Mjesec: Maj 2019.

Srstanje SDA i Islamske zajednice u jedan džemat

SDA JE PUČEM PREUZELA I DANAS SUVERENO VLADA ISLAMSKOM ZAJEDNOCOM ŠTO JE OPASNO I PO DRŽAVU I ISLAM

• Hodža po vokaciji, potpredsjednik SDA, parlamentarac Safet Softić predsjednik je Sabora Islamske zajednice. Čak i kada je u državnoj posjeti Iranu, kada predstavlja i vjernike i nevjernike, druge narode i građane, uči ezan – o državnom trošku
• Dvojac SDA-IZ je uveo mnoge novotorije u međusobni biznis, a jedan od njih su zajednički iftari, mahom o turskom ili državnom trošku na kojima „iftare“ i oni koji ne poste jer su drugih vjera.
• Studenti iz Sarajeva – omladina SDA-IZ organizirala je 25. maja 2019. kolektivni iftar u Banjoj Luci za studente “koji sebi ne mogu priuštiti iftar” pa iz Gradiške (sic, ne iz Bosanske Gradiške) i drugih mjesta moraju putovati na ovaj u Banjoj Luci. Organizator bi morao znati da baš zbog političko-vjerske kvazi sprege IZ-SDA, ne samo studenti ne mogu sebi priuštiti ni iftar, a ni putovanje na kolektivne selektivne iftare
• Čudno je kako na iftare ne pozivaju vladiku Jefrema (kojeg inače uvijek i  svugdje sovu, a on ih ignorira, Dodika, ta predsjednik je države kju ne priznaje i razara (zajedno s dvojcem) kojemu smeta i Ferhadija i arlaukanje mujezina, pa Vučića; kad su ovog četničkog vojvodu mogli uvoditi u Begovu džamiju usranih gaća i kaljavih cipela, gostiti u Srebrenici na mjestu genocida kojeg poriče, mogli su ga komotno pozvati i na iftar u Banjoj Luci, zaslužio je ako ničim drugim, onda izjavm da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 muslimana
• U budućnosti će biti kolektivnih iftara ako bude turskih i državnih para i ako bude imao ko iftariti

Aleksandar Vučić i Milorad Dodik bili su gosti na godišnjem saboru Srpske pravoslavne crkve. Raspravljalo se o gubitku Kosova i kako gubitak namiriti u Bosni, nakon što je Srbija uz blagoslov SPC počinila genocid.

Ovo je prvi slučaj u historiji SPC da su političari nazočili najvišem godišnjem skupu vladika. Kosovo su izgubili, ali svako se pravi lud i ne želi to priznati pred narodom. Susret Vučića i Dodika sa vrhovništvom SPC izazvalo je reakcije i krtike dijela javnosti jer se o Kosovu raspravlja sa popovima, a ne u parlamentu.

Kad su u pitanju Islmska zajednica (IZ) i vlast, IZ je stalno uz vlast od kako ju je utemeljila Austrija do današnjeg dana. Izuzimajući uveženog reisa Džemaudina ef. Čauševića, poglavari IZ su se utrkivali ko će revnosnije služiti srpskom i jugoslavenskom kralju, fašistima, da bi pali u zagrljaj Paveličeve države.

IZ je bila i uz komuniste koji su birali reise, a UDBA regrutovala svoje doušnike među ulemom i među vjernicima. Takvi su se udmili u odboru za sigurnost u krilu najveće bošnjačke stranke SDA i ostali na svojim mjestima ili uznapredovali u IZ. .

Zahvaljujući „Pokretu imama“ koji je ostvario svoj cilj odvajanja vjere od države, u Islamskoj zajednici SFRJ su pred rat izvršeni prvi slobodni demokratski izbori.  Iako je SDA imala svoje trojanske konje u IZ, to joj je bilo malo. Stoga je Alija Izetbegović preko njih izvršio klasičan udar i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom  Cerićem. I prije puča, on se u islamskim zemljama gdje su prikupljane pare za obranu, hvalio kako je on vrhovni poglavar bosanskih muslimana i kako bi više novca jamio.

Legalno izabrani predsjednik Mešihata Salih ef. Čolaković je smijenjen, a da nikada nije dobio pismeno obrazloženje zašto. Ne želeći direktno kritkovati najvećeg krivca Aliju Izetbegovića, ef. Čolaković je optužio munafike koji kolo vode oko predsjednika Izetbegovića koji su izvršili puč.

Ef. Čolaković je uputio pismo Izetbegoviću u kojem je napisao i ovo, citat:

„I pored upozorenja islamske javnosti koja je grcala u krvi, krajem aprila 1993. bukvalno je izvršen udar unutar IZ BiH. Sve je to urađeno mimo propisa Kur'ana i Sunneta, kao i važećih odredbi Ustava IZ BiH, mimo konsultacija muslimanskog naroda. Poznata su Vam reagvanja našeg običnog svijeta kao i svih organa IZ-a u BiH.“ Kraj citata.

Izetbegović nije bio ni mukajet ovom pismu.

Zahvaljujući svome reisu Ceriću, IZ i SDA su postale jedan džemat.

Taj režimski dvojac hodža munafika i političara munafika-neznalica, opredijeljenih za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku na račun Bosne, čvrst je kao bedem. Skrojen po srednjovjekovnom receptu neodvojivosti relgije i vlasti, pokazao se pogubnim za ostanak države RBiH i njena najbrojnijeg naroda – Bošnjaka muslimana, ali i za Islam. Iako su džamije punije nego ikad, nikad više nemorala, hinle, laži, krađe, obmana i prijateljstva sa najvećim neprijateljima. Bošnjaci su izgubli državotvornu svijet i sveli se na zatucanu džamijsku skupinu, po mjeri Vuka Draškovića…

Dvojac je uveo unutrašnji embargo na kupovinu oružja, obranu i oslobađanje države. Kriv je za mnoge, uglavnom uzaludne žrtve genocida i udruženih zločinačkih pothvata jer je najvećim dušmanima države i dina otpisao dvije trećine državne teritorije.

Stalna konstanta toga dvojca je obmana, munafičko busanje u prsa kako štite i državu i din, a ustvari razaraju i  državu i rugaju se vjeri sve za svoj lični interes. Priznavanjem RS nakon genocida i garantirajući njen opstanak, dvojac SDA-IZ negira genocid. Kada je Armija RBiH bila spremna osloboditi čitavu zemlju, grubo je pogažen Ustav RBiH, podijeljena državna teritorija, a genocidnu RS prvu su priznali Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. Sabotirali su pravdu i na Tribunalu i na Svjetskom sudu pravde, izabcili iz Tužbe jednu od najvažnijih tačaka „silovane žene,“ halalili genocid i urbicid, pa obnovu džamija svalili na pleća ionako opljačkanih muslimana. Prionuli su za ilegalni daytonski ustav, koji njihovi koalicioni partneri krše, ali SDA-IZ ne pada na pemet da ga suspendira na osnovu Ustavnog zakona od 12. 12. 1995., međunarodnih povelja, konvencija i presuda za genocid najviših svjetskih sudova. Šta više, dvojac SD-IZ je garant opstanka gencidne RS.

Najgori dio zajedničkg posla na degradaciji države i dina dvojac SDA-IZ je obavio negativnom kadrvskom selekcijom.

Hodže su preko noći postale nositelji politike, a političari su zauzeli najviša mjesta u IZ, iako niti su hodže, niti političari dosrasli svojoj zadaći. Kod njih je politika i religija jedno, povezano, a taj političko-vjerski savez se održava na vlasti zahvaljujući poslušnoj džamijskoj mašineriji, hudbama, vazovima, kolektvnim iftarima, lažnim suzama na velikim džennazama, mafijaškim medijima, nepostojećoj akdemskoj zajednici. Ukratko, umjesto državotvorno svjesnih građana, ispod kalufa SDA-IZ izrasla je zatucana džamisjka skupina koja ne zna ni je li pošla, ili došla.

Samo u državi koju je u Daytonu ilegalno ustrojena aminovanjem SDA-IZ moguće je da potpredsjednik SDA obavlja dužnost predsjednika Sabora IZ, prvo Hasan Čengić, a zatim Safet Softić, koji je i parlametarac. Ne zna se gdje počinje vjera, a završava politika i obrnuto. Sve je isprepleteno i zbrčkano što rezultira nestankom i vjere i države i muslimana u njoj.

Da IZ nije pod kontrolom SDA, nikada se ne bi moglo dogoditi da dužnost predsjednika Sabora obnaša najpouzdaniji glavni haznadar Alije Izetbegovića Hasan Čengić za čijeg je vakta nestalo na desetine milijardi dolara namijenjenih obrani zemlje i prehrani naroda.  Čengić je osnovao i kompaniju koja je raspolagala avionima, kamionima… a u čijem vrhu je sjedio i tadašnji muftija Tuzlanski, sadašnji reis Kavazović. Hasan Čengić je na crnoj američkoj listi kao i Dodik, ali to IZ niti SDA-u ne smeta. Čengić, kao kadar SDA-IZ nikada nije položio račune o doniranim sredstvima za obranu zemlje. Taj novac se pere u mutnim poslovima u koje su tobože uključeni arapski posloni ljudi i investitori. „Slobodna Bosna“ je tvrdila da je Hasan Čengić partner ruskog mafijaša Viktora Bouta, bišeg agenta KGB i trgovca oružjem. Sulejman Tihić je Čengića optužio za „avione, kamione,“ ali Čengić nikada nije bio procesuiran. Dugo vrmena je obnašao dužnost predsjednika Sabora IZ, kao SDA kadar. Čengićeva partnera Viktora Bouta zovu trgovcem smrti. Kada se 2006. u tranzitu od Bosne do Iraka izgubilo 200.000 kalašnjikova, jedna od Boutsovih zračnih kopanija je bila prevoznik tog oružja. Čengić je omiljena osoba, ugledan građanin i još ugledniji vjernik za IZ i SDA, pa njiova TV Hayat u živom prenosu, izvještava kako se bajramuje u čestitoj kući Hasana Čengića.

Safet Softić, kao član državne delegacije daytonske BiH uči o državnom trošku skraćeni ezan u Isfahanu. Softć je hodža po vokaciji, potrpredsjendik je SDA, član Parlamenta BiH – kud ćeš  bolje preporuke za predsjednika Sabora u jednom džematu SDA-IZ. Fali mu samo dio biografije Hasana Čengića, najpouzdanijeg haznadara Alije Izetbegovića… /Video na dnu stranice/

Hasana Čengića je na položaju predsjednika Sabora IZ zamijenio Safet Softć koji je svoje muslimanstvo dokazivao kao član državne parlamentarne delegacije BiH za vrijeme posjete Iranu prije tri godine. Tada je u predvorju džamije u Isfahanu očio (skraćeni) ezan. (Inače, kada o snakcijama Iranu trebalo glasati u Savjetu bezbijednosti UN-a, BiH je imala stolicu nestalnog člana. Glas naše države je bio presudan i  glasalo se na štetu Irana koji nam je bio veliki prijatelj u toku rata. Softićev ezan je dokaz licemjerja prema vjeri, Bosni, Iranu, svima nama.

SDA drži kontrolu nad IZ, i obrnuto, IZ nad SDA. To je vrlo dobro uhodana i svakodnevna praksa na koju se građani i vjernici navikavaju.

Tako, Bakir Izetbegović radije klanja džumu u banjalučkoj Ferhadiji, nego što se raspituje na licu mjesta kao političar na vrhu države o stanju ljudskih prava u tvorevini kojom je muslimane Bošnjake usrećila politika SDA IZ.

Na mjesto B. Izetbegovića u Predsjedništvu sjeo je uz pomoć turskih para i kolektvnih ifatara, laži i obmana, podvala, Šefik Džaferović. On se nedavno obreo u Novom Pazaru. I dok dvojac SDA-IZ diže dreku na paradžemate u Bosni, a i u Sandžaku, musliman-političar (oboje iznebuha) Džeferović klanja terevih namaz za parahodžom u paradžematskoj džamiji. Čak mu ni partijski kolega, šef Sabora IZ Softić nije objasnio ko je ko u Sandžaku, pa se digla velika hampa na Džaferovića koji ne poznaje čak ni najosnovnije probleme u IZ, a njegov partijski kolega, također potpredsjednik SDA, predsjednik Sabora, Safet Softić ga ne podučava.  Ali, obraz đon, kritike se njih ne dotiču. Baš zato što su takvi kakvi su, oni su na istaknutim mjestima u državi i IZ.

Tako, Bakir Izetbegović radije klanja džumu u banjalučkoj Ferhadiji, nego što se raspituje na licu mjesta kao političar na vrhu države o stanju ljudskih prava u tvorevini kojom je muslimane Bošnjake usrećila politika SDA IZ.

Na njegovo mjesto u Predsjedništvu sjeo je uz pomoć turskih para i kolektvnih ifatara, laži i obmana, podvala, Šefik Džaferović. On se nedavno obreo u Novom Pazaru. I dok dvojac SDA-IZ diže dreku na paradžemate u Bosni, a i u Sandžaku, musliman-političar (oboje iznebuha) Džeferović klanja terevih namaz za parahodžom u paradžematskoj džamiji. Čak mu ni partijski kolega, šef Sabora IZ Softić nije objasnio ko je ko u Sandžaku, pa se digla velika hampa na Džaferovića koji ne poznaje čak ni najosnovnije probleme u IZ, šuruje sa paradžematima koji su pristalice Srbije, a ne Bosne. Njegov partijski kolega, također potpredsjednik SDA, predsjednik Sabora, Safet Softić ga ne podučava.  Obraz đon, kritike se njih ne dotiču. Baš zato što su takvi kakvi su, oni su na istaknutim mjestima u državi i IZ.

 

Džaferović se našao i na kolektivnom iftaru u Hotelu „Bosna“ (vlasništvo okorjelog četnika) u šarenom društvu dvije stotine političara i uleme, ali i koalicionih saveznika SDA, inovjeraca iz cijele daytonske BiH. Sve probani gosti, hodže i hadžije, politčari entiteski, kantonali… Falio je vladika Jefrem i aktualni glavni baja u Bosni Dodik, a i Vučić, kad može u Begovu džamiju blatnjavih cipela, kad može u Potočare, eh mjesto mu je i na iftaru u Banjoj Luci.

Na iftaru nije bilo mjesta za faukaru,  za onu kojoj su lani priređivali iftare uglavnom o turskom trošku da bi dobili izbore. Dobili su izbore, sada vlast dijele sa neprijateljima države i dina, kakvih je bilo i na iftaru. Domaćin ovom kolektivnom krkanluku i derneku, reprezentaciji kiča i saveznišva SDA-IZ sa dušmanima, bio je Ramiz Salkić, Dodikov i Bakirov vječiti potpredsjennik gencidne RS kojoj on i drugi uhljupi iz dvojca SDA-IZ daju legalitet i legitimitet.

Salkić nije upamćen ni po čemu dobrom za obespravljni bošnjačko-muslimnski narod u RS. Upamćen je po tome što je nagovarao gospođu Fatu Orlović da proda avliju u kojoj j bespravno podinuta pravoslavna vrkva, a  da pare podijele i tako riješe njen problem i okončaju njenu bitku za izmještanje crkve iz njene avlije.

Glavni gost iftara u Hotelu „Bosna“ Džaferović nije imao kad posjetiti najbližu mjesnu zjednicu u kojoj životare povratnici da bi im rekao koju riječ utjehe, nade. Bio je nekako kaharli, kao da mu je prisjeo iftar. Nije, i neće, jer taj obraza nejma, a musliman je taman koliko mu je potrebno odglumiti da bi prevarom bio tu gdje je.

Istina, Džeforivić nije bio gost na zajedničkom iftaru u haremu tek otvorene Aladaža-džamije u Foči. Ali, bio je Ramiz Salkić. Kako izvještava FENA, potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Melika Mahmutbegović organizirala je iftar u haremu Aladža džamije za postače iz Foče i okoline, te poručila da je iftar poruka zajedništva, poruka koju nosi Ramazan, a ne jelo.

– Iftar je poruka kojom šaljemo dobre namjere, ljubav i toleranciju – kazala je Mahmutbegović te pozvala vjernike da iftare u haremu Aladže, da ”napajaju dušu”.

Iftar ne bi bio iftar, da ne bi Ramiza Salkića koji je sa  gospođom potpredsjednicom Federacije obišao dvije povratničke porodice u Foči. Vaktile je Mustafa Cerić pozivao Fočake da se vraćaju u Foču, a i on bi u Foči napravio kuću, ali nejma para, lagao je. Red laži, red obmane, pa red podvale, zloupotrebe vjere u političke i politike u vjerske svrhe. To je praksa dvojca SDA-IZ. Što više haram para i bogatstva, to manje Bosne i dina.

I studenti iz Sarajeva su potegli u Banja Luku na zajednički iftar. Pitanje, da li su kao putici postili taj dan, jer po islamskim propisima, nisu bili dužni.

Adet organiziranja kolektivnih ifatara nije postojao dok vlast u Bosni nije preuzeo dvojac SDA-IZ. Iftarilo se tada bez pompe u krugu obitelji, ili su se u na iftar pozivali samo bliski rođaci i najodaniji prijtelji. Inovjercu nije bilo mjesta za iftarskom sofrom.

Ove je godine manje kolketivnih iftara nego uz lanjski Ramazan. Lanjski masovni iftari su korišteni za predizvorne obmane i laži kako bi SDA koristeći IZ i (para)vjeru pobijedila na izborima. To se i dogodilo, uz tursku finacijsku pomoć. Upućeni tvrde da je na kolektiven iftare i pobjedu Džafeorovića Turska uložila sedam miljuna maraka.

SDA uz amin IZ nastavlja koalicione veze sa desničarskim partijama kao sljedbenicima politike koja je dovela do genocida u BiH i udružnih zločinačkih pothvata.

Do slijedećih izbora ima još tri godine. Do tada će SDA-IZ smišljati nove metode obmana muslimana kako bi dobila izbore. Dvojac IZ-SDA će se potruditi da do tada raskući i državu i vjernike.

Organiziraće dvojac SDA-IZ i u budućnosti kolektivne iftare ako bude državnih i turskih para i – ako bude imao ko iftariti.

Da je sve normalno kao što nije, vijest o iznendanoj smrti našega komšije Stevana Milića iz njegova stana na prvom spratu naše zgrade u kojem je umro, pa do četvrtog sprata gdje smo stanovali mi, stigla bi do nas za manje od minute. Ovako, u doba najsuvremenijih komunikacija globalnog sela, putovala je do nas u Njemačku (na putu iz Kanade u Bosnu) od  18. febraura do 21. maja.

Iznenađeni smo, ne vjerujemo u tu sada bajatu, ali za nas taze vijest, jer smo jesenas, kada smo odlazili iz Varcara, ostavili Stevu zdravog kao drijen, na parkingu ispred naše zgrade gdje smo se opraštali, mi pred put u Kanadu, komšija Stevo pred odlazak na Jadransko more, gdje je provodio dobar dio godine sa svojom suprugom Vanjom, u kući u kojoj su izdavali apartmane turistima.

Džaba suvremena sredstva kominikacija.

Mi nismo odavno na svojoj varcarskoj adresi u Brkića bašti, ali razdaljina od osam hiljada kilometara koja dijeli tu zgradu i naš stan u Kanadi, nije nikakva prepreka da bi se saznala vijest o smrti komšije, čak i brže nego da ju je neko donio nama sa prvog, na četvrti sprat. Tek nakon tri mjeseca tužni haber je došao do nas. Niko nam nije javio da je Stevan napustio ovaj svijet, možda vjerujući da ćemo mi to ionako saznati, ili da to i nije važno.

Stevan Milić, naš komšija, bio krupan, naočit insan, rekao bi da je vedrinom duha, šalom, tjelesnom konstrukcijom zdrav kao čelik. Izgledao je, što ono lažu, kao od ledine odvaljen.

Iako mi se prije nekoliko godina tužio na zdravstvene probleme, i, koliko se sjećam, na teške operacije, to kao da je na jedno uho ušlo, na drugo izišlo, jer naš komšija je svojom pojavom i optimizmom, tjelesnom građom i snagom, odavao potpuno zdravog, dugovječnog insana.

Od kako smo slučajno iz novina saznali da je naš komšija Stevo napustio ovaj tužni svijet, čudimo se ne vjerujući.

Stevan Milić, naš komšija sa prvog sprata, rodom je iz Tribova.

Školovao sei postao profesor, tjelsnog odgoja u Srednjoškolskom centru. I taj profsorski poziv mu je doddatno snažio tijelo i duh. Ko bi mogao i pomisliti da će ga takvog snaći iznenadna smrt.

Nekad je ta škola nosila ime po predratnom komunisti Akifu Bešliću.

Bio je vesele prirode, glasno bi govorio, uvijek smo ga mogli čuti kad dolazi u zgradu i pozdravlja se sa komšijama i prolaznicima ispred naše zgrade, kad u stubištu s nekim razgovara, ili kada cijepa drva iza zgrade.  Bio je rezolutan, ozbiljan i otresit.

Omiljeni Stevin pozdravi, svi dojednom, lli svaki pojedinačno:

„Đe si,komšo?“

„Kako zdravlje,komšo?“

„Šta ima novog,komšo?“

Kada bi stizali sa dalekog puta iz Kanade i Njemačke pred našu zgradu sa punim autom kofera i drugih stvari, komšija Stevo se nudio pomoći. Uzimao bi kofere, odnosio ih pred ulaz u zgradi. Branio sam mu da to radi znajući da je imao teške operacije, a nisam mu dao da naše stvari uznosi gore, pod oblake na četvrti sprat.

Raspitivao se komšija Stevo o svakom pojedinačno u našoj familiji, kad će Alma, Mirza i njihovi „vamo“. Bilo mu je drago da je sve u redu. Bio je sretan, to mu se vidjelo na licu, da nas ponovno vidi, uvijek sa osmjehom na licu, nudeći komšijsku pomoć, šta god ustreba.

Takav je bio i prema svim drugim komšijama, uvijek spreman pomoći. Komšinici Lepoj, a i svim drugima,  pomogao bi oko drva, po vazdan cijepao iza naše zgrade, prepričavao viceve, što mu je bio hobi, glasno kritikovao Dodika i njegovu vlast, čulo se do naših pendžera.

Više godina bio je predsjednik sindikata prosvjetnih radnika „eresa“ čiji je jedan od utemeljitelja noseći se i hrvajući se sa opakom vlašću, koja je izdašna jedino kada je u pitanju njen lukzus.

Trefismo se ne jednom u našem stubištu, komšija Stevo postvalja uobičajena pitanja, a kad mu na brzinu pobrojim probleme koji mi prave novokomponovani Srbi-pravoslavci, gradska ološ i primitivci, odmhne  rukom i kaže:

„Pusti ih komšo, budale, primitivci, neznalice i neljudi! Jad!“

I sam se tužio na takve koji su mu zagorčavali život, posebno kao sindikalcu. Ali, iako narušena zdravlja, nije se predavao, dapače bio je srčani borac za radnička prava, jedan od osnivačaSindikataobrazovanja, naukeikultureRS.

Jednom prilikom, Stevo izlazi iz svoga stana, ja uz basamke sa punim kesama mirišljavih ljekovitih trava koje sam ubrao na Lisini i na vrelima Plive.

Nudim Stevanu majčinu dušicu, kantarion, ivu.

Hoće, s radošću. Raspituje se koja je koja travka za koju zdravstvenu tegobu.

„Hvala ti komšo!Svaka ti čast! Hvala! Živ bio!“

Jednom prilikom komšija Stevo ponudio se „komšiki“ Hajri da joj pomogne oko krečenja stana, čega se ona prisjeća. Pomagao je i drugima, riječju, savjetom, utjehom, sokolenjem.

Bijaše baš nekako u februaru, prijatelj mi poslao isječak iz jednih ratnih novina u kojima je i izvješće o četničkim zločinima u mrkonjićkom srezu u II svjetskom ratu. Tamo je i opis kako su Tribovci pozvali SulejmanaDarkulića Suljku i njegovog komšiju Omera Čodakovića da im donesu lonaca. Suljko je bio odličan grnčar- lončar, njegovi zemljani lonci su bili čvrsti i dureći kao da su od gusa.

Po povratku iz Tribova, sačekaju lončare četnici i bace ih u jednu jamu u Dubravama.

Sav izranjavan, Suljko  se nekao uspio izbaviti iz jame, a Omer je podlegao u jami.

Rapsitujući se kod Suljkine unuke Džane zna li ona išta o tom događaju, pisala mi je da je kao dijete slušala, ali vrlo rijetko, priču o tome. Piše mi da je Suljkinom spašavanju iz jame pomogao čovjek iz Tribova, kako reče, „profesora Steve otac ili did“. Pomogao je Suljki izvući se iz jame, pa ga sakrio u sijeno na volovskim kolima i kradom ga dovezao kući u Riku.

Suljko je sretao i prepoznavao svoje katile, da i nisu nosili na sebi odjeću koju su njemu skinuli prije nego su ga gola bacili u jamu.  Ali, Suljko ih nije prikazao ni nakon oslobođenja. O takvima se nije smjelo glasno govoriti, niti uprti prstom u zlikovce… Nije se smjelo govoriti, ali se znalo i pamtilo ko je kome uz rat valjao, ko je koga spasavao. Znalo se, pamtilo, i sve oko toga ko je bacio Suljku i njegova prijatelja u jamu, kao što se znalo i pamtilo, ali šutjelo i o tome ko je Suljki pomogao da se izbavi iz jame. Eto, pamti to Suljkina unuka, a pamtiće i njena djeca i unuci u Americi, gdje su morali uteći od onakvih koji su joj Dida u jamu bacili.

Zato, baš u povodu iznenadne smrti našega komšije Stevana Milića, a koju smo saznali tri mjeseca kasnije,  da spomenem i tu lijepo sjećanje na njegovog Dida. Stevo je morao imati u sebi makar zehru Didove krvi.

Za sada i sam ću odšutjeti ko je pomogao, a ko odmagao mojima, Hajri, Almi i Mirzi za vrijeme prošlog „nesretnog rata“, kada su bili zatočeni kao taoci u našem stanu.

Ali, priča o tome će se u našoj, kao i u Suljkinoj obitelji prenositi s generacije na generaciju. Ničija dobrota se ne smije zaboraviti.Ni jedno zlo nije vječito, a dobrota je stub na kojem opstaje ovaj svijet.

Uskoro ćemo u Bosnu, u naš Varcar.

Žalosni smo što pred našom zgradom ili u stubištu nećemo sresti našeg komšiju Stevana Milića i srdačno mu odzdraviti na ono njegovo:

„Dobro došle, komšije!

Neka Ti je lahka crna zemlja varcarska i bosanska, komšija Stevo!