Mjesec: Juli 2015.

Na margini jedne dikriminirajuće globe za parking

Po povratku sa džennaze Neziru Vojnikoviću,zatekao sam blokiran prvi točak moga auta. Na vjetrobranu je bila uplatnica za globu od 30 maraka – kazna za jednu neplaćenu marku za parking.

Auto je bilo parkirano u blizini ulaza u Poštu. Nigdje nema znaka zabranjenog parkiranja, ili obavijesti da se parking naplaćuje. S druge strane ulice, na parkingu ispred Doma ZAVNOBiH-a nije bilo slobodnog parkinga, a meni se žurilo da ne zakasnim na džennazu, pa sam parkirao kod Pošte.

Zatekavši blokiran auto, odmah sam u Pošti platio globu, a službenik na šalteru pozvao je telefonom osobu koja je blokirala auto. Bio je preko puta na birtijskoj terasi Doma ZAVNOBIH-a, i odmah je došao. Pokazao sam mu uplatinicu za globu i on je skinuo kliješta sa točka.

Pokušao sam mu objasniti kako nisam znao da se plaća parking. Pokušao sam mu reći da sam bio u žurbi da ne zakasnim na džennazu, na kojoj sam se zadržao oko jedan sahat, da nije bilo  drugog parkinga… Ništa nije pomoglo, a globu sam svakako već bio platio.

Obazrem se, pun parking auta bez ikakve potvrde o plaćenom parkiranju. Bilo je auta i na trotoaru. Sve je to taj općinski činovnik zadužen za parkinge vidio, a i sam sam mu to napomenuo.

Naravno, žao mi je zbog tih otetih 30 maraka. Ali teže od globe mi je pala nepravda koja mi je nanesena, i to namjernom diskriminacijom.

To sam rekao onom ko mi je stavio kliješta na točak auta. On je tačno znao kome će blokirati auto.

„Niste samo vi u pitanju. Ja svakoga tako kažnjavam ko ne plati parking!“  lagao mi je u lice,  Jer, na parkingu je bilo makar deset auta u kojima na vidnom mjestu nije bila istaknuta potvrda o plaćanom parkingu. To sam provjerio. Trebalo bi mu makar deset kliješta za blokiranje točkova, ali on ima samo jedna za onog koga on odabere kao žrtvu…

„Neka te je sram i stid zbog toga!“ rekao sam mu.

U to se pojavio i neki grmalj. Obratio mi se i potom se predstavio pružajući mi ruku.

Rekao je da se zove Cvijić i da je komunalni inspektor. Kaže da on mene zna, ali kako je ne znam njega – da ga, biva, upoznam. Rekoh mu da sam kaznu platio, ali mi je krivo zbog nepravde.

Ni dvi ni tri, komunalni inspektor Cvijić će:

„Vi Haliloviću morate znati da je ovo uređen grad!“

To “ovo je uređen grad!” ponovio je još jednom.

Da je to čista laž, pobrojaću nekoliko primjera koji se ne uklapaju u njegovu sliku „uređenog grada.“

U uređenom gradu ne žive niti njime upravljaju seljačine. Kada u jendom gradu imate 90 posto seljaka, onda je to selo, a ne grad. Grad gradom čine građeni, a ne seljaci koji su silaskom u grad donijeli svoje seljačke navike i običaje, a nisu prihvatili gradske norme.

U uređenom gradu vozači ne parkiraju nekažnjeno aute na sred ulice, na rasksnicama, trotoarima, niti trube na području grada.

U uređenom gradu ne čuje se iz dana u dan motorka kao u Rokinom dolu, niti se balvani istovaraju i režu na sred ulice ili parkinga.

U uređenom gradu ne mogu se vidjeti čopori pasa lutalica, niti njihov lavež i zavijanje u gluho doba noći.

U uređenom gradu se ne dovikuje u razgovoru kao u selu s brda na brdo.

U uređenom gradu seljaci ne izgone građane iz grada.

U uređenom gradu nema protekcije niti diskriminacije, pa ni u kažnjavanju za pogrešno parkiranje.

U uređenom gradu žive građani, po čaršijskom redu i zakonu. Da bi seljak postao gađanin, potrebno je nekoliko generacija življenja u gradu i poštivanje gradskih pisanih i nepisanih pravila i običaja.

***

Pričam slučajnom poznaniku o tome kako sam oglobljen za parking, kako me komunlani inspektor Cvijić podučavao što je uređen grad.

„Moj Haliloviću, službenicima koji naplaćuju parking naređeno je da kažnjavaju samo one vozače čija auta nose stranu registraciju.“

Ispričao je priču o komunalnom inspektoru Cvijiću, koji je svojevremeno obavljao dužnost glavne osobe zadužene za urbanizam pri Skupštini opštine.

Bilo je to vrijeme procvata divlje gradnje. A svaka gradnja, a baška divlja – ima svoju cijenu.

Tako je i Cvijić dao udarnički doprinos kako bi grad zaista postao uređen.

Teško gradu kojeg uređuju seljačine kao on.

***

Jo[ nekoliko podataka koji svjedoče o seljački uređenom gradu.

Na ulicama se mogu vidjeti maloljetnici i mladći koji voze neregistrirne motocikle. Ne nose šljemove na glavi.

Kada su svedbe – a seljačine ih priređuju u Tegeltijinom svadbenom salonu u krugu nekadašnje “Manjae”, policije ni za lijeka, Vjerovatno na desetine pijanih svadbara sjeda u aute i vozi u pijanom stanju.

Posebno mnogo pijanac izlaze iz birtije koja s enalazi u nekadašnjoj Omwerovoj kovačnici. Svjedoci pričaju kako su vidjeli policajsca kako pomaže jednom pijancu da uniđe u auto. Dva auta sudarila su se kod stambene zgrade – auti su za otpad. Uzrok sudara – pijanstvo.

Inače, malo ko poštuje znak STOP; posebno onaj kada se od Balukhane silazi prema gradu, na Petlji.

Na semafiru na raskrisnici prema staroj benzijskom pumpi i tranzitu – dok sam čekao na “crvenom” u dva slučaja vozači su prošli kroz crveno.