Prof. Boyle:
NEĆU ODUSTATI OD BiH
“Neću odustati od BiH. Britanci ce se vratiti da nas ponovo podijele. A ja cu biti tamo da se borim protiv njih.” – poručio je prof. dr. Francis A. Boyle danas – 19. februara/veljače 2017. u jednom e-mailu.
Prof. Boyle je rekao da je to sve što on može učiniti u vezi sa Revizijom.
Bakir Izetbegović je odbio savjet prof Boylea oko Revizije, a nije mu (za sada) omogućio učečešće u našem advokatskom timu na Svjetskom sudu pravde u povodu Revizije Presude Svjetskog suda iz 2017. u kooj je Sud presudio da je RS počinila genocid, a Srbija ga nije spriječila, usprkos obezujućim sudskim nalozima.
Prof. Boyle je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka međunarnog prava. On je prvi agent Tužbe na Svjetskom sudu koju je u ime RBiH napisao i podnio protiv SCG za agresiju i genocid. Prof. Boyle je dobio na Sudu još 1993. ono što je zapisano u Presudi ICJ iz 2007.
Na osnovu te Presude patrioti RBiH mogu ukinuti gennocidnu RS.
Stoga, prof. Boyle mora biti u našem zastupničkom timu.
U javnosti se ističe kako Revizija Presude ICJ nije stvar Bakira Izetbegovića nego svih nas, žrtava agresije i genocida. Pa kad je tako, pitanje o uključivanju prof. Boyela u naš advokatski ne može biti ekskluzivno pravo B. Izetbegovića, nego građana RBIH – žrtava agresije i genocida.
Ivica Dačić zvani Prasko, Debeljko, Šećerko, Ratluk…
Pogledajmo kako Dačića, osobu čije protivljenje reviziji Presude EU uvažava – o kakvom se kriminalu, lopovu, prevarantu, političkoj prilivodi i kameleona – Miloševićevog slugu i šegrta – opisuju oni koji ga pobliže znaju – u samoj Srbiji.
I Dačić i Vučić uz Nikolića i bratiju igraju svoju kriminalnu ratno-huškačku i zločinačku politiku za sve vrijeme srbijanske i petokolonaške agresije na RBiH i genocida – u ratu i miru. Iza sebe imaju EU čak i u opstruiranju pravde, na što dužnosnici EU u svojim zemljama ne bi smjeli ni u snu pomisliti.
U emisiji RFE, Nataša Kondić kaže: “Meni se čini da se u priči o Miloševićevoj nevinosti ne radi o istrčavanju, da nije reč o tome da se je ministar Dačić oduševio, čim je saznao za taj paragraf u presudi Karadžiću, i odmah krenuo u javnost. Mislim da je to deo nekog plana. To mi tako deluje. Podsetila bih da je pre nekoliko nedelja Dačić izašao u javnost s porukom da je sazrelo vreme da se postavi pitanje odgovornosti za NATO bombardovanje. A takve stvari imaju odjeka u javnosti, to se prima. Mislim da je Dačićev cilj da se otvori politička debata, u kojoj će da se pokaže regionu da Srbija nema veze sa ratnim zločinima i da optužbe za agresiju padaju u vodu. Do pre nekoliko godina Dačiću nije padalo na pamet da se povezuje sa Miloševićevim nasleđem. Naprotiv, bilo mu je vrlo stalo da se udalji od Miloševića i da sačuva partiju pod geslom da to nije ona ista partija koja je devedesetih godina dovela do ratova. Sada se on opet vraća Miloševiću, kao da je ocenio da je trenutak za “istorijske izmene“. To bi se, verovatno, i nastavilo da nije došlo do posete američkog potpredsednika Srbiji, pa su dvojica ministara spustila loptu.”
U istoj emisiji RFE, Mirko Klarin kaže: “Mene jedino čudi zašto je Dačiću i Vulinu bio potreban Tribunal da se uvere u Miloševićevu nevinost. Zar oni nisu od početka verovali da Milošević nije kriv, da ga treba rehabilitovati i podići mu spomenik? Nego im sada Tribunal – kojeg oni potcenjuju i nipodaštavaju – odjednom postaje uporište za tvrdnju da je Milošević nevin. Zaista koješta. Ja mislim da bi Dačić i Miloševićevi advokati morali prvo da saopšte ko je doturio Miloševiću u pritvorsku jedinicu lek rifampicin, koji se koristi za lečenje gube i koji poništava dejstvo lekova koji snižavaju krvni pritisak. Milošević je uzimao taj lek i onda se žalio na visoki krvni pritisak. Tvrdio je da holandski lekari nisu u stanju da mu ga smanje i da zato treba da ide u Moskvu. On je u stvari hteo u Moskvu da bi se video sa suprugom Mirom Marković, jer je ona prestala da ga posećuje u Hagu, otkako je bila optužena u Srbiji. On to više nije mogao da podnese. Uzimao je rifampicin da bi mu dozvolili da ode u Moskvu. Milošević je pokrenuo sile u svom organizmu koje su mu izmakle kontroli i na kraju ga ubile na isti način na koji je pokrenuo sile koje više nije mogao da kontroliše i koje su rasturile Jugoslaviju i uvele je u rat.”
“Tadić je znao za kontakte Dačića sa Šarićevim narko-klanom Bivši predsednik Srbije Boris Tadić izjavio da je, kao predsednik Republike i Saveta za nacionalnu bezbednost, znao za kontakte premijera Ivice Dačića sa predstavnicima narko-klana Darka Šarića, ali da nikada nije dobio informacije da je Dačić “pod krivičnim gonjenjem.” (Portal “Na dlanu”) Inače, Tadić je najavljivao tužbu protiv Dačića zbog nekih izbornih maliverzacija.
Kad se kaže slučajno SPS, misli se na Ivicu, onaj drugi ogranak se negde pogubio po rupama auto-puta koji je vredno zidao. Koridor 10% mu je skratio krila za 80%, sad se čovek samo izvinjava i krka u pauzama od lupanja drugih po ramenima.
Amir Bislimi, nekadašnji direktor DS Srbije o Dačiću:
Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde – ne blijede.
Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad.
Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.
Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš bog je isti Bog. 
Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo…
Orginalna fotografija Indijanca koju čuvam u svome domu.
U tom smislu on je više puta ponovio tvrdnju kako je RS neupitna, i – iako nema mandata za takvu izjavu – osmjelio se reći kako “ni jedan pametan Bošnjak neće ukinuti RS.”
Ibrahim Halilović 