"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“
Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.
To je tačno; samo bih na tih dvadeset – dodao još dvadest godina i nove adrese – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH.
Faksimil bilješke književnika Ivana Lovrenovića
Danas se navršilo dvadeset godina od kako sam postao izbjeglica.
Svoj rodni grad – Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) napustio sam nakon što sam bio hapšen na kontrolnom punktu srpske milicije u Majdanu dva dana ranije. Ako me puste, razmišljao sam dok sam svezanih ruku bio u Stanici milicije, prijeći ću u Jajce. Do tada sam bio izložen prijetnjama smrću, svakojakim maltretiranjima i zasipan otvorenom mržnjom koju su sijale u narodu srpske vlasti. Život mi je bio u velikoj opasnosti i otišao sam u zadnji trenutak.
Svojima sam kod kuće rekao da odlazim u Jajce, na nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Oni ne htjedoše sa mnom jer su mislili da će i našu zemlju, i naš grad, i njih same zaobići zlo koje se već osjećalo u zraku. Tako su mislili mnogi – pa i ja sam.
Time je završena jedna burna, uzbudljiva, lijepa, ali i stresna epizoda u mome životu, a počinjala nova, teška i neizvjesna – kojoj se, evo, još ni danas u potpunosti ne nazire kraj. Ne mogu se ni naći i snaći.
U Jajcu sam zatakao relativan mir.
Grad je živio naoko normalnim životom; većina jajačkih Srba već je bila napustila grad omamljeni obećanjima SDS-a da će njihovo izbivanje iz Jajca trajati samo nekoliko dana dok grad ne bude oslobođen – od njegovih starosjedilaca, a oni zagospodare njime – malo im, zar bilo vlasti koju su već imali, procentualno mnogo više nego drugi koji se nisu bunili. Mnogi od njih su otišli kao po komandi, ustajući iza nepojednog ručka i ostavljajući sav svoj imetak, dojučerašnje prijatelje i komšije. Neki od njih su se uspeli na obližnja brda i uskoro zapucali na svoj grad i na ni krive ni dužne građane. Jajačka policija je zaplijenila pravi arsenal oružja na kontrolnim punktovima, kao i po kućama odbjeglih Srba.
Preko 300 jajačkih Srba ostalo je u svome gradu dijeleći sudbinu sa svojim susjedima Muslimanima i Hrvatima.
U Jajcu smo uskoro osnovali TV Jajce u sklopu RTVBiH (Muhamed Muslija napravio tv-odašiljač!!!) čiji sam glavni i odgovorni urednik po odluci Ratnog predsjedništva SO-e Jajce. Tako su nastali brojni video-zapisi koje upravo prebacujem sa VHS-kaseta u kompjuter. Prva dva u trajanju od po desetak minuta mogu se vidijeti na You Tube, a naslov im je JAJCE – druga polovina maja 1992. godine, prbi i drugi dio. Biće ih još, a biće i tekstova!
Nakon što su Srbi napustili Jajce, građani koji su ostali u Jajcu javno su ih pozivali da se vrate i nastave suživot i zajedno brane svoj grad. I sam sam ih pozivao preko TV Jajce. Niko se nije vratio.
Slučajnost me odvela u Podmilačje u goste fratrima Crkve Sv. Ive koji su mi se nesbičnim gostoprimstvom zahvalili za TV-prilog u kojem sam ih javno branio od prijetnje šipovačkih četnika da će ih zarobiti i pobiti nakon što je tamošnji SDS nelagalno podijelio oružje TO samo Srbima. Fra Petar, fra Marko i mladi fra Filip su me tješili vidjevši me koliko patim za svojima, za Varcarem, Bosnom koja je nestajala u plamenu, krvi i suzama.
Tako sam bio u prilici snimiti nekoliko događaja iz katoličkog vjerskog života; u prvom dijelu videa prikazan je fra Marko kako na sebi svojstven način drži propovijed za vrijeme Blagoslova polja i poziva narod na de nasijeda glasinama, da se ne boji, te da bude hrabar u teškim vremenima koja su nas sve čekala, ali za koje mnogi nisu vjerovali da će ikada doći, pa ni sam fra Marko i pisac ovih redova.
Svako je nosio svoju muku i dever, a za mene su nastali teški dani jer su ubrzo sve veze prekinute sa Varcarem, pa neko vrijeme nisam znao za sudbinu svojih. I njima je glava visila o koncu…
Planirao sam postaviti na You Tube, a linkove na svoj Blog, o još nekoliko jajačkih događaja koje sam zabilježio video-kamerom kojima ću se na ovom mjestu vraćati o njihovoj dvadesetoj godišnjici.
Tuče je, a šta bi drugo – bio mutafdžija. Poso lagahan, a nije parali. Baš po Tućetovoj mjeri.
Kad se spomene ime „Tuće“, vidim sliku čovjeka niskog rasta, sigurno najmanjeg u Rici, kojemu je pravo ime Salih. Volio je popiti više nego išta na svijetu. Piću je, ustvari, bilo sve podređeno u Tućetovom životu, ali ne i opijanju, nego u meračenju. Kuća, bolje reći pola kuće, jer ju je dijelio sa Fatimom Buhić Ibrinicom, bila mu odmah uz Rički džamijski mezar.
Davno je bilo, a kao danas ga vidim kako iz čaršije, gdje se u nekoj bitriji nabubao – polahko silazi niz strmu Kujudžinicu u Riku – neko koga smo zvali Štaderče. Bio je malehan rastom, možda manji i od Tućeta. Pio, ali mnogo, nekad i bez mjere; kroz našu mahalu je prolazio svojoj kući koja je bila na Zborištu, odmah pokraj Katoličkog groblja na Ćeliji. Kada bi ga ugledaj, mi bi djeca poviči: „Eto Štaderčeta!“
Čuvao se za ogradu, oslanjao se ispruženim dlanovima o zidove kuća, ostajao neko vrijeme presalamićen preko ograde, izgovarajući neke nerazumljive riječi. Džahkad tako i zaspi nakratko. Dok bi se jednom rukom pridržavao za ogradu da ne padne, drugom, podignutom uvis, sporo bi opisivao polukrugove, dok bi nerazgovjetno gunđao, kao nešto objašnjavao, nikad prijetio.
Isti je bio i Tuće – i rastom i pokretima, ali smo njih dvojicu lahko razaznavali; Štaderče je bio fino odjeveni činovnik koji je jutrom promicao kroz Riku u Čaršiju na posao. Svaki dan – pred mrak vraćao se iz Čaršije kući kroz Riku uvijek nakresan. I Tuće bi ponekad popij u Čaršiji, ali njih dvojicu nismo nikad zamijenili kada bi ih ugledaj na vrh Kujundžnice – jer Tuće je, za razliku od Štaderčeta, manje hovedao; i sam je išao uz ograde i zidove kuća, krajem, ali malo kad se oslanjajući.
Za razliku od Štaderčeta, bio je bio puki soromah, haman u dronjcima.
Štaderče je bio uglađen, na glavi je nosio je micu, hlače su mu bile ispeglane, kaput čist i prikladan. Imao je fine kratko potkresane brčiće. U ruci uvijek tašna.
Tuće je nosio fes i uvijek je išao praznih ruku. Štaderčeta smo vukli za rukav, a Tućeta nismo. Jednom se Štaderče skrhao u jarak pokraj ceste, možda smo ga i malo gurnuli. Ležao na leđima neko vrijeme, a kad smo se oslobodili straha, pružali smo mu ruke da se podigne. Tuće – se nije nikad svalio u jarak. Štaderče je bio šutljiv, a Tuće je psovao, ma ništa strašno.
Omljene psovke su mu bile „pola juga“ i „Bugojno“. Nismo ga se bojali, niti bježali kada bi ljuljajući se i krivudajući dolazio kući. Nismo ga vukli za rukav.
Čim bi čuli kako Tuće „krdaši“ „pola juga“ ili „Bugojno“, znali smo da je potegno. Trijezan, naime, nikad nije psovao.
Nije Tuće nikom poimenice psovao „Bugojno“ i „pola juga“ – nego onako, tamo nekome, uopće, onom koga možda ni on sam ne zna, ko čak i ne postoji. I Tuće bi podizao ruku sa ispruženim kažiprstom uvis, zaokruživao rukom u zraku, pravio pokrete i upirao rukom kao da nekome prijeti, a onda je spuštao niza se i gegajući se nastojao uhvatiti pravac kući.
Tuće je preo ispod kuće u vlažnoj i mračnoj ćerhani. „Radionica“ je gledala prema Grabežu, na sjever, pa u nju sunce nije nikad zavirivalo. Bila je, možda najstudenija ćerhana u Rici. Gotovo po pravilu, pokraj ričkih kuća izvirala su vrelca, a ispod Tućetove – otjecao je haman potočić. Stoga je Tućetova ćerhana bila i najvlažnija u Rici.
Tuće je bio sav nekako okrugo.
Na glavi je nosio iznošen fes kojeg nije kalufio od kako je kupljen, niti ga je prao, pa se crvenu boju obvladala crna – ponajviše od znoja pomiješanog crnom ćerhanskom prašinom koje se osipala iz crvotočnih brvana, padala iz šipila u drvenom plafonu. Dodatno, kroz zrak je lebdila i prašina koja se ispadala iz „ćupe“ koju je preo. Prašinu niko nije mogao suzbiti, premda su mutafdžije, pa i Tuće, vlažile jolove pršćući vodu iz ustiju – pa je iz tih utabanih staza u ćerhani, kojima su se polahko gegali idući nazad predući i vraćali naprijed do čarakova da bi zapreli novu žicu – piljila voda i čitavo tijelo obuzimala je studen – i u sred ljeta. U Tućetovoj ćerhani – više i gore nego u ostalih.
Tuće je nosio košulju koja je bila mnogo veća nego što su bila njegova ramena, pleća i struk. Nije bilo dugmadi. Bilo ljeto, bila zima, Tuće uvijek razdrljenih, golih prsa, a rukavi od košulje tarlahaju.
Kad zapuše studen vjetar, kad zaspe gust snijeg i pahuljice se počnu hvatati i mrznuti po Tućetovim dlakavim prsima, on bi mećavi znao prkosno podviknuti:
– Udri silo na silu!
Tako je vikao i kad bi ga iznenada u mahali uhvatila kiša i kada je jako grmilo. Ne bi hitio kući. Razdrljio bi košulju haman do pasa, i povikao, ne jednom:
– Udri silo na silu!
Tada bi se isprsio, pogled okretao k nebu i udario šakom po prsima. Iz fesa se niz obraze i čelo slivala od kiše rastopljena crveno-crna boja, kao da ga je neko naklao.
Nikad u životu nije imao kajiš, pa je hlače, koje su također bile prostranije nego što su mu trebale – vezivao komadom staroga urgana, priuze ili kanafe. Ali, te svoje „kajiševe“, nije on provlačio gdje je trebalo kako bi držali hlače da ne spadnu, već se samo opasivao i svezivao kako mu drago, tako da su hlače često visile o jednom kuku, a sa drugog spadale, pa se ukazivala bijela, poput ćageta, gornji dio Tućetove stražnjice.
Nije hatao za odjećom ni izgledom; bio je „halomet“.
Uvijek bos, često i u sred zime. Ako bi šta imao na nogama, i to je bilo makar dva tri broja veće; moglo mu je dati ruku, jer nikud mu nije ni bilo puta. Hladnoću je podnosio, nikad nije cvokotao niti se žalio da mu je studeno; noge pomodri.
Nije kašljao, iako stalno u memli i studeni. Ni u kući nije bilo mnogo toplije nego u ćerhani, pogotovo zimi, jer manjkalo drva za naložiti u zidani šparet; kroz kuću su vuci vijali, kako bi reci Ričani. Tuće nije mogao zaraditi i za rakiju, kruh i za drva, odjeću i obuću, već samo za rakiju i komadić kruha. Ustvari, prvo je rakija, a drugo, šta bi bi – ako bi! Ionako je bio male hrane, ko tica.
Nikad se nije pretrgavao predući („nije se nikad napio vruć vode!“). Nije preo za se, uvijek za drugoga. I oni za koje je preo, nisu se plaho uzdali u Tućeta i njegovu pređu, pa su mu davali da prede po malo, tek onako da je u poslu – pa ako uprede, dobro je, a ako ne, ne udi plaho, neće njihov mutafdžiluk stati zbog Tućeta.
Tuće je preo ne onoliko koliko je trebao ili koliko je mogao opresti, ili koliko je žica od njega neko mogao očekivati, nego koliko je on određivao za svoje potrebe. A trebalo je za čokanj-dva rakije, cigar-dva duhana, češanj bijelog luka i komadić kukuruze – za mezu. I to je bilo haman sve što pojedi i popij.
Hamid Đuzel, Tućetov rođak, trgovac u jedinoj ričkoj „Zemi“, kome i samom nije bilo mrsko potegnuti, uvijek bi čekao da prođe radno vrijeme, pa da se u prodavaonici počne iskupljati društvo za akšamluk. Kad su svi na okupu, onda on spusti metalne roletne na pendžerima i vratima i počunu pijuckati; na Tućeta nije trebalo čekati, on je, mada nije imao sahat, uvijek u sekundu bio tačan. Do tada bi upreo taman toliko žica i dobio toliko para koliko je bilo potrebno za platiti jedan čokanj rakije. Drugi čokanj, a nekada i treći, plaćao je rođak Hamid, slijedeći je plaćao neko od društva iza spuštenih roletni. One na vratima, Hamid je podizao samo do pola i samo u „hitnim“ slučajevima, ako je neko od Ričana dolazio po deset deka kahve, frtalj šećera, flašu himbera – zatečen iznenadnom posjetom, a kuća prazna. Bez kahve i šećera. Taj bi tada udarao šakom o roletne, a Hamid bi izvirivao i pitao šta treba. Ako bi dolazilo neko od od djece i tražilo da kupi bombone, Hamid bi govorio neka dođe sutra.
Tuće bi se popni na banak gdje bi čučnuo,obično ogrnut nekim haljetkom. Stopala su mu bila crna od ćerhanske prašine i vlage, crnilo se provlačilo između prstiju, zašlo za nokte.
Tuće je pio s merakom.
Nikad se nije čulo da srkne! Usne su mu uvijek milovale vrh čokanja, čekajući da ih ovlaži rakija čiji je okus osjećao na jeziku dok se lagahno slijevala niz grlo. Tuće se nije nikad mrštio na rakiju kao ostali svijet kada otpije prvi gutljaj i osjeti njenu žest, kada ga piće ujede za jezik i grlo. Toga kod Tućeta nije bilo. Pio je s merakom i merak je bio piti s Tućetom. Nikad nije zanovijetao, niti što tražio, uvijek je bilo i pića i meze po njegovoj mjeri i potrebi – samo išlo k njemu. Bio nafakali. Oči nikad gladne.
Uz komadić kukuruze i češanj bijelog luka, Tuće bi polahko akšamlučio.
Neko bi iz veselog i eglenu odanog društva u neko doba upitao Tućeta:
– Kako je Salihaga? – a Tuće bi odgovarao kao iz topa:
– Amerika!
To „Amerika“ Tuće je izgovarao pun ponosa i sa osjećajem pravoga zadovoljstva koje proizilazi iz skladnog duševnog i tjelesnog stanja; osjećao se zaista bogatim, a to njegovo bogatstvo se moglo usporediti jedino sa Amerikom kao najvećim svjetskim simbolom moći i bogatstva.
A kad bi Hamid oglasio kako je za to veče dosta, Tuće bi bez pogovora silazio s banka. Iza sebe, na banku je redovito ostajao komadić kukuruze i rakije na dnu čokanja. Tako je izgledao da je Salihu ne samo bilo dosta, nego da je i preteklo.
Iz „Zeme“ se haman nikad nije izlazilo pijano, tu se akšamlučilo i pilo s merakom i mjerom. A od Hamdove „Zeme“ do Tućetovog dušeka – samo je nekoliko koraka – i Tuće lahko prijeđe preko ceste, uspne se uz tri četiri basamka, i već je u svojoj kući.
Malo kad je odlazio ikud iz Rike, čak ni u Čaršiju nije uzlazio često. Bog zna je li ikada posjetio kćer u Zenici.
Ujutro Tuće bi predi „lagahan ko pero“ i za dana opet uspredi samo toliko koliko je bilo potrebno za akšamluk. Čokanj rakije, komadić kukuruze, češanj bijelog luka, i dvije cigare – jednu bi popušio preko dana, a drugu držao za uhom, po cijeli dan, čuvajući za akšamluka. Drugi dan – druga nafaka!
Kad je mutafdžiluku prikucalo, pa odzvonilo, kada su zanat pregazila moderna vremena, a mutafdžije se rasule po drugim poslovima, Tućeta je nestalo.
U Zenici, gdje je „odselio“, (otišao mašući šakama) postao je hamal, kažu, i imao je kolica na kojima je putnicima razvozio prtljag od stanice do kuća. Govorilo se kako i dalje pije, ali samo u staničnoj restauaciji – sam. Ni u novom hamalskom poslu nije se priguljivao – po starom običaju radio je ne toliko koliko je bilo posla, nego koliko je njemu trebalo za akšamluk; na kolicima obično kofer, rjeđe dva.
Kod Varcarana koji su ponekad odlazili u Zenicu i sretali ga kod stanice kako sjedi na svojim kolicima, Tuće se raspitivao za svakoga, ali do smrti nikada se više nije zavraćao u Varcar.
Kada bi se sretni s nekim iz Varcara, ostavljao bi kolica u stranu (Neće ih niko!), i, vukući za rukav onoga koga je s dragošću sreo – rekao bi:
Rahmetli Suad Lepir: Kratko vrijeme prije iznenadne smrti, poslao mi je na uvid svoj varcarski ratni Dnevnik. Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.” Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima
…14. JUNA 1992. Nedjelja
Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.
15. juna 1992.
Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce, a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.
16. juna 1992.
Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…
20. augusta 1992. Četvrtak
Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.
21. augusta 1992. Petak
Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.
23. august 1992. Nedjelja
Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…
…31. august. Ponedjeljak
Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.
6. septembar 1992. Nedjelja
Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…
13. septembar 1992.
Polako svanjiva.
Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće. Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju. U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas. To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.
Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…
8. septembar 1992. Utorak
Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.
Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.
4. oktobar 1992. Nedjelja.
Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…
14. oktobar 1992. Srijeda.
Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na radnu obavezu kopanje kanala…
…12. novembar 1992. Četvrtak
Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine
Džemko Dizdar ispruža ruke prema nebu, podiže se na prste, dokučuje i savija šljivovu granu okićenu modrim jedrim plodovima. Šljiva je nadvisila trnje i korov koji su osvojili šljivik. Uzbra šljivu, raspuči je, prinese ustima, pa nakon što je okusi, reče:
– Slatka!
Da nam je ubrati i koje zrno grožđa.
I loza se otima okovima trnja i puže uz preostalo kamenje koje se kruni i osipa sa zidina Džemkine rodne kuće. Nekoliko zrna zaplavi mu se u ruci na kojoj se zarosiše i dvije-tiri sitne kapljice krvi od uboda trnja.
– Nije podivljala, – veli Džemko.
Grožđe je kiselkasto-slatko i oporo, kao što je bilo nekad davno kada ga je zadnji put kao dijete brao.
Džemal DIZDAR DŽEMKO
Pedeset godina šljve nisu okresane, loza podrezana i povezana. Sađeno, kalamljeno i odnjegovano domćinskom rukom Džemkinog dida i oca, voće i loza prkose i otimaju se korovu u trnju. Džemki je njihov ukus poznat, nosi ga na vrhu jezika, iz djetinjstva.
Prvi je put je od proljeća 1942. na razvalinama svoje kuće. Na nagovor onog koji ovu priču ispisuje i njegovog šure Mehe, Džemko se teška srca našao na mjestu krvavog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića iz Bočca.
U strašnom košmaru, kroz maglu i tamu tolikih godina, Džemki su se ponovno ukazale krvave slike od kojih čitav život bježi, a nikad uteći, zbog kojih se tolike godine nije zavraćao tamo gdje je rođen. Bio je to krvavi četnički obračun sa potomcima dizdara i kapetana starog grada Bočca, utvrde koja kao na dlanu leži ispod ruševina Džemkine rodne kuće; viseći nad Vrbasom; stari grad je oronuo pod teretom prhujalih stoljeća, zaboravljen, onkarj puta, osipa se, rekao bi svaki čas će se strmoglaviti u plahu vodu, duboko ispod svojih preostalih zidina.
Slike užasa iskaču ponovno iz tame, jedna za drugom, sve strašnije od užasnije i Džemko kao na filmu strave i užasa, vidi četnički krvavi pir.
Šutio je.
Ostaci starog srednjovjeovnog grada Bočca nad Vrbasom koji su čuvali kapatani i dizdari – a čije su obitelji Kapetanovića i Dizdara ćetnici zatrli 1942. godine
Samo se zacrvenio u licu na kojem se zaledio grč. Bio je napet, samo što ne pukne. Slike koje ga nikada nisu napuštale niti ostavljale na miru, koje su ga morile i od kojih se u snu prepadao i skakao sav oznojen iz dušeka, ponovno su bljesnule, ošinule ga kao munje; on ponovno čuje strašne krike oca, majke i dida pred bljeskom zamahnutog četničkog noža. U snu je tisuću puta bježao iz te kuće, kroz avlije, pune četnika i krvi. Bježeći, osvrtao se i vidio prerezane grkljane; naokolo ležali otac, majka, did… Bježi, a nikad i nigdje uteći. O tom krvavavom piru koji ga pratio kao teška olovna sjena, nikome ništa nije govorio. Svoju muku nosio je sam u svojoj duši i na svojim plećima. Kako mu je, to on samo zna.
Otimao se godinama svakom nagovoru da dođe u Bočac gdje je oštrim sječivima četničkih noževa prekinuto njegovo djetinjstvo, utrnute sve ljepote življenja u toplom roditeljskom domu, na didovini.
U ruci mu se sasuo grozdac.
Zidinama kuće ni sada nije mogao prići…
Tolike godine nije se dao ubijediti da se otvori i da se makar malo rastereti bremena koje je nosio, da ispriča priču koju je samo on znao. Znao je da se od njega očekuje ta priča, ali godinu na godinu, šutio je kao zaliven, okretao razgovor na drugu stranu. Ni u Bočac – nije nikad htio otići. Izgledalo je kao da Džemko odjednom ogluhne kad biva upitan o tom krvavom jutru u Bočcu.
Tako je priča ostala zapretana u Džemkinim moždanim magazama, zaključana, a ključevi sakriveni od ostalog svijeta čitavih tridest godina.
Poged sa starog grada Bočca na nekadašnja imanja Dizdara i Kapetanovića
Od tada, još je dvadest godina trebalo oteći Vrbasom, pa da slomi samog sebe i dođe na mjesto gdje su skončali svi njegovi najbliži i najdraži.
Ispred njega je ogroman zid preko kojeg ne može u svoju avliju, ni nakon toliko godina. Ne pokaza mjesto gdje su završili svi Dizdari osim njega jednoga, svi Kapetanovići do posljednjega. Šutio je, šutjeli su i četnici i njihovi potomci, pa se o strašnom zločinu znalo samo toliko da se dogodio i da je Džemko jedini koji je preživio.
Trideset godina poslije četničkog zločina, Varcarski SUBNOR i njegov predsjednik Stevan Penić odlučili su obilježiti mjesto gdje su poklani Dizdari i Kapetanovići. Na betonskom postolju postavljena je spomen-ploča sa kratkom bilješkom o žrtvama fašističkog četničkog terora. Džemko tada nije smogao snage otići u Bočac, jer, znao je – tamo bi se još jednom, snažnije i teže nego obično, morao suočiti sa slikama zločina. Ali, uoči otkrivanja spomenika, iznenada se otvorio i najzad ispričao piscu ovih redova šta se dogodilo u rano proljeće 1942. godine.
Četnici Lazara Tešanovića nahrupili u rano jutro u mirni i usnuli zaselak Dizdara i Kapetanovića. Voćke se osule beharom. Proljeće nahrupilo, miriše rađanjem i berićetom, ne sluti ničim na zlo i krv.
Neprimjećeni, četnici su se brzo rasporedili po zaseoku. Ni ptica im nije mogla uteći, mislili su. Razvaljujući kundacima i ramenima vrata, upadali su u kuće, psujui tursku majku. Iza sna probuđenu i prestrašenu poluodjevenu čeljad počeli su istjeravati na avliju, sve Dizdare i sve Kapetanoviće. Strah, zaprepaštenje i nevjerica, mogli su se čitati na licima i u razrogačenim očima tih – bez suda i sudija – osuđenika na smrt. Samo koji tren prije nego li su četnici počeli klati, Džemko je odlučio bježati. Nešto iznutra nagovorilo ga je na to. Džemko kao da je pročitao misli svoga dida koji ga ošinu zapovijedničkim pogledom i gotovo nevidljivim pokretom glave uputi prema kućnim vratima.
Džemko se pokuša promigoljiti pokraj četnika koji je sa nožem u ruci stajao raskoračen na pragu kućnih vrata.
– Kud ćeš ti mali? – zareža četnik.
– Moram poraz sebe! – bez drhtaja u glasu koji bi nagovještavao i trunku straha, odgovori Džemko.
Četnik je malo oklijevao. Džemko je snažno priljubio koljeno uz koljeno, stiskao se, glumeći kako mora u ćenifu koja je bila na vrh avlije, blizu živice.
I četnik što je bio u avliji, ponovio je isto pitanje.
– Kuda ćeš ti mali?
Ali i prije nego što je od Džemke dobio ikakav odgovor, četnik s vrata mu je dovuknu:
– Pusti ga! Ne zna on ništa.
Zadeverani oko istjeravanju čeljadi iz kuća, opijeni mirisom krvi koja je potom šiknula u mlazovima, zaneseni klanjem koje je počelo i kojemu su se sasvim posvetili, četnici su – i onaj na vratima ni onaj u avliji – zaboravili na Džamku. Umjesto u ćenifu, Džemko je šmugno u obližnju šikaru. Sakrio se u jedan žbun odakle je iskolačenih očiju, sav su strahu i nevjerici – promatrao kako četnici kolju njegove – oca, majku, dida… Iz komšijskih kuća se čuo vrisak, jauk. Krv potocima teče kroz avlije.
Behar sa jabuka senabija se kruni i pada u lokve krvi.
Tako su četnici zatrli sjeme Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, od tada „turskog uva“ tamo više nejma.
Još se nije haman ni razdanilo, a četerdest i jedno beživotno tijelo ležalo je po avlijama.
Zadrigli od rakije i krvi, ponosni na krvavi posao koji su obavili, sasvim su zaboravili na Džemku. Vraćajući se odakle su i došli, ruku krvavih do lakata, od poklanih Dizdara i Kapetanovića, zajojokali su, sigurni kako im niko nije izmakao nožu i kako svjedoka njihovu zločinu nema. Prije nego su krenuli preko Vrbasa u sela pod Čemernicom, izveli su iz štala konje i volove, upregli ih u kola, iznijeli iz kuća sve što im je moglo biti od koristi, tovarili na kola ili prtili na se; nestao je imetak kojeg su vrijedni domaćini tekli dugo vremena. Onda su užegli selo.
Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.
Ostatak dana Džemko je proveo šćućuren u grmlju, glavom među koljenima. Od sebe – ni glasa. Iako su četnici bili već davno otišli, nije se usudio maknuti. Ukočen, prestrašen poput prepelice, sam, dočekao je da se smrkne. Gladan, suhih usta, usudio se tek tada pomaknuti iz svoga skrovišta; pred njim je bila mrkla noć, dug, težak i neizvjestan put do Jajca gdje su mu živjeli rođaci.
Svu mrklu noć se lomatao po oštrom ljutom stijenju povrh Vrbasa, udarao čelom o kukrike, padao, izubijao koljena, osjećao toplinu krvi koja se cijedila niz noge. Pridizao se, spoticao i bježao dalje; pričinjavalo mu se kako se iza svakog grma ispred njega uspravlja četnik sa zamahnutim nožem u ruci. Čuje strašni glas:
„Slaga nam mali, ali neš’ nam uteć’!“
Pred očima mu zapovjednički didov pogled:
“Biži!”
Bježao je još brže, izderana obuća davno je spala s nogu.
Oštro kamenje reže mu stopala; osipa se ispod njegovih bosih raskrvavljenih nogu, odskakuje niz strme litice i pada u plahu rijeku, duboko u kanjonu koju on ne vidi, samo čuje, osjeća i slijedi. Iako su mu noge klecale, izdavale ga, nije zastajao. Plazao se četveronoge; oštro stijenje siječe mu dlanove koji bride i bole, osjeća toplu krv koja teče iz posjekotina, ali on ne zastaje. I lice mu je krvavo, nebrojeno puta ošinula ga je grana trnjine i kukrike. Noć. Mrkla. Čuje samo huk rijeke ispod litica i osjeća sve veći strah; oni su mu jedini saputnici i vodiči. Zna; mora uz rijeku. Hukom koji dopire iz dubine, rijeka svjedoči kako je na prvom putu, iako puta nejma, samo gole strme litice obavijena mrakom. Strah je snaga koja ga goni dalje.
Kada su ono did i on jednom išli putem, do Jajca im je trebalo haman šest sahata hoda. Sada, noću, bespućem preko litica, drače i gloga, trnja i kukrika – biće to za sedmogodišnjeg dječaka mnogo duže putovanje.
Bilo je odjutrilo kada se najzad pojavio pred pragom rođaka Zulića. Čim su ga ugledali prepadnutog, u dronjcima ispandžanog i izgrebanog, okrvavljenog – naslutili su šta se dogodilo.
– Je li iko živ ostao? – pitali su.
***
Dizdareva džamija u Bočcu – nekad. Danas joj nema ni traga, ali joj se mjesto da lahko odrediti…
U kasnu jesen 1992. četnici su srušili džamiju u Varcaru. Na njih je palo prokletstvo vakifa Mustafe-age koji je molio Boga – neka se onima koji se ogluše o vakifove odredbe, onima koji se drznuu rušiti ili krasti dobra koja je sagradio i ostavio svima – Bog sruči na glave sve nesreće ovog svijeta. Džamija je nestala u prahu i pepelu, ne zna se gdje su šamadani na kojima je bilo ispisano vakifovo prokletstvo. Ne zna se ni šta je s knjigama rođenih i umrlih, pa se tako gubi glavni pisani trag i spisak poklanih duša u Bočcu.
Savršen zločin!
Ali, imena i likovi, bljesak četničkog noža koji im je prerezao grkljne, u Džemkinim su moždanim magazama. Bljesak noža! Opet i iznova! Vidi kako se kruni behar koji lagahno, lagahno, da ih ne probudi, prekriva čeljad Dizdara i Kapetanovića.
Džemko je ostao kod Zulića u Jajcu do kraja rata 1945., potom se našao u domu za ratnu siročad. Pokazao se odličnim đakom u školi, pa su ga Titine vlasti poslale na izučavanje zanata u Čehoslovačku. Vratio se negdje 1951. sa diplomom mašinbravara. Zaposlio se u tek osnovanoj Pilhani u Varcaru, kao majstor održavao je parnu mašinu – lokomobilu koja je pokretala testere na getirima koji su rezali balvane. Mašina nikad nije stala dok je Džemko brinuo o njoj.
Zavolio ribolov, išao na Ponor i na Sanu s prijateljima. Najčešće je ostajo sam pokraj rijeke, sahatima je gledao u vodu, šutio. Džahkad je išao i na Vrbas, razmahivao svojim mušičarem – dok su sa silka iskrile i raspršavale se srebrene kapljice; kao kočijaš kamdžijom, pucketao je tetivom i razastirao mamce po brzacima i tihacima rijeke podno bočačkih zidina. Otmao se pogledu ka ostacima njegova sela iznad starog grada.
Kada bi „Fićom“ putovao u Banju Luku i vraćao se nazad u Varcar, nije podizao oči sa ceste, niti se ikad okretao u stranu licem prema zaseoku čije su se zidine krunile i nestajale u trnju i korovu, kao i sam stari grad Bočac, gdje su njegovi pradidovi bili dizdari, a komšije – kapetani. Svima i svemu zatire se trag, svjesno i planski.
Ne samo što nije nikom, pa ni ukućanima, pričao o onome šta se dogodilo u Bočcu, nego čak nije htio ni svjedočiti kada su vlasti najzad to i tražile od njega. Bio je teškim maldamom zamaldanjen, velikim katancem bez ključa zaključan u se.
Nije se iz Džemke mogla izvući priča, ma šta čovjek radio i ma kako ga obazrivo navodio da progovori. Prije bi duvar!
Dogodilo se kao slučajno; jedne se večeri, nekako uoči otkrivanja spomenika poklanim u Bočcu, zatekli smo se u Džemalovoj avliji – ovaj koji ispusje ove redove i Džemkin šura Meho. Avlija, sva u cvijeću i ružama, bila jedna od najljepših u Varcaru. Nova kuća, “Fićo” u garaži.
Izeta, Džemkina supruga, pozvala nas je u kuću. Zasjeli smo za sofru sa Džemalom, pred nama – meza i pivo. Jednu po jednu, večer odmiče u razgovoru – mi pričamo, a Džemko ni jedne; tvrd je orah.
U neko doba, a da ga uopće nismo ničim navodili na priču, možda na nevidljivi mig, poticaj ili uz raniji Izetin nagovor, Džemko se počeo otvarati. Nije dao da iz njega proključa bujica. Riječ – dukat! Zanijemili smo još pri prvoj Džemkinoj rečenici, ne vjerujući kako počinje priču koju će uz mnogo teških zastjkivanja najzad ispričati. I, nismo ni jednu riječ progovorili cijelo vrijeme, niti smo jeli, niti pili. Kada je priča bila gotova, sobu je ispunila šutnja. Zaboravili smo i na pivo i na mezu.
Priču je isprričao teško dišući, tražeći oslonac, za nas nevidljiv; više puta se zaključavao sam u se, pa se opet sam otvarao, govorio, rječ po riječ. Kad je priča bila ispričana, ponovo se zamandalio najtežim i najčvršćim mandalom. Nikad se više nisamo vratili toj priči.
Malo iza toga, to Džemkino svjedočenje objavio je banjalučki list “Glas”.
Kolika je njegova muka ostala pri njemu, je li mu bilo i zehru lakše ili još mnogo gore, jedino Džemko zna.
***
Džemko i njegova Izeta primili u svoju kuću siroticu Bosu iz sela Graca i osigurali joj toplinu doma i pomogli u školovanju. Bosa se udala za Taiba Dedića kojeg su četnici strjeljali u Obrcima u septembru 95-te zajedno sa još 28 Varcarana – katolika i muslimana, kulučara na “radnoj obavezi”.
Džemkin sin Emir oženio se, pa rastavio sa Milenom. Tragično skončao život kao prognanik u Danskoj.
Džemkina mlađa kćerka udala se za jednog varcarskog pravoslavca i u Varcaru ostala čitav rat. Iz Varcara se nisu odmicali ni Džemko ni Izeta.
Šta su predeverali, oni znaju!
***
Evo me u mojoj avliji u Rici, s Hajorm.
Deveram nešto oko auta, kad pomoliše se Džemku i Izeta; šetaju niz cestu.
Ugladali nas, osmjehuju se, stali ukraj ceste do Kapidžića ruševine, auti stalno jure. Priđosmo jedni drugima. Upitasmo se.
Bojao sam se progovoriti ijednu riječ.
– Dinka ostala u Sarajevu, Nerka ovdje… Za Emira si sigurno čuo – veli Izeta.
– A ti Hajra u Kanadi! Daleko, brate! – kaže Džemko.
– Živa glava! – velim, sve i dalje misleći i na Džemku i njegovu muku.
– Deverli! – kaže dok njih dvoje odlaze krejem ceste.
***
U zimu 2010. kada su ispisivani ovi redovi, stiže vijest iz Varcara – Izeta napustila ovaj tužni svijet.
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.
Ibrahim Halilović 