In memoriam Nedžad IMAMOVIĆ – SEVDALIJA, STOPAMA SVOGA VELIKOG OCA ZAIMA

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir


Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!

Čestitka novoizabranom načelniku Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa) doktoru Draganu VOĐEVIĆU: BUDITE DOBRA NAČELNIK ZA SVE GRAĐANE, KAO ŠTO STE DOBAR DOKTOR ZA SVE PACIJENTE!

Povodom izborne pobjede doktora Dragana VOĐEVIĆA za novog načelnika Općine Mrkonjić-Grad – Varcar Vakuf, uputio sam mu danas preko Messengera slijedeću čestitku:

“Pozdrav g. dr. Vođević! Ako ste Vi doktor koji radi u Jajcu i novoizabrani načelnik Općine Mrkonjić-Grad, od srca Vam čestitam uz želje da ćete biti odličan načelnik za sve građane kao što ste i dobar liječnik za sve pacijente!”

Dr. Vođević je na ovu čestitku zahvalio uz pozdrav iz Mrkonjić-Grada.

Njegov kolega doktor u Jajcu kojeg sam kontaktirao, kaže da je dr. Vođević divan čovjek. Njegovi pacijenti ga hvale.

Zaista se na nadam da će ovaj mladi i cijenjeni doktor, inače zaposlen u Domu zdravlja u Jajcu, odbornik SO-e Mrkonjić-Grad kao novi načelnik biti jednako dobar i pravedan za sve građane bez razlike na narodnost, porijeklo i kojoj stranci pripadaju.

Bude li tako, od mene osobno će imati punu podršku, makar bila kao zehra, čak ako bude izazivala podozrenje kod bilo koga.

Nadam se da je pravi čovjek, humanista i političar, koji poštuje našu različitost, ali i ono što nam je zajedničko kao dobro, došao na pravo mjesto i da će biti biti pouzdan partner, oslonac i nada za sve, pa tako i za nas koji se nismo odrekli svog rodnog kraja, ma gdje bili.

In memoriam SULEJMAN-BEG BAHTIJAREVIĆ – FINI I UGLAĐENI GOSPODIN, ARISTOKRAT

Sulejman-beg Bahitijarević umro je u devedest i drugoj godini 15. novembra, a džennaza je 18. novembra 2020. u Sanskom Mostu.

Porijeklom i držanjem, čitavog života, iako bez begluka, bio je pravi beg ali i običan Ričanin, drag komšija.

Osmrtnicu mi šalje mi predratni rički imam Enver ef. Žužo koji žali za svakim svojim nekadašnjim džematlijom iz Rike. Koju minutu kasnije, šaljem izraze saučešća moje obitelji Sulejeman-begovom najmlađem sinu Edinu u Fredricton, New Brunswick, Canada. Edin, uzvraća odmah. Kaže:

“Hvala Ibrahime! Kad god sam bio sa ocem u Sanskom Mostu, uvijek smo te spominjali. Visoko je cijenio tvoj rad.”

I ja sam cijenio rahmetli Sulejman-bega, njegovu obitelj, družio se sa Edinom, ponekad i sa Fahrijom.

Sulejman-beg je bio kršan insan. Njegovo držanje, otmjenost i suzdržanost, osmijeh koji nije silazio s njegova lica, čvrst karakter, briga za familiju, uvijek pri ruci komšijama, sve to odavalo aristokratu starinskog kova.

Bahtijarevići su davno izgubili begluk i bogatsvo, ali Sulejman-beg je zadržao veliko bogatstvo vrlina svoga čvrstog karaktera. Bio je tih i povučen Ričanin iz Gornje mahale u Rici, živio je sa svojom familijom povučeno, dijelio dobro i zlo sa suprugom Dervišom, zajedno su podizali čestite sinove Enesa, Edina i Fahrudina u kući odmah ispod Vinograda. Ispred kuće bila ja bašta u kojoj su od ranog proljeća sijali i sadili raznovrsno povrće, ukrasili je mirisnim cvijećem.

Ujutro bi hitro promicao pokraj naše kuće u Čaršiju prema Općini, gdje je radio predano i zaradio penziju kao činovnik u Katastru. Teško da je ikad zakasnio na posao, ili da su njegovi šefovi ikada imali primjedbu na njegov rad. Na pauzi bi odlazio kući u Riku na doručak, pa se hitro vraćao u ured.

Isim putem pokraj naše kuće, uvijek žurno, vraćao bi se kući i posvećivao svojoj familiji, svojoj bašti i cvijetnjaku. Kuća i bašta Bahtijarevića blistale su kao i Sulejman-begov osmijeh, uzor Ričanima.

Predeveravši sa svojom Dervišom strahotu četničke strahovlade, nasilnika i kabadahija i brinuvši se za sudbinu sina Fahrije kojeg su zlikovci strpali u džehenem logora na Manjači, on, Derviša i Enes-Enko su dočekali kraj rata u Rici. Edin je sa svojima na vakat izmakao četnicima u Njemačku. Fahriju su četnici na Manjači katilski tukli. Kada je najzad pušten s logora, roditelji ga nisu mogli prepoznati, a ni Edin kada ga je vido ni na slici; toliko je bio izmučen, izgubljen, smršavio. Skrasio s eu Danskoj.

Taman kada su sve predeverali, Sulejman-beg, Derviša i Enko, su zajedno sa mnogim Ričanima, izbezumljeni od strana i neizvjesnosti, bez haman igdje ičeg, ostaviti kuću i baštu u Rici, svoj rodni grad, korjenove, pa bježati od potomaka nekadašnjih kmetova, uvijek četnika, kojima nikad dosta tuđega.

Sulejman-beg i njegova Derviša, nejmajući ni kud ni kome, kao i mnogi Varcarani, našli su se u Sanskom Mostu, pali ko s neba. Prijateljski su ih dočekali Sanjani, polahko su se navikavali domaćini i pridošlice jedni na druge, ali planinci, navili na svjež zrak, teško su se prilagođavali baruštini, vlazi i maglama koje su se često danima izležavale iznad Sanske doline. Ali, nije im bilo druge i nisu su žalili, da pače, bili su zahvalni Sanjanima.

Tu, u jednoj od napuštenih srpskih kuća u Kruharima, zatekao sam u zimu početkom devedest i šeste Sulejmana i Dervišu.

Obveselili su mi se kao svoj svome. Nismo su dugo vidjeli. Govorili su mi da su strepjeli i za moju sudbinu, sudbinu moje familije. Donio sam im iz Njemačke habere od sina Edina, snahe Aide i unuka Esada, pismo, poklone. Sjećam se da sam uzase imao i dva-tri paradajza koje sam ponio iz Njemačke, i darivao im. Derviša ih metnula na pendžer, kao ukras; čudom su se čudili otkud paradajz u sred zime. I, Bog zna, i tada su se prisjećali svoje sunčane bašte i rumenog krupnog paradajza jabučara koji su nekad za uzor drugima, uzgajali.

Nisam se mogao oparati Ahmeda Hifzinog (Bašića), Iđe Šehovića, a da im ne svratim na kahvu ili ostanem na konaku, dok sam tu, dok ono pomoći ne razdijelim. Tako sam proveo neko vrijeme tog studenog zimskog akšama i dubokog snijega u Sanskom Mostu, u toploj kući u koju su se smjestili Sulejman-beg i Derviša. Plaho im je bilo drago što sam ih posjetio. Sulejman-beg je bio vrlo nestrpljiv pročitati pismo koje sam mu donio od Edina iz Njemačke koji je svoje roditelje obasuo i poklonima. Sulejman-beg nam je naglas čitao to pismo.

Bili su radosni što me vide živog i zdravog, raspitivali se za svakog iz Rike, zahvaljivali za pomoć koju sam i njima donio.

Bili su sretni zbog vijesti o Edinu i njegovim, obveselili su se i meni i poklonima, ali, Bog zna, pismu i haberu o Edinu i njegovima, a u isto vrijeme bili su tužni još ne vjerujući šta ih je sve snašlo i da su sada u tuđini. Vehnuli su za svojim Varcarem i svojom Rikom. Iako im je sudbina namijenila da do kraja života budu izbjeglice, oni duhom nisu nikad napustili tu kuću u Rici pod Vinogradom, nisu prešli njen kućni prag čak i kada su je morali budzašto odreći. Oni su uvijek bili u toj lijepoj i čistoj i osunčnoj kući, u svojoj bašti i cvijetnjaku, kući u onom redu kuća u Gornjoj Mahali koje je poslije požara kada je izgorila Rika, koje je između dva svjetska rata, podigao Crveni krst.

Sretali smo se i kasnije, nekoliko puta kada bih ono donosio pomoć koju su varcarske izbjeglice i rodbina skupljale po Zapadnoj Europi, i preko mene slali svojima u Bosnu. Posljednjih godina, kada bi me vijest o odlasku na Ahiret nekoga našeg zaticala u Varcaru, odlazio bih na džennazu u Sanski Most, halaljivao sa onim koji je odlazio na onu drugu sansku obalu, tamo u onaj baška, za izbjeglice određeni i izdvojeni dio mezara. Tamo su već bili Ibraga, Rabija, Mustafa, Fadil, Ibro Tulek, Ahmed, Iđe, Sulejman-begova Derviša, Bahrudin Šehin, evo i Sulejman-beg će.

Otac Sulejman-begov bio je Esad-beg,

Pamtim ga. Bio je onizak, mrk, prosijed, brkat. U Sinanovu kahvu silazio bi odjeven u starinsku bosansku nošnju; nosio je čakšire, u džepiću prsluka sahat sa lančićem. Uvijek sa čibukom u ustima ili ruci, sa fesom na glavi, sjedio bi u Sinanovoj kahvi u društvu sa Hifzom Bašićem, Salihom Krivdićem, Smail-efendijom Mehdićem, Husom Mujkićem, Suljkanom Hrustanovićem, mojim Didom Muharemom. Bio je šutjiv. Pušio bi, meračio u duhanu i kahvi. Moguće je da su on i Did bili parnici, rođeni krajem devetnaestog stoljeća. Preko njihovih deverli glava prešla je Austro-Ugarska (Švabina) vlast, Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, Titova Jugoslavija. Osiromašili su, Esad je izgubio begluk u Kuli, Did je prodao Selišta, i ostali su prodavali po Halugama, Hazni… Rijetko se ko osovio na noge. Društvo Esad-begovo bavilo se i zemljoradnjom i zanatstvom i trgovinom; od njegova begluka u Kuli ostalo je samo sjećanje. U Rici je Esad-beg imao mlin na dva vitla, ispod mlina bi mi djeca zagrađivali Crnu riku i kupali se ljeti. Kasnije je na mjestu Esad-begova mlina izgrađena prizmena kuća u kojoj je stanovao Esad-begov sin Nakib, bivši partizan, uzet ispod pasa, nakon ranjavanja u borbi. Ljeti bi u pokretnoj stolici-kolicima na točkovima kao u bicikla, ručnim pogonom i upravljačem, Nakib dolazio pred Sinanovu kahvu i tu, za hastalom ispred kahve, igrao karte ili slagao domine sa Ričanima. Pored Nakiba i Sulejmana, Esad-beg je imao i sina Nihada, likovnog umjetnika, koji se proslavio restauracijom džamijske ornamentike, ukrasa i levhi. Četvrti Esad-begov sin Fahrudin tragično je stradao u II svjetskom ratu. U Banjoj Lucu su živio sin Halid i kćerka Kimeta, izbjegli su u Švedsku gdje su i pomrli.

U Kuli, na nekašnjem begluku Bahtijarevića, tamo je još živi, mada kod mnogih zapretana, priča o bezima Bahtijarevićima, a zna se i mjesto gdje je stajala njihova kula.

Ispričao mi je, kako su se za lijepa i tiha vreremena, begovi Bahtijarevići u akšam dovikivali sa begovima Kulenovićima u Starom Selu, brat bratu pet-šet kilometara vazdušne linije,

Njive, livade, gajevi, sve je to što otimačinom, što agrarnim reformama, pomicanjem ograda, uklanjenjem međaša i lopovlucima oteto milom ili silom Bahtijarevićima. Sulejman-begu će biti kllanjana džennaza daleko i od Kule i od Rike i Varcara, u Sanskom Mostu, a mezar će mu biti ukraj mazarja, tamo gdje je određeno da se kopaju muhadžiri. Zbog pandemije, daleka i neizvjesna puta, kratkog roka do džennaze, Edin neće moći putovati u Bosnu da bi sa Fahrijom i Enkom spustio oca u kabur.

Nas dvojica, Sulejman-beg i ja, nismo se u životu ni mnogo puta sretali, ni puno razgovarali, Ali, obojica smo i bez riječi dobro izvagali jedan drugog i međusobno se cijenili. Nikad nije prošao naš susret da on nije pohvalio moj novinarski posao. Ta njegova podrška i priznanje je nagrada za sve ono što sam kao novinar trpio.

Stoga, zahvalan Sulejman-begu Bahtijareviću, dragom sugrađaninu, Varcaranin i Ričaninu s ljubavlju i poštovanjem ispisujem ove redove u znak sjećanja.

Iako daleko od Bosne, Varcara i Rike, one kuće u Gornjoj Mahali, loza begova Bahtijarevića se grana i razvija: u dalekoj Canadi našao se Sulejman-begov praunuk Malik, Edinov unuk, sin Esadov.

Neka Allah dž. š. podari Sulejman-begu najljepše mjesto u džennetu!

ž

Nakon pobjede Bidena za američkog predsjednika, prof. dr. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, exlusivno za nas

DA, NAŠA SUDBINA JE U NAŠIM RUKAMA – MORAMO NASTAVITI BORBU PROTIV DAYTONA ZA VRIJEME BIDENOVE ADMINISTRACIJE

  • Lobiranje i u Bosni i u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom SDA

Da, naša sudbina je sigurno još uvijek u rukama (nas) Bosanaca. Biden će za BiH biti bolji od Trumpa. Ali nikada ne zaboravite da su ljudi poput Bidena – demokrati – ti koji su nam nametnuli Dayton i još uvijek su predani Daytonu. Trump bi nas zauvijek podijelio i riješio bi nas se. Moramo nastaviti energičnu borbu protiv Daytona za vrijeme Bajdenove administracije. Morate se sjetiti da je čak i Samantha Power koja nas je podržavala kao reporterka, jednom kad je otišla raditi za Obamu / Bidena, podržala je Dayton i nije nam ništa pomogla. U takvoj smo situaciji i sada. Zbog toga naša budućnost ostaje u našim rukama. Bosanci moraju energično odbiti i suprotstaviti se Daytonu za vrijeme Bajdenove administracije.Žao mi je, ali cjelokupna operacija lobiranja u BiH ovdje u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom i kojom dominira SDA koji su dio daytonskog Projekta, pa čak i Haysovog aprilskog paketa ustavnih promjena. Moramo direktno lobirati kod samih bosanskih ljudi. Nadam se i vjerujem da će im moja nova knjiga koja uskoro izlazi na bosanskom jeziku sve ovo temeljito objasniti. Fab.

***

Prof Boyle se smatra građaninom države Republike BiH. Zato on i koristi prisvojne zamjenice “nas, naša…, te glagol “moramo” jer se osjeća Bosancem, posjeduje državljanstvo RBiH, ali mu je SDA uskratila pravo na obnovu pasoša.

In memoriam Zarif ef. Smajlović – UZORITI NARODNI HODŽA, GRADITELJ I DOBROTVOR

U Glogovcu nedaleko od Cazina, nedavno je od korone u 69. godini života umro Zarif ef. Smajlović.

Za Zarif efendijom tuguje njegova životna saputnica hodžinica Kada, sinovi Asmir, Amir i Midhat, rodbina i prijatelji, džematlije, kao i svi oni koji su ga poznavali, ne samo u rodnom Glogovcu, nego i u džematu Polje gdje je decenijama bio imam; žaliće ga i mnogi drugi koji su imali prilike sresti se i upoznati ga, makar i jednom klanjati za njim, slušati njegovu hutbu.

Zarif ef. Smajlović

Imao sam priliku više puta sresti Zarif efendiju.

Kao brižan imam,  Zarif. efedija zalazio je u kuće svojih džematlija, u radosti i tuzi, uvijek pri ruci spreman pomoći, radostan u veselju svoga džematlije kojemu se našao sin – tužan, zbog smrti svoga džematlije. Bio dostojanstven, umjeren u svemu, primjer drugima što mu je Islam nalagao kao vjerskom službeniku, čovjeku koji je nikao i ostao do kraja života u svoj narod, svoj džemat, svoju vjeru.

Davno sam upoznao Zarif efendiju.

Dolazio bi redovito u posjet mome badži rahmetli Omeru i njegovoj Seni.

Tada smo nas trojica nadugo i naširoko razgovarali o politici, kao i Islamskoj zajednici – sudioniku te i takve SDA politike. Nije bilo ni jedne teme koju bi dotakli, a da Zarif ef. nije iznio svoj kritički, na čijenicama utemeljen stav. Nikad se nismo sporječkali, mada smo se bavili temama koje nisu baš za svako hodžinsko uho. Bio je jednako kritičan i prema SDA-vrhuški, ali i prema Mustafi Ceriću, kao i svojim kolegama koje je poznavao ili o kojima nešto znao posredstvom medija, a nisu mu bili po meramu. Stoga sam Zarif ef. cijenio kao dragocjenog sugovrnika koji kritički misli, ne ustežući se iznijeti ili potvrditi kritike na račun dvojca SDA-IZ.  S druge strane, Zarif ef. je uvažavao i Omera i mene kao sugovornike, cijenio je Omera kao učitelja i džematliju, susjeda, begenisao je moj novinski rad, i onaj prije rata, i uz rat, i poslije rata.

Zarif ef. i hodžinica su na bajramluk odlazili kod džematlija, pa bi dojdi kod Omera i Sene. Hodža Zarif ef.je dolazio sa osmjehom na licu, srdačan i drag, ko brat; hodžinica bi uz Bajram slala baklavu i druge slastice.

Inače, kad god bi čuli da smo stigli kod Omera i Sene, oboje su, i Zarif. ef. i hodžinica dolazili da nas vide i pozdrave iskazujući radost da smo ponovno tu. Mi smo uzvraćali sa istom toplinom, srdačnošću i radošću.

Safovi u džamiji u Polju

Malo sam se, ako hoćeš, ogriješio i o Zarif ef. i o džemat u Polju. 

Naime, u Krajini dugo traje trka ko će bolju, skuplju, prostraniju džamiju, sa višim minaretom od onog u sisjednom selu, podići. U tome se ne rijetko i pregoni. Tako, i u Polju odlučili pokraj postojeće, starinske džamije, podići novu, veću i prostraniju. Pitao sam se da li im ta džamija treba, trošak je bio golem. Ali, kada sam vidio koliko svijeta o džumi dolazi u džamiju, ispravio sam svoje mišljenje. Da, Polju je trebala veća džamija; staru su odlučili pretvoriti u muzej u kojem bi  čuvali i njegovali slobodarska tradiciju ovdašnjih Krajišnika, uspomene na borce Armije Republike BiH koji su pod bijelim nišanima ukopani u obliženjem mezaru, među kojima i Asmir, sin jedinac Omerov i Senin.

I ef. Zarif kao glavni inicijator i pokretačka snaga u izgradnji nove džamije, zajedno sa sinovima, zavrnuo je rukave i bio primjer svima u brizi oko radova i u radovima samim. Dosta je i vlastitog novca uložio u novu džamiju. Ko radosniji od Zarif efendije kada je džamija bljesnula sjajom i ljepotom i otvorena, kada se začuo ezan sa njene vitke munare, kada je o džumi dupke puna.

Džamija u Polju

Zarif efendija i njegova Kada su stanovali u novoj džematskoj kući, a kad je Zarif ef. otišao u mirovinu, u džamiju u Polju dolazio bi od svoje kuće u Glogovcu.

Govorio mi je da ima želju podići džamiju tamo gdje je najpotrebnija, ali sam o svom trošku nije mogao.

Kada je počela gradnja džamije u njegovom rodnom Glogovcu, Zarif.ef. je ponovno odriješio svoju kesu i darivao 17.000 maraka. Nijetio je o svom trošku podići munaru, ali Bog Dragi ga uze k Sebi.

U mojim sjećanjima Zarif ef. Smajlović ostat će lijepoj uspomeni.

Bio je pravi narodni, starinskog kova hodža, onaj koji svojim primjerom i u Mektebu i u džamiji, iskreno i predano svjedoči o svjetlu vjere Islama. Zračio je smirenošću i dobrotom, kao učen i poštovan imam.

A kad ako Bog da ova kuga projde, pa se ponovno najdem u Bosni, otići ću na mezar svoga prijatelja Zarif efendije Smajlovića i proučiti mu El Fatihu kao i danas, daleko od Bosne, moleći Boga da ga čuva u najljepšem mjestu u Džennetu.