Danielu SERWERU, KOAUTORU DAYTONA: ZAMIJENITE AMERIČKI USTAV DAJTONSKIM, A NAŠE “DOBRE POLITIČARE” IZABERETE U USA KONGRES KAKO BI ONI RJEŠAVALI AMERIČKE NAGOMILANE PROBLEME!

Otvoreno pismo prof. Danielu SERVERU poodom njegovih neprihvatljivih izjava izrečenih u nedavnom razgovoru za Al Jazeera Bakans

OHRABRUJEM VAS DA DEJTONSKIM USTAVOM ZAMIJENITE AMERIČKI VAŽEĆI USTAV, A NAŠE “DOBRE POLITIČARE” IZABERETE U AMERIČKO KONGRES KAKO BI ONI RJEŠAVALI AMERIČKE NAGOMILANE PROBLEME!

 
Ibrahim*Vi se s Richardom Holbrookom kreirali dejtonski “ustav,” supendirali važeći Ustav RBiH, unesrećili nas sa Vašim “ustavom” koji je protivan pravu, priznaje genocid, a Vi bi da ga reformirate. Pokušaj “reformi” kroz “Aprilski paket” Vam je propao, ali Vi ne odustajete kako bi nas kao đoja odveli u EU, koja se raspada, a koja je zajedno sa USA i UN-om kriva za razaranje jezgra suživota u Bosni kojem sada EU kao teži. Vi niste neovisni intelektualac, nego broker Srbije i RS koji je javno brani njihove interese i pored sudskih presuda o genocidu. Molim Vas okanite se! EU se može i raspasti i nestati, ali država Bosna mora trajati dok je civilizacije *
 
(Slijedi prijevod originalnog pisma Serweru koje sam napisao na engleskom jeziku, a nalazi se u dokumentaciji Facebook grupe koja zahtijeva povratak Ustava RBiH, pa tu a, i bosansku verziju – možete uzeti kao osnov za svoja pisma koja možete poslati na adresu
danielserwer@gmail.com)
Profesore Server,
Povod za ovo pismo je Vaš interview koji ste dali Al Jazeera Balkans sredinom juna 2016. u kojem ste insistirali na reformama “dejotskog ustava” kako bi BiH krenula putem euro-atlanskih integracija.
U tom javnom nastupu izrekli ste nekoliko netačnih navoda, koje odlučno dobacujem.
Prije svega, Annex IV kao dio daytonskog mirovnog Sporazuma ne može biti reformiran jer je loše napravljen, pa ne funkcionira u praksi.
taj “ustav” je ilegalan jer nikada nije usvojen u Parlamentu (R)BiH.
Taj „ustav“ je u suprotnosti sa referendumskom voljom građana iskazanom 1992., u suprotnosti je sa Poveljom UN-a, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida, Bečkom konvencijom o međudržavnim ugovorima, ius cogens normi i presudama najviših sudova UN u vezi sa genocidom u Bosni.
serwerAnnex VII niije sproveden u život, a ono malo izbjeglica što se vratilo svojim kućama živi nezaštćeno u apartheid lišeno ljudskih prava i sloboda. Oni su izloženi strahu od ratnih zločinaca, policije i huligana RS koji ih stalno napadaju i zatrašuju. Vlasti RS ignoriraju Bošnjake kao narod i njihovo pravo na bosanski jezik.
Milorad Dodik drastično, ali nekažnjeno krši odredbe tog “ustava.”
Europski sud za ljudska prava oborio je do sada nekoliko paragrafa tog dejtonskog “ustava.”
Zbog toga, taj “ustav” ne može biti reformiran, nego mora biti ukinut jer on ne funkcionira u praksi i zato jer je nepraveden budući da potvrđuje i uvažava rezultate genocida.
Jedino važeći ustav je legalni Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji je suspendiran u Daytonu mimo domaćeg međunardnog prava.
U tome ste i Vi učestvovali.
Postoji Ustavni zakon usvojen u Parlamentu RBiH na osnovu kojeg automatski može biti vraćen Ustav RBiH ako dejtonski Annex IV nije funkcionalan, a nije!
Imajući u vidu presude Svjetskog suda pravde i Tribunala, gdje je Srbija presuđena za nesprečavanje genocida kojeg je počinila
Vlada, vojska i milicija RS – “države u državi,” – te presude ITCY za genocid koji su počinili pojedinci, uključujući i Radovana Karadžića, građani RBiH imaju neotuđivo pravo na Ustav RBiH.
Presuda Svjetskog suda prvade jasno je označila RS kao počinitelje genocida. Citat:
 
297. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.“ Kraj navoda.
Imajući to u vidu, bosanski građani imaju pravo na povratak Ustava RBiH.
 
Istina je da je Svjetski sud oslobodio Srbiju od direktne krivnje za genocid u Bosni, ali je presudio da je Srbija prekršila odluku suda o sprečavanju genocida. Dakle, genocid se dogodio, nema sumnje. Ako Srbija nije spriječila genocid, Sud i time potvrđuje je genocid počinjen.
 
Na osnovu tih činjenica, bosanski građani imaju pravo na Ustav RBiH.
 
Vlasti RS i Srbije negiraju genocid i sudske presude.
Tribunal u Haagu skriva dokumente koji potvrđuju učešće Srbije u genocide u Bosni.
Želim Vas infomirati da je u toku process na obnovi spora na Svjetskom sudu pravde po tužbi RBiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid na osnovu novih dokaza, tako da Svjetski sud pravde svojom presudom konačno pobriše rezultate gonocida i vrati Ustav RBiH.
Kao učesnik u stvaranju dejtonskog “ustava” (Annex IV) zajedno sa Holbookom, Vi ne samo da zanemarujete sudski već dokazane činjenice, nego uporno radite na cimentiranju daytonskog “ustava” pa tako i Srbijanskih inters. To znači uzimanje u obzir “realnog stanja na terenu” postignutog genocidom. Građani RBiH nikad neće prihvatiti rezultate agresije i genocida kao konačno rješenje.
Prije ste poslve na Balkanu i Bosni obavljali kao uposlenik State Depratmenta. Sada to radite kao privatna osoba.
 
serwer i pentagon
I kad je plaćenik State Departmenta i kad nastupa kao neovisni znanstvenik – Serwer uporno  arogantno i za sada nezaustavljivo radi protiv RBiH u korist Srbije i RS – pri tome se služi se obmanama i podvalama umjesto istinom i pravom

Na osnovu Vaših izjava, zaključujem kako Vi radite na stvaranju utiska u javnosti da ste vi i dalje uposlenik State Depratmenta i da sve što izjavite, pa “ustavne reforme” američka politika bepogovoran bespogovoran zahtjevkojeg kao takvog moraju poslušati i usvojiti bosanski korumpirani političari i žrtve genocida.

“Aprilski paket ustavnih promjena” – u čijoj izradi ste i Vi učestvovali, bio je spisak Dodikovih želja i naređenja, ali je doživio je neslavan kraj u bosanskom Parlamentu.
U spomenutom interviewu Vi ste kritikovali ljude koji su oborili taj Vaš paket u Parlamentu na legalan način. Vi nastavljate gurati reforme kao da se ništa nije dogodilo.
Vi ste javno stali na stranu Williama Schabasa da bi mu pomgli u obrani Srbije od Tužbe RBiH u sporu za genocid na Svjetskom sudu.
Također ste javno pomogli Williamu Schabasu u obrani Srbije za genocide u Hrvatskoj.
Odbijam takvu aktivnost i zahtjevam od Vas da djelujete korektno kao neovisni znanstvenik, a ne broker Srbije i RS.
Tražim od Vas da poštujete suverenitet države Bosne i da se ne miješate u njene unutrašnje poslove.
 
Ako Vi vjerujete da je daytonski “ustav” dobar, ako smatrate da je RS u fazi “tranzicijske demokracije,” kako ste rekli (sic!), a ne najgore vrste aparheida za Bošnjake i Hrvate, ako vjerujete da se taj “ustav” u čijem ste stvaranju učestvovali sa Holborokom može reformirati, ako ste osokoljeni sa fijaskom “Aprilskog paketa” – onda ja Vas ohrabrujem da s tim svojim dajtonskim “ustavom” usrećite US tako što ćete važeću Ustav USA zamijeniti vačim dejtonskim Annexom IV.
Imajući u vidi vašu izjavu kako su (i bosanski) “političari dobri” (sic!), savjetujem Vas da ih izaberete u Kongres USA tako da oni riješe nagomilane probleme u USA, i to na osnovu Vašeg “ustava.”
Molim Vas ostavite nas same da se kako znamo i umijemo borimo za pravdu i povratak Ustava RBiH.
Taj jedino važeći Ustav RBiH je usvojen u legalnoj procedure u Parlamentu RBiH, a potvrđen je na Referendumu 1992. Na osnovu toga i svega rečenog, mi imamo pravo na jedino važeći Ustav RBiH.
Bosna je stotinama godina bila jezgro suživota u Europi kojeg sada pokušava ostvariti EU, a Vi nudite “reforme” “ustava” koji je razorio baš taj nucleus suživota i tolerancije i to u suradnji sa EU, UN, USA.
Imajući u vidu trenutni proces rastakanja EU koji je počeo referendumom i britanskim “ne” ostanku u Europskoj uniji, EU može i nestati, ali bosanska država mora opstojati dok god postoji civilizacija.
Ibrahim HALILOVIĆ, slobodni novinar, prognanik u Canadi, povratnik u Mrkonji-Grad (Varcar Vakuf) RBiH
***

KO JE DANIEL SERWER

rfe
Daniel Serwer, profesor na Univerzitetu za međunarodne odnose „John Hopkins“ koji je u periodu od 1994. do 1996. godine služio kao specijalni izaslanik State Departmenta za BiH.
Priznaje javno da ni jedna od njegovih incijativa nije uspjela, ali evo – ne odustaje.
 
To je obična laž. Serwera demantira njegova biografija koju donosim na engelskom jeziku sa Wikipedije: Evo citata:
“(He) was special envoy and coordinator for the Bosnian Federation. During this posting, Serwer mediated between the Croats and Muslims and was the negotiator who brokered the first agreement reached at the Dayton peace talks.”
Prijevod: On (Serwer) je bo specijalni izaslnik (State Depratmenta) i koordinator za Federaciju BiH. Za vrijeme obavljanja te dužnosti, on je posredovao između Hrvata i Muslimana i bio je prvi pregovarač koji je posredovao u prvom sporazumu postigntom za vrijeme mirovnih pregovora u Daytonu.
***

Prof. Serwer je istoga dana, 24. juna 2016. odogvorio na moje pismo i traži neka dodatna objašnjenja, pa da objavi to pismo:

Serwer:
MOLIM VAS PREISPITAJTE VAŠE DVIJE REČENICE

“Hvala vam za komentar. Kao što ste opisali to je otvoreno pismo, pa mogu pretpostaviti da je u redu da se ono objavi na www.peacefare.net, sa nekim malim preuređenjem radi jasnoće Vašeg pisanja?

Imam jedan mali zahtjev jer sam razočaran. Ti kažeš:

Ti si javno branio gospodina Williama Schabasa i pomogao mu da brani Srbiju u RBiH tužbu protiv Srbije za genocid. Takođe da sam podržao gospodina William Schabasa koji je branito Srbiju u tužbi Hrvatske za genocid.

Ne sjećam se da sam branio gospodina Schabasa, koga ja znam, ali nisam razgovarao sa njim najmanje deset godina, niti mu pomagao. Njegovo ime se ne pojavljuje nigdje na www.peacefare.net, gdje sam objavio skoro sve što pišem. Ja bih te zamlio da preispite te dvije rečenice.“

***
Odgovorio sam Serweru ovako:

POMOGLI STE NA UNIŠTENJU REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE U DAYTONU

Prof. Serwer!

Objavio sam moje pismo na Fecebooku profilu Grupe koja zahtijeva povratak u žviot Ustava RBiH i broji 65.500 građana. Vi možete to pismo, Vašu molbu za korekcijam i moj odgovor objaviti gdje god želite.

Dio pisma za koji ste tažili da ga ispravim je tačan, ali po Vašoj želji mogu Vam ponuditi još koje objašnjenje. Pažljivo pratim šta neprijatelji zakona i prava, to jeste neprijatelji moje domovine RBiH rade već dugo vremena.

Rado ću Vas podsjetiti na činjenicu da ste Vi pomogli razaranju moje domovine Republike BiH u Daytonu zajedno sa svojim šefom Holbrooke-om i drugim šejtanskim slugama.

Ne znam jeste li pili viski sa balkanskim kasapinom Miloševićem, ali znam iz pouzdanih izvora da ste Vi posredovali između Hrvata i Muslimana u Daytonu. Vi ste bili pregovarač koji je posredovao u postizanju prvog sporazuma na mirovnim pregovorima Daytonu. Pomogli ste na u uništenju Republike Bosna i Hercegovine u Daytonu.

U vezi sa ulogom advokata Scoundrel Schabasa u sporu Hrvastke i Srbije na Svjetskom sudu, on je dao jedan interview “Večernjim novostima” u Beogradu gdje je izjavio: Navod naslova: “Srbija ima osam svjedoka u sporu sa Hrvatskom.”
Izjava:

Navod: Savjetujem Vladu Srbije u postupku koji se vodi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu već nekoliko godina .”
“Schabas je to potvrdio, ali nije htio komentirati o pripremama u ovom moment.” Kraj navoda.

Usprkos tog saznanja i da je “Schabas zmija u travi već neko vrijeme,” kako je rečeno o njemu u vezi sa bosanskim stvarima, Vi ste ga branili ovim riječima: Navod:

“Poznajem Billa Schabasa kao jednog vrlo posvećenog znanstvenika i finog intelektualca čak i ako se ne slažem u vezi oko Bosne i drugim stvarima.”

Nakon tih laskavih riječi, ponovili ste svoju mantru kako niste s njim razgovarali deset godina. Šta je po srijedi? Da li ste me ubijedili u istinu Vaših riječi u Vašoj mantri?

Prof. Serwer!

Budte sigurni, znam ko ste, a bosanski građani će biti upozoreni o tom saznanju. Učiniću to kako najbolje mogu pa da legalnim putem zaustavimo Vašu otrovnu misiju u vezi sa sudbinom moje domovine imajući kao najbolje orožje pravo koje je dokazano na najvišim sudovima na svijetu. Činiću ono što najbolje mogu kako bi zaostavio “zmiju u travi” koja postoji dugo vremena i koja nas ujeda kao žrtve genocida nepodnošljivo dugo vremena.

Nije me briga ko Vas plaća ili ne plaća, ali brinem o tome šta radite. To nije Pravda niti zakon, ali jeste u interesu Srbije i RS.

Ibrahim Halilović

(Mogući su nastavci na ovu temu)

JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU?!

Prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, historičar, univerzitetski profesor u Sarajevu, nakon pročitanog samo jednog malog odlomka iz knjige Sabahudina Dudina ŠEHOVIĆA je napisao:

JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU!

Historičaru prof. dr. Dubravku LOVRENOVIĆU, univezitetskom profesoru u Sarajevu poslao sam samo jedan kratki odlomak iz knjige koju uskoro namjerava štampati Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ pod naslovom “Glavu dole, ruke na leđa.”

U tom odlomku opisan je do sada neopisan brutalan  krvnički način na koji su džallati  mučili nedužne građane Varcar Vakufa (Mrkonji-Grada) za  vrijeme njihova zatočenja u Podbrdu u klaonici “Zadružne trgovine.” Njih je srpska vlast pohapsila i otpremila u logor na Manjaču.”

Josip Svetinović Baja nije preživio mučenje u Klaonici u Podbrdu, a zločin je ostao nekažnjen do danas. (Umjesto zločinaca koji se slobodno kreću, SIPA preko Intrepola pokušava zastrašiti mene jer se usuđujem pisati o tom nekažnjenom zločinu.)

Slike mučenja logoraša koje svojim budućim čitateljima nudi preživjeli svjedok toga užasa Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ – normalan ljudski um teško može zamisliti da postoje u džehenemu.

To se mučenje jedino može usporediti sa načinom mučenja Isusa Krista.

Nakon što je pročitao samo taj kratki odlomak iz Knjige Sabahudina Šehovića, prof. dr. Dubravno Lovrenović je napisao, citiram:

IMG_8882
Prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ

“Krv mi se ledi u žilama dok ovo čitam i uvijek se iznova pitam: Je li moguće da takva zvjerstva jedan čovjek učini drugome, nevinom čovjeku? Pitat cu se vjerovatno dok živim.

Drago mi je da se baviš tom knjigom jer naša je dužnost da sve dokumentiramo i ostavimo kao svjedočanstvo za sobom. Pozdravi Sabahudina Šehovića uz izraze moga poštovanja!”

Prof. Lovrenović sa svojom suprugom Alisom upravo završava knjigu o tragičnoj smrti Alisinog sina Mahira Rakovca koji je tragično okončao svoj mladi život jer nije više mogao podnositi nepravdu, nasilje, poniženja i zulum koji su nad njim nevinim, bez ikakvog razloga i povoda provodili vršnjaci koje dejtonsko pravosuđe pokušava osloboditi odgovornosti.

Knjiga Sabahudina Šehovića je jedinstveno, svjedočenje i teška optužba za zlo kroz koje je prošao zajedno sa drugim logorašima.

 

IMG_0002
Sabahudin Šehović sa svojom Hasnijom

Ta knjiga vrvi od podataka, događaja, imena katila koje i se danas mogu sresti na ulicama nekad i našega grada

Dudin se hrabro prihvatio teška i odgovorna posla oko pisanja i štampanja te knjige koja baca jak snop svjetla u to mračno doba zla i naše nedavne povijesti.

Knjiga će izlaći na svjetlo dana kao opomena da zločinci moraju biti kažnjeni kako se zločin nikada više ne bi ponovio. Bez pravde nema pomirenja ni suživota.

IMG_9989
Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ i njegova mjezimica Bela

Dudinu treba pomoći kako bi taj zahtjevni posao uspješno završio.

Stoga, ohrabruje podrška koju je dobio od svojih brojnih sugrađana koji su pokazali interes za tu knjigu i otkup njenih primjeraka.

Ohabrujem svoje sugrađane i ljude dobre volje neka potpomognu Sabahudina Šehovića u ovom važnom projektu o najnovijoj povijesti našega grada. I sam sam se stavio Dudinu na raspolaganje. Za kraj, evo jednog kratkog odlomka iz knjige koji govori o solidarnosti muslimana i katolika; okruženi zlom, oni nisu izgubili osjećaj za univerzalnu ljudskost, pa tako ni varcarsku, zborićku, ričku ljudskost – komšijsku solidarnost.

Radnja se događa u Bjelajcu polovinom juna 1992.

“Negdje u sumrak naredili su nam da izađemo iz garaže i da ustanemo sa kanala na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju.

Ušla je grupa vojnika, njih četvero-petero, i počeli su tući one starice iz Liskovice.

Primjetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djev1176256_10203109461530793_2037375885019872408_nojke Srpkinje, komšinice tih starica. Toliko su ih sa uživanjem tukle da su podvrskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale da ne znam da li je i jedna od te tri starice preživjela.

Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Sa sinom Suadom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo sam u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom, mada nije bilo mjesta ni za jednoga, a sjela smo nas trojica. Da ne bi moj sin sjedio na vlažnoj zemlji onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna.

Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

 

DUDIN USKORO ŠTAMPA KNJIGU O VARCARSKOM I MANJAČKOM DŽEHENEMU

U posjeti mome ričkom komšiji u Bihaću – Sabahudinu Dudinu ŠEHOVIĆU i njegovoj Hasniji – gdje sam upoznao i finog cuku Belu

DUDIN USKORO ŠTAMPA KNJIGU O VARCARSKOM I MANJAČKOM DŽEHENEMU KROZ KOJI JE PROŠAO ZAJEDNO SA SVOJIM SUGRAĐANIMA KATOLICIMA I MUSLIMANIMA

“Čovjek se međutim na određen način brani time što ne osvježava neprijatna sjećanja”

(Sabahudin Dduin Šehović, “GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA”

Proveli smo dobrnih pet šet sahata u eglenu, najviše o sadržaju Dudinove knjige koju upravo završava.

Tema je zločin genocida nad nedužnim građanima općine Varcar Vakuf – katolicima i muslimanima.

Ta Ddudinova knjiga je dokumentirano, potresno svjedočenje o normalnom insanu nezamislivim patnjama koje su predeverali naši sugrađani ni krvi ni dužni – zapravo krivi jer su živi i jer su nosili “pogrešna imena.”

To je knjiga užasa.

Dudin je u pravu kada kaže da ni Dante ne bi mogao zamisliti gori džehenem, gori od njegovih devet krugova pakla, kakav su oni preživjeli u Stanici Milicije, “Udarnkovoj” garaži, nekom magazinu u Bjelajcu, Klaonici i hladnjači u Podbrdu, Manjači…

Dudinova knjiga je encikopedija zločina.

To je priča o nemilosrdnim zločiniteljima – imenom i prezimenom, nadimkom; to je hronologija nihovog zločina – vrijeđanja, maltretiranja, provociranja, batinanja, mučenja, izgladnjivanja i izžednjivanja u nesnošljivim zdravstvenim i higijesnkim uvjetima kojima su bili izloženi logoraši dan-noć, mjesecima.

To je potresni dokument o strahu, ali i inadu smrti.

Niko ne može ostati ravnodušan onim o čemu Dudin svjedoči iz prve ruke.

To je knjiga o nesalomovom duhu Varcarana koje su monstrumi četnici, među njima prve komšije, priredili nevinim sugrađanima.

To je knjiga čiji junaci ne smiju nikad svojim četničkim katilima ni halaliti ni zaboraviti; to je knjiga o ratu koji će trajati sve dok zločinci ne budu kažnjeni, kako kaže Didin.

To je knjiga o ljudskoj solidarnosti Varcarana – muslimana i katolika, na što je Didin s pravom ponosan. To knjiga o njihom duranju i uzajamno ispomaganju u najtežim logoraškim uvjetima.

Imena zločinaca su u knjizi – jedno do drugoga porbojani – uz opis njihovih zlodjela kakva se ne mogu naći ni u dokumentarnim filmovima o njemačkim koncetracionim logorima.

To je knjiga o našoj skorijoj povijesti, knjiga koja ne smije stajati negdje u ćošku vitrine, nego joj je počasno mjesto među školskim knjigama u đačkoj torbi da se čita kao lektira, knjiga koja mora biti na najvidnijem mjestu u kući – da opominje i da poučava.

Zlo se može ponoviti jer zločinci – koje Diduin smjelo i bez zazora imenuje – još uvijek su na slobodi.

Dudin je napravio veliki smioni korak da prikaže njihovo mračno zločinačko neljudsko monstruozno lice. On ih je prepoznao likom, imenom i zlodjelom – i pokazao nam ih svima.

Na nama je da se izborimo za pravdu, svakom po zasluzi. To će biti lakše zahvaljujući Diinovom smjelom svjedočenju.

Pročitao sam u rukopisu knjigu sinoć i danas.

Dudin mi je mnogo toga ispričao prilikom našeg susreta.

Moram kazati istinu da je Dudin Veliki Pisac.

On je rođeni pripovijedački talenat sa izavnrendnom memorijom vrsnog dokumantariste i rođenog književnikaIMG_0034.

Dudin pripovijeda dokumntarno. Čitatelj ne može ostati ravnodušan. Kamen bi proplakao pred njhegovim opisima varcarskog, podbrđanskog, manjačkog džehenema – i konecetracionog i radnog logora.

Pročitao sam dosta knjiga, dokumeneta i ispovijedi logorša, ali ovo Dudinovo me impresionoralo po svojoj dokumantarno-povjesnoj i umjetničkoj vrijednosti.

Biće još roječi o knjizi, biće i nekoliko izvoda iz knjige, pa da se budući čitatelji upoznaju sa nezaobilaznim štivom kako ne bi zaboravili ono što im se dogodilo, što se dogodili njihovim bližnjim, rodbini, sugrađanima. Jer oni koji zaboravljaju – historija im se ponavlja na najkrvaviji i najsvirepiji način.

Ako SIPA, Tužilaštvo, Sud BiH budu česitit ko što nisu, imaće pune ruke posla na kažnjavanju zločinaca koji su danas prijetnja bezbijednosti mirnim građanima…
Svedočenje r. Suada Leipra, zatim logoraša s Manjače čija sam svedočenja objavio na svom Blogu, pa moga rahmetli brata Muharema, a konačno i ova dragocjena knjiga Dudina Šehovića – temelji su buduće optužnice protiv srpskih vlasti za genocid u Mrkonjić-Gradu.

Stoga, Didine, dragi prijatelju i prvi, pravi i čestiti, hrabri komšija – AFERIM!
Čast je i meni i Hajri što Te poznajemo ovakvog kakav si – istinoljubiv, hrabar i dostojanstven – veliki borac za pravdu i kažnjavanje katila i što nas kao takav poučavaš prošlosti, svjedočiš o monstrumima, ali i ljudskoj varcarskoj plemenitosti i dobroti, duranju – kako bi smjelije i uspravnije zakoračili u budućnost, ali pod uvjetom da Tvoje i mučitelja naših dragih i nas samih – stigne zaslužena kazna – na osnovu Tvojih, ali i naših svjedočenja.

To je amanet koji su nam ostavili Hare, Španac, Baja, Suče…

MRKONJIĆ-GRAD „DOBIO“ BULEVAR RATKA MLADIĆA – U IZVOĐENJU “SRPSKOG NARODNOG POKRETA 1389”

IMG_0072

„Srpski narodni pokret 1389“ pobrinuo se da i Mrkonjić-Grad dobije BULEVAR RATKA MLADIĆA.

Minijaturna, ali uočljiva naljepnica stilizirana kao tabla sa nazivom ulica, aleja i bulevara, zalijepljena je na stub ulične rasvjete odmah uz zgradu nekadašnje Konfekcije „Mladost“ u Ulici Sime Šolaje.

Iako nije veličine normalne ulične table, prolaznici je mogu lahko uočiti.

Ispod napisa „Bulevar Ratka Mladića“ na naljepnici je odštampana web-adresa toga udruženja koje je registrirano u Sudu u Trebinju.

Srpski narodni pokret 1389“ javno veliča zločinački genocidni lik i djelo haškog uznika Ratka Mladića koji je nakon zauzimanja UN-ove zaštićene zone Srebrenica izjavio:

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se nakon bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovim prostorima.“ (Ratko Mladić, general Vojske Republike Srpske, haški optuženik, 11. juli 1995. god. Srebrenica)

IMG_0070

Istina – u Mrkonjić-Gradu – zvanično ne postoji ni ulica ni bulevar Ratka Mladića, ali „Srpski narodni pokret 1389“ bi poslije ovog ilegalnog – probnog balona – pokrštavanja Ulice Sime Šolaje u Bulevar Ratka Mladića – mogao pokrenuti inicijativu u Skupštini općine kako bi se ime haaškog uznika optuženog za najteže ratne zločine i genocid, nadjenulo nekoj ulici ili sokaku u Mrkonjić-Gradu.

Samo – ono „bulevar“ nikako ne pristaje mrkonjičkim strmim uskim ulicama i sokacima…

„Srpski narodni pokret 1389“ je vjerovatno ohrabren činjenicom da je i aktualni predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić prije dvije godine po Beogradu lijepio plakate istog sadržaja. Ili, možda je Vučić ohrabren djelovanjem ovog i sličnih udruženja, ali i djelovanjem bošnjačkih političara i uleme.

Bošnjački političari i ulema na čelu sa B. Izetbegovićem i Huseinom Kavazovićem dozvolili su  četničkom vojvodi Vučiću  – koji je pucao na Sarajevo sa Jevrejskog groblja – da u cipelama uniđe u Begovu džamiju u Sarajevu.

Povodom obilježavanja 20-godišnjice genocida u Srebrenici, Vučiću su ukazane najveće državne počasti, a žrtve Srebrenice koje su izmanipulirali B. Izetbegović i Kavazović – zakitile su tog četničkog vojvodu koji poriče genocid – najvećim priznanjem žrtava genocida – Cvijetom Srebrenice. On je u Skupštini Srbije prijetio da će za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu muslimana.

Izetbegović je odgovoran i za poniženje pričinjeno prekrivanjem Spomen-ploče na ulazu u Vijećnicu koju su zapalili četnici Ratka Mladića kako bi se dodvorio četničkom vojvodi Nikoliću prilikom nedavne posjete Sarajevu i obilaska Vijećnice.

U Mrkonjić-Gradu ne postoji ni jedna ulica kojom bi bilo obilježeno neko ime iz povijesti Bošnjaka – muslimana čiji su preci utemeljili ovaj grad i koji su nekada činili ogromnu većinu, a danas ih gotovo i nema. Evlija Ćelebija je u svom Putopisu zabilježio dvije hiljade kuća, a ruski ambasador Giljferding – šest pravoslavnih.

http://www.activism.com/en_US/petition/zahtjev-za-promjenu-naziva-lica-u-mrkonji-gradu-varcar-vakufu/109996
IMG_0070

Prije šest godina pokrenuo sam potpisivanje peticije za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu. Spisak od blizu 200 potpisnika – uz propratno obrazloženje – poslao sam iz Canade preporučeno na adresu odgovarajuće komisije u Skupštini općine Mrkonjić-Grad.

Kada sam narednog ljeta provjeravao na prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad kakva je sudbina te Peticije – rečeno mi je da ta pošiljka nikad nije stigla na adresu SO-e Mrkonjić-Grad.

Naravno, to je  laž.

Nakon toga, kopirao sam listu potpisnika i obrazloženje Peticije, te sve to uredno predao na prijemni šalter gdje sam dobio i  odgovarajuću potvrdu o predaji.

Prošlo je od tada nekoliko godina, a da niko od odgovornih nije našao za shodno da se makar jednom riječju osvrne na tu Peticiju, da diplomatski kaže da je zaprimljena, da će biti razmotrena, da ćemo biti obaviješteni o ishodu… Kao da ne postoje ljudi koji su potpisali tu peticiju.

Poslije svega, zar ikoga može čuditi da u Mrkonjić-Gradu, baš i zbog toga što je u njemu 1943. obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, a nedavno gotovo potrijebljeno muslimansko i katoličko starosjedilačko stanovništvo  – „Srpski narodni pokret 1389“ lijepi naljepnice „Bulevar Ratka Mladića!“

“Srpski narodni pokret” očito je ojačao u Mrkonjić-Grada nakon što  je prije dvije godine viša instanca smijenila mjesno rukovodstvo zbog nerada, te vjerovatno izabralo novo – agilnije i aktivnije, o čemu može posvjedočiti i naljepnica „Bulevar Ratka Mladića.“

Stoga, ne bi bilo izneneđanje ako se “Srpski narodni pokret 1389” izbori za to da u budućnosti ulice i sokaci u ovom gradu dobiju imena i lokalnih srpskih „junaka“ – Dr. Luke Čulića, Nebojše Kozića – Škorinog, braće Egića, Boška Đukanovića Đukana, Ljube Nišića Čupe, Slobodana Obradovića Pobina,  Nikole Kačara i sinova, Voje Videkanića,  Josipa Gatarića “Srbina,” Miodraga Kaurina, Mladena Ljuboje, “Gustovaračkog Raspopa” i brojnih  drugih zaslužnih za genocid nad muslimanima i katolicima, a čija  su imena i “zasluge” ostali u sjećanju njihovih žratava, a pobrojana su i u knjizi Sabahudina Dudina Šehovića.  

Ulica i sokaka bi moglo manjkati, koliko ih je.
 

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     

DANAS SAM UPUTIO TUŽBU SUDU BIH PROTIV SIPE I NJENOG INSPEKTORA MEILSA FIŠE

DANAS SAM UPUTIO TUŽBU SUDU BIH PROTIV SIPE I NJENOG INSPEKTORA MEILSA FIŠE

Danas sam tužio Sudu BiH Melisa Fišu (ili Fisu)- inspektora SIPA-e iz Regionalne kancelarije u Banjoj Luka zbog uznemiravanja, pokušaja zastrašivanja, ponižavanja, prijetnje slobodi govora i izražavanja, sprječavanje slobodnog korištenja informacije koja je u interesu javnosti, sprječavanja pokušaja širenja istine o ratnim zločinima i zločincima, te odvraćanja od putovanja u Bosnu i stalnog povratka u rodni Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad.

Iz rodnog grada i Bosne morao sam pobjeći nakon hapšenja i stalnih prijetnji 1992. jer mi je bio ugrožen život od onih koji su kasnije počinili brojna zlodjela nad nevinim građanima u Mrkonjiću-Gradu  – od hapšenja, slanja u koncetracioni logor  Manjaču, mobiliziranja na prinudni rad i progona, pa do nanošenja teških tjelesnih i duhovnih trauma, te ubijanja i strijeljanja nedužnih sugrađana.

Umjesto da progoni i hapsi te ratne zločince, Fišo zlupotrebljava SIPU i Interpol i pokušava progoniti mene jer se usuđujem pisati o ratnim zločinima zločinica koji slobodno šeću mojim rodnim gradom.

IMG_0361
Poštanska priznanica o slanju preporučene pošiljke u kojoj je Tužba Sudu BiH protiv inspektora SIPE Melisa Fiše kojem stavljam na teret nekoliko kažnjivih djela

 

Povod tužbi je zahtjev Melisa Fiše koji je u ime SIPE poslao Interpolu Canada povodom objavljivanja na mome Blogu Izjave Ivanke Svetinović iz Mrkonjić-Grada. Izjavu je  dala SIPI  prije desetak godina., a odnosi se na ubojstvo njena supruga Josipa Svetinovića Baje.

Josip Svetnović je bez ikakve krivice uhapšen na kućnim pragu polovinom juna 1992., u SJB Mrkonjić-Grad ga je šakom u lice udario i raskrvavio komandir milicije Đuro Marković.  Mučen je i ubijen u Podbrdu prilikom odvođenja veće grupe građana musliman ai katolika u logor Manjaču.

Ubojice nedužna građanina Josipa Svetinovića ni do danas nisu uhapšene i kažnjene.

Izjavu Ivanke Svetinović čiji sam faksiml objavio, inspektor SIPE smatra tajnim dokumentom! Kakav je to tajni (službeni, SIPIN) dokument kada je u rukama privatne osobe koja se bori za pravdu o ubijstvu svoga supruga evo već 24 godine i sama skuplja medincinsku i drugu dokumentaciju.IMG_0038

Isto toliko godina i sam se javno borim kako bi počinitelji tog i drugih ratnih zločina nad civilima Mrkonjić-Grada bili kažnjeni, pa sam prošle godine nakon prerane smrti moga brata Muharema – logoraša i mučenika sa Manjače – objavio i privatne dokumente o nasilnoj smrti našega sugrađanina Josipa Svetinovića Baje, među njima i spomenutu izjavu njegove supruge Ivanke Svetinović. Ona je dvije godine pokušavala saznati istinu o sudbini njena uhapšenog muža, ali su tu istinu krili oni koji su odgovorni za zločin, čak su se sprdali s Ivankom Svetinović. saznala ju je u Zagrebu,  i to od rođaka koju je tu vijest pročitao u “Večernjem listu” 5. septembra 1992. Vijest sam  saznao od brata Muharema, a objavio sam je  našavši se na putu u Njemačku sklanjajući moju familiju nakon dva mjeseca provedenog u kućnom zatočeništvu pod srpskom stražom,  i brata logoraša pristiglog sa Manjače.  Spicijalista dr. Enes Ribić propisao mu hitno psihičko i fizičko liječenje. Ispričao je kako je Josip Svetinović ubijen.

SIPA – to jeste njen inspektor Fišo, poslala je Interpol na moju kućnu adresu u Canadi da me ispita jesam li objavio, a ako jesam  – ko mi je dao tu izjavu Ivanke Svetnović, mada su i to znali – jer pismenu izjavu ja imala SIPA i – obitelj ubijenog. Pošto to izjavu čuva kao tajnu (sic!) onda mora da sam tu izjavu dobio od obitelji. Ali, ta logika ne pije vode kod Fiše, pa on tu izjavu smatra tajnom, premda u toj izjavi nema ništa tajno niti meni, a i građanima Mrkonjića.

Pod optužbom da se time ometa istraga, bihuzure i zastrašuju porodicu ubijenig građanina pitanjima ko je novinaru dao izjavu.

Tako Fišo i njegove kolege iz SIPE,  pokušavaju raditi ono što ne treba, umjesto onog za što su plaćeni, ali izgleda nemaju kuraži; u pitanju su dosta velike ribe, pa Fišo pukšava rastresti gaće nadamnom.

Tajna koju čuva Fišo, a koju će nadam se morati otkriti na sudu je – zašto bihuzuri mene putem Interpola, kao i obitelj ubijenog Josipa Svetinovića, umjesto da pronađe, uhapsi i privede pravdi znane zločince.

Mogao me je saslušati u Bosni, ta svake godine sam makar četiri mjeseca na stalnoj adresi u Mrkonjiću, bihuzuren i uznemiravan od onih koje Fišo ne progoni. Evo me na putu u Bosnu i sada, pa ako ima hrabrosti – neka stisne petlju i uhapsi mene umjesto ubojica Josipa Svetnovića i onih 28 muslimana i katolika u Oborcima!

Fišo je zloupotrebom Intrepola pokušao da me zastraši i ušutka, spriječi širenje istine o ratnom zločinu i zločincima. To je krivično djelo.

Pokušao je i da me ponizi kao da sam ja ubojica, a ne oni koje SPIPA i on ne hapse. I ro je kažnjivo.

Fišo je pokušao da zlouotrebom Interpola pošalje canadskoj i svjetskoj policiji sliku o meni kao kriminalcu, kao osobi koja objavljuje strogo čuvane (državne) tajne. Time je pokušao okrnjiti moj uglad kao canadskog građanina koji nikad nije došao u sukob ni sa kavim zakonom, kao i novinara sa oko 40 godina staža bez ijednog demanta. On me koristeći SIPU i Interpol, pokušava zastrašiti kako bih odustao od borbe za istinu i kako bi me obeshrabrio da se vratim kući u Bosnu. I to je kažnjivo djelo. Fišo i Sipa su nepotrebno uzbihuzurili moju obitelj, a i moje prijatelje koji mi i danas savjetuju da ne putujem u Bosnu jer će me Fišo uhapsiti. Eto me – eno Fiši SIPA!

Stoga sam Fišu tužio u nadi da će se SIPA i Fišo ipak maniti mene, pobrisati moje ime iz evidencije Interpola, te se najzad prihvatiti posla za koji su plaćen. Ako neće on, ima ih na hiljade sposobnijih koji jedva čekaju.