Mjesec: April 2026.

• Jedan od novoizgrađenih mostova srušio se pod teretom kamiona “FAP” 4. jula 1973. godine. To bi moga biti pouka za vlast u Jezeru koje su bez ikakvih valjanih proračuna i mjerenja podigla nosivost mostova za prijašnjih 12 na sadašnjih 40 tona.
• Ofrlje podizanje tonaže načelnica pravda nekakvim vojnim standardima gradnje mostova koji su morali imati nosivost 60 tona. Potrebu utrostručenja nosivosti stavlja i kao potrebu u razvoju turizma – biva, mnogi grade vikendice na obalama Plive, moraju proveziti kamionima građevinski materijal, pa treba uvećati nosivost, bez obzira na njihovu starist, stanje, loše održavanje… Za naivne to može biti prihvatljivo, ali šta ako mostovi propadnu? A jedan je već propadao!

Širu javnost zanima na osnovu kojih proračuna, mjerenja izdržljivosti je utrostručena nosivost oba mosta na Plivi i to povezuju sa interesom koji vrh vlasti u Jezeru ima od “Lykosa” koji na širem području vrši geološka istraživanja kako bi preko tih mostova mogla prelaziti teška mehanizacija. Pitaju se spravom koja je cijena se plaća ili će biti plaćena u svemu tome.

Projekat i drugi papiri o izgradnji dva mosta preko Plive po svoj prilici ne postoje, ali postoje svjedoci koji se sjećaju ko je i kako izgradio oba mosta.

“Do negdje 1970. godine na oba plivska rukavcima Jezeru bile su drvene ćuprije. Novo vrijeme i sve gušći promet zatijevao je čvršće mostove. Inženjer Nusret Aganović iz Jezera bio je glavni organizator i realizaror te ideje uz podršku lokalnog stanovništva, jajačke Općine i privrede, u prvom redu “Elektrobosne.” Moguće je da su mostovi građeni po zamisli ing. Aganovića koji je i izvršio proračune i nacrte,” kaže jedan svjedok. Ali, nikakvi papiri dokazi ne postoje.

U akciji izgradnje mostova na Plivi u Jezeru učestvovali su brojni mještani koji su, među ostalim poslovima, miješali i beton za stope mostova u Plivi. Svjedok navodi imena Smaje Ribića, Kijada Hasića, Hajdera. Kaže da su od “Elektrobosne” dobili travrzne na koje je postavljena čelična armatura i izliven beton. Svjedok se sjeća i postavljanja limenih tabli na drvene oplate za šalovanje stopa u koritu Plive kako voda ne bi isparala beton.Inače, na željezne traverzne nije postavljan beton, nego su poredane deblje daske.

Nekoliko godina mostovi su se dobro držali.

Ali, o Danu borca 4. jula 1973. dogodla se nezgoda. Izgleda kako je neki vozač “FAP”- a pokušao za praznik “baciti” jednu šverz turu. Preduzeće ne radi zbog praznika, nema nadzora poslovođe, živa zgoda koristiti državni kamion, a novac saviti u svoj džep.

Kada je kamionom natovarenim pijeskom (pržinom?) nagazio na prvi most na Plivi, konstrukcija nije izdržala pod teretom. Most se provalio i “FAP” se svalio u korito. U zraku se nagnuo, zadnja stranica karoserije naglo se otvrila i pijesak se sručio u Plivu. Bio je to nezaboravan prizor; digao se ogroman bijeli oblak. Sve je izgledalo nestvrano, strašno, kao iz nekog ružnog sna. Srećom, vozaču nije ništa bilo, niko od žiteja nije se tada našao na mostu. Narod se iznenadio i prepao… Vozač pogotovo.

Kamion su kasnije izvukli iz korita Plive uz pomoć nekih dizalica i čekrka,” sjeća se drugi svjedok i gradnje i propadanja jezerskog mosta. Most je ubrzo popravljen, opet akcijama mješana. Iz “Elektrobosne” i “Energoinvesta” dovezene su i ugrađene jače željezne traverzne, beton ojačan armaturom.

Most je zadnjih godina slabo održavan. Mještani su sami krpili isprovaljivane rupe na mostu kod Žerića kafane.

Propadanje mosta na Plivi 1973. godine je haman zaboravljeno, ali su sjećanja osvježena nakon promjene tabli nosivosti mostova sa 12 na 40 tona.

I prije promjene tonaže, načelnica Jezera je izdala dozvolu Željku Cukutu za prelaz teških kamiona i građevinske mehanizacije preko tih mostova.

Da li je načelnica Jezera svjesna kako je trostruko uvećanje nosivosti mostova rizik po sigurnost saobraćaja i živote ljudi? Da li su pohlepa za novcem od Lykosa važniji od sigurnosti i ljudskih života, pitanje je na koje pravi odgovor mora dati baš ona i istražni organi koji se za sada prave gluhi slijepi?

Hoće li ta i takva vlast, oličena u svemogućoj Snežani Ružičić – ako se ne daj Bože šta loše dogodi zbog opterećenja mostova u Jezeru postupiti isto kao i Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo nakon tramvajske nesreće:

Dati ostavku, ali ostati u fotelji bz ikakve odgovornosti i nastaviti primati platu!?

Načelnica Jezera ne može oprostiti novinarki FTV koja je u “sred emsije” o ekološkim ispitivanjima u Jezeru objavila njenu fotografiju na kojoj se ukazuje sa kokardom na šajkači, kokardom koja neodoljivo podsjeća na onu koju je nosio pogubljeni ratni zločinac Draža Mihajlović.

Načelnica ne može zaključiti kako je pokazivanje njene fotografije s kokardom na glavi dobro smišljeni potez novinarke kojim je informirala javnost o kakvoj osobi radi, o onoj koja progoni ekološke aktiviste, novinare, povratnike, kao i sve one koji ne misle kako ona. A ta slika govori više od hiljadu riječi.

Nakon emsije “Mreža” FTV sa video-uratkom snimljenim u vožnji, načelnica Jezera se ponovno ukazala kao mlin koji puno melje, a malo mliva daje.

Pokušala osporiti dio emisije koja se bavila ekološkim problemima u Jezeru, ali je taj pokušaj završio u još dubljem njenom kalu. Nikako shvatiti kako je ona svoj najveći neprijatej i da se samo uporno bruka i provaljuje skačući sebi i stomak, smišljajući nove obmane po sistemu “Drž'te lopova!”

Pravdala se kako da je nošenje kokarde na glavi normalna, ni malo uvrijedljiva stvar, niti izazivanje nacionalne i vjerske mržnje. Da pače, to je stvar tradicije njenog naroda. Ona s kokardom nije opasna po okolinu. Po njenom nakatdonom zaključivanju, opasni su oni koji tu njenu sliku objavljuju.

Uvaljujući se dublje u svoje blato, ona tvrdi, citat:

“Jedna strašna stvar, da oni, zamislite, ljudi se bave temom geološka istraživanja u opštini Jezero, u po te teme, znači u po teme, oni ubacuju mene sa šajkačom. Prvo, na mojoj glavi je šajkača kapa i obilježje mog naroda. Drugo, na mojoj šajkači je grb Nemanjića, grb kraljeve vojske. Tako da, ne možete, znači, da rušite koliko mi možemo da dižemo. Sramota je to za jedno novinarstvo.” Kraj citata!

Znači, sramota je novinara koji objavljuju njenu fotografiju sa kokarodom na gavi, a ne njena sramota koja je ponosno nosi na šajkači. Nije je stid niti joj je zehru žao tolikih žrtava koje su pobijene pod istim znamenjem koje ona nosi, a koje je nosio Draža Mihajlović, bilo u Istočnoj Bosni, bilo u samom Jezeru kojim ona upravlja!

Ona nejma obraza i srama, ne zna se stidjeti niti ima empatije. Ta i takva osoba s kokardom na glavi, progoni svoje neistomišljenike, a posebno ekološke aktiviste. Prikazivanje te slike u “sred emisije” koja se bavi ekologijom, potpuno je ispravno i utemeljeno s jasnom porukom. “Evo, dragi gledatelji, s kakvom osobom mi deveramo izloženi njenoj zloupotrebi položaja, napadima i primitivizmu njenih pristalica i botova, zagađivanjem okoliša i medijskog prostora…

Kokarda koju na svojoj šajkači nosi načelnica i predsjednica OO SNSD Jezero neodoljivo podsjeća na kokardu koju je nosio na svojoj šajkači Draža Mihajlović.

Ona to bez stida i potvrđuje tvrdjom da je kokarda “grb kraljeve vojske” čiji je komandant bio baš Draža Mihajlović, strijaljni ratni zločinac i fašistički suradnik.

Wikipedija piše o Draži Mihajloviću i ovo:

Citat:

“Dragoljub Mihailović, poznat i kao Draža ili Čiča (Ivanjica, 26. travnja 1893. – Beograd, 17. srpnja 1946.) bio je zapovjednik kraljevske Jugoslovenske vojske u otadžbini tijekom Drugoga svjetskog rata, osuđen je i strijeljan 1946. godine zbog ratnih zločina i suradnje s okupacijskim vlastima. Smatra se kako je odgovoran za smrt za više od 50 000 ljudi, uglavnom političkih protivnika.^[1]“Program etničkog čišćenja i stvaranja Velike Srbije

Već u rujnu 1941. godine Mihailović je izbjegličkoj vladi u Londonu dostavio program četničkog pokreta tijekom i po završetku Drugoga svjetskog rata. U njemu, između ostalog stoji:

• “b) omeđiti de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.”
• “d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”
• “g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice.”
• “v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom.”^[2]
• Nakon toga, 20. prosinca 1941. godine Draža Mihailović je podređenim zapovjednicima dao tzv. “Instrukcije” u kojima jasno iznosi plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na ubijanju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, naročito Hrvata i Muslimana. U Instrukcijama nalaže:
• “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”
• “… Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata…”
• “… Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…”
• Dalje se kao cilj navodi kažnjavanje svih ustaša i muslimana koji su krivci za “srpsku aprilsku katastrofu” (misli se na osnivanje NDH) te naseljavanje Crnogoraca na očišćene teritorije.^[2]
• Točan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su tijekom rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen. Bosanskohercegovački povjesničar Šemso Tucaković je u svojoj knjizi Crimes Against Bosnian Muslims 1941–1945 procijenio da su od ukupnih oko 150 000 Muslimana pogubljenih tijekom rata njih oko 100 000 ubili četnici, pri čemu navodi imena oko 50 000 Muslimana za koje se pouzdano zna da su žrtve četnika.
• Vladimir Žerjavić je 1998. godine iznio približnu brojku od oko 29 000 muslimanskih i oko 15 000 hrvatskih žrtava,^[3] odnosno 32 000 Hrvata i 33 000 Muslimana.^[2] Zdravko Dizdar na temelju novih podataka, ali i uračunavajući još neistražene žrtve, navodi čak 200 000 Hrvata te 100 000 Muslimana koje su ubili četnici.^[2]
• Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tijekom Drugog svjetskog rata su:^{[4][5][6][7][8]}
• srpanj 1941., Bileća i Stolac – oko 1150 Hrvata i Muslimana
• pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. – 568 poimenice imenovanih žrtava i neodređen broj neidentificiranih Hrvata
• pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941. – 62 hrvatske žrtve
• Pokolj u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. g. – oko 240 pobijenih Hrvata
• kolovoz 1941. g., Brkovci (istočna Hercegovina) – oko 300 Muslimana
• kolovoz i rujan 1941. g., Boričevac (Lika) i Kulen Vakuf (Zapadna Bosna) – oko 2500 Hrvata i Muslimana
• studeni 1941. g., kraj Donjeg Lapca – 44 Hrvata
• prosinac 1941. i siječanj 1942. g., istočna Bosna: Foča i Goražde – oko 2050 odnosno 5000 uglavnom Muslimana, Srebrenica oko 1000, Vlasenica 2000 – 3000, Rogatica i Višegrad po oko 1000 Muslimana
• kolovoz 1942. g., istočna Bosna i dio Sandžaka (uglavnom oko Foče) – oko 1000 Muslimana
• kolovoz 1942. g., istočna Bosna (Ustikolina, Jahorina) – oko 2500 uglavnom Muslimana
• rujan 1942. g., Foča – oko 2200 Muslimana
• rujan 1942. g., Zabiokovlje – oko 160 Hrvata
• listopad 1942. g., Mostar – oko 200 Hrvata i Muslimana
• listopad 1942. g., Hercegovina (Prozor-Rama) – oko 1250 Hrvata i Muslimana
• listopad 1942. g., Zagora – oko 240 Hrvata
• veljača 1943. g., istočna Bosna i dio Sandžaka (Foča, Čajniče, Pljevlja) – oko 9200 Muslimana
• siječanj i veljača 1943. g., Zagora (Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski) – 140 Hrvata
• lipanj 1943. g., središnja Bosna – 42 Muslimana
• veljača 1944. g., Zagora – 67 Hrvata
• svibanj 1944. g., Goražde – oko 50 Muslimana
• do lipnja 1944. g., u okolici Rogatice – 4635 uglavnom Muslimana
• listopad 1944. g., sjeveroistočna Bosna – 25 Hrvata
• prosinac 1944. g., Vinodol (Bribir, Grižane, Tribalj) – 32 Hrvata
• siječanj 1945. g., Bosna (Kladari, Carevac) – 27 Hrvatica ” Kraj citata iz Wikipedije.

Eto, pod tim znamenjem pod kojim su pobijdni toliki ljudi, koje ponosno nosi na svojoj šajkači, načelnica Jezera poručuje kako u tome ne vidi ništa sporno te da ona voli svaku kapu, pogotivo onu s kokardom. Voli ona i fes, ne smeta joj valjda ni šahovnica jer ona rado ide na Jadransko more u Hrvatskoj. I tako glupost do gluposti, mrak dubok i sve dublji. Ali, lažna ljubav i kokarda ne idu zajedno.

Da ima na umu šta su četnici uradili u Jezeru 1992. i da joj je žao nevinih komšija, ne bi nikad stavila to četničko znamenje na glavu.

Četnici su u Jezeru ubili 57 Bošnjaka muslimana svih uzrasta, sve redom civile. Ko je ispio, pobjegao je, ostavljajući sve iza sebe. Kuće im spaljene, imovina oduzeta, povratak spriječavan od 1995. do dan danas. To osjećam na vlastitoj koži gotovo na dnevnoj bazi, a izlagala se i u spomenutoj emsiji o meni i gradnji kuće moje djece u Jezeru.

Da ima imalo stida i ljudskog obraza ne bi svaljivala na novinare svoje grijehe pokazivanja u javnosti simbol zla na glavi i ne bi ih optuživala za svoju sramotu.

Da je kokarda simbol zla, da onaj ko je nosi svjesno izaziva nacionalnu i vjersku mržnju, prepoznala je i Centralna izborna komisija BiH koja je uputila krivičnu prijavu protiv načelnice Jezera Snežane Ružičić baš zbog isticanja kokarde na svojoj šajkači.

Poruka novinarke glasi; Ta i takva osoba s kokardom na glavi, koja podsjeća na onu kakvu je nosio Draža Mihajlović, progoni novinare i ekološke aktiviste, kao i sve neistomišljenike, a pri tome zloupotrebljava službeni položaj i ovlasti.

Stoga, dobro je da je dio javnosti informiran s kakvom kontraverznom osobom imamo posla.

Umjesto u središtu Jezera kako je bilo planirano, protest protiv geoloških istraživanja, rudarenja i uništenja životne sredine biće održan pokraj tamošnje škole.

Dobro informirani tvrde da je to odluka svemoguće jezerske načenice, a pravnici kažu da je odluka nelegalna.

Sveštenici sa Ozrena, gdje je Dodikov presuđeni ministar za energetiku i rudarstvo Petar Đokić nameračio nastaviti geološka istraživanja kako bi sutra bio otvoren rudnik, stali su uz svoje stado, svoj narod.

Dodikov vječiti ministar  Petar Dokić, dozvoljava prekopavanje Hotomalja i Sinjakova kako bi bili otvoreni rudnici teških metala, čime bi bila uništena Pliva i šira životna sredina.

Jezerska primadona stala je uz Lykos.

To potvrđuje povećanje nosivosti tonaže mostova na Plivi sa 12 na 40 tona. To se dokazuje činjenicom da je Lykosu izdala prostorije u zgradi Opštine Jezero.  Kao Bog maglu, progoni i vrijeđa ekološke aktiviste, rado bi ih tužila i oglobila zbog njihovog protivljenja uništenju ćovjekove okoline. Ismijava ih i vrijeđa.  

Dobro upućeni u ovaj skandal tvrde da se na poziv za večeru s Lykosovim direktorom SIM Metalsa Lujića na večeru na Balukhani sa zadovoljstvom odazvala načelnica Jezera, ruku pod ruku sa jezerskim parohom.

Za razliku od njih, poziv na večeru je odbio načelnik Opštine Mrkonjić-Grad i komandir Stanice milicije u Jezeru.

Da li je direktoru SIM Metalsa Lujiću, načelnici i jezerskom popu prisjela večera zbog tog sikterisanja, oni znaju.

Lykos je navodno tutnuo 3.000 KM svećeniku iz Majdana “kao dar za župu,” ali novac je odmah vraćen darodavcu s gnušanjem.  Ni Majdanci, ni župa nisu na prodaju i podvalu kojom bi bili uništeni.

Šta bi bilo da su te pare darivali Medžlisu IZ Jajce!

Jer, kada su u pitanju hodže, priča je drugačija.

Nisu baš hodže glasne u protivljenju geološkim instraživanjima i eventualnom uništenju čovjekove sredine.

Medžlis IZ Jajce (čast izuzecima!) se priklonio uz skute načelnice Jezera. Prodali su svoj obraz za šaku maraka. Ako su uz načelnicu, onda su i za uništenje životne sredine, trovanje Plive koju piju i tom vodom se abdeste.

Ka Ako su uz načelnicu, ne smeta im ni kokarda na njenoj glavi, niti što ona naziva muslimane balijama. Oni su tamo gdje je novac, a čast izuzecima!

Kada bi se jajačke i jezerska hodže ugledale na ozrenske pravosvne sveštenike, stale uz svoje džemate, jasno i glasno se oglasile protiv uništenja životne sredine, pa došle i na protest u Jezeru, taj gest bi značio stubokom promjenu njihovog odnosa prema životnoj sredinu, ali i mnogih pogleda na život. To bi sigurno, bio i znak potpune predaje vjeri i pravdi Dragoga Boga. Ali, tada bi veza s načelnicom koja nisi kokardu na glavi morala biti raskinuta.

I da li treba reći da je jedna od organizatorki protesta u Jezeru baš Suzana Rajković koja je u svoje, u ime Mirele i Miše, položila cvijeće u Plivu i tako ljetos odala poštu nevino pobijenim žrtvama genocida u Jezeru.

Mirela Hajder je specijalno doputovala iz Njemačke da bi prisusustvovala ovom protestu.