Slučajan susret u Ključu
Hadždži Fuad ef. KARAGA – nekadašnji imam Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu, imam, pa penzioner u Sisku
NIKO NEMA PRAVO ČINITI ZLO U IME BOGA
* Hadždži efendija Karaga proveo je kao imam u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) dvanest i po godina * Za grad i građane vežu ga mnoga lijepa sjećanja * Nikako ne može rezumjeti da je u gradu koji je živio jednom dušom bilo i onih koji su činili zlo za vrijeme srpske vladavine * Stekavši veliki ugled kao vjerski službenik, imam i građanin Siska, ef. Karagu su i grad Sisak i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj zakitili mnogim nagradama i priznanjima * Dobio je Nagradu grada Siska kao prvi Bošnjak u povijesti toga grada, bio je predsjednik Sabora IZ Hrvatske… * Ponosan je na svoj džemat, kao i na činjenicu da je sam odabrao svoga mektebskog učenika za svoga nasljednika na imamskom mjestu * Ponosan je i radostan što se počela u život pretakati njegova ideja o izgradnji Islamskog centra u Sisku * Obojica smo podijelii radost zajedničkog susreta nakon toliko godina *
Na prolazu kroz Ključ, hadždži Fuad ef. Karaga i ja sa svojom obitelji, sreli smo se – a tako je dragi Bog htio, nakon četrdesetatak godina.
U bašti restorana „Kula“ bijaše 24. jula ove godine iza podne tek nekoliko gostiju, među njima na onoj strani do džamije, sjedjeo je sam jedan gospodin sijede kose i bijele brade, za hastalom sa sokom ispred sebe. Kada sam sa svojima sjeo za hastal na drugom kraju male terase, taj gospodin je pogledao prema meni, a i ja prema njemu. Očito, obojica smo se pokušali prisjetiti da li se poznajemo i odakle. Meni to nije polazilo za rukom… Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, taj je gospodin ustao iza svoga stola i prišao nama za hastal obraćajući se meni:
– Ako neće jasle kravi, hoće krava jaslama – rekao je srdačno dok sam ustajao i prihvatao njegovu pruženu ruku. Pitao me da li ga se sjećam, ali nažalost nisam ga prepoznao.
– Fuad Karaga – rekao je.
Zagrlili smo se ko dava stara iskrena prijatelja koje je sudbina sastavila nakon toliko dugo vremena. Nakon što se raspitasmo za zdravlje, ponudih mu mjesto za našim hastalom. Reče da ne želi smetati mojoj obitelji, pa sjedosmo za njegov hastal. (Ako neće jasle kravi, hoće krava jaslama.)
Nakon davanest i po godišnjeg službovanja kao imam u Kizlar-aginoj džamiji, Fuad ef. Karaga je premješten prvo u Veliku Kladušu, a onda u Sisak gdje je kao imam dočekao penziju kao ugledan vjerski službenik u uzoritom džematu kojeg je podigao, cijenjen i poštovan građanin grada Siska. Zakaitio se brojnim nagradama i Mešihata islamske zajednice Hrvatske, a primio je prestižnu nagradu grada Siska.
Pitam ga kako je postigao takav uspjeh, kako je uspio spojiti u odličan spoj i duhovno i građansko.
– Ništa posebeno! Samo sam radio svoj posao onako kako bi po mom mišljenju ga i trebalo raditi. Ništa posebno! Jesam, doduše, za vrijeme rata često i pisao i govorio da se u ime Boga zlo ne smije činiti, i valjda je to dalo rezultate. Imali smo dosta izbjeglica, vodili smo računa o njima. Osnovali smo smo Merhamet. Zbrinuli smo mnoge obitelji i – valjda to je to, – kaže skromno.
Takav rad vjerskog službenika Fuada ef. Karage nije ostao nezapažen ni kod Mešihata, ni kod gradskih vlasti.
– Koliko znam, prvi sam Bošnjak koji je dobio Nagradu Grada Siska. Naravno, dobio sam silne nagrade od Mešihata kao nagradni odlazak na Hadždž, pa nagradni odlazak u Iran dva puta, Libiju… Obnašao sam dužnost predsjednika Sabora Islamske zajednice Hrvatske u razdoblju od 2008. do 2012. – kaže ponosno.
Nagrada grada Siska koju je primio Fuad ef. Karaga imala je odjeka i u Bosni. Na zvaničnom portalu Islamske zajednice BiH može se pročitati ovaj tekst od 6. juna 2011.:
„Fuad ef. Karaga odlikovan nagradom grada Siska
Povodom proslave dana grada Siska, u subotu 4. lipnja 2011. u Domu kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku održana je svečana sjednica Gradskog Vijeća na kojoj su dodjeljene nagrade grada Siska zaslužnim pojedincima koji su kroz svoj naučni opus, misiju ili humanizam obilježili i obogatili svoje vrijeme i prostor u kojem žive.
Nagrade grada Siska se dodjeljuju svake godine pomenutom prigodom i predstavljaju časno odavanje priznanja za trud, zasluge i rezultate pojedincima u gradu Sisku.
Po prvi put otkad se dodjeljuju ova priznanja, ove godine gradski vijećnici su odlučili da se takvo prestižno priznanje dodjeli jednom Bošnjaku, muslimanu, i uz to još imamu. Riječ je o dugogodišnjem sisačkom imamu Fuadu ef. Karagi za kojeg je u obrazloženju prilikom dodjele godišnje nagrade grada Siska kazano da je zaslužan za afirmaciju vjerskog i nacionalnog identiteta, te usmjeravanje svijesti svog naroda za pravilnu integraciju u društvu, ponosno ističući obilježja svoje vjere, kulture i tradicije. Imam Karaga nagradu je primio pred najvišim uglednicima iz javnog, kulturnog, društvenog i političkog života grada Siska od strane sisačkog gradonačelnika Dinka Pintarića i predsjednika Gradskog vijeća Veljka Novaka uz srdačan aplauz prisutnih. Pored njega, godišnju nagradu grada Siska primio je i sisački paroh Petar Olujić s kojim je Fuad ef.imao kvalitetnu suradnju.
Fuad ef. Karaga je trenutno imam u mirovini ali vrlo rado pomaže svom nasljedniku i učeniku glavnom imamu Alemu ef. Crnkiću u imamskim poslovima. Nakon službovanja u Šipovu (Mrkonjić Grad), jedno vrijeme bio je vjersko-prosvjetni referent u Velikoj Kladuši da bi 1982. godine bio postavljen za imama u džematu Sisak gdje je zaokružio svoju imamsku misiju 2003. godine kada je službeno umirovljen po dolasku iz Sarajeva mladog imama.
Tijekom službovanja u Sisku odlikovale su ga preciznost i točnost u radu, ekonomičnost kada je u pitanju raspolaganje imovinom i dobrima, principijelnost, prepoznavanje znakova vremena i mjesta. Mudrost, skromnost, blagost i komunikativnost su samo neke od karakteristika koje ga krase.“
Zahvaljujući tim rezultatima, stručnim i ljudskim osobinama imenovan je predsjednikom Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj u mandatu 1998.-2002. godine.
Zaista, predivno kada Grad Sisak prepoznaje i nagrađuje pojedince iz drugačijeg kulturnog i vjerskog miljea koji afirmiraju svoja vjerska i kulturna obilježja.”
Tokom našeg razgovora, ef. Karaga je rekao da je ponosan na još nekoliko činjenica, među njima je ta što je džemat u Sisku predao svome nekadašnjem učeniku iz mekteba koji je po nagovoru ef. Karage, i uz suglasnost roditelja, završio potrebne vjerske škole i postao sisački Imam. To je Alem ef. Crnić. Druga velika stvar koju je – kako kaže sam zakuhao, je projekat na izgradnji Islamskog centra u Sisku. Vrijednost radova je oko šest milijuna eura. Upravo je pozvan na svečanost na gradilište Centra u narednu subotu.
– Kamen temeljac smo položili krajem prošle godine, gradnja Centra je počela. Pozvan sam na jednu feštu na kojoj će biti počašćeni radnici na izgradnji Centra. Uglavnom radi se na gradnji i to je najvažnije.
Umrla mu je supruga.
Od kako je postao penzioner, putuje više nego prije, ali je uvijek i pri ruci novom imamu, svome učeniku Alemu ef. Crniću. Najčešće je na relaciji Sisak – Jajce – Vinac i obrnuto. Kaže da kroz Varcar prolazi, ali ne svraća u grad.
– Puno putujem, puno hodam. Upravo sam se vratio iz Maroka. Uglavom prođem kroz Varcar.
– Siguran sam da su Ti u sjećanju mnoge uspomene na dane koje smo proveli u druženju i prijateljovanju i nas dvojica zajedno, a pogotovo sa drugim prijateljima, – kažem.
– Činjenica da sam ja u Varcaru proveo dvananest i po godina najbolje govori da mi je zaista bilo lijepo. Prijatelja sam imao među svim ljudima. Moram priznati da je mene doista do kraja iznenadilo ponašanje nekih ljudi u Mrkonjić-Gradu jer sam ja grad smatrao cjelinom koja je svakome pružala srdačno gostoprimstvo i živjela kao jedna duša. Sjećaš li se one Sušićeve drame „Bujrum“ – ma sigurno sjećaš, i ti si igrao u njoj, pa sam mislio da će i tada za vrijema rata biti bujruma, da ćemo čuvati jedni druge. Nažalost, to se nije dogodilo. –
Nismo spominjali imena, ali sam siguran kako smo mislili u prvom redu na drage prijatelje Ninu Mošunjca i Muharema Kaharevića. Nisam bio stalno u tom društvu, ali kad god sam bio, bio sam dobro došao i bilo mi je ugodno i poučno. Družili smo se i sa Ljubom Nišićem, zvanim Ćupo, u vrijeme kada se kleo Mushafom i džamijom, kada nam je podvaljivao, u davna vremena i kada samo mislili da je naše prijateljstvo čvrsto ko beton, a kad je bilo stani-pani, pokazao se kao nečovjek. Ljubo Ćupo je u vrijeme okupacije grada na najgori način iskazao svoje, do tada skrivene neljudske i monstruozne porive i prema vjeri i vjernicima i prema samoj džamiji. Na najprimitivniji način skrnavio je džamiju u Rici. Otkrio je svoje pravo lice.
Velim ef. Karagi kako obiđem grob našeg pokojnog prijatelja Nine Mošunjca na Ćeliji, pa pitam šta je najbolje pomisliti ili reći tada.
– Dovoljno je zamoliti Dragoga Boga da se smiluje na njega, – poučava me ef. Karaga.
– Inače, ja sam emotivno vezan za grad, posebno za Kizlar-aginu džamiju i naravno pratio sam sve što se događalo u vezi s njenim nestankom sa lica zemlje, zatim tokom njene obnove i izgradnje, zastoja radova… Stalo se sa gradnjom, ne znam šta je problem… Uglavnom imam fine uspomene na Varcar. Lijepe uspomene imam sa Vrbasa i sa Plive, Janja, sa Balukahane, i svih drugih mjesta na koje smo zajedno išli.., priča ef. Karaga.
Sjećam toga vremena i prijateljovanja sa Fuadom ef. Karagom, Ninom Mošunjcem, Muharemom Karaharevićem Seljakom. Sjećam se ef. Karage kao osobe čvrstog ljudskog karaktera, uzoritog imama, dobrog prijatelja koji je prijateljstva gradio na temeljima ljudskosti, a ljudskost na temeljima vjere. Riječi je brižljivo birao. Sjećam ga se kao čovjeka kojemu je iznad svega bila draga istina, ma kako ona boljela, jer je bolja od svake laži. Na vrlo kulturan i poučan način znao je odmah korigovati svako tuđe pogrešno mišljenje, ukazati na loše ponašanje. Sve je to činio bez ustezanja, uvijek uz neku pouku. I – stalno sa osmjehom, blagim, prijateljskim i ljudskim.
Naravno, dotakli smo se i mnogih drugih vrućih bosanskih tema, kako iz političkog, tako i duhovnog života. Ef. Karaga je ispričao jednu poučnu anegdotu koja bi se mogla svesti na onu izreku – svako zaslužuje onakvu vlast koju je sam birao. Priču koju mi je ef. Karaga ispričao, upamtio sam ovako:
„Bijaše neko carstvo, kraljevska loza izumrla, valja izabrati novog kralja. Okupio se narod na saboru, vjećaju, ne mere se živjeti bez kralja, ali koga ćeš! Najzad zamole jednog uglednika neka im on predloži nekoga među njima za novog kralja. Taj pristade i reče da on ima baška psa, pa pokraj koga pas sjedne, taj bi trebao biti budući kralj. Tako i bi. Pas sjede pokraj najgoreg među njima, nekog klošara, beskućnika i neznalicu plitke pameti. Okupljena masa dočeka izbor novog kralja sa oduševljenjem i ovacijama.
Kada su ga okrunili i ustoličili, upitaše podanici koja je prva kraljeva zapovijest.
Novi kralj naredi neka svi zazidaju prozore na kućama. Kada izvršiše kraljevu naredbu i zazidaše pendžere, upitaše kralja šta sada zapovijeda, a on naredi da zazidaju vrata. To i učiniše. Kada vidješe da ne mogu u svoje kuće ulaziti niti iz njih izlaziti, požališe se kralju, a kralj im reče:
– Tako vam i treba kada birate budalu za kralja!
Na kraju, hadždži Fuad ef. Karaga, moj stari prijatelj kojeg nisam mogao prepznati, a koji je prepoznao mene, kaže:
– Meni je zaista drago da sam te vidio. Hajd – rekoh – da vidim hoće li me prepoznati – pa pošto sam vidio da nećeš, priđem ja – po onoj narodnoj – ako jasle neće kravi, hoće krava jaslama. –
Za mene je ovaj kratak susret bio istinski praznik! Moj dragi prijatelj i sugovrnik Fuad ef. Karaga obogatio je moj dan i kao često u životu – poučio me.
***
Ovdje je nekoliko linkova na tekstove i tv-emisije koji bacaju više svjetla na lik i djelo hadždži Fuada ef. Karage
http://balkans.aljazeera.net/video/pocinje-gradnja-islamskog-centra-u-sisku?page=1
http://sisakportal.hr/pocela-gradnja-islamskog-kulturnog-centra/?cbg_tz=-120
Ibrahim Halilović 