ANTI-REFERENDUMSKA MUSLIMANSKA DRŽAVA Čije su narodne želje

Esad BajtalAutor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.

M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.