KAD NEĆE BAKIR IZETBEGOVIĆ, HOĆE MURADIF PAJT I AMERIČKI SUD – CRNO SE PIŠE I SRBIJI I “REPUBLICI SRPSKOJ”

Presude američkog suda: RS i Srbija dužne žrtvama milijarde dolara odštete

Iznos za isplatu nakon presude protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića, Republike Srpske i Srbije iz 2000. godine dosegao je gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

Piše:

Edin Subašić

Nakon što je Radovan Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne, navodi autor EPA

Dok Milorad Dodik i Aleksandar Vučić dižu tenzije uoči posjete srbijanskog predsjednika Washingtonu, Vučić razmatra kako da izbjegne konačni gubitak Kosova, a Dodik mu na dnevni red pokušava ubaciti “slučaj statusa bh. entiteta Republika Srpska”, na drugoj strani aktueliziraju se presude Federalnoga suda u New Yorku, koje bi mogle zabrinuti lidere RS-a i Srbije više nego razgovori u SAD-u.

Presudama suda u New Yorku protiv bivšeg političkog lidera bosanskih Srba i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, RS-a i, indirektno, Srbije iz 2000. godine, žrtvama genocida, terora i zločina dodjeljene su milijarde dolara odštete. Presude su do sada stajale bez riješenog načina izvršenja, ali se taj sudski predmet sada ponovo aktivira ka krajnjem epilogu – naplati odštete od RS-a i Srbije. Ukoliko bh. entitet i Srbija odbiju izvršenje, mogli bi se naći u blokadi finansijskih tokova i prijeti im bankrot, a RS-u i u funkcionalni kolaps kao administrativnom entitetu unutar Bosne i Hercegovine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

To bi možda bio povod Dodiku za radikaliziranje situacije i bijeg od odgovornosti u novu krizu. S druge strane, vjerovatnije, možda bi to bio uvod u ustavno prekomponiranje Bosne i Hercegovine, o kojem američki zvaničnici u posljednje vrijeme govore, moguće i nevezano za ove presude.

Karadžić je pokušao pobjeći od suda i pravde

“Očigledno je da su bosanskohercegovačkom Ustavu potrebne reforme. Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele biti dijelom transatlanske zajednice”, rekao je prije nekoliko dana za medije američki ambasador u Sarajevu Eric Nelson. Činjenica je da je važeći Ustav Bosne i Hercegovine prevaziđen, ali kakve to veze može imati s presudama suda okruga New York?

Na okružnom sudu Južnog distrikta New York 1993. godine pokrenuta su dva sudska postupka, na osnovu univerzalne sudske juristikcije poznata pod nazivom Jane Doe v. Radovan Karadzic, No. 93-Civ-0878 (PKL) (S.D.N.Y. ), odštetni zahtjev 4,9 milijardi dolara, i Kadić i ostali protiv Karadžića i ostalih, broj1:93-cv-01163(PKL) (S.D.N.Y), odštetni zahtjev 750 miliona dolara.

Tužbe u ime žrtava sadržavale su sve optužbe za koje je Karadžić pravosnažno osuđen i pred Međunarodnoim sudom za ratne zlčočine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Hagu (genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ubistva, mučenja, okrutno nehumano i ponižavajuće postupanje, silovanja, namjerno nanošenje duševnih boli…), ali su ove tužbe, budući da su pokrenute od konkretnih žrtava, bile usmjerene na traženje materijalne odštete.

Karadžić je angažirao advokate Ramseya Clarka i Lawrencea W. Schillinga, koji su bili u sudnici cijelo vrijeme procesa. Međutim, nakon jula 1996. godine, kada je podignuta optužnica pred Haškim tribunalom, Karadžić je, bojeći se hapšenja, izbjegavao doći na svjedočenje, da bi u decembru 1997. godine i zvanično obavijestio američki sud da neće učestvovati u daljem procesu. Bio je svjestan posljedica tog akta, koje su uslijedile u oktobru 2000. godine, kada je sud u New Yorku presudio u korist žrtava – tužitelja i usvojio sve tužbene zahtjeve.

Suština prijetnje po RS je u tome da je Karadžić tada proglašen odgovoranim za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kao “državni službenik” (as a state actor),vojni i politički lider, pa tako sankcija zahvata i entitet u čije ime je počinio zločine.

Faksimil presude američkog sudaUstupljeno Al Jazeeri

Nakon što je Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne.

Strateška izdaja RS!

Tako je RS postao dužnik, koji je oštećenoj strani, odnosno tužiteljima, tada trebao isplatiti više od pet milijardi dolara, sudske i advokatske troškove i zatezne kamate. Na ovaj način upravo prvi predsjednik je doveo RS u bezizlaznu situaciju, što je ravno strateškoj izdaji. Jer, ukupan iznos do danas je dosegao astronomskih gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

I više od toga. Nakon presude Međunarodnog krivičnog suda (ICC) u Hagu, kojom se i Srbija označava odgovornom za genocid koji je počinila RS / Vojska RS / Radovan Kardžić i ova susjedna država došla je u status saučesnika, pa samim tim i obavezna da namiri štetu koju je Srbija napravila u Bosni i Hercegovini. Posebna otežavajuća okolnost za Srbiju su njeni vlastiti dokumenti kojima postaje nesporno učešće u međunarodnom vojnom sukobu na teritoriji Bosne i Hercergovine.

Iz knjige američkog diplomate i “tvorca” Dejtonskog mirovnog sporazuma Richarda Hoolbroka Završiti rat saznali smo da je Karadžić naknadno pokušao popraviti grešku. Kroz pregovore je od Holbrookea tražio da se presuda poništi, što nikad nije učinjeno. Karadžić je zatim otiša u “višegodišnju ilegalu”, odnosno bijeg, a kasniji haški pravosnažni epilog (doživotna robija) je poznat.

Nastavkom ovih sudskih postupaka danas se bavi američki državljanin bh. porijekla Muradif Pajt, koji je bio učesnik procesa kao zastupnik žrtava. Pajt je nezavisni istraživač za međunarodno, privatno, humanitarno i krivično pravo u procesima s odštetnim zahtjevima. Također je specijalista za priznanje i izvršenje američkih presuda građanskog i ugovornog prava u zemljama Evropske unije i bivše Jugoslavije. O daljim koracima ka izvršenju presude kaže:

‘Izetbegović zna za sve, ali nije reagirao’

“Sada je potrebno da se na jednom od sudova u Evropi izdejstvuje priznavanje presude američkog suda, što je prvi korak. Raditi to u Bosni i Hercegovini je iluziorno, ako znamo kakvi politički odnosi i utjecaji u pravosuđu trenutno ovdje vladaju. Zbog toga je potrebno da se presuda potvrdi na sudu jedne od zemalja Evropske unije. Trenutno smo u potrazi za advokatskom kućom koja bi preuzela taj zadatak.”

Ističe da kompletan posao sada radi pro bono i u korist žrtava, za koje kaže da im treba pomoći, ali da pomoć ne dolazi od države Bosne i Hercegovine, koja ima najveću obavezu da pomogne žrtvama u dobijanju zadovoljštine. Naglašava da se obraćao i Bakiru Izetbegoviću, kao članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te ostalim članovima iz tadašnjeg saziva ovog tijela (Mladen Ivanić i Dragan Čović), ali…

“Izetbegović zna za sve ovo, opširno sam ga pismeno informirao, ali on nije reagirao. Ne zanima ga. A upravo bi država bila obavezna naći i platiti advokata za ovu fazu procesa. U međuvremenu je propala i revizija presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, a kako vidimo, odgovornost za to je upravo na Izetbegovićevom timu. On je davno i pravovremeno znao da se mora obnoviti aktivna legitimacija našeg [bosanskohercegovačkog] oficira za vezu u Tribunalu i zatajio je to”, rekao je Pajt.Muradif Pajt: Država ignorira prava žrtava Ustupljeno Al Jazeeri Nasuprot ignoriranju od “bošnjačke političke elite”, okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA) i Bakira Izetbegovića, Pajt je dobio podršku poznatih pravnih eksperata Francisa Boylea i Geoffreya Nicea i njihovu procjenu realne mogućnosti pozitivnog ishoda procesa. Boyle je bio glavni akter i pravni zastupnik prve tužbe Bosne i Hercegovine protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) pred Međunarodnim sudom pravde, sve dok mu, iz nikad objašnjenih razloga, Izetbegović nije otkazao punomoć. Upravo je Boyle akcentiao Izetbegovića kao krivca za propast revizije.

RS bio mogao izgubiti politički subjektivitet

“Nisu radili ništa, dok ja nisam počeo davati intervjue i govoriti da se bliži revizija. Uradio se minimum od onoga što se moglo uraditi, ali bilo je prekasno. Ako sjedite deset godina i ne radite ništa, očekivati je da će sud naći načina da izbjegne takvu tužbu… Izetbegović i svi njegovi savjetnici su bili uključeni u sabotažu”, kazao je Boyle u nedavnom intervjuu.

Nakon što je propala revizija presude, u kojoj bi Srbija eventualno bila označena kao agresor, a time i obavezna da plati ratne reparacije, ove presude njujorškog suda još su značajnije. One sada predstavljaju jedini značajan pravni instrument za pritisak na označene planere i počinioce genocida.

Značaj priznanja presude na nekom sudu u Evropi Pajt objašnjava kao osnovu za naredni korak, kojim bi se RS (i Srbiju) primoralo na izvršenje presude isplatom, ili, ako nema novac i nekretnine van Bosne i Hercegovine (a vjerovatno nema u toj vrijednosti), onda bi se tražio drugi način.

“Verifikacija presude pred nekim evropskim sudom je bitna, jer bi se zatim moglo obavijestiti sve međunarodne i strane finansijske institucije da su RS i Srbija dužni po toj presudi određeni iznos. Time se blokiraju svi njihovi finansijski tokovi, obara se kreditni rejting RS-a i Srbije. Postoji mehanizam da se od ovih mjera izuzme država Bosna i Hercegovina i entitet Federacija Bosne i Hercegovine, tako da se optereti samo RS. U ovoj fazi tužena i osuđena strana bi shvatila da se ne radi o ‘krezavoj presudi’ i da ne mogu samo reći ‘mi nemamo para’, i nikom ništa”, objašnjava Pajt. A šta ako zaista nemaju para?

“U tom slučaju presuda bi se naplatila na drugi način, teritorijom, odnosno gubitkom političkog subjektiviteta u dijelu osuđenog entiteta. U historiji nije neobičan takav postupak. Nakon Prvog svjetskog rata Francuska je ratnu štetu naplatila od Njemačke izuzimanjem Alzasa i Lorene. Italija je štetu Austro-ugarske, odnosno Austrije, naplatila teritorijom Južnog Tirola. Kanada je svojevremeno dug naplatila pripajanjem Labradora i Newfoundlanda… Osim toga, Njemačka je godinama plaćala reparacije za štetu iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Pajt.

Kabinet: Predsjednik Vučić nema nadležnost

Nesumnjivo da se u slučaju RS-a i Srbije radi o sasvim drugačijem pravnom, političkom i historijskom kontekstu, ali je zajedničko sa starim slučajevima to da dugovi verificirani sudskim presudama dođu na naplatu bilo kada i na bilo koji mogući način.

Odgovor Vučićevog kabinetaUstupljeno Al Jazeeri

Kako bi ispitao raspoloženje zvaničnog Beograda za mirno rješenje, Pajt se, u skladu s američkim zakonima, obratio predsjedniku Aleksandru Vučiću, Ministarstvu pravde Srbije i ostalim funkcionerima, objašnjavajući neminovnost (i finansijskog) suočavanja Srbije s odgovornošću, jer…

“Za Srbiju je, pored dovoljnoga broja presuda Haškog tribunala, ključna bila presuda Međunarodnog suda pravde, gdje se navodi da je Srbija odgovorna, jer ‘nije spriječila genocid počinjen u Srebrenici'”, navodi Pajt u obraćanju zvaničnicima Srbije, na šta je dobio tek birokratski odgovor iz Kabineta predsjednika da “predsednik nema nadležnost da postupa po Vašoj molbi.”

Pajt planira pokrenuti tužbe s odštetnim zahtjevima i u korist porodica žrtava Srebrenice i Albanaca sa Kosova, što će dodatno otežati poziciju posebno Srbije. Nema sumnje da će Beograd i Banja Luka nastojati maksimalno ignorirati obaveze iz postojećih presuda, kao i do sada.

Izvor: Al Jazeera

17/08/202017/08/2020

“Sobodna Bosna:” Da li je, nakon Pelješkog mosta, i neprocesuiranje hrvatskih ratnih zločina nad Srbima (i u Mrkonjić-Gradu) postalo vitalni interes Dodika i Republike Srpske?!

Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

Nedavna objava na Twiteru Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine i aktuelnog državnog poslanika, da je Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu protiv hrvatskih oficira i vojnika odgovornih za zločine počinjene nad Srbima u vojnoj operaciji “Maestral” (iz ljeta 1995.godine), nije dovela ni do kakve ozbiljne reakcije, rasprave, demantija, niti potvrde.

Foto: AMER KAJMOVIĆ / SB

Piše: SENAD AVDIĆ, “Slobodna Bosna”

17. 08. 2020.

Prošla je, kako se kaže-ugluho. Ne zato što je Mektić neozbiljan i nekredibilan izvor, ili što je osobno motiviran i osvetoljubiv prema državnom tužiteljstvu. Naprotiv, Mektić je pokazao posljednjih godina da mu ne manjka vjerodostojnosti u sigurnosno-obavještajnoj i političko-pravosudnoj materiji.

Dragan Mektić je napisao: “U Mrkonjićkoj grobnici pronađena 181 žrtva uglavnom žene, djeca i starci a po povlačenju Hrvatska vojska je opljačkala Mrkonjić Grad. Ta strategija (obustavljanja istrage Tužiteljstva BiH, op. S.A.) je razrađena prije par dana u Bakincima na večeri kojoj je prisustvovao Vrh Tužilaštva BiH. (poznata su imena)”.

MRKONJIĆKE ŽRTVE I SRSKO-HRVATSKI KOMPROMIS

Mediji su spekulirali da su Milorada Dodika na hacijendi kod Laktaša obišle Gordana Tadić, glavna Tužiteljica BiH i njena u novije vrijeme nezaobilazna suradnica Vedrana Mijović, koja, inače zastupa optužnicu protiv Mektića na procesu koji se vodi protiv njega na Sudu BiH zbog navodne pronevjere donatorskog novca. Tadićka je tražila i, tvrdi Mektić dobila, Dodikovu suglasnost da se ratnim zločincima iz Mrkonjića progleda kroz prste.

Mektićevom otkriću, odnosno upozorenju, uvjerljivost daje činjenica da je trgovina i bratsko dogovaranje u vezi sa ratnim zločinima na srpsko-hrvatskoj političkoj veletržnici skoro svakodnevna, ili barem sezonska roba. Haško tužiteljstvo je prije 10-ak godina dokumentiralo i kompletiralo optužnicu za zločine počinjene nad srpskim vojnicima i civilima na području Mrkonjić Grada u ljeto 1995.godine. Veliku pomoć imali su od nadležnih policijsko-istražnih organa iz Republike Srpske. Spiskovi sa imenima osumnjičenih za zločine i njihovih žrtava objavljivani su u lokalnim medijima mnogo prije nego što je predmet dospio do istražitelja iz Haaga. Tačno su i precizno pobrojana imena pripadnika Hrvatske vojske i HVO-a, te njihovih zapovjednika koji su osnovano dovođeni u vezu sa ubistvima, mučenjima, pljačkom, paljevinama imovine mrkonjićkih Srba.

Zbog čega Tužiteljstvo BiH ne aktivira taj predmet koji godinama, nakon prosljeđivanja iz Haaga, skuplja prašinu po njegovim budžacima? Zato što, najuopćenije, ali i najkraće i najtačnije rečeno, za takvo što ne postoji politička volja. Odnosno, zato što postoji poliička kontra-volja: da do podizanja opužnice i suđenja nikada ne dođe. Instaliranje Godane Tadić na čelno mjesto Tužiteljstva BiH bila je demonstracija snage te volje i dokaz da su Dragan Čović i Milorad Dodik preko ranije podjarmljenog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH stavili pod svoju kontrolu (i) tu državnu pravosudnu instituciju BiH. Što bi rekao aforističar, BiH je time napavljena teškim invalidom jer joj je amputirana ruka pravde.

Dragan Čović i HDZ-, kao ni njegovi pokrovitelji iz Zagreba, podizanje opužnice protiv kreme hrvatskog vojnog i političkog života iz zlatnih 90-ih nikako nisu u stanju progutati. Priča o hrvatskim zločinima u minulom ratu, konsenzualna je hrvatska mantra, okončana je oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu. Ništa u tome nije promijenjeno stogodišnjom zatvorskom kaznom koja je izrečena “hercegovačkoj šestorci”. Jer, kako je o nedavno objasnio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “nije svaki čovjek koji je osuđen za ratne zločine ratni zločinac“. Kao što ni svaki počinitelj samoubistva nije nužno samoubica.

U Bosni i Hercegovini je posljednjih godina uspostavljena personalna i politička unija između Milorada Dodika i Dragana Čovića (kao legitimnim nasljednicima identičnih, sinhoniziranih, nepromijenjenih politika svojih prethodnika: Karadžića i Bobana, Tuđmana i Miloševića, Stojadinovića i Pavelića, Cvetkovića i Mačeka) sa zakovanim pravilom prema kojem ništa što je loše za jednu stranu, ne može biti od koristi za onu drugu. Važi i obratno, naravno. I tu je otvoren neomeđen manevarski prostor za trgovinu širokim asrotimanom najrazličitijih političkih, teritorijalnih, pravosudnih… i drugih roba. Ukoliko ima neke logike u tome da Dodik u Narodnoj Skupštini RS-a izgradnju Pelješkog mosta stavi na pijedestal “vitalnog nacionalnog interesa” (srpskog, da ne bude zabune), onda se sigurno nekim sličnim interesnim, uzročno-posljedičnim vratolomijama može “izganjati” i to da se odustajanjem od kažnjavanja hrvatskih vojnika zbog zločina nad 150-200 stanovnika Mrkonjić Grada također štite nekakvi njihovi (srpski) partikularni, sebični, ali strateški interesi. Vrhunski nacionalni interes Srba u BiH je bezuvjetna suradnja sa Hrvatima, a koja je bazirana na “pravednom” međusobnom razgraničenju i vječito živom idejom o secesiji.

ZLOČINI, OKVIR ZA MRŽNJU

Mnogo je dokaza i prethodnih iskustava koji mogu poslužiti kao potvrda da Dragan Mektić ne govori uprazno, da zaista postoje prećutni, pa i formalizirani srpsko-hrvatski dogovori o uzajamnom amnestiranju od ratnih zločina. Sve do smrti Franje Tuđmana (1999.) Hrvatska nije podigla niti jednu optužnicu protiv odgovornih za zločine počinjene nad Hrvatima tokom velikosrpske agresije. Za zločine u Vukovaru Tužiteljstvo Haškog tribunala mnogo se više dokaza i svjedočenja dobilo od polcijskih i pravosudnih institucija u Sarajevu nego u Zagrebu. Hrvatska je svoju tužbu protiv SR Jugoslavije za genocid Međunarodnom sudu pravde podnijela 1999. godine, šest godina nakon što je to isto uradila vlast Bosne i Hercegovine. Ratni zločini su u srpsko-hrvatskoj projekciji raspada Jugoslavije predstavljali su conditio sine qua non kapitalnog projekta teritorijalnog razgraničenja, humanog preseljanja, etničkog inženjeringa. Ratni zločini su, kako je to, najpreciznije formulirao profesor iz Zagreba Dejan Jović, generirali mržnju, a ne obrnuto. Istovremeno, da parafraziram Jovićeve riječi iz knjige “Rat i mit”, bez eruptivne mržnje nije bilo moguće temeljito obaviti ratne planove, osobito ne kada je Bosna i Hervegovina posrijedi. Proizvodnja mržnje, vjerske, nacionalne, bila je službena doktrina i politika koju je autorizirala Srbija, a prihvatila Tuđmanova Hrvatska, a bez ratnih zločina, progona, logora optimalni nivo mržnje se nije mogao dosegnuti.

Siroti bivši veleposlanik Hrvatske u Bosni i Hercegovini, iskusni diplomata Ivan Del Vechio, u čudu se našao, nije vidio ničeg lošeg u svom prošlogodišnjem prisustvu na proslavi (neustavnog) praznika Republike Srpske 9. januara kada je posthumno odlikovan general Vojske RS-a Slavko Lisica, važan JNA-ovski zapovjednik u agresiji na Hrvatsku. Ako je Hrvatska oplakivala i slavila Slobodana Praljka koji je sa Lisicinim komandantom, Ratkom Mladićem, osuđenikom na doživotnu robiju za genocid, zajednički planirao vojne akcije, zločine i progone u Bosni i Hercegovini, zašto bi sporna bila veleposlanikova nazočnost na dodjeli priznanja opravdano odsutnom Lisici?

Nakon što je predmet zločina hrvatskih postrojbi nad srpskom vojskom i civilima u Mrkonjić Gradu vraćen iz Haaga u Tužiteljstvo BiH u medijima su procurila imena osoba za koje su postojale osnovane sumne da su na listi osumnjičenih. Mnogi od njih koji su do tada živjeli u Bosni Hercegovini iselili su u Hrvatsku. Oni koji su živjeli u Hrvatskoj izbjegavali su, strahujući od hapšenja, dolaske u BiH. Jedan od njih, koji je sve donedavno vrlo visoko kotirao na listi osumnjičenih za zločine nad Srbima, dugogodišnji politički moćnik zadužen za odnose sa ovdašnjim HDZ-om, prije nego što je 2016.godine došao u Sarajevo tokom posjete Pape Franje, pozvao je tadašnjeg direktora Agencije za iszrage i zaštitu (SNSD-ovog Srbina) i poručio mu: “Nemoj da bi se slučajno tvoji policajci igrali i hapsili me na granici: kunem ti se da ćeš biti smijenjen istog momenta“. Direktor SIPA-a je znao da prijetnja nije neosnovana i da je iza nje stajao dogovor Dodika i Čovića.

NEKA VISI MEKTIĆ

Teško je reći ko se više odbradovao, Dodik, ili Čović, nakon izbornog poraza SDS-a na prošlim izborima, koji je značio i odlazak Dragana Mektića sa mjesta ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH? Nakon što je za ministra postavljen Fahrudin Radončić, Čović je , pravilno, procijenio da je prestala potreba da na mjestu zamjenika ministra i dalje drži Miju Krešića koji je prehodnih deceniju bio zadužen za pokrivanje, špijuniranje i opstrukciju ministara ( Sadika Ahmetovića, Mektića): procijenili su da nema potreba da drže svog “flastera” na svom prijatelju Radončiću. Krešić je dobio otkomandu u Ministarstvo odbrane, ali je ostala na snazi njegova glavna uloga unutar “hrvatskog korpusa”: kontrola i usmjeravanje svoje rodice Gordane Tadić, Glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH. Za njenu nedodirljvost garancija je Milan Tegeltija sve dok ima potrebnu većinu unutar VSTV-a. Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/166523/senad_ante_portal_da_li_je_nakon_peljeskog_mosta_i_neprocesuiranje_hrvatskih_ratnih_zlochina_nad_srbima_postalo_vitalni_interes_dodika_i_republike_srpske.html