Pred Dan oslobođenja Banje Luke 22. april, dolazak Vučića i ekipe na razgovor s Dodikom o „zajedničkim projektima,“ zaboravljeni i od Sarajeva žrtvovani Banjalučani muslimani u strahu i zebnji očekuju resplet oko Dodikovog projekta mirnog razdruživanja – iza kojeg stoje i beogradski arhitekti
„Ili uteći iz okupiranog grada, ili se prijaviti u četničku vojsku“
Banjalučani muslimani Bošnjaci su prestravljeni „non paperom“ i Dodikovim praktičnim poslovima na „mirno“ razdruživanje koje vodi na „autostradu“ u kojoj će potpuno nestati jer je to put u novo krvoproliće i njihov potpuni nestanak. Strah ih je jer su ponovno prepušteni sami sebi bez izgleda da spase svoje živote.
(Photo: Bedrudin Gušić)
Banjalučki muslimani osjećaju veći strah od onog 1992. i kasnije, ne bez razloga. Tada nisu mogli povjerovati da su zajedno sa svojim Šeherom izdani od strane svog združenog nadri-političko-vjerskog vodstva. Sad imaju gorko iskustvo i potvrdu.
Malobrojni su nekako preživjeli genocid nad gotovo čitavom populacijom muslimana – ubojstvima, odvođenjem u logore, otimanjem imovine, rušenjem džamija, poniženi bez ikakvih građanskih prava i slobode. Preživljavali su, jer život u strahu za život i nije život. Njhove političko-vjerske vođe u Sarajevu halalie su i njih i Šeher Banju Luku koalicionim partnerima u SDS-u, udarile na tu izdaju muhur u Daytonu. U najraseljenijem gradu ne samo u Bosni, o(p)stala je šačica muslimana, što onih koji su predeverali sve strahote genocida u svom otetom gradu, što onih koji su se usudili vratiti u svoj grad.
Strah kojeg žive decenijama, sada postaje još jači i nepodnošljiviji jer su i dalje zaboravljeni od svojih političko-vjerskih vođa. Oni nikad nisu došli u Banju Luku da bi sa srpskim vlastima razgovarali o poboljšanju položaja muslimana Bošnjaka, „održivom povratku“ nego bi ponekad svrati u džamiju na džumu po jeftin politički poen.
Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović nikad nije došao u Banju Luku, a njegov sin je bio dva-tri puta u džamiji Ferhadiji, biva na džumi.
Bivši reis Cerić dolazio je po Dodikovu sadaku u Banju Luku da bi iskamčio od njega dva posto vrijednosti džamije Ferhadije. Cerić je za tu sadaku javno hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i čitavog svijeta.
Ustavni sud BiH u kojem sjede suci po mjeri svoje poslušnosti svojoj partiji SDA-u presudili su kako banjalučke džamije nisu srušili srpski mineri.
Dodik, kojemu smetaju mujezini jer „arlauču“, prodaja nekretnina u Banjoj Luci slabo ide, dijeli ponovo sadaku Muftijstvu banjalučkom, muftija zijareti i Dodika i Cvijanovićku o 9. januaru, sliaju se na sastancima bez državnih znamenja. Ne smeta im kriminal u prodaji vakufske imovine. Nisu ni mukajet što se banjalučki muslimani bude u gradu sa ulicama srpskih junaka, mitova i četnika. Genocid niko i ne spominje. Potpredsjenik RS iz redova Bošnjaka okružio se sa četrdest savjetnika, ali niti ga ko benda niti sluša. Zastupnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini ne žive u Banjoj Luci ni za Banjalučane. Dođu na sjednice, uzmu dnevnice, paušale i plaće, nestanu, a muslimane Bošnjake ostave sa njihovim strahovima i problemima…
Uz sve to, tu je ponajgori strah od Dodika, od njegovog za sada nezaustvaljivog atakiranja na Državu, vjeru i jezik Bošnjaka, njihovo pravo na život i slobodu, ne što je toliko Dodik jak u svom kabadahijskom, nasilničkom atakiranju na njih i Državu, nego što u tome ima podršku SDA i HDZ, pa tako i blagonaklonost međunarodne zajednice.
SDA-IZ su prve u svijetu priznale genocidu RS. Sve vrijeme čuvaju tu zločinačku stečevinu, garantiraju joj opstanak u ime svih Bošnjaka.
Umjesto da prekine svaki odnos i komunikaciju s Dodikom, da od njega neizostavno traži potpuno poštivaje Ustava, presuda Ustvanog suda države koju razbija i uvlači u rat, SDA se obraća međunarodnoj zajednici i traži sankcije za Dodika kako bi ostala s njim u koaliciji, spašavala ga i politički i financijski, sve na račun svog sna o muslimanskoj državici.
Dok je RS i Herceg Bosne, dvojac SDA-Islamska zajednica ima šansu za „kreposnu islamsku državu“ za koju su još 1993. napisali ustav i po cijenu i po do dva milijuna nestanka muslimana Bošnjaka s ovih prostora.
Zato je muslimane strah, pogotovo one u RS i pogotovo one u Banjoj Luci.
Taj strah se pojačava do beznađa i očaja nekim išaretima srpskih nacista koji slijede Dodikovu pogubnu politiku za koju niko nema pravi odgovor, ne za to što ne postoji, nego što im je stalo baš do takve politike.
Banjalučani koji žive u stanovima davno su poskidali pločice sa svojim imenima sa ulaznih vrata. Misle kako bi time, makar za koji tenutak produljili vrijeme dok ih neko ne prokaže i dok ih nacisti na silu ne odvedu u mrak i nestanak, ako već ne ubiju na pragu.
Dodikovi nacisti ništa ne prepuštaju slučaju.
Ispred vrata svojih stanova mnogi su jutrom zatekli ciglu. Prepadnuti, smatraju da je to obilježavanje njihovih stanova da bi se tačno znalo koga treba odvesti na put bez povratka, da slučajno ne bi bihuzurili Srbe stanare lupanjem ili provaljivanjem njihovih vrata.
Crvene cigle kao bijele trake nekad.
Uznemiren i preplašen, jedan Banjalučanin musliman se obratio svome imamu u džamiji sedmog dana Ramazana. Obojica pod abdestomm, u Božjoj kući, s Božjim riječima na usnama, u postu kada se vodi džihad sa samim sobom, svojim egom, strahovima. Ali strah očiju nema i prepadnuti zaboravlja sve ljudske i Božje zakone da bi spasio goli život, čak i dok uči Božje riječi u džamiji.
Džamija je nova, obnovljena i čista. Na ikindija namazu dvoje-troje džematlija i hodža.
Jedan od muslimana pred Mukabelu (učenje Kur'ana) obraća se učenom imamu. Strah ih je obojicu potopio, niko ga i ne spominje, zrcali se na njihovim licima. Znaju obojica strahu uzrok.
– Šta ćemo efendija? pita džematlija.
– Ja ću ili uteći, ili se prijaviti u srpsku vojsku! odgovara imam.
Nejma druge!
Na te najniže duhovne grane je spao čak i imam koji bi morao biti uzor džematlijama, najuporniji sljedbenik Božjih zakona i uputa.
Da nejma druge, potvrdili su nedavno i brojni muslimani Bošnjaci koji su zdimili u Beograd po vakcinu da bi spasili goli život jer su u svemu prepušteni i izdani od onih koji su plaćeni da se brinu za njih, njihvo zdravlje i živote.
Banjalučki hodža samo slijedi takve. Druge mu nejma! Ni njemu, ni džematlijama.
Umjesto riječi Mladog muslimana Alije: „Mirno spavajte, rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje,“ do nas dopiru riječi koje lede krv u žilama a izgovara ih njegov sin Bakir koji kaže da „ne kaže kako rata neće biti.“ I, on, kukavica i saboter, kaže da će stati ispred onih koji poste od sabaha do akšama, pa kao vojskovođa predvoditi vojsku s praćkama ili „tandžarama.“ Laže! Dok patriote, među njima Bošnjaci, nemaju ni praćku za obranu od ubojite srbijanske i Ddodikove ratne mašinerije, Bakir odobrava Cikotiću, Turkovićki i Mehmedagiću da Dodikupotpišz dozvolu za dodatno opremanje genocidnog MUP-a RS vojnim naoružanjem, sada mitraljezom na daljjnski kalibra 12,8 mm.
Dodik tako uz pomoć SDA ubrzano radi na ratnom razdruživanju.
Vučićev ministar Vulin poručuje da će Srbi živjeti u jednoj državi! On sebi priskrbljuje pravo koje drugim narodima uskraćuje.
Sa TV ekrana dopiru ponovljene riječi mladog četničkog vojvode Vučića, nakon što je s Dodikom pokazao svo ubojito oružje s kojim raspolaže, divio uspješnom bojevom gađanju.
– Mirno spavajte, rata neće biti!“
Od te poruke, svjesnim muslimanima Bošnjacima i svim normalnim ljudima, građanima, posebno onima kojima je osvanula cigla pred vratima, ledi se krv u žilama.
Ibrahim Halilović 
Profesionalno i argumentirano urađena analiza trenutnog položaja muslimana i katolika u Banja Luci, posljedično vezana za famozni i opasni non-paper Janeza Janše i nekih koji stoje iza njega, te za zveckanje oružjem od strane Vučića što sve daje vjetar u leđa onoj bitangi iz Laktaša da prijeti. Autor je na jednom praktičnom primjeru, koristeći ciglu, ovoga puta ne kao građevinski materijal, nego kao zamjenu za zloglasnu bijelu traku, zapravo poentirao u samom naslovu. Ilustracije koje su objavljene uz tekst, svaka od njih govore i poručuju sama za sebe. I opominju. Barem mi koji smo živi svjedoci zla i zlih u Banja Luci u prve tri godine njene okupacije, a pogotovo oni koji su ostali tamo do kraja, mogu prepoznati sličnost uoči 1992. i vremena današnjeg. Sasvim dovoljan razlog postoji za strepnju, strah i nespokojstvo.Dodatni razlog za sve to jeste zaglušujuća šutnja onih u Sarajevu i tzv. međunarodne zajednice. Baš kao i ranih 90-tih. Dakle, ovo vrijedno štivo našeg Ibrahima Halilovića ne treba shvatiti kao širenje panike (jer moglo bi biti i takvih reakcija), nego upravo obrnuto: kao realnu dijagnozu stanja u najprognanijem gradu u ex-Jugoslaviji i u kojem su se našli pripadnici naroda koji po idiotskom Dejtonskom ustavu eto tamo nisu konstitutivni. I još nešto: ako nije realno očekivati da u Banja Luku konačno dođe onaj što bi kao stao ispred potencijalnih ratnika, mada ne zna ni rukovati puškom, a nije realno takvog očekivati, eto prilike nekoj drugoj političkoj opciji sa sjedištem u tom Sarajevu da se pojavi pred malobrojnim banjalučkim Bošnjacima i Hrvatima i poruči im da nisu sami. Eto druže Neka za tebe idealne prilike!