In memoriam Mitra KOSTIĆ – MOJA UČITELJICA ŽIVOTA

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.





Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Naš II razred osnovne. u sredni je učiteljica Mitra, do nje učiteljice Momirka i Serafina Photo: Sulejman BALIĆ, 1955.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Opis fotografije nije dostupan.

Top of Form

Napiši komentar

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.