Mjesec: April 2017.

mkIn memoriam

Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA , SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

Vehid Gunić (Kozarac, 9. februar 1941. – Sarajevo, 28. april 2017.)

Dugogodišnji je novinar, voditelj i urednik u Radio–televiziji Sarajevo, odnosno Radio–televiziji Bosne i Hercegovine. U Radio-televiziji Sarajevo prošao je sve faze novinarskog djelovanja; od gradskog reportera, dopisnika, specijalnog izvještača sa velikih svjetskih događaja (Moskva – Dan pobjede nad fašizmom, Los Angeles – Filmski festival i pripreme za Olimpijske igre, Sydney uoči Olimpijade i dr). Uređivao je radio-dnevnik, tv dnevnik, “Godinu dana”, “Iz noći u noć”, informativnu emisiju STUDIO 2.

Bio je reporter, pa voditelj i urednik nekada kultne emisije “Znanje-imanje”. Vodio je prvi veliki kviz Televizije Sarajevo “Olimpijski vremeplov” uoči XIV ZOI u Sarajevu. Uređivao je vikend program “Noćni džep”, “Nedjeljom zajedno”, zatim otvoreni (ratni) program TV BiH. Nakon rata uredio je i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija “Rodna Bosno, daleko odosmo” i “Iz bisaga Vehida Gunića”.

***

Vijest o odlasku Vehida Gunića na Onaj Svijet zatekla me je u pripremama za put u Bosnu.

Vehid je ipustio svoju plemenitu bosansku umjetničku dušu u Sarajevu. Mada je bio svjetski putnik, kud god je išao, Bosnu je nosio u svom srcu i Bosni se kao dragoj mori uvijek vraćao punih bisaga, radio i tv-reportaža, priče o nepoznatim krajevima i zanimljivim ljudima, uzbudljivim događajima. U Vehidovim bisagama našao se i interview sa  Muhamedom Alijem kojeg mnogi sportski znalci smatraju najboljim bosačem svih vremena…  Niko od jugo-novinara nije imao tu priliku i čast intervjuirati velikog Alija, samo Vehid. Bio je ponosan na to. Svoju radost je dijelio sa miljunima drugih, danas za Vehidom žale milijuni njegovih poštivalaca.  Čitav svoj život je dušom i djelom posvetio Bosni. Bosni je darivao sav svoj raskošni talenat. Bosna ga je nadahnjivala. Znatan dio života posvetio je sevdalnci. Svojim emisijama i knjigama pobudio je interes za to neprevaziđeno muzičko blago našeg naroda. Otkrio je telenat mnogih mlađih i starijih sevdalija, dovodio ih u svoje TV-emisije, otvorio im vrata uspjeha… Surađivao je sa Omerom Pobirićem, Safetom Isovićem…

Od danas je Bosna siromašnija za velikog radio i tv-novinara, reportera, urednika, književnika, hodoljuba – putopisca, merakliju i sevdaliju. Ja sam siromašniji za jednog vrsnog kolegu i iskrenog dugogišnjeg prijatelja.

Ostao sam bez novinarskog učitelja.

Usamljeniji sam danas nego jučer jer sam izgubio dobrog, kućnog prijatelja.

Znao sam da je prije nekoliko godina imao veliku bitku za svoj život, uzdao sam se da neće umrijeti od raka, kako se zaklinjao u naslovu jedne od svojih brojnih knjiga… Pisao sam mu: 1. novembra 2012.

„Dragi moj Vehide,

nisam znao da si hasta. Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost.

Pozdrav!“

Kasnije se Vehid pridigao. Sreli smo se slučajno nakon toga u Sarajevu…

Kada sam pokrenuo Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, Vehid se pridružio. Preporučio me urednici TV SA Brankici Rudan, pa sma u jednoj od njenih emisija imao priliku nešto više kazati javnosti o tome da se desetina hiljada građana bore za legalitet građanske države Republike Bosne i Hercegovine.

Dragi moj Vehide, nisam znao da si hasta. Halali! Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost. Pozdrav – Ibra

I sam sam se krajem prošlog ljeta suočio sa dijagnozom o teškoj bolesti, ali, srećom nalazi su bili pogrešni. Od tada do danas, Vehid mi je češće naumpadao, ali nismo razmijenjivali poruke. Svako se o sebi zabavio. Ipak, nadao sam se da ćemo se kao i mnogo puta ranije, sresti u Sarajevu, na Baščaršiji, bez najave i dogovora. Nadao sam se da ćemo otići zajedno do Kuće sevdaha i tu proeglenisati, tamo gdje me je nekad s ponosom vodio i objašnjavao svaku izloženu fotografiju, sve uz tihe zvuke sevdalinke sa razglasa…

Insan snuje, Bog određuje.

Jutros je ovdje, daleko od Bosne, padala kiša. Tužan sam kao nebesa. „Odlomi se još jedna biser grana,“ što bi reci moja r. Mati.

Neki dan tražim sevdalinke na You Tube, pa naiđoh i poslušah nekoliko snimljenih uz Vehidovu kitnjastu najavu u njegovoj emisiji „Meraklije.“ – r. Igbal Ljuca i njegova Behka  „Ja se svratih u mehanu!“ i „Oj međice, međice…“

Strijepio sam da je bolestan…

Vehida Gunića sam čuo davno slušajući emisije viejsti na Radio-Sarajevu kada je bio dopisnik iz Prijedora. Kada sam 1971. počeo objavljivati priloge na TV Sarajevu, tada smo se i upoznali.

Bio je snimatelj svojih filmskih priloga za TVSA, i na tome polju smo odmah našli zajednički jezik. U novinarstvu sam učio i od Vehida.

Kada je Hidajet Zjajo napustio svoje TVSA dopisničko mjesto u Jajcu 1973., konkurisao sam. Prošao sam svu proceduru na TV Sarajevo i bio sam primljen, ali u Jajcu nisu baš bili radi dati suglasnost da bih zaista i počeo izvještavati kao dopisnik. Općinsko vodstvo i Komeitet su bili za Lazara Petrovića…

Tada su u Jajce doputovali Milan Zorić i Vehid Gunić. Sastali su se sa predsjednikom Općine Brankom Livaničićem. Ni Vehid ni Milan nisu štedjeli riječi o pohvala o meni kao TV-novinaru-reporteru iza kojeg stoji TV Sarajevo… Livančića se dalo ubijediti kako sam najbolje rješenje za Dopisništvo u Jajcu i on je potvrdno klimnuo glavom. Stid me i sada ponoviti ono što su Milan i Vehid pohvalno rekli o meni kao kolegi.

Od tada sam se sa Vehidom češće sretao.

Kao osobu koja je prava encikopedija znanja i informiransti, upoznao sam ga kada nas je urednica Marija Jeftić angažirala u emsiji „Znanje – imanje“ koju su pripremale TV kuće Beograd i Sarajevo. Vehid je prvo bio reporter, i na tome mjestu sam ga zamijenio – a potom je postao glavni voditelj.

Dio ekipe TV-emisije “Znanje imanje” – Kosta Jovanović, Slaviša Mašić, Mišo Kovačević, Milka Kovačević i Vehid Gunić

Bio sam zadužen za filmski prilog o mjestu domaćina, a ponekad i gosta u emisji, neku zanimljivot iz toga kraja. U emisiji sam vodio razgovore sa poljoprivrednicima i objavljivao zanimljivosti. Zajedno sa Vehidom i nezaboravnom ekipom Znanja imanja koju je kasnije režirao Slaviša Mašić, u kojoj se pojavljivao Husein Ćuk, Milka Figurić, Kosta Jovanović…, Senad Malohodžić…, prošli smo Bosnom i Hercegovinom, pa i dijelom Srbije i Slovenije. Bili smo prava profesionalna ekipa, ali i grupa prijatelja koja bi znala osvanuti u kakvoj kafani ili hotelskom restoranu, sve uz šale, pjesmu, dobro iće i piće.

Sjećam se emisija iz Knežice, Dvorova, Trnjaka, Bjelajca, Omarske, Kozluka, Lušci Palanke, Šuice, Klobuku…

Vehid je suvereno vladao scenom. „Htjela ga je kamera,“ kako se to u TV-žargonu kaže.

Nije se dao nikad smesti niti ga je ikad uhvatila trema; ako bi izgubio nit koja je bila zapisana u scenariju emisije, snalazio se brzo i znalački, duhovito, pa je tada ispadalo bolje, prirodnije i šarmantnije nego što su urednica, reditelj i Vehid bili zamislili… Bio je novinarski i TV-lice – majstor kakav se rijetko rađa, također svjestan svojih kvaliteta, ali i mahana, kako je znao reći. Ponekad bi se požalio na svoj „Sprachfehler.“ Ta „govorna mahana“ – bila je dio Vahidovog radio i TV prepoznatljivog pozitivnog imagea.

Uvijek smo se rado sretali. U Sarajevu je to bilo uglavnom u prolazu, u hići, u srkletu, svako je jurio na svoju stranu, ali smo uvijek bili radosni zbog susreta. Bili smo toliko bliski da smo naš razgovor nastavljali na onom mjestu gdje smo stali prije mjesec, dva ili pola godine. Znali smo voditi anegdotske dijaloge u kojima su s epojavljivali rički likovi Omer, Fazlo, Sinan, Ahmet Čama, Sulja.

Volio doći u Varcar.

Postali smo tako bliski kućni prijatelji.

Našoj kćerki Alimi je jednom prilikom poklonio foto-album. Taj Vehidov poklon prati Almu do danas; između korica su fotografije iz nejnog varcarskog djetinjstva. Tu je i Vehidova posveta, draga uspomena.

Znam da smo išli u kovačnicu kod r. Omera Zonića gdje je znatiželjno promatrao kovanje i kaljenje „varcarki.“

Vehid je znao hiljadu anegdota, a ovu sam upamtio.

Biva, neki njegov Kozarčanin krenuo na hadžadž na Ćabu. Čitav Kozarac se sjatio na Želejzničkoj stanici. Ispraćaju budućeg hadžiju, ali i istersaju mu bisage svojih želja; te hadžija kupi mi ovo, te donesi mi ono. Haman da će voz krenuti, a kroz masu se nekako probi i jedan dječačić, sav zadihan, pa će hadžiji:

„Evo ti ove pare, pa mi kupi i donesi pišću!“

Hadžija  se obrati toplim glasom dječaku tako su svi okupljeni mogli dobro čuti:

„Tvoja će prosvirati, a za ostale ne bih reko,“  pa lokomtiva veselo pisnu i voz odnese hadžiju na dalek put.

Kada nam je dolazio u Njemačku negdje 1993., raditi svoju TV-emisiju „Zbogom Bosno, daleko odosmo“ sreli smo se u našem izbjegličkom stanu u Hanau. Je li tada ili kasnije, ne znam ali nam je poklonio sa posvetom svoju knjigu „Europo, stidi se!“

„Odlomi se još jedna biser grana!“

Ode Vehid, ostadoše njegova djela.

Kad bolje razmislim, Vehid nije ni otišao.

Jer iz srca onih koji su ga poznavali, sretali ili samo viđali na TV-ekranima se ne može otići i kad se mora; Vehidu Guniću njegova brojna hairli djela koja je ostavio u amanet.

Prof. dr. Francis A Boyle o sabotaži Tužbe i procesa na Svjetskom sudu pravde nakon njegovog odstranjivanja kao zastupnika RBiH

IZ PRVOBITNE BOYLEOVE TUŽBE IZBAČENE SU KAO ŽRTVE SILOVANE ŽENE, BOSANSKI HRVATI, ŽIDOVI I SRBI PRIVRŽENI RBIH

• Nekoliko detalja o tome kako je sistematski i planski od strane bošnjačkih političara i uz pomoć i podršku uleme Islamske zajednice uništen najhumaniji sudski procees od kako je osnovan Međunarodni sud pravde 1921., kako su ponižene mrtve i žive žrtve genocida, i kako je uništena Republika BiH 

U nekoliko današnjih e-mail-ova koje sam razmijenio sa prof. Boyleom,  još jednom sam se uvjerio kako je s bošnjačke strane učinjeno sve da se amnestiraju počinitelji međunarodnog sukoba, agresije protiv države RBiH i genocida njenih građana. Šta više, zločin im se potpuno isplatio.

Podsjetimo se!

Prof. Francis A. Boyle je 1993. kao prvi zastupnik RBiH na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu napisao i predao Tužbu RBiH protiv SCG za agresiju i genocid u međunarodnom sukobu kojeg su one izazvale. (Hrvatska je bila ostavljena za kasnije)

I ovoj razmjeni pisama sa prof. Boyleom još jednom sam se uvjerio da je Tužba sabotirana od samog početka kako država RBiH i njeni narodi i građani ne bi dobili satisfakciju kao žrtve i kako bi Srbija i Crna Gora ne samo bile amnestirane, nego i nagrađene za teške ratne zločine protiv čovječnosti i genocid. Putanje agresije Hrvatske nije haman ni potezano.

Pitanje: Profesore Boyle, ako se dobro sjećam, Vi ste u jednoj TV emisiji prije više od deset godina, mislim da je to bilo pred početak sudskog spora na Međunarodnom sudu pravde, izjavili kako nisu uzeti u obzir svi valjani dokazi za agresiju i genocid i kako su iz Tužbe koju ste Vi predali Sudu izbačeni vrlo važni dijelovi.

Prof. Byole: Tačno! Sigurno! Bio sam advokat za sve, za Republiku Bosnu i Hercegovinu sve Bosance. Izborio sam se za sudsku zaštitu na Svjetskom sudu za sve Bosance dobivši dva sudska naloga i pobjedu za RBiH.  Da budem jasan i određen, zahtijevao sam da budu zaštićeni svi – Bosanski Muslimani, Bosanski Hrvati, Bosanski  Jevreji i Bosanski Srbi koji su ostali lojalni Republici Bosni i Hercegovini.  To je bila moja zadaća kao njihova advokata i zastupnika Republike  BiH. Jednostavno su ih izbačeni iz Tužbe.  U Tužbi su ostali su samo bosanski Muslimani!

Pitanje: Ko je to uradio?

Prof Boyle: To su učinili advokati Tužbe koji su imenovani nakon što sam ja izbačen s posla kao zastupnik Tužbe. Zastupnicima je bio strogo zabranjen svaki kontakt sa mnom. Prije koju sedmicu, nakon što je propao pokušaj Revizije Presude iz 2007. poslao sam e-mail Van Den Biessenu, jednom do članova bosanskog advokatskog tima kako da spasi Reviziju. Odgovorio mi prvi put nakon mnogo godina. Rekao je da on ne može ništa učiniti. Nije me poslušao jer  mu je tako naređeno. Isti je slučaj i sa brojnim novinarima koji me nisu smjeli godinama kontaktirali.

I još jedan vrlo važan podatak.  Ti advokati su iz Tužbe izbacili i onaj vrlo važan dio koji se odnosiona na silovane žene, a potpada pod zločin gencida jer je planski silovana ciljana grupa muslimanskih žena. Kada sam pisao Tužbu 1993., tada je procjena UN-a bila da je u Bosni planski silovano više od 25.000 djevojčica, djevojaka, žena, starica… Poslije je procjena UN-a bila da je silovano oko 40.000 muslimanskih žena.  UN je znao za taj teški zločin genocida, svijet je znao, ali taj genocidni zločin je izbačen iz Tužbe.  To su uradili oni koji su trebali u ime države RBih zastupati i državu i žrtve genocida.  Mnoge žene su višestruko silovane uz poklik: „J…m te kurvo balijska“ . „Mi ćemo ti napraviti maloga četnika!“  To je ciljani, dobro smišljen i  isplanirani zločin genocida…

Pitanje: Zašto nije tužena Hrvatska?

Prof. Boyle: Predao sam Tužbu prije nego nas je Tuđman napao. Ratovali smo na dva fronta. Tražio sam od Predsjedništva RBiH dozvolu da tužim Hrvatsku, ali nikada je nisam dobio.

***

Šta reći poslije svega ovog?

Zaista su naši političari i ulema koji su odlučivali o Tužbi suučesnici genocida i njih bi preživjele žrtve morale odmah tužiti za prikrivanje zločina genocida i za plansko opstruiranje pravde.

Ali ko će?

Takozvane nevladine organizacije, boračke udruge, udruženja žrtava rata, logoraški Savez, sve ih je potkupila i pod svoje kandže stavila SDA uz pomoć Islamske zajednice, uz prešutnu suglasnost ili nikakav otpor intelektulaca, javnosti građana.

Zato je bilo moguće da se kontinuirano sabotira najhumaniji sudski spor na svijetu od kako je 1921. godine osnovan Međunarodni sud pravde. Zato je s zlom namjerom izbačen iz našeg advokatskog tima prof. Boyle kako ne bi dobio spor.

Što Tužba nije ranije ukinuta i prije Presude od 2007. u kojoj je presuđeno ono što je prof. Boyle već bio isposlovao na Svjetskom sudu, ima se zahvaliti upornom inzistiranju na Tužbi i financijskoj podršci patriota RBiH, mahom izbjeglica. Što na osnovu te Presude nije ukinuta genocidna RS, ima se zahvaliti SDA-u i Islamskoj zajednici i našem – generalno gledano nehatu.

Čak i kad je bio ponižen i otpušten, prof. Boyle je tražio od Tihića da na Međunarodnom sudu pravde ukine genocidnu RS, ali on nije dao. Tihić je svjedočio na Tribunalu u korist Šešelja. Čak i nakon svega, ponudio se Izetegoviću da radi i i sa Softićem na Reviziji. Sikterisan je i ponižen. Ponudio se da spasi propalu Reviziju, opet doživio poniženje i sikterisanje.

Izetbegović javno izjavljuje kako ni jedan pametan Bošnjak neće ukinuti RS.

Advokat Sakib Softić je od Suda tražio vrlo kratak rok za obrazlaganje Tužbe. On je iz procesa izbacio još nešto bez čega ne radi ni jedan ozbiljan sud na svijetu, čak ni seoski muhtari.  Softić je odstranio iz sudnice svjedoke genocida. Slučajno? Ne! Tako mu je narađeno, a on zna ko je naredio i koga je za lijepu svotu novca, našeg novca, poslušao.

Softić nije za deset godina ništa uradio na prikupljanju novih dokaza za Reviziju Presude. Tako mu je naređeno, a on za sto pedest hiljada maraka poslušao. Čak se lažno predstavljao u javnosti da je kredibilan zastupnik, i B. Izetbegović je lagao isto. U pet do dvanest Softić se pojavio na kapiji Suda u Den Haagu iako je znao kao i Izetbegović da nema akreditiv, da nas je Ivanić nadigrao, namagarčio, uz njihovu suglasnost.

Šta je preostalo činovnicima Suda nego da zbijaju šale vidjevši kroz pendžere Softića na kapiji Suda:

„Eno neki čovjek sa fasciklom pod pazuhom hoće da tuži Srbiju!“

Amnestirana je Srbija, genocid nagrađen državom.

Političari i ulema  amenstirali RS i Srbiju i za rušenje oko 1.000 džamija i drugih kulturnih spomenika islamske kulture u Bosni, a teret obnove svaljen je na muslimane. Ustavni sud dejtonske Bosne donosi presudu u kojoj sudije SDA-ovci Mirsad Ćeman i Suada Paravlić presuđuju kako četnici nisu srušili banjalučke džamije.

RS se tvrdi šejtanlukom B. Izetbegovića oko trećeg entiteta.  Tzv. Bošnjački političari se bore za svoj sultanat – fildžan državu u kojoj će se ugušiti najbrojniji bosanski narod.

Perfektno odigrana predstava neskrivene veleizdaje države RBiH, njenih građana, odluka referenduma, stavljanje pod čilim kostiju pobijenih u genocidu. Uvreda do uvreda preživjelim.

Odlično odigrana komedija obmane oko Revizije, uz aplauz nevladinih organizacija, prevarene i lahkovjerne javnosti i uz lijepe pare koje je savio preverant Softić, jeftine političke poene koje je uknjižio još jednom B. Izetbegović.

Sve to prolazi iz naš klimoglav i suglasnost, izuzimajući još uvijek nedovoljan broj patriota koji bi bio u stanju ne samo izboriti se za smjenu sabotera procesa stoljeća, najhumanijeg sudskog  procesa na svijetu, nego ih doživotno strpati u zatvor, kad već ne postiji smrtna kazna.

Onaj ko nakon svega nasjedne na priče kako „naš heroj Bakir Izetbegović i naš advokatski tim rade na spasavanju Revizije i kako, biva, priča o Reviziji još nije završena, u najmanju je ruku naivan.  Ipak, volio bih da se ujedem za jezik.

Lani, nekako u ovo doba, kada smo aktuelizirali problem Revizije, prof. Boyle je kao svjetski poznat i priznat pravnik javno prozvao Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića za suučestništvo u genocidu sabotiranjem u prikupljanju novih dokaza za Reviziju.

Obojica su se pravili mutavi. Da ta javna optužba prof. Boylea  nije tačna, mogli su ga tužiti za tešku javnu klevetu.  Ali  nisu, jer su imali su prečeg posla. Nastavili su sa sabotažom dok potpuno nisu uništili šansu da se RBiH i žrtve genocida izbore za pravdu. Satrli su se dokazujući da su baš zaslužili takvu tešku optužbu jednog od najvećih svjetskih stručnjaka međunardnog prava i našeg velikog prijatelja, iskrenog prijetalja RBiH prof. Fancisa A. Boylea. Optužba je izrečena, na redu smo mi.

Sada bih ih, i ne samo njih, trebalo goniti za sabotažu i opstruiranje pravde! Ali ko će. Izetbegović i njegovi trabanti zabavili narod oko trase autoputa Beograd – Sarajevo, reis Kavazović agitacijom da Bošnjaci glasaju za našeg najvećeg prijatelja četničkog vojvodu Vučića. Tu je priča i o akcizama, MMF-u.

Kavazović nas je ponizio dopuštanjem da Vučić sa četničkom pratnjom u cipelama uniđe u Begovu džamiju, da se četničkog vojvodu u Srebrenici žrtve zakite Cvijetom Srebrenice. Spasio ga i od linča.

Takvi, poput Izebegovića (množina), Cerića, Kavazovića…, slavljeni kao heroji, iako su izdali i državu i Din i sve mrtve i sve žive.

Ta prljava igra se nastavlja i to pred očima javnosti.

Odlično raspoloženi, Čović, Vučić, Dodik, Čović…, upravo su u Mostaru dogovorili pazar sa Izetbegovićem oko trećeg entiteta. Izetbegović je prodao državu za večeru.“

Srbi već imaju svoju državu dobijenu na genocidu, Izetbegović” će pomoći Hrvatima” da dobiju entitet, a najbrojniji narod bosanski – neka nestane u fildžanu i zajedno sa RBiH.

Kakvi smo – ništa bolje nismo ni zaslužili.

05. 04. 2017.

Napomena: Upravo je objavljena Žalba upućena UN-u zbog nepravilnosti rada Međunarodnog suda pravde u onemogućavanju žrtava genocida i države RBiH da se izbore za pravdu u sporu na tom sudu. Žalba je poslana i brojnim članicama UN-a ispred Facebook grupe koja broji 65.000 građana koji traže povatak u život Ustava RBiH.

Žalba je na ovim linkovima:

Bosna je po nekoj ukletoj tradiciji osuđena da se za nju bore pojedinci-don kihoti: PRIJEVOD ŽALBE UN-u PROTIV MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE

i

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Predsjednice Lijepe Vaše,

Povod ispisivanja ovih redova koje javno upućujem na Vašu adresu je Vaše stalno uplitanje u unutrašnje stvari države Bosne i Hercegovine. Plasiranjem izmišljotine kako su bosanski katolici ugroženi, kako im prijeti opsasnost od islamskog radikalizma u Bosni, te tužakanjem Europi i predlaganjem federalizacije naše države, Vi želite oživjeti upokojenu Herceg Bosnu koja je stvorena na fašističkom zločinačkom projektu. Herceg Bosna kao zasebna federalna jedinica je zadnji stupanj u pokušaju da se taj dio Bosne pripoji Hrvatskoj. U tom cilju hrvatska nacionalna politka je proglasila bosanske katlike Bošnjake Hvatima i hrvatskom dijasporom kako bi se brinuli o njima i u konačnici taj dio Bosne pripojili milom ili silom Hrvatskoj podvalama o njihovoj ugroženosti.

Puna su Vam usta federalizacije Bosne, dok o tome i ne pomišljajte u Hrvatskoj. Obećavate da ćete pomoći našoj državi na europskom putu, a u stvarnosti kočite taj put, ili zabranom prodavanja mlijeka naših stočara u EU što je loš odnos susjeda prema komšiji. Izmišljate terorizam kod bosanskih muslimana – što je nedopustv falsifikat i objeda.  Pri tome vi se pravite i slijepi i gluhi na povampirenje neofašizma u Hrvatskoj i Herceg Bosni. Da paradoks bude veći, Vi nam savjetujte da se baš na Vas, kao i Vama slične bosanske marionete poput Čovića ugledamo kao nositelje europskih vrijednosti. Niti su oni nositelji, niti su Europljani, niti ćemo se ugledati na njih. Oni su nastavljači politike združenog zločinačkog ratnog pothvata u Bosni koji se nastavlja za sada mirnim sredstvima. Bolje bi bilo i nama i Vama da umjesto o bosanskim građanima i narodima povedete brigu o narodima i građanima Republike Hrvatske u Hrvatskoj. Nas ostavite na miru!

Pisanje ovog pisma poklopilo se sa završetkom žalbenog postupka na haaškom Tribunalu ratnim zločincima Herceg Bosne i Hrvatske.

Prvostepenom presudom šestorica ratnih zločinaca („Prlić i ostali“) osuđeni su na 110 godina robije za združeni zločinački pothvat koji je osmišljen u i logistički poduprt iz Zagreba, zločinački proveden u Bosni. Na čelu tog pothvata je bio Franjo Tuđman, Vaš uzor i učitelj, prvoditelji „Prlić i ostali.“

„Lijepa Vaša“ – Republika Hrvatska je u toj presudi presuđena kao agresor na suverenu RBiH. Svi iz te zločinačke grupe imaju i hrvatske putovnice, pa su tako hrvatski državljani.

U žalbenom postupku, tužitelj je zatražio 220 godina robije za počinitelje toga strašnog zločina i agresije koje je inspirirao i čiji je pokrovitelj bio Franjo Tuđman, čiju politiku i Vi slijedite. I Tuđman se izjasnio o bosanskom grijehu: „Nisam živ!“  (Navod B. Dežulovića). Njegov duh lebdi Hrvatskom i Herceg Bosnom. Po Franji Tuđmanu predjenuli ste ime Zračnoj luci Pleso baš u vrijeme žalbenog postupka na Tribunalu u Haagu. Postavili ste mu spomenik u Čapljni.

Teško je prognozirati kakva će konačna presuda biti, hoće li se u rad suda umiješati Vaši politički eurpski prijatelji istomišljenici, pa zločincima halaliti, a Hrvatsku osloboditi krivnje za agresiju. Ali i hiljadu godina robije je malo za taj zločin.

Citat izjave tužiteljice Tribunala u Haagu:

„Zločini nad muslimanima su po opsegu bili masovni, više desetaka tisuća ljudi premješteno je iz svojih domova i protjerano, više tisuća zatočeno je i držano u teškim uvjetima, slani su na prisilni rad pri čemu su neki izgubili život, bilo je silovanja, razarane su džamije i kuće, pljačkana muslimanska imovina, a od kraja kolovoza 1993. više od 55 tisuća ljudi u Mostaru bilo je kao u klopki pod stalnim napadima i granatiranjima.“

Tako tužiteljica Barbara Goy.

Nadajmo se da će konačna presuda u biti po mjeri tužiteljice, makar pravda ni tada neće biti zadovoljena…

Ovdje je jedno logoraško svjedočenje: Ratni predsjednik Općine Stolac, Mehmed Dizdar: HERCEG BOSNA JE OŽIVJELA DUHOVE PAVELIĆA, LABURĆA, FRANCETIĆA I OSTALIH.

Mehmed Dizdar za TV1 – Etničko čišćenje nikada nije prestalo u Hercegovini

Mehmed Dizdar, ratni predsjednik Opštine Stolac, u logorima Herceg Bosne proveo je 333 dana…

Ovakva svjedočenja, kao i Presuda Tribunala za teške ratne zločine i agresiju, očito nisu doprle do Vaših ušiju, kao ni zahtjev za još strožije kazne. Vi nastavljate istu politiku koju je provodio Franjo Tuđman, on u ratu, Vi u miru, što može biti povod novom ratu sa nesagledivim posljedicama. Povijesnim krivotvorinama i lažima, panjkanjem Europskoj uniji izmišljanjem terorizma bosanskih muslimana tamo gdje ga nema, prešućivanjem sudski dokazani terorizam Herceg Bosne i Hrvatske – Prlića, Suška, Praljka, Tuđmana…, i njihovih bojovnika. Nema tog ćilima pod koji se može sakriti taj zločin. Uostalom, u stenogramima Vrhovnik taj zločin zorno potvrđuje.

Ako s tom politikom ponovo prevarite EU i NATO kao „Europejci“ – nas, bosanske građane, patriote i poklonike prava – nećete! Zločin nećemo ni oprostiti ni zaboraviti, ni vama, a ni onima koji nisu htjeli tužiti R Hrvatsku na Mađunarodnom sudu pravde za agresiju. Zločini koje su činili Bošnjaci su neprihvatljivi, a počinitelje terba strogo kazniti.

Nikada nećete dokazati da su bosanski katolici ustvari Hrvati, niti da su hrvatska dijaspora u Bosni, niti da imate pravo na pedalj Bosne, a kamo li na pola njene teritorije onako kako su se Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu. Bosanski katolici su izvorni bosanski narod u svojoj Bosni. Oni su Bosanci – Bošnjaci katoličke vjere ili ateisti.

Svaki pokušaj prisvajanja bosanskih katolika kao Hrvata u cilju ostvarenja velikodržavnih planova,  kako bi se Hrvatska dočepala dijela Bosne, biće osujećen. Jer, ta politika, združena sa četničkom pod parolom Crne ruke „Ujedinjenje ili smrt“ za Hrvatsku znači Banovinu, a za Srbiju – veliku Srbiju; istovremeno ta politika predstavlja uništenje države Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. Ta politika je zločinačka i ona je kazna i prema bosanskim katolicima koji su njenom zaslugom od ravnopravnog naroda pretvoreni u nacionalnu manjinu u Bosni, „hrvatsku dijasporu“ (sic!) koja bježi glavom bez obzira iz tog vašeg tora. Pa i da se svi katolici i svi muslimani i svi pravoslavci Bosne izjasne kao Hrvati, Hrvatska opet nema pravo na bosanski teritorij. Bosna i Hercegovina je suverena država njenih naroda i građana, svih koji u njoj žive. Nisu li i bosanski Hrvati glasovali na Referendumu 1882. za RBiH kao suverenu građansku državu! Ta volja je nepobitna!

Ovdje je nekoliko činjenica koje osporavaju vaše opasne namjere u Bosni.

Drsko, stavljajući sol na ljute rane, Vi i vaši herceg-bosanski trabanti, među kojima je najglasniji Dragan Čović, inače osoba koja je kao direktor „Sokola“ „trebovao“ za kuluk desetke nezakonito uhapšenih Bošnjaka, pokušavate nam se predstaviti kao uzoriti Europljani koji će nas pod okriljem zločinačke Herceg Bosne i uz pomoć Hrvatske (sic!) odvesti u Europu. Na sljedbenike združenog zločinačkog pothvata ne pomišljamo se ugledati, a sami njegujemo prave ljudske, dobrosusjedske i europske vrijednosti – pa nas kao takve morate uvažavati. Te vrijednosti su deklarativno ugrađene u sve dokumente EU. (Pri tome ne mislim da je B. Izetebgović Europejac…)

Europa je u svoje demokratske temelje ugradila one vrijednosti koje baštine bosanski narod(i) kroz tisućljetno postojanje bosanske države i suživota. Mi smo znali uređivati svoje odnose kroz historiju, a kvarili smo uvijek kada god su se uplitali srbijanski Istok i vaš europski Zapad, kršćanska Europa i pravslavna Rusija, ali i Turska. Principe humanizma i suživota i Vi i Europa ste u praksi dobrim dijelom ili potpuno odbacili. Dok su Srbija i Hrvatska kidisale na Bosnu, EU je skršenih ruku gledala i tu agresiju i srbijanski genocid i združeni zločinački pothvat. Prigrlila Hrvatsku, a uskoro će i Srbiju, obje sa zločinačkim i genocidnim ratnim prtljagom. Ni Vama ni Čoviću ne smeta što je nakon genocida nad katolicima u Bosni Posavina ostala van zamišljenih granica Herceg Bosne, u okviru genocidne RS. Tuđman je tako u ratu izdao katolike Bošnjake u Posavini, a Vi i Čović ih izdajete danas.

“Graditeljski europski duh” HVO topnika – rušenje Starog mosta u Mostaru koji je vijekovima spajao ljude na obje obale. Mostar je danas podijeljen grad, a u njemu se upravo dogovaraju srpski i hrvatski nacionalisti, vođe iz Beograda i Zagreba iza leđa bošnjačkih predstavnika…

Oživljavanje upokojene zločinačke Herceg Bosne podvalom o federalizaciji i novoj izbornoj jedinici, providan je pokušaj mirnog nastavka ratnog zločinačkog plana istrebljenja muslimana i pravoslavaca sa tog područja kako bi se ratom i ili referednumom taj dio državne bosanske teritorije Bosne pripojio Hrvatskoj, ako do tada u njoj ostane i koji katolik. Muslimana haman tamo više i nema. Republika Hrvatska i svi vi koji neuvijeno ili uvijeno promičete tu politiku morate znati da Bosna nikada nije pripadala Hrvatskoj niti Srbiji, ali veliki dio Hrvatske je u srednjem vijeku bio državni teritorij bosanske države. 

Gornja krta je iz ranijeg perioda, a evo i kasnijih. Citat iz Wikipedije: Tvrtko se kruniše za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je “Novi”, što se danas zove “Herceg Novi”. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju “nagovoriti” kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt “Novi”. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.“

 https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosansko_kraljevstvo

Predsjednice Lijepe Vaše,

mi ne posežemo za tim povjesnim pravom na dalmatinsku obalu, niti taj državni terotorij bosanskog Kraljevstva tražimo natrag, niti se spremamo na džihad, ali s punim pravom uskraćujemo Vama i Vašima i pomisao na dio Bosne, ne samo što taj dio nikada nije bio u trajnijem hrvatskom posjedu, nego što je tu izvršen združeni zločinački pothvat.

Oslonimo se još malo u prošlost, tek da bolje vidimo budućnost i to bez Herceg Bosne u deceentraliziranoj građanskoj državi BiH.

“Iako je prošlost Bosne i Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske povijesti učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško značenje. Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dolazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji “Srednjovjekovna Bosna” (Zagreb 1989.). Tu analitički i argumentirano osporava mnogo toga što je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o političkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne. Kada je u pitanju proučavanje stanovništva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda… Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavenska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno, a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance – muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda, jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Prof. dr. Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Academia, str. 1 – 5.)

Polovinom devetnaestog stoljeća istaknuti Ilirac, znanstvenik,  povjesničar i književnik fra Ivan Frano Jukić ostavio je pisane tragove kako u Bosni toga doba jedno žive Bošnjaci krstjani, rišćani i muslimani. On navodi i tačne brojke. To su Bošnjaci, „po naški,“ piše. On, svećenik, franjevac, katolik, koristio je pseudonim “Slavoljub Bošnjak” potpisujući svoje naučne i književne radove, kao i u prepisci sa Ilircem, njegovim uzorom, nakladnikom i prijetljem Ljudevitom Gajem. To je jedna od potvrdi činjeničnog stanja u Bosni i bošnjačko-katoličke pripadnosti fra Jukića.

„Fratar Jukić Banjalučanin (Slavoljub Bošnjak) u svom “Kolu” veli da Bošnjaci ne znadu za ime Hrvatsko.“

Evo još jednog svećenika, franjevca, učenika Ivana Frane Jukića, inače – učitelj je imao svjetovnu školu u Varcar Vakufu, a Knežević je bio jedan od njegovih učenika. Citat iz naučnog rada prof. dr. Envera Imamovića PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE “Bosanski franjevci brane bošnjaštvo Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u VarcarVakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i
dragom domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći da je ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku”
raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: “Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na … jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu
ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle “Bosna ponosna” i
Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od
nekih zanešenjakah.”

Ali tradiciju obrane bošnjaštva – bosanstva nastavljaju i današnji franjevci, među njima fra Ivo Marković, citat: “Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici!”

U razgovoru za Radio Slobodna Europa, fra Mrković će reći da “međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini narušavaju korumpirani političari, koji umjesto da organiziraju društvo – oni ga razbijaju, kako bi mogli izvršiti pljačkaški pohod. Tvrdi da je korupcija najveći problem u BiH, te da se sije strah među narodima, kako bi se prikrio kriminal.” “…Međunacionalni odnosi u Bosni ne mogu biti lošiji, zato što je vode korumpirani političari. Političari uzimaju velike ideje religija i nacija da začepe oči ljudima, da ne vide šta oni rade dok oni pljačkaju. Većina naših političara su korumpirani. U Bosni je jedna od najkorumpiranijih politika. To je nacionalizam. Nisu to nacionalističke politike koje mogu surađivati, nego nacionalističke politike radi korupcije. Političari, umjesto da organiziraju društvo, razbijaju ga da mogu vršiti svoj pljačkaški pohod.”

…Mislim da Bosna i Hercegovina ima perspektivu, da unatoč ovakvim užasnim političarima, malo-pomalo, snagom tog bosanskog čovjeka i temeljnih vrednota koje ipak traju u našoj Bosni, izići iz ovih svih problema.

Nije mnogo prošlo poslije Kneževića, a Bosnom krstare srpsko-hrvatski nacionalistički misionari koji jedan autkotoni bosanski narod, katolike Bošnjake, proglašavaju Hrvatima, a pravoslavce Srbima i prisvajaju ih.  To je put koji ih vodi u prisvajenje Bosne. Sto puta ponovljena laž ne može ipak biti istina, makar svi bosanski katolici sebe i smatrali Hrvatima, a pravoslavci Srbima. Bosna pripada Bosancima. Svima jednako!

Od kada je autoktoni bosanski narod – Bošnjaci – katolici postao za RH “hrvatska dijaspora” o kojoj skrbi hrvatska država, od tada je počela propast toga naroda. O prijateljstvu Miloševića i Tuđmana, dva brata blizanca po politici prema Bosni („Feral Tribune“) o Dodiku i Čoviću suvišno je bilo šta reći.  Projekat Herceg Bosne je srpski projekat, reći će ovih dana fra. Marković na vijest o zaključcima skupa oba HDZ-a u Neumu kojem ste nazočili… Ta skrb i Hrvatske i Srbije je naša zajedinička nasreća.  Bosanski katolici i pravoslavci, srećom ne svi, gurnuti su krvavi rat protiv svoje države Bosne i svojih susjeda i komšija muslimana. Svi zajedno smo gurnuti u duhovnu i svaku drugu bijedu.

Katolički svećenik Matija Katančić, (Valpovo, 12. kolovoza 1750. – Budim, 24. svibnja 1825.), hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije piše:

“Uvjericeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali“.  Onda dolaze Antun i Stjepan Radić…

Ovdje je citat „Izlaganja Antuna Radića u „Domu” od 10.11.1904. „Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi još prije 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, npr. u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima: i to su bili ”Rašci„ i ”Šokci„ – a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio?
Tko je te Hrvate tako rekuč stvorio?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”

Umjesto da se odreknete te politike, otimačine naroda i teritorije milom ili silom, združenim zločinačkim pothvatom. Pri tome se obilato koristite izmišljotinama, podvalama i objedama kako su bosanski muslimani teroristi. Teroristi su oni koji su počinili združeni zločinački pothvat i genocid u Bosni. Ako i postoji koji radikalac među mirnim bosanskim muslimanima Bošnjacima, onda je on kao takav četnički i ustaški proizvod. Kako to da ih nije nikad bilo do sada, a najviše ih je u vašim glavama. Vi ih izmišljate predstavljajući Lijepu vašu prediziđem kršćanske Europe, pa evo želite nas uhvatiti za ruku u povesti u tu vašu Europu koja je iznevejrila samu sebe onog momenta kada je prigrlila tu i takvu Lijepu Vašu, a nas ostavila na čekanju i mrvcarenju sa Istoka i Zapada. Stoga, ta nakaradna politika koju su vodili (i) Tuđman, a Vi nastavljate zajedno sa Čovićem, neće proći. Nikad!

Nagrada “Isa-be Ishaković” za 2015. u rukama pogrešne i nezaslužne osobe  

Da Vas podsjetimo: Vi ste na početku svoga mandata bili lijepo dočekani i ugošćeni u Sarajevu kao drag prijatelj i susjed, predstavnik države s kojom se želi imati dobre odnose. Vama je, a da niste ni jednu slamku ugradili u dobre odnose naše dvije države, mada ste se zaklinjali u to kao da jeste i da ćete nastaviti (sic!), svečano uručena nagrada za graditeljstvo “Isa-beg Ishaković.” I tada i sada je i slijepcima bilo jasno da ste Vi posljednja osoba na svijetu kojoj je trebalo dodijeliti to visoko graditeljsko priznanje. Vi ste prilikom dodjele nagrade za graditeljstvo „Isa beg Ishaković“ svečano izjavili kako su oni koji Vam nagradu dodjeljuju u Vama prepoznali istinskog graditelja dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Bosne. To nije istina.  Kao i bojovnici HVO što su u ratu rušili mostove koji su vijekovima spajali ljude, Vi uporno rušite u miru mostove između dvije države i dva naroda istih korijena. Selametite o pomoći Bosni pri ulasku u EU, a istovremeno zabranjujete joj prodavati mlijeko u EU. Kod Vas je sve med mi mijeko kada selametitite, ali jad i čemer u praksi. Vi ne odustajete od Hrvatske Banovine preko zločinačke Herceg Bosne. Dok postoji RS i dok se Izetbegović nada muslimanskoj fildžan-državi, ima nade za Herceg Bosnu, računate. Bosnu na konjske repove!

Vama kao ni Tuđmanu ne smeta povampirenje fašizma, i u Zagrebu i u Jasenovcu, a i u Bosni. (Bio sam svjedok u Jajcu 1992. kada su po gradu lijepljenje poglavnikove fotografije i kada se pozdravljalo sa „Dom spremi.“ HVO i ARBiH se umalo ne iskrviše zbog zastava – šahovnice i legalne zastave RBiH, pa izvjesiše obje.)

Zbog povampirenja fašizma, RH je dobila vrlo negativnu ocjenu o stanju ljudskih prava i sloboda od strane USA State Departmenta u izviješću za 2016. Amerikanci su vas pročitali, ali Vi pokušavate obamuti i svoju i našu javnost, podvaliti i Amerikancima  i Europi. Nije Vas džaba jedan švedski list nedavno nazvao rigidnom desničarkom.

Samo dan-dva po primitku prestižnog, ali nezasluženog priznanja „Isa-beg Ishaković“ Vi ste se našli u Jajcu gdje ste sami sebi skočili u stomak. Našli ste se na obilježavanju dvadesete obljetnice „oslobođenja“ toga bosanskog grada u kojem su stolovali bosanski kraljevi, kojeg je 1995. zaslugom, Alije Izetbegovića  “oslobodila” HV i HVO, umjesto ARBiH koja je ostala na prilazima gradu.

Nekad Tuđmanovi, danas Vaši trabanti, proglasili su Jajce stolnim gradom „hrvatskih kraljeva“ po istoj matrici kojom su taj stolni grad bosanskih kraljeva četnici u proglasu haškog osuđenika Stanislava Galića proglasili stolnim gradom „srpskih kraljeva“ pa udarili topovima, raketama, kasetnim bombama, krmačama.  Bio sam svjedok svega toga divljanja.

(Bio sam svjedok ucjenjivačke ratne politiku HVO, ali i pokušaja Bobana da 1992. potkupi ovdašnje penzionere (i katolike i muslimane, i bivše komuniste) poklanjanjem jedne penzije u kunama…  Prijatelj iz Policije upozorio me je na mogući antentat zbog moga javnog opiranja Herceg Bosni i borbe za RBiH, prtivljenja sukobu HVO-a i Armije RBiH…. Po svaku cijenu pokušali su oteti RTV BiH – Studio Jajce. Nisam im bio dobar kao glavni urednik, koji nikad nije surađivao sa UDB-om niti se o ikoga svjesno ogriješio, a posebno o RBiH i njene branitelje, a ni o RH. Na moje mjesto su postavili Zorana Ljubičića koji je završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu na kojemu su predavali uglavnom udbaši. Uhapsili su 28 jajačkih pravoslavaca civila. Optuživali su ni krive ni dužne građane za suradnju s četnicima, dok su lokalni čelnici HDZ po nalogu Tuđmana i Bobana uveliko trgovali sa našom sudbinom i Jajcem. Po tom pitanju dolazio je i Kordić u Jajce, vidio sam ga.)

Jajce je promijenilo i hrvatske i srpske okupacione vlasti, ali nikada nije postalo ni srpsko ni hrvatsko, nego je bilo i ostaće grad bosanskih kraljeva i bosanskih građana, čak kad u njemu, ne daj Bože, i ne bude muslimana i pravoslavaca. Čak i sada, kada Općinom službeno vlada SDA kao strateški partner HDZ-a i Čovića, makar sav kapital držali Vaši i Tuđmanovi sljedbenici, Jajce opet neće biti hrvatsko. Eto, srednjoškolci u Jajcu se bune protiv Herceg Bosne, njenog grba na diplomama  i „dviju škola pod jednim krovom.“

I prije rata i za vrijeme rata, trgovala ja HB  sa Srbima oko Bosne, ispomagala su se međosobno braća po oružju i ideologiji protiv Bosne i Bošnjaka muslimana – cjenkajući se i oko Jajca. Sve se radilo uz znanje Tuđmana i Miloševića. Četnicima ste prodavali naftu kada su im tenkovi zbog sankcija stali, a četnici su vama isporučivali teško oružje da bi mlavili muslimane Bošnjake. U toj trgovini stradali su i bosanski katolici. I nad njima je izvršen genocid što srpskom, što hrvatskom rukom. Ultimativno ste tražili od Jajčana priznanje Herceg Bosne inače ni da kilogram brašna a kamo li streljivo neće stići u opkoljeni grad… Svjedok sam tome, a postoje i dokumenti, filmski zapisi. U Jajcu je HVO izvršio vojni puč i od legalno izabarnih organa pokušao preoteti vlast.

Bojovnici HVO su pola godine prija pada Jajca beježali sa crta bojišnice na Ćaninu Polju da bi grad najzad pao u četničke ruke. (Svjedok sam toga bijega još u ljeto 1992.) Ali, Bošnjaci muslimani su optuženi za izdaju grada. I, zato se i ne spominju kao branitelji, što je povjesna krivotvorina s hrvatske strane koju ste u dekoru šahovnica i svečane pjesme „Lijepa naša“ i sami potvrdili u Jajcu.

VLAŠKA POSLA Ante Tomić: Opet Tuđman? Razmisli, sjeti se…

“Pred sam Božić 1991. u operativnom središtu zazvonio je telefon”, pripovijeda u „Jutarnjem listu“ Petar Stipetić.

“Javio sam se, a na drugoj strani je bio zapovjednik Banjalučkog korpusa general Nikola Uzelac. Prepoznao me je: ‘Pero, molim te, zaustavi to. Narod je u stampedu.’ Odgovorio sam mu: ‘Nikola, ne mogu ti ništa obećati, ali za tri dana pripremi kavu. Evo nas u Banja Luci.’ Nisam blefirao.

Tada smo zaista za tri dana mogli ući u Banja Luku.” Da je Franjo Tuđman u tome fenomenalnom trenutku poslušao nekolicinu svojih razboritijih vojnih zapovjednika, Hrvatsku bi poštedio iduće tri godine rata, a na Bosni vjerojatno ne bi trulila maligna izraslina Republike Srpske. Smrvio bi neprijatelja čisto i bez mrlje i sve nas učinio ponosnima.

Narod mu vjerojatno i ne bi ozbiljnije zamjerio ni da se nakon toga okrunio i sina Miroslava proglasio princom nasljednikom.

No, Tuđman je bio što je bio, svojeglava, nedokazana, budalasta prznica, bolesno fiksirana na zamisao širenja hrvatskoga državnog teritorija.

Bacio je svoje sjajne pobjedničke karte, okružio se hercegovačkim radikalima i gurnuo nas u agoniju rata s Bošnjacima, krvavu pustolovinu u kojoj smo izgubili i zanos i čast i međunarodni ugled.

Sad je kasno

Savezništvo s muslimanima obnovio je tek tri godine kasnije, kada su oni, da se ne lažemo, vojno potukli snage HVO-a i kada je uništen život desecima tisuća srednjobosanskih Hrvata, a oni u Hercegovini zaustavljeni u trajnoj frustraciji, u raskoraku između ambicija i mogućnosti.

Umjesto da Stipetić pije kavu u Banjoj Luci, tamo su otišli Bobetko i Boban da s Ratkom Mladićem dogovaraju prodaju nafte.

Kako je to izgledalo, prilično nam zorno ilustrira dnevnički zapis Ratka Mladića o jednom razgovoru s Momčilom Perišićem:

“Pozdravio te Slobo. U ponedjeljak 10. januara 1994. treba da prihvatiš nekoga iz Hrvatske koji će doći u Sanski Most radi potpisa o isporuci nafte.” Nešto kasnije Mladić će se i sam susresti sa Slobodanom Miloševićem i zabilježiti njegova opažanja: “Ja sam s Tuđmanom dugo razgovarao, on je politički glupak, ali je u teškoj situaciji…”

Nisam mogao suspregnuti gađenje čitajući ove strašne rečenice. I bilo me je iskreno sram, premda u životu nisam glasao ni za Franju Tuđmana ni za HDZ. Slobodan Milošević nije bio čovjek velike pameti, ali njegova opaska da je Tuđman “politički glupak” perfektno je točna.

Trebaš zaista biti glupan da bi vjerovao da se sa Slobodanom Miloševićem išta ljudski možeš dogovoriti. Trebaš biti vrhunski kreten da bi odbacio političke i vojne adute kakve je Franjo Tuđman 1992. odbacio. „

Omah po “oslobođenju” Jajca, fašisti su u tom gradu uveli apartehid. Na starom gradu je izvješena velika šahovnica. Grad je oslobođen od prisustva Bošnjaka muslimana koji se po „oslobođenju“ nisu mogli vratiti ni kućama, niti o Sv. Svetim (sic!) nakratko obići mezare. (Svjedok sam takvog jednog pokušaja obilaska mezara u kasnu jesen 1995.) Istinski katolici su se stidjeli i danas se stide tih mračnih fašističkih vremena.)

Nekoliko riječi i o mome Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu koji su oslobodili hrvatski bojovnici. U mome stanu su kao taoci bili 1992. Zatočni sa mojom obitelji i roditelji i sestra lokalnog predsjednika HDZ-a Jurića.

Kasnije su svi razmijenjeni za četnike koji su uhvaćeni u zločinačkoj oružanoj akciji iznad Bareva kod Jajca.

Kada su hrvatski bojovnici granatirali moj rodni grad krajem ljeta 1995. , granatom su pogodili i taj naš stan. Amidžinu kuću su zapalili. Kuću lokalnog gospodara života i smrti dr. Luke Čulića, predsjednika SDS.-a nisu ni taknuli. Preostali Bošnjaci su preživjeli strašan teror dok ih A. Izetbegović nije raselio po Sanskom Mostu i Bugojnu, a katolike „humano“ prebacio u Glamoč i na Baniju, nakon što su Silajdžić i on vratili grad u četničke ruke u Daytonu. Usprkos svemu, ni u Jajcu, ni u Mrkonjiću Tuđman nije uspio zavaditi istinske muslimane i katolike, a ni pravoslavce koji se vratili tamo, ili su rasuti diljem svijeta.

I, evo Vas da nam, malo, malo, pa selemetite o hrvatskim europskim vrijednostima, uljudbi, viteštvu!

Mnogi Hrvati su zaista krasni Europejci, Jajčani i Varcarani posebno, ali tuđmanovci to nisu i nikad neće biti, kao ni njegovi sljedbenici. Njihove ustaške vrijednosti nećemo nikad prihvatiti kao svoje, makar Bosna nikan postala članicom EU! Molim Vas, nemojte nam pomagati na europskom putu jer ćemo završiti u hendeku.

***

Gospođo, prelistajte malo historijsku čitanku koje su o Bosni kao državi ispisali stranci, kad već nećete “Zemljopis i povjestnicu Bosne” koju je napisao fra Ivan Frano Jukić Banjalučanin, alias Slavoljub Bošnjak. Tada nećete pričati bedastoće. Bosanski kraljevi koji su stolovali u Jajcu i Bobovcu nisu bili ni hrvatski, ni srpski, nego bosanski kraljevi. Bili su Bošnjaci, isprva bogumili, patereni – vjerni sljedbenici apostolskog kršćanstva (i zato papina heres, sic!) pa pod prijetnjom ognja i mača papinih krstaša i najgoreg ološa – primorani postati prijetvorni katolici…, a kasnije i Hrvati. To je bio početak kraja bosanskog Kraljevstva…

Nekadašnji katolici kojima je prvo otet materinski ikavski jezik, sada u Jajcu moraju govoriti hrvatskim jezikom, a na ulici se čak čuje i pozdrav „Bok!“ Djecu dijelite u dvije škole pod jednim krovom, ali se srednjoškolci bune.

U Jajcu se vihori šahovnica, kao i u Glamoču, Kupresu, krstine nadvisuju Mostar, Hlivno… Sve je to nasilje, predsjednice, pokušaj ostvarenja ratnih ciljeva u miru, u ma kakve oblande umotane i pod ma kavim izgovorom.

Na Bobovcu, gdje je vijekovima bila stolica bosanskih kraljeva, održavaju se godišnje mise za domovinu (ne zna se baš za koju, ali sudeći po šahovnicama, za hrvatsku) u potpunom dekoru hrvatskih državnih simbola, prisutva vojnih postrojbi HVO i HV, “hrvatske komponente OS BiH,” da se Vlasi ne dosjete…

Ni Bobovac ni Jajce, kao ni Trvanik, Žepče, Busovača, Mostar, Stolac…, nikada nisu, niti će ikad biti hrvatski gradovi. To su bosanski gradovi, bili, pa će bosanski i ostati. To gradovi svih nas državljana Bosne!

Pošto se volite petljati i gdje treba i gdje ne treba, pa i u povijest koju ste vrlo slabo naučili, predlažem Vam da makar letimice pogledate koji su gradovi u Primorju bili pod upravom bosanskih kraljeva za vrijeme snažnog srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Kartu prilažem. Mi, Bosanci, država Bosna, svakako imamo većih prava na Split, nego što Hrvatska nakaradna i opasna politika ima pravo i na ijedan grad na teritoriji današnje države BiH. Trebamo li početi polagati povijesno utemeljeno pravo na veći dio Primorja kao državni bosanski teritorij? Ne! Nama ne treba to, ali ni pedalj današnje države Bosne nećete dobiti, ni milom ni silom, ni lažima o našem terorizmu, niti federalizacijom, izbornim zakonom, prevarom ili bilo kakvim latinskim izgovorom i pritužbom EU.

U prilog nam ide i prepruka Bedinterove komsije. Citat:

“Ne zanemarujući i ne negirajući realne probleme koje narodi BiH imaju, među njima i bosanski Hrvati, vrlo je važno istaći objektivno stanje. Pozicija i bošnjačkog i hrvatskog naroda u manjem BH entitetu je izuzetno teška i u tome se svi možemo složiti. Što se Federacije BiH tiče, kako navodi g. Sead Turulja, profesor povijesti iz Sarajeva, brojke jasno pokazuju pravo stanje stvari.

1. U vojsci BiH BH Hrvati imaju cca. 19 % zastupljenosti što za četvrtinu nadilazi broj popisanih Hrvata u državi (po novom popisu bi ih trebalo biti 15 %);
2. U Vladi Federacije BiH BH Hrvati imaju 43 % zastupljenosti, što je više od duplo više nego popisani broj Hrvata;
3. Na nivou Države BiH BH Hrvati su zastupljeni sa 33 % tj. dvostruko više nego što ih ima na popisu na terenu BiH;
4. BH Hrvati su potpuni gospodari svoje sudbine u 26 općina Federacije BiH na lokalnom nivou, a vode glavnu riječ u 3 kantona FBiH, dok su u 2 kantona ravnopravni politički subjekt Bošnjacima. Dakle, u 3 kantona uživaju potpunu policijsku, sudsku i svaku drugu autonomiju;
5. Bošnjaci ne kontroliraju privatni kapital hrvatskih poduzetnika, niti način na koji lokalna i kantonalna administracija investira novac poreskih obveznika;
6. U fiskalnom vijeću BiH su BH Hrvati zastupljeni s 3 predstavnika ili 50 % članova, gotovo pet puta više nego su zastupljeni u stanovništvu BiH. BH Hrvati se najviše od svih pitaju za financije u BiH;
7. BH Hrvati imaju 5 lokalnih i regionalnih TV stanica, 25 radio stanica, 15 lokalnih i 2 dnevne novine;
8. U BiH djeluju 94 hrvatske osnovne škole, 47 hrvatskih srednjih škola, jedan privatni i jedan državni hrvatski univerzitet.

Iz navedenih činjenica se jasno vidi da, zapravo, bosanski Hrvati nisu zakinuti ni na koji način u skladu s brojčanom zastupljenosti tog naroda u BiH. Dapače o poziciji u društvu koju uživaju BH Hrvati, Bošnjaci iz Hrvatske, Bošnjaci iz Sandžaka, ali i Hrvati iz Vojvodine ili čak Austrije mogu samo sanjati.” Citat iz pisma koje Vam je uputio Nacionalni bošnjaki savez Hrvatske povodom Vaših nedopustivih izjava o urgoženosti “bosanskih Hrvata.“

Stoga, ova koruka fra Ive Markovića je najbiji odgovor sijačima straha, razijačima Bosne, korumpiranim političarima, ali i narodu koji zapristaje za njima.

Fra Marković: “Onaj tko govori o ugroženosti, tko sije strah u ovoj Bosni i Hercegovini, to je zločinac.”

brahim HALILOVIĆ, potpisnik pisma –

dugogodišnji profesionalni reporter TV Sarajevo, samostalni urednik, Dopisništvo Jajce; višedecenijski honorarni dopisnik „Večernjeg lista“ prije rata iz Mrkonjić-Grada iz opsjednutog Jajca 1992. uz pomoć radio amatera, urednika “Večernjeg lista” Nenada Unukića u Zagrebu. U vrijeme početka agresije na RH, svojim javnim djelovanjem, ne samo da je upozoravao na četničku opsanost u Bosni koja prijeti i Hrvatskoj, ne samo što je sa još jednim kolegom dopisnikom “Večenjaka” odvraćao od odzivanja na mobilizaciju rezervista JNA muslimana Bošnjaka i katolika, nego ih je javno sokolio da odbiju ići na ratišta u Hrvatskoj i da se sa zbornoga mjesta na Manjači vrate kućama kako ne bi krvarili ruke nad nedužnim. I zbog toga mz je mogla glava odoljeti od četnika. Gdje ste Vi tada bili Predsjednice?  Nije isto biti Hrvat u Zagrebu i  novinar musliman Bošnjak koji se bori za pravdu svih, pa i za Hrvatsku i Hrvate u Mrkonjić-Gradu. Nije isto biti Hrvat u Zagrebu i Varcar Vakufu.  Oni koji su odbili otići ratovati u Hrvatskoj zaglavili su kasnije na logoru na Manjači… Bio sam hapšen zbog teksta objavljenoga u „Hercegovačkom tjedniku“ o apartheidu u Mrkonjiću. HVO me namjerio ubiti u Jajcu zbog zalaganja za RBiH, protivljenja Herceg Bosni i RS. Svjedočim; Bio sam u sredinom ljeta 1992. u Splitu na poziv Redakcije „Večernjeg lista“ na dogovor o daljem izvještavanju iz opsjednutog Jajca. Vraćao sam se svojim autom preko punktova HVO-a u Jajce. Postoje stotine svjedoka da je HVO na tim punktovima pljačkao Bošnjake muslimane koji su se vraćali iz Splita. Ja sam im podijelio cigarete i nekako se spasio da mi ne otmu pakete koje su supruge branitelja, izbjeglice iz Jajca u Baškoj Vodi, slale u Jajce; još je moje novinarsko ime tada nešto značilo i na tim punktovima. Kordić mi je nudio stalnu propusnicu za Herceg Bosnu, ali sam odbio i radije otišao u izbjeglištvo, gdje sam i danas, ali Bosnu mi niko ne može iščupati iz srca…

Moja “Večenjakova” iskaznica

Iskaznica za suradju u listu “Republika BiH” koji je izlazio u Splitu 1992.

Moja novinska iskaznica kao suradnika “Večernjeg lista” i Akreditacija za suradnju u listu “Republika BiH” koji je izlazio u Splitu 1992. Više o autoru pisma na: https://ihalilovic.wordpress.com/about/

P.S. Da ne bude zabune ili sumnje – svako, pa i bosanski katolici imaju neotuđivo pravo da se izjašnjavaju kako god hoće. Niko im nema pravo osporavati izbor. Naziv hrvatskog naroda u Bosni (Hrvati) upisan je u Ustav RBiH. Međutim, ne znači da Republika Hrvatska svojatanjem bosanskih Hrvata ima ikakvo pravo na svojatenje bosanske teritorije. Isto važi i za Srbe. Istinski Bošnjaci – Bosanci ne posežu za tuđim, ali brane svoje i zajedničko.

Činjenica je da su s bosanski muslimani, izjasnili kao Bošnjaci, na što imaju svako moguće pravo, pa ni drugima to pravo ne smiju uskraćivati. Nažalost, Bošnjacima (muslimanima, ateistima)  to im se pravo i danas ponegdje verbalno osporava nakon osporavanja genocidom i združenim zločinački, pothvatom.  Ako se ih deklarativno i prihvata pod tim imenom, u stvarnosti se vode krvavi pohodi da bi se iskorijenililo ne samo ime, nego i čitav taj narod, a Bosna prisvojila. U tom smislu počinjen je genocid sa srpske – srbijanske strane – i združeni zločinački pothvat s hrvatske strane.

Nemoguće je ostvariti srpsko-hrvatske veliko-državne projekte u Bosni dok god postoje svjesni Bosanci – Bošnjaci – ma ko bili. Da bi velidržavne politike uspjele, treba uništiti Bošnjake – Bosance; razbaštiniti ih sa RBiH, pa stjerati u fildžan na 12,5% teritorije, sve i uz njhovu saglasnost, preko izabranih veleizdajnika…

Više o porijeklu bosanskog stanovništva može se pročitati kopiranjem ovog linka:

https://www.academia.edu/9032498/Dr_Enver_Imamovi%C4%87_PORIJEKLO_I_PRIPADNOST_STANOVNI%C5%A0TVA_BOSNE_I_HERCEGOVINE