Nelson: Dayton, konstitutivnost naroda, kompromis – zauvijek – Prof Boyle: HOLBROOKE I VLADA SJEDINJENIH DRŽAVA PRETVORILA JE REPUBLIKU BiH U PROPALU DRŽAVU

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson: Džapa podignuti prst i prijetnja vječnim Dayton. Mi se ne bojimo jer u našim rukama je pravo kao najjače oružje

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Prof. Boyle: Amarikanci su u Daytonu sklepali propalu državu. Dodajam (I.H.) to su uradili uz pomoć domaćih veleizdajnika koji nisu ni tada ni sada slušali uvaženog profesora međunarodnog prava i našeg prijatelja prof. Boylea. I dok Nelson trubi o dijalogu i konsenzusu, kompromisu, Dodik je beskopromisan. Upravo zahtijeva secesiju naše države, što je za hitno hašenje, pod uvjetom da i Nelson traži hapšenje! Nema razgovora sa rušiteljima države! Oni moraju u zatvor!

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Sjećanje na referendumske dane 1992. BOMBA NA ĐERZELEZOVO TURBE

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Ferman sultana Abdul Medžida 1857. – dozvola za gradnju crkve u Gerzovu

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”