Mjesec: Maj 2016.

ZAŠTO NIJE UMJESNO POREDITI BELIBURG I BANJU LUKU?

Donje pismo poslao sam g. Franji Komarici, biskupu Banjalučkom,  17. januara/siječnja 2012. nakon što je pristao da ga Dodik zakiti ordenom časti na balu vampira organiziranog povodom 20-te godišnjce nastanka genocidne RS.  

Povod objavljivanja ovog pisma je velika dreka koja se digla u genocidnoj RS na biskupa Banjalučkog Franju Komaricu koji je usporedio Bleiburg sa Banjom Lukom.

Pravi naziv za ono što se dogodilo u Banjoj Luci je – genocid. A genocid je veće zlo od onoga u Bleiburgu. Moguće je da će proteći dosta vode Vrbasom dok se toga ne sjeti biskup Komarica, mada je živi svjedok toga zla. Ko ne vjeruje da je i u Banjoj Luci počinjen genocid, u Google tražilicu ubaci ovaj link::

http://www.preventgenocide.org/…/pravnadefinicijagenocida.h…

Ima još jedan veliki razlog zbog kojeg nije umjesno porediti Beliburg i Banju Luku. Ustaški zločinci – pa čak i njihove brojne obitelji – pobijeni su u Bleiburgu.

Zločinci iz Banje Luke su u životu, većina na slobodi.

Oni koji su dopali zatvora nakon blagih presuda na Tribunalu, pa odležali dvije trećine kazne u nekom zatvoru boljem od paljanskog hotela, na slobodi su. Po njih Dodik šalje avione koje su i Bošnjaci kupili plaćajući porez zločoinačkoj RS. Ti ratni zločinci su dočekivani na mitinzima na kojima se veliča njihov zločin i četništvo. Oni su za srpstvo sveci i mučenici.

I parama žrtava genocida osigurana je skrb obitelji tih zločinaca.

Sin Ratka Mladića, kćerka Radovana Karadžića srbuju na mitingu i kontramitingu u Banjoj Luci, dok Dodik ratni genocidni plijen njihovih otaca smatra državom, a genocid proglašava otadžbinsko-oslobodilačkim ratom; muslimane smatra teroristima koje hapse prodajući svoju islamofobiju Zapadu, kao i 1992. U širenju islamofobije i hapšenjima učestvuje i aktualni šef MUP-a RS Dragan Lukač, koji je pod nož poslao zarobiljenika ARBiH uhvaćenog prilikom kidisanja četnika na Bihać

Srpska pravoslavna crkva je blagosiljala zločince pred odlazak u zločin genocida, kao zloglasne “Škorpione” koji su pobili one civile kod Trnova.

Trideset hiljada (30.000) uniformisanih četnika s kokardama na šajkačama maršira Bosnom kao pripadnici nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret (sic!) prijeteći novim genocidom – smatrajući sebe vojskom RS koja će silom pobrisati granicu na Drini.

I pred Prvi svjetki rat oružje je stiglo iz Srbije kojim je ubijen Franz Ferdinand i njegova trudna supruga. Pucanj teroriste Gavrila Principa označio je početak Prvog svjetskog rata. Srbija je Principovom rukom povukla obarač kako bi austro-ugarsku okupaciju zamijenila svojom. Od ujedinjenja Bosne sa Srbijom četnici ne odustaju ni danas, kao ni sljedbenici one politike koja je kriva za Bleiburg.

Ali svega toga – nije se sjetio biskup Komarica. Nije se sjetio ni Tužbe za genocid koji je počinjen i nad katolicima. Njegove riječi na misama i njegova djela su u raskoraku. Komarica prima orden, a Čović tikve sadi sa istim Šejtanom.

Dodik, pred kojim je Komarica pognuo glavu – nastavlja politiku Radovana Karadžića.

On Biskupu Komarici prijeti sudskim progonom zbog poređenja Banje Luke i Bleiburga.

Da je biskup Komarica spomenuo genocid u Banjoj Luci, možda bi bolje prošao sa Dodikom jer Dodik genocid poriče, kao i svi oni koji priznaju RS.

Genocid ne smije odušutjeti niko, pa ni biskup Komarica.

***

BOG I POLITIKA NE IDU ZAJEDNO!

Gospodine Komarica,

podsjećam Vas na Vaše riječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici kod Varvar Vakufa na dan Sv. Ilije 23. VII 2011:

„Nisu ni bomba, ni rat, ni top, niti su uništavanje i paljenje, niti je progon – Božji prst i Božje djelo. To je vražje djelo, to je vražji izmet smrdiljivi, uništavajući.“

„Niko ne može uzimati sebi pravo da bude gospodar sudbine drugog čovjeka i da kaže „Marš iz Liskovice, marš iz Jajca, Zagreba, Banje Luke, Sarajeva, i bilo kojeg drugog mjesta.

Teško čovjeku koji se počne praviti Bogom.

On će sigurno doživjeti sudbinu sotone.

Teško narodu u kojem ima takvih lažnih bogova koji  zavode druge ljude, svoje sunarodnjake. Taj narod je proklet narod. I kao što je đavo proklet, tako je proklet i svaki onaj stvor koji prkosi Bogu, koji se ne želi ravnati prema Božjim zakonima.“

„Bog kaže, ako prekineš vezu sa mnom, čovječe, onda si prekinuo vezu sa sobom. Ako mene ne uvažavaš kao Stvoritelja, svoga Oca, nećeš ni sebe uvažavati kao Moga sina.“

„Sv. Ilija je rekao kralju: „Svaka tebi čast, ja te poštujem kao kralja, ali baš zato što si kralj i baš zato što činiš zlo, ja te moram upozoriti: Ne valja šta radiš! Ne valja šta radiš!

Zato i danas svaki Isusov učenik mora reći i današnjem obnašivaču vlasti: Ne smiješ činiti zlo, ne smiješ progoniti narod iz njegove rodne zemlje, iz njegova rodnog sela, iz njegove župe, inače zločinac si pred Bogom, zločinac si pred svojim narodom, zločinac si pred ljudskim rodom. Navlačiš prokletstvo i na svoj narod i na svoju budućnost.

To mora kršćanin reći – i kršćanin katolik, i kršćanin pravoslavac – i svome poliičaru, domaćem političaru i stranom političaru.

Mi kršćani znamo kojega Boga vjerujemo.

To moraju reći i Likovčani, i Jajčani i Mrkonjićani, i Banjalučani i katolici Bosne i katolici Hrvatske, ali jednako tako i pravoslavci i Bosne i Mrkonjića, i Bjelajca i Jajca, i okolnih mjesta. Moraju reći: „Mi vjerujemo u istoga Boga kao i katolici. Šta je sporno? Mi se zalažemo za istu slavu Božju, zalažemo za svakoga čovjeka. Nije Bog stvorio samo Srbina, nije Bog stvorio samo Hrvata, nije Bog stvorio samo katolika, niti samo muslimana, Bošnjaka, nego je stvorio svakoga čovjeka i Bogu je svaki čovjek mio, iz svakoga plemena, puka i naroda, koji se Boga boji i Božje zakone poštuje.“

„Meni strani predstavnici kažu, biskupe, ispada samo da je Vaš narod, hrvatski narod, mutav u  Bosni, bez glave; njega su potpuno obespravili, jer taj je narod dao svoju glavu da je neko drugi nosa, i da plješće onome koji ga ja istjerao. Naši ljudi to čine preko svojih političkih prestavnika.“

*

Uvaženi gospodine Komarica,

Podsjećam Vas na Vaše priječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici na proslavi Sv. Ilje 23. VII 2011.

Da Da ste imali na umu ove svoje riječi, da ste držali do njih, možda ne bi  primili odlikovanje iz Dodikovih ruku. Jer Dodik je sotona kojeg ste opisali u svojoj propovijedi, koji nastavlja u miru zločinačko i genocidno djelo koje je sotona Karadžić započeo u ratu.  Onako, kako ste govorili na Misi u Liskovici – kako je svako dužan suprostaviti se lošem političaru, „obonositelju“ vlasti zbog toga što čini loša djela, od Vas sam očekivao da se i Vi držite svojih riječi – poučeni primjerom Sv. Ilije – pa da se suprostavite Dodiku, a ne da primate orden iz njegovih ruku.

Vi znadete kako mi muslimani Bosne smatramo da nama nisu potrebni posrednici između nas i Dragoga Boga, pogotovo ako takvi posrednici – svećenici – ne vrše svoju službu kako treba.

Poznato Vam je kako mi bosanski muslimani, koji držimo do vjere, istine, pravde, Bosne i Dragoga Boga – kritiziramo našu ulemu na čelu sa Mustafom ef. Cerićem zbog mnogih njihovih grijeha među kojima je i zanemarivanje osnovne zadaće jednoga svećenika – briga o svojim vjernicima – džematlijama i ne uzmicanje pred krivdom i mračnim silama – đavlima  – koji su pokušali uništiti i din u Bosi i Bosnu samu, od čega ne odustaju ni danas.

Mustafa ef. Cerić je zaslužio mnogo harama kod muslimana i njega je sevap javno kritizirati! Mustafa ef. Cerić je obloporan na kritiku, ali mi smo dejanli.

Mustafa ef. Cerić malo šta radi dobroga za muslimane, a najveće grijehe zaradio je praštajući genocid i urbicd, ubijanje destina hiljada muslimana, rušenje oko tisuću njihovih bogomolja.

Mustafa ef. Cerić ne spominje Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali prizna genocidnu RS i ne buni se protiv nje. Taj i takav Mustafa ef. Cerić prima nagradu od notornog islamomrzitelja Kissingera, ali odbija ponudu da njegov banjalučki zastupnik Edhem ef. Čamdžić primi orden od Dodika, iako su obojica zaslužili da im Dodik podigne spomenike u Banjoj Luci, koliko su učinili za srpsku stvar.

Mustafa ef. Cerić drži za svoga zastupnika kod Dodika u Banjoj Luci notonoga udbaša, osobu bez kičme; taj i takav Cerićev poltron ef. Čamdžić, (udbaško ime Zuko) ipak je odbio primiti Dodikovo odličje, jer i takav kakav je ima makar dva prsta obraza, makar i iz straha od džematlija; bio je dovoljno promućuran da se sačuva od novog gnjeva ionako gnjevnih muslimana. Taj potez odbijanja Dodikovog ordena je najzad dobar potez, koji je učtivo pravdan riječima jasne poruke:

“Ne mogu primiti nikakav orden od predsjednika Republike Srpske dok njegove džematlije, muslimani Bošnjaci, u ovom entitetu nemaju ona prava koja zaslužuju po svim zakonima, Božjim i ljudskim, a to su jednakopravnost u raspodjeli radnih mjesta u državnim institucijama, slobodu od straha u kući i džamiji te potrebne uvjete za povratak i ostanak u svojim domovima, na svojim imanjima i svojim školama”.

Nažalost, ma kako bio ovo dobar potez, on nije ni izdaleka dovoljan, jer i za Čamdžića i za Cerića RS neupitna.

Ali, šta ćemo s Vama gospodine Komarica?

Kako god ef. Čamdžić tu odluku o odbijanju Dodikovog priznanja –  nije donio sam, tako ni Vi niste sami donijeli odluku da primite Dodikov orden; o tome je morao odlučivati i sam nadbiskup g. Puljić, a morala je znati i Sveta Stolica.

Gospodine Komarica,

Vas neće kritizirati ni jedan vaš župljanin, niti svećenik, a svakako ni g. Puljić niti Sveti Otac. Takav je red kod katolika.

Ali, budući kako se osjećam slobodnim čovjekom, k tome vjerujući u jednoga Boga, obraćam Vam se ne želeći Vam uputiti ni jednu riječ kritike.

Vi ste svoj najveći kritičar.

Pročitajte pažljivo riječi koje ste izgovorili na propovijedi u Liskovici o Sv. Iliji 23. VII 2011. i vidjećete kako ste primanjem Dodikovog ordena sami sebi skočili u usta, te uvjeriti se i sami koliki je raskorak između onoga što propovijedate, što u propovijedima i druge nagovarate da rade, ali sami se u životu ne držite svojih propovijedi. To je licemjerje, ili minafikluk, kao bi rekli mi muslimani kada je u pitanju ef. Cerić.

Vaš propovijed u Liskovici slušao sam pažljivo.

Vaše riječi su mi pale kao mehlem na ljute rane, što sam stiskajući Vam ruku pri pozdravu, i rekao nakon Mise. Ali, podsjetio sam Vas na brzinu i na našu prepisku oko Vaše šutnje kao člana uprave Internacionalne lige humanista kada je dodijelila priznanje „Ambasador mira“  velikim zločicima nad katolicima i muslimanima – Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću kada ste me prokleli.

Nisam Vam stigao reći kako niste ispunili moja očekivanja u vezi sa makar i pokušajem obuzdavanja gospođe Doris Pack u uvredama žrtava genocida i države RBiH neukusnim dodovoravanjem Dodiku, priznavanjem genocidne RS kao realnosti. Sada vidim i zašto niste.

Dok ste govorili u spaljenoj zidini Župnoga dvora (za koji me, dok je bio uzgor vežu vrlo drage uspomene na ljudovanje sa pok. velč. g. Markom Šalićem kojeg su umorile srpske sotane), dok ste pjevali onu himnu povratka (imate lijep glas!) moja je duša plakala, ali i veselila se u isto vrijeme; plakala je jer su prošla stara dobra vremena, Liskovica i Varcar su opustjeli, nema starih svećenika poput don Nike Kajića i vlč. Marka Šalića, nema starosjedilaca – onih ponajboljih i ponajljepših ljudi koji su obitovali nekad na tim prostorima, odakle ih je sotinina sluga Karadžići otjerao uz svrsdnu pomoć Vrhovnika iz Zagreba i šutnju Crkve, a Dodik sve čini da se nikad ne vrate, dok mu Sarajevo, Zagreb, Mostar i Banja Luka čiji ste vi duhovni predstavnik –  temena čine; radovala se moja duša se jer su Vaše riječi padale kao ljetna Ilijindanska kiša na sušnu zemlju podgrijavajući nadu u povratak i tim mojim i Vašim Liskovčanima, i meni samome.

U daljini, s nebesa, javljao se Gromovnik Ilija; tu grmljavinu sam protumačio u sebi – kako je i Sv. Ilija čuo Vaše riječi i odobravao ih na svoj način!

I ovoga ću ljeta, ako Bog da, o Sv. Iliji opet među Liskovičane, da se sretnemo kao stari prijatelji, ne kao stari učitelj i odrasli đaci, već kao ljudi, Božja stvorenja, da se zagrlimo, upitamo za zdravlje, ko je dokle stigao oko povratka na svoja ognjišta sa kojih su nas otjerale sotone koje ste spomenuli u svojoj propovijedi, ali i one koje niste spomenuli, a sjede u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Banjoj Luci, Brisselu, Washingtonu…

Neki od njih, poput onih Tuđmanovih Hercegovaca, uveličali su svojom nazočnošću Dodikov bal vampira; to su oni što su im Hrvati „dali svoje glave da ih nosaju“ kako rekoste na Misi u Liskovici.

To su one sotonine sluge kojima puk plješće (opet Vaše riječi!) zbog nesreće u koju su taj nedužni i bogobojazni puk takvi i uvalili. Plješću i njima, svojim političarima i domaćinu sotoni, na balu vampira, koji proslavljaju 20 godina zločinačkog projekta RS koji je i taj puk poslao u grob ili ga rastavio sa rodnom župom zaboravljajući riječi Sv. Ilije uućene kralju:

„Ne valja to što činiš!“

Tim aplazima i tom praštanju zločina kojeg još nije stigla prvada, pridružili ste se i Vi sami primajući orden od Dodika čime ste i sami suučestvovali u šminkanju montruoznog projekta, utemeljenog na ubijenju, progonu, genocidu i urbicidu. Sliku tog sotoninog djela niko, pa ni Vi ne može popraviti, ali svoju sliku ste obatalili.

Velim, ako me Bog poživi, biću i Liskovici.

Ali, neću poželjeti da Vas ponovno slušam na propovijedi, jer vaše djelo je u raskoraku sa riječima koje u ime Boga izgovarate.

Želim Vam svako dobro, uz nekoliko ljetošnjih fotografija iz Liskovice, podsjećanja radi.

Poslaću Vam i DVD na kojem su dijelovi Vaše propovijedi i snimci našeg zajedničkog veselja kada smo se zaklinjali na povratak u Liskovicu – dok se horila himna povratka, a Sv. Ilija tutnjao nebom.

Danas vidim da moglo biti prije kako Vas je Sv. Ilija ipak opominjao, a ne odobravao svaku Vašu riječ izgovorenu taj dan, riječi u koje sam tada naivno povjerovao.

Pozdrav,

Ibrahim Halilović

***

Ovdje je link na You Tube – Misno slavlje o Sv. Iliji u Liskovici, na kojem je biskup Komarica održao lijepu propovijed, ali nažalost, u praksi nije se pridržao svojih riječi – pa je primio orden od đavla.

Otvaranje obnovljene džamije Ferhdije: turski premijer u ostvaci Ahmet Davatoglu:

„NE MOŽE SE ODVAJATI BANJA LUKA OD SARAJEVA, NITI SARAJEVO OD MOSTARA“

Nesumnjivo – ove su riječi doboljele ne samo Dodika, nego i Izetbegovića. Sve u svemu – svečanost otvaranja Ferhadije protekla je u znaku amnestiranja genocida i urbicida. Nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti, ma šta neko govorio, a posebno na svečanosti otvaranja Božje Kuće kakva je Ferhadija * Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana* Fino je imati prijatlje pout Davutoglua, ali loše je imati B. Izetbegovića za šefa države.  Ipak – do nas je  – po onim narodim izrekama – Uzdaj se u se i u svoje kljuse i   – Tuđa ruka svrab ne češe – 

Ferhadija dažmija je danas 7. maja 2016.  otvorila svoja vrata vjernicima nakon što je zvanično proučen ezan tačno 23 godine nakon njenog barbarskog rušenja koje su obavili mineri tzv. Vojske RS kao dio četničkog plana genocidnog uništenja Bošnjaka i zatiranja tragova njihove povijesti, religije i kulture.

Sam čin – ma kao svečan i dostojanstven – kojeg mnogi smatraju pobjedom vjere nad nevjerom,  dobra nad zlom, simbolom suživota u Bosni  – ma koliko mu se pravi ljudi radovali –  ma koliko lijepih riječi i selamećenja čuli – ipak je bio u službi amnestiranja zločina – i genocida i urbicida.

Sama obnova Ferhadije parama donatora, među njima Turske, ali ponaviše novcem muslimana Bosne, uz pomoć Amerike i drugih donatora – dokaz je toj tvrdnji.

Jer, usprkos nadanjima, zaklinjanjima, svečanim govorima i pozivanjima na vjersko razumijevanje i suživot – treba imati na umu povjesno pravilo da će se nekažnjeni zločin ponoviti, još gore i krvaije od prethodnog. Zaboravnost ne smije biti glavna odlika Bošnjaka jer će ih zaborav odvesti u nestanak.

Bolje bi bilo da je otvranje Ferhadije bilo isključivo vjerski čin, sa učenjem dova i ezana 23 godine nakon barbarizma nad Božjom Kućom i progona skoro svih vjernika muslimana i Bošnjaka ateista iz Šehera na Vrbasu.

Tada ne bi imali prilike čuti podvalu Bakira Izetbegovića koji je kazao kako je obnovu Ferhadije snažno „podržao srpski narod.“

On se prisjetio i ubijenog Murata Badića i tako demantirao sam sebe pred Božjom Kućom. Ne može se divljanjem i ubijanjem nevinog čovjeka, Božjeg stvorenja smatrati podrškom – nego opstrukcijom. Da je drugačije, ne bi danas na otvaranju ferhaidje na svaka četri gosta bio po jedan policijac – čuvar od incidenata, plus helikopter u zraku…

Nije bilo Vučića, nije ni Đukanovića, na veliku žalost Osmana Kozlića koji obnaša funkciju muftije Banjalučkog, a čija je glavna zadaća bila pozvati u goste sve one koji simboliziraju i praktično nastavljaju nacističku politiku Hitlera i Goebelsa koju su u Bosni genocidom i urbicidom krvavo – ognjem i mačem –  prakticirali Milošević, Karadžić, Ćosić i njihovi banjalučki trabanti. Dovoljno je bilo da su nazočni bili Dodik i Jefrem.

Dodiku ili nisu dali, ili je sam odustao od srbovanja na otvaranju Ferhadije. Ali, tu je bio Bakir Izetbegović – kojemu je sigurno falio topli zagrljaj Vučića, kakav smo vijeli u Srebrenici.

Dodik je morao viriti u stražnjicu svih govornika. Vrpljio se i dosađivao, možda mu je bilo čak i neprijatno zbog časti koja mu je nezasluženo ukazana. Pokraj njega – sjedjeo je Inzko, vjerni čuvar genocidne RS u ime čitavog svijeta – koji  bi ponekad zijevnuo.

Tu je bio i Hor Gazi Husrefbegove Medrese iz Sarajeva čiji su se učači-pjevači međusobno došaptavali dok su se za mikrofonom redali govornici.

Govorio je Jakob Finci u ime Jevrejske zajednice. Govorio je banjalučki Vladika Jefrem. Ko je imalo boljeg pamćenja neće nikad zaboraviti njegove riječi kako je Veradija srušena jer je „bila na pogrešnom mjestu.“ Pogrešna imena su imali banjalučki muslimani i katolici, pa ne bi smjeli zaboraviti ni riječi Radoslava Brđanina koji je u stilu Goebelsa zdušno radio na konačnom rješenju muslimanskog pitanja u Bosni – ubijanjem i progonom, zatoranjem tragova genocidom i urbicdom – kako bi ih se svelo ih na tri posto, i to na starije stanovništvo koje se „ne može reproducirati,“ – to jeste koje ne može rađati.

Lijepo je govorio banjalučki biskup Franjo Komarica koji je i davne 1993. godine kada je Ferhadija srušena kao i danas – svjedočio svoju solidarnost sa muslimanima i djelio tugu zbog rušenja Ferhadije i drugih džamija, kao i zločina nad muslimanima i katolicima, rušenja njihovoh bogomalja –  i svojom svećeničkom i ljudskom misijom ulivao im i nadu.

Govorio je – na žalost Dodikovu – i turski premijer u ostavci Ahmet Davotoglu.

Poručio je da iza bosanskih muslimana – Bošnjaka – stoji sedamdeset osam miljuna turskih prijatelja. Poručilo je – a to je moralo zaboljeti Bakira Izetbegovića (Dodika, a i Čovića… da ne spominjemo) kako se Banja Luka ne može odvojiti od Sarajeva, niti Sarajevo od Mostara.

Njegov prijatelj Bakir Izetbegović radi složno i sa Dodikom i sa Čovićem da se riječi Ahmeta Davoutoglua nikada praktično ne ostvare.

Prenos svečanosti otvaranja Ferhadije gledao sam posredstvom N1TV.

I ovog puta su urednici, reditelji i reporteri pokazali kako ustvari ne znaju svoj posao, kako ne poštuju ni svoje gledatelje, a što je najgore ni njihovu vjeru – pa im i nije do onoga zbog čega su došli, nego zbog vlastite reklame.

Kada je najavljno da će poslije dove koju je proučio Mustafa Cerić krenuti na „presijecanje vrpce“ – na ekranu su se pojavili TV reporteri da bi nam objašnjavali oni što smo mogli vidjeti i čuti u živom prenosu i što smo trebali vidjeti i čuti u nastavku.

Umjesto da zašute, umjesto da se sklonu sa ekarana kako bi gledatelji svako na svoj način posredstvom slike i tona mogli doživjeti najvažniji čin – otvaranje Ferhadije uz učenje – oni su se slikali i pametovali.

Možda sam staromodan, ali umjesto makaza u rukama Izetbegovića, Davotoglua, Kavazovića, Kozlića…, i  „presijecanja vrpce“  – dok se sa minareta Ferhadije čuo ezan – jedsnostvno, kao i stotinama godina ranije – vjernici su trebali ulaziti u Džamiju i klanjati – pod uvjetom da nisu izgubili abdest – našavši se blizu Dodika i Jefrema, onih koji su bili danas bili Kradžićevi ambasdori – predstavnici genocidne i urbicidnu nacističke politike koja je protjerala tolike Banjalučane i porušila njihove bogomolje.

Želim iskrenim vjernicima sretan današnji mubarek dan – prvi zvanični ezan i moitvu u Ferhadiji –Bijelom Labudu  u Šeheru!

Pamet u glavu!

Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana. Za to se neće niko izboriti – osim ako mi se ne izborimo sami. U tome će nas podržati i Dragi Bog i naši iskreni prijatelji.