“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

Izenenadni susret sa zamjenikom komandira Policijske stanice u Mrkonjić-Gradu

“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

1 kruh

Išao neki dan u Podšiljak – ispržio ribu, pekao kruh pod sačem – od heljde i pšeničnog brašna.

Ruševina nekadašnje kućice zarasla u raslinje, ne zna se da je ikad tu bila.

Nema ni drvene, planinske ograde.

Spaljeno i odneseno sve – ne zna se ni gdje je bio koji hrastovi direk – letvama, ekserima, baglamama na vratnicama – ni traga.  Kao da ograde nikad nije ni bilo.

Kada sam bio niz grad prema Rudinama, vidjeh kako mi u susret dolazi policijsko auto, otuda od uprave Komunalnog.

Pred zgradom iznosim stvari iz auta, topao kruh miriše na heljdu…

Vidjeh kako u naše naselje ulaze ta policijska kola.

Nisam obraćao pažnju, ali policijsko auto se zaustavi pred zgradom na ulici; policajac otvori prozor i srdačno me pozdravi.

Priđem, kad ono inspektor s kojim sam imao informativni razgovor povodom pisma-pritužbe koje je Tužiteljstvu RS uputio Bedrudin Gušić, moj prijatelj koji živi u Americi.

IMG_1049
Prvo su odvaljene vratnice. Biva – vjetar ih odnio. Onda su ih spalili na licu mjesta. Niko nije vidio ni dim ni vatru…. Lani, “skr'o se auto” i razvalio ogradu. Ne zna se ni ko ni kako… Ove godine, ni traga ni od hrastovih direka, ni od letava. ” Danas vidiš ogradu, drugi dan nema je,” kaže mi jedna nekadašnja komšinica… Ma nije problem vrijednost ograde, nego je važna poruka koja mi je poslana.

Bedro je crno na bijelo poredao podatke o maltretiranju koje doživljavam u mome rodnom gradu. Tražio je da se s tim odmah prekine i da me organi reda zaštite, a prvokatori strogo kazne.

Na tom razgovoru inspector je bio uljudan i korektan, čak me i ohrabrivao…

“Poduzećemo sve da budete sigurni i Vi i Vaša imovina,” rekao je tada…

Sada mi se uljudno i sa osmjehom obraća, kaže da me je vidio u autu, pa je namjerno svratio da me pozdravi.  Pita kako sam, obraća mi se na “per si,” pita da li ga se sjećam.

Sjećam, naravno, ali kao inspektora u civilu, a ime sam mu zaboravio.

Sada nosi policijsku odoru i ima dvije zvjezdice na epoletama.

Policijski kačket odložio na suvozačevo sjedalo.

Kaže s ponosom kako je sada zamjenik komandira stanice.

Veli mi da mu je ime Slavko.

Pita imam li problema.

Ubjeđuje me – ako imam, da slobodno dođem i prijavim, pogotovo ako mi se nešto dogodi u Podšiljku.

“Nemojte se ustručavati, prijavite! Poslaćemo patrole povremeno, drukčije će se svako odnositi prema Vama kada vidi da policija obilazi vaš posjed.”

Pita koliko ostajem.

“Obavezno ćemo se vidjeti i popiti kafu!”

Za vrijeme razgvora ponovio je nekoliko puta:

“Vidjeh Vas, pa sam namjerno svratio da Vas pozdravim.”

„Molim Vas prijavite svaku neprijatnost!“

“Prijavaljivao sam Cacu Jaslara, pa je Policija složila prijavu sudu po kojoj sam od tužitelja preko noći postao okrivljeni…“

„Ma to je bilo…,“ nedovršava misao Slavko.

„Eto, odnijeli su mi svu ogradu u Podšiljku.“

„Ma pokradoše sve što stignu, čim vide da je napušteno. Kradu krovove sa autobuskih stajališta, pleksiglas, ugrađuju u kupatila…,“ raportira mi Slavko, da bi me valjda utješio…

Tačno su znali čije odnose, kakvu mi poruku šalju – da sam nepoželjan.

IMG_2965
Najnovija fotografija snimljena polovinom juna 2015; nije toliki problem krađa, niti neefikasna policija koja ne hvata kradljivce ili rušitelje, niti vrijednost ukradenog – srušenog – važna je poruka koja mi se šalje odavno – kako ovdje nisam poželjan. Taj moj komadić zemlje u Podšiljku trn je u oku nacionalista. Ali, dok je mene živog, taj će trn i tu ostati.

Kako to da nisu dirali istu vrstu ograde kojom sam ogradio i komšijski posjed kako goveda s puta ne bi ulazila u moje… Kako to da nisu dirali komšijsku ogradu koja se nastavljala na moju!

Meni je taj “išaret” potpuno jasan, kao bijeli dan.

Rastali smo se uz dogovor da ćemo popiti kafu zajedno i popričati…

Do tada,  ostalo mi je da prijavljujem, ili ne prijavljujem.

Nisam siguran šta ću učiniti, ali niko i nikad me neće odvratiti od dolaska na svoje u Podšiljku, u to sam siguran. Neću dati ni djeci da to pridaju.

Niko me živog neće spriječiti da na onom mom komadiću svoje zemlje u Podšiljku zapretam kruh, bacim ribu na žar, napijem se hladne lisinske vode i nadišem se čistog zraka. Pravda odavno ne stanuje ovdje.

(H)AŠLAMKE BAREVKE, MOTORKE I SJEĆANJA

(H)AŠLAMKE BAREVKE, MOTORKE I SJEĆANJA

Stigosmo u Bosnu, svratismo u Cazin kod Hajrinih sestara.

Prispjeli na hašlame. Mostarske prošle, ove se rumene na stablima. Kupih u dućanu kilogram-dva “hrustova,” pa se zasladismo.

Popodne odoh u komšijsku bašću; vidim, nešto fali. Kasnije mi je rečeno da su staru hašlamu posikli; iz godine u godinu penjao se ko je stigao, neki su katilski lomili grane, kao da se više nikada neće popeti i sladiti hašlamama. Lani je ličila na strašilo, ali na nekoliko nedokučivih grana i u vrhu, bilo je hašlama.IMG_2884

U vrh bašte je mlado stablo hašlame. Ono što se moglo dokučiti već je obrano, a što je ostalo – kljucka kreja. Kad škljocnu foto-aparat – prepade se i odleti. Provehli listovi suše se na odlomljenim granama… Koliko će puta još roditi prije nego je posijeku!

Popeh se, pažljivo dokućih nekoliko grana – u ruci mi se zarumeniše mehki sočni, plodovi. Dlanovi i prsti slipću. Sladim se. Ubrah pregršt i za ukućane.

Slike iz davnih vremena – ukazaše se pred očima.

***

Pokraj Jajačke i Ključke ceste, nadomak naše čaršije, cestari su davno zasadili trišnje. (Govorilo se da je ta stable sadila Austrija. Ne znam.)

Nikad nisu stigle sazriti, mi ih oberi. U krošnjama vise odlomljene grane, sasušenih listova.

Stabla su nakon našeg „mužđenja“ izgledala jadno. Ipak, trišnje su i dalje rađale i darivale nas slatkim plodovima svake godine. Najzad su sve posičene. Ne znam tačno kad i ko je to uradio; baš nekako u to vrijeme prestao sam biti dijete. Znam da mi je bilojako žao. Želja da se uzverem na stablo i zasladim hašlamama nikad me nije napustila…

Bilo je trišanja po njivama oko Rike; sitne, ali slatke, ako dočekaj sazriti; radovali smo se tom prvom voću, verali  se na džinovska stabla visoka – ko „iza vrha  munare.“

Trišnje „crnice“ su grknule, ali nije nam to smetalo. Zubi nam pocrni od njih, ruke isto.

Nije se bilo lahko popeti na tuđu trišnju, ne samo zbog straha da će te neko zaganjati.!

„Uh, jesam se najeo!“ hvalili bi se jadni drugima vadeći trnje iz dlanova  i tabana… Često bi sadri dlanove, laktove, kolina, prsa verući se uz hrapava debela stabla. Bojali smo se da ne trehnemo sa trišnje i polomomo i ruke i noge I da nas na feltragam odnesu kući, gdje bi tek fasovali.

Na mjestu gdje se stablo počnje granati, vlasnici trišanja bi mećali posječeno grmlje trna, kako bi nas odvratili od „hajdukluka…“

„Ma neka je oberu svu, ali neka brate ne lome grane,“ govorili bi.  IMG_2897

***

Najslađe su bile „hašlamke barevke.“

Barevci su ih dogonili na konjima u sepetima i u naš Varcar – pa prodavali na Kolobari, Rudinama, ili na cesti u Rici.

Obično bi rastovari pod džamijskim kestenom, odmah do studne česme (fiskije).

Bile su skupe za naš sirotinjski džep. Ponekad Otac ili Did r. kupi po lončić barevki – ne više od pola kile za čitavu tevabiju djece i ostalih ukućana…

Sve dok Barevci ne rasprodaju hašlame, mi bismo ketili pokraj njihovih sepeta, očima se sladili hašlamama jer Barevci su bili „tisni“. Ne bi ti pružili hašlamu, kad bi crko. Oči da ti ispanu, ali neš hašlame pojesti!

Barevci su bili voćari i težaci – živjeli su od svojih žuljevitih ruku; valjalo je voćke saditi i njegovati, brati, dogoniti na konjima u Jajce ili Varcar i prodavati.

Barevo – visoko nad vrbaskim stranama,  rasuto po osunčanim brežuljcima i visoravni. Od davnih davnina na glasu im je voće, a hašlame su krupne, slatke, sočne, ma nejma ih takvih nadaleko; dosta je „ranog.“ Zemlja im dobra, osunčana, pa voće prije sazri nego igdje. Kad ga Barevci iznesu prodati, skupo je. Snosili su rane kruške u Bilajce i prodavali za 27. juli, na Dan ustanka.

Od Bareva do Jajca je više od dva, a do Varcara – četiri sahata hoda – uz konja sa sepetima, nešto poputnine… Dan hoda do Rike i nazad. I ne bilo im skupo voće…

***

Ima trešanja, ko i svakojakog drugog voća, u srid zime u Canadi. Dovoze ga iz Južne Amarike. Kupim, a sve mislim na hašlamke barevke.

U Njemačkoj poteku početkom juna baš kad i mi prispijemo. Kilogram 6 – 8 eura. Baš ih se nagledam i u “Lidlu” i u “Aldiju.” Na pijaci su i skuplje. Kupuje narod, neko deset, neko dvajest deka, neko kupi i kilogram. Boga mi, kao da  su Abu Zem Zem.

***IMG_1826

Prvih godina poslije rata, kad god dođi u Bosnu početkom ljeta, tražio sam u Jajcu barevke. Kupovao one iz Vinca, slične su, slatke i sočne, ali nisu barevke.

Raspitujem se za barevke.

Neko reče: “Nema više barevki. Kad su anamo oni zauzeli Barevo, bilo im se mrsko penjati i brati, pa su se dohvatili motorki i obrali na zemlji!“

Prošlo je dvadeset godina od kako u Barevu ponovo žive Barevci.

Da su zasadili sadnice, do sada bi to bila stabla sa bujnim krošnjama okićena slatkim hašlamama.

U narednu srijedu ću na pijacu u Jajce, pa ću ponovno tražiti barveke.

Možda da skoknem i u Barevo.

Zadnji put sam bio u 12. juna devedeset i druge, Bijaše hašlama ko nikad, a Berevo pusto ko nikad, nejma ih ko obrati. Crkva i džamija pogođene granatom, kuće razvaljene od pogodaka, a Barevci kud koji, ni kuda ni kome.

Vraćajući se toga dana iz opustjelog Vlasinja i Gornje Liskovice, dok je žito gorjelo po hamberevima, a u hići ostavljena goveda tužno mukala po oklonim livadama, do mog uha dopirala je potmula grmljavina topova i minobacača; ugledah u jednoj gromili stablo hašlame,  u ravanici ispod zadnjih barevskih kuća. Zgubala se. Popnem se  i zasaladim, ugasim žeđ. “Eh, jesam se najeo!”

Bilo me je strah za moje u Varcaru. Bilo me je strah da bi Jajce moglo pasti još dok sam na hašlami i da mi prisidnu barevke. Bilo me je strah za taj nedužni prestravljeni svit. Mislio sam šta će biti sa nama, gdje su se rasuli Vlasnjici i Barevci sa svojim izbjegličkim zavežljajima, izgubljeni, prepadnuti, u nevjerici. Pitao sam se hoću li dočekati hašlame idućeg ljeta, sa porodicom, prijateljima…

I, hoću li se ikad popeti na hašlamu u Bosni i biti sretan ko ričko dite.

IMG_2924

Danas se uzverah na hašlamu u Polju kod Cazina, a kroz glavu mi proleti pošalica moga badže Omera. Kada se prije našeg dolaska u Bosnu dozovi telefonom, pitali bi jedan drugog:

“Hoćemo li dočekati hašlame ovog proljeća!”

Proučih Omeru i njegovu jedincu sinu Asku El Fatihu na mezaru.

Ako stignem u Varcar prije Akšama – prvo ću u Riku na mezar Sestri Ismeti, Bratu Muharemu…

***

Sjedim pod hašlamom na kojoj sam se danas sladio…

Pribiram uspomene, a sve se uzdam da joj neće presuditi motorka ili sikira kao onim trišnjama na Ključkoj i Jajačkoj cesti, kao „hašlamkama barevkama,“ te da će proljeće na proljeće rađati.

13. juni 2015.

Napomena:

Mišao sam ikavicu i ijekavicu,

Ako je koje “ć” – namjesto “č” – i to je namjerno.