April 2015. – Ibrahim Halilović

27/04/201520/04/2016

PREMLAĆIVANJA I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Sjećanje logoraša (3)

PREMLAĆIVANJE I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Ispisujem ove redove da bi se vidjelo kroz kakve smo strahote prošli.

Kada je kiša prestala, naši čuvari su izišli ispod nadstraŠnica.

Naredili su nam da pođemo za njima.

Povedoše nas u jedan oveći magacin. Mislim da se tu nekada skladištio građevinski materijal.

Umjesto drvenog poda, tu je bila betonska ploča, puno prašine od cimenta koJi je nekada bio tu uskladišten.

Na sredini prostorije bio je jedan omanji drveni sto. Na njega su se naslonili Ivica Vrbanac, Braco i Boris Duvnjak kojima je prišlo nas nekoliko. Svi smo zbunjeni i vrlo uplašeni. Strijepili smo jer nismo više bili sigurni da ćemo iz ovog pakla izaći živi.

Poslije otprilike dvadeset minuta, malo smo se pribrali, pa smo polako počeli tražiti komade kartona na kojima ćemo spavati.

Vidio sam Islamića kako nosi oveći komad kartona, pa svog komšu upitah gdje je našao taj karton. On ništa ne odgovori, samo me pogleda – pogledom punim bola i straha, pa mi rukom pokaza gdje je našao taj komad kartona.

„Dobro, komšo,“ rekoh mu, pa se zaputih tražiti karton. Našao sam jedan komad.

Na ulazu magacina postavili su jednoga policajca, ekstrema. Prijetio je i psovao.

Neke sam milicionere viđao prije rata, neke sam prepoznao u Podbrdu – kao Milenka Milekića zvanog Burduš. Poznao sam i Ćoćkala – on je iz Šibova, ime mu ne znam.

Nakon izvjesnog vremena postrojili su nas i naredili da idemo za njima.

Ni u najružnijem snu ne bi mogao usniti ono šta su nam naumili prirediti.

Išli smo šutke.

Stali smo pred klaonicom.

Otvorili su jedna metalna vrata i naredili da ulazimo unutra. Polako smo ulazili. Ulazeći, vidio sam da je prostorija bila obložena bijelim keramičkim pločicama.

Potom sam vidio oveći ventilator u zidu, u ćošku, par paleta složenih na drugoj strani prostorije. Tu su i druga metalna vrata.

Kada su svi unišli, zatvorili su metalna vrata koja su se zatvarala hermetički. Vrata nisu imala brave s unutrašnje strane pa ih uznutra niko nije mogao otvoriti niti izaći vani.

Sjećam se da je Benko tada reko da su nas zatvorili u hladnjaču. Ovdije se držalo meso poklane stoke.

Ne znam šta su naumili!

Pomislim da će nas žive zamrznuti, ili će nas pogušiti.

Ne znam!

Gledali smo se njemi zbog neizvjesnosti, muke, jada i bola u duši, užasnoga straha. Pitamo se ponovo: zašto, zašto, zašto?! Šta smo skrivili, Bože moj pa da budemo likvidirani nevini?! Nikome ništa nismo nažao uradili.

Odjednom su se otvorila metalna vrata.

Pojavila su se dvojica milicajca i prozvali Ivicu Vrbanca koji je bio rodom iz Slavonije.

Povikaše milicioneri:

„Orginalni ustaša!!!“

Odveli su ga u klaonicu iz koje se čula muzika. Zatvoriše vrata za sobom.

Nakon nekoliko sekundi, muzika je pojačana „do daske.“ Ipak, svi smo čuli zapomaganje Ivice Vrbanca koje je preraslo u strašne vriske, jauke i krikove.

Batinanje je trajalo, mislim, oko 15 minuta.

Otvorila su se vrata i u hladnjaču su ubacili Vrbanca. Taj prizor nikada neću zaboraviti. Košulja mu je bila napola poderana i sva krvava. Nije mogao da stoji – odmah se stropoštao u ćošak.

Zatim su odveli Baju.

1176256_10203109461530793_2037375885019872408_n — Josip Svetinović Baja

Malo zatim, čula se Bajina vriska i jauci od kojih ti se ledi krv.

Premlaćivanje Baje trajalo je isto tako dugo trjalo kao i kada su tukli Ivicu Vrbanca.

Otvorila su se vrata hladnjače; Baju su njih dvojica vukli za ruke. Ostavili su ga na sred prostorije. Prozvali su slijedećega kojeg će tući.

Prvi koji su prišli Baji bili su Josip i Vinko.

Benko je donio jednu paletu i polozili su Baju na nju.

Prišao sam. Kada sam vidio šta su mu uradili, krv mi se sledila u žilama.

Nad Bajom su bili Vinko, Josip, Braco, Benko i ja.

Josip je molio za Baju. I mi sa njim molili Dragoga Boga da se smiluje Baji.

Baja je teško disao.

Svaki put kada bi izdahnuo zrak, na usta mu je navirala krv. Bio je u krvavom hropcu.

Tada je Josip tiho rekao da Baja neće dugo.

I, zaista, poslije samo još nekoliko uzdisaja, Baja se smirio.

Prestao je disati; u teškim mukama i bolu, ispustio je svoju nevinu dušu.

U međuvremenu su ubacili u hladnjaču čovjeka kojega su pretukli i koji je jedva bio pri svijesti.

Zatim su prozvali mene.

To nikada neću zaboraviti. Nikada!

Na ulazu u klaonicu vidio sam ovo: unutra su gorila ultra-plava svijetla. Ta se svijetla koriste u vojsci prilikom uzbune. Naši ih mučitelji koriste da ne možes nikoga od njih poznati.

I, stvarno nikoga ne možeš poznati, nikoga!

Vidiš samo siluete.

Možeš samo prepoznati nekoga ako ti priđe na jedan metar.

Sa desne strane stajao je metalni sto. Na njemu su poredani – nekoliko sjekira i noževa, a sa strane su velike čengele za vješanje i deranje krupne stoke.

Odjednom, iz grupe mučitelja se izdvojio jedan i prišao mi.

Poznao sam ga.

Nekada smo radili skupa u Tvornici. Znao sam ga po nadimku „Pjevac“. Bio je, mislim, iz Medne. Pitao me je da li znam ko je parao neke slike od nekih političara, na što sam mu rekao da za to nikada nisam čuo. Rekoh mu da nemam pojma o tome.

Dok sam govorio, krajičkom oka sam primjetio da ih unutra ima preko davedest. Neki su provirivali iza stubova kojih u klaonici ima nekoliko.

Tada mi je prišao drugi visok čovjek.

Imao je na sebi „esenbe“ uniformu, na glavi beretku. Pogledao me, gledao me par sekundi, pa reče:

“Ne znaš ko je to parao!”

“Ne,” rekoh.

Znao sam, ali nisam htio odati ime jer znam da bi taj bio ubijen.

“Dobro,” rekao je.

Onda su me dvojica zgrabila i bacili uza stub.

Jedan me držao za lijevu ruku, drugi za desnu. Raširili su mi noge da me pretresu. Kada su me pretresli, odjednom se sručila kiša udaraca po meni. Tukli su me palicama, nogama, šakama. Gdje god su stigli. Bez milosti.

Jedan povika:

“Jebem mu ustašku majku! Vidi što je tvrd! Udrimo jače!”

I, odmah, počeše me udarati što su mogli snažnije i bjesomučnije.

Počeo sam posrtati od udaraca.

Pokleknuo sam na desnu nogu.

Povika jedan:

„Evo ga, gotov je!“

Njegov povik mi dade snagu. Ustadoh pod kišom udaraca.

Opet – glas:

„Tvrd je! Udrimo jače, pa da vidimo hoće li izdržati!“

Udaraju me, udara i on. Opet sam posrnuo.

Nešto mi puče u glavi i pomislih u sekundi; ako padnem na pod, ubiće me ko Baju. To mi dade snagu i ponovo se pridigoh uz nesnosni bol u leđima.

Odijednom, prestadoše me udarati.

Zgrabiše me dvojica i vrlo grubo baciše opet uz stub. Jedan me drži za jednu, drugi za drugu ruku u razapetome stanju, raširenih ruku.

Tada priđe jedan.

Iza pasa izvadi poveći nož bodež sa dvije oštrice. Prinese vrh noža pod moje lijevo oko i reče:

“Ako ne kažeš ko je parao slike, vadiću ti oči!”

Ponovo rekoh:

“Ne znam! Možeš me ubiti ako hoćeš, ali ne mogu ti reći ime kada ga ne znam.”

Neko povika:

“Ma ne pogani nož sa ustaškom krvlju! Udri ga!“

I, nastaviše me udarati i gurati prema izlaznim vratima. Kada su me sabili uz metalna vrata, prestadoše me tući.

Bio sam na izmaku snage ali na nogama.

Otvoriše vrata i gurnuše me u hladnjaču. Stajao sam nekoliko sekundi.

Moji supatnici u hladnjači su me gledali sa strahom.

Sjećam se riječi koj sam tada izgovorio kao molitvu:

„Majko moja i majko Božija, pomozi nam!“

Stropošto sam se na pločice.

Ne znam koliko sam dugo ležao jer sam izgubio svijest.

Odjednom sam osjetio da me neko podiže, ali od bolova nisam mogao otvoriti oči, niti sam znao ko mi pomaže da se pridignem.

Kasnije , kada sam došao punoj svijesti, video sam da smo u magacinu iz kojega su nas odveli u hladnjaču.

Tu noć nisam mogao spavati od bolova.

U magacinu je bilo svijetlo, pa sam mogao vidjeti ljude oko sebe.

Gledao sam oko sebe, gledao moje prijatelje. Niko nije spavao. Bio je muk.

Duga noć. Nikada duža u mome životu.

Napokon sviće.

Nakon nekoliko sati. izvode nas napolje i – koga vidim – vidim – Đuru MARKOVICA.

Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdije?“

Marković mu uz osmjeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.

Opet su nas vratili u magacin.

U neko doba smo po malo počeli razgovarati među sobom.

Na ulaz su doveli drugoga policajca.

Njega znam.

On je od Kule – Luka ĐURANOVIĆ.

Poznao je i on mnoge od nas.

Bio je jako ozbiljan. Prišao je Braci i nekima od naših i pricao je sa ljudima normalno bez vrijeđanja . Neki su mu rekli za predhodnoga policajca da je bio jako ekstreman. On je samo gledao i šutio, nije znao šta bi rekao.

Najzad reče:

„Ovako! Dok vas ja čuvam, niko vas neće dirati.

I – istina!

Znali su dolaziti Podbrđani – seljaci s ciljem da nas maltretiraju i napadaju, ali Luka Đuranović ih nije puštao unutra.

Znao je govoriti:

„Ostavite ove ljude sa njihovom mukom!”

Dani su prolazili.

Često smo se okupljali oko stola na sredini magacina, pričali i pitali šta je sa Bajom.

Ali, niko nije nista znao. Njegovo mrtvo tijelo je negdje odneseno.

Peti dan nije dosao Đuranovic da nas čuva. Došao je neki drugi.

Svaku noć su nam donosili kuhanje – večeru, ali malo ko je mogao jesti. Strah za goli život bio je jači od gladi.

Na kraju i pored svih briga morao si jesti makar i nazor.

Čovjeka koji je donosio hranu – viđao sam prije rata, mislim da je iz Podrašnice. U vrijeme mira često je dolazio kod Brace. Nije nas vrijeđao, ponašao se normalno.

Peti dan je došao neki milicioner rezervnog sastava da nas čuva. Sve je bilo dobro.

Oko jedan sat poslije podne došao je jedan idiot; bio je vani ispred magacina i molio milicionera da ga upusti u magacin di smo mi bili. Taj budalaš ga je upustio. Kada je unišao, kada je vidio Bracu, napao ga je:

„Ti, Duvnjak! I ćaća ti je bio ustaša.”

“Ne! Nije bio,” odgovori Braco.

Na to će ovaj:

“Našli smo u Vincu sataru i znas šta piše na njoj: ‘Za osjecanje srpski glava.’ Tvoje ime i Brankovo ime na njoj!”

Braco odgovori:

“Ja i Branko nismo kovali satare ni noževe!“

„Pa ko je onda kovao, koji kovači!“ – nastavi se derati ovaj pomahnitali idiot i lažov.

Vidijevši da će doći do krvi, stražar milicioner reče ovome što je došao i napao Bracu da izađe. I, otišao je.

Uveče su nam donijeli hranu.

Niko nije mogao jesti jer vidilo se da nam se loše piše.

Čovjek koji je donio hranu rekao je da ćemo biti prebačeni na drugo mjesto – radi naše sigurnosti. Po njegovom – mještani Podbrda hoće da nas poubijaju.

I – tačno!

Nakon, mislim, jednog sata došla su dva kamiona po nas. Bili su vlasiništvo „Konfekcije MLADOST“.

Izveli su nas pod oružanom pratnjom iz magacina. Rekli su nam da jedna grupa uniđe u jedan kamion-furgon, druga u drugi. Tako je i bilo.

Krenuli su kamioni.

Kuda?

Niko nezna.

Tjeskoba u duši i pitanje šta će biti s nama.

22/04/201522/04/2015

PUT U SREDIŠTE PAKLA: U PODBRDU – REZREVISTA UDARCEM KUNDAKOM OBARA ŠPANCA

Ispovijest logoraša (2)

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom, prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao. Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama. Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena! Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji. To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli – zna se – pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali, smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…, nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade, – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi. Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao. Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića. On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude! Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.

20/04/201520/04/2015

LOGORAŠ KIJAD GAZIĆ ĆE U RIČKOM MEZARU PROUČITI EL FATIHU RODITELJIMA UZ PRATNJU POLICIJE?

Tragom jedne prijetnje smrću

LOGORAŠ KIJAD GAZIĆ ĆE U RIČKOM MEZARU PROUČITI EL FATIHU RODITELJIMA UZ PRATNJU POLICIJE?

Kada ovog ljeta bude išao na mezar u Rici da bi proučio El Fatihu sojim roditeljima, Kijad Gazić očekuje da ga štiti policija.

„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”

Ovako je prije dva mjeseca porukom na mobilnom telefonu Nebojša KOZIĆ – Škorin prijetio logorašu Kijadu GAZIĆU, rodom iz Rike u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu, prognaniku u Danskoj.

Logoraš Kijad Gazić, koji je preživio batinanja u mrkonjićkom SUP-u, užas u Podbrdu, te neopisive patnje u logoru na Manjači, nije miran ni nakon više od dvije decenije, čak ni hiljadu i po kilometara daleko od svog rodnog mjesta iz kojeg je protjeran; ne samo što mu slike mučenja i goropadnih nekažnjenih svirepih katila često dolaze na san, nego i kada je budan, ne osjeća se sigurnim, jer mu nekažnjeno prijeti notorni lokalni kabadahija Nebojša Kozić Škorin.

Čak i kada je prijetnja na daljnski – a tako prijete kukavice – ipak ju je logoraš Kijad Gazić uzeo za ozbiljno. On je svoj rahatluk davno izgubio, a samo Bog Dragi zna kada će ponovno biti spokojan.

Logoraš Kijad Gazić ne želi na ulici ili kafani u svom rodnom, ali otetom gradu, raspravljati ili eventualno se šaketati sa Škorinim, mada se Škorinog ne boji. On ne želi braniti svoju čast i život uzimanjem pravde u svoje ruke – pa je prijetnju prijavio SIPI u Banjoj Luci.

Prijetnja je objelodanjena i na ovim strancima, a autor tekstova je pisao otvoreno pismo šefu tzv. MUP-a tzv. RS Draganu Lukaču. Lukač nije bio ni mukajet, a seljačka nekultura mu nije dozvolila da makar sa jednom riječju uzvrati na uljudno pismo koje mu je upućeno na službenu adresu.

Igorancija prostačkog gesta šefa MUP-a je dokaz kako organi gonjenja, tužilaštva i suda zatvaraju oči ne samo pred prijetnjama, nego, što je gore – pred teškim ratnim zločinima kakav je onaj u Oborcima kada su četnici, prije bježanije, strijeljali tridesetak naših sugrađana, za što ni do danas niko nije odgovarao.

Po Bosni se danas slobodno viju četničke horde, prijete novim Srebrenicama i genocidom, dižu spomenike četničkom ratnom zločincu Draži Mihajloviću, postrojavaju se u Bileći i Višegradu, roljaju na Manjači veličajući četničkog vojvodu Uroša Drenovića… Na mjestu strašnih zločina koje su počinili u II svjetskom ratu i tokom agresije i genocoida od 1992. – 1995, oni danas utjeruju strah preživjelim žrtvama.

Stoga je naivno očekivati da SIPA, Tužilaštvo BiH, sudovi – uzmu u razmatranje prijetnju smrću koju je Nebojša Kozć Škorin uputio logorašu Kijadu Gaziću, te da ga makar opomenu.

kijad 1 — **Kijad Gazić – Neka Škorin vidi da ovo ipak nije devedeset i druga…**

Ni krv ni dužan, građanin Kijad Gazić je preživio strašne muke kao logoraš. Tada su i tužitelji i suci, i porota i izvršioci bile mrcine kakav je taj Škorin. Kijadu nisu cvale ruže ni u u progonstvu. I sada, 23 godine nakon torture u Mrkonjiću, Podrbdu i na Manjači, logoraš Kijad Gazić, iako nikom kriv i dužan, mora strijepiti od razjularenih kabadahija, naslinika koji su po volji vlastima. Da nisu, ona bi ih sudila i kažnjavala.

Ovog ću ljeta u Bosnu. Obići ću mezar u Rici gdje su ukopani moji roditelji. Proučit ću El Fatihu za duše mojih najdražih – piše mi Kijad u poruci.

Ali, to neće biti uobičajena posjeta mezaru.

Zatražio sam od SIPE da mi osigura policijsku zaštitu kako bih na miru proučio „Elham“ za duše mojih roditelja – piše Kijad.

Ne, ne boji se Kijad Gazić Škorinog i njegovih daljinskih prijetnji i mogućih bliskuh susreta u Kijadovom rodnom gradu u kojem se i došljak, seljačina po odgoju i naravi, Nebojša Kozić Škorin šepuri kako velikosrbin i četnik, kao u svom na svom, kao lažni srpski Kralj oslobodilac.

Zahtjev za policijskom zaštitom prilikom prilikom odlaska na mezar može se smatrati kukavićlukom – napominjem Kijadu.-Ne i ne! – kategoričan je logoraš Kijad Gazić.

Ti me Ibro dobro znaš! Nikada nisam bio kukavica. Ali, hoću da pokažem četnicima da ovo nije devedeset i druga kada su nadamnom i mojim sugrađanima mogli činiti najgora zlodjela pa i ubojstva.

Teško je ne složiti se sa Kijadovim objašnjenjem.

Ali, moje je uvjerenje da će se nekažnjeni zločin, pa i pritenja kakvu je Škorin uputio Kijadu, ponoviti a možda i ne završiti samo na prijetnji – ako i zločin i prijetnja ostanu nekažnjeni.

Uostalom, nismo li i devedeset i druge očekivali od vojske i milicije da nas zaštite.

Danas mnogo toga podsjeća na te dane; četničke horde se slobodno viju Bosnom, prijeteći novim pokoljima i genocodom na mjestima gdje smo devedest i druge naivno očekivali da budemo zaštićeni, a mi mislimo kako će nas ova i ovakva, u ovom slučaju genocidna vlast RS – zaštiti.

19/04/201519/04/2015

NAKON PRIJETNJI I PREMLAĆIVANJA, PLJAČKE, NEIZVJESNE NOĆI U “ČETVORCI” – ODVOZE NAS AUTOBUSIMA U NEPOZNATO

Svjedočenje logoraša sa Manjače:

Hapšenje i odvođenje u SUP (1)

NAKON PRIJETNJI I PREMLAĆIVANJA, PLJAČKE,

NEIZVJESNE NOĆI U “ČETVORCI” – ODVOZE NAS AUTOBUSIMA U NEPOZNATO

Opisom nemilih događaja – otvaram rane i bol u mojim mislima i mome srcu sjećanjem na stradanje i patnje mojih dragih poznanika Ivice, Baje Hare, Vinka, Vinka Vulića, Nine, Željka, Fahrije, Sulejmana, Zdravka, Bakira, Seje, Kijada, Dudina, Benke, Islama, Španca Josipa, Brace, Borisa i jos nekoliko njih koi su bili iz obližnjih sela Bjelajca, Liskovice i Vlasinja.

Ti ljudi su prošli pakao. To je strava, to je ušas.

Premlaćivanja, ponižavanja, prijetnje i da ne nabrajam dalje – ovo pišem u sjećanje na patnje i stradanja tih nevinih ljudi.

Počinje moj iskaz:

Noć, 10 sati, ponedeljak; racije po gradu.

Netko je pokucao na vrata.

Ustao sam da vidim tko kuca, sišao niz stepenice, otvorio vrata. U taj momenat nisam nikoga vidio, ali poslije par trenutaka spazio sam da se neko miče iza ugla moje kuće. Ubrzo su izašla dva vojnika. Jednoga sam pozno. To je „Tančilov.“

Drugi mi je rekao: „Ideš sa nama na informativni razgovor!“

Htio sam da se vratim nazad.

On mi je rekao da se ne mičem.

Upro je pušku u me.

Vidio sam da je vrag odnio šalu. Stao sam. Pitao sam ga mogu li zvati ženu da mi baci vindjaku i patike. Dozvolio je. Kada je moja supruga vidjela da će me ta dvojica odvesti sa sobom, počela je plakati.

Odatale su me deportovali u SUP.

Po dolasku pred SUP čuo sam povike: “Ustaša!”

Nisam se puno osvrtao na to lajanje.

Ušao sam unutra.

Sa kraja hodnika je potrčao vojnik prema meni. Shvatio sam njegovu namjeru. Kada je stigao do mene, zamahnuo je nogom da me udari u stomak. U isti momenat sam se povio naprijed i ublažio udarac.

Tada mi je prisao drugi; bio je u uniformi rezervne milicije. Bio je grub.

Rekao je: „Idi naprijed i penji se uz stepenice!“

Krenuo sam. On je išao za mnom. Stalno me ja podbadao puščanom cijevi, psovao i prijetio:

“Jebem ti familiju! Sve ćemo vas pobiti ustašo!”

Popeli smo se gore u salu. On se tu odmakao od mene. Tu sam vidio ljude koje sam spomenuo na početku..

Prizor nikada neću zaboraviti.

Tiđa – ona je stanovala na Rudinama; posjeli su je na stolicu koja je bila na sredini sale Tada je prišao onaj što je mene udario u stomak. Mislim da je taj iz Bjelajca. Pitao je Tiđu za koga su prikupili toliko hrane, mora da je ta hrana za Zelene beretke.

Tiđa mu je rekla: „Ne, mi sa njma nemamo nista!“

Tada ju je taj zlotvor tako krvnički udario šamar. Vidio sam svojim očima kako joj obraz otiče od udarca.

Bilo je strašno gledati kako je ispituju i šamaraju.

Malo kasnije, naredili su nam da stanemo uza zid, licem okrenutim prema zidu, sa dignutim rukama.

Tada je počela pljačka.

Vidio sam kako ljudima skidaju prstenove i satove sa ruku i trpaju u džepove. Jedan od pljačkaša je Mladen Ljuboja.

Poslije toga naredili su da idemo za njima. Poveli su nas u podrum u SUP-u.

Zatvorili su nas u prostoriju zvanu „četvorka.“

Tu su nekada dovodili i batinali one koji su pravili probleme u bivšem sistemu. Mislim kako nas je tu bilo više od dvanaestorice: Nuni, Braco, Pero, Karlo zvani Grujo, Ivo, ja i još neki.

U toku noći dovodili su još ljudi.

Čulo se kako privedene tuku u hodniku.

Često sam pogledao napolje kada će svanuti.

Niko ništa nije govorio.

Bio je tajac.

Šta nam spremaju?!

Niko nije znao odgovor, osim crnih slutnji.

Poslije duge i neizvjesne noći, napokon sviće.

Nakon dugoga čekanja, otvaraju se vrata.

Mislim da je tada došao komandir Stanice milicije Markovic i rekao da su neki iz moje grupe pušteni i da mogu ići kuci. Prozvao je Gruju i Ivu i rekao im je da idu kuci.

„Ostali za mnom!“ naredio je Marković.

Kada sam izlazio iz podruma i penjao se stepenicama, u hodniku SUP-a vidio sam Brkića. Nije ništa govorio. Bio je zbunjen. Prošli smo pored njega.

Napolju sam vidio autobuse.

Rekli su nam da ulazimo u njih.

Kada sam ulazio, vidio sam nešto što nikada neću zaboraviti; vidio sam Baju! Imao je oteklo lice sa velikim krvavim podljevom ispod desnoga oka. Vinko Kotromanovic – isto – oteklo lice od udaraca. Hare Halilovic, isto – oteklo lice! Benko – isto! Boris, također.

Sjeli smo u autobuse Gledao sam kroz prozor i vidio poprilično svijeta koji je došao da nas vidi.

Počela je rominjati sitna kiša.

Autobusi su krenuli.

Kuda nas vode?

Da li ću ikada vise vidijeti moju obitelj, moje prijatelje, mislim se dok autobusi nekud voze ove nevine i ništa krive ljude.

Pitam se šta smo to skrivili.

Pokušavam naći, ali ne nalazim odgovor.

* * *

(Zaštićen identitet autora sjećanja)

Pokušavam naći, ali ne nalazim odgovor.

(Zaštićen identitet autora sjećanja)

05/04/201507/05/2015

In memoriam: HUSO ĆEVABDŽIJA

In memoriam

HUSO ĆEVABDŽIJA – 1943. – 2015.

U nedjelju 5. aprila 2015. Bila je džennaza Huseinu Husi Kahareviću. Rođen je u Rici, davno je otišao iz Rike na drugi kraj grada, ali – u Riku se zauvijek vratio.

Zaredale džennaze ko nikad.

Grad nije gradom, Rika nije Rikom.

I staro i mlado u našem gradu znalo je za Husu ćevapdžiju.

Ovo „ćevapdžija“ mu je bilo kao prezime, Huso ćevabdžija. To je svima bilo odovljno.

Bio je dobar ćevabdžija, majstor svoga posla.

Radnju je držao na ćošku Kujundžnice i gradske ulice što sa vrh Čaršije vodi na Rudine.

Tu je nakada bila Najkina pekara. Najko pekao, Zuhra kroz prozorčić prodavala:

„Vruć, vruć!“ povikivao bi Najko! Vruć somun u svako doba. Lepine.

Dugo godina je Huso tu držao svoju ćevabdžnicu.

„Hajmo kod Huse na ćevape,“ znali smo reći.

„Bio kod Huse ne ćevapima.“

Baš su mu dobri.

Huso bi slegnuo ramenima, zažmirio na oba oka i rekao.

„Jes Boga mi! Eto ti“

U priči je često ponavljao to svoje „Jes Boga mi,“ slegnuvši ramenima i zažmirivši na oba oka.

Bio je krupan, srednjeg rasta, stasom odgovarao poslu po kome je bio na glasu.

„Jednu u sahan!“

„Veliku!!

„Zamotaj tri velike i jednu malu. Moreš i jednu srednju. Dosta luka. Ne biberi male! “ naručivali bi ćevape i odnosili ih kući.

„Samo natopi lepinu. I zapeci je, neka porumeni!“ znali smo naručiti.

Moglo bi biti da mu je jedan vakat lepine pekao i Šaćir, a možda se i varam.

„Hoš li engiš, ili reš,“ pitao bi Huso samo one mušterije koji nisu baš često zavraćale u njegovu ćvapčinicu.

„Nako!“

„Nemoj da su prisni, a ni da su reš. Nek su sočni!“

I Huso se hvatao posla.

Redao bi ćevape po po ploči ispod koje je užaren drveni ćumur. Kadio se na dimu. Miris ćevapa širio se Čaršijom.

„A hoš li da lepinu dobro natopljenu, il nako?“

„Natopi i zapeci!“

Ugađao bi svakom mušteriji, mada to nije bilo lahko. Bilo zanovetdžija, al iz Husine ćevapčinice svako je izlazio sit i zadovoljan. Stare mušterije nije puno priuputivao. Čim na vrata, Huso u kuhinju, zna šta treba.

„Imam fine mlade džigerice, bi li, ha?“ Nudio je i prezle.

Sve taze.

„Jes Boga mi!“

Pazarnim danom, puna ćevapdžinica „kod Use“.

Svoj ćevapdžjski zanat Huso je učio je od Brace Demirovića, Ričanina, koji se kleo „Kurana mi!“ Demirovići živjeli kod Ričkog mezara.

Braco je nekad držao pekaru u donjem boju stare gradske kuće koja je stajala uz još jednu strau gradsku kuću, gdje je Mujicina prodavaonica, kao i nekadašnja Pošta, danas Penzionerski dom. Čini mi se da je to bila Kostića kuća.

bracina pekara — Kostića kuća, druga u redu idući uz Čaršiju; u prizmelju je Braco Demirović držao pekaru /Photo – iz zbirke Edine Maksimović – Šahović/

Tu je Braco mijesio i kruh i to kvasom, pekao lepine, janjad u tevsiji.

„Jes Boga mi!“

Nije bilo majstora kakav je bio Braco.

Slobodno se može Braci predati rahmet, jer bio je isti kao i mi Ričani, samo nije išao u džamiju, uostalom kao ni mnogi od nas.

Pravi majstor, kao i svaki Ričanin.

Jedno vrijeme Bracin je pekarski pomoćnik bio i moj prijatelj rahmetli Muradif Hažbić Hadžal. Često su akšamlučili zajedno.

Huso Kaharević potječe iz ričke sirotinje, kao i mi, njegove komšije.

Njegov otac r. Zulfo i r. majka Zejna, Zulfinica, te stariji brat Ismet rahmetli, stanovali su na vrh onog puteljka koji danas i ne postoji, a nalazio se između Hodžine bašče i Sade Darkulića avlije, dvadeset-trijest metara od puta Uzriku. Ako me sjećenje dobro služi, Zulfo je imao magare na kojem je dogonio drva iz Lisine i Grabeža, te gonio žito u mlin, ponekad ga i jahao… Kao kroz maglu gledam te slike, ili ih maštam.

Ne pamtim da sam Zulfinicu ikad vidio bez cigare na kraju usana, žestoke sirotinjske „Drave“. Dim bi joj se uvlačio u nos, otpuhivala, kašljaljucala, otpuhivala pepeo; nije pušila samo kad je spavala.

Iz te male drvenjare (u prizemlju je bio podrum, gdje su držali i kozu!) Zulfinica je sa svojima preselila u kuću odmah pokraj mezara uz Ričku džamiju, u naš komšiluk, u pola stare bosanske kuće u kojoj je nekada stanovala Aiša Dedić.. Poslije su odselili među Kahareviće, uz Talića put.

Husein brat Ismet izučio je limarski zanat kod Ismeta i Omera Zonića.

Kada je Ismet doveo Tiđu iz Jezera, sjećam se ko danas – imala je dugu gustu kosu, poput moje rahmetli majke; bila je prava nagorska vila. Prvo što je uradila kada je dovedena, a bio je ponedjeljak – razvila je pitu za sofrom i tako „položila“ za nevistu – ne samo kod Zulfinice, nego i kod žena u komšiluku. I danas kao da je gledam kroz poluotvorena vrata u sobici odmah do ulaznih drvenih basamaka. „Zna svašta u rukama! Valjanica!“ Hvalili su je.

Sa Husom smo išli u drva u Grabež i Lisinu. Nikad naniti drva. Samo što doneseš brime, dok dlan o dlan – izgori u šporetu fijakeru; dobru kuruzu si jedva mogao ispeći. Priuzu u šake, sikricu preko ruke, pa opleti ponovo u drva.

Kupili smo suharke, slagali i vezivali u brime, probadali ga na gornjem kraju kocem sa rahljom koju smo uglavljivali u priuzu kojom bi veziali drva. Brime na rame, konjic na prsa, i nosi; konjic nam je često zguljivao ramena.

Onda smo se dosjetili – prtili sepete na leđa, uzimali u šake sikirice sa dugim držalicom, pa išli „u panjeve“ u Grabež. Gore je bilo dosta suhih panjeva, samo ga ošineš sikircom, on se prevrne iz zemlje, i ti ga ubaciš u spet na leđima. Mirisla kuća od onih smrikovih, mirislsala koruza. Na panjevima grabića, koje smo marali sjeći pri zemlji, tvrde kao željezo, istupi sikiru, mogao si ispeći i dobru koruzu i ogrijati se… Šumari nas nisu ni progonili ni globili.

Išli smo u svitsko voće, ponakad i u bašte krasti karstavice – mi rička djeca. Huso isto. Skijali bi se zimi niz Šerifićevo, Halidino, u Halugama. Ljeti zagrađivali ispod Esad-begovog mlina, a ono kamenja što skupi da bi zagradili riku, ne osvani – potrpa ga u konjska kola Šaban, pa proda. Tako haman svakog ljeta, više puta. Kad nam dodije, odlazili smo u Zelenac. Gore je Huso nekada imao njivu. Kupali se i na Talićki, sunčali na kamenim plohama.

ispod Grajića kuće bila je nekada kuglana, ispred nje ploča gdje se plesalo na igrankama subotom.

U toj kuglani, djećak Huso je jedno vrijeme postavljao oborene činjeve. Kugle, koje su završavale na kraju kuglane nakon što bi pobaraj “kegliće,” Huso bi stavljao u nagnuti žljeb kojim su se kugle kotrljale do kuglača na drugom kraju kuglane. Možda je za taj posao u kuglani Huso zarađivao koji dinar, od melehna ga je potriba tjerala raditi, svaki dan – teško i naporno.

Onda se u Rici pročulo kako Huso uči za ćevabdžiju, i to zapalo ga kod Brace. Privilegija je biti šegert kod tako dobrog majstora pekara i mesara, nadaleko čuvenog ćevabdžije.

I, Huso je izučio zanat.

Brat Ismet umro mlad, Zulfinica.

Huso doveo Stanu, kuharicu, živjeli skladno zajedno, izrodili lijepu djecu, Samira i Jasnu, izveli ih na selamet, stekli unuke, nikad se sporječkali.

Rjeđe se zavraćao u Riku, ali je ostao Ričanin.

Jest Boga mi.

Rahmet duši mome komšiji Husi Kahareviću.

El Fatiha!

P.S.

(Pri izgovoru riječi „ćevapdžija“ ili „ćevabdžija“ – mi smo to „p“ i „b“ stapali u jedan glas, pa niti je ćevapdžija, niti ćevabdžija – nego onako, i jedno i drugo pomalo.

„Dž“ bi izgovarali kao „đ“.

I ćevapdžija i ćevabdžija je ispravno, a ono sa stopljenim „b“ i „p“ u jedan glas – a „đ“ umjesto „dž“ – našem ričkom jeziku i uhu – bilo je najmilije. U ustima i danas osječam jedinstveni ukus Husinih ćevapa.)