DODIKOVIM REFERENDUMOM NESTAJE DAYTONSKI SISTEM I RS, A VRAĆA SE USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE


"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
DODIKOVIM REFERENDUMOM NESTAJE DAYTONSKI SISTEM I RS, A VRAĆA SE USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
NISAM NI U KAKVOM SUKOBU SA ADVOKATOM GORANOM MARIĆEM, ALI ČETNIK GORAN MARIĆ JE U NEIZAZVANOM SUKOBU SA MNOM – I SA PRAVDOM
Prije nepun mjesec dana nakon što me je svojim autom ugrozio na trotoaru u ulici u Mrkonjić-Gradu, na što sam samo blago prigovorio da je trotoar za pješake, gradski kabadahija, četnik po vokaciji Goran Marić (sin od oca Ilije i majke Zage) me grubo napao, izvrijeđao da sam kriv za rat, krvoproliće, psovao mi mrtvu Majku, pa me pokušao udaviti u dva navrata, pred više svjedoka – slagao je miliciji kako me nije napadao te kako sam je njega vrijeđao.
Nakon što policija blagonaklono primila ovaj napad na moj život, te je napadač saslušan tek nakon šest dana nakon pokušaja ubojstva, umjesto da je bio odmah uhapšen, nakon što su preparirani svi svjedoci – kako nisu ništa vidjeli… – evo novog pokušaja sapiranja krivice. Rekao bih da je ta smišljena podvala bumarang koji će se Goranu Mariću razbiti o glavu. O čemu se radi?
U gradu je plasirana priča kako sam se sukobio sa ADVOKATOM Goranom Marićem (sinom ustaškom granatom ubijenog moga prijatelja NIke Marića, sudije i advokata) kako bi se odvratila pažnja od istine da me je bez razloga napao Goran Marić (zadnji slog prezimena se izgovara otegnuto) koji je sin je Ilije i Zage Marić – ćaća mu je bivši vozač u Domu zdravlja, ona trgovkinja u „Zadružnoj trgovini.“
Ovu dezinformaciju doživljavam kao još jedan pokušaj da se skine krivica sa napadača Gorana ( sina Ilije i zage Marića) i prebaci na me i ako treba – na čestitog gradskog advokata Gorana Maraća iz ugledne obitelji advokata Nike Marića, moga predratnog prijatelja.
Krivicu – pokušaj ubojstva ne može niko zataškati, ni genocidna mrkonjićka milicija koja štiti ratne zločince, koja pokušava po drugi put od mene napadnutog napraviti napadača, niti svjedoci koji lažu kako nisu nipta vidjeli, niti ovakve gradske priče. Postoji liječiničko uvjerenje o tjelesnoj ozljedi koje sve to demanira.
(Jedan primjer : jedna trgovkinja iz „Mikija“ mi je rekla da ona nije ništa vidjela – kada me Goran Marić pokušao udaviti, ali jeste njena koleginica koja je tada bila unosila robu iz kombija u prodavaonicu. „Ona je vrišteći utrčala u prodavnicu i dobro me prepala,“ rekla je trgovkinja za svoju koleginicu. Obratim se toj trgovkinji „koja je vrišteči utrčala u prodavnicu“ kada me Goran marić pokušao ubiti, a ona – nasmijano, kao nevinašce iz bešike kaže: „Nisma ja ništa vidjela!“ Pitanje na koje i buala lahko može odgovoriti; mora postojati razlog za njen strah, vrisku iprepad kolgeinica i mušterija, ali eto, u mrkonjićkom slučaju – vrišti se onako bez veze, a da onaj ko vrišti ne zna što vrišti i bježi sa lica mjesta, niti oni koje ta osoba prepada imaju pojma o čemu se radi.)
Ovo je jedan, a zabilježio sam još nekoliko takvih laganja u moje oči kako bi se zaštitio nasilnik Goran Marić, sin Ilije i Zage koji me pokušao ubiti.
Pravda je u Mrkonjiću spora i nedostižna, pravo je svoja suprotnost.
To se pokazuje i u ovom slučaju.
Ali, što se mene tiče – slučaj se neče završiti ni na verrziji priče o napadu koju je miliciji ispričao napadač na me Goran Marić sin Ilije i Zage – niti na pričama kako sam se sukobio sa poštovanim advokatom Goranom Marićem.
Sefer Halilović Zato, dajući mu punu podršku na njegovom dugogodišnjem javnom angažmanu, suosjećam u potpunosti s njim i njegovom životnom dramom kroz koju trenutno prolazi, te pozivam sve slobodoljubive građane BiH, javne djelatnike bilo koje provenijencije, baštinike Istine i Pravde, sve patriote R BiH, da svi do jednoga, bez obzira na eventualne ideološke i svjetonazorske razlike, stanemo iza našeg Ibrahima jer napad na njega jeste napad i na sve nas. BUDIMO SVI – IBRAHIM HALILOVIĆ!
Dragi Ibrahime Haliloviću, stid me tvoje samoće!
Kad bi Bakir Izetbegović bio tzv. lider u Bošnjaka
a ne šonjara
kad bi razni drugi tzv. lideri, tipa Kavazovića, Cerića, Lavića, itd.
bili na nivou povijesnog zadatka,
namjesto što filozofiraju po kabinetima i hladovinama,
kad bi tzv. Koordinacija bošnjačkih nevladinih organizacija
bila uz svoj narod, namjesto što brine turske brige,
oni bi otišli da posjete legendu bh. novinarstva
odvažnog patriotu Ibrahima Halilovića,
da stajanjem uz njega stanu uz svakog ugroženog Bošnjaka!
Dragi Ibrahim Halilovic, stid me tvoje samoće!
Ocito iz nacionalne mrznje, ne odustaj s tuzbom Ibrahime
Kao znak solidarnosti i poštovanja za dugogodišnju borbu, osobnu žrtvu i odricanje na putu Istine, prenosim ovu objavu cijenjenog Ibrahima Halilovića, sa reagiranjem par bosanskih patriota, na sramni napad Mrkonjićkih ĐIKANA, kojima je ovaj naš poznati žurnalista, tv. reporter i uporan borac za građansku bosansku republiku, bio nedavno izložen u svom rodnom Varcar Vakufu.
Istina ima cijenu. Što veća istina, to veća cijena. Zato prosječni nisu u stanju istrajati na putevima traganja za istinom. Ibrahim je onaj iznad i izvan tog prosjeka.
Pratim njegov bosanski patriotski angažman već godinama. Sve što mogu reći ovom prilikom kao podrška Ibrahimu, čini se najbolje sažima onaj Humin stih iz njegove pjesme “Hanarin pogled”:
I znaj Amra, oni što idu putevima utrtim,
ne pale svjetla onima što dolaze.
Ibrahim već dugo pali svjetla, pogašena još tamo davno neđe u bespućima tragične bosanske povijesti.
Pali svjetla Ibrahim, ne samo u svom rodnom Varcaru, nego i diljem Bosne.
Ibrahim pali, a ĐIKANI gasnu. A ne znajući hudnjaci da sa svakim svjetlom ugašenim i sami gasnu i nestaju u mraku sopstvenog đikanskog smrada.