In memoriam: Rasim HEGANOVIĆ – ODLAZAK VELIKOG TOPDŽIJE

In memoriam

Rasim HEGANOVIĆ 

ODLAZAK VELIKOG TOPDŽIJE

Posljednjeg dana odlazeće 2016.  preselio je na  Ahiret  Rasim Feriza Heganović.  Nakon višemjesečne opake bolesti, smrt ga zatekla u njegovom rodnom Bilajcu kod Varcar Vakufa. Umro je u 55-toj godini.

Rasim Heganović će biti upamćen kao čovjek koji je ponikao u uglednoj obitelji Heganovića. Otac Feriz je bio zemljoradnik i stočar. Imao je lijep par konja koje bi uprezao u kola i tako dolazio u čaršiju.

I Rasim je krenuo očevim stopama i bio odličan domaćin, uzoriti poljoprivrednik. Bavio se stočarstvom, zemljoradnjom, uzgojem malina. Bio je i majstor građevinac.

Prije rata je bio trgovac, radio je u prodavaonici namještaja U Varcar Vakufu zajedno sa Irfanom Borićem.

rasimPrije okupacije Varcar Vakufa, prešao je ilegalano u Jajce i od prvih dana se uključio u obranu grada i Bosne. Nakon pada Jajca u četničke ruke, priključio se gazijama generala Mehmeda Alagića u Travniku; sa Krajišnicima je dobio mnoge bitke koje će zlatnim slovima biti ispisane u povijesti države Bosne, bude li je.

Bio je nadaleko čuven topždija. Ponekad bi ga za svoje akcije od Armije RBiH “iznajmiljivao” HVO kako bi bojovnicima pomogao u rasturanju četnika, kada nisu bili saveznici.

Vojnu karijeru je završio kao obavještajac pri VII korpusu ARBiH. Pričao mi je kako su zarobili i grupu mrkonjićkih četnika, kako su s njima humano postupali, kako su im davali cigare.

Zakleo se da će pravdi privesti ubojice naših sugrađana u Oborcima kje je poimenice spominjao, ali oni su oni ostali nekažnjeni evo i nakon dvadest i jedne godine.

U međuvremnu, Tužilaštvo BiH progoni generale, oficire, borce Armije RBiH.

I Rasimova komandanta, rahmetli generala Alagića su kao najvećeg zločinca u gluho doba noći digli iz kreveta i u pidžami ga iz Sanskog Mosta otpremili u Sarajevo u zatvor, a zatm u Haag gdje je obranio i čast oficira ARBiH. Prije nekoliko dana podignuta je optužnica protiv Dragana Vikića, jednog od glavnih branitelja Sarajeva, a četnici iz Banje Luke na čelu sa ratnim zločincem Lukačem prijete hapšenjem generala Atifa Dudakovića. Sve je naizvrat i nije da ljudi masovno umiru što od bolešćura, loše zdravstvne zaštite, mizernog života, što zbog nepravde.

Rasim se odmah poslije rata vratio u Bilajce. Otišao u penziju, ali ne i u mirovinu. Bavio se poljoprivredom, pokušavajući opstati na imanju Heganovića.

Prije nekoliko godina, pale su teške riječi Rasimove na moju adresu.

I da Rasim Heganović nije brat moje snahe Hajrije udate za moga brata Zaima. ja bih mu halalio. Velika je djela za života učinio u nateže vrijeme po opstanak i nas i naše Bosne.

Stoga kada u ponedjeljak imam stane ispred Rasimova tabuta  i za vrijeme klanjanja džennaze upita Rasimovu rodbinu, prijatelje, poznanike, sugrađane – da li mu halale, neka se zna da mu i ja halalim.

Svi ćemo mi pred Dragoga Boga kad tad i svi ćemo mi svoditi račune s Njim!

Neka Ti ja lahka zemlja bosanska slavni junače Rasime!

***

Ovu vijest mi je danas javio Dudin Šehović. Kaže:

“Došlo mi je da utrem ovaj svoj laptpop za sva vremena. Ne mereš zaviriti na internet, a da ne saznaš da je neko naš teško bolestan ili je umro. Treba imati čelično srce i sve to izdržati.”

I sam mislim isto.

Možemo mi pogindsorasiti  kompjutere i mobitele ali,  nažalost niko od sudbine ne može utWDobra vijest se brzo i nadaleko čuje, tužna i žalost i brže i dalje. Tako i ove tužne koje su baš zaredale.

(Windsor, 31. 12. 2016.)

In memoriam: NADA (rođena Roljić) STIPANČIĆ – TIHA, DOBRA KOMŠINICA I ŠKOLSKA DRUGARICA, UZORITA GRAĐANKA

In memoriam 
NADA (rođena Roljić) STIPANČIĆ  
TIHA, DOBRA KOMŠINICA I ŠKOLSKA DRUGARICA, UZORITA GRAĐANKA
Stiže i vijest o odlasku na Onaj Svijet moje školske drugarice i prve komšinice Nade Stipančić rođene Roljić.
Sredinom ove, sada haman već prošle godine smo se sreli u Varcaru, u frizerskom salonu njena sina Zorana. Čulo se da je Nada bolesna, i meni je bolest bila sjela na grbaču… Nadali smo se nadali da će se Nada oteti opakoj bolesti. Nažalost, bolest je bila jača i Nada je podlegla 29. decembra 2019. Njeni najbliži, u prvom redu sin Zoran, kćerka Brankica, učinili su sve da bi se otela bolesti, da bi ozdravila i oporavila se, ali uporna i tvrdoglava teška bolest odvela je Nadu na groblje. Za godinu i pol dana Zoran je izgubio oba svoja roditelja, unuci Djeda i Babu.
nadaNadina obitelj je jedna od prvih seoskih obitelji koja se poslije II svjetskog rata doselila u grad, tačnije u našu Riku. Otac Savan je bio partizan. Radio je neko vrijeme u trafici koja je bila u Rici. Ne sjećam da je prodavao novine, ali najtraženije su bile cigarete koje su se kod Savana mogle kupiti na komad. Savan je bio visok, koštunjav i mršav. Bio je tih i povučen, na usluzi Ričanima.
Nadina majka Zora bila je tiha žena, sjećam se da je došla u Riku u narodnoj tribovačkoj nošnji i da je tu nošnju dugo nosila. Prolazila bi kao sjena pokraj naše kuće. Uvijek bi pozdravljala. Nismo se međusobno posjećivali, premda smo bili haman prve komšije – našu bašču je od avlije Roljića dijelila”Efendincina” bašča. (Ne sjećam se da nam je Efendinca dolazila). Svako je zadržao svoju privatnost, nije se miješao u tuđi život, osim što se ponekad o svakome pričalo na sijelu, ali teško da je od toga koga glava mogla zaboljeti. Svako je poštivao tuđu vjeru i običaje drugog. Nikakvih velikih trzavica nije bilo među susjedima, da pače, bilo je međusobnog uvažavanja i poštovanja, razumijevanja i spremnosti za pomoć ako ustreba. Nada je bila moja školska drugarica. I ona je bila tiha, nenametljiva. Pamtim je kao srdačnu prodavačicu u “Borovu” gdje je mene kao i duge mušterije dočekivala sa osmijehom, strpljivo, ali ne i nametljivo, skidala sa rafe, ili donosila iz magacina jedan za drugim parom obuće dok najzad cipele ili teniske, gumena čizme – ne bi bile taman.
Nakon rata srdačno smo se sretali i raspitivali za zdravlje. Viđali smo se u Frizerskom salonu ispod stare Stipančića kuće, idući prema Rudinama. Nikad nije propustila priliku da se ne raspita za sve moje, mada je od Zorana već imala prilike saznati sve. Zoran je školski drug naše Alme koji je u našoj kući postao drag gost. Dok su išli u Gimnaziju, Zoran bi znao doći kod Alme i napraviti joj frizuru; kao srednjoškolac opredijelio se za frizera kao svoj životni poziv.
Kada je otvorio dućan, postao je frizer svih mojih ukućana, pa i unuke Lejle koja ga posebno voli. Uvijek je tu bila i Nada koja nas je dočekivala s radošću i komšijskom ljubavlju. O Bajramu, Zoran nam je dolazio u posjet donoseći čestitke i svoje majke Nade. Nakon smrti njena supruga Zdravka, lani u jesen smo otišli na žalost Nadi i Zoranu. Nada je bila je crnini, oplakivala je svoga supruga Zdravka. Nadali smo se da ćemo se sretati i ubuduće u sretnijim i veselijim prilikama, zdravi.
Kada smo se rastajali, Nada i Zoran su nas darivali jabukama iz njihove bašte. Avlija je bila okićena cvijećem – bila je jedna od najljepših u gradu. Jedan buket i za nas. Korpa jabuka. Uz posljednji pozdrav Nadi, mojoj komšinici i školskoj drugarici, građanki, dobrom insanu, molim Boga da joj podari Raj u kojem će biti okružena cvijećem i svakojakim voćem, vječnom prebivalištu gdje je već čeka njen Zdravko.
(Windsor, Canada, 31. 12. 2016.)

 

In memoriam: Mirsad ŠEHIĆ – IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA

In memoriam

Mirsad ŠEHIĆ
IZNENADNI ODLAZAK TIHOG, KRŠNOG SUGRAĐANINA

Ne vjerujem, čekam nekoliko dana u strahu i nadi da se ipak neće obistiniti tužna vijest o odlasku na Ahiret našeg kršnog sugrađanina Mirsada Šehića.

Majka Fatima još nije prežalila gubitak kćerke Mirsade, niti supruga Hajrudina – a evo još jedne velike tuge na njena materinska pleća. Ima li veće žalosti od žalosti roditelja koji žali za  svojim djetetom.

img_3304Mirsad je bio dijete i insan za primjer i ugled. Bio je kršno stvorenje, ko sputna curica, što bi rekli naši stari. Ne sjećam se da sam ga ikad čuo kako govori povišenim glasom. Radovao se i tugovao smireno; tiho je podnosio bol i tugu, nenametljivo se radovao. Živio je život pravednika. Bio je akademski građanin, lijepo odgojen, uljudan, naočit.

Iako nije živio u Rici, Mirsada možemo smatrati našim Ričaninom jer majka  i otac su rođeni Ričani, u Rrici su se i zagledali. Hajrudinov otac Ibrica imao je u Rici brijačnicu.
Hajrudin, koji je radio u Upravi “Manjače,” Fatima koja je bila trgovkinja – sve su svoje snage uprli da bi na selamet izveli svoju djecu – Mirsadu, Mirsada, Seada. Sead je postao doktor medicine, Mirsad inženjer, Mirsada je radila na Recepciji Hotela u gradu i Motela na Balukhani.

Sjećam sa sastanaka najvažnijih političkih organizacija, kojima je prisustvovao i Mirsad – tada direktor “Elektro-distribucije.” Rijetko bi govorio, a kada bi govorio, pametno bi i pravedno zborio.

Bilo je tada sastanaka na kojima se raspravljalo o radu novinara na kojima je i potpisnik ovih redova bivao osuđen za nešto što nikada nije ni pomislio učiniti. Bio je to lov na vjetšice u kojem Mirsad Šehić nikada nije učestvovao. U međuvremenu, četnici su izlazili na javnu scenu.

Bijaše loše telefonske linije, pa sam često – da bi poslao izvještaj na TV Sarajevo ili “Bosanskim pogledima” i “Slobodnoj Bosni” morao odlaziti u Jezero ili Jajce. Jednom sam pitao Mirsada mogu li poslati neki izvještaj preko fax-a u njegovoj kancelariji. Tada je on bio direktor “Elektrodistribucije” – a kancelarija mu se nalazila na Rudinima, gdje je i danas Uprava istog preduzeća. Bez ustezanja je rekao da mogu i tako mi uskratio putovanje u Jajce, ne jednom. Tada je i počelo naše nenametljivo prijateljstvo.

Ali, Mirsad je samim time na svoja leđa natovario ne samo poprijeke poglede Srba koji u Distribuciji među kojima su mnogi  pet počeli petokraku javno zamjenjivati kokardom. Nije mu bilo lahko, sigurno su ga i na sastancima kritikovali zbog tih usluga meni – novinaru kojeg su već tada javno prozvali “srbomrscem” te otkazali RTV pretplatu… Mirsad ničim nije pokazao da se pokajao. čak, mislim da je bio ponosan na to što mi može pomoći u širenju istine o četničkoj pomami koja je svakom bila više vidljiva nego nama samima u Rici.

Nismo bili ista generacija, nismo se družili, ali izbjeglištvo u Njemačkoj nas je zbližilo. Mirsad, njegova supruga Fatima i sin Armin posjetili su nas u Hanau. Supruga Fatima – melek od osobe: baš su se namjerili jedno na drugo, idealan par. Šehići su bili redoviti na sastancima našeg varcarskog izbjegličkog udruženja uvijek spremni materijalno pomoći naše sugrađane koji su patili u Bosni.

Onda su Šehići morali u Ameriku. To im je sigurno teško palo. U nekliko e-mailova koje smo razmijenili prije desetak godina, Mirsad je bio ponosan i na svoga sina inženjera Armina i na našeg inženjera Mirzu… Nažalost, ljudi – općenito ljudi, su ga razočarali, kao i mene ostalom. Teško se namjeriti na pravog insana. Mirsad Šehić je bio jedan od rijetkih.

Iz jednog Mirsadovog pisma iz 2008., prenosim ove riječi:

Dragi Ibrahime,

ovih sam dana sam u kući budući da su Fatima i Armin otputovali u Švedsku i tamo će ostati jos tri sedmice. Fatima se javila prije nekoliko sati i prenosim vam njene mahsuz selame. Armin je odletio malo u Njemačku, u Stuttgart, gdje će ostati do kraja sedmice, a onda se opet vraća u Švedsku. Mi smo postali i američki državljani, pa se sada lakše putuje po svijetu.

Kako ste Hajra i ti? Kako su Alma i Mirza? Kako su svi vaši? Relativno malo čujem o našim ljudima. O ljudima sa kojima sam živio i koje sam volio mnogo više nego sam toga bio svjestan. 
Mi smo ovdje u poslu i trci. Nemamo mnogo slobodnog vremena. A toliko toga bih ti mogao pričati o Americi, o Bosni, o ljudima. Naročito o ljudima. Ali neću sada. Bilo bi mi drago kada bismo mogli sjesti, pa o svemu popričati polako, bez srkleta.

Danas jednostavno želim samo da ti se javim sa nekoliko informacija. Najprije želim reći da je nas Armin diplomirao na elektrotehničkom fakultetu i da, uz vašega Mirzu, sada imam još jednoga kolegu. Nisam se sjetio ranije da te pitam za Mirzin broj telefona. Armin je trenutno u Stuttgartu, pa bi mogli kontaktirati. Mirza vjerovatno ima korisnih informacija za Armina. Ako budeš pri volji pošalji mi odmah njegov broj, a ja bih ga onda javio Arminu.

Iz Bosne, na žalost, nemam dobrih vijesti. Moja mati se još nekako drži ali i nju snaga pomalo izdaje. Otac je slab. Na njega je rat, i sve ono sto se tamo dešavalo, ostavio trajne posljedice. On se sada nalazi u jednom čudnom psihičkom stanju kada, i pored vrlo bistrog uma, nije u stanju da komunicira sa okolinom. Ali, sasvim iznenada, sestra mi je postala najveća briga. Mirsada je nedavno imala hitnu operaciju na debelom crijevu i za dlaku je ostala živa. Trenutno su u toku detaljnija ispitivanja tako da ne mogu sa sigurnošću govoriti o čemu se radi. Ljekari su rekli da je još jedna operacija neophodna.

Na kraju želim vam svako dobro.

Mahsuz selam iz USA.
Mirsad Šehić

Od tada se nismo dopisivali. Šteta za me! Bivali smo u isto vrijeme u Bosni preko ljeta, ali se nismo sreli. Šteta.

Ljeti bih svraćao kod Stipe Demirovića Špuketa, njegove Ruže, tražio Antu. Pod jabukom u bašći sam zaticao šareno društvo komšija. Kahvenisali su, uz žubor Rike prepričavali zgode, tužili se jedni drugima na zle ljude i gadno doba, veremili za svojima po dalekom svijetu. Među njima je bila i Mirsadova mati Fatima. Uvijek me pitala  čujem li se sa Mirsadom, obavještavala kad će doći na odmor.

Fatimu, pak, Mirsadovu suprugu, sretoh jednog pazarnog dana u Jajcu na pijaci. Reče da je i Mirsad tu, da bi voljela da se sastanemo.

Rasu se društvo pod jabukom… Iz Amerike stiže tužna vijest…

Prilikom jednog razgovora, Mirsad mi je rekao da zna imena palilaca Katoličke crkve u Zborištu i da će mi ih kazati kada dođe vrijeme. Nažalost, naše su se veze prekinule, a palitelji su ostali nekažnjeni. Zbog njih i njima sličnih, i Mirsad Šehić je morao u bijeli svijet. Svi ti zločinci snose krivicu za naše teške sudbine, a Bog dragi zna – i za preranu smrt Mirsada Šehića.

Molim Dragog Boga da Mirsada Šehića, kršnog Vacaranina i Ričanina, moga odanog prijatelja nagradi lijepim džennetom.

In memoriam: Zahid dr. HALIDOVIĆ – ODLAZAK PRVOG I POSLJEDNJEG RIČKOG DOKTORA

In memoriam

Zahid dr. HALIDOVIĆ

ODLAZAK PRVOG I POSLJEDNJEG RIČKOG DOKTORA

zahidPrije desetak dana Dudin Šehović mi je javio da se u bihaćkoj Bolnici na liječenju nalazi doktor Zahid. Kada bi išao u posjet svojoj Hasniji koja je u isto vrijeme ležala u toj Bolnici, Dudin je obilazio i doktora Zahida. Tako sam imao priliku da se preko Dudina raspitujem o zdravlju doktora Zahida i zaželim mu ozdravljenje. I Doktor se interesirao za moje zdravlje. Dudin mi je prije nekoliko dana javio da je dr. Zahid na aparatima, da nije dobro i da ga kolege šalju na liječenje u Sarajevo, ali ne znam je li stigao do tamo.
“Zahid je umro! Hasnija izišla iz Bolnice.”
To je Dudinova poruka iz Bihaća koju sam primio ujutro 26. decembra 2016. daleko u Canadi. Poslije duboka snijega bijaše ošalilo, ali meni i Hajri se oko srca počeo hvatati led.
– Cijeli dan ne izlazi mi iz glave doktor Zahid – veli Hajra.
Ode prvi i zadnji rički Doktor, ode s one strane vode Sane, dalje od svoje Rike u kojoj je ponikao i iz koje je morao otići, ali dušom je nikad nije napustio. Zapravo, dr. Zahid nije otišao. On će ostati u uspomenama ne samo njegovih pacijenata, nego i mnogih drugih koji nikada nisu zatražili njegovu pomoć.
Bio je vrstan dječiji liječnik, ali i liječnik za sve uzraste.
Kada sam učiteljovao u Liskovici, medicinsko osoblje iz Varcara je dolazilo nekoliko puta godišnje u našu školu gdje su vakcinirali djecu. Tada bi doktor pregledao i djecu i odrasle. Moji Liskovičani su cijenili dr.Zahida.
Kada bi preko školske djece razaslali po selu pozive za vakcinaciju, a zakazanog dana majke sa djecom u naručju, starci i starice počeli se iskupljati pred školom ranim jutrom, ne jednom su pitali:
– Oće li doći doktor Zaid!
Dolazio je doktor Zahid i neumorno po čitav božji dan pregledao djecu, odrasle, starce, zdrave i bolesne, propisivao lijekove, davao savjete. Poslije, zapalili bi po cigaru i učiteljskoj sobici, potegnuli po pivu.
Od malehna je imao problema sa nogom. Sjećam se da su moji stari govorili kako je imao veliku želju završiti škole. Rahmetli Zahida, mati Zahidova, uprla je sve svoje snage da svoga Zahida izvede na selamet. (Mati mu je nekad bila udata za ing. Šaćira Halilovića…)
Moji su spominjali kako su maloga Zahida na kolicima vozili u školu. Bio je inteligentan, imao je jaku volju za učenjem, medicina mu se nije mogla oteti.
Postao je Doktor.
Volio je svoj posao.
Oni koji su trebali njegovu liječničku pomoć, brzo bi se uvjerili da je veliki stručnjak, poštovali su ga i cijenili, mnogi su tražili baš njega i samo njega kada im se dijete razboli.
Volio je svoju Riku ko svoju dušu.
Rika i Ričani su volili svoga doktora.
Nije se uzdizao iznad običnih ljudi, baška Ričana.
zavraćao i je i u našu kuću. Govorio bi mi:- Otac ti više kuka da je bolestan, a Boga mi, majka ti je bolesnija!
Volio je sjesti u kafani sa Sulejmanom Darkulićem (Memkom Suljkinim), sa Aćom Akifovicinim, a i mnogim drugim – što ono kažu – običnim svijetom. Znao je svakoga poimenice u Rici. Volio je zaći u Kockarnicu, odmah preko puta stare Bolnice. Tamo se igralo za sitne pare, ali Doktoru nije bilo do para – nego do društva. U Kockarnici je uvijek bilo i šale i priča za izvoz, društvo šareno i neobično.
Nekad smo znali osvanuti u restoranu na Autobuskoj.
Jednu pivu pio bi haman po svunoć. Pušio je. Naši odnosi su imali uzlazne i silazne linije, ali bili smo i ostali prijatelji. Poštovao sam njegov humani posao, a on je cijenio ono što ja radim.
Bio je đometan.
Sretali smo se o Bajramima na dženazama u Rici, Mevludu u Oborcima…
Viđali smo se u Ključu gdje je izbjegao sa svojom Ismom, njenim ocem Sulejmanom Dedićem kojeg smo zvali Majstorom. Sin jedinac Nihad proveo je jedno vrijeme u Njemačkoj. Morali su iz Varcara i oni, ali Doktoru se nije dalo otisnuti dalje od Ključa. Da je bliži Rici.
Dr. Zahid se radovao svakom susretu, raspitivao se do u detalje gdje smo, kako smo…
Pribojavao se da mi “anamo oni” ne naude zbog moje uporne bitke za istinu i pravdu, za kažnjavanje onih zbog kojih se i on morao maknuti iz Varcara, iako je i anamo njima možda i najviše valjao. Ostavio je iza sebe u Rici veliki imetak, nedovršenu kuću, voćnjak, nekad za ugled. Ostale su uspomene, boli nepreboli. Vehnuo je za Rikom i Varcarem.
O doktoru Zahidu bi se mogle ispričati hiljade priča, a da priča ostane nedovršena.
U arhivi TV Sarajevo vjerovatno još čuvaju reportažu koju sam davno snimio baš kada je dr. Zahid s ljubavlju pravog voćara podizao taj voćnjak. Prije dvije godine zavratio sam se u taj voćnjak, ubrao koju šljivu… Kuća nedovršena zjapi i plače za svojim domaćinom, šljivik zarastao u korov, sve opustjelo..
Sreli smo se u Oborcima lani, na Mavludu, na dvadesetu godišnjicu masakra kojeg su četnici počinili nad našim sugrađanima.
Ostao je video zapis i ove riječi doktora Zahida:
– Mogu reći da su to bili ljudi – da ih je probiralo, ne bi moglo bolje probrati. To su bili ljudi mimo politike, bez velikih zahtjeva, skromno živjeli, uglavnom zanatlije, bili su zadovoljni sa malim…
Kao doktor, Zahid je pripadao baš krugu tih običnih malih ljudi, i u ordinaciji i na ulici i u kafani. Oni su bili Zahidov svijet, a doktor Zahid – dio njihova svijeta i njihova dika. Doktor Zahid je bio jedna od najmarkantnijih figura Varcar Vakufa novijeg doba. Bio je jadan od stubova Grada.
Nije šala, doktor, a iz Rike! Naše Rike.
Danas – ni Rike ni njenog Doktora. Ni nas.
Iako će biti ukopan u Ključu, iako će njegovi Isma i Nihad uskoro mu podići nišane, to neće biti i jedini biljezi; stotine bijelih nišana je u srcima svih onih koji su ga poznavali, koje je liječio i izliječio, onih koji su ga, sretali ili družili se s njim – onih koje su zli ljudi razbacali po Kugli zemaljskoj.
Moja r. Mati bi reci:
“Odlomi se još jedna biser grana.” Rička, varcarska – naša!
Ode prvi i zadnji rički Doktor, s njim i dio nas.
Šta je Rika, šta je Varcar, šta smo mi bez dr. Zahida!
Rahmet Ti duši Doktore!
(Windsor, Canada, 26. 12. 2016.)
zahid-3-dznnaza
Džennaza Zahidu dr. HLIDOVIĆU u Knjuču 27. 12. 2016.

Foto: Šaćir SPAHIĆ

Sabahudin Šehović nakon razbojništva nad njim: “ZAHVALJUJEM SE  POLICIJI NA BRZOM HVATANJU RAZBOJNIKA I SVIM ONIMA KOJI SU SE SOLIDARUZIRALI SA MNOM!”

Nakon razbojništva – Sabahudinu Šehoviću vraćene ukradene stvari

“ZAHVALJUJEM SE  POLICIJI NA BRZOM HVATANJU RAZBOJNIKA I SVIM ONIMA KOJI SU SE SOLIDARUZIRALI SA MNOM!”

– Na razbojnički upad u kuću i krađu, razbojnici se odlučili nakon što im je sin od spremačice Šehovićeve kuće rekao gdje su pare, laptop…
duid-i-golubovi-copy
Sabahudin Šehović  je ljubitelj golubova tih simbla mira. Nažalost, odavno je izgubio svoj mir postavši predmet teških zlodjela u ratu i pljačke, a sada i razbojništva u miru: “Deverli sam glave. Da u more udrobim, suho bih pokus'o!”

Sabahudina Šehovića još bole uboji koje je zadobio kada ga je jedan od dvojice razbojnika – provalnika u njegovu kuću u Bihaću gurnuo, a on pao i ozlijedio se prije tri dana.

– Dobro je da me napadač gurnuo, pa sam iz šaka ispustio njegovog pajdaša. Da nije, napadač kojeg sam uhvatio za gušu našao bi se u velikom belaju – kaže.
Šehović se još nije opravio od šoka. I pored intervencije hitne pomoći doktora, uboji od pada ga još bole.

– Policija je bila zaista profesionalna. Vrlo brzo su ušli i trag razbojnicima i ukradenim stvarima. Laptop, mobitel i ručni sahat policija mi je vratila.-
– Nisam ni znao da mi sahat ukraden, sve dok mi ga policija nije vratila. Za njega sam vrlo emocionalno vezan. To je poklon Enesa Šehića. Kada se Enes prije mnogo godina vraćao sa rada u Angoli, poklonio mi je za uspomenu “Seiko 5.” Ne bih taj sahat lahko prežalio jer je drag poklon od dragoga prijatelja – kaže Šehović.
– Policija je dovela dvojicu razbojnika na mjesto njihovog krivičnog djela. Jedan je star devetnaest godina,  drugi je godinu dana mlađi. Obavljena je rekonstrukcija provale, napada na me, krađe, sve u detalj. Razbojnici su prvo unići kroz prozor, ali nije im se dalo. Potom su provalili vrata. Jedan od njih je držao za šteku moje spavaće sobe na davši mi da iziđem, dok je drugi pelješio po kući, – kaže Sabahudin Šehović.
 
– Sin od žene koja nam sprema kuću naveo je razbojnika na ovaj kriminal i teror nada mnom. On im je kazao kako u kući žive stari i nemoćni čovjek i žena, kako u kuću ulaze dvije penzije, te rekao gdje bi mogle biti pare – kaže Šehović.
Pošto mu je laptop još neupotrebljiv, a budući da teško kuca na mobitel jer ne vidi dobro na jedno oko, Šehović se ovim putem zahvaljuje Policiji na profesionalno i brzo obavljenom poslu, pažnji i brizi koju se prema njemu iskazali policijski djelatnici, kao i medicinsko osoblje Hitne pomoći u Bihaću.
– Posebno se zahvaljujem svim prijateljima, znanim i neznanim, koji su mi na ovaj ili onaj način iskazali solidarnost, podršku i razumijevanje!  Naročito se zahvaljujem Klaudiji Pecalj i njenom mužu koji su iz Prijedora došli obići me u mojoj kući jučer, što je lijep ljudski gest. Iako sam im spremio svoju knjigu za poklon, pare za knjigu su ostavili u kući, a da nisam ni vidio ni znao dok nisu otišli, – kaže  Sabahudin Šehović.

Jutros rano u Bihaću: RAZBOJNIŠTVO NAD SABAHUDINOM ŠEHOVIĆEM

Jutros rano u Bihaću

RAZBOJNIŠTVO NAD SABAHUDINOM ŠEHOVIĆEM
*  Šehović zadobio lakše ozljede.  Policija brzo ušla u trag provalnicima – napadačima,  jednog uhvatila, a drugi je u bijegu i tako haman okončala ovaj slučaj koji, kako policija tvrdi, nema nikakve veze sa knjigom Sabahudina Šehovića
Jutros oko pola tri Sabahudina Šehovića iz prvog sna probudio je lavež njegove pudlice Bele. Začuo je buku. Mislio je da je u pitanju belaj u obližnjem ugostiteljskom objektu.  Međutim, buka je dolazila od kućnih ulaznih vrata, zatim se čula u hodniku i dnevnoj sobi. Pokušao je izaći iz spavaće sobe i vidjeti o čemu se radi, ali nije mogao otvoriti vrata.

Brzo je otvorio prozor spavaće sobe i vičući kroz prozor zvao upomoć.
dudin-slika-za-knjiguUspio je nakako izići iz spavaće sobe jdok su razbojnici bili u hići i zaposleni krađom. Na svoje zaprepaštenje vidio jednog od provalnika sa čarapom na glavi u dnevnoj sobi. Ščepao ga je za gušu i taj bi se loše proveo, ali drugi napadač je s leđa udario Dudina i oborio ga na pod. Šehović je zadobio lakše tjelesne povrede. Supruga Hasnija nije bila u kući. Ona je već duže vremena u Bolnici u Bihaću.

Prilikom toga razbojništva razbojnici-provalnici su ukrali laptop i mobitel i pobjegli preko bašće. Prilikom bijega ispao im je mobitel i kabal od laptopa.

Policija je brzo intervenirala i uhapsila jednog od razbojnika, a drugi je u bijegu. Policija zna njegov identitet i smatra ovaj slučaj rješenim.
Obojica razbojnika su stariji maloljetnici.

Razbojništvo je šokiralo ionako slabog zdravlja Sabahudina Šehovića. On ima ugrađen by-pass i dva stenta. Bole ga uboji koje je fasovao na Manjači. Ne vidi dobro, uz to i Hasnijina bolest.

Brzo su stigla kola hitne pomoći i doktor je pregledao Šehovića, a u dva  navrata primio je injekcije za smirenje.

U kući su razbacane i ošetećena stvari. Ulazna vrata su neupotrebljiva.

– Policija je još u kući i u bašti. Kola hitne pomoći su pred avlijom. U šoku sam. Ali, dobro se ipak sve završilo, jer su me mogli su ubiti. Mogao sma i ja udaviti onog napadača. Moglo mi je i srce otkazati. Doktor me pregledao, bolničari mi daju injekcije za smirenje. Došao je stolar, naručio sam vrata i to će me koštati 600 KM. Taman sam skupio nešto para za lijekove, ali nećeš… Sretne ti ja glave -kaže ironično u svom stilu Dudin – pljačkali me anamo oni njihovi, sad me pljačkaju i anamo ovi – “naši.” Baš sam sretan.  Glava je još na ramenu… –

Razgovarao sam telefonom sa Admirom Midžićem iz Policijske stanice u Bihaću koji se zatekao u na uviđaju u kući Sabahudina Šehovića:

– Ovaj slučaj razbojništva smatramo riješenim. Radi se o djeci od oko 17 godina starosti. Jednog smo priveli, drugi je u bijegu, ali znamo mu identitet i on će brzo biti uhapšen – rekao je Midžić.
Pitao sam Midžića ono što ga je pitao i Sabahudin Šehović – da li to razbojništvo ima ikakve veze sa Šehovićevom knjigom, a policijski službenik je odgovorio.

– Nema ni jedan promil.
Čestitao sam bihaćkoj Policiji na profesionalno i brzo urađenom poslu.

Nadam se da će se Sabahudin Dudin Šehović brzo opraviti od ovog, jednog u nizu šokova i povreda.