujete stvari. Mislim da je početkom 1993. situacija u kojoj se nalazaila Bosna i Hercegovina bila identična ili vrlo slična situaciji u kojoj se ta zemlja nalazi danas. Ni jedno pitanje koje je bilo uzrokom rata do danas nije riješeno, niti je otklonjeno. A sve što sam radio od septembra 1991. Do danas bila je borba za opstanak Bosne i Hercegovine i bosanskog naroda, tako da je taj razgovor s gospođom Amanpour i ovo što radim danas dio iste priče.
Nisam razočaran čovjek, a nažalost nemam se čemu pretjerano ni radovati. Zato što se ne predajem, formirao sam sa istmišljenicima političku stranku. Nadam se da se slažete da je to primjerenije nego da smo formirli diverzantske brigade.
ČENGIĆEVE PUŠKE – KUPLJENE PO DVJESTA PREPRODAVANE I PO HILJADU I PETSTO DEM
Jergović: Nakon što sam u „Danima“ pročitao naslov Vašeg intervjua koji glasi „Izetbegović je izdajnik, a mora dokazati da nije kriminalac“ pomislio sam da ste se halalili s životom…
Halilović: Ja njega odavno smatram izdajnikom, a ako ne položi račune o tome gdje je novac prikupljen za odbranu Bosne i Hercegovine kojim je raspolagao on i najuži krug njegovih suradnika, u tom slučaju moramo ga smatrati kriminalcem. To govorim otvoreno, a niti sam se uplašio, niti sam se halalio sa životom. Riječ je samo o mojoj ljudskoj obavezi jer sam od 1991. kada sam došao u Bosnu, dao sve što imam, ali zaista sve, pa ni sada ne mogu šutjeti. A ne mogu šutjeti ni zbog mojih boraca, ni zbog naroda koji me pita jesam li znao za sav taj novac koji je prikupljen. Da nam je dio tog novca stavljan na raspolaganje, ne bi bilo toliko žrtava u Bosni i Hercegovini, a rat bi trajao znatno kraće. Istina, nama je međunarodna zajednica uvela embargo, ali on bi bio gotovo beznačajan da nam drugi krug embarga nisu uveli Tuđman i Boban. Ipak, najposaniji je bio Izetbegovićev embargo. Bio sam na čelu Armije BiH u vrijeme kada i po ciljevima i po sadržaju bila multietnička i bosanska i kada je sam Izetbegović govorio o „čudu bosanskog otpora2 Armje koja se sama naoružavala, dijelo i oružjem koje smo prije rata po enormno viskom cijenama kupovali od Hasana Čengića i drugih ljudi iz Izetbegpvićevog kruga, koji su puške kupovali po cijeni od sto do dvjesto maraka, a prodavali ih narodu po cijeni od osamsto do hiljadu i petsto maraka. Drugim, većim dijelom, Armija je došla do oružja putem ratnnog plijena, a trećim dijelom iz vojne proizvodnje koju smo organizirali na našem teritoriju. Da je Armija dobila novac koji je Izetbegpvić skupljao, danas bi Bosna i Hercegovina bila Republika Bosna i Hercegovina, bila država ravnopravnih naroda i građana. A mislim da je riječ zločin blaga ako je tačno da je toliki novac prikupljen, a da je cijela bosanska nacija, a pogotovo bošnjački narod, doživio tako strašnu kataklizmu.
Da je tim novcem kupljeno oružje, živjeli bismo u slobodnoj zemlji.
Jergović: Ali, ne čini li vam se da je Izetbegović brojku od deset milijardi maraka možda ispalio onako ofrlje kako se to u Sarajevu često čini?
Halilović: Samo on zna koliko je novca sakupljeno, mada je u intervjuu „Nacionalu“ bio decidan tvrdeći da se radi o deset milijardi maraka. Samim tim tragično je stanje u kojem se nalazi Alija Izetbegović, kao što je tragično stanje u kojem se nalazi bošnjački narod. Izetbegović od 1992. do danas (1999.) nikada i nijednoj od državnih institucija nije položio račune za skupljeni novac. Pri tome nije najvažnije radi li se o deset, devet ili sedam milijardi dolara. Mi možemo spekulirati o brojkama, ali je činjenica da je od 1992. činio sve da uništi institucije ove zemlje i stvori paralelnu vlast. Recimo, o onome što je prikupljeno 1992. nema nikakvog traga. Stanje na Vladinim donatorskim računima je bilo nula. Nema ni pfeninga. Istinu o novcu zna njegovo privatno ministarstvo financija, sastavljeno do Hasana Čengića, Salima Šabića, Mustafe Cerića, Bakira izetbegovića i Sudanca Fatiha El Hasanaina. Nakon dolaska Rasima Delića na čelo Armije, Izetbegpvić je bio darežljiviji, pa je tokom slijedeće dvije i po godine Armija ukupno potrošila sto miliona maraka, što je opet samo jedan posto od deset milijardi.
(Sefer Halilović: „Zavjera ili izdaja,“ tr. 234. do 239.)
(OPREMA TEKSTA – I. HALILOVIĆ)
NIŠTA OD OBNOVE TUŽBE – HEM BAKIR NIJE NADLEŽAN, HEM NEMA NOVIH DOKAZA!
BOŠNJACI ODLUČUJU O SUDBINI TUŽBE, A NE VELIZDAJNIK BAKIR IZETBEGOVIĆ, ČOVIĆ I IVANIĆ
Mostar: Izetbegović i Vučić ugovorili prljavi posao
NIŠTA OD OBNOVE TUŽBE – HEM BAKIR NIJE NADLEŽAN, HEM NEMA NOVIH DOKAZA!
*Nakon sramnog deala u Mostaru sklopljenog sa Vučićem i poricanja genocida, mogućeg obustavljanja sudskog procesa protiv Srbije, prof. Boyle je izjavio: „Bakir Izetbegović ima sva potreba ovlaštenja da ponovo otvori proces na Svjetskom sudu. Nakon devet godina sabotaže procesa od strane Sakiba Softića, Bakir Izetbegović treba novog advokata!“
*Moj komentar: Trebamo novog-starog advokata – prof. Boyla – da zastupa državu RBiH, ali da bi se to dogodilo – trebamo odstraniti Bakira Izetbegovića iz državnih poslova jer ih on obavlja u korist Srbije *
Susreli se Bakir Izetbegović i Aleksandar Vučić, dva jarana, oba negatora genocida, danas u Mostaru i da bi još jednom sa kostima nevino pobijenih u genocidu – sahranili istinu o genocidu nad Bošnjacima – sve u cilju odličnih odnosa katila i žrtve. To je nemoguća misija.
Bakir Izetbegović nije čak ni spomenuo genocid imenom, nego je pojam genocid zamijenio sa riječju „nešto.“ Pokazao se kao pravi mulac, srpski magarac.
Zar smo nešto manje sramno i mogli očekivati od takvog srboljupca. Pitanje je dokle će nas ovaj srpski magarac ponižavati i od nas praviti budale! On oprašta nešto nekim tamo pojedincima i nekom režimu koji su nešto učinili. On ne smije pred Vučićem čak ni izgovoriti riječ genocid koji je sudski dokazan: Nešto nije u redu sa ovim srbalijom, ili bolje rečeno, nešto nije u redu s nama koji takvog negatora genocida trpimo da nas iz dana u dan ponižava.
Bakir Izetbegović vrlo drsko i bezobrazno negira genocid nad narodom kojeg predstavlja i vodi. Pa njemu ne treba ni dvije koze dati da ih čuva! Još nam podvaljuje svoju nevinost u obliku nemoći; biva njega se ništa ne pita, oko Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za genocid, a i da ga se pita – nema novih dokaza. Mnogo laži na malo prostora – prava umjetnost laži i obmana.
Očito je da su on i Vučić postigli dogovor da se ne ide sa revizijom tužbe.
Izjavama okruglo, pa na ćoše, čistim glupostima neprijernim kafanskom gostu, a ne državniku, dimnim zavjesama, lažima i obmana proturaju nam lopovski posao kao rog za svijeću – kao najveći interes srpsko-bošnjačkih odnosa i pomirenja.
Nama važnijeg stvari i za Bošnjake i za Srbe od pravde, a onda će doći pomirenje i sve bolji međusobni odnosi. Taj pojam je B. Izetbegoviću nepoznat jer on je čovjek bez imalo obraza, stida i dostojanstva. On je veliko zlo koje smo sami sebi natovarili na leđa i očito da nas samar ne žulja.
Nije do Vučića, on je dokazni četnički vojvoda, nije ni do Bakira Izetbegovića – jer se on samo naivnim i podmićenim muslimanima može prodati kao vjernik i Bošnjak – ustvari isti je Vučić. On je najveća prevara bošnjačkom narodu poslije njegova pokojnog oca.
DO NAS JE!
Bakir Izetbegović se i u Mostaru dokazao dostojnim svoga četničkog društva.
Nakon sastanka sa Vučićem izjavio je da on nije taj koji pokreće Tužbu na Svjetskom sudu – niti je on zaustavlja. On bi razmišljao o reviziji Tužbe za genocid na Svjetskom sudu ali nema, brate, novih dokaza za genocid.
Izjavom da on niti pokreće niti obustavlja tužbu, Bakir možda misli da će nam prodati laž kako nadležnost u odlučivanju o Tužbi ima dejtonsko Predsjedništvo. Nemoguće je pomisliti da Bakir Izetbegović misli na činjenicu da je proces na Svjetskom sudu pokrenut još 1993. i da ne treba nikakva nova dozvola, pa ni njegova. Ali on nas samo obmanjuje. Ne misli on na to! On je jednostavno odlučio da nema revizije. Nikakva nova odluka nije potrebna. Tako misle mnogi pravnici, a tako misli i gen. Sefet Halilović, inače član Predsjedništva RBIH kada je ta odluka donesena 1993. “Ne treba nam nova odluka Predsjedništva,” rekao je prije dva dana. Ivanić i Čović ne mogu odlučivati o žrtvama genocida jer su i oni suučesnici – jedan genocida, drugi zločinačkog pothvata, obojica kriminalci, obojica ne priznaju državu koja ih plaća, a koju sabotiraju i ruše na račun Srbije i Hrvatske. Nisu boljeg pomagača mogli naći od B. Izetbegovića.
Pitanje Tužbe je u rukama B. Izetbegovića, smatra prof. Boyle koji se slaže da je Bakir u Mostaru sklopio posao sa Vučićem kao bio obustavljen spor na Svjetskom sudu:
„Bakir ima sva potreba ovlaštenja da ponovo otvori proces na Svjetskom sudu. Nakon devet godina sabotaže procesa do strane Sakiba Softića, za Bakir Izetbegović treba novog advokata!“ Složio bih se bih da proces treba novog advokata, ali mi ne trebamo Bakira, a ni Softića. Ponoviću, kao dokaz, baš izjavu koju je prof. Boyle izrekao nedavno na N1TV obraćajući se Bakiru Izetbegoviću: “U suštini desilo se to da jeBakir postao ono što mi pravnici zovemo ‘pomagač u činjenju djela genocida’, što je, naravno zabranjeno inkriminirano djelo u članu 3.paragraf E Konvencije o genocidu, koji tretira saučesništvo u genocidu. Tako da je jasno da je Bakir radi skupa sa Vučićem i Srbijom.”
Prof. Boyle ne vrijeme upozoravao da će u Mostaru Vučić i Izetbegović uništiti mogućnost revizije Tužbe.
Nakon svih upozorenja, Bakir Izetbegović sklapa u Mostaru posao za vojvodu Vučića i Srbiju i uništava RBiH na račun Velike Srbije, a Bošnjake šalje u novi genocid i nestanak. U isto vrijeme, Tužilac Goran Salihović u općoj hajci na izmišljeni muslimanski terorizam u Bosni podiže nove optužnice protiv bosanskih muslimana jer su bili u Siriji i Iraku. Zakon o zabrani učešća bosanskih građana na stranim ratištima donio je Fahrudin Radončić kojemu se sudi – zbog suučestvovanja u ubojstvu Ramiza Delalića Ćele.
Ne postoji zakon o zabrani četništva, niti ruskog vojnog prisustva u Bosni.
Zapad, Srbija, RS, Bakir Izetbegović, Islamska zajednica, Tužilaštvo, Dodik. Mektić…, čak i Šćepo iza rešetaka – poduzeli su sve da od mirnih bosanskih muslimana naprave teroriste.
To se pokušalo ratom i genocidom protiv muslimana Bosne, amnestiranjem genocidne Srbije i RS, izigravanjem pravde i ruganjem mrtvim žrtvama genocida, progonom komandanata ARBiH, dok preživjele žrtve pokušavaju naviknuti na nepravdu i genocid, što je isto kao i činiti ga .
Halabukom se pokušava zamesti odgovor na najvažnije pitanje šta je uzrok terorizmu u svijetu, pa i u Bosni.
Genocid nad bosanskim muslimanima se ne smatra terorizmom, niti je taj genocid kažnjiv – ali ako se muslimani nađu u Iraku Siriji – gdje je Zapad već stvorio teroriste i terorizam – baš istim metodama kako to stvara u Bosni – ratovima, okupacijom državne teritorije, genocidom i nepravdom – uz pomoć domaće pete kolone. Kako je hitar taj Goran Salihović kada su muslimanski teroristi u pitanju.
U Srebrenici su danas obilježene 23 godine od stravičnog zločina nadbošnjačkim civilima u Srebrenici. Od četiri granate ispaljene sa položaja srpske vojske ubijeno je na licu mjesta oko 74 i ranjeno preko 100 Bošnjaka koji su se u tom trenutku nalazili na igralištima ispred osnovne i srednje škole u Srebrenici. Ukupan broj žrtava ovog zločina se povećao na 105 lica, jer je nekolicina izumrla na putu do bolnice i u bolnici. Masakr se desio nekoliko dana prije nego je UN proglasio Srebrenicu “zaštićenom zonom” 1993. godine.
Hatidža Mehmedović, predsjednica udruženja ”Majke Srebrenice” kaže da se nada da će neko odgovarati za ovaj zločin.
– Ovdje su ubijeni ljudi nevini, ubijena djeca, a da niko ne odgovara to je zabrinjavajuće. Ovdje su visila tijela na ogradama, raskomadana od granata. Današnji dan treba da opominje sve ljude u Bosni i Hercegovini – poručuje Mehmedović.
Nema te opomene koja bi doprla do ušiju i mozga Bakira Izetbegovića. Srca ionako nema!
20 godina je prošlo genocidnog zločina kada su četnici strijeljali 28 mojih sugrađana iz Varcar Vakufa, sve finih građana, četničkog roblja, a Salihović nije ni repom mrdnuo kako bi počinitelje tog genocidnog masakra priveo pravdi. Nije ni jednu jedinu tužbu podnio za genocid za dvadeset i jednu godinu, ni on ni oni koje je naslijedio na tom položaju. Ima Salihović preča posla.Treba nabijediti svijet da je on istinski borac protiv terorizma – tužbom dvojce Bošnjaka koji su se nedavno našili u stranim zemljama, pa tolikim tužbama protiv boraca Armije i komandanata obrane.
Razgovor s povodom: Sefer HALILOVIĆ, osnivač i prvi komandant ARBiH: NIKO VIŠE NE MOŽE NAPRAVITI NI JEDAN KORAK U SPAŠAVANJU DEJTONA I RS
Razgovor s povodom: Osnivač, general i prvi komandant ARBiH, Sefer HALILOVIĆ, predsjednik Bosanske Patriotske Stranke (BPS)
General Sefer Halilović: Nikada neće biti trećeg entiteta! Nikada niko ne može otuđiti ni jedan komadić državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska kao genocidna tvorevina nastala na udruženom zločinačkom pothvatu što je potvrđeno na Svjetskom sudu pravde i na Tribunalu – će morati nestati sa lica zemlje.”
“Mi moramo vratiti profesora Boyla na čelo ekipe koja mora biti osnažena međunarodnim stručnjacima međunarodnog prava.”
“Oni koji su stavili Vučiću cvijet Srebrenice na rever, nisu znali šta rade, pa oprosti im Bože što nisu znali šta rade. Oni pak, koji su ih nagovorili na to, oni znaju šta rade i šta taj čin znači. Konačno, to je jedan diplomatski skandal koji može imati simbolično, ali nikako suštinsko značenje. Suštinsko značenje može imati samo ono što je pravno dokazano i valjano”
“Svi ovi koji podilaze, koji tepaju neofašistima su njihovi saveznici. A ovi kojima tepaju i podilaze su neofašisti. Oni imaju svoj program i svoj projekat koji nastoje sprovesti. Kradžić je rekao: „Ovo je nastavak Prvog srpskog ustanka i mi nećemo stati dok taj ustanak ne završimo.“
“Ni udruženi zločinački pothvat ni genocid nisu razmatrani u Dejtonu. Da su razmatrani, po međunarodnom pravu ne bi učesnici dogovora u Dejtonu mogli napraviti sporazum kakav su napravili”
“Jedno je sigurno – da ne treba nikakva suglasnost dejtonskog Predsjedništva i da spor na Svjetskom sudu pravde mogu voditi oni koji su ga i započeli.”
Poruka četničkom vojvodi Šešelju: “Ako ima muda ili petlju – neka dođe u Sarajevo!”
General u penziji, Sefer Halilović, osnivač i prvi komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine, zalagao se za oslobođenje naše Domovine u njenim međunarodno priznatim granicama. Zbog toga je osptruiran uskraćivanjem financiranja odbrane države.
Smijenjen je od strane Alije Izetbegovića nelegalnom odlukom Predsjedništva države. Potom je na njega izvršen atentat u kojem su ubijeni njegova supruga Mediha i njen brat Edin Rondić. Nalogadavci i izvršioci atentata nisu bili Srbi niti Hrvati. Nalogodavci i izvršitelji nisu kažnjeni do danas.
Više o gen. Seferu Haliloviću na:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Sefer_Halilovi%C4%87
Povod ovom razgovoru je šejtalnuk Bakira Izetbegovića sa Vučićem u cilju spašavanja RS nakon i pored toga što je proglašena krivom za genocid na Svjestkom sudu pravde i nakon što je njen prvi predsjednik Radovan Karadžić osuđen u Haagu za najteže ratne zločine i genocid.
Razlog za razgovor je i pokušaj Bakira Izetebgovića da uz pomoć sabotera tužbe na Svjetskom sudu – Sakiba Softića, otkloni svaku pravnu mogućnost za ukidanje RS i povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, raznim lažima i podvalama koje lansiraju obojica. Sefer Halilović smatra da bi našu državu i nas najbolje pretstavljao prof. Francis A. Bojle na čelu advokatskog tima u kojem bi se našli najbolji svjetski pravni stručnjaci međunarodnog prava, kao i izvrsni advokati koji su njega branili na Tribunalu gdje je oslobođen svake krivice.
Nazvao sam gen. Halilovića jutros telefonom i on je ljubazno porazgovarao sa mnom.
***********************************************************************
SVOJIM STUDENTIMA PREDAJEM O VELIČANSTVENOJ ODBRANI BOSANSKIH GRADOVA KOJU SU VODILI SEFER HALILOVIĆ I JOVAN DIVJAK: TA VOJNA VJEŠTINA SE MORA IZUČAVATI NA WEST POINTU
Prof. Dr. Francis A. Boyle, prvi zastupnik Tužbe RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid – o Seferu Haliloviću:
„Da! Svake godine predajem mojim studentima o veličanstvenoj odbrani bosanskih gradova koju su vodili Sefer Halilović i Jovan Divjak. To bi trebalo izučavati na West Pointu – šta sve može učiniti realna građanska Armija bez posjedovanja teškog naoružanja.“
***********************************************************************
Ibrahim Halilović: Prof. Boyle kaže da svoje studente podučava veličanstvenoj obrani Bosne i bosanksih gradova koju ste organizirali kao osnivač i prvi komandant Armije RBiH. Hoćemo
li dozvoliti Bakiru Izetbegoviću da u dogovoru sa Vučićem te gradove otme, kao i čitavu državnu teritoroiju RBiH, što u konačnici vodi ka muslimanskoj fildžan-državi i nestanku Bošnjaka? Šta Vi generale Haliloviću mislite o tom scenariju kao prvi čovjek linije odbrane države koju sada hoće da nam otmu i unište? Prilika za još jedan korak u tom pravcu im se ukazuje u Mostaru 12. aprila kada se Izetbegović sastaje sa Vučićem?
General ARBiH Sefer Halilović: Nikada neće biti trećeg entiteta! Nikada niko ne može otuđiti ni jedan ko
madić državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska kao genocidna tvorevina nastala na udruženom zločinačkom pothvatu što je potvrđeno na Svjetskom sudu pravde i na Tribunalu – će morati nestati sa lica zemlje.
Prema tome, država Bosna i Hercegovina će se vratiti na svoj ustavno-pravni poredak i jedino mogući državni oblik i okvir – a to je Republika Bosna i Hercegovina u njenim međunarodno priznatim granicama.
I. Halilović: Kako komentirate ovaj šejtanluk Bakira Izetbegovića i Vučića – tu dreku koju javno dižu jedan na drugog, a tajno se dogovaraju o cementiranju rezultata genocida, čak i u Srebrenici prilikom obilježevanja 20. obljetnice genocida – kojeg Vučić osporava, a u isto vrijeme biva zakićen Cvijetom Srebrenice. Pozvan je i u Banja-Luku na otvaranje Ferhadije.
General Sefer Halilović: Oni koji su stavili Vučiću cvijet Srebrenice na rever, nisu znali šta rade, pa oprosti im Bože što nisu znali šta rade. Oni pak, koji su ih nagovorili na to, oni znaju šta rade i šta taj čin znači. Konačno, to je jedan diplomatski skandal koji može imati simbolično, ali nikako suštinsko značenje. Suštinsko značenje može imati samo ono što je pravno dokazano i valjano.
Čitav jedan tim ljudi radi na na iznalaženju puta kako da se vratimo na Svjetski sud pravde i da dokažemo da je ovo što se u Bosni dogodilo bio udruženi zločinački pothvat kojom prilikom je počinjen genocid na kojem je stvorena Republika Srpska. 
Ni udruženi zločinački pothvat ni genocid nisu razmatrani u Dejtonu. Da su razmatrani, po međunarodnom pravu ne bi učesnici dogovora u Dejtonu mogli napraviti sporazum kakav su napravili. Međutim, oni su prešutjeli i udruženi zločinački pothvat i genocid, iako su znali da su se dogodili. Svi su znali, ali su te najvažnije činjenice prešutjeli da bi nam podvalili. To je potpuno jasno. I, vjerujte, niko više ne može napraviti ni jedan korak u spašavanju RS i Dejtona.
I. Halilović: Profesor Francis A. Boyle je 1993. na osnovu Odluke legalnog i legitimnog Predsjedništva RBiH pokrenuo proces na Svjetskom sudu pravde protiv SRJ – Srbije i Crne Gore – za agresiju i genocid. Njega je SDA kao vrhunskog stručnjaka za međunarodno pravo 1994. odstranila iz našeg našeg tima nakon što je Tihić prodao našu Tužbu, a Sakib Softić, njen zastupnik, sabotirao je na svaki mogući način. Ipak, nisu mogli ukinuti sudske odluke koje je prof. Boyle već dobio i na osnovu kojih je Sud presudio da je RS kriva za genocid, kao i Srbija zbog njegovog nesprečavanja. Ogradili su se od prof. Boyla šutnjom. Bio je spreman da taj međudržavni spor besplatno dovede uspješno do kraja i ukine RS. Nudio je svoje savjete advokatskom timu, predlagao da traže od Suda da suđenje traje najmanje šest sedmica, a ne kako je Softić tražio – manje od tri sedmice. Savjetovao je da se izvedu svjedoci na sud u dokaznom postpuku, što su Tihić i Softić odbili, kako bi sačuvali RS.
I pored svih poniženja koje je doživio kao vrhunski ekspert za međunarodno pravo i naš osvjedočeni prijatelj, prof. Boyle je i danas spreman da se angažuje na Svjetskom sudu kako bi najzad dokazao da je genocid počinjen u svim krajevima naše države i kako bi konačno ukinuli RS i vratili ustavno-pravni poredak RBiH. Osobno mislim da taj zahtjevan pravni posao ne može niko bolje uraditi od prof. Boyla i mi moramo učiniti sve da se odstrani Sakib Softić iz pravnog tima, čime će biti onemogućen utjecaj Bakira Izetbegovića na rad toga tima.
General Sefer Halilović: Dakle, oko tog pitanja kao i oko prava da pokrene Tužbu, ko ima pravo da ponovo podnese Tužbu – ko ima pravo da zastupa našu državu na Svjetskom sudu, vodi se žustra polemika u Bosni i Hercegovini. Plasira se više mogućih varijanti.
Jedno je sigurno – da ne treba nikakva suglasnost dejtonskog Predsjedništva i da spor mogu voditi oni koji su ga i započeli.
Ostavite mi sedam do deset dana kako bih obavio neke konsultacije u vezi s tim, pa da se ponovo čujemo – da vidimo šta možemo učiniti da bi prof. Boyla vratili na čelo našeg advokatskog tima koji će pred Međunarodnim sudom pravde tražiti ukidanje Republike Srpske i vraćanje Republike Bosne i Hercegovine.
I. Halilović: Od nekih ljudi koji su bliski halki Bakira Izetbegovića dopiru glasovi kako je ucijenjen. Od koga i kako ne znam, ali bih mu lično poručio još jednom da u moje ime ne može sklapati nikakve poslove sa Vučićem na štetu i države i njenih građana, a Bošnjaka prvenstveno, niti izjavljivati u ime svih Bošnjaka da je RS neupitna. Ako ima kakve dugove prema nekome neka ih se oslobađa sam, kako zna i umije, ali ne preko naših leđa i naše države.
General Sefer Halilović: Da, da!
I. Halilović: Šta se može uraditi da bi isključili Sakiba Softića iz tima i onemogućili B. Izetbegovića da spriječi uklanjanje RS i vraćanje RBiH? Mislim da se to može ostvariti javnim i opravdanim žestokim pritiskom na njih. Jedan od mogućih načina je i peticija u cilju prikupljanja potpisa građana koji zahtijevaju povratak prof. Boylea na čelo našeg zastupničkog tima na Svjetskom sudu.
General Sefer Halilović: Moj prijedlog je da idemo s Peticijom. Mi moramo vratiti profesora Boyla na čelo ekipe koja mora biti osnažena međunarodnim stručnjacima međunarodnog prava.
Ja sam konsultovao nekoliko mojih advokata koji su mene branili na Tribunalu u Haagu. Oni su izvanredni profesionalci, sjajni pravni stručnjaci. Rekli su mi da garantiraju da na Svjetskom sudu pravde mogu napraviti dobar posao za nas i našu RBiH. Dakle, prof. Boyle na čelu tima koji treba ojačati stručnjacima međunarodnog prava kako bi pomogli profesoru Boyleu . Oni će zajedno vrlo lahko dokazati da ima elemenata da Svjetski sud presudi da su Srbija i Crna Gora učesnici u genocidu i da je Republika Srpska nastala na udruženom zločinačkom projektu i genocidu. Kao takva, RS mora nestati sa geografske karte i političke scene.
I. Halilović: Na našoj strani su sve međunarodne konvencije, Bečka o međudržavnim ugovorima, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, Povelja UN, Ustav RBiH, presude na Svjetskom sudu i Tribunalu za genocid. Dokaza za genocid ima i previše, nažalost.
General Sefer Halilović: Imamo u vidu da oni u Dejtonu nisu uopće razmatrali ni Prijedor, ni Tomašicu, ni Srebrenicu, ni genocid ne samo u Srebrenici, nego bilo gdje u Bosni, kao da se ništa nije dogodilo. Oni koji su tamo bili i pregovarali – svi su znali šta se dogodilo. Znali su za Prijedor, Ključ, Bratunac, Žepu, Zvornik, Sarajevo.
Oni su te jako važne činjenice namjerno sakirili.
Taj sporazum u Dejtonu je pravljen bez uzimanja u obzir teških ratnih zločina i genocida.
Ne možete pregovarati o nečemu, o sudbini države, a praviti se blentavi da niste znali za zločine i genocid. Dokaza ima i bez presude Karadžiću. Ima! Ima, jako puno!
I. Halilović: Svjedoci smo svakodnevnog kršenja tog ilegalnog ustava koji je ustvari samo jedan dio Mirovnog sporazuma. Nisu provedeni ni Aneks VII o povratku izbjeglica, niti ko poštuje Aneks IV koji nikada nije ni usvojen u Skupštini Republike BiH. Dodik zabranjuje rad državnih pravosudnih organa na okupiranom dijelu kojim on vlada, a niko ne proglašava taj ništavni ustav nevažećim, niti traži povratak RBiH, za što postoji pravna podloga i u Ustavnom zakonu kojeg je 12. decembra 1995. potpisao Miro Lazović, predsjednik Skupštine. Na osnovu tog Zakona imamo pravo odmah vratiti ustavno-pravni poredak RBiH u slučaju da Dejtonski mirovni sporazum ne funkcionira…
General Sefer Halilović: … onda stupa na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nije sproveden Aneks četiri, Aneks sedam i niz drugih stvari. Prema tome, na snazi mora biti Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
Vidite – Dejton je bio kao švedski stol sa kojeg je svako od nacionalistilkih elita uzeo ono što mu je odgovaralo. Ono što ne odgovara – to su stavljali u stranu. Kratko rečeno, treba se pozvati na Ustvani zakon kada se procijeni da je došao trenutak i na osnovu spomenutog Ustavnog zakona vratiti Republiku Bosnu i Hercegovinu.
I. Halilović: Mnogi, pa čak i profesor Boyle, spominju nekakav novi ustav.
General Sefer Halilović: Ni govora o nekakvom novom ustavu. Mi imamo Ustav Republike Bosne i Hercegovine i taj Ustav moramo vratiti na osnovu naših neotuđivih prava. Kada ga vratimo, možemo ga poboljšavati i popravljati.
I. Halilović: Četničke horde marširaju Bosnom, prijete novim genocidom i istrebljenjem muslimana Bošnjaka. U isto vrijeme Tužilaštvo hapsi Vaše komandante odbrane naših gradova. Informiran sam iz vjerodostojnih izvora da traje hajka i na Vas. Pokušavaju Vam opet nešto napakovati, da vas ponovo uhapse, kad već nisu uspjeli da Vas ubiju i strpaju na robiju po presudi u koju su se uzdali da će biti donesena na Tribunalu…
General Sefer Halilović: (uz grohotan smijeh) Ne mogu mi ništa!
Problem je što su neofašisti na vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj. Prema tome, oni čine sve da poražene snage u Drugom svjetskom ratu reafirmišu kao patriote i da ih stave u red antifašista, što je naravno nemoguće. Istoriju ne možete izmišljati, ona je takva kakva je. Istorija se dogodila. Dakle, u Srbiji i Republici Srpskoj su na vlasti neofašiti i mi imamo problem sa neofašizmom koji je vrlo bučan i koji međunarodna zajednica, nažalost – toleriše.
I. Halilović: Dopuštaju ga i naši političari i ulema. Ulema baca pod noge Vučiću vlastitu Fetvu o genocidu u Srebrenici, i to baš u Srebrenici ljetos na mjestu zločina i genocida, a evo i pozivom Dodiku i Vučiću na otvaranje Ferhadije džamije u Banjoj Luci koju su neofašisti i srušili, a čiju politiku njih dvojica slijede.
General Sefer Halilović: Svi ovi koji podilaze, koji tepaju neofašistima su njihovi saveznici. A ovi kojima tepaju i podilaze su neofašisti. Oni imaju svoj program i svoj projekat koji nastoje sprovesti. Kradžić je rekao: „Ovo je nastavak Prvog srpskog ustanka i mi nećemo stati dok taj ustanak ne završimo.“
Prema tome – neofašizam u Srbiji, neofašizam u Republici Srpskoj je na sceni i mi s tim neofašizmom imamo problem. Svi oni koji tepaju i dodovoravaju se neofašistima su njihovi saveznici koji im u tome projektu pomažu.
I. Halilović: Činjenica je da su neofašisti i njihovi saveznici preuzeli stvar u svoje ruke, sudbinu države i njenih građana.
General Sefer HALILOVIĆ: Ja nisam pesimista u tom pogledu. Mi imamo dovoljno snaga da se suprotstavimo neofašistima i njihovim pomagačima i moralno i intelektualno i na svaki drugi mogući i potreban način.
I. Halilović: Prije nekoliko dana Šešelj je izjavio da će prošetati Sarajevom koje je njegov rodni grad. Ustvrdio je Sarajevo bilo i da će biti glavni grad Srbije. Šešelj sigurno zna dosta o projektu završetka Prvog srpskog ustanaka – koji se ne može završiti bez uništenja Bošnjaka-muslimana i Bosne kao države.
General Sefer Halilović (uz grohotan smijeh): Šešelj! (smijeh): Šešelj ima, ja bih rekao smisla za humor, ali on je jedan veliki neofašista. I kukavica. Ako ima muda ili petlju – neka dođe u Sarajevo!
Eto, to je moja poruka Šešelju.
Ako je muško – neka dođe!
I. Halilović: Hvala veliko na ovom razgovoru!
General Sefer Halilović: Hvala i Vama na pozivu!
***
Potpišite peticiju za povratak prof. Boyla na čelo advokatskog tima koji će zastupati RBiH na Svjetskom sudu Pravde u sporu protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid
na ovom linku.
http://www.onlinepeticija.com/boyle_na_elo_advokatskog_tima_u_sporu_protiv_srbije_na_icj
Ibrahim Halilović 