Afera “Potkivanje 2” U SVOJOJ OBRANI MILAN TEGELTIJA, PREDSJEDNIK VTSV-a POZIVA SE NA ZAKONE KOJE JE SAM PREKRŠIO, TE ILEGALNO ZASJEO NA NAJVIŠU SUDAČKU FUNKCIJU U DRŽAVI

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilčkog vijeća, ponovno je dospio u žižu javnosti nakon objavljivanja prepisa snimka telefonskog razgovora u kojem otkriva plan kako namjestiti mogući izbor sestre sutkinje s kojom razgovara za sutkinju u Banjoj Luci, a da se pritom zaobiđu zakonske odredbe koje definiraju sukob interesa.

Gostujući u TV-emisji na privatnoj televiziji Senada Hadžifejzovića 27. novembra ove godine, Milan Tegeltija je drsko iskoristio pruženu priliku kako bi se opravo za ovaj kriminal, pa skandal u kojem je glavni junak, optužio je obavještajnu službu za nezakonito snimanje i montažu. Za svoju blamažu, pokušao je optužiti i SDA i Bakira izetbegovića, kao i Bošnjake same.

U objavljanom telefonskom razgovoru, Tegeltija kaže: “Ako se otvori negdje pozicija, tip Gradiška, Prijedor, p**ke materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo“;“Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati“, govori Tegeltija svojoj sugovornici Milijani Buhi, članici VSTV-a.“ Riječ je o Buhinoj sestri . 

Pokušavajući se opravdati za svoj lopovluk, Tegeltija demantira samoga sebe, pa u spomenutoj TV-misji, kaže:

“Ne može ni da se imenuje u godinu dana, kako tamo kaže, (Tegeltija, op. I.H.)  jer moraju proći tri godine na jednoj poziciji da bi uopće stekao pravo da budeš imenovan u jedan drugi sud. Dakle, onaj koji je pravio tu montažu, to nije znao, a to znamo sasvim sigurno i ja i Milijana Buha i ja to njoj nikako ne bih mogao reći u kontekstu razgovora da se njena sestra imenuje u Gradišku, pa da mi nju prebacimo u Banju Luku. To se ne može izvesti.”

Tegeltija u telefonskom razgovoru tvrdi da se to može izvesti, a u tv-emsiiji, da ne može. Time sam sebe laže, ali pokušava slagati i obmanuti gledalište spomenute TV-emsije.

Sama biografija Milana Tegeltije je dokaz da je praktično moguće ostvariti da se neki sudija prebaci iz jednog suda u drugi, a da ne prođu zakonom predviđene četiri godine.

Citat iz službene biografije Milana Tegeltije objavljene na zvaičnom site-u VTSV:

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je imagedeatilservlet

Milan Tegeltija 

sudija Osnovnog suda u Banja Luci
predsjednik VSTV BiH
mandat: 7.2014. – 7.2022.

Milan Tegeltija rođen je 16. oktobra 1971. godine u Pančevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci 1995. godine, gdje je položio i pravosudni ispit 1997. godine.

Nakon završetka pripravničkog staža 1997. godine obavlja poslove advokata u vlastitoj advokatskoj kancelariji. U periodu od 1998. do 2001. godine bio je sudija Vojnog suda Banja Luka, a potom od 2001. godine savjetnik Ombudsmana Republike Srpske. U martu 2004. godine imenovan je za tužioca u Okružnom tužilaštvu Banja Luka. 

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) je imenovalo g. Tegeltiju za predsjednika Osnovnog suda u Banja Luci u martu 2007. godine.

Za člana VSTV-a BiH ispred okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske izabran je u junu 2014. godine. 

G. Tegeltija je obavljao dužnost predsjednika Udruženja sudija u Bosni i Hercegovini, a također je dugogodišnji edukator Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske i Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine. 

Sudije okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske iskazale su povjerenje sudiji Tegeltiji ponovo ga izabravši za člana VSTV-a BiH u junu 2018. godine.” Kraj citata.

Malo jednom, pa su sudije RS izabrale “kolegu” lažnog sudiju i drugi put na mjesto predsjednika VTSV, što zorno odliskava satanje u sudstvu koje i samo krši zakone!

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom, što je ustvari kopija teksta objavljenog na Blogu Borislava RADOVANOVIĆA: https://radovanovicborislav.blogspot.com/2020/03/hronilogija-kriminalizacije-sudstva.html

HRONOLOGIJA KRIMINALIZACIJE SUDSTVA; ZAŠTO DODIK ČUVA LAŽNOG SUDIJU TEGELTIJU?

Autor: Borilsav Radovanović

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je tegeltija-i-njegovi-hajduci.jpg

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom. Hronologija kriminalizacije sudstva: Zašto Dodik čuva lažnog sudiju Tegeltiju? Autor je Borilsav Radovanović.

Povod za iznošenje činjenica o mutnim protuzakonitim rabotama koje su prethodile izboru Milana Tegeltije na mjesto predsjdddnik VTSV je najava “Izvršnog komiteta SNSD-a o odbijanjeu prijedloga zakona o prestanku mandata aktuelnom sazivu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV). Predstavnički dom državnog parlamenta izglasao je zakon poslanika Dragana Mektića, ali volja Milorada Dodika mora se ispoštovati u Domu naroda.

Nema razumnog obrazloženja zašto je u interesu srpskog naroda očuvanje aktuelnog saziva VSTV-a, posebno uz činjenicu da se ovo tijelo podjednako ogadilo svim građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Istinu znamo: sve se svodi na lične interese kriminalaca koji vode poslušničke i nefunkcionalne institucije.

No, da bi javnost imala potpunu sliku moramo poredati određene činjenice onako kako su se hronološki materijalizovale. Tek ovakvim prikazom vidimo pravo lice društva u kom smo primorani živjeti.

Priča kreće od rodonačelnika kriminalizacije sudstva – Želimira Lepira i Milorada Novkovića. Skandaloznu oslobađajuću prvostepenu presudu iz 2005. godine, sudije Spasena Kelemana, mogle su potvrditi samo sudijske bitange veće od njega. Lepir i Novković grubo su pogazili zakon i silu dokaza o preko tri miliona nezakonito potrošenih budžetskih sredstava.

Iz prvostepene i drugostepene presude jasno se vidi kako je naš neprevaziđeni revizor Boško Čeko zadokumentovao Dodikov kriminal iz prvog premijerskog mandata. Zato i jesu sramne i skandalozne oslobađajuće presude Kelemana, Lepira i Novkovića. Čuj, miševi pojeli zapisnike sjednica vlade!?

Elem, ključna šteta po državu i društvo nije u tome što je Dodik nekažnjeno podijelio tri miliona maraka, pa čak ni što su budžetska sredstva protivpravno data tadašnjim nosiocima pravosudnih i bezbjednosnih funkcija. Narodski rečeno Dodik je potkupio pravosuđe i policiju.

Esencija problema leži u kasnijim političkim posljedicama. Milorad Dodik na bazi ove krajnje skandalozne presude vraća se na premijersku funkciju. Takvo pozicioniranje ne bi bilo moguće da su rodonačelnici pravosudne mafije Lepir i Novković ukinuli Kelemanovu prvostepenu oslobađajuću presudu, a šta su po zakonu i pravilima struke morali učiniti.

Normalno, po povratku na vlast Dodik svoje zaštitnike pozicionira tako da više nikad ne dođe u sličnu situaciju. Lepir ide na funkciju Glavnog okružnog tužioca u Banjaluci, a Novković je tek posebna priča. Prateći biografiju Milorada Novkovića dolazimo do suštine današnjih problema.

Ubrzo po donošenju sporne presude Novković karijeru nastavlja u VSTV-u, gdje postaje i predsjednikom tog tijela. Tim činom Milorad Dodik postaje “siva eminencija” budućeg pozicioniranja svih sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine. Tako i nemoguće postaje moguće!

Kako funkcioniše VSTV pod Novkovićevom “dirigentskom palicom” najbolje vidimo iz primjera aktuelnog predsjednika tog tijela – Milana Tegeltije. Po pitanju izbora i imenovanja predsjedika suda zakonodavac je više nego jasan.

Za predsjednika suda može se imenovati samo neki od sudija tog suda i to onaj sa dokazanim kompetencijama za rukovođenje sudom. Ponavljam, samo već imenovani sudija nekog suda može biti izabran za predsjednika suda.

Ukoliko bi sudija nekog drugog suda aplicirao za funkciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci njegova prijava zakonski mora biti odbačena. Kako je onda VSTV uopšte mogao razmatrati kandidaturu Milana Tegleltije i to sa pozicije tužioca? Njegova kandidatura zakonski je morala biti odbačena jer nije ispunjavala elementarne pretpostavke – da predsjednik suda može biti izabran samo iz reda sudija tog suda.

Kako je Milan Tegeltija sa tri i nešto godine iskustva na poslovima tužioca, bez ikakvih sudačkih kompetencija, mogao “dokazati” posjedovanje kompetencija potrebnih za upravljanje sudom? Čak nije imao ni obligatornih četiri godine radnog iskustva na datim poslovima, pa je morao falsifikovati dokumentaciju o nepostojećoj advokatskoj kancelariji.

Nakon nekoliko godina predsjednikovanja sudom, gdje je ostao upamćen samo po paljevini depozita suda, Tegeltija podnosi ostavku i to isključivo po unaprijed dogovorenom anganžmanu u VSTV-u. Opet imamo pokazatelj teškog srozavanja sudijske funkcije u Republici Srpskoj.

Tegeltija je u VSTV izabran glasovima sudija iz Republike Srpske i u tom tijelu predstavlja kategoriju sudija. Problem je što Tegeltija u funkciji sudije nikada nije kročio u sudnicu, a kamoli sudio u nekom predmetu.

Sudije su, na sopstvenu bruku, povelikom većinom izglasale “kolegu” za kog im je odlično bilo poznato da nikad sudija nije bio. Onima koji su glasali za Tegeltiju bilo je znano kako se nezakonito dokopao funkcije predsjednika suda, a potom i kako je ostavkom “postao sudija” striktno zarad izbora u VSTV.

Možemo li nakon ovog čina govoriti o dignitetu sudijske funkcije u Republici Srpskoj? Koliko drže do struke pokazali su izborom ovog lažnog sudije kao svog legitimnog predstavnika. Takve stvari su moguće samo kada sudije znaju da je Tegeltija izabranik svemoćnog Milorada Dodika, a čijoj volji su očigledno odlučili kolektivno se povinovati. Tako stvari stoje!

Zašto Milorad Dodik ide na obaranje Mektićevog zakona? Kako je jednom na istu poziciju nametnuo lažnog sudiju Milana Tegeltiju, zar ne bi mogao ponoviti identičnu ujdurmu? Problem je upravo u ovakvim javnim ukazivanjima sramne i pravno neprihvatljive istine. Toga se Dodik boji i jedino šta mu je preostalo jeste obaranje zakona zbog “vitalnog interesa srpskog naroda”.

Javnosti je poznato da sam Tužilaštvu BiH podnio prijavu protiv Milana Tegeltije zbog korištenja lažne diplome pravnog fakulteta. Gdje je ta medijski bombastično najavljena Tegeltijina kontraprijava (nakon što tužilašttvo ispita vjerodostojnost diplome)? Jok, Gordana Tadić je prijavu sklonila i to iz vrlo jasnih pobuda.

Naime, prijavom sam ukazao i na prednje navode nezakonitih pozicioniranja lažnog sudije Tegeltije. Baš kao i u ovom tekstu, ali samo uz navođenje prekršenih članova zakona u postupcima izbora i imenovanja na funkcije. I stvar je vrlo prosta.

Ukoliko Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv Milana Tegeltije, a pogotovo ako ga formalno optuže, dolazimo do zakonske upitnosti izbora i imenovanja same Gordane Tadić i većine nosilaca pravosudnih funkcija u cijeloj zemlji. Gro sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine postavilo je VSTV pod upravom Milorada Novkovića i Milana Tegeltije, a iz prednjega vidimo kakva kršenja zakona su činjena.

Nadam se da je iz predstavljenih činjenica jasno zašto Milorad Dodik nije spreman “raspakovati” probleme u pravosuđu – na kakve i sam godinama deklarativno ukazuje. Jedno je prosipati politikantstvo, a sasvim drugo otvoriti Pandorinu kutiju kriminalne sprege politike i pravosuđa.

Na kraju moram zapitati: je li nakon ovakvih objava jasno zašto pravosuđe Republike Srpske protiv mene kontinuirano pokreće postupke za krivična djela i prekršaje kakve je i teorijski nemoguće počiniti? Zašto me ovako brutalno i teško nezakonito godinama progone i obespravljuju? Da ne pominjem desetine disciplinskih postupaka, nezakonite suspenzije, policijsku torturu u režiji vlade, režimsko-medijsku satanizaciju i ino.

Mogu me nezakonito progoniti i obespravljivati koliko im drago, ali istina je samo jedna – našim institucijama dominiraju sluge Velikog Vođe, čije poltronstvo je neviđeno i u modernom svijetu neprevaziđeno.

Nije se lako suočiti sa sopstvenom degradacijom, ma kolike novčane iznose svakog mjeseca podizali sa bankomata. Posebice mislim na sudije, ako je pod taj pojam moguće podvestu puke pisare i izvršitelje jednoumlja. Ili je slaboumlje primjereniji izraz?” završava nesoporeni tekst Bosilava Radovanovića.

Činjenice govore o kršenju zakona i mućkama na osnovu kojih je Milan Tegeltija bespravno zasjeo na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, položaja najmoćnijeg djelitelja pravde u BiH.

Imajući iza leđa Dodika kojemu niko ne može i neće ništa jer ga štiti Rusija, SDA, HDZ, Izetbegović, Čović. i pored silnih reakcija u zemlji i svijetu, Milan Tegeltija javno, kao i Dodik, poziva OHR i Inzka da ga smijeni ako smije i može.

Tegeltija proziva i Izetbegovića i SDA koji stoje iza te kako kaže montaže i koji mu zabijaju nož u leđa od kako je postavaljen za predsjednika VTSV . To je notorna laž, jer bez znanja i suglasnosti najvećeg sabotera pravde u nas Bakira Izetbegovića i SDA u prljavoj trgovini sa Dodikom – Tegeltija ne bi nikad sjeo na to mjesto, kao ni Osmanagić u OSU-u, koju sada Tegeltija također proziva. Dio toga pljavog muljatorskog tala je i “legitmini Hrvat” Dragan Čović. Svi su zaštitnici narodnih interesa, to jeste svoga položaja i džepa.

U daytonskoj ilegalnoj državi što sto je neko veći negator države, njenih zakona, veći kriminalac, lopov, primitivac i kabadahija, to je veći i bolje plaćeni Baja.

Kako je u toj nakaradnoj državi glavni Baja je Dodik, tako je i u sudstvu, glavni je Baja Dodik.

Ustajući u obranu svoga pulena Tegeltije u povodu najnovije afere, Dodik je zaprijetio da RS neće dati svoje kadrove: “Potpuno je nevjerovatno da se predsjednik VSTV-a, kao neko ko je na čelu pravosudnog sistema, bez ikakvog pravnog osnova ili sudske naredbe, kontinuirano, sistemski i nezakonito prati, snima, prisluškuje s ciljem montiranja nekih sadržaja koji služe za to da se on ukloni sa pozicije, jer ne odgovara nekim politikama.” Kraj citata. Dodik se inače nedavno javno hvalio kako njegove policijske službe prisluškuju opoziciju. Kada mu je zaprijetlia krivična prijava, rekao je da se šalio. Sada se ne šali. Ozbiljno prjeeti “političkom Sarajevu.”

Dodik koji drastično krši zakone direktno ili indirektno preko svojih poslušnika, kao i u slučaju izboraTegeltije za predsjednika VTSV, poziva se na zakone i ponovo dovodi u pitanje postojanje države, citat: “To pokazuje sav besmisao BiH kao države, a posebno besmisao BiH kao neke pravne države u kojoj se poštuju Ustav i zakoni”, naglasio je Dodik, dodavši da predstavnici RS-a očito nemaju elementarnu sigurnost u Sarajevu koju im garantuje Ustav.

Inače, Misija OSCE i međunarodna zjednica su nedavno ustvrdiili, citat: “Stanje u bh. pravosuđu je katastrofalno. “

Džaba!

Nama je za ostalo da trpimo Dodikov teror i u državi njenom u sudstvu, sve o trošku države. On nas teroriše uz sagasnost SDA i HDZ, Izetbegovića i Čovića. On dižu hampu jedni na duge da bi zavarali javnost, ianeč djeluju kao čvrst kriminalni tronožac.

U deytonskoj Bosni ono što je legalno, supsnedirano je kao Ustav RBiH, ono što je ilegalno kao daytonski ustav, važi kao legalno. Takav je i put Milana Tegeltije u najmoćniju stolicu sudskog sistema.  

In memoriam Nedžad IMAMOVIĆ – SEVDALIJA, STOPAMA SVOGA VELIKOG OCA ZAIMA

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir


Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!

Čestitka novoizabranom načelniku Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa) doktoru Draganu VOĐEVIĆU: BUDITE DOBAR NAČELNIK ZA SVE GRAĐANE, KAO ŠTO STE DOBAR DOKTOR ZA SVE PACIJENTE!

Povodom izborne pobjede doktora Dragana VOĐEVIĆA za novog načelnika Općine Mrkonjić-Grad – Varcar Vakuf, uputio sam mu danas preko Messengera slijedeću čestitku:

“Pozdrav g. dr. Vođević! Ako ste Vi doktor koji radi u Jajcu i novoizabrani načelnik Općine Mrkonjić-Grad, od srca Vam čestitam uz želje da ćete biti odličan načelnik za sve građane kao što ste i dobar liječnik za sve pacijente!”

Dr. Vođević je na ovu čestitku zahvalio uz pozdrav iz Mrkonjić-Grada.

Njegov kolega doktor u Jajcu kojeg sam kontaktirao, kaže da je dr. Vođević divan čovjek. Njegovi pacijenti ga hvale.

Zaista se na nadam da će ovaj mladi i cijenjeni doktor, inače zaposlen u Domu zdravlja u Jajcu, odbornik SO-e Mrkonjić-Grad kao novi načelnik biti jednako dobar i pravedan za sve građane bez razlike na narodnost, porijeklo i kojoj stranci pripadaju.

Bude li tako, od mene osobno će imati punu podršku, makar bila kao zehra, čak ako bude izazivala podozrenje kod bilo koga.

Nadam se da je pravi čovjek, humanista i političar, koji poštuje našu različitost, ali i ono što nam je zajedničko kao dobro, došao na pravo mjesto i da će biti biti pouzdan partner, oslonac i nada za sve, pa tako i za nas koji se nismo odrekli svog rodnog kraja, ma gdje bili.

In memoriam SULEJMAN-BEG BAHTIJAREVIĆ – FINI I UGLAĐENI GOSPODIN, ARISTOKRAT

Sulejman-beg Bahitijarević umro je u devedest i drugoj godini 15. novembra, a džennaza je 18. novembra 2020. u Sanskom Mostu.

Porijeklom i držanjem, čitavog života, iako bez begluka, bio je pravi beg ali i običan Ričanin, drag komšija.

Osmrtnicu mi šalje mi predratni rički imam Enver ef. Žužo koji žali za svakim svojim nekadašnjim džematlijom iz Rike. Koju minutu kasnije, šaljem izraze saučešća moje obitelji Sulejeman-begovom najmlađem sinu Edinu u Fredricton, New Brunswick, Canada. Edin, uzvraća odmah. Kaže:

“Hvala Ibrahime! Kad god sam bio sa ocem u Sanskom Mostu, uvijek smo te spominjali. Visoko je cijenio tvoj rad.”

I ja sam cijenio rahmetli Sulejman-bega, njegovu obitelj, družio se sa Edinom, ponekad i sa Fahrijom.

Sulejman-beg je bio kršan insan. Njegovo držanje, otmjenost i suzdržanost, osmijeh koji nije silazio s njegova lica, čvrst karakter, briga za familiju, uvijek pri ruci komšijama, sve to odavalo aristokratu starinskog kova.

Bahtijarevići su davno izgubili begluk i bogatsvo, ali Sulejman-beg je zadržao veliko bogatstvo vrlina svoga čvrstog karaktera. Bio je tih i povučen Ričanin iz Gornje mahale u Rici, živio je sa svojom familijom povučeno, dijelio dobro i zlo sa suprugom Dervišom, zajedno su podizali čestite sinove Enesa, Edina i Fahrudina u kući odmah ispod Vinograda. Ispred kuće bila ja bašta u kojoj su od ranog proljeća sijali i sadili raznovrsno povrće, ukrasili je mirisnim cvijećem.

Ujutro bi hitro promicao pokraj naše kuće u Čaršiju prema Općini, gdje je radio predano i zaradio penziju kao činovnik u Katastru. Teško da je ikad zakasnio na posao, ili da su njegovi šefovi ikada imali primjedbu na njegov rad. Na pauzi bi odlazio kući u Riku na doručak, pa se hitro vraćao u ured.

Isim putem pokraj naše kuće, uvijek žurno, vraćao bi se kući i posvećivao svojoj familiji, svojoj bašti i cvijetnjaku. Kuća i bašta Bahtijarevića blistale su kao i Sulejman-begov osmijeh, uzor Ričanima.

Predeveravši sa svojom Dervišom strahotu četničke strahovlade, nasilnika i kabadahija i brinuvši se za sudbinu sina Fahrije kojeg su zlikovci strpali u džehenem logora na Manjači, on, Derviša i Enes-Enko su dočekali kraj rata u Rici. Edin je sa svojima na vakat izmakao četnicima u Njemačku. Fahriju su četnici na Manjači katilski tukli. Kada je najzad pušten s logora, roditelji ga nisu mogli prepoznati, a ni Edin kada ga je vido ni na slici; toliko je bio izmučen, izgubljen, smršavio. Skrasio s eu Danskoj.

Taman kada su sve predeverali, Sulejman-beg, Derviša i Enko, su zajedno sa mnogim Ričanima, izbezumljeni od strana i neizvjesnosti, bez haman igdje ičeg, ostaviti kuću i baštu u Rici, svoj rodni grad, korjenove, pa bježati od potomaka nekadašnjih kmetova, uvijek četnika, kojima nikad dosta tuđega.

Sulejman-beg i njegova Derviša, nejmajući ni kud ni kome, kao i mnogi Varcarani, našli su se u Sanskom Mostu, pali ko s neba. Prijateljski su ih dočekali Sanjani, polahko su se navikavali domaćini i pridošlice jedni na druge, ali planinci, navili na svjež zrak, teško su se prilagođavali baruštini, vlazi i maglama koje su se često danima izležavale iznad Sanske doline. Ali, nije im bilo druge i nisu su žalili, da pače, bili su zahvalni Sanjanima.

Tu, u jednoj od napuštenih srpskih kuća u Kruharima, zatekao sam u zimu početkom devedest i šeste Sulejmana i Dervišu.

Obveselili su mi se kao svoj svome. Nismo su dugo vidjeli. Govorili su mi da su strepjeli i za moju sudbinu, sudbinu moje familije. Donio sam im iz Njemačke habere od sina Edina, snahe Aide i unuka Esada, pismo, poklone. Sjećam se da sam uzase imao i dva-tri paradajza koje sam ponio iz Njemačke, i darivao im. Derviša ih metnula na pendžer, kao ukras; čudom su se čudili otkud paradajz u sred zime. I, Bog zna, i tada su se prisjećali svoje sunčane bašte i rumenog krupnog paradajza jabučara koji su nekad za uzor drugima, uzgajali.

Nisam se mogao oparati Ahmeda Hifzinog (Bašića), Iđe Šehovića, a da im ne svratim na kahvu ili ostanem na konaku, dok sam tu, dok ono pomoći ne razdijelim. Tako sam proveo neko vrijeme tog studenog zimskog akšama i dubokog snijega u Sanskom Mostu, u toploj kući u koju su se smjestili Sulejman-beg i Derviša. Plaho im je bilo drago što sam ih posjetio. Sulejman-beg je bio vrlo nestrpljiv pročitati pismo koje sam mu donio od Edina iz Njemačke koji je svoje roditelje obasuo i poklonima. Sulejman-beg nam je naglas čitao to pismo.

Bili su radosni što me vide živog i zdravog, raspitivali se za svakog iz Rike, zahvaljivali za pomoć koju sam i njima donio.

Bili su sretni zbog vijesti o Edinu i njegovim, obveselili su se i meni i poklonima, ali, Bog zna, pismu i haberu o Edinu i njegovima, a u isto vrijeme bili su tužni još ne vjerujući šta ih je sve snašlo i da su sada u tuđini. Vehnuli su za svojim Varcarem i svojom Rikom. Iako im je sudbina namijenila da do kraja života budu izbjeglice, oni duhom nisu nikad napustili tu kuću u Rici pod Vinogradom, nisu prešli njen kućni prag čak i kada su je morali budzašto odreći. Oni su uvijek bili u toj lijepoj i čistoj i osunčnoj kući, u svojoj bašti i cvijetnjaku, kući u onom redu kuća u Gornjoj Mahali koje je poslije požara kada je izgorila Rika, koje je između dva svjetska rata, podigao Crveni krst.

Sretali smo se i kasnije, nekoliko puta kada bih ono donosio pomoć koju su varcarske izbjeglice i rodbina skupljale po Zapadnoj Europi, i preko mene slali svojima u Bosnu. Posljednjih godina, kada bi me vijest o odlasku na Ahiret nekoga našeg zaticala u Varcaru, odlazio bih na džennazu u Sanski Most, halaljivao sa onim koji je odlazio na onu drugu sansku obalu, tamo u onaj baška, za izbjeglice određeni i izdvojeni dio mezara. Tamo su već bili Ibraga, Rabija, Mustafa, Fadil, Ibro Tulek, Ahmed, Iđe, Sulejman-begova Derviša, Bahrudin Šehin, evo i Sulejman-beg će.

Otac Sulejman-begov bio je Esad-beg,

Pamtim ga. Bio je onizak, mrk, prosijed, brkat. U Sinanovu kahvu silazio bi odjeven u starinsku bosansku nošnju; nosio je čakšire, u džepiću prsluka sahat sa lančićem. Uvijek sa čibukom u ustima ili ruci, sa fesom na glavi, sjedio bi u Sinanovoj kahvi u društvu sa Hifzom Bašićem, Salihom Krivdićem, Smail-efendijom Mehdićem, Husom Mujkićem, Suljkanom Hrustanovićem, mojim Didom Muharemom. Bio je šutjiv. Pušio bi, meračio u duhanu i kahvi. Moguće je da su on i Did bili parnici, rođeni krajem devetnaestog stoljeća. Preko njihovih deverli glava prešla je Austro-Ugarska (Švabina) vlast, Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, Titova Jugoslavija. Osiromašili su, Esad je izgubio begluk u Kuli, Did je prodao Selišta, i ostali su prodavali po Halugama, Hazni… Rijetko se ko osovio na noge. Društvo Esad-begovo bavilo se i zemljoradnjom i zanatstvom i trgovinom; od njegova begluka u Kuli ostalo je samo sjećanje. U Rici je Esad-beg imao mlin na dva vitla, ispod mlina bi mi djeca zagrađivali Crnu riku i kupali se ljeti. Kasnije je na mjestu Esad-begova mlina izgrađena prizmena kuća u kojoj je stanovao Esad-begov sin Nakib, bivši partizan, uzet ispod pasa, nakon ranjavanja u borbi. Ljeti bi u pokretnoj stolici-kolicima na točkovima kao u bicikla, ručnim pogonom i upravljačem, Nakib dolazio pred Sinanovu kahvu i tu, za hastalom ispred kahve, igrao karte ili slagao domine sa Ričanima. Pored Nakiba i Sulejmana, Esad-beg je imao i sina Nihada, likovnog umjetnika, koji se proslavio restauracijom džamijske ornamentike, ukrasa i levhi. Četvrti Esad-begov sin Fahrudin tragično je stradao u II svjetskom ratu. U Banjoj Lucu su živio sin Halid i kćerka Kimeta, izbjegli su u Švedsku gdje su i pomrli.

U Kuli, na nekašnjem begluku Bahtijarevića, tamo je još živi, mada kod mnogih zapretana, priča o bezima Bahtijarevićima, a zna se i mjesto gdje je stajala njihova kula.

Ispričao mi je, kako su se za lijepa i tiha vreremena, begovi Bahtijarevići u akšam dovikivali sa begovima Kulenovićima u Starom Selu, brat bratu pet-šet kilometara vazdušne linije,

Njive, livade, gajevi, sve je to što otimačinom, što agrarnim reformama, pomicanjem ograda, uklanjenjem međaša i lopovlucima oteto milom ili silom Bahtijarevićima. Sulejman-begu će biti kllanjana džennaza daleko i od Kule i od Rike i Varcara, u Sanskom Mostu, a mezar će mu biti ukraj mazarja, tamo gdje je određeno da se kopaju muhadžiri. Zbog pandemije, daleka i neizvjesna puta, kratkog roka do džennaze, Edin neće moći putovati u Bosnu da bi sa Fahrijom i Enkom spustio oca u kabur.

Nas dvojica, Sulejman-beg i ja, nismo se u životu ni mnogo puta sretali, ni puno razgovarali, Ali, obojica smo i bez riječi dobro izvagali jedan drugog i međusobno se cijenili. Nikad nije prošao naš susret da on nije pohvalio moj novinarski posao. Ta njegova podrška i priznanje je nagrada za sve ono što sam kao novinar trpio.

Stoga, zahvalan Sulejman-begu Bahtijareviću, dragom sugrađaninu, Varcaranin i Ričaninu s ljubavlju i poštovanjem ispisujem ove redove u znak sjećanja.

Iako daleko od Bosne, Varcara i Rike, one kuće u Gornjoj Mahali, loza begova Bahtijarevića se grana i razvija: u dalekoj Canadi našao se Sulejman-begov praunuk Malik, Edinov unuk, sin Esadov.

Neka Allah dž. š. podari Sulejman-begu najljepše mjesto u džennetu!

ž

Nakon pobjede Bidena za američkog predsjednika, prof. dr. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, exlusivno za nas

DA, NAŠA SUDBINA JE U NAŠIM RUKAMA – MORAMO NASTAVITI BORBU PROTIV DAYTONA ZA VRIJEME BIDENOVE ADMINISTRACIJE

  • Lobiranje i u Bosni i u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom SDA

Da, naša sudbina je sigurno još uvijek u rukama (nas) Bosanaca. Biden će za BiH biti bolji od Trumpa. Ali nikada ne zaboravite da su ljudi poput Bidena – demokrati – ti koji su nam nametnuli Dayton i još uvijek su predani Daytonu. Trump bi nas zauvijek podijelio i riješio bi nas se. Moramo nastaviti energičnu borbu protiv Daytona za vrijeme Bajdenove administracije. Morate se sjetiti da je čak i Samantha Power koja nas je podržavala kao reporterka, jednom kad je otišla raditi za Obamu / Bidena, podržala je Dayton i nije nam ništa pomogla. U takvoj smo situaciji i sada. Zbog toga naša budućnost ostaje u našim rukama. Bosanci moraju energično odbiti i suprotstaviti se Daytonu za vrijeme Bajdenove administracije.Žao mi je, ali cjelokupna operacija lobiranja u BiH ovdje u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom i kojom dominira SDA koji su dio daytonskog Projekta, pa čak i Haysovog aprilskog paketa ustavnih promjena. Moramo direktno lobirati kod samih bosanskih ljudi. Nadam se i vjerujem da će im moja nova knjiga koja uskoro izlazi na bosanskom jeziku sve ovo temeljito objasniti. Fab.

***

Prof Boyle se smatra građaninom države Republike BiH. Zato on i koristi prisvojne zamjenice “nas, naša…, te glagol “moramo” jer se osjeća Bosancem, posjeduje državljanstvo RBiH, ali mu je SDA uskratila pravo na obnovu pasoša.

In memoriam Zarif ef. Smajlović – UZORITI NARODNI HODŽA, GRADITELJ I DOBROTVOR

U Glogovcu nedaleko od Cazina, nedavno je od korone u 69. godini života umro Zarif ef. Smajlović.

Za Zarif efendijom tuguje njegova životna saputnica hodžinica Kada, sinovi Asmir, Amir i Midhat, rodbina i prijatelji, džematlije, kao i svi oni koji su ga poznavali, ne samo u rodnom Glogovcu, nego i u džematu Polje gdje je decenijama bio imam; žaliće ga i mnogi drugi koji su imali prilike sresti se i upoznati ga, makar i jednom klanjati za njim, slušati njegovu hutbu.

Zarif ef. Smajlović

Imao sam priliku više puta sresti Zarif efendiju.

Kao brižan imam,  Zarif. efedija zalazio je u kuće svojih džematlija, u radosti i tuzi, uvijek pri ruci spreman pomoći, radostan u veselju svoga džematlije kojemu se našao sin – tužan, zbog smrti svoga džematlije. Bio dostojanstven, umjeren u svemu, primjer drugima što mu je Islam nalagao kao vjerskom službeniku, čovjeku koji je nikao i ostao do kraja života u svoj narod, svoj džemat, svoju vjeru.

Davno sam upoznao Zarif efendiju.

Dolazio bi redovito u posjet mome badži rahmetli Omeru i njegovoj Seni.

Tada smo nas trojica nadugo i naširoko razgovarali o politici, kao i Islamskoj zajednici – sudioniku te i takve SDA politike. Nije bilo ni jedne teme koju bi dotakli, a da Zarif ef. nije iznio svoj kritički, na čijenicama utemeljen stav. Nikad se nismo sporječkali, mada smo se bavili temama koje nisu baš za svako hodžinsko uho. Bio je jednako kritičan i prema SDA-vrhuški, ali i prema Mustafi Ceriću, kao i svojim kolegama koje je poznavao ili o kojima nešto znao posredstvom medija, a nisu mu bili po meramu. Stoga sam Zarif ef. cijenio kao dragocjenog sugovrnika koji kritički misli, ne ustežući se iznijeti ili potvrditi kritike na račun dvojca SDA-IZ.  S druge strane, Zarif ef. je uvažavao i Omera i mene kao sugovornike, cijenio je Omera kao učitelja i džematliju, susjeda, begenisao je moj novinski rad, i onaj prije rata, i uz rat, i poslije rata.

Zarif ef. i hodžinica su na bajramluk odlazili kod džematlija, pa bi dojdi kod Omera i Sene. Hodža Zarif ef.je dolazio sa osmjehom na licu, srdačan i drag, ko brat; hodžinica bi uz Bajram slala baklavu i druge slastice.

Inače, kad god bi čuli da smo stigli kod Omera i Sene, oboje su, i Zarif. ef. i hodžinica dolazili da nas vide i pozdrave iskazujući radost da smo ponovno tu. Mi smo uzvraćali sa istom toplinom, srdačnošću i radošću.

Safovi u džamiji u Polju

Malo sam se, ako hoćeš, ogriješio i o Zarif ef. i o džemat u Polju. 

Naime, u Krajini dugo traje trka ko će bolju, skuplju, prostraniju džamiju, sa višim minaretom od onog u sisjednom selu, podići. U tome se ne rijetko i pregoni. Tako, i u Polju odlučili pokraj postojeće, starinske džamije, podići novu, veću i prostraniju. Pitao sam se da li im ta džamija treba, trošak je bio golem. Ali, kada sam vidio koliko svijeta o džumi dolazi u džamiju, ispravio sam svoje mišljenje. Da, Polju je trebala veća džamija; staru su odlučili pretvoriti u muzej u kojem bi  čuvali i njegovali slobodarska tradiciju ovdašnjih Krajišnika, uspomene na borce Armije Republike BiH koji su pod bijelim nišanima ukopani u obliženjem mezaru, među kojima i Asmir, sin jedinac Omerov i Senin.

I ef. Zarif kao glavni inicijator i pokretačka snaga u izgradnji nove džamije, zajedno sa sinovima, zavrnuo je rukave i bio primjer svima u brizi oko radova i u radovima samim. Dosta je i vlastitog novca uložio u novu džamiju. Ko radosniji od Zarif efendije kada je džamija bljesnula sjajom i ljepotom i otvorena, kada se začuo ezan sa njene vitke munare, kada je o džumi dupke puna.

Džamija u Polju

Zarif efendija i njegova Kada su stanovali u novoj džematskoj kući, a kad je Zarif ef. otišao u mirovinu, u džamiju u Polju dolazio bi od svoje kuće u Glogovcu.

Govorio mi je da ima želju podići džamiju tamo gdje je najpotrebnija, ali sam o svom trošku nije mogao.

Kada je počela gradnja džamije u njegovom rodnom Glogovcu, Zarif.ef. je ponovno odriješio svoju kesu i darivao 17.000 maraka. Nijetio je o svom trošku podići munaru, ali Bog Dragi ga uze k Sebi.

U mojim sjećanjima Zarif ef. Smajlović ostat će lijepoj uspomeni.

Bio je pravi narodni, starinskog kova hodža, onaj koji svojim primjerom i u Mektebu i u džamiji, iskreno i predano svjedoči o svjetlu vjere Islama. Zračio je smirenošću i dobrotom, kao učen i poštovan imam.

A kad ako Bog da ova kuga projde, pa se ponovno najdem u Bosni, otići ću na mezar svoga prijatelja Zarif efendije Smajlovića i proučiti mu El Fatihu kao i danas, daleko od Bosne, moleći Boga da ga čuva u najljepšem mjestu u Džennetu.