Mjesec: Februar 2016.

 

Uz Karneval u Njemačkoj i Riju – sjećanje na  Zboričke mačkare

MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.

Stigle su fotografije mojih unuka – Lejle, Amira i Jasmine u karnevalskoj šarenoj odjeći, u karnevalskom plesu u obdaništu i školi.

VrIjeme je karnevala – uglavnom u katoličkim zemljama širom svijeta, a održavaju se pri kraju prve dekade februara.

U Njemačkoj je najveći karneval u Kölnu, a karnevalske povorke i plesovi su neizostavni u svakom gradu, selu, školi, obdaništu. Tako karnevali – maškare – starisnki i rički – mačkare – nisu mašile ni moju unučad. Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Isto tako, nekad davno, nisu mačkare mogle ni njihova ričkoga Dida.

Najveći je karneval onaj u Riju na kojem se okupi i po peš šest miljuna učesnika, plesača sambe u raznim koloritnim kostimima…  Zabava privlači i po pola milijuna stranaca. Ove godine su se plahnuli opasnog virusa Zike, ali Rijo ne bi bio Rijo kada bi ne daj Bože izostao blještavi karneval i samba, takmičenje najboljih igrača, plesača, kostima…

Karnevalske svečanosti obično u svijetu, pa i u Bosni, uključuju maskirane povorke i plesove, bakljade, vatromete, obasipanje cvijećem, konfetima i korijandolima, a biber po pilavu je svečano spaljivanje ili pokapanje velike lutke, personifikacije „princa karnevala.”

“Običaji maškara datiraju iz rimskog doba raskalašenosti i „bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na paganskom magijskom vjerovanju  gonjenja zlih sila, kao i protjerivanje zime i studeni. Običaj ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika.“ (Wikipedia).

Karnevali me podsjećaju na naše Zboričke mačkare. Stoga, dok se Davor Demirović ne maši pera, nekoliko riječi sećanja jednoga Ričanina.

Mačkare u Zborištu su nagvještavale odlzaak zime i dolazak proljeća, tjeranjem zlih duhova studeni i mraka; mačkare su išle u susret suncu u svjetlu.

Mi rička djeca smo sa pristojne daljine, obično od Urave puteva – gledali mačkare. Bojali smo se da nas zaganjaju i dohvate onim špruljama ili toljagama koje su, čini mi se, nosili sa sobom i udarali njima sve što stigni.

Kada bi me neko upitao kako su zboričke mačkare izgledale, onda bih rekao ukratko – prijeteće, stravično, grozno, ali i izazovno,pa su bile predmet naše znatiželje, a i oponašanja.

Bilo je tu raznovrsnih maski, srašnih i malo manje strašnih mačkara, ali jednako prijetećih, bar za nas ričku djecu. Mačkare bi igrale na obje strane Zborićkog mosta. Igru su začinjvali klepetom kravljih ili ovnujskih zvona, vikom, kriskom, strašnom handrljavinom i grajom. Onda bi, odjednom, kao po komandi, iznenada,  prekidale ples i pojurile prema nama – i mi bi smo se razbježali svako na svoju stranu. Malo kasnije, opet smo se vraćali na polazno mjesto.

I – zadirkivali smo mačkare, tražili belaja.

Iza maske su se krila zborička djeca – manje opasna za nas – ali i odrasliji, dječaci, ponekad i momci. Eh, s njima nije bilo šale.

Teško ih je bilo prepoznati sa raznim maskama na licu, onako nadžemane u raznovrsnoj šarenoj, nesvakodnevnoj odjeći, odrpane.

Trudili smo se, ponekad i uspjevali po glasu odgnetnuti ko se krije iza koje maske, ali nikada nismo bili sigurni jer su  mačkare mijenjale i glasove.

Čorlučili smo mačkarama. Divikivali smo smo iz sveg glasa, horski, tražeći belaja:

„Mačka-rapa-rada, otpala ti brada!“

Ponavljali bi to izazivački nekoliko puta, sve na oprezu, spremni na bjeg, ako bi mačkare makar i jednim pokretom išaretile da će nas „poćerati“ ili „zaganjati.“

Tom prigodom znali smo u glas vikati:

„Zborićani repati, sutra ćete krepati,

Teško onoj ruci koja će vas tući,

Teško onoj lopati koja će vas kopati!“

I, ko bi na to ostao ravnodušan, pogotovo ako je još mačkara! Naravno, i Zboričani su znali ne jednom uzvratiti nam:

„Ričani, repati…“

I mi rička djeca pravili smo od kartona ili od listova bloka za crtanje maske, bojili ih raznim bojama, dodavani brkove i bradu, bušili čuvaldusom na oba kraja, provlačili uzicu ili „lastiku“ kroz te rupe i mećali ih na lice. Oblačili bi kapute naizvrat. Uzimali trklje u ruke. Oponašali bi zboričke mačkare, ali im nismo bili haman ni nalik.

Zboričke mačkare su nosile prave, često kupovne maske, kupljene čak u Zagrebu, a naše – ričke, pravljne po ugledu na njih – siromaške,  ali obogaćene našom maštom.

To smo radili podukrad, jer ako bi nas naši opazili, mogli smo fasovati degenjak.  Tako – mačkare nikako nisu mogle mimo nas, ni u Zborištu, ni u Rici, pa šta koštalo da koštalo…

Zboričke mačkare nisu prelazile onu zamišljenu među koja je Zborište dijelila od Rike, niti smo se mi usuđivali upasti na njihov teren. Svako je bio najsigurniji na svom..

Mislim da sam zadnje mačkare snimio za TVSA u Jajcu, one godine pred sami rat.

Još jednom sam snimao mačkare za TVSA, davno, davno, slučajno, u nekom selu na putu između Bugojna i Donjeg Vakufa.

One zboričke mačkare su davno otišle u sjećanje.

Danas u Zborištu šaka katolika, niti ima ko biti mačkara, niti se ih ima ko bojati ili oponašati ih u Rici.

Proljeće je ove godine nahrupilo ranije i u Zborište i u Riku, u našu Bosnu.

„Mačkara pa-rada, otpala joj brada!“

***

Očekujem od Davora Demirovića njegovu priču o mačkarama koja će baciti snop svjetla na taj starinski običaj – i to iznutra – sa Zboričke strane, okom i preom jedne od mačkara.

 

 

 

 

 

 

 

 

Rika i Ričani

Mustafi F. Deliću

ŠAĆKO – NEDOVRŠENA PRIČA O TRGOVCU, TELLALU – NESUĐENOM FILMSKOM GLUMCU

Ko da sada gledam Šaćku.Nosio se do zadnjeg dana života a la turka – fes, čakšire, kaljače. (Kao dijete, bio virovo sam da je Šaćki najugodnje siditi u Sinanvoj kahvi – u čakširama nabranim na turu, kakve niko više u Varcaru nije nosio, samo Bilać u Ćorića mahali.)

Išao je polahko i pažljivo,  ko da gazi priko jaja, pa da ih ne zgnječi.

Bio je tih, Povučen. nenametljiv, haman si ga jedva čuo. Ko sjena. Kad ga pogledaš – iznenadiš se njegovom starinskom pojavom, mirnoćom.

Osim igala, koje su mu bile glavni trgovački artikl, prodavao je i iznošenu odjeću.

Ako imaš kakav kaput ili ‘lače, a terebaju ti pare, odnesi ih Šaćki neka ih proda.

Eh, sad ne znam je li je imao pri sebi toliko para da odmah plati svom “dobavljaču” za robu, ili je taj moro čekati dok Šaćko proda, pa da podile, onako kako su se dogovorili.

Šaćko bi prebacivao robu za prodaju priko desne ruke i išao kevajući kroz mahalu. Odlazio bi u Sinanovu (kasnije Edhemovu) kahvu, usput  nudio na prodaju svoju robu. Ako bi sreo nekog mušteriju na putu kroz Gornju mahalu i Uspolje (Nispolje) do Sinanove kahve, nudio bi mu ono što mu se zateklo za prodaju.

Znalo se nekad nakupiti pravo malo skladišće kod kuće od tih iznošenih haljinki, pa bi Šaćko jedan dan do podne iznosio jednu, pa prodo, ne prodo, popodne drugu robu.  Neko od mušterija bi ga slao kući da donese ono što je već nudio, a ovaj tek kasnije odlučio pazariti.

Nudio bi robu tiho i nenametljivo, hvaleći je kao da je njegova, nova, uglavnom na isti uhodani, ili samo za zahru prilagođen novi način.

“Evo dobra kaputa!”

Pošto bi ga objema rukama raširio, pokazao bi lice, izvrtao džepove, rukave…

“Nije ni tenuo!”

Upamtio sam tu starinsku rič od Šaćke, valjda ju je on jedini i izgovarao u svom škrtom, tihom govoru, pa je koristim i danas. Kad god kažem „ovo nije ni tenulo“ a to biva u nekoj prodavaonici haljinki – pred oči mi iziđe Šaćkina slika.

Prodo ne prodo, sidio bi u Kahvi sa ostalim Ričanima. Nisam ga čuo da je ikad zašao u eglen o politici. Uopće, malo je govorio. Sidio bi često sam za hastalom na kojem je bila tacna sa džezvom i fildžanom. Često nije mogao odmah platiti, ali kod Sinana je moglo i na veresiju – platiće kad mogne, nije Sinan nikome kvario merak za kahvu.

Odlagao bi tada robu za prodaju u stranu, na praznu štokrilu, srknuo bi malo kahve, pa je napola okretao leđa hastalu i ostvaljao kahvu za kasniji ćeif. Često je i Kahvi sidio sam.

Vidim ga –  metnuo obje ruke, jednu priko druge, na svoju uspravljenu kevu, na njih naslonio bradu i utonuo u svoje misli.

Nerijetko, u kahvi se znalo i prikunjati.

Uz pendžere bile drvene palače; u Kahvi tiho, tek pokoja muha proleti, u loncu okovanom iznutra debelim slojem kamenca, haman što nije provrila, struja i pivuši voda; kroz otvorene pendžere dopire žubor naše rike i – ko ne bi prikunjao, zadovoljan i sobom, familijom, poslom, a u Šaćkinom slučaju – sitno-trgovačim. Mutafdžije izlazile iz svojih memljivih i važnih ćerhana, bacali pucala, otpasivali tulume, pa prilegni popodne u Kahvi, posli ručka… Neko ponesi tulum, a neko šaku pod glavu.

Šaćko bi odlazio, odnosio robu, pa malo kasnije se vraćao donoseći novu.  Scena se ponavljala.

Šaćko je prodavao i trosku.

Troska je otpadala sa usijene mazije dok su je kovači kovali u svojim kovačnicama. Tamo bi je sakupljao Šaćko. Znao je kada treba doći i pokupiti trosku, kad napada, obično u Omerovoj ili Ahmeta Ćaminog kovačnici.

Objema rukama kupio bi trosku, nekad bi mu i kovači pomogli. Troska ga čekala spremna kad bi dolazio na prag kovačnice poviriti je li napadalo, kod Omera.

Trpao bi trosku u platnenu vrećicu i odlazio. Troska je bila mukte.

Ako bi je uspij prodati, mogao je malo i “zakapitaliti”, što bi reko Fazlo, komšija – koji praveći pržnjeve od konzervi i male furune od pleha –  u Rici nije nikad zakapitalio. Kada bi zajmao pleh od Omera, govorio je da će mu platiti kad zakapitali…

Šaćko je trosku iznosio pred Sinanovu kahvu, trpao u lončić (ovi ovdi bi rekli “cup“, a snaše tribovske – “piskerić”.)

To je radio samo ponediljkom ili vašarom, kad seljanke sajdi u grad ili dojdi biliti platno na rici.

Ritko bi trosku – a i haljinke ako bi se zatekle za prodaju – iznosio na Kolobaru; njegovo prodajno misto bila Rika, čitav svit je stao u taj fildžan Varcara kod Sinanove kahve.

Troskom su seljanke bojile svoje carze – ne znam kako. Znam – ponajčešće su to radile troskom koju im je prodavao Šaćko na kojoj je u Rici haman imao monopol. Obojene carze nisu bile crne kako bi insan mogao pomisliti, nego čivit plave, ko nebo iznad Rike..

Tako je Šaćko zarađivao za komad kruha, za kahvu,  za otplatu veresije, bilo za duhan, nikad puno, a njemu puna kapa, duše čiste i velike.  .

Išao je redovno u džamiju.

Kad je ženio sina Akifa, pa prid njega doveli buduću snahu, a Šaćko je fino pito:

“Prije nego ujdeš u moju kuću, znadeš li ti učiti u jaziji, u Musafu, ako ne znaš, moja nevista ne moreš biti!”

Onda se posli falio kako mlada, Akifovica, nevista mu, u Musafu hatme i mukabele uči, a komšinice dojdu siditi i slušati. (Ovo mi ja kazivo Mustafa F. Delić, praunuk Šaćkin)

Nikad nije zakapitalio, ali nikad nikome nije bio muhtač. Sirotinja biti – znači biti Ričanin.

Bio je ponosan, nenametljiv mali rički trgovac, taman za Riku i taman za njegovu skromnu dušu, njegove mušterije i snaše koje su kupovale trosku.

Jedno vrime bio  Šaćko i tellal.

Moglo bi to biti prid Drugi svitski rat. Tellalio je ono što mu je u Općini rečeno da rasglasi. Tellalio je i za „prifatna lica“ – nudio na prodaju kravu, ovcu, kuću.

Tellalio važne habere o mobiliziluku, povećanju poreza, zabranama i globama.

Ali, glas mu je bio tih, i morao je više puta ponavljati ono što bi tellalio, ići haman od kuće do kuće, da bi ga se čulo. Za njim i oko njega, znatiželjna dječurlija. Ponakd bi ga povuci za čakšire dok je tellalio.

Umalo, pa da Šaćko postane i filmski glumac. Ali, ne dade mu se baš zbog tihog glasa.

U Riku se sjatila filmska ekipa iz Beograda – sve vrije od glumaca, tehničara, a i znatiželjnog svita; snima se domaći igrani film „Šolaja.“

To je bilo zapremedet i za Riku i za Varcar, a i za okolna sela. Sirotinja je volila filmove, a sada je dobila priliku da i sama glumi u filmu.  Režiseru je trebalo statista, a Ričani bi priskočili i da nisu plaćani. Film je to, a Rika je živjela i sa filmomovima.

Prid džamjom bila garderoba, u njenoj avliji razni rekviziti, puške u kupama. Vrzmaju se glumci, doštimava tehnika. Ispred Mehine i Husine kovačnice napravili rampu, biva odatle će  kamera u pokretu nagore i nadoli najbolje uhvatiti masu svita – na koja hoda gori doli od ćuprije pa uspolje i natrag. Reeditelj  vikao iz sveg glasa da niko ne gleda u kameru, da se kreću brže i ne obaziru. Biva, snima se scena mase svita – ponajviše seljaka –  koji su nahrnuli u grad koji je istom, kao đoja, oslobodio Šolaja. Kada su probali tu scenu snimiti sa rampe, kolica na šinjama je trebalo vući preko konopcem preko čekrka. Oni što su to radili, potužili su za vrime probe kako im konopac nabija žuljeve pa ruke krvare. Hitro je poslan momak u Hamidovu “Zemu.” Donio je metar dva platna, režiser ga je na naše zaprepaštenje razderao na nekoliko komada (đe ćeš urvavati tako fino platno!) i podilio ga momcima koji su tim platnom omotali ruke. I, snimanje je moglo početi. Svi smo se gurali da budemo u kadru.

Trebao je režiseru i tellal da malo zabubnja u svoj mali doboš i rastellali neki Šolajin proglas.

Tako se je na probu doveden Šaćko.

Nekoliko puta je probao, ali izdao ga je tihi glas, kojeg mikrofon nikako nije mogao ufatiti u potrebnoj jačini. I – tako je završena ta Šaćkina filmska karijera, a da nije ni počela.

Moguće je da mu je plaćeno za probe, bilo para. Umisto Šaćke, našega ričkoga tellala,nesuđenog glumca, u filmu „Šolaja“ tellalio je neki beogradski šofer koji je vozio filmsku ekipu.

Omer i Meho, Ibraga, a i ja.često smo se “šejtenili” i izvodili razne igrokaze – obično u Omerovoj kovačnici, ili u ribolovu na Sani, Ponoru.

Igrokaz bi počinjali iznenada – mijenjajući glas, oponašajući pokrete osobe – zavisno od toga kako je ko kojeg Ričanina glumio.

Pozornica  – kovačnica ili ledina. Mašti nikad kraja – a dijalog, ili monolog – mogao je početi – s kraja, sredine ili početka. Svako ga je znao napamet, dograđivao, poboljšavao.

Pošto je u Rici svako bio baška insan, što bi rekli jedinstven – na svoju ruku – na svoj ferek – to su i ti igrokazi, rički kazano – šejtanluk – bili raznovrsni, bogati i mehlem za naše duše.

Uživali smo u našoj glumi, a malobrojna publike je često uskakala u “predstavu” sa svojim upadicama i dodacima.

Neka se ne pomisli da smo samo jednom glumili i Šaćku, i moga Dida, i Oca, i Bana, Jupana, Fazlu, i Ahmeta Ćamina, sami sebe.

Tako smo sačuvali u svojim uspomenama mnoge Ričane, otimali ih od zaborava i divili im se.

Ako je bilo publike, u redu je, ako ne, nama je ionako duša bila puna – dosta smo sami sebi. Nikad se nismo rugali, osim sebi, samo smo ponekad neku osobinu ili rič našeg junaka naglašavali;

“Evo kaputa, niđe nije tenuo!”

Mnoge, pa ni Šaćku, sitnog trgovca, tellala, nesuđenog filmskog glumca – naravno, nismo zaobilazili, Ma, oponašali smo svakoga, pa i same sebe.

Ko da gledam ovu scenu: Rika. Na mistu koje se nalazilo na jednom kraju onog trougla što su ga činile Ivićeva kovačnica, Đorđina pekara i Sinanova Kahva – preko puta  bila Ibricina brijačnica – sidio bi Šačko pokraj svoje robe, poredane na komadu papira; kaput ili lače, košulja, dva-tri snopa igala – jedan načet, piskerić pun troske. Sa strane – odložena keva, pri ruci duhanska kutija, u njoj duhan, i na unutrašnjoj strani ćageta za savijanje cigara koje se Šaćko ne baš često maša. Ponekad bi mu tu – na radno misto – Sinan donoisio kahvu.

I – haj Ti sada reci da to nije život koji je Šaćko poredio sa Amerikom.

Bilo je to bogatsvo i rahatluk na Rički način – bogatiji i od same Amerike.

Bilo se siromašno, guremno, nikad dvi jake za vratom; ako si ručo brini se o večeri, snalazi se, zajmaj, pa posli vraćaj. Ali, nikad i nikome muhtač.

Puna šaka brade!

BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA

BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA

WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA

Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Branom Gojkovićem za genocide u Srebrenici I ubojstvo 1.000 (hiljadu) neduđnih ljudi uz obećanu kaznu ubojici od deset godina zatvora.

Sporazum o priznanju krivice sklopljen sa Gojkovićem ubrzo nakon što je iz BiH upućen zahtjev za izručenje.

Brano Gojković osumnjičen je da je osobno i izravno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, pucajući iz vatrenog oružja, kao pripadnik streljačkog voda, sudjelovao u ubistvu najmanje 1.000 žrtava bošnjačke nacionalnosti na ekonomiji u Branjevu starosti od 14 do 84 godine, koje su ubijene za samo nekoliko sati, tako da ova egzekucija, predstavlja jednu od najsurovijih u genocidu u Srebrenici.

U Srbiji se nalazi još pripadnika navedenog odreda (Zoran Obrnović, zvani Maljić), zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik 10. diverzantskog voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u tv-emisijama.

Očito je da je sudski tretman monstruoznih i hladnokrvnih genocidnih ubojica daleko, daleko ispod svih pravnih standarda. Ubijene Srebreničane sud ne tretira ni kao domaće životinje, a kamo li nevine pobijene ljude, nikom krive. S druge strane, prema krvnicima su vrlo milostivi, što potvrđuje i nagodba sa Gojkovićem.

U Windsoru, Canada, ovdašnji sud je 2. februara ove godine izrekao kaznu dvogodišnjeg zatvora osobi koja je vršila nasilje nad psom – vezala mu njušku i noge elektro-ljepljovom trakom i ostavila ga da crkne u polju iza jedne velike prodavonice.

Tu ga je malo kasnije našao slučajni prolaznik koji je tuda šetao svoga psa.
Nakon što je ovaj slučaj procurio u javnost, nastala je prava uzbuna – borba za spas psića i policijska potraga za nasilnikom. Uhvaćen je 17. Decembra prošle godine, samo nekliko dana nakon što je ostavio nedužnu životinju da crkne u mukama.

me mu je Michael Earl Hill. Policija ga je odmah strpala u ćuzu, a iza rešetaka ostao je sve do suđenja koje je uslijedilo mjessec i po dana nakon nasilja nad neužnom životinjom. Nasilniku nije dozvoljeno da se brani sa slobode ni uz ponuđenu visoku kauciju.

Sada malo detalja o intresu javnosti za ovaj slučaj – velikog, ali opravdanog pritiska javnosti na sud da se nasilnik nad životinjom strogo kazni.
Priču o mučenju psa pročitalo je na portalu lokalnog lista “The Windsor Star” oko 470.000 čitatelja.

Održani su javni protesti protiv mučenja životinje.

65.000 (šezdeset i pet hiljada) građana potpisalo je peticiju u kojoj su tražili minimum zatvorske kazne nasilniku od 25 (dvadeset i pet) godina!

U međuvremenu – uz danonoćnu brigu “Human society” – cuko se opravio.
Hiljadu ljudi je zražilo da ga usvoji.

Cukino ime je „Justice“ – Pravda.

Prava pravda, sudska, stigla je njegova mučitelja.

Iako je priznao krivicu i pokajao se, mučtelj psa je dobio kaznu od dvije godine zatvora koju će odležiti u državnom zatvoru. Nakon toga, tri godine će provesti na uslovnoj slobodi. Neće smjeti posjedovati oružje. 25 godina neće smjeti držati nikakvog kućnog ljubimca. Moraće predati uzorke svoje krvi (DNA) u policijsku u bazu podataka o teškim kriminalcima. Biće pod nadzorom I savjetima psihologa dok ne izlijeći svoju bolesnu psihu…

Priču o izricanju presude Hillu pročitalo je u 472.000 čitatelja.

***
Povucimo paralelu između sudanije u Beogradu ubojici 1.000 nevinih Srebreničana koji prašta toliki zločin nad nevinim i ne haje za bol preživjelih – i suda u Windsoru koji ima osjećaj za bol cuke i koji žestoko kažnjava mučitelja.

Sud u Srbiji koji miluje obojice koji se ne bi ni Hitlera postidjeli, a sud u Windsoru žestoko kažnjava mučitelja nedužne životinje.

Srpska i srbijanska javnost voli priče masovnih ubojica, pa ih urednici dovode na TV da bi ih pričali dok publika žedna krvi uživa u genocidnom ubojstvu nevinih ljudi.

Ali, nije greška sudova.

Greška je naša.

Mi se navikavamo na naprevdu, na genocid u miru. Lahko i bez iakkvog razmišljanja, bez smopoštovanja prema sebi i drugim paćenicima – halalimo, a da pravda nije stigla ubojice, silovatelje, barbare…

Mi ne znamo protestirati, osim ako nismo izmanipulirani od strane političara.

Mi dižemo glas za puštanej na slobodu kriminalaca.

Mi se ne znamo boriti za pravdu.

Mi smo obična bezlična masa, čast pojedincima, nesvjesni pravde koja je na našoj strani. Mi činimo nepravdu i prema živim i mrtvim, a i prema sebi, a ni Dragi Bog ne voli takve.

Naša grupa je za pet godina postojanja izgurala na 67.000 članova. Mnogi su usnuli san, mnogima je važnija vijest da su nekoj kurvici u Beogradu spale gaće u sred TV-emisije. To primjećuju, ali ne i nepravdu prema sunarodnicima, živim i mrtvim.

Glavno je use, na se i podase, a poslove oko pravde za nevine žtrtve, za genocid u miru, za povratak RBiH im je – desete zveke klepetalo.

Neke mi neko citira vijest da je u povodu blage kazne za masovnog ubojicu, pa i ovog suučesnika ubijanja 1.000 ljudi – tu vijest pročitalo makar hiljadu čitatelja!

Ni sanjati se ne može javni protest, ili peticija – sa hiljadu ljudi ili potpisa.
Koliko svjetlosnih godina nam je potrebno da bi skontali da je genocid u Bosni nekažnjen, da nas navikavaju na rezultate genocida postojanjem RS, a suspenzijom RBiH, što je ponavljanje genocida!

Koliko nam treba da nam dođu u glavu riječi sutkinje izrečene pred prepunom sudnicom prilikom izricanja presude nasilniku nad cikom u Windsoru, Canada:

“Osobe koje postanu serijske ubojice ljudi – počnu sa ubojstvima malih životinja.”

Na fotografijama:

Nad tabutima nevino pobijenih Srebreničana

Brano Gojković, masovni ubojica Srebreničana

Michael Earl Hill nasilnik nad cukom u Windsoru, Canada

Opravljeni cuko zvani “Justice” – (“Pravda”)