Četničko pjevanje negatora genocida Bazdulja, Kusturice i Handkea u Višegradu na mjestu spaljivanja živih ljudi KO PJEVA, ZLO MISLI

• Osvrt povodom najnovijeg srbovanja književnika, novinara, prevoditelja, beogradskog kolumnista sarajevskog „Oslobođenja“ Muharema Bazdulja sa Nemanjom Kusturicom i Petrom Handkeom u Višegradu

• Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu, mjestu strašnog genocidnog zločina gdje su za vrijeme okupacije 14. juna 1992. četnici spalili 70 živih ljudi, žena i djece

• Umjesto da filmadžiji Nemanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja živih civila u njihovim kućama bude motiv za umjetnička djela, osudu tog zločina, oni pjevaju i rugaju se žrtvama genocida kojeg inače negiraju i to u samo predvečerje svjetskog Dana pobjede nad fašizmom

Nije vijest dana da je Muharem Bazdulj, pisac, prevodilac, beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ pjevao i igrao sa negatorima genocida nobelovcem i četnicima po vokaciji Handkeom i Kusturicom. Jer, Bazdulj odavno pripada društvu negatora genocida i to javno to ponavlja i dokazuje, bilo kao pomoćnik urednika nekad ili kao beogradski kolumnista sarajevskog dnevnika „Oslobođenja“ zadnjih godina.

Nije vijest da se „Oslobođenje“ izjavom glavne urednice Vildane Selimbegović javno odreklo svoga beogradskog kolumniste Bazdulja. Vijest bi bila da ga se odrekla davno, umjesto što je pristala da joj četnik Bazdulj bude desna ruka dobro plaćen da bi srbovao u tom biltenu SDA. Bazdulj je do 2012. Kada je preselio u Beograd do 2012. drugo po rangu uredničko mjesto u „Oslobođenju.“ Taj i takav četnik nije smetao ni SDA ni Selimbegvićki, a ni onima koji ga tek danas, poput Komšića, Tulića…, nazivaju četnikom.

Na četništvo obloporna Vildana Selimbegović, urednica “Oslobođenja”

Selibegovićki nije smetalo Bazduljevo srbovanje ni nakon njegova preseljenja u Beograd; da pače, iz četničke prijestonice nastavio je pisati komentare koji nisu tuknuli niti bazdili Selimbegovićki četništvom, a ni mnogima koji danas negoduju zbog Baduljevog pjevanja sa Nemanjom i Handkaom, negatorima genocida sve trojicu nazivajući četnicima.

Kusturica, Bazdulj i Handke su svoje četništvo, negaciju genocida samo još jednom potvrdili u Višegradu gdje su vrijeme okupacije u prošlom ratu četnici spaljivali žive nedužne ljude, muslimane Bošnjake. Umjesto da filmadžiji Namanji, književniku Bazdulju i nobelovcu Handkeu taj strašni zločin spaljivanja nedužnih ljudi u njihovim kućama bude motiv za stvaranje umjetničkih djela u kojem bi osudili genocid, oni su na mjestu strašnog zločina ismijavali žrtve i rugali im se.

Bazdulj je 2016. napustio beogradsko „Vreme“ koje je bilo demokratsko glasilo. Da li je svojom vojom, ili je morao otići jer je urednicima zasmetalo njegovo srbovanje, otvoreno je pitanje.

Ali, sve do pjesme sa Namanjom i Handkeom u Višegradu prije par dana, taj i takav Bazdulj nije smetao i Vildani ni Komšiću, ni Tuliću, a još gore – ni SDA-vlasnicima i čitateljima koji se sada javno protive četniku Bazdulju. Ali jeste nekolicini sarajevskih intelektualaca i novinara, poput Senada Avdića i damaturga Almira Imširevića, što je jako važno. I potpisnik ovih redova se, međutim, davno usprotivio ne samo srbovanju Muharema Bazdulja, nego i uredničkoj politici “Oslobođenja“ koja dopušta i negiranje genocida i države RBiH, po mjeri i kalufu SDA koja preko svojih tajkuna financira „Oslobođenje.“

Opsjednutost Bazduljevih četništvom

Muharem Bazdulj je rodom iz Travnika, kao i nobelovac Ivo Andrić kojem je Nemanja posvetio Andrićgrad u Višegradu potrošivši miljune maraka koje mu je nezakonito namaknuo Dodik.

Bazdulji su porijeklom iz Istočne Bosne. Muharemov djed je bio hodža. Bazdulji su utekli od četničkog noža u toku II svjetskog rata. Muharem je preživio četničku opsadu Sarajeva, ali opčinjenost katilom njegove obitelji, Sarajeva i Bosne – nije popustila. Stoga, za malo upućenije i nije vijest da je sa Nemanjom Kusturicom, Handkeom i Bazdulj srbovao u Višegradu.   (Kada je ono zaganjalo Vučića u Srebrenici, na mjestu genocida kojeg četnički vojvoda ne prizna, mama Muharema Bazdulja Nura se lično izvinjavala Vučiću, tvrde upućeni.)

Dnevni list „Oslobođenje“ je u vlasništvu SDA tajkuna na istoj srbofilskoj bogazi kao i SDA. Priznanjem RS nakon genocida, čuvanjem genocidne RS od ukidanja u ime svih Bošnjaka, skidanjem s kuke Srbije od odgovornosti za genocid ukidanjem Revizije tužbe za genocid, SDA se dokazala kao negator genocida i rušilac države RBiH.

Kola se sada lome (opravdano) na srbofilu i negatoru genocida Muharemu  Bazdulju, a trebala su se davno slomiti i na SDA i na Islamskoj zajednici, pa tako i na „Oslobođenju“ koje, ma šta pisalo i slikalo, ipak negira genocid dok god dobija pare iz hazne SDA-tajkuna i poziva se na daytonski ilegani genocidni sustav,  pravo na RBiH i ne spominje.

Bazdulj u žiriju koji četniku Bori Đorđeviću dodjeljuje nagradu “Ivo Andrić”

O Bazduljevoj naklonjnošću četništvu, pisala je ne jednom “Slobodna Bosna.” Citat:

“Inače, dok ovih dana Muharem Bazdulj promovira svoju novu knjigu i na glas razmišlja o referenduma za Kosovo, njegov instimus, Bora Đorđević, još jedan srbijanski kulturno-obavještajni “Škorpion” (uz Kusturicu, Bazdulja, Kecmanovića, Bećkovića) i laureat Andrićeve nagrade, čijim žirijem kormilari srpski književnik iz Travnika, u isto vrijeme ispisuje raisističke, ljudožderske pjesmice na ruskom portalu “Sputnjik” protiv Albanaca, Hrvata, Španjolaca i svih drugih neprijatelja srpstva i pravoslavlja.

Tako Đorđević, za kojeg je Matija Bećković rekao, a Bazdulj se složio, da je “srpski Bob Dylan”, nakon prve utakmice koju je Srbija pobijedila na SP u Rusiji piše za jednog nogometaša: “Moj je junak dribler Tadić/ skoro kao Ratko Mladić”.

E tom “srpskom Dylanu” je “pristojni i odmereni” Muharem Bazdulj dodijelio “Andrićevu nagradu” i, bez trunke stida i obraza, nastavio svojim savjetima, analizama i preporukama soliti pamet čitateljima “Oslobođenja”. Bazdulj, po kriterijima uredništva tog lista, za razliku od “islamofoba” Bore Dežulovića, ne vrijeđa “vjerske osjećaje” čitatelja “Oslobođenja”. Doduše, nakon protjerivanja Dežulovića, i masovnog odustajanja od kupovine “najstarijeg lista”, nemaju se više bogzna kome ni povrijediti preostala vjerska osjećanja...” (S. Avdić, Slobodna Bosna 9. juli 2018.)

Velikosrbin Bazdulj je čak nagrađen sa 3.000 KM iz Fonda izdavaštvo FBiH u 2020. O tome je 29. septembra 2020. pisala “Slobodna Bosna,” citat. “

“Tako je Muharem B. (ime je u ovom kontekstu najvažnije) beogradskoj školi velikosrpstva savršen sagovornik, svejedno da li na javnom emiteru (RTS) ili na zloćudnom medijskom tumoru zvanom Happy TV, kada je potrebno da se iskustvo genocida u BiH do te mjere relativizira i obezvrijedi da floskula “veliki zločin”, kojom se ponekada služe u Beogradu i Banjoj Luci, izgubi svako značenje. Muharem B. je istoj toj školi savršen i za obračun sa svim onim “otpadnicima” od te svete ideje, poput pisca Saše Ilića. Podsjetit ćemo zaboravnu sarajevsku javnost, pa i one koji su M. Bazdulja nagradili sa 3 hiljade KM (prezime u Sarajevu ipak nešto znači), da je ovaj pisac bio potpisnik peticije za bojkot romana “Pas i kontrabas” koji govori o zločinu na Korićanskim stijenama.

To su samo dva, primjereno za ovaj osvrt izdvojena, javna incidenta pisca Muharema Bazdulja, bolje reći fragmenta koji čine njegov ukupni javni angažman prikladnim upravo onom djelovanju i mišljenju kojem su Sarajevo i Bosna i Hercegovina već dugo na meti, prvo artiljerijskoj, a sada medijskoj.

Ipak, nije krivica u Bazdulju, već u, blago rečeno, površnosti koja za posljedicu ima niz skandaloznih i promašenih odluka Vlade Federacije BiH u oblasti kulture i kulturne politike. Finansiranje državnim novcem jednog člana udruženog medijsko-kulturnog poduhvata usmjerenog protiv ove države.” Kraj citata iz “Slobodne Bosne.”

Sve ta sramota sa i oko Bazdulja, notornog četnika i negatora genocida nij, eto, smetala Vildani Selimbegović kojoj je on bio i desna ruka i u vrijeme tih svinjarija kolumnista u SDA listu “Oslobođenje” kojeg ona uređuje. Umjesto svoje ostvake, urednica Selimbegović pušta niz vodu svog beogradskog kolumnistu, četnika – Bazdulja.

Na svojim sam leđima osjetio nakaradnu uređivačku politiku „Oslobođenja“ čiji sam honorarni dopisnik bio dugo godina. Pred sami zadnji rat sam imao vrlo loše iskustvo sa tim listom koji je svoje temelje nakad imao u antifašističkom pokretu.

Pred rat, na nekoj od novinskih koneferencija, jedna sarajevska novinarka pitala je Karadžića šta misli učiniti sa dopisnikom TV Sarajevo iz Mrkonjić-Grada spomenuvši moje ime. Karadžić je obećao kako će se pobrinuti da dobijem otkaz, na što sam mu uspio javno odgovoriti – kako me on nije ni zaposlio, pa mi neće ni otkaz dati.

Već sam bio proglašen srbomrscem od strane loklanih četnika u Mrkonjiću. Oni su me osudili na smrt. Rezervisti JNA zaustvaljali su me na ulici i pokazivali metak koji čuvaju za me. Jer, prvi u Bosni sam javno prikazao riječju i slikom četničko povampirenje i fašistički izlazak na javnu scenu 1989. za pravoslavni Božić kada su pijani javno pokazali svoja fašistička znamenja i urlikali četničke pjesme na ulicama u Mrkonjiću, Šipovu; tada je u Bočcu pucano iz topa, ali ni top nije čula ni tadašnja SDB, a gluhi su bili i svi sarajevski novinari iako se šenlučilo i po Sarajevu. (Žestku pucnjavu u vis pred Božić 1991. u Sarajevu osvjedočio sam se i sam, ali ona je prošla gluho u tamošnjim medijima, iako je najavljivala pucnjavu na grad i građane, genocid.)   

Zbog mojih svjedočenja na TV Sarajevo o srpskom aparheidu u Mrkonjiću, Šipovu…, SDS se je zabranio lojalnim Srbima plaćanje RTV pretplate. Po oglasnim mjestima polijepili su naredbe da se ne plaća RTV-pretplata zbog mene „srbomrsca.“ Lažima su me panjkali TV Sarajevu, prijetili mi telefonom, bihuzurili ukućane. Najviši dužnosnici mrkonjićkog SDS-a nosili su svoje ogavne tekstove protiv mene na noge urednicima u Sarajevu. Umjesto na činjenice, udarali su na me! U tome im je pomoglo i „Oslobođenje“ koje je objavilo opsežni tekst prepun laži i izmišljotina na moju adresu. Vukli su za rukav urednika „Oslobođenja“ Kemala Kurspahića, pa je „Oslobođenje“ bez provjere objavilo tekst – sepet četničkih neutemeljenih optužbi i laži sručenih na moje ime. Teškom mukom sam se uspio izboriti za demantij.

Kada je Petar Stanojević, načelnik Regionalnog štaba TO Banja Luka zaprijetio da će Jajce biti poravnato sa zamljom ne raspusti li i nerazoruža li terotorijalnu obranu, imao sam na uvidu i kamerom snimio dokaz – orginalni telegram prijetnje – i objavio tekst o tome na TV Sarajevo. Dopisnik „Oslobođenja“ iz Jajca, kojeg sam nekad učio kako se pišu novinske vijesti, Zijad Žuna, poslao je iz Jajca tekst pokušajući demantirati da je Stanojević prijetio Jajcu i Jajčanima.  „Oslobođenje“ je taj Žunin tekst objavilo. Žuna je pisao i o tome kako se Jajčani naoružavaju, što je izazivalo nove četničke prijetnje koje su se malo kasnije i obistinile. Prokazao je u to opasno vrijeme vladavine JNA ne samo jajačke branitelje generalno, nego i svoju braću među njima.

“Oslobođenju”ne smeta ni četništvo ni ustašstvo – ni bivšoj urednica Senki Kurtović ni sadašnjoj Vildani Selimbegović koja ne daje ostvaku zbog četnika-kolumniste i negatora genocida Bazdulja

Kada je Jadranko Prlić morao u Haag da bi odgovarao zbog ratnih zločina počinjenih kao predsjednik vlade Herceg Bosne, glavna urednica Senka Kurtović objavila je sramotni interview s  njim. „Oslobođenje“ je tada pokazalo novinarsku mizeriju u podilaženju fašizmu. Glavna urednica „Oslobođenja“ Senka Kurtović je izvijestila čitatelje preko stranica nekada antifašističkog lista o tome kakvo će odijelo Prlić obući na putu u Haag, koju kravatu vezati, iskazivala simpatije i razumijevanje za tog zločinca, mada su i ptice na grani znale da je ratni zločinac. Izvijestila je Senka kako je Prlić kupio i laptop, pa će pisati knjigu o svojoj nevinosti. Bio sam jedini od bh-novinara koji je reagirao na taj ogavni napis urednice „Oslobođenja,“ inače Prlićeve obožavateljke.

Reagirao sam i na tekst sada bivše dopisnice „Olobođenja“ iz Banje Luke Gordane Katane u kojem je pisala Markove konake o ovom ili onom pred otvaranje obnovljene džamije Ferhadije, ali se nije usudila napisati ko je srušio tu i ostale banjalučke džamije.  Došlo je do polemike u kojoj je urednica „Oslobođenja“ Vildana Selimbegović dala prostora i notornom četniku da me kao i ona vrijeđa. Meni je uskratila prostor.

Mnogo puta sam komentirao napise „Oslobođenja“ pod punim imenom i prezimenom na portalu tog lista. Moji komentari su cenzurirani i brsani, zamjereno mi je što spominjem Republiku BiH i objavljujem linkove na grupe koje se bore za nje Ustav. Ali, četnik koji je bljuvao uvrede na račun bošnjačkih žrtava, Srebrenice i genocida u Bosni imao je neograničen pristup „Oslobođenju.“  Žalio sam se webmastaru više puta Mirzi Islamoviću i Selimbegovićki, protestirao, ali moje primjedbe nisu uvažene.

Danas saznajem da je Bazdulj bio beogradski (sic!) kolumnista „Oslobođenja“ sve dok nije zaigrao i zapjevao u Višegradu, zakovrnuvši očima u transu srbovanja, uz četničku subrću Nemanju i Handkea. Ispostavilo se; ko pjeva zlo misli!

Urednici “Oslobođenja” Vildani Selimbegović ne pada na um vlastita odgovornost niti ostavka njegovanje i suradnju ne samo sa četnikom Bazduljem, pa u tom biltenu SDA nekad antifašističkom listu u nekad antifašističkoj Bosni, ima ko nastaviti politiku negiranja genocida i nakon otkazivanja suradnje kolumnisti iz Beograda.

Stoga, iz higijenskih razloga ne čitam „Oslobođenje.“

Vijest o veselom pjevačkom četničkom društvu u Višegradu, otkazu koji je Bazdzlju javno uručila urednica Selimbegović, saznao sam iz drugih medija.

Vijest o Bazdujevu otkazu za me ne bi bila vijest da je objavljena prije desetak i više godina. 

Vijest bi bila kada bi Vildana Selimbegović dala ostvaku na svoje uredničko mjesto u “Oslobođenju.”