Mjesec: Juli 2013.

Sa Huseinom Husom Mujačićem, na Onaj Svijet odlazi moj stari varcarski i novi windsorski komšiluk.

Husein Huso Mujačić je bio dobar komšija, u zlim i teškim danima je potvrdio svoju ljudskost i dokazao onu staru izreku kako je komšija preči od brata.  Brat može biti daleko, na kraj svijeta, a komšija je susjed, kuća do kuće, ili vrata do vrata. Prvi u radosti i tuzi.

U naselju u Brkića Bašti, Mujačićevi su stanovali na spratu ispod našeg stana. Nikad se nismo sporječkali. Nismo se često obilazili, ali znali smo kako možemo računati jedni na druge.

Kad je naš Mirza dobio potres mozga, Huso Mujačić, prvi komšija, je prvi bio pri ruci i zajedno sa Hajrom doveo Mirzu u bolnicu.

Kada je moju obitelj htjelo pobiti, pa kada su Hajru, Almu i Mirzu hvatali do zuba naoružani bojvnici vlasti opasnih namjera i kao zečeve ih dovodili u demolirani stan početkom ljeta 1992. da bi ih držali kao taoce – nije bilo lahko ni Mujačićima.

U naš stan gdje je bilo zatočeno još devetoro žena i djece, te jedan čovjek u godinama, navraćao je svakojaki ološ i „ekstremi“ da bi se junačili nad nejači.

Ni Husu Mujačića, profesora, do tada direktora jedne škole u Srednjoškolskom centru „Akif Bešlić“ nisu ostavljali na miru. Bihuzurili su  njega i njegovu obitelj u gluho doba noći, prijetili, iživljavali se nad profesorom, strašili mu čeljad.

Kada su se počeli praviti spiskovi za razmjenu civila za zarobljene četnike u Jajcu,  moja obitelj je izostavljena sa spisaka. Naša kćerka Alma je bila toliko ljuta i revlotirana zbog toga – da je šakom udarila u staklo vitrine i pri tome presjekla venu. Iskrvarila je mnogo i život joj je visio o koncu…

Prvi je u pomoć priskočio Huso Mujačić. Ne obazirući se na opasnost po svoj život od „ekstrema“ – odveo je Almu u Dom zdravlja gdje su joj sanirali posjekotinu. Te humane geste susjeda Huse Mujačića nikada nećemo zaboraviti ostajući mu vječito zahvalni.

Kada smo se spemali u Canadu u proljeće 1999. godine, za pomoć oko osnovnih informacija o zemlji našeg useljenja – saznavali smo iz pisama koje nam je slao Huso Mujačić iz Windsora, sa juga Canade.

Canada je široka i prostrana zemlja, a svaki useljnik može izabrati mjesto useljenja. Mi smo izabrali Windsor i postali ponovno komšije sa Mujačićima.

Huso je bio naš vodič i oslonac u za nas u Novom svijetu.

Kada smo stigli, Mujačići su nas posjetili i donijeli večeru. Kasnije nas je posadio je za svoju sofru.

Pomogao nam je da nađemo stan, a kada su stigle naše stvari, dovezao ih je sa aerodroma. Pomogao nam je da se smjestimo i nabavimo najpotrebnije stvari za novi život. Vodio nas je od ureda do ureda, od prodavaonice do prodavaonice, upisao u školu za učenje engleskog jezika, nudio mi zaposlenje u firmi u kojoj je radio. Savjetovao nas, bio nam oslonac u svemu.

Vremenom smo prestali biti komšije, ali plemenite i dobre stvari koje je Husein Huso Mujačić sa svojom obitelji učinio za nas – ni moja obitelj ni ja nećemo nikada zaboraviti!

Hvala Ti Komšija Huso!

Vijest da je Husein Huso Mujačić, naš komšija, iznenada napustio ovaj naš tužni svijet, duboko nas je potresla i ražalostila. Ta vijest zatekla nas je u našem stanu u Varcaru (Mrkonjiću); u nekadašnjem stanu Huse Mujačića, u našem komšiluku, sada žive neki drugi, nama još uvijek nepoznati ljudi.

Stari komšiluk se polahko osipa i nestaje, a da bi isan upoznao novi – treba još dosta vremena, ako ga bude.

Rahmet duši našega komšije Huseina Huse Mujačića.

Danas, 6. jula 2013. u 15 sati na Gradskom groblju u Mrkonjić-Gradu sahranjen je Veselin Veso Maoduš u prisustvu obitelji, rodbine, prijatelja i velikog broja sugrađana.

Lijep oproštajni govor održao je Vesin radni kolega Milan Golubović.

Baš u to vrijeme, prolila se kiša kao iz kabla i nebo je zaplakalo za velikim čovjekom Veselinom Vesom Maoudšem.

Opraštajući se od pokojnog Veselina Vese Maoduša, Milan Golubović je rekao:

“Ovom našem gradu ostavio si mnogo toga što grad čini gradom. Svaka ulica nosi Tvoj pečat, svaka stambena zgrada; pojedina naselja su rađena prema Tvojim idejama koje si pretakao u planove po kojima su građena, iako je to često bilo izuzetno teško. Teško je bilo udovoljiti svakom, ali Ti si to uspijevao jednostavno i stručno – jer si bio nadaren za svoj posao.

Najveći dio svoga radnog vijeka proveo si u organima uprave Opštine Mrkonjić-Grad.

U tom vremenu svako je morao zapaziti da su Te cijenili svi oni s kojima si surađivao.

Bio si veliki autoritet i svi su Te redom cijenili – Tvoji profesori koji su Te posjećivali, Tvoje komšije i svi oni koji su Te poznavali.

Imao si dobar osjećaj za ljude, vrijeme i prostor.

Sa svojom suprugom Vjekom izveo si uspješno na svijet svoju djecu Sanju i Vladimira koji na Tebe moraju biti ponosni.

Mi, Tvoji prijatelji s kojima si radio i družio se, ne možemo nikada zaboraviti Tvoje dobre osobine, savjete, pouke, Tvoju pomoć.

Bio si odgvoran.

Mi koji Te ispračamo na vječni počinak, tužni smo.

Ti ćeš nam ostati u dobrom pamćenju.

Neka Ti je vječna slava! Hvala Ti dragi naš Veso!”

Sa ovog svijeta otišao je Veselin Veso Maouduš u 76-toj godini života, na dan 5. jula 2013., u petak.

Grad je ostao ne samo bez svog jednog velikog i čestitog građanina, gradskog arhitekte, nego i jednog od stupova na kojem počiva.

Arhtekta Veselin Maoduš je ostavio snažan pečat na izgledu našega grada – Varcar – Mrkonjića.

S ljubavlju i znanjem, Veso je arhitektonski i likovno, graditeljski i vizualno spojio bosansku graditeljsku tradiciju sa modernim stilom gradnje i tako udahnuo starinski duh Varcara u Mrkonjić novijeg doba.

Vesini znakovi su svuda oko nas.

Čak i ako nije projektirao, Veso je imao odlučujuću ulogu u biranju projekata i arhitektonskih rješenja.

Hotel i Dom ZAVNOBiH-a djelo je arhitekte Karačića iz Sarajeva, ali pri odabiru baš toga rješenja za taj lijepi i moderni arhitektonski sklop sa prizvukom starine – Vesina je, uz riječ Uroša Anđelića, sigurno bila presudna.

Doba Uroša Anđelića, tog nenadmašnog prvog građanina našega grada, koji je uz utemeljitelja grada Mustafe-agu dao najviše našeme gradu, u svakom pogledu i segmentu života – zlatno je doba i arhitekte Veselina Maoduša. Njih dvojica su se odlično razumjeli i međusobno dopunjavali;  Veso je imao viziju izgleda grada, kao uostalom i Uroš – s tim što je Uroš znao i namaknuti novac kako bi zamisao postala stvarnost.

Taj nerazdvojni dvojac  – Veso i Uroš – voljeli su starinski bosanski planinski stil gradnje, a ta njihova ljubav se i danas zrcali na mnogim objektima u gradu podigntim za njihova vakta. Moderno naselje u današnjoj Ulici Nikole Tesle (nakadšnjoj Ulici Treće sandžačke brigade) odiše tim bosanskim duhom –  posebno svojim krovovima koji u nizu – gledano sa Paljevca, Orugle ili Grabeža – podsjećaju na kuće nanizane u bosanskim mahalama…

Veso je volio kuće i njihvu toplinu i intimu.

Svoju kuću, u mirnom i tihom zelenom kraju na vrh grada – kao i kuće svojih prijatelj – Veso je projektirao sa znanjem i ljubavlju; naresio ih je i namirsao miruhom starinskoga bosankoga graditeljstva…

Veso Maoduš je bio čovjek struke. Volio je saslušati svakoga, ali u struku se nije dao miješati. Bio je beskompromisan, nepotkuopljiv. Oko sebe je izgradio jedan zamišljeni zid sazdan od znanja, dostojanstvenosti, poštenja, ljudskosti, građanskog ponosa…

Vaktile, znali smo se naći za istim kafanskim stolom – u društvu koje je su sačnjavali pokojni Zdravko Stipić Ćuka i Milenko Obradović, ponekad i sa uvijek nasmijanim Ostojom Višekrunom, ako se ne varam u imenu zadnjega s kojim je pčelario, a što je bio povod zbijanja šala.

Ne jednom, Veso je znao javno iskazati velike komplimente mome novinarskom poslu.

Veso Maoduš je bio opozicija Komitetu, ali i novokomponiranim „demokratama“ koji su uništivši gradske znamanite i najmarkatnije građevine poslječili ovaj grad. Jednom je nekadašnjeg šefa Vojnog odsjeka koji je postavo načelnik Milicije  uhvatio za gušu jer mu je ovaj pokušao napakovati ružne stvari, niskim udarcima… Svašta se moglo Vesi tada dogodigti… –  da ne bi Uroša Anđelića.

U najcrnja vremena u ovom gradu, Veso se solidarizirao sa poniženim i obespravljenim sugrađanima dokazavši tako svoje velike ljudske i građanske  vrijednosti. Takvo što su mogli samo hrabri i čestiti građani.

Kada je moja obitelj držana u kućnom pritvoru kao talac, Veso i Vjeka su poslali svoju kćerku Sanju, prijateljicu moje kćerke Alme, neka pita “teta Hajru” šta joj treba, čime mogu pomoći. I – pomogli su!

Paralelno sa Vesinim i moje prjateljovanjem, rađalo se i snažilo prijateljstvo naših kćeri – dublje i snažnije, čvrše i jače i dugotajnije od onoga što se stječe druženjem za vrijeme školovanja. To prijateljstvo je prošlo sve testove vremena, kao Vesino i moje jer ta prijetljstva imaju dobar i neuništiv temelj. Ona su trajna.

Dok sam radio u Općini, u njenom potkrovlju Veso je dao napraviti foto-labaratorij za me u kojem sam izradio na tisuće fotografija.

Pretprošle godine posjetio sam Vesu.

Bio je već obolio.

Posjedjeli smo u njegovoj avliji, na klupi, u hladovini, uživali u mirisu ljeta dok su nas slasticama i sokom posluživale Vesina supruga Vjeka i kćerka Sanja.

Prisjetili smo se starih dobrih vremena, Uroša Anđelića – ljudi koji su ta vremena činili dobrim, doba kada je ovaj grad odisao gradskim životom, dobrosusjedstvom; tada smo vjerovali kako nema ljepšeg grada na svijetu, jer smo disali jednom dušom. Bio je to istinski naš Grad koji nam je ličio na nisku bijelih bisera pod Lisinom, nisku koju su nizali Veso i Uroš, a kojima smo i mi građani bili pomagači.

To vjerovanje u dobro, u suživot, uz ljubav prema bližnjem – osnažio je svojim arhitektonskim muhorom i ljudskosću veliki čovjek i stručnjak, dostojanstveni građanin svoga i našeg grada – Veso Maoduš.

Stoga je ionako pust grad, danas još pustiji.

I, ta pustoš će potrajati jer je otišao veliki građanin – arhitekta koji je naš grad činio gradom.

Zbogom stari prijatelju i sugrađanine!