Ko i kako provodi zaključke Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine kada je u pitanju narušavanje i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane Republike Srpske prema Islamskoj zajednici, njenoj imovini i muslimanima u Mrkonjić-Gradu?
Po predmetu broj CH/01/7701 u sporu Islamske zajednice Mrkonji-Grad protiv Republike Srspke, Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine je 22. decembra 2003. objavio je slijedeće:
Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, na plenarnoj sjednici održanoj 4. prosinca/decembra 2003. sa sljedećim prisutnim članovima: gospođa Michele PICARD, predsjednica, g. Mato TADIĆ, potpredsjednik, g. Dietrich RAUSCHNING, g. Hasan BALIĆ, gđa. Rona AYBAY, g. Želimir JUKA, g. Jakob MÜLLER, g. Mehmed DEKOVIĆ,g. Giovanni GRASSO, g. Miodrag PAJIĆ, g. Manfred NNOWAK g. Vitomir POPOVIĆ, g. Andrew GROTRIAN, g.Ulrich GARMS, tajnik, gđa Olga Kapić, zamjenik tajnika, gđa Antonia de Meo, zamjenik tajnika.
Razmotrivši navedenu prijavu (Islamske zajednice Mrkonjić-Grad protiv Republike Srpske) podnesenu u skladu sa članom VIII (1) (Human Rights – Ljudska prava) Sporazuma (the Agreement) Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini…, zaključio je::
Sa 12 glasova za i jednim protiv, proglašen je nedopuštenim zahtjev RS da se odbije obnovu Kizlagarina džamije.
Jednoglasno je zaključeno kako je do prijave IZ protiv RS Domu za ljudska prava RS uskratila IZ pravo djelotvornog pristupa sudu koje je zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 6, stav 1) (čime je onemogućena u sprečavanju otimačinu svoga vlasništva.)
Jednoglasno je zaključeno kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici slobodu religije čime su prekršene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 9, stav 1)
Jednoglasno je usvojen zaključak kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici na mirnom uživanju posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije, čime je RS prekrišila taj Sporazum.
Jednoglasno je odlučeno kako je RS diskirminirala Islamsku zajednicu u uživanju njezinog pravo na slobodu vjeroispovijesti koje je zajamčeno člankom 9. Konvencije i mirno uživanje svojih posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, čime RS krši sam članak Sporazuma;
Sa dest za i tri glasa protiv, naleženo je RS da do 31. ožujka/marta 2004. vlasništvo parceli br. 26/82-1 prenose na Islamsku zajednicu, te da se IZ dopusti ograđivanje u obodu parcele bez bilo kakve daljnje opstrukcije ili smetnji;
Jednoglasno je zaključeno da se naredi RS – da uzme u obzir sve buduće zahtjeve podnositelja za izdavanje dozvole za rekonstrukciju Kizlaragina džamije na parceli br. 26/82-1 u dobroj vjeri i da da dozvolu bez nerazumnih uvjetovanja;
Jednoglasno – da tužena strana – Republika Srpska – najkasnije do 22. siječnja/januara 2004. ukloni sve automobile, privremene objekte sa parceli br. 26/82-1, kako bi mjesto bilo ograđeno, te spomenuti posjed vraćen Islamskoj zajednici.
Također je jednoglasno usvojen odluka da tužena strana (RS) poduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala isplata iznosa naknade za oduzimanje zemljišta i da se ponovno procijeni njegova vrijednost na temelju današnjih cijena, ali i nova ponuda za novčane naknade za oduzimanje zemlje na parceli br. 26/82-2 s tim da nova ponuda ne iznosi manje od 20.000 KM.
Naređeno je Skupštini opštine uplata akontacije na novčanu naknadu u iznosu od 20.000 KM najkasnije do 22 siječnja 2004.
Sa 10 glasova za i tri protiv, naređeno je da Skupštini opštine Mrkonjić-Grad isplata Islamskoj zajednici najkasnije u roku od 22. veljače 2004. iznos od 50.000 KM (50.000 konvertibilnih maraka) putem kompenzacije za naknadu nematerijalne štete. Jednoglasno je odlučeno da RS isplaćuje 10 posto kamate ako na vrijeme ne uplati navedene sume odštete po godišnjoj stopi od 10% (deset posto).
Jednoglasno – naređuje se Republici Srpskoj da izvijesti Povjerenstvo za ljudska prava i Ustavni sud do 22. veljače/februara 2004., a ponovno na 31. ožujka/marta 2004. o koracima koje je poduzela u skladu navedenim nalozima.
Kratka istorija događaja koji su prethodili ovom sporu
Kizlar-agina džamija je podignuta na zemljištu kojeg je na velikom području današnjeg grada i okoline pošteno zarađenim novcem kupio, pa uvakufio Mustafa-aga, Kizlar-aga.
Do pred posljednji agresivni i barbarski rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i Mustafin Vakuf se krunio i osipao. U Vlasništvu Islamske zajednice koja je brinula o vakufima, ostalo je u posjedu samo nešto preko dva dunuma zemlje u središtu grada uz Mustafaginu džamiju i nešto šume na obronku Lisine.
Kizlar-agina džamija je proglašena nacionalnim spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu države (SFRJ – vodila se pod brojem 59/02).
U novembru 1992. po nalogu srpskih vlasti koje su osigurale i minere i eksploziv, srušena je (i) Kizlar-agina džamija. Prilikom prvog barbarskog podhvata, eksplozija nije dokrajčila i minaret, pa je on stručno srušen naknadno, uz odobravanje i aplauz prisutne publike. Biva, munara je ugrožavala prolaznike i promet!
Potom je Skupština opštine Mrkonjić-Grad naredila uklanjanje ostataka srušene džamije, te odvoz materijala na deponiju smeća na Grabežu.
Mjesto na kojem je 400 godina stajao najznačajniji gradski objekat, poravnano je, pretvoreno u parkiralište automobila i smetljište.
Do agreseije na RBiH – važećim urbanističkim planom , na mjestu džamijskog kompleksa koji je obuhvatao i mezar, nije bila dozvoljena nikakva gradnja niti bilo kakvo narušavanje kompleksa zaštićenog nacionalnog spomenika.
Ali, nakon rušenja džamije, vlasti RS donose svoje zakone i urbanističke planove, po kojima je vakufsko preko noći oteto i postalo opštinsk vlasništvo. Srpske vlasti po hitnom postupku dodjeljuju to zemljište građevinskoj firmi uz ekspresno izdatu dozvolu da na mazarluku gradu “privremene objekte” – koji će kasnije nezakonito postati – stalni. O svemu tome srpke vlasti nisu obavijestile pravog i jednog zakontog vlasnika – Islamsku zajednicu, čime je Islamskoj zajednici uskraćena mogućnost žalbe i sudskog postupka u traženju otetog. (Skupština opštine, u obrzaloženju Domu za ljudska prava je navela kako nije znala kome će dostaviti tu odluku, pa ju je samo istakla na oglasnoj ploči nadležnog sekretarijata. Osam dana. Sve po “zakonu”.)
Tzv. „privremeni“ građevinski objekti koji su po odbrenju srpskih vlasti podignuti na vakufskoj zemlji (na mezaru, na kojem prethodno nisu eksmirani ostaci pokopanih!!!) postali su stalni, srpski…
Preko neograđenog vakufskog zemljišta gdje je bila džamija, utabana je pješačka staza koja vodi do „privremenih“ objekata podignutih bespravno na otetom mezaru; to je najkraći put iz središta grada do birtije „Srbija“ (Србија) čija reklama strči i prkosi kroz provaliju koja je napravljena na mjestu gdje je bila džamija Mustafe-age i na čijoj se drugoj strani ponosno vihori zastava Srbije.
Grad je promijenio svoje vjekovno ime 1924. Godine, naređenjem iz Beograda.
Spomenik kralju koji nikada nije privirio u ovaj grad, podignut je bez puno otpora IZ na vakufskoj zemlji.
Starosjedici su dijelom pobijeni. Oni koji su ostali u gradu za vrijeme okupacije, služili su kao srpsko roblje. Mnogi su rastjerani ili političkim manipulacijama i obmanama – raseljeni. Srpski nacionalisti su grad proglasili srpskim stalno šaljući poruke kako muslimani i katolici (spcijalno Bošnjaci!) nemaju šta tražiti u „sto posto srpskom gradu“.
Na lažima, falisifikatima povjesnih činjenica, sto puta ponovljena laž bi trebala postati istina pričama kako je utemeljitelj grada Mustafa-aga bio Srbin. Falsificirali su ne samo njegovo porijeklo, nego i priču kako su ga Turci, nakon što su mu ubili oca baš tu, na mjestu gdje
će kasnije podići džamiju, odveli u janičare. Baš je tada mali (Mustafa) „ćerao“ zvrk, sav se zadao u kamdžijanje čigre, kada su naišli Turci i otrgli ga i od zvrka, i kamdžije i od zavičaja. Do Carigrada je otklimao u sepetu, na konju, sav u suzama. Jah!
Niti je Mustafa-aga bio Srbin, niti mu je otac ubijen, niti je nasilno odveden u janičare.
Istina je kako Srbi ne grade, nego ruše džamije, a vakufsko zemljište otimaju i prisvajaju, što je (ozakonjena) praksa i u ratno i u mirno doba. U današnjem Mrkonjiću nema ni traga ni vakufu, ni njegovom utemeljitelju. Veliko područje Mustafina vakufa – koje je služilo svim građanima – otuđeno je. Kako je to rađeno, najbolje svjedoči primjer „barćke zgrade“ koja je podignuta na vakufskoj zemlji, i to na mjestu gdje je bila mahalska džamija – mesdžid. Isti je slučaj i sa kompleksom Doma ZAVNOBiH-a (koji je preko noći postao dom srpske vojske!!!) koji je podignut na mezaru Mečet. I ne samo Dom ZAVNOBiH-a, nego i birtija i drugi „poslovni objekti.“ I, pojeo vuk magarca!
Nema više nekakvih tragova o Mustafa-agi kao najzaslužnijem grđaninu, a sasvim malo je ostalo i od njegova vakufa.
Džamiju nisu srušili ni uskoci Stojana Jankovića kada su pljačkli i spaljivali grad, niti ju je srušio „Švabo“ niti Italijan, a ni ustaše ni četnici u II svjetskom ratu. Četnici su samo odnijeli neko hrastove dirjeke, ali džamiju nisu dirali! Srušili su je četnici koji su poslije II svjetskog rata obrijali brade i njihovi sinovi i unuci.
Zbog posljednje i najgore otimačine vakufskih dobara, imao je posla i Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji nije mogao narediti RS da obnovi porušenu Mustafa-aginu džamiju, jer nije bio nadležan za događaje do potpisivanja daytonskog Sporazuma, ali postoji obavezujuća odluka Komisije za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine koja takvo što nalaže RS, odnosno Skupštini opštine, ali – niko to ne zahtijeva. Onog ko to spomene, ne vole vidjeti u „Džamatu Mrkonjić-Grad“, a rički hodža pokušava zabraniti muslimanima kontakt sa takvim.
*
Nisam istraživao koliko se i šta od ovih odluka Doma za ljudska prava ispoštovalo.
Ali, neograđena provalija na mjestu Mustaf-agine džamije, te novopodignuti objekti na mezaru na kojem se drči reklama „Србија“ i vihori srbjanska zastava, dovoljno svjedoče o svemu.
Izvori:
http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf
http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2556
VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA, Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine).
Hamdija Kreševljaković: Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1957., str. 135
Ibrahim Halilović 