ANTI-REFERENDUMSKA MUSLIMANSKA DRŽAVA Čije su narodne želje

Esad BajtalAutor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.

M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

KAD NEĆE BAKIR IZETBEGOVIĆ, HOĆE MURADIF PAJT I AMERIČKI SUD – CRNO SE PIŠE I SRBIJI I “REPUBLICI SRPSKOJ”

Presude američkog suda: RS i Srbija dužne žrtvama milijarde dolara odštete

Iznos za isplatu nakon presude protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića, Republike Srpske i Srbije iz 2000. godine dosegao je gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

Piše:

Edin Subašić

Nakon što je Radovan Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne, navodi autor EPA 

Dok Milorad Dodik i Aleksandar Vučić dižu tenzije uoči posjete srbijanskog predsjednika Washingtonu, Vučić razmatra kako da izbjegne konačni gubitak Kosova, a Dodik mu na dnevni red pokušava ubaciti “slučaj statusa bh. entiteta Republika Srpska”, na drugoj strani aktueliziraju se presude Federalnoga suda u New Yorku, koje bi mogle zabrinuti lidere RS-a i Srbije više nego razgovori u SAD-u.

Presudama suda u New Yorku protiv bivšeg političkog lidera bosanskih Srba i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, RS-a i, indirektno, Srbije iz 2000. godine, žrtvama genocida, terora i zločina dodjeljene su milijarde dolara odštete. Presude su do sada stajale bez riješenog načina izvršenja, ali se taj sudski predmet sada ponovo aktivira ka krajnjem epilogu – naplati odštete od RS-a i Srbije. Ukoliko bh. entitet i Srbija odbiju izvršenje, mogli bi se naći u blokadi finansijskih tokova i prijeti im bankrot, a RS-u i u funkcionalni kolaps kao administrativnom entitetu unutar Bosne i Hercegovine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

To bi možda bio povod Dodiku za radikaliziranje situacije i bijeg od odgovornosti u novu krizu. S druge strane, vjerovatnije, možda bi to bio uvod u ustavno prekomponiranje Bosne i Hercegovine, o kojem američki zvaničnici u posljednje vrijeme govore, moguće i nevezano za ove presude.

Karadžić je pokušao pobjeći od suda i pravde

“Očigledno je da su bosanskohercegovačkom Ustavu potrebne reforme. Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele biti dijelom transatlanske zajednice”, rekao je prije nekoliko dana za medije američki ambasador u Sarajevu Eric Nelson. Činjenica je da je važeći Ustav Bosne i Hercegovine prevaziđen, ali kakve to veze može imati s presudama suda okruga New York?

Na okružnom sudu Južnog distrikta New York 1993. godine pokrenuta su dva  sudska postupka, na osnovu univerzalne sudske juristikcije poznata pod nazivom Jane Doe v. Radovan Karadzic, No. 93-Civ-0878 (PKL) (S.D.N.Y. ), odštetni zahtjev 4,9 milijardi dolara, i Kadić i ostali protiv Karadžića i ostalih, broj1:93-cv-01163(PKL) (S.D.N.Y), odštetni zahtjev 750 miliona dolara.

Tužbe u ime žrtava sadržavale su sve optužbe za koje je Karadžić pravosnažno osuđen i pred Međunarodnoim sudom za ratne zlčočine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Hagu (genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ubistva, mučenja, okrutno nehumano i ponižavajuće postupanje, silovanja, namjerno nanošenje duševnih boli…), ali su ove tužbe, budući da su pokrenute od konkretnih  žrtava, bile usmjerene na traženje materijalne odštete.

Karadžić je angažirao advokate Ramseya Clarka i Lawrencea W. Schillinga, koji su bili u sudnici cijelo vrijeme procesa. Međutim, nakon jula 1996. godine, kada je podignuta optužnica pred Haškim tribunalom, Karadžić je, bojeći se hapšenja, izbjegavao doći na svjedočenje, da bi u decembru 1997. godine i zvanično obavijestio američki sud da neće učestvovati u daljem procesu. Bio je svjestan posljedica tog akta, koje su uslijedile u oktobru 2000. godine, kada je sud u New Yorku presudio u korist žrtava – tužitelja i usvojio sve tužbene zahtjeve.

Suština prijetnje po RS je u tome da je Karadžić tada proglašen odgovoranim za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kao “državni službenik” (as a state actor),vojni i politički lider, pa tako sankcija zahvata i entitet u čije ime je počinio zločine.

Faksimil presude američkog sudaUstupljeno Al Jazeeri 

Nakon što je Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne.

Strateška izdaja RS!

Tako je RS postao dužnik, koji je oštećenoj strani, odnosno tužiteljima, tada trebao isplatiti više od pet milijardi dolara, sudske i advokatske troškove i zatezne kamate. Na ovaj način upravo prvi predsjednik je doveo RS u bezizlaznu situaciju, što je ravno strateškoj izdaji. Jer, ukupan iznos do danas je dosegao astronomskih gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

I više od toga. Nakon presude Međunarodnog krivičnog suda (ICC) u Hagu, kojom se i Srbija označava odgovornom za genocid koji je počinila RS / Vojska RS / Radovan Kardžić i ova susjedna država došla je u status saučesnika, pa samim tim i obavezna da namiri štetu koju je Srbija napravila u Bosni i Hercegovini. Posebna otežavajuća okolnost za Srbiju su njeni vlastiti dokumenti kojima postaje nesporno učešće u međunarodnom vojnom sukobu na teritoriji Bosne i Hercergovine.

Iz knjige američkog diplomate i “tvorca” Dejtonskog mirovnog sporazuma Richarda Hoolbroka Završiti rat saznali smo da je Karadžić naknadno pokušao popraviti grešku. Kroz pregovore je od Holbrookea tražio da se presuda poništi, što nikad nije učinjeno. Karadžić je zatim otiša u “višegodišnju ilegalu”, odnosno bijeg, a kasniji haški pravosnažni epilog (doživotna robija) je poznat.

Nastavkom ovih sudskih postupaka danas se bavi američki državljanin bh. porijekla Muradif Pajt, koji je bio učesnik procesa kao zastupnik žrtava. Pajt je nezavisni istraživač za međunarodno, privatno, humanitarno i krivično pravo u procesima s odštetnim zahtjevima.  Također je specijalista za priznanje i izvršenje američkih presuda građanskog i ugovornog prava u zemljama Evropske unije i bivše Jugoslavije. O daljim koracima ka izvršenju presude kaže:

‘Izetbegović zna za sve, ali nije reagirao’

“Sada je potrebno da se na jednom od sudova u Evropi izdejstvuje priznavanje presude američkog suda, što je prvi korak. Raditi to u Bosni i Hercegovini je iluziorno, ako znamo kakvi politički odnosi i utjecaji u pravosuđu trenutno ovdje vladaju. Zbog toga je potrebno da se presuda potvrdi na sudu jedne od zemalja Evropske unije. Trenutno smo u potrazi za advokatskom kućom koja bi preuzela taj zadatak.”

Ističe da kompletan posao sada radi pro bono i u korist žrtava, za koje kaže da im treba pomoći, ali da pomoć ne dolazi od države Bosne i Hercegovine, koja ima najveću obavezu da pomogne žrtvama u dobijanju zadovoljštine. Naglašava da se obraćao i Bakiru Izetbegoviću, kao članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te ostalim članovima iz tadašnjeg saziva ovog tijela (Mladen Ivanić i Dragan Čović), ali…

“Izetbegović zna za sve ovo, opširno sam ga pismeno informirao, ali on nije reagirao. Ne zanima ga. A upravo bi država bila obavezna naći i platiti advokata za ovu fazu procesa. U međuvremenu je propala i revizija presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, a kako vidimo, odgovornost za to je upravo na Izetbegovićevom timu. On je davno i pravovremeno znao da se mora obnoviti aktivna legitimacija našeg [bosanskohercegovačkog] oficira za vezu u Tribunalu i zatajio je to”, rekao je Pajt.Muradif Pajt: Država ignorira prava žrtava Ustupljeno Al Jazeeri Nasuprot ignoriranju od “bošnjačke političke elite”, okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA) i Bakira Izetbegovića, Pajt je dobio podršku poznatih pravnih eksperata Francisa Boylea i Geoffreya Nicea i njihovu procjenu realne mogućnosti pozitivnog ishoda procesa. Boyle je bio glavni akter i pravni zastupnik prve tužbe Bosne i Hercegovine protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) pred Međunarodnim sudom pravde, sve dok mu, iz nikad objašnjenih razloga, Izetbegović nije otkazao punomoć. Upravo je Boyle akcentiao Izetbegovića kao krivca za propast revizije.

RS bio mogao izgubiti politički subjektivitet

“Nisu radili ništa, dok ja nisam počeo davati intervjue i govoriti da se bliži revizija. Uradio se minimum od onoga što se moglo uraditi, ali bilo je prekasno. Ako sjedite deset godina i ne radite ništa, očekivati je da će sud naći načina da izbjegne takvu tužbu… Izetbegović i svi njegovi savjetnici su bili uključeni u sabotažu”, kazao je Boyle u nedavnom intervjuu.

Nakon što je propala revizija presude, u kojoj bi Srbija eventualno bila označena kao agresor, a time i obavezna da plati ratne reparacije, ove presude njujorškog suda još su značajnije. One sada predstavljaju jedini značajan pravni instrument za pritisak na označene planere i počinioce genocida.

Značaj priznanja presude na nekom sudu u Evropi Pajt objašnjava kao osnovu za naredni korak, kojim bi se RS (i Srbiju) primoralo na izvršenje presude isplatom, ili, ako nema novac i nekretnine van Bosne i Hercegovine (a vjerovatno nema u toj vrijednosti), onda bi se tražio drugi način.

“Verifikacija presude pred nekim evropskim sudom je bitna, jer bi se zatim moglo obavijestiti sve međunarodne i strane finansijske institucije da su RS i Srbija dužni po toj presudi određeni iznos. Time se blokiraju svi njihovi finansijski tokovi, obara se kreditni rejting RS-a i Srbije. Postoji mehanizam da se od ovih mjera izuzme država Bosna i Hercegovina i entitet Federacija Bosne i Hercegovine, tako da se optereti samo RS. U ovoj fazi tužena i osuđena strana bi shvatila da se ne radi o ‘krezavoj presudi’ i da ne mogu samo reći ‘mi nemamo para’, i nikom ništa”, objašnjava Pajt. A šta ako zaista nemaju para?

“U tom slučaju presuda bi se naplatila na drugi način, teritorijom, odnosno gubitkom političkog subjektiviteta u dijelu osuđenog entiteta. U historiji nije neobičan takav postupak. Nakon Prvog svjetskog rata Francuska je ratnu štetu naplatila od Njemačke izuzimanjem Alzasa i Lorene. Italija je štetu Austro-ugarske, odnosno Austrije, naplatila teritorijom Južnog Tirola. Kanada je svojevremeno dug naplatila pripajanjem Labradora i Newfoundlanda… Osim toga, Njemačka je godinama plaćala reparacije za štetu iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Pajt.

Kabinet: Predsjednik Vučić nema nadležnost

Nesumnjivo da se u slučaju RS-a i Srbije radi o sasvim drugačijem pravnom, političkom i historijskom kontekstu, ali je zajedničko sa starim slučajevima to da dugovi verificirani sudskim presudama dođu na naplatu bilo kada i na bilo koji mogući način.

Odgovor Vučićevog kabinetaUstupljeno Al Jazeeri 

Kako bi ispitao raspoloženje zvaničnog Beograda za mirno rješenje, Pajt se, u skladu s američkim zakonima, obratio predsjedniku Aleksandru Vučiću, Ministarstvu pravde Srbije i ostalim funkcionerima, objašnjavajući neminovnost (i finansijskog) suočavanja Srbije s odgovornošću, jer…

“Za Srbiju je, pored dovoljnoga broja presuda Haškog tribunala, ključna bila presuda Međunarodnog suda pravde, gdje se navodi da je Srbija odgovorna, jer ‘nije spriječila genocid počinjen u Srebrenici'”, navodi Pajt u obraćanju zvaničnicima Srbije, na šta je dobio tek birokratski odgovor iz Kabineta predsjednika da “predsednik nema nadležnost da postupa po Vašoj molbi.”

Pajt planira pokrenuti tužbe s odštetnim zahtjevima i u korist porodica žrtava Srebrenice i Albanaca sa Kosova, što će dodatno otežati poziciju posebno Srbije. Nema sumnje da će Beograd i Banja Luka nastojati maksimalno ignorirati obaveze iz postojećih presuda, kao i do sada.

Izvor: Al Jazeera

“Sobodna Bosna:” Da li je, nakon Pelješkog mosta, i neprocesuiranje hrvatskih ratnih zločina nad Srbima (i u Mrkonjić-Gradu) postalo vitalni interes Dodika i Republike Srpske?!

Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom  srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje  hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

Nedavna objava na Twiteru Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine i aktuelnog državnog poslanika, da je Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu protiv hrvatskih oficira i vojnika odgovornih za zločine počinjene nad Srbima u vojnoj operaciji “Maestral” (iz ljeta 1995.godine), nije dovela ni do kakve ozbiljne reakcije, rasprave, demantija, niti potvrde.

Foto: AMER KAJMOVIĆ / SB

Piše: SENAD AVDIĆ, “Slobodna Bosna”

17. 08. 2020.

Prošla je, kako se kaže-ugluho. Ne zato što je Mektić neozbiljan i nekredibilan izvor, ili što je  osobno motiviran i osvetoljubiv prema državnom tužiteljstvu. Naprotiv, Mektić je pokazao posljednjih godina da mu ne manjka vjerodostojnosti u sigurnosno-obavještajnoj i političko-pravosudnoj materiji.     

Dragan Mektić je napisao: “U Mrkonjićkoj grobnici pronađena 181 žrtva uglavnom žene, djeca i starci a po povlačenju Hrvatska vojska je opljačkala Mrkonjić Grad. Ta strategija (obustavljanja istrage Tužiteljstva BiH, op. S.A.) je razrađena prije par dana u Bakincima  na večeri kojoj je prisustvovao Vrh Tužilaštva BiH. (poznata su imena)”.

MRKONJIĆKE ŽRTVE  I SRSKO-HRVATSKI KOMPROMIS 

Mediji su spekulirali da su Milorada Dodika na hacijendi kod Laktaša obišle Gordana Tadić, glavna Tužiteljica BiH i njena u novije vrijeme nezaobilazna suradnica Vedrana Mijović, koja, inače zastupa optužnicu protiv Mektića na procesu koji se vodi protiv njega na Sudu BiH zbog navodne pronevjere donatorskog novca. Tadićka je tražila i, tvrdi Mektić dobila, Dodikovu suglasnost da se ratnim zločincima iz Mrkonjića progleda kroz prste.

Mektićevom  otkriću, odnosno  upozorenju, uvjerljivost daje činjenica da je trgovina i bratsko dogovaranje u vezi sa ratnim zločinima  na srpsko-hrvatskoj političkoj veletržnici skoro svakodnevna, ili barem sezonska roba. Haško tužiteljstvo je prije 10-ak godina dokumentiralo i kompletiralo optužnicu za zločine počinjene nad srpskim vojnicima i civilima na području Mrkonjić Grada u ljeto 1995.godine.  Veliku pomoć imali su od nadležnih policijsko-istražnih organa iz Republike Srpske. Spiskovi sa imenima  osumnjičenih za  zločine i njihovih žrtava objavljivani su u lokalnim medijima mnogo prije nego što je predmet dospio do istražitelja iz Haaga. Tačno su i precizno pobrojana imena pripadnika Hrvatske vojske i HVO-a, te njihovih zapovjednika koji su osnovano dovođeni u vezu sa ubistvima, mučenjima, pljačkom, paljevinama imovine mrkonjićkih  Srba. 

Zbog čega Tužiteljstvo BiH ne aktivira taj predmet koji  godinama, nakon prosljeđivanja iz Haaga, skuplja prašinu po njegovim budžacima? Zato što, najuopćenije, ali i najkraće i najtačnije rečeno, za takvo što ne postoji politička volja. Odnosno, zato što postoji poliička kontra-volja: da do podizanja opužnice i suđenja nikada ne dođe. Instaliranje Godane Tadić na čelno mjesto Tužiteljstva BiH bila je demonstracija snage te  volje i dokaz  da su Dragan Čović i Milorad Dodik preko ranije podjarmljenog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH stavili pod svoju kontrolu  (i) tu državnu pravosudnu instituciju BiH. Što bi rekao aforističar, BiH je time  napavljena teškim invalidom jer joj je amputirana ruka pravde.   

Dragan Čović i HDZ-, kao ni njegovi pokrovitelji iz Zagreba, podizanje opužnice protiv kreme hrvatskog vojnog i političkog života  iz zlatnih 90-ih nikako nisu u stanju progutati. Priča o hrvatskim zločinima u minulom ratu, konsenzualna je hrvatska mantra, okončana je oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu. Ništa u tome nije promijenjeno stogodišnjom zatvorskom kaznom koja je izrečena “hercegovačkoj šestorci”. Jer, kako je o nedavno objasnio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “nije svaki čovjek koji je osuđen za ratne zločine ratni zločinac“. Kao što ni svaki počinitelj samoubistva nije nužno  samoubica.

U Bosni i Hercegovini je posljednjih godina uspostavljena personalna i politička unija između Milorada Dodika i Dragana Čovića (kao legitimnim nasljednicima identičnih, sinhoniziranih, nepromijenjenih  politika svojih prethodnika: Karadžića i BobanaTuđmana i Miloševića, Stojadinovića i Pavelića, Cvetkovića i Mačeka)  sa zakovanim pravilom prema kojem ništa što je loše za jednu stranu, ne može biti od koristi za onu drugu. Važi i obratno, naravno. I tu je otvoren neomeđen manevarski prostor za trgovinu širokim asrotimanom najrazličitijih političkih, teritorijalnih, pravosudnih… i drugih roba. Ukoliko ima neke logike u tome da Dodik u Narodnoj Skupštini RS-a izgradnju Pelješkog mosta stavi na pijedestal “vitalnog nacionalnog interesa” (srpskog, da ne bude zabune), onda se sigurno nekim sličnim interesnim, uzročno-posljedičnim vratolomijama može “izganjati” i to da se odustajanjem od kažnjavanja hrvatskih vojnika zbog zločina nad 150-200 stanovnika Mrkonjić Grada također štite nekakvi njihovi (srpski) partikularni, sebični, ali strateški  interesi.  Vrhunski nacionalni interes Srba u BiH je bezuvjetna suradnja sa Hrvatima, a koja je bazirana na “pravednom” međusobnom razgraničenju i vječito živom idejom o secesiji.

ZLOČINI, OKVIR ZA MRŽNJU 

Mnogo je dokaza i prethodnih iskustava koji mogu poslužiti kao potvrda da  Dragan Mektić ne govori uprazno, da zaista postoje prećutni, pa i formalizirani srpsko-hrvatski dogovori o uzajamnom amnestiranju od ratnih zločina.  Sve do smrti Franje Tuđmana (1999.) Hrvatska nije podigla niti jednu optužnicu protiv odgovornih za zločine počinjene nad Hrvatima tokom velikosrpske agresije. Za zločine u Vukovaru Tužiteljstvo  Haškog tribunala mnogo se više dokaza i svjedočenja dobilo od polcijskih i pravosudnih institucija u Sarajevu nego u Zagrebu. Hrvatska je svoju tužbu protiv SR Jugoslavije za genocid Međunarodnom sudu pravde podnijela 1999. godine, šest godina nakon što je to isto uradila vlast Bosne i Hercegovine. Ratni zločini su u srpsko-hrvatskoj projekciji raspada Jugoslavije predstavljali su conditio sine qua non kapitalnog projekta teritorijalnog  razgraničenja, humanog preseljanja, etničkog inženjeringa. Ratni zločini su, kako je to, najpreciznije formulirao profesor iz Zagreba Dejan Jović, generirali mržnju, a ne obrnuto. Istovremeno, da parafraziram Jovićeve riječi iz knjige “Rat i mit”, bez eruptivne mržnje nije bilo moguće temeljito obaviti ratne planove,  osobito ne kada je Bosna i Hervegovina posrijedi. Proizvodnja mržnje, vjerske, nacionalne, bila je službena doktrina i  politika koju je autorizirala Srbija, a prihvatila Tuđmanova Hrvatska, a bez ratnih zločina, progona, logora optimalni nivo mržnje se nije mogao dosegnuti. 

Siroti bivši  veleposlanik Hrvatske u Bosni i Hercegovini, iskusni diplomata Ivan Del Vechio, u čudu se našao, nije vidio ničeg lošeg u svom prošlogodišnjem prisustvu na proslavi (neustavnog) praznika Republike Srpske 9. januara kada je posthumno odlikovan  general Vojske RS-a Slavko Lisica, važan JNA-ovski zapovjednik  u agresiji na Hrvatsku. Ako je Hrvatska oplakivala i slavila Slobodana Praljka koji je sa Lisicinim komandantom, Ratkom Mladićem, osuđenikom na doživotnu robiju za genocid, zajednički planirao vojne akcije, zločine i progone u Bosni i Hercegovini, zašto bi sporna bila veleposlanikova nazočnost na dodjeli  priznanja opravdano odsutnom Lisici?

Nakon što je predmet zločina hrvatskih postrojbi nad srpskom vojskom i civilima u Mrkonjić Gradu vraćen iz Haaga u Tužiteljstvo BiH u medijima su procurila imena osoba za koje su postojale osnovane sumne da su na listi osumnjičenih. Mnogi od njih koji su do tada živjeli u Bosni Hercegovini iselili su u Hrvatsku. Oni koji su živjeli u Hrvatskoj izbjegavali su, strahujući od hapšenja, dolaske u BiH. Jedan od njih, koji je sve donedavno vrlo visoko kotirao na listi osumnjičenih za zločine nad Srbima,  dugogodišnji politički moćnik zadužen za odnose sa ovdašnjim HDZ-om, prije nego što je 2016.godine došao u Sarajevo tokom posjete Pape Franje, pozvao je tadašnjeg direktora Agencije za iszrage i zaštitu (SNSD-ovog Srbina) i poručio mu: “Nemoj da bi se slučajno tvoji policajci igrali i hapsili me na granici: kunem ti se da ćeš biti smijenjen istog momenta. Direktor SIPA-a je znao da prijetnja nije neosnovana i da je iza nje stajao dogovor Dodika i Čovića.

NEKA VISI MEKTIĆ

Teško je reći ko se više odbradovao, Dodik, ili Čović, nakon izbornog poraza SDS-a na prošlim izborima, koji je značio i odlazak Dragana Mektića sa mjesta ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH? Nakon što je za ministra postavljen Fahrudin Radončić, Čović je , pravilno, procijenio da je prestala potreba da na mjestu zamjenika ministra i dalje drži Miju Krešića koji je prehodnih deceniju bio zadužen za pokrivanje, špijuniranje i opstrukciju  ministara ( Sadika Ahmetovića, Mektića): procijenili su da nema potreba da drže svog “flastera” na svom prijatelju  Radončiću. Krešić je dobio otkomandu u Ministarstvo odbrane, ali je ostala na snazi njegova glavna uloga unutar “hrvatskog korpusa”: kontrola i usmjeravanje svoje rodice Gordane Tadić, Glavne tužiteljice Tužiteljstva  BiH. Za njenu nedodirljvost garancija je Milan Tegeltija sve dok ima potrebnu većinu unutar VSTV-a. Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom  srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje  hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/166523/senad_ante_portal_da_li_je_nakon_peljeskog_mosta_i_neprocesuiranje_hrvatskih_ratnih_zlochina_nad_srbima_postalo_vitalni_interes_dodika_i_republike_srpske.html

“The Guardian” CLINTONOVI DOKUMENTI KAO PODSJETNIK KAKO SU SJEDINJENE DRŽAVE BILE SPREMNE PUSTITI BOSNU NIZ VODU

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Piše:

Julian Borger, Washington

Objavljeno 26. jula 2020. 10.30 BST 98

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Kada je Srebrenica prije 25 godina pala pod udarom srpskog separatističkog napada, bosanska Vlada predvođena muslimanima bila je zapanjena masovnim ubistavima koja su činjena u maloj enklavi. Isto tako bosanski su zvaničnici bili zaprepašteni kada je izravni odgovor Washingtona na to bio nagovaranje na nove ustupke – uključujući i prihvatanje eventualne podjele njihove zemlje po etničkim linijama.

Deklasificirani dokumenti iz tog razdoblja i razgovori s nekim od glavnih aktera odražavaju odlučnost Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da po svaku cijenu pronađu rješenje trogodišnjeg sukoba prije nego što njegova predizborna kampanja ozbiljno započne 1996. – čak i ako je to značilo nagrađivanje lidera bosanskih Srba za njihovu politiku etničkog čišćenja odobravanjem njihovog glavnog cilja: otcjepljenja.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka pobijeno je nakon pada Srebrenice, koju su srpske snage zauzele, iako je Srebrenica navodno, bila sigurno područje UN-a u prvom evropskom činu genocida nakon nacističkog doba.

Međutim, u telefonskim razgovorima s drugim stranim liderima, dok su trajala masovna pogubljenja, Clinton je više puta izrazio nezadovoljstvo bosanskom vojskom zbog neuspjeha u odbrani Srebrenice. I iste nedelje kada je Srebrenica pala, Clintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Anthony Lake, dovršavao je tvrdokornu strategiju “završne igre“ za izvlačenje SAD-a iz bosanske katastrofe.

Ta je strategija, koju je Lakeov tim započeo u sedmicama prije napada na Srebrenicu, pokušaj uspostavljanja mirovnog sporazuma koji je zasnovan na približno ravnomjernoj podjeli teritorija. Ako to ne uspije, plan je bio povući mirovne snage UN-a (Unprofor), ukinuti embargo na oružje Bosni i pružiti muslimansko-hrvatskoj federaciji početnu podršku zračnim napadima dok ona ne bude dovoljno snažna da se sama bori protiv Srba.

Ali cijena takve podrške SAD-a bila je visoka. Bosanci bi potencijalno trebali progutati dalje ustupke, uključujući predaju teritorijalnog integriteta protiv čega su se borili braneći državžu. Prema prvom aneksu strategije endgame, (‘završne igre’) pod nazivom „plan poteza za diplomatski proboj 1995. godine“, (dio sabranih skrivenih dokumenata deklasifikovanih od strane biblioteke predsednija Clintona), prvi korak je bio „iskreni razgovor“ sa Bosancima, kako bi ih Amerikanci “uvjerili da će nakon Srebrenice” trebati [realnije] razmišljati o statusu konačnog rješenja. “

Federacija bi možda trebala prihvatiti manje od pola zemlje, a SAD bi razmotrile “vršenje pritiska na Bosanace da pristanu da Srbi mogu provesti referendum o otcjepljenju nakon 2-3 godine”. “Ako Bosanci ne mogu uvjeriti srpsko stanovništvo da im je najbolja budućnost u reintegraciji u državu BiH, nema smisla da se blokira mirno razdvajanje Unije po ugledu na čehoslovački model,” navodi se u prijedlogu.

Taj prijedlog alarmirao je neke članove američke administracije, Davida Scheffer, savjetnik ambasadora u UN-u, Madeleine Albright, koji je prisustvovao sastancima Bijele kuće o Bosni, napisao je kolegi: “To je vrlo klizav teren. Srbi su etničkim čišćenjem zauzeli ogroman teritorij, a onda održavamo ‘demokratski’ referendum kako bismo potvrdili takvu agresiju? Vrlo transparentan akt povladjivanja.”

Scheffer, koji je u svojim memoarima, ‘Soba za sjedenje’, pisao i o tom periodu, sugerirao je da su Lake i njegov tim možda jednostavno pokušavali biti provokativni da pokrenu debatu. “Lake je bio intelektualac i podastro bi stvari za intelektualnu raspravu, nasuprot pragmatičnom kreiranju politika”, rekao je Schefer. Alexander Vershbow, koji je u to vrijeme bio viši direktor za Europu u Vijeću za nacionalnu sigurnost (NSC) i pomagao je u pisanju „strategije završne igre“, rekao je da je document kompromis između različitih američkih agencija. „Bilo je puno povlačenja u različitim smjerovima unutar međuagencijskog [procesa], s tim da je Pentagon možda bio “realističniji “, a državni odjel i NSC sa više pravne argumentacije, želeći postići najbolju ponudu moguću za Bošnjake [bosanske muslimane] ,“ rekao je Vershbow.

Bosanskom rukovodstvu to se nije činilo tako konceptualnim, kada je ratni predsjednik Alija Izetbegović došao pod američki pritisak da pristane na srpski referendum, čak i dok su stizale vijesti o srebreničkim ubojstvima. “Bio je ogroman, ogroman pritisak u potpuno pogrešnom trenutku”, rekao je Mirza Hajrić, tadašnji glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova i nastavio kao glavni savjetnik Izetbegovića. „Suočavali smo se sa tragedijom Srebrenice. Bio je to ogroman moralni poraz za međunarodnu zajednicu i najtragičniji događaj u ratu, i imali ste Amerikance koji su vas pokušali slomiti na toj osnovnoj stvari. Zašto biste nagrađivali ove ljude koji su planirali I u julu 1995 izvršili genocid? ” Hajrić, koji je sada ambasador u Australiji, rekao je da je Izetbegović odlučno odbacio bilo kakve prijedloge srpskog referenduma. Vjeruje da je hitnost Washingtonskog pristupa uslijedila kao želja Clintonove administracije da bosanski problem isključi s američkih televizijskih ekrana uoči izborne kampanje 1996.

Clinton je sigurno bio vrlo svjestan onoga što Amerikanci vide na TV-u. U telefonskom razgovoru s britanskim premijerom Johnom Majorom, 14. jula, čini se da predsjednik nije bio svjestan razmjera masakra, te je pokušao umanjiti njegov značaj. „Broj žrtava se znatno smanjio i središnja Bosna je u miru zbog doprinosa Unprofora. Prosječni TV gledatelj … misli da je to tako loše ili gore nego što je bilo 1992. godine “, rekao je predsjednik, dodavši da se i Kongres osjećao na isti način. “Ne postoji način da im se kaže da je drugačije.”

Odmah nakon pada Srebrenice, predsjednik Francuske, Jacques Chirac, pokušao je okupiti zapadne vođe kako bi podržao vraćanje Srebrenice silom, uporedivši situaciju sa ratom protiv nacista. „Francuska je spremna uložiti sve svoje snage u nastojanje da povrati situaciju u Srebrenici – ili necemo poduzet ništa. Ali ako je opcija ništa učiniti, onda je to upravo situacija u kojoj smo bili 1939. godine, i Francuska će se povući “, rekao je francuski predsjednik Clintonu 13. jula.

Chiracov gung-ho duh bio je u izrazitoj suprotnosti s Francuskom nevoljkošću da odobri NATO napade kako bi odvratilo Srbe iz Srebrenice, oprez koji su dijelili i Britanci, koji su takođe imali mnoge mirovne trupe na terenu. Američki zvaničnici odbacili su Chirakove žalbe kao teatralne i u internom memorandumu administracije primijetili da njegov entuzijazam ne dijele njegovi vlastiti generali.

Dok je pokušavao ismijati Chiraca, Clinton se žalio na bosansku vojsku, koja je pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3000 bosanskih vojnika, ali oni su … napustili Srebrenicu bez borbe”, rekao je Clinton. „Razgovaraću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su veoma skeptični u vezi sa dovođenjem snaga helikopterima, posebno ako se Bosanci ne bi borili. Ne možemo apstraktno braniti demokratske vrednosti. ” Na kraju su se SAD i njihovi saveznici dogovorili da zauzmu stav u vezi sa sudbinom posljednje muslimanske enklave u istočnoj Bosni, Goražda, prijeteći velikom zračnom odmazdom ako bude napadnuta. Hrvatska ofanziva na Srbe (u Hrvatskoj, oslobodličaki pohod ARBiH, op. I.H.) u zapadnoj Bosni, u kolovozu 1995. godine, iscrtala je nove karte na terenu i prisilila Srbe da sjednu za pregovarački stol bez obećanja za održavanje referenduma. Rat je završio, što je bilo vanjskopolitičko dostignuće za Clintona, koja je odnio pobijedu na ponovnim izborima 1996. godine. Clintonovi dokumenti služe kao podsjetnik o tome koliko su SAD bile blizu odustajanja od Bosne.

***

Prof. Francis A. BOYLE:

CLINTON JE KRIV…

Komenirajući u jednom e-amilu ovaj napis iz “The Guardiana” prof. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše Tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv SCG za agresiju i genocid, napisao je da je Clinton kriv za Srebrenicu, a da je kriva i SDA koja je Clintona dovela u Srebrenicu, kao što je dovela zadnji put s njim i Vučića kojeg su Majke Podrinja i Srebrenice, kao nekadašnji klijenti prof. Boylea, zakitile “Cvijetom Srebrenice.”

“To je slomilo moje srce,” kaže prof. Boyle.

To je negoranje genocida od svih njih.

U knjizi prof. Boyla koja je u pripremi za štampu, a koja nosi naslov “Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima” potcrtana je Clintonova krivica.
Prof. Boyle je napisao tu knjigu da bi bila objelodanjena prava istina i postavile poviejsne činjenice na svoje mjesto.

Pripremili: Ibrahim HALILOVIĆ i Dženana DELIĆ

***

Komentar “Slobodne Bosne”

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/164365/o_clintonu_srebrenici_i_nama_dvije_godine_prije_clintonove_ideje_izetbegovic_i_krajisnik_su_potpisali_deklaraciju_koja_je_predvidjala_referendum_srba_o_izlasku_iz_bih.html

Sud Bosne i Hercegovine ZLOČINCIMA KOJI SU STRIJELJALI 28 GRAĐANA VARCAR VAKUFA – MRKONJIĆ-GRADA – ČIGOJI, TODIĆU I BOŠKUĆU PO 14 GODINA ZATVORA, JEDAN OSUMNJIČENI OSLOBOĐEN KRIVNJE, NALOGODAVCI VAN DOMAŠAJA SUDA I PRAVDE

Piše: Marija Taušan 9. juna 2020.15:18

Sud Bosne i Hercegovine osudio je nekadašnje pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) Branka Čigoju, Željka Todića i Sašu Boškića na po 14 godina zatvora za zločin protiv civilnog stanovništva u Oborcima u Opštini Donji Vakuf.


Glamočak (sa maskom) i Čigoja (krajnje desno). Izvor: BIRN BiH

Čigoja, Todić i Boškić su proglašeni krivim za ubistvo 28 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti 13. septembra 1995. godine. Milorad Glamočak, kao njihov pretpostavljeni, oslobođen je optužbi.

Trojica bivših pripadnika Izviđačkog voda 11. mrkonjićke brigade osuđeni zbog učešća u ubistvu civila, pripadnika radnog voda koji su bili dodijeljeni toj jedinici.

Vijeće je zaklljučilo da su civili bili na spratu objekta stare željezničke stanice u Oborcima kada je Čigoja došao i u tri navrata ih izvodio u grupama od po četiri do pet, a potom sve preostale. Utvrđeno je da su Čigoja, Todić i Boškić sa drugima učestvovali u likvidaciji.

Predsjedavajući Vijeća Staniša Gluhajić je istakao svjedočenja preživjelog Mehmeda Heremića, kao i dvojice saboraca optuženih Vladimira Jarića i G.T.

On je podsjetio da je Heremić opisao lice koje je izvodilo civile i tokom svjedočenja prepoznao Čigoju. Napomenuo je da se ovaj svjedok uspio sakriti u podrum prilikom izvođenja posljednje grupe i tu ostati dok nije bio siguran da vojska, koja se tog dana povlačila, nije otišla.

Vijeće je uzelo kao istinite i uvjerljive iskaze iz istrage svjedoka Jarića i G.T. dok nije povjerovalo tvrdnjama koje su njih dovjica iznijeli na suđenju da su u istrazi govorili pod pritiskom istražnih organa.

Gluhajić je podsjetio da su ova dva svjedoka iznijela saznanja da je Todić pitao pomoćnika komandanta za bezbjednost Peru Marića šta da rade sa pripadnicima radnog voda, a da mu je on rekao da radi šta hoće, odnosno da ga ne interesuje. Podsjetio je na svjedočenja da je Todić tražio dobrovoljce za likvidaciju civila i da su se javili Čigoja i Boškić, te da su se nakon njihovog odlaska čuli rafali.

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je oborci.jpg

Sudija je napomenuo da je balističkim vještačenjem utvrđeno da je pucano iz pet oružja.

Glamočak je kao komandir Izviđačkog voda oslobođen optužbi po komandnoj odgovornosti da nije spriječio ni kaznio počinioce zločina. Vijeće je zaključilo da nema dokaza da se Glamočak saglasio sa naredbom za ubistvo civila, kao ni da je imao svijest da se njegovi potčinjeni spremaju da počine zločin ili da su ga počinili.

“Na osnovu izvedenih dokaza, Sud nije mogao utvrditi da je Pero Marić izdao naredbu za ubistva, a pogotovu ne da je ona izdata u prisustvu Glamočaka”, kazao je Gluhajić.

Vijeće je Čigoji, Todiću i Boškiću odredilo mjere zabrane putovanja i prelaska granice, te redovno javljanje u policiju.

Na ovu presudu dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću.

Izvor: https://detektor.ba/2020/06/09/presuda-za-zlocin-u-oborcima-cigoji-todicu-i-boskicu-po-14-godina/

***

Ad hock komentar na presudu

PRAVDA JE SPORA I NEDOSTIŽNA

Pravda je spora – jer u ovom slučaju za pravdu traje od 1995. godine do danas. Za pravdu se više i uporonije borilo nekoliko članova obitelji pobijenih, nego sudstvo.

Tužilaštvo je odugovlačio provođenje pravdi krivaca pravdajući tu nedopustivu sporost drugim važnijim pedmetima. Tužiteljica Slavica Terzić je ovaj slučaj teškog ratnog zločina nad nedužnim civilima držala godinama u ladici svoga stola. Što taj predmet nije prekrila prašina zaborava, a zločinci ostali nekažnjeni – zasluga je nekolicine najupornijih iz obitelji nevino pobijenih. Tek kada je Trizićka otišla u penziju, slučaj je krenuo sa mrtve tačke.

Pravda je nedostižna.

Pravda je nedostižna – jer su izrečene kazne minimalne spram teškog ratnog zločina nad civilima, četničkim robljem iz Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada. Oni su od 1992. do 1995. mučeni teškim i ponižavajućim poslovima, često na kopanju rovova na borbenim linijama izloženi pogibelji, nad njima su se iživljavali četnički batinaši, da bi na kraju, pred bježaniju pred ARBiH četnici teškim zločinom “zasladili” tim nedužnim civilima.

Svi optuženi za koje je dokazana krivnja, trebali su dobiti po 40 godina robije (pošto nema smrtne kazne!) bez prava na žalbu i pomilovanje. Ovako – svako od njih trojice dobio je po pola godine za jedan ljudski život. To je sramota. (Isti sud je danas osudio jednog tužitelja – sudiju Božu Mihajlovića na pet godina zatvora zbog nekih 200.000 KM… za koje Sud ne zna ni ko je ukrao, ni gdje su pare. Isti dan, Bakir Izetbegović, reagirajući na presudu Mihajlviću traži od Tužilaštva da goni nekog tužitelja koji je ukrao mobitel oduzet od osumnjičene osobe. B. Izetbegoviću nije ni na kraj pameti da protestira zbog ovako blagih kazni ubojicama nevinih građana u Oborcima… I Islamska zajednica, koja sa SDA po pravilu sve žrtve četničko-ustaškog zločina knjiži u svoje teftere, šuti na ove blage kazne za stravični zločin nad građanima.)

Ono što je obeshrabrujuće za obitelji nevino pobijenih je činjenica da organi gonjenja, Tužilaštvo i sud se nisu uopće bavili nalogodacima ovog surovog zločina, kao ni ostalih zločina nad civilima Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada.

Sudija je utvrdio da je pucano iz pet oružja, ali kažnjena su samo trojica zločinaca, što ostavlja sumnju o broju zločinaca koji su strijeljali civile. (Da je sve oružje iz kojeg su poubijani građani pripadalo jedino toj trojici kažnjenih?)

Intersantno, Sud i novinar koji izvještava o izricanju kazni ne spominju ni jednom riječju odakle su pobijeni civili.

Na redu su žalbe žtužitelja i obrane. Možda će Sud uvažiti žalbe Tužilaštva i povećati kazne ubojicama. Moguće je da Sud prihvati žalbe presuđenih i da im smanji kazne.

Rahmet – pokoj nevinim dušama ubijenih naših sugrađana u Oborcima, a obiteljima izrazi iskrenog suosjećanja i podrške!

Prosječno dijete u dejtonskoj Bosni sanja da bude Halid Genjac kad poraste jer ono što je on postigao za 20, prosječan građanin ne može za 98 godina – iako politički hadum i trut, ali veliki pehlivan

Genjac 3Halid Genjac kojeg na socijalnim mrežama, a potajno i u samoj stranci, nazivaju Kenjac, oglasio se u medijima tražeći odgodu zakazanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini jer,  kako je zapomagao, hem se nejma para, hem SDA i HDZ nemaju postignut dogovor o statusu Mostara.

Para ima, a Mostar ima svoj Statut, svoj status slobodnog, mada podijeljenog grada, a postoje sudske presude po kojima se izbori za grad Mostar najzad moraju održati. Odgovornost što nisu već održani, snosi Bosna i Hercegovina, odnosno dvojac spojenih posuda, sijamskih bliznaca – SDA-HDZ.

Klikom na link može se pročitati presuda Europskog suda za ljudska prava o izborima u Mostaru.

HALID GENJAC (SDA) | Nemamo para za lokalne izbore ni dogovora za Mostar

Iz ove izjave Genjca kojom SDA zahtijeva odgađanje lokalnih izbora u BiH, pa i onih u Mostaru, zrcali se strah SDA od gubitka vlasti na lokalnom nivou, posebno u Sarajevu i Mostaru, čime će njegovoj partiji biti isporučeni računi za sve što su učinili na uništenju Republike Bosne i Hercegovine, praštanju genocida, udruženog zločinačkog pothvata, razaranja, razbojništva nad društvenom imovinom kroz privatizaciju, krađu donacija, pljačku tokom pandemije korone, zatim kroz negativnu kadrovsku selekciju, koketiranje sa fašizmom… Kada se to dogodi, mnogi će i iz SDA morati ‘s druge strane brave.

Halid Genjac je doživotno pretplaćeni i preplaćeni SDA parlamentarac. Posao lagahan, a parali. Prodaja magle i domagija –  pare velike.

Kada se dočepao poslaničkih privilegija, današnja ministrica pravosuđa u Austriji Alma Zadić je bila dijete.

Jedno su ga vrijeme nazivali ‘mađionicar Koperfield’ zbog toga što je primao dvije plate – istovremeno (jednu u Travniku i jednu u Sarajevu), kao da istovremeno radi na dva mjesta u dvije carsije, bivajući u isto vrijeme u oba mjesta. Isplatilo se, a danas u nakaradnoj dejtonskoj Bosni svako dijete sanja biti Halid Genjac kad odraste.

Alma Zadić
Alma Zadić, ministrica pravosuđa sa austrjskim Predsjdnikom; u svom odgoju i obrazovanju imala je druge uzore, svakako ne u Genjcu kojeg bi ona, da joj se pruži prilika uhapsila kao i sve lopove u širokomspektru združenih nacionalista svih boja 

Biti nakarada, a biti uzor – poput Hailda Genjca – san je bosanske djece, ali ne i Alme Zadić, ministrice pravosuđa u Austriji; ovakve kao Genjac, ona bi hapsila

https://vijesti.ba/clanak/449607/urnebesno-prosjecno-dijete-u-bosni-sanja-da-bude-halid-genjac-kad-poraste fbclid=IwAR24dugHubhPEnR6ZlmHD6m1_aODvCOVwA7pWCSSmhnxbC3wTmoc7GKwqxA

On se u međuvremenu rastao sa svojom zavijenom suprugom, da bi se oženio djevojkom koja mu može biti kćerka, moguće i unuka, poput rečene ministrice pravosuđa u Austriji. Ženidba je njegova privatna stvar, neka se taj stari panj, ženi i sa mlađom! Pare su cudo, pa se njima svasta moze kupiti (a ima se – moze se!), pa se i razbacuje. Obraz je odavno na nikakvoj cijeni.

Ali, u pitanju je Genjčev zatravljeni politički duh kojim se on reciklira decenijama kao politički hadum i štetočina. To mu omogućava da stalno pliva na politickoj površini sa šljamom i nečisti, i da za to sladostrasno uživa, kako u mladosti, tako i po stare dane, sve savijajući lijepe pare, ponižavajući nas i vrijeđajući našu intelegineciju. Računajuci da ćemo se u tome mi umoriti, a štetočine i veleizdajnici, pljačkaši i trutovi u SDA nastaviti biti udarnici u svojim poganim rabotama.

Nikad na izbornoj listi, a uvijek pobjednik na izborima

Genjac 1
Za parlamentarni dom uvjek spreman, iako nikad na izbornoj listi. Primjer negativne kadrovske selekcije, primjer uhljeba i borca za Herceg Bosnu

Halid Genjac se laktašenjem, prvo uz Aliju, pa Sulju i na kraju uz Bakira evo već dulje od tridest godina mota u politici. Nikad nije okušao sreću na izborima, a uvijek debela đona na visokim položajima i uz dobru plaću. Fuad Kasumović,  javno pitao prije koju godinu:

Kako će Halid Genjac upravljati Parlamentom i voditi Glavni odbor SDA a nikada nije izabran od naroda, nego od stranačkog liderakaže Fuad Kasumović.

“Provjerenoblog” piše: “Svaki primitivac misli da ga mjera  vlastite funkcije, “ispred svog naroda”, oslobađa odgovornosti za demonstriranje osobnih frustracija: količina javne bahatosti, pritom, direktno je proporcionalna veličini funkcije. Najbolji primjer za to je predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije  Halid Genjac.

I tačno, ovaj kako ga u SDA tajno zovu Kenjac, je beskičmenjak koji na političkoj sceni plovi više od 30 godina u samom vrhu, a nikada nije bio na izborima na nekoj listi, da bi dobio povjerenje birača.

Od Alije , preko Sulejmana Tihića , paralelno se dodvoravao Bakiru Izetbegoviću , i uspio zadržati sve pozicije i kod jednog i kod drugog u vremenu najvećeg sukoba Bakira i Sulejmena.

Genjac 4
Lokalni izbori bi mogli značiti El Fatihu za ove lažne državnike i muslimane, ustaško-ćetničke partnere…

I uz sve to, uknjižio značjanu imovinu za sebe i svoju porodicu, a uz put sve zaposliti osim kućnog ljubimca,“ piše na „provjerenoblog”

Genjac je bio i ostao trut, koji se iz godine u godinu bogatio prodajući ublehe i mrak, laži i podvale kakva je i ovaj podvala o pokušaju odgađanja izbora zbog toga sto se, kako zapomaže, nejma se novca (sic!), a nema ni dogovora SDA i HDZ, kao da su te dvoje partije, a ne građani sa pravom biranja i da budu birani, gospodari svoje sudbine, kako Sarajeva, tako i Mostara.

Politički trut, hadum

Genjac je bio i ostao tipičan primjer šteočine kojemu su draži intersi HDZ i Herceg Bosne. Novac se zakonski može i mora osigurati bez obzira što zločinačka udruga SDA-HDZ ne moze formirati vlast, niti usvojiti budžet države zajedno sa svojim SNSD četnicima, bratskim partnerima u rušenju države od koje se silno bogate. Ne, bi bilo dobro, ni demokratski, da se izbori – lokalni i državni – održe jedni za drugim u dvije godine, kaže Genjac, zaboravljajući namjerni hadumluk SDA-HDZ, pače sa SNSD – da se i o čemu dogovore, sve zbog ucjena jednih i drugih i trećih, a ustvari ‘partnerskih dogovora’. Tokom agresije cetničkim granatama su agresori ‘razvlačili pamet’ Sarajlijama. A sada zločinačka ekipa SDA-HDZ-SSND pokušava razvući pamet svima nama. Do sada su uspjavali, a hoće li od sada, ne zavisi od njih, nego od nas građana, u prvom redu Mostaraca. Vrijeme je pobune, a pobuna je sevap jer vodi slobodi!

Travnik
Genjac jači od Travničkih bedema 

Genjcu i SDA, kao i njihovim lopovskim fašističkim kriminalnim partnerima u HDZ-u već lijepo odgovorio SDP BiH zaprijetivši im i krivičnim prijavama, ako pokušaju spriječiti lokalne izbore. Umjesto sto su palamudili i obmanjivali javnost pričom o tome kako ‘nema dogovora za Mostar između HDZ i SDA’, bolje bi im bilo da su sprovesli presudu Evropskog suda za ljudska prava od 27. oktobra 2019, po tuzbi Irme Baralije iz Mostara, kojom se, između ostalog, nalaze državi da održi demokratske izbore u Mostaru, te da tužena država mora izmijeniti relevantne zakone najkansnije u roku od 6 mjeseci po donošenju presude.

Nista od toga nije uradjeno. Nije teško zaključiti i zašto! Genjcu, kao i njegovim stranačkim ‘pajdasšima’ i lopužama kao i njihovim ‘koalicionim parterima’ očito odgovara postojece stanje jer bi u suprotnom mogli izgubiti izbore a time i pare. s lahke strane.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/odluka-europskog-suda-za-ljudska-prava-bosna-i-hercegovina-odgovorna-je-zbog-neprovodenja-izbora-u-mostaru/9550070/

Crtice iz biografije Halida Genjca – mali ram za veliku sliku pehlivana na kanafi

Da se ovdje malo pozabavimo samo djelićima iz biografije Halida Genjca („Kenjca“), a da je on taj koji galami o tome kako se izbori u Mostaru nece odrzati.

Halid je Genjac rodom iz Visokog, a prije rata radio je u Travniku kao, i to kao dobar stručnjak, tvrde Travničani koji ga poznaju.

Bio je mlad i na dobrom glasu kao specijalista ginekolog u Travniku, imao je lijep pristup prema pacijentkinjama.

“Kako je travnički SDA imao predsjednika koji je, zajedno sa gradonačelnikom radio u korist HDZ-a, te zijanili tako što je HDZ dobio pet resora, a SDA-u ostala četiri, iako je SDA pobijedila na izborima, bilo je potrebno smijeniti one koji su doveli do te pogubne situacije” kaže jedan od poznavalaca travničkih prilika, sudionik u političkom I intelektualnom životu Travnika.

Genjac 2
Halid Genjac je primjer pehlivana na kanafi; ni tamo ni vamo, uvijek na površini  – šljam koji se decenijama taloži – uvijek uz SDA i HDZ u dobitničkoj veliezidajničkoj kombinaciji, tamo gdje su pare i privilegije

Ekipa patriota unutar SDA su vještim manevrom uspjeli pritisnuti dovoljno jako da tadašnji Predsjednika SDA, dr Kreho, podnese ostavku.  Za v.d. predsjednika SDA u Travniku predložen je Halid Genjac, s obzirom na to da do tada nije imao ‘mrlju’ u svojoj biografiji.

Kasnije je Ganjac i formalno potvrđen za predsjednika legitimnom izbornom procedurom. Nije trebalo dugo da pokaže svoje pravo lice jer je počeo unutar SDA ‘gurati’ lopove iz bivšeg sistema, koji su se ‘uvukli’ u stranku da ponovo dočepaju rukovodnih pozicija, zbog čega je došlo do Genjčevog mimoilaženja sa Kadrovskom komisijom SDA, kako reče isti poznavalac tadašnjih političkih prilika i učesnik političkog života u Travniku.

Pred početak agresije, jedan dio patriota iz gradske SDA organizirali su se kako bi osnovali jedinicu za obranu od četnika, koji su se već utvrđivali na Komaru i Vlašiću. Nađene su i prostorije za tu novoosnovanu jedinicu.

Jednom prilikom, Genjac je došao u tu prostorijui, i, ugledavši oružje, pitao ‘Šta to radite’ i nastavio: ‘Nemamo instrukcije iz Centrale za to!’ ‘Srbi će nas optužiti da hoćemo rat’. Neko od prisutnih ga je istjerao iz prostorija rekavši da njemu ‘neće ni Alija ni iko drugi reci kako će braniti svoju zemlju i svoj grad’.

Tokom ljeta 1992 je odlučio je, zajedno sa gradonačelnikom, koji se izjašnjavao kao ‘Hrvat islamske vjeroispovjesti’, ići na noge Bobanu u Grude, iako je Klub intelektualaca u gradu, nakon rasprave o tom ‘putovanju Genjca’ velikom vecinom odlucio protiv toga, pa je zaključeno da on ‘nema mandat da ide u Grude, i da Boban izvoli doći u Travnik’. I pored takvog zaključka, on je s gradonačelnikom otišao sustradan u Grude! Politički protivnici Genjčeve suradnje sa Bobanom i herceg Bosnom, vremenom su se našli na “hit”-listi HVO!

Bobanov igrač – nagrada mjesto vice-guvernera IX provincije ako Travnik preda Ustašama

Tokom agresije, Genjac je ‘igrao’ s Hrvatima. Nije tajna da ga je svojevremeno Boban hvalio kao nekog ‘s kim moze pregovarati’. Bilo mu je tih ratnih godina obećano i mjesto vice-guvernera IX provincije tzv. HZ HB, ukoliko se Travnik preda ustašama.

Čak je u tu ‘igru’ perfidno uvukao i rahmetli generala Mehmeda Alagica, da mu ne bi stajao na putu, pa mu je složio priču da ‘ne smijemo zaratiti s Hrvatima jer, Alagic neće moći ići da oslobađa Vlašić, posto bi ‘moguci sukob sa Hrvatima mogao dovesti u pitanje oslobadjanje Vlasica’.’ Genjac je rekao Alagicu da su to ‘instrukcije iz Sarajeva’ da se ne zarati s ustašama.

Iako je Alagic u početku nasjeo, ali je poslije shvatio o čemu se radi kada su ustaše u Jankovićima iskopale rovove i stavile teško naoružanje sto metara od kasarne generala Alagića.

Genjac je htio predati travnički SUP ustašama, ali su ga srecom, patrioti vještom igrom spriječili u tome.

Alija je bio informiran o svemu šta se dešavalo tada u Travniku. Ali, umjesto da Genjca smijeni, on ga je unaprijedio!

Vrijedi spomenuti da je podjela Travnika i danas veoma aktuelna i da se tiho zavrsava 1992. zapoceti ‘posao’ jer su se opstine podijelile na ‘nacionalnoj osnovi’, a HDZ je, po tom šablonu namjeravao proglasiti Travnik ‘gradom sa specijalnim statusom’. A onda im je račune pomrsila pandemija Covida-19!

Vremenom isplivali su do tada nepoznati dijelovi Genjčeve biografije.  Stari kominustički kadar se preko rahmetli punca svoje prve supruge uvukao Aliji Izetbegoviću u stražnjicu. Od zadrtog komuniste, postao je gorljivi novokomponirani mladi musliman.

Kao komunistički potrčko, prokazivao je policiji muslimane koji ne jedu krmetinu. Da bi se optužbe primile, da se pretpostaviti da je morao i sam jesti svinjetinu i tako se praktično dokazati ‘nalogodavcima’. Spomenuti Travničanin javno pita Genjca jede li i danas  krmetinu! Ne jede, možda, to nije u modi, ali  bi mu zalogaj uskoro mogao ‘zaglaviti’ baš zbog svih aferima koje zaradio u svojoj jalovoj političkoj karijeri, kao uspješni SDA uhljeb i državni štetočina.

Kao stari prijatelj HDZ-a i zločinačke Herceg Bosne, Halid Genjac se danas dokazuje kako ‘nema dogovora za Mostar’ kao da SDA i HDZ mogu odlučivati o sudbini Mostara, i to još decenijama dugim odgađanjem izbora.

Genjac rado ističe, kako je Travničanin, iako je iz sela pokraj Visokog, bez ikakvog ugleda.  Jedan od uglednih Travnicana i izvanredan poznavalac i sudionik politickih dogadjaja u Travniku i tokom agresije i danas (ime poznato autoru ovog teksta) na svom Facebook profilu tvrdi da Genjca nikad niko nije vidio na ulici u Travniku u koji dolazi samo sa svitom SDA iz Sarajeva da bi palamudio.

Mozda je Halid Genjac i ogluho, i posenilio i oćoravio, pa se ne sjeća da u onoj presudi Evropskog suda za ljudska prava od 27.

oktobra 2019, također stoji da je Sud u Strasbourgu indiciraio da bi mogao direktno intervenisati i nametnuti ‘privremeno rjesenje’ za izbore u Mostaru,  kojim bi se regulisao način provedbe izbora ukoliko se ne sprovede presuda u roku od sest mjececi od datuma kada je ista postala pravosnazna. Podsjetimo Genjca i na to da je tih sest mjeseci proslo, te da je govoriti kako ‘nece biti izbora u Mostaru’ ravno krsenju te presude Evropskog suda za ljudska prava!   

SDA i HDZ zajedno sa SNSD-om odavno ne zarezuju presude ni domaćih ni svjetskih sudova. Hoće li tako biti i dalje, ne zavisi od njih, nego od građana koji će o svojoj sudbini odlučivati i na predstojećim izborima, umjesto Halida Genjca, SDA velizdajničke kamarile i njihovoh ustaško-ćetničkih partnera, sve kriminalca do kriminalca.

Ovdje je njihova lista nadrealista, sve rekorder do rekordera u dušmanluku prema narodu, građanima i državi, udarnički za svoh džep.

Za pojedine njegove mandate Halida Genjca nema brojki kada su u pitanju primanja, ali od 2000. godine, ne računajući rad u Predsjedništvu BiH, Halid Genjac je samo na ime mjesečnih plata, paušala i ostalih naknada zaradio 1,094 miliona maraka, tačnije 1.094.658 KM.

Vakat ih je pobacati na smetljište poviejsti, s one strane brave.

Dokaz su i djeca poput austrijske ministrice pravosuđa Alme Zildić, kojoj nije san biti Halid Genjac. Da pače!

http://www.source.ba/mobile/clanak/Haris/514606?fbclid=IwAR1PqCEccZlZOxk97eD1oRIc2EcJXkN31Vpw22OenP9CURzgbcM2OZZZUJE

MUSLIMANIMA (Varcar Vakufa) JE UKRAĆENO PRAVO NA VJERU I MIRNO UŽIVANJE SVOG POSJEDA Uskoro: KOMLETAN PREVOD ODLUKE DOMA ZA LJUDSKA PRAVA U VEZI SA OTMAČINOM I POKUŠAJEM TRAJNOG PRISVAJANJA VAKUFSKOG ZEMLJIŠTA NA MJESTU PORUŠENE MUSTAFA-AGINE DŽAMIJE I DEDIĆA MEZARA U VARCAR VAKUFU

džamija, prospektNa ovom Blogu je objavljen tekst o presudi Doma za ljudska prava kojom se Islamskoj zajednici potvrđuje pravo vlasništva nad otetim vakufskim zemljištem na mjestu na kojem su srpske vlasti i srpski mineri srušili 400 godina staru Kizlar-aginu (Mustafa-aginu) džamiju u Varcar Vrcar Vakufu koja je bila Nacionalni spomenik kulture. Oteli su i u građevinsko zemljište pretvorili dio Dedića mezara uz porušeno džamiju.

https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/

U pripremi je prijevod  kompletne Presude Doma naroda po tom pitanju.

Izdvajamo jedan od najvažnijih dijelova toga dokumenta koji može poslužiti kao putokaz za vraćanje ostale otete imovine, pa tako i starog mezarja na lokalitetu u Starom selu kojeg je, kako upućeni izvori tvrde, otela Skupština općine Mrkonjić-Grad i uknjižila na svoje ima kao vlasnika. Raznim mućkama, pozivajući se ne nevažne zakone o gorbljima, uzurpator planira oteto i zadržati.

Islamska zajednica mora poduzeti mjere da bi vratila ne samo oteti lokalitet mezarja u Starom Selu.

Ovdje je citat iz Presude doma za ljudska prava na koji se Islamska zajednica mora pozivati svaki dan.

Neka Turci obnavljaju Kizlar-aginu džamiju, ali štetu namiriti srpsko-četničke vlasti koje su je srušile i pokušale oteti vakufsku zemlju na kojoj je bila džamija i mezarje.

Tek tada imaćemo garanciju da neće ponovno rušiti i da nas neće tako lahko pobiti, otjerati i oteti imovinu, ili budzašto doći do naše djedovine i vakufa.

Citat: Original

  1. 5. Conclusion on the merits
    157. The Chamber, therefore, finds, in conclusion, that the respondent Party has violated the applicantís right of access to court as guaranteed under Article 6(1) of the Convention, the right to freedom of religion as guaranteed under Article 9 of the Convention, the right to peaceful enjoyment of possessions as guaranteed under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, and has discriminated against the applicant in the enjoyment of the latter two rights.                                                                                           
    Prevod:

  1. Zaključak o osnovanosti
  2. Vijeće, stoga, zaključuje da je tužena strana (Skupština općine Mrkonjić-Grad, op. I.H.) prekršila pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu zagarantovano članom 6 (1) Konvencije,  pravo na sloboda religije zagarantovano člankom 9. Konvencije, pravo na mirno uživanje posjeda zagarantovanih člankom 1. Protokola br. 1  te Konvencije, čime je diskriminirala pravo podnositelja zahtjeva u uživanju ova dva prava.                                                                                                                                                                 

    kolobara
    Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

     

_MG_2016
Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad. Nažalost, to niko ne traži. Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti – kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada

IMG_0294
Stalna srbijanska zastava na “privremenom” objektu restorana “Србија” – na mezaru,

 

IMG_8745

Staro Selo kod Varcar Vakufa MUSLIMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZA TRAJNO USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA

Staro Selo kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada)

MUSLMANSKO MEZARJE U POSJEDU SRPSKE OPŠTINE KOJA ODBIJA ZAHTJEV MEDŽLISA IZ NA USTUPANJE I KORIŠTENJE MEZARA…

  • Nije jasno zašto Medžlis IZ u  Varcar Vakufu traži na korištenje, umjesto na zaštitu i čuvanje od potpunog uništenja, jer mezar se odavno ne koristi za ukope
  • Sudeći po tome kako se današnja uprava Islamske zajednice u Varcar Vakufu brine o mezarju i vakufskoj imovini – najbolje bi bilo da to mezarje a i vakuf preuzme odgovarajuća BH-ustanova za  očuvanje baštine, kako bi ih sačuvala od daljeg propadanja i uništenja
  • Ne treba se čuditi što je ovaj mali starinsko mezarje srpsko vlasništvo. Nakon počinjenog genocida, četnici su nagrađeni sa pola državne teritorije. Koga briga za mali mezar! Zločinački SDA-IZ režimski dvojac pravi ustupak za ustupkom genocidnoj RS, spašavaju je i politički i financijski. Srasle ko noat i meso ove dvije fime su halalile i genocid i urbicid, potkopavale pravdu. Danas su najviši funkcioneri SDA u vrhu IZ. Tako je i u Varcar Vakufu gdje je predsjednica SDA ujedno i šefica IZ, jedna od rijetkih zaspokenih muslimana i “muslimana.” Kako se može od takvih očekivati da čuvaju i zaštite ovaj mali starinski mezar! Zašto u svom zahtjevu nisu tražili čuvanje mezarja, a ne trajno korištenje? Mora da su taj zahtjev podnijeli Općini pod nečijim nagovorom, i to teška srca da se ne zamjere prikama.  Kome se žaliti, pa Reis Kavazović drži za direktora Vakufske direkcije Zaimovića (hafiza i doktora, sic!) osobu koja je prodala Hadži-Babino mezarje u Banjoj Luci uz pomoć tamošnjeg bivšeg muftije Kozlića koji je unaprijeđen. Ovaj sadašnji Avdibegović je potkupljen od strane najvećeg islamofoba i četnika Dodika, za šaku maraka, a za njim se od prije vuku kriminalni finacijski repovi i malverzacije. Što bi rekao rahmetli Stipo Demirović Špuke, prodali bi oni ne samo obraz, nego  i didov mezar. I prodali su! Ovo je priča o srpskoj otimačini svega muslimanskog, genocidu i genocidu urbicidom, ali i o našem baliluku, zapuštenosti i zatravljenosti ne samo naših mezarja, nego i našeg duha. Postali smo mentalni Srbi, većinom, a čast izuzecima!

Mezar - Staro Selo. Rješenje

Ovo je feksimil Obavještenja koje potpisuje načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna ANIČIĆ kojim se obavještava zašto se ne može udovoljiti zahtjevu Upravnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad kojim se traži od SO-e trajno upravljanje i korištenje  mezara u Starom Selu.

“Obavještenje” je informacija, ali ne i pravni akt. Zašto je “Obavještenjem,” a ne “Rješenjem” kao pravnim aktom, odbijen Zahtjev Medžlisa, odgovor zna gospođa Načelnica.

U Obavještenju o se navodi kako je spomenuta parcela – koju gospođa Aničić naziva “muslmanski mezar” – u posjedu, to jeste u vlasništvu Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

A Staro Selo 4
U dosta dobrom stanju nalazili su se objekti u Starom Selu do pred Drugi svjetski rat – Kula, bosanske kuće, drvena džamija,  a onda su sve to spalili srpski ustanici – četnici

Postavlja se pitanje kako je moguće da je Općina Mrkonjić-Grad posjednik-vlasnik muslimanskog groblja-mezara? Da li je to postala legalnom kupoprodajom, ili otimačinom zvanom agrarona reforma 1918. ili kasnije putem faslifikata u papirima, avionskih snimanja, prepisvanja katastraskh knjiga, pa je promijenjen titular vlasništva? Kada i kako je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu koje je većim dijelom bilo prvo Vakuf Mustafa-age, pa Kulenovića begluk – bošnjačko-muslimansko naselje?

U naučnom radu o Starom Selu autor prof. dr. Salih Kulenović tvrdi: “U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarje površine 1044 mu kome se nalazila i džamija.”

Dr. Kulenović koristi termin “muslimansko mezarje” – ali ne navodi u čijem je  posjedu! Ne može biti i muslimansko i srpsko, po imanu muslimansko, a po gazdi – srpsko – SO-e Mrkonjić-Grad! 

Muslimani Starog Sela nisu mogli kroz povijest , niti bi im vjerski i svjetovni zakoni to dozvolili, sahranjivati svoje umrle u mezarje koje nije bilo u njihovom, nego u srpskom posjedu. Morali bi plaćati makar simboličnu zakupninu, morali bi imati dozvolu za korištenje mezara.

A Staro Selo, Hamid Habibović
Staro Selo nekad, danas ni traga Kuli Kulenovića, ni muslimanskim kućama

Kulenovića kula je prodavana, ali nikad u srpske ruke: U svom radu o Starom Selu,

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

dr. Salih kulenović piše: “Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar. Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.”

Dakle, kula nije bila nikad u vlasištvu Srba, ali su njeno kamenje Srbi i njihove vlasti raznijele.

Da li je neko od Bošnjaka nekad prodao “didov” mezar (srpskoj) Opštini Mrkonjić-Grad, historijski znalci poput prof. dr. Saliha Kulenovića čiji smo naučni rad o Starom Selu objavili, morali bi znati. Iz odbijenice (Objašnjanja) načelnice Divne Aničić je razvidno kako Islamska zajednica, to jeste Medžlis u Mrkonjić-Gradu, ne traži da mezarje prijeđe u vlasništvo Medžlisa, nego da ga trajno koristi i upravlja njime. Kako će ga koristiti, ne zna se.

Možda je gospođa načelnica uvijeno odbila zahtjev IZ jer se boji da bi u tom mezarju muslimani mogli opet sahranjivati svoje umrle, čime bi se pokvario srpski plan o srpskoj zemlji, čak i kada je muslimansko mezarje u pitanju? Zato s eona u “Obavještenju” laća zakona o grobljima kao komunalnim objektima.

Mezarje u Starom Selu je zapušteno i u stanju je potpune devastacije. I sad, kad je to tako, a moglo bi uskoro biti i preorano srpskim plugom,  taj proces bi možda bio makar usporen,  pa bi mezarje podsjećalo i Srbe da su muslimani donedavno živjeli u Starom Selu i kopali svoje u tom starom mezarju, a takvo što Načelnica u svojoj srpskoj glavi ne može ni zamisliti. I još gore, ne daj Bože, ako bi se muslimani vratili živjeti u Starom Selu, ili dovozili umrle, pa  nastavili kopati mrtve u starom muslimanskom mezarju...

Stoga, možda bi bilo bolje da je Upravni odbor Medžlisa kao podnosilac zahtjeva za  trajnim ustupanjem i korištenjem napisao: “Naša je namjera spasiti zapušteno mezarje od dalje devastacije i potpunog uništenja.”

Ali, boj se da bi i tako dobili pozitivan odgovor jer to ne bi bilo u skladu sa živućom politikom “Crne ruke.” Najsigurnije je kad je “pusto tursko” postalo srpsko.

I područje toga mezarja bilo je nekad dio Vakufa Mustafe-age Kizlar-age, utemeljivača Varcar Vakufa, današnjeg Mrkonjić-Grada. Ako je tako, onda se nikako i nikad nije moglo otuđiti, prodati, pokloniti, ni sultanovom, ni  pašinom ni vezirovom voljom.

Kako se Opština Mrkonjić-Grad dočepala i ove “zemljišne čestice” (vakufskog, beogovskog, muslimanskog) mezarja – odgovor se moguće nalazi u činjenici da su nekadašnji begovski kmetovi postali gospodari, po sistemu “zemlja je onog ko je obrađuje (sic!) ili otme, dobije u posjed džabe.  Nekadašnji ogromni Mustafa-agin  Vakuf sveo na fildžan, zaslugom ne samo novih gospodara. Jer, ni Islamskoj zajednici nije mrsko prodati po koji komad vakufa čak i za grijanje njihova ureda. Primjera prodaje i otuđenja vakufa ima za izvoz, nažalost, i lokalno i šire – na prostorima bivše Jugoslavije.

Islamska zajednica je prodala srpskom tajkunu mezarje Hadži-Babinog vakufa u Banjoj Luci. Šteta koja je nanesena vakufima nakon II svjetskog rata kao općem dobru svih ljud mjeri se milijardama dolara. Taj podatak (šest milijardi dolara) mogao se čuti na Simpozijumu o 400 godina postojanja Mustafa-aginog Vakufa u Mrkonjić-Gradu koji je održan pred zadnji rat. Šteta po duhovnu baštinu muslimana, šteta za opće dobro svih ljudi –  je neprocjenjiva.

AF Staro Selo 11
Staro Selo danas – potpuno izmijenjn izgled, opustjelo je, zatrto sve što podsjeća na muslimane Bošnjake, a mezarje je u posjedu srpske Skupštine općine Mrkonjić-Grad. U sredini snimka načinjneog dronom, nekadašnji je posjed  Mute Krivdića koji je on zvao Luka, najplodniji komad ziratne zemlje u ovom kraju. Prodan je lani. Plug odavno nije zaorao brzadu, a dio Luke je pretvoren u auto-otpad. Šteta! (Photo. I. Halilović)

Budući da je Staro Selo bilo u muslimansko-bošnjačkom, vakufskom, begovskom, porodičnom posjedu, lijepo bi bilo od gospođe Aničić da javnosti predoči dokument na osnovu kojeg se vidi da je spomenuta parcela mezarja u Starom Selu kupljena od muslimana vlasnika i kao takva pravno prešla u ruke Opštine Mrkonjić-Grad.

Pa i tada, ta nedozvoljena trgovina nema pravno uporište u strogim propisima vakufljenja i upravljanja vakufom. U suprotnom, može se zaključiti da je Opština Mrkonjić-Grad došla u posjed mezarja u Starom Selu na nezakonit način, uzurpacijom agrarnom reformom 1918., ili na neki drugi ilegalan način. Otmačina je tradicija srpskih vlasti. Uostalom, i sama zgrade Općine, trg Kralja Petra, i čitavo gradsko uže i šire područje Općine pripadalo je vakufu, o čemu svjedoče Vakufnama i drugi dokumenti, a i činjenica da su i zgrade Medžlisa IZ i Općina Mrkonjić-Grad prvi susjedi.

AF Staro Selo 5
Stao Selao dans: Ni traga muslimanima Bošnjacima, a biljezi nestaju pod zubom vrmena i nebrige (Snimak dronom I. Halilović)

Pa i ako je mezarje u Starom Selu prodano, ustupljeno, odeto. opet nema formlanog razloga za odbijanje zahtjeva za trajnim upravljanjem čuvanjem od devastacije mezara u Starom Selu. Što će mezar Načelnici Općine, ako ne zbog namjere da ono vremenom nestane! Možda napravi zgradu kao na Mečetu u Varcar Vakufu, na mjestu stare džamije…

Kulu Kulenovića u Starom Selu, neki je od osiromašenih begovića možda prodao, pa tako i mezare predaka! Kad id ekrava, neka ide i tele i priuza! Možda je prodao i lokalitet džamije koju je podigao beg Kulenović. Ali, ni Kula, ni Džamija nisu mogle biti srušene samo i jedino zubom vremena. Kulu su zapalili srpski ustanici (četnici!) početkom II svjetskog rata. Od  kamena Kulenovića kule izgrađen je Zadružni dom u Bilajcu, a nešto ga je završilo u temeljima i zidovima kuća po Starom Selu.

Nemoguće je da su muslimani uzurpirali, oteli nečiju zemlju da bi izgradili džamiju, jer to ne bi bila džamija kao Božja kuća pravovjernih, nego haram-kuća, taman da su stobezi.  Tako je i kada je u pitanju mezarje pokraj Džamije. To svakako ne bi bilo u duhu vjere, to bi bio grijeh, kažnjivo i po Božjem, a i po zemaljskim zakonima.  Odgovori na ova pitanja se moraju dati.

Načelnica Divna Aničić podsjeća-informira-podučava-obavještava Medžlis Islamske zajednice da se mezarjem (grobljem) smatra ono zemljište koje služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti, pa pošto se u tom mezarju više ne kopa, i ne treba ga dati muslimanima na korištenje i čuvanje od propadanja. Neka se za sada naiva muslimanskim mezarom, ali neka propada, o neka mu se zatre trag, što prije to bolje. 

Aničić
Načelnica Skupštine općine Mrkonjić-Grad Divna Aničić;  Mezar je muslimanski, ali je u srpskom vlasništvu (Photo: “Nezavisne novine”

Mezarje u Starom Selu ne služi za obavljanje pogrebnih djelatnosti od 1950. jer tu odavno ne žive muslimani.  Neće nikad ni živjeti! Ovovremeni muslimani ovog kraja mogu poslužiti kao primjer odricanja od svoje baštine i povratka na didovinu. Stoga, neopravdan je strah gospođe Aničić po tom pitanju.

Uz to, postoje dva harema u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu u koja se kopaju i oni što su ostali u Varcaru, a i neki koji su ga za života morali napustiti, najčešće zbog srpskog fizičkog i duhovnog terora, urbicida i genocida. (Islamska zajednica ima geslo – prvo pare, preko 1.000 KM, pa onda dozvola za ukop!

Činjenica koju načelnica Opštine Divna Aničić zanemaruje je kako Islamska zajednica nije tražila mezarje za obavljanje pogrebnih djelatnosti – dženaza, iz prostog razloga što u Starom Selu ne živi ni jedan musliman.  Za to je kriva agrarna reforma iz 1918., paljevine i pljačke srpskih ustanika, rušenja Kulenovića kule, prepuštanje zubu vremena mezara i nišana, džamije, objekata orijentalne bosanske arhitekture, prelaskom zemljišnih posjeda u ruke Srba srpske Opšine Mrkonjić-Grad, stopostotnom izmejnom etničke strukture stanovništva.

Vratimo se Obavještenju!

Navođenje zakona koji tretira pitanje i ovog mezara kao komunalnog objekta za sahrane u najmanju ruku je smiješno kao providan pokušaj opravdanja odbijenice pozivanjem na zakon. 

Općina Mrkonjić-Grad se oglušila na ponovljeni, službeno protokolirani zahtjev nekoliko stotina građana za preimenovanje makar nekoliko ulica srbijanskih mitoloških junaka poput Rđe Zlopogeće, Majke Jugovića, četnika Drenovića  – imenima bošnjačko-hrvatske povijesnih ličnosti koje je ovaj kraj izrodio, kako bi i povijest i kultura starosjeditelja bila makar zehru zastupljena. Načelnica ni mukajet. Muslimani jednostavano nisu nikad ni postojali. Srpska Općina Mrkonjić-Grad ima svoju slavu, slave imaju i škole, i elektro-privreda, mural Kralja Petra je zidu na jednoj raskrsnici, srpskom kralju (koji nema veze sa poviješu grada)  je na sred Kolobare, na vakufkoj zemlji…, ali nigdje ni traga makar Mustafi-agi utemeljitelju grada. Glavni Mustafa-agin spomenik, simbol, stožer oko kojeg s erazvijao grad, Džamiju, su poravnali, ostalima nema ni traga, a na ruševinama Džamije napravili deponiju smeća.

Mustafu-agu, iako mu je djed bio musliman, Bošnjak, svojatali su kao Srbina!

Ruski ambasador-špijun Giljferding bilježi polovinom 18. stoljeća  tek šest prvoslavnih kuća u gradu. (To su kuće i danas čestitih Srba, starosjedilaca!)

Od 2.000 muslimanskoh kuća, koje bilježi putopisac Evlija Čelebija stoljeće ranije, danas se na prste mogu prebrojati. 

Dom zdravlja nosi ime “Dr. Jovan Rašković” pokraj toliko zaslužnih lokalnih doktora. Haj, neka ne daju ime makar i sokačiću po nekom Bošnjaku ili Hrvatu,  ali neka dadnu po dr. Juliusu Grinfeldu, on je zadužio ovaj kraj. (Dodik ima dostove među viskom izraelskim ličnostima, ali eto zaboravljaju dr. Grinfelda! Ne mere ga zapasti od Rđe Zlopogleđe, onog pjandure i balvanaša Raškovića koji je svojom bolesnom politikom prouzrokovao nesreću i nestanak krajiških Srba!)

A Mezar - Staro Selo. paragraf 5
Nema opravdanja zašto je muslimansko mezarje u srpskim rukama, niti ima opravdanja za uskraćivanje zahtjeva za korištenje pozivanjem na zakone o grobljima, niti na zadnju, netačnu godinu kada je ovdje neko ukopan

Gospođa Načelnica navodi, sve pozivajući se na zakon, kako se tražena parcela – muslimansko mezarje – ne može koristiti u pogrebne svrhe jer je to groblje staro, a00 se u njemu ne vrši ukop zadnjih 90 godina.

To je izmišljotina!

Pa da i jeste tačana brojka od 90 godina, to nije uopće razlog za odbijanje zahtjeva za korištenjem i čuvanjem mezara. Istina je kako se ukop u tom mezarju ne vrši od 1950. To tvrdi dr. Kulenović u spomenutom radu o Starom Selu, znači zadnjih 70 godina!

A Staro Selo - plan mezarja
Skica preuzeta iz rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Dr. Salih Kulenović: “Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.”

(Tu je, među ostalim, i posjed Muharema Krivdića, ustvrdio je nedavno njegov unuk Asim Krivdić.)

Ibid: Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

Ibid, citat: [14] U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu. Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje.” Kraj citata.

Gospođa načelnica Opštine Mrkonjić-Grad, Divna Aničić, koja je vlasnik mezarja u Starom Selu, ne drži se teme, polupala je namjerno lončiće kako bi opravdala svoju arogantnost i pakost.

Sporno muslimansko greblje – to jeste mezarje – neće biti buduće mjesto ukopa niti smiraja muslimana. Niko neće poželjeti sahraniti nekoga svoga u mezar koji je tako zapušten i koji bi uskoro mogao biti zatrt! teško, da je i u očuvanom stanju.

Muslimani su poumrli, protjerani pred barbarima i paliteljima, ostavili kosti u muhadžirluku, ispalili se na Mars, protjerali se u Europu ili Ameriku, neće će se vratiti…  U Starom Selu nema selameta. Ali, tamo je njihovo mezarje kao dokaz da ih je tu nekad bilo! Mezarje je i u ovom slučaju matična knjiga muslimana. Tu matičnu knjigu Načelnica bi da uništi i tako nastavi tradiciju zatiranja svega muslimanskog

A Nišan
Čupanje korijenja, uništavanje matičnih knjiga muslimana Bošnjaka – Lijepo urešeni nišan na Mečetu; uklonjen je, pa nestao, a na njegovu mjestu je nikao Spomen-dom ZAVNOBiH-a Dom je preimenovan u Dom kulture, a umjesto utemeljitelja novije bosanske državnosti, spomenik je srpskom borcu – junaku “Otadžbinskog, oslobodilačkog rata” (Photo: Ivan Lovrenović)

Nije li Spomen-dom ZAVNOBiH-a izgrađen na mezaru na Mečetu, kao i “baraćka” zgrada na ruševinama džamije koju su komunisti prvo pretvorili u skladište građevinskog materijala? Nije li u mjestu Kula (sic!) gdje je bio begovski čardak Bahitijarevića, nestalo bilo kakovog traga i kule  muslimana! Ostalo je ime, čudi me da ga nisu promjenili u Srpsku kula, ili Obilića kulu. Ili, Kula Rđe Zlopogleđe. U Kuli odavno nema muslimanskog uha, mogli su.

IMG_4049
Spomen dr. Luki Čuliću, gospodaru života i smrti, spomen kuluku i genocidu. Po kriterijima novokomponiranih Srba, dr. Čulić je za istrebljenje poturica, katolika, za progon, smrti, otimačinu posjeda (uz potvrdu!) – mogao uskoro dobiti svoju ulicu, trg, ili ime Doma zdravlja! 

Nakada su muslimani živjeli u Podrašnii, Sitnici, Bočcu…

Gdje je bočačka džamija? Gdje su bočački muslimani?  Obitelji Dizdara i Kapetanovića su poklane, a koljaču Lazaru Tešanoviću, četničkom vojvodi, današnji Srbi su ispavili spomenik. Ubijenim Dizdarima i Kapetanovićima spomen-obilježje je srušeno. Ko koristi posjed Dizdara i Kapetanovića? Čija je tvrđava, lokalitet srušene džamije? To bi gospođa Divna Aničić morala znati!

Desetci žitelja Trnova stradali su od četničkog noža i paljevine. Koliko se sjećam, odbijen je zahtjev da se ogradi tamošnji mezar.

Nekada su se bezi, po tvrdnji današnjih mješatana Kule (Srba,) u akšam, za tiha vremena, međuosobno dozivali sa bezima u Starom Selu. (Vazdušna linija od Kule do Starog Sela je oko pet kilometara.) Ne samo da su nestali velikoposjednici bezi čija je zemlja oteta i poklonjena “onima koji je obrađuju,” nego je iskorijenjeno i svako muslimansko sirotinjsko ime, porušen mesdžid, džamija, a imovina oteta, 1992. uz muhur četničkih vlasti.

AA porijeklo s tanovništva
Lovrenović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, NU Mrkonjić-Grad, 1973.

Uveden je i novi zakon, po kojemu muslimani ne mogu na rukama nositi svoje umrle od kuće do džamije, i od džamije do mezara! Ukinuta je tradicija stara 400 godina odavanja počasti umrlima nošenjem na rukama. Valjda da džennaza ne bi smetala srpskom saobraćaju  i da bi nazor uvedena u ovdašnju tradiciji “voženja” mrtvih do groblja. Volovska kola i opanke, novograđani su zamijenili skpocijenim autima i lakiranim cipelama.

AF staro selo 6
Pogled iz prtičije perpektive na jedan zaselak Starog Sela: Još je dosta napuštene muslimanske zemlje u ovom kraju koja će boj se, uskoro biti uknjižena na srpske vlasnike (Photo: I. Halilović)

Bodu u srpske oči i zadaju bol u srcu i mozgu ostaci Kule, Džamije, nekoliko nišana. Sve to treba porušiti i poraavnati.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

Da je načelnica Divna Aničić pozitivno odgovorila na zahtjev IZ, onda bi dokazala da ona i sama nije dio srpske politike zatiranja svega bošnjačkog kako bi se izgradio lažni mit o Srbima kao većinskim vlasnicima nad zemljom i na području Opštine Mrkonjić-Grad. Mezari, kule, toponimi sa muslimanskim predznakom mogu nanijeti duhovnu bol Srbima… Tako je nestao i stari originalni naziv Varcar Vakuf, a i Varcarani.

Ima tu još kostiju koje se ukažu na površini mezarske zemlje. Svijete noću, ko nur.  Grijeh je gaziti ih danas, a sutra preorati, poravnati.

A Staro Selo - osnova džamije

Devastacija mezarja iz XVIII vijeka nastavljena je sve do danas. I bez naučnog rada koji to potvrđuje, to je vidljivo svakome ko živi, ili ko kroči nakratko u Staro Selo, a ima zehru znanja o tom starinskom muslimanskom lokalitetu uz nekropolu stećaka.

Citat: “Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.” Kraj citata.

Dalje, ibid: “Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena. Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.”

Mezar - Staro Selo. Divna

Zaključak: Načelnica Opštine Mrkonjić-Grad poručila je svojim potpisom na Obavještenje – odbijenicu zahtjeva Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad za ustupanje mezarja u Starom Selu IZ čime je postupila mimo logike, ali po pravilima srpske hegemonističke i agresivne politike uništenja svega što je muslimansko – bošnjačko. Ta barbarska politika presuđena je i odlukom Doma za ljudska prava BiH koji je presudio da je srpska vast u Mrkonjić-Gradu pogazila prava muslimana na slobodu vjeroispovijesti.

Načelnica Divna Aničić ne dozvoljava u ime zakona (sic!) da se spasi i sačuva muslimansko mezarje u Starom Selu  koje je u srpskom posjedu i propada, jer ako se ne uništi, dokaz je to da su u Starom Selu živjeli i u mezarje kopani muslimani.

To mezarje u Starom Selu nalazi se u blizini srednjovjekovne nekropole stećaka. Dr Salih Kulenović navodi:  “Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

A Staro selo, sl 2.

“I ispod stećaka i ispod nišana leže isti ljudi ove zemlje, leže doslovno naši preci… Bošnjaci nisu neki strani, tuđinski, anadolijski, azijatski, istočnjački element, ili istočnjački i osmanlijski ostatak u ovoj zemlji, nego su Bošnjaci stari bosanski i stari evropski narod… na osnovu onoga što su neupitni tragovi njihova postojanja, života i smrti bosanskih i bošnjačkih ljudi na ovoj našoj jedinoj bosanskoj zemlji” rekao je dr Kordić na nedavnoj promociji knjige r. Ibrahima Pašića: “Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini.”

U makar u 170 slučajeva u Bosni nauka je dokazala kako su prelaskom na Islam Bošnjaci – muslimani nastavili sahranjivati svoje umrle u mezarevima u blizini nekorpola stećaka, blizu didu, pramdidu, precima. Nisu se odrekli svojih “inovjernih” predaka, svojih korijena, nisu staru vjeru ni vrijeđali ni osporavali, jer bi tako osporili sebe.

A Staro selo, sl 2.
Crteć preuzet iz naučnog rada o Starom Selu dr. Saliha Kulenovića

Prirodna je želja insanska poslije smrti biti “blizu dida,” makar did bio doskora i bosanske krstijanske vjere. Vjere su se mijenjale, nisu ni bosanski Srbi koji su propagandom i potkupljivanjem ostali vjerni  “pradedovskoj veri” i postali Srbi, ostali vjerni bogu Perunu, pa se i dalje klanjaju drveću! Primili su pravoslavlje, pa su rušili sve što ih je podsjećalo na prijašnja vjerovanja u boga Peruna…. Stoga oni nemaju pravo spočitavati Bošnjacima – muslimanima da su izdali pradedovsku veru, pa ih za to treba pobiti, a njihove tragove uništiti. (I fra Ivan Frano Jukić – Slavoljub Bošnjak – će na jednom mjestu ustvrditi kako u Bosni ne postoje ni Srbi ni Srpski jezik, nego kako je ovdje sve po naški, bošnjački – bosanski. Na drugom mjestu će ružno pisati o “mehamdancima” kao poturčenjacima i njihovoj nikakvoj vjeri, a o “odžama kakvi su” zli i neuki, ne treba ni hartiju (artiju) trošiti. Piše Jukić; to je sve zbog pohlepe poturčenjaka da sačuvaju imanja i položaje. Boga mi, kao da su bosanski Hrvati oduvijek bili Hrvati – niti su se poklonili Papi, pa pogazili pradjedovsku vjeru krstijansku apostolsku vjeru zamijenili katoličanstvom, da bi sačuvali imetke u vremenu kada se (da li baš zbog toga) počinje kruniti veliko bosansko Kraljevstvo, da bi ga dijelom pokalitočenog zauzeli Turci, kojima su prišli pripadnici stare vjere i postali “poturčenjaci.”)

Obiteljsko stabblo Kulenovića
Obiteljsko stablo bilajčkih i Kulenovića Starog Sela icrtana rukom Koste Höremana, koju su mi ustupili Željko i Ajla Cukut. Ajla vuče soju lozu iz Kulenovića stabla

Zaključak:  I Skupština Opštine i IZ Mrkonjić-Grada trebale bi zajednički tražiti od Komisije za očuvanje kulturno-historijske baštine BiH da starai kompleks sa ostacima mezara, džamije, kule u Starom Selu proglasi državnom, nacionalnom baštinom, da konzervira ili revitalizira neke objekte i sve sačuva od devastacije i nestanka. 

U svakom slučaju, ne smije se prepustiti baštinu Starog Sela da propada i nestaje, ma u čijem posjedu se ona nalazila, važna je briga o njoj i njeno čuvanje za buduće generacije kao dokaz da s nama nije ni nastao svijet, a neće ni nestati.

IMG_0294

Birtije, butici, mesnica – Restoran “SRBIJA” na Dedića mezaru u Varcar Vakufu

Samo, neka to ne bude kao sa vakufima, pa i Varcarskim koji se sveo na fildžan, pa ga Divna Aničić iz svog ureda podignutog na vakufskoj zemlji, može zaokružiti jdnim pogledom sa svoga visokog pendžera, diviti spomeniku Kralju Petru također ispravljenom na vakufskoj zemlji. Dvadestak metara od njena pendžera je (porušena srpskim minerima) Kizlar-agina džamija i Ured Medžlisa Islamske zajednice; sve je to podignuto na Vakufu Mustafe-age koji se ne može ni otuđiti ni prodati, jer je opće dobro. Tu je i devastiani i otuđeni dio Dedića mezara uz Mustafa-ginu džamiju koja niče iz pepela u na čijim temeljima rički hodža psuje kao kočijaš. Otimačinom dijela mezara, Srbi su uz dozvolu srpskih vlasti podigli birtije, trgovine, mesnice, restorane, a jedan od njih nosi naziv “Srbija.”

Islamska zajednica se zadovoljila simboličnom krijom za te objekte bespravno podignte na mazaru, umjesto da uporno traži da se ti objeti uklone. Ne zahtijeva, iako ima presudu Doma za ljudskog prava za to, da Općina načelnice Divne Aničić obnovi srušenu džamiju, šadrvan…

Dati vakufsko na čuvanje, zaštitu i brigu Komisiji – Zavodu za zaštitu spomenika povijesti i kulture – kako ne bi i sa fildžanom preostalog Mustafa-aginog vakufa  bilo kao sa mezarjem Hadži-Babinog Vakufa u Banjoj Luci kojeg je IZ prodala jednom srpskom tajkunu da bi gradio stambene zgrade.  Hodže su uvijek gladne para.

Mirso 1
Mirsad KAHAREVIĆ nakon što ga je prevario rički hodža Mufif Haskić: “Hodža strpa pare u džep pa pobježe, a ne plati nam čišćenje mezara 

Neka ne bude kao sa mezarem u Obrcima u kojem su pokopani varcarski muslimani koje su četnici na bigajri hak pobili u Oborcima u septembru 1995. za koji rički nazovi hodža Mufid Haskić u čije ime mutevelija kupi pare od džematlija, a Huskić ih strpa u džep džubeta, umjesto da malo odvoji i da i onima koji su mezar očistili pred Mevlud.

Svjedok sam kako  je na jednom od Mevluda na tom mezaru mutevelija džemata Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) skupljao novac od prisutnih i za održavanje i čišćenje tog mezara.

Tada mi je prišao Mirsad Kaharević i u kameru izjavio da su hodža i mutevelija pokupili  pare, strapali ih u džep i napustili mezar ne plativši njemu i još jednom radniku za posao čišćenja mezara, iako su njih dvojica tražili obećanu naknadu. O Bajramu u sred ljeta, iako uvijek IZ uvijek ima novac donatora za kosidbu, ne može se proći kroz mezar od visoke i guste travujine.

Oborci, Mavlud
Na Mevludu u Oborcima, zločinački poijenim nevinim muslimanima. Davno je ef. Slipac iz Donjeg Vakufa obećano da će spomenikom biti  trajno obilježeno mjesto gdje je pala njihova krv…  Rički hodža na Mevlud ne poziva ni oboračkog imama, valjda da bi mu ostalo više para.   Radnici koji očiste mezar pred Mevlud, vrate se kući praznih šaka jer rečeni hodža strapa pare u džep svoga džubeta  

*** Zahvaljujem se dr. Salihu Kulenoviću što sam imao mogćnost objaviti u cjelosti, a ovdje i citirati dijelove njegova rada i koristiti fotografije.

Korišteni ovi izvori i dokumenti, kao i postovi sa ovog Bloga:

  1. Dr. Salih KULENOVIĆ:  STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)
    https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/
  2. Dženana Semiz EFENDIĆ: SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. https://www.bosanskehistorije.com/historija/33-bosna-od-1918-1992/257-srpska-agrarna-reforma-i-kolonizacija-1918
  3. Ibrahim HALILOVIĆ: HUDUDNAMA ČIFLUKA MUSTAFA AGE IZ 1591.  https://ihalilovic.com/hududnama-ciftluka-kizlarage-mustafe-iz-1591-godine-na-kojem-je-osnovan-varcar-vakuf/
  4. I. HALILOVIĆ ISTINA O NASTANKU VARCAR VAKUFA https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/istina-o-nastanku-varcar-vakufa/
  5. I. HALILOVIĆ: VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA: PRVO JE…
  6. . Lovrenoović, Halilović: Fotomonografija Mrkonjić-Grad, zatim periodična i dnevna štampa, lična arhiva, fimski i video-zapisi
  7. Ibrahim Halilović, Hadži Bedrudin Gušić: BOSNA JE ZEMLJA VAKIFA I ZEMLJA MUNAFIKA https://www.youtube.com/watch?v=x0YVaSmMc-w&t=27s
  8. I. Halilović: UNIŠTENA SPOMEN-PLOČA POBIJENIM OBITELJIMA DIZDARA I KAPETANOVIĆA U BOČCU; PODIGNUT SPOMENIK VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU ČIJI SU ČETNICI POČINILI TAJ POKOLJ https://ihalilovic.com/2017/11/09/unistena-spomen-ploca-pobijenim-obiteljima-dizdara-i-kapetanovica-u-boccu-podignut-spomenik-vojvodi-lazaru-t

  9. PETICIJA GRAĐANA MRSKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA ZA PROMJENU NAZIVA NEKIH ULICA U MRKONJIĆ.-GRADU https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/
  10. I. Halilović: MUFTIJA IZREKAO PISMENU KRITIKU HUSKIĆU ZBOG MUFTIJA IZREKAO PISMENO UPOZORENJE MUFIDU-EF. HUSKIĆU ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA https://ihalilovic.com/2013/09/08/muftija-izrekao-pismeno-upozorenje-mufidu-ef-huskicu-zbog-nedolicnog-ponasanja/
  11. Dom za ljudska prava BiH: REPUBLIKA SRPSKA JE USKRATILA ISLAMSKOJ ZAJEDNICI SLOBODU RELIGIJE I OTELA JOJ IMOVINU https://ihalilovic.com/2013/04/06/republika-srpska-je-uskratila-slobudu-religije-i-otela-imovinu-islamske-zajednice/
  12. MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM https://ihalilovic.com/2012/08/09/mufid-efendija-zabranjuje-dzematlijama-kontakt-i-razgovor-sa-mnom/
  13. I. Halilović:CENZORSKE ZABRANE SNIMANJA I KOČIJAŠKE PSOVKE HODŽE MUFIDA HUSKIĆA, LAŽNA PRIJAVA POLICIJI https://www.youtube.com/watch?v=2wLDPlJcRs
  14. I. Hailović: KAFANSKI RAZGOVORI https://www.youtube.com/watch?v=YoXoXbHCaXY&t=2s

Prof. dr. Francis A. Boyle: CORONAVIRUS NIJE POTEKAO OD ŠIŠMIŠA KUPLJENOG NA PIJACI, NEGO JE SINTETIČKI PROIZVEDEN U LABAROTORIJI ODAKLE SE PROŠIRIO – COVID 19 JE ZABRANJENO ORUŽJE ZA BILOŠKO RATOVANJE

26. aprila/travnja 2020.AAA1

SARS-CoV-2 — A Biological Warfare Weapon?

ZDRAVO ŽIVLJENJE

BoleProf. dr. Francis A. BOYLE: Ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i neprenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus kako bi integrirao spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija…

Osobno vjerujem da dok naši politički lideri ne budu iskreni s američkim narodom, i u Bijeloj kući i u Kongresu i s našom vladom države, i javno priznaju da je to izuzetno opasno uvredljivo oružje za biološko ratovanje s kojim se bavimo,  ne vjerujem da ću vidjeti da ćemo se moći suprostaviti i zaustaviti, a kamoli pobijediti corona virus. “

Predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Prof. dr. Francis A. Boyle je 4. februara 2020. izjavio da je corona virus proizveden u labaratoriji za biološko oružje u Wuhanu. Rasprava o porijeklu virusa COVID 19 vodi se ne samo u naučnim krugovima, nego se rasplamsala i na socijalnim mrežama.

Boyle virus

Prevod: Prof. Boyle: Potpuno je jasno da nakon Regana vidmo opasnu ofenzivu i utrku u ratovanju biološkim pružjem u koju je uključen biološki inžinjering i sada novo područje sintetičke biologije koje je bilo sponzirirano,  plaćeno i uspostavljeno od strana Pentagonskog DAPRA ureda. Druge vlade su se kretale naprijed nazad u toj oblasti, ali one ne žele ništa javno kazati jer je taj rad ilegalano, pa bi time potvrdile povredu Konvencije o biološkom oružju 

Ovdje u ovom tekstu kojeg objavljuje “Healthy Headline” neki su učesnici rasprave na ovom portalu pokušali osporiti znanje pr. Boyleao o biološkom oružju i virologiji. Dobili su odgovor. (Ad hoc prevod sa engleskog)

Normalno, iako koronavirus koji se nalazi kod slijepih miševa može biti SARS, on obično ne inficira ljude jer ne cilja ACE-2 receptor. Zarazni uzročnik koji izaziva trenutnu pandemiju naziva se SARS-CoV-2 – SARS koji označava “ozbiljnu akutnu respiratornu infekciju” i CoV-2 što ukazuje da je drugi tip SARS koronavirusa za koji se zna da inficira ljude.

SARS-CoV-2, naravno, sadrži genetsku modifikaciju vezanu za ACE2 receptore u ljudskim ćelijama, što joj omogućava da ih zarazi.  Zhenglijeve publikacije pokazuju da je  koronavirus šišmiša pretvoren u onaj koji prelazi s životinjske vrste i inficira ljude. Na tome se zapravo radi više od 10 godina.

Blog-FI-06.18.14_Equine-Coronavirus“Zato sam rekao da je SARS bioinženjersko ratno oružje za početak”, kaže Boyle. “I to je ono što … su [Univerzitet] u Severnoj Karolini i … Australijska laboratorija pokušavali učiniti još opasnijim zbog dobitaka funkcija i HIV-a. Dakle … SARS je biološko ratovanje [uzročnik] na početku je procurio iz labaratorije, i on je izvor epidemije [COVID-19]. “

Pored toga, indijski rad, koji je na kraju povučen zbog intenzivnog političkog pritiska, pokazuje da je protein ovojnice HIV virusa zvan GP41 integriran u RNA sekvence SARS-CoV-2. Drugim riječima, to implicira je da je virus HIV genetski inženjeriran na SARS.

Dakle, ukratko, SARS-CoV-2 čini se da je bioinžinjerirani koronavirus šišmiša13 – koji je u početku bio benigan i ne prenosiv na ljude. Zhengli je potom genetski modificirao virus da integrira spike proteine ​​koji omogućuju virusu da uđe u ljudske stanice vežući se za ACE-2 receptore. To je bila prva modifikacija.

Druga modifikacija bila je integracija proteina ovojnice od HIV-a zvanog GP141, koji ima tendenciju narušavanja imunološkog sistema. Čini se da treća modifikacija uključuje nanotehnologiju da bi virus bio dovoljno lagan da može dugo ostati u zraku, očigledno mu omogućava raspon do 27 stopa (oko devet metara.)

Nanotech stručnjak sa uhapšenom Wuhan vezom

Iako je iz laboratorija BSL4 u Wuhanu možda procurio virus, izgleda da njegovo stvaranje nije ograničeno na Kineze.

Kao što je Boyle napomenuo u svom komentaru gore, predsjedavajući Harvard odjela za hemiju, stručnjak za nanoznanost dr. Charles Lieber, uhapšen je početkom ove godine od strane saveznih agencija, osumnjičen za ilegalno poslovanje s Kinom. Lieber je negirao optužbe.

Tehnološki univerzitet u Wuhanu (WUT) navodno mu je plaćao 50.000 dolara mjesečno. od 2012. do 2017. kako bi se pomoglo uspostavljanju i nadzoru WUT-Harvard Joint Nano Key Laboratory. Takođe je primao dodatnih 150.000 dolara mjesečno životnih troškova iz kineskog programa „Tisuću talenata“. Problem je bio u tome što zvaničnici Harvarda tvrde da laboratoriju nisu odobrili i da nisu znali do 2015. godine. Boyle komentariše:

“Naslovna priča – da Harvard nije znao šta se događa – je glupost. Na Harvardu sam proveo sedam godina. Imam tri stepena sa Harvarda. Dvije godine sam proveo na Harvardu.

Naravno, Harvard je znao da njegova stolica odsjeka za hemiju ima ovaj laboratorij u Wuhanu u Kini, gde je Lieber radio na nanotehnologiji u pogledu hemijskih i bioloških materijala. To je prijavljeno. Nisu rekli koji su materijali. Pored toga, sada je objavljeno da je Harvard bio institucija koja surađivala sa Wuhan BSL4. “

Istraživači koji rade na poboljšanju funkcije španskog gripa

Ako mislite da je SARS-CoV-2 loš, radujte se da to nije oružana verzija španskog gripa, koja je takođe u fazi izrade, prema Boyleu. On kaže:

„Rad Univerziteta u Severnoj Karolini bio je egzistencijalno opasan i to su znali u to vreme. Ako pročitate naučni članak UNC-a16 [napisao] naučnik Wuhan BSL4 [Shi Zhengli] … on kaže, “Eksperimenti sa cjelovitim i himernim rekombinantnim virusima SHC014 pokrenuti su i izvedeni prije pauze za financiranje istraživanja i od tada su pregledani a NIH je odobrio za nastavak studija. ‘Boyle virus

Kaže – rekombinantno… Dakle, priznaju da je to bilo u funkciji [istraživanja]. [Istraživanje] je zaustavio NIH17 [Nacionalni zavodi za zdravstvo]. Zašto je pauzirao NIH? Budući da je u to vrijeme postojalo pismo velikog broja naučnika za život u kojem se kaže da bi ova vrsta rada po funkciji mogla biti egzistencijalno opasna ako se iziđe u javnost. Stoga je to trebalo ukinuti… [Ali] NIH je to u početku financirao…

BoleNapomena ovdje: Pročitao sam pismo NIH-a Univerzitetu u Sjevernoj Karolini, a UNC je radio dva istraživačka projekta za dobitak funkcije. Drugi je bio s dr. [Yoshihiro] Kawaokom sa Univerziteta u Wisconsinu, koji je oživio španjolski virus gripa18 za Pentagon.

Prema pisanju o pauzi, tamo je i radio na poboljšanju funkcije virusa gripe – moglo se samo zaključiti da je to španski virus gripa. Nije rekao španjolski grip, ali su takođe stavili pauzu na funkciju na tu vrstu smrtonosnog istraživanja…

Mislim, španjolski grip, svi znamo što je to, pa zamislite da mu se daju svojstva stjecanja funkcije španskog gripa, čineći ga još smrtonosnijim i zaraznijim. Upravo to se dešavalo u toj laboratoriji UNC-a … “

Uznemirujuće, iako je NIH zaustavio financiranje ove vrste istraživanja o dobitku funkcija smrtonosnih patogena u 2014. godini, on je to ponovno odobrio u prosincu 2017.,19 i Boyle sumnja da je posao Kawaoke možda ponovo pokrenut, iako nije pronašao dokaz za to još.

„Dakle, ovo je bio egzistencijalno opasan posao koji se odvijao u toj laboratoriji UNC-a. Svi su to znali, NIH je finansirao, NIAID pod doktorom Faucijem je to i finansirao. Točno su znali koliko je to opasno. Pauzirali su ga, a zatim nastavili ”, kaže Boyle.

Mogu li se prekršiti ugovori o ratovanju?

Kao što je već spomenuto, Boyle je profesor međunarodnog prava i sastavio je međunarodni ugovor o agentima i oružju protiv biološkog ratovanja. Taj je zakon još uvijek na snazi ​​i osiguravat će doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su uključeni u stvaranje i puštanje SARS-CoV-2, ako je službeno zaključeno da je to agent za bioradničko ratovanje.

„Ako ste pročitali taj članak UNC-a, u njemu piše da se tačno radilo o sintetičkim molekulama… A u svom anti-terorističkom činu o biološkom oružju iz 1989. godine, posebno sam kriminalizirao – tim imenom – sintetičke molekule.

Zbog toga je u početku cio pokret sintetičke biologije … uspostavio Pentagon i DARPA. Oni su sve to finansirali. A to je novac DARPA koji stoji iza sintetičke biologije, pokretanja gena i svega ostalog.

I zato je na prvom sazivu sintetičkih biologa, u njihovom završnom izvještaju, jedna od njihovih ključnih preporuka bilo ukidanje anti-terorističkog čina mog biološkog oružja, jer su u potpunosti namjeravali koristiti sintetsku biologiju za proizvodnju biološkog oružja …

Zakon se i dalje primjenjuje.

On predviđa doživotnu zatvorsku kaznu za sve koji su to učinili … svim znanstvenicima koji su bili uključeni na Univerzitetu u Sjevernoj Karolini i svima koji su financirali ovaj projekt, znajući da je to egzistencijalno opasno – a to uključuje Faucija i [ljude iz] NIH-a … UNC, Uprava za hranu i lijekove… Institut za rak Dana Harvard na Harvardu… Svjetska zdravstvena organizacija… ”

Samo kako bismo išli u taj proces pravde?

Boyle objašnjava:

„Postoje dva načina. Prvo, morat ćete izvršiti pritisak na Ministarstvo pravde da procesuira te ljude. To bi moglo biti jako teško učiniti. Prema saveznim statutima, američki odvjetnici moraju podizati optužnice. Međutim, samo u pogledu Sjeverne Karoline, tamo se primjenjuje i državni zakon. Nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline; međutim, mene su prvobitno angažirali ovdje da predajem krivično pravo i predavao sam ga sedam ili osam godina …

Da bi imao zločinačku namjeru, jedna od varijanti zločinačke namjere je demonstracija velike ravnodušnosti prema ljudskom životu. A to je zločinačka namjera neophodna za ubistvo.

A coronaDakle, po mom mišljenju i moj savjet bi bio, ako ne možemo dobiti [generalnog tužioca Williama Pelhama] Barra da ne odustane od gonjenja tih ljudi, to treba učiniti okružni tužitelj, državni odvjetnik, generalni tužitelj tamo u Sjevernoj Karolini i optužite sve koji su uključeni u ovaj posao u Sjevernoj Karolini za ubistva širom svijeta.

A to bi moglo uključivati ​​do ubistva, uključujući zlonamjernost predviđanja. Ponovo, jedan od elemenata može biti manifestacija ozbiljne ravnodušnosti prema ljudskom životu. I iz ovog članka (članak UNC-a 201521) jasno je, znali su da je to funkcija, pauzirali su ga jer je postojao opasno, zatim su ga ponovo odobrili i nastavili ga.

Dakle, mislim da bi mogao biti dobar slučaj sigurno da bi optužili ove ljude prema zakonu Sjeverne Karoline od strane pravnih vlasti Sjeverne Karoline, ako federalna vlada neće to učiniti za nas, po mom zakonu [Bioteroško oružje protiv terorizma Akt iz 1989.]. Ali opet, želim pojasniti, nisam istraživao zakon Sjeverne Karoline. “

Vrijeme za zatvaranje svih BSL4 laboratorija?

Boyle se zalaže za to da se sve laboratorije BSL3 i BSL4 moraju zatvoriti i da će tako prestati sva ratovanja sa smrtonosnim patogenima. „Sve su životno opasne“, kaže on. „Ovo je katastrofa koja čekala da se ponovo dogodi. I to se sada dogodilo. Tu smo. Gleda nas u lice. “

Dakako, COVID-19 nije nigdje tako poražavajući kao crna smrt ili španjolska gripa 1918. godine, a oba su izazvala šokantnu smrtnost, a sve bez pomoći sintetskih molekula i nanotehnologije.

Sama ideja da se bilo koja od ovih užasnih bolesti vrati u turbo naelektrisanom obliku trebala bi biti dovoljno zastrašujuća da bi se svijet ujedinio rekavši:

“Ne hvala; ne želimo ili ne treba da se vrše takva istraživanja. “

Koliku su vrijednost dosad pružile ove opasne laboratorije u odnosu na rizik kojem smo svi izloženi?

***

Zaključna riječ voditelja razgovora sa prof Boyleom:

PUNO GORI UBOJICA OD CORONA VIRUSA BIĆE EKONOMSKE TEŠKOĆE I EMOCIONALNI STRES KOJE TAJ VIRUS IZAZIVA

“Zaključno, iako Boyle vjeruje da COVID-19 ima sposobnost postati ozbiljan ubojica pandemije, odlučno se slažem. Na osnovu svih podataka koje sam do sada vidio, vjerujem da nije u pravu u ovom trenutku; sumnjam da će smrtni slučaj uslijed ekonomskih teškoća i emocionalnog stresa biti puno gori od same bolesti.

Dr. sc. Salih KULENOVIĆ: STARO SELO KOD MRKONJIĆ-GRADA (VARCAR VAKUFA)

Dr.sc. Salih Kulenović, profesor emeritus, Univerzitet u Tuzli

Staro Selo kod Mrkonjić-Grada* (Varcar Vakufa)

  • Prilog proučavanju kulturno-historijske baštine-

Sažetak

Kontinuitet življenja od prahistorije pa do savremenog doba na prostoru Opštine Mrkonić-Grad (VarcarVakuf), zatim promjene društveno-ekonomske strukture stanovništva i etničke promjene  u zadnjih stotinu godina imaju svojevrsnu paradigmu u Starom Selu, mjestu koje je od sredine dvadesetog stoljeća pa naovamo doživjelo radikalnu transformaciju.

Stećci koj   je kod Starog Sela za vrijeme austrougarske uprave evidentirao stručnjak Zemaljskog muzeja Kosta Herman (Hormann), nestali sredinom prošlog stoljeća kada je proširen makadamski put Mrkonjić Grad-Banja Luka, su dio kulturne baštine koja je, zajedno sa muslimanskim sakralnim i profanim objektima u ovom mjestu nepovratno izgubljena.

              U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata u Starom Selu je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. Najveće zemljišne posjede su imali begovi Kulenovići čiji je predak ovdje sredinom 18.vijeka dobio nasljedni timar.

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18.vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina dvadesetog vijeka.

Ključne riječi: Staro Selo, stećci, kula, džamija, mezarje, tragovi materijalne kulture    ___________

 *Mrkonjić Grad se nalazi u zapadnoj Bosni.Osnovao ga je krajem XVI vijeka Mustafaaga Bejazi, visoki osmanski dostojanstvenik na carskom dvoru. Na mjestu današnjegMrkonjić Grada bilo je selo Gornje Kloke u kojem je Mustafaaga, koji je bio rodom odavdje, sagradio više zadužbina i zgrada koje je uvakufio.Prvobitno, grad se zvao Jenidžei Jajce (Novo Jajce), a kasnije je dobio ime Varcar Vakuf.Godine 1924. ili 1925. je dobio ime po Petru Karađorđeviću koji se u ovom kraju skrivao pod imenom Petar Mrkonjić. U našoj novijoj historiji Mrkonjić Grad je naročito poznat po tome što je ovdje 25. novembra 1943.godine održan ZAVNOBiH na kome je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine (O historijskim i geografskim podacima o Mrkonjić Gradu vidjeti: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

Abstract

The continuity of living from the prehistoric to modern times in the area of ​​the municipality of Mrkonjić Grad (VarcarVakuf), then changes in socio-economic structure and ethnic change over the last hundred years have a paradigm in Old Village, a place that has undergone a radical transformation since the middle of the twentieth century.
Stećci recorded in the Old Village by an expert of the National Museum in Sarajevo, Kosta Herman (Hormann), disappeared in the middle of the last century when the macadam road Mrkonjić Grad-Banja Luka expanded, are part of the cultural heritage that, together with Muslim sacred and profane objects in this place is irretrievably lost.

              In the Ottoman, Austro-Hungarian, and the period between the two world wars in the Old Village, there was a Bosniak population. The greatest landowners werebeysKulenovići whose ancestor here in the middle of the 18th century received a hereditary timar. The Kulenovići built a mosque in Old Village in the middle of the 18th century and at the end of the 18-th century stone tower. These facilities existed here until World War II when the Serbian uprisings were lit them up. Since World War II, these facilities have not been restored. A part of the stone that these objects were made of had been used to build Conjoint house, the other part of the stone had been taken by the local population.In the cemetery where the mosque was located, the deceased Bosniak family members from Old Village and Bjelajcewere buried until the mid-60s of the twentieth century.

Key words: Old Village,stećci, tower, mosque, fields, traces of material culture

            __________

*Mrkonjić Grad is located in western Bosnia. It was originally commissioned by MustafaagaBejazi, a high Ottoman dignitary at the Emperor's Court, at the end of the XVI century. On the site of today's Mrkonjić-Grad, there was a village of GornjeKloke where Mustafaaga, who was a native of the country, built more of its facilities and buildings. In 1924 or 1925, the town was named after PetarKaradjordjevic, who was hiding in this area under the name of Peter Mrkonjić. In our recent history, Mrkonjić Grad is particularly famous for the fact that here was held the ZAVNOBiH on 25th November 1943, on which the statehood of Bosnia and Herzegovina was restored (About historical and geographic information on Mrkonjić Grad see: Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (graduate thesis), Department of Geography, PMF, Sarajevo, 1969.

Smješteno u dolini Crne rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo se nalazi sjeveroistočno od Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) na udaljenosti od 4 km. Na jugu se graniči s Kopljevićima, na sjeveru s Kotorom, a na sjeveroistoku sa Bjelajcem (Prilog broj 1).

U Starom Selu postoji kontinuitet življenja od srednjeg vijeka, a možda i od prahistorije. Prema Kosti Hermanu (Hormann) koji je kao stručnjak Zemaljskog muzeja u Sarajevu posjetio Staro Selo za vrijeme austrougarske uprave, na zapadnom kraju Sela, a na lijevoj obali Crne rijeke, nalazilo se staro groblje s velikim brojem stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih kamenova različitih oblika (sljemenjaka, ploča) i različito ornamentisanih.[1](sl.1)

A. Staro selo, nekropola

U ovojnekropoli K.Herman je posebno izdvojio dva stećka koji se oblikom i veličinom izdvajaju od ostalih; na manjem nadgrobniku uklesana je figura konjanika i čovjeka koji vodi konja, a na njegovoj istočnoj strani uklesan je krst oko kojeg je okvir u vidu isprepletenih crta. (sl.2)

Sl.2 Motivi sa jednog od stećaka na nekropoli u Starom Selu

A Staro selo, sl 2.

Drugi, veći stećak na južnoj strani ima natpis sljedećeg sadržaja:

A Staro Selo, 3

[2]

              Natpis je datiran u XV-XVI vijek. Prema Kosti Hermanu (Hoermann), navedena nekropola se po broju kao i poljepoti nadgrobnih spomenika slobodno može ubrojati u najljepša srednjovjekovna groblja u Bosni i Hercegovini.[3]

              Nažalost, nadgrobnici su odavno nestali sa ovog lokaliteta. Najvjerovatnije je nekropola uništena kada se proširivao makadamski put koji je tu prolazio, a koji je kasnije i asfaltiran i koji vodi kadolini Vrbasa gdje se spaja s regionalnom saobraćajnicom Jajce-Banja Luka.[4]

              Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Starom Selu ima sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.[5]

              Staro Selo je dosta staro naselje, smješteno najvećim dijelom u dolini s desne strane Crne rijeke koja je lijeva pritoka Vrbasa. U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata pa sve do 60-ih godina dvadesetog vijeka ovdje su u većini živjeli Bošnjaci.

               Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće, uglavnom bošnjačke.[6] U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice: Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići, Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom (Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne samo u Starom Selu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Starog Sela i Bjelajca bili su za vrijeme osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Starog Sela su takođe imale zemljišne posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

 Od austrougarske uprave pa naovamo, sve do 60-ih godina prošlog vijeka, gotovo sve navedene porodice koje su živjele u Starom Selu su se odavdje postepeno iseljavale i nastanjivale u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, a najviše u Sarajevu, Mrkonjić Gradu, Travniku, Jajcu, Banja Luci i dr.

 Neke porodice iz Starog Sela su svoje zemljišne posjede napustili, neki su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.

Sve do II svjetskog rata, većina bošnjačkih kuća u Starom Selu bile su spratne, odnosno građene su na sprat sa prepustom, a bilo ih je i bez prepusta.[7]Prizemlje je zidano uglavnom od kamena, a sprat od drveta. Prema M.Kadiću, kuće s prepustom u svom prvobitnom obliku su imale odbrambeni karakter; zidovi magaze su imali uske otvore-mazgale[8]  , a prepust iznad magaze uzdignut je visoko iznad zemlje i služio je za stanovanje[9] (Sl.3) Krovovi su bili četveroslivni, pokriveni šindrom.( vidi sliku 3)

A Staro Selo 4

U naselju je sve do 1942.godine bila i kamena kula čiji su vlasnici bili begovi Kulenovići. Prizemlje kuće i dva sprata bili su od kamena, a treći sprat je bio od čatme, hrastovog drveta. Kula je imala šatorast krov prekriven šindrom (vidi sliku 3.). Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Staro Selo je iz Kulen Vakufa došao Mahmutbeg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada je ovdje dobio timar.Njegov sin  Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom iz navedene livanjske porodice[10]. U kuli su oko 100 godina stanovali Kulenovići.[11] Godine 1891. Smailbeg Kulenović prodao je kulu Suljagi Saraču iz Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925.godine. U kuli je bio mekteb i mualimov stan. Od 1936.godine kula je bila prazna, a 1942.godine je zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.

Nakon II svjetskog rata, od kamena kule sagrađen je Zadružni dom u Bjelajcu koji i danas 2018.godine postoji, a nešto kamena je svojim kućama odnijelo i lokalno stanovništvo.

U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro muslimansko mezarjepovršine 1044 m2 u kome se nalazila i džamija(prilog br. 2, sl. 3).

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942.godine. Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni, pokriven šindrom, munara je bila drvena ( vidi sl.3;prilog 3). Dimenzije džamije su 10m x10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas (2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba[12] (sl.4 i sl.5).

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Staro Selo. Pedesetih godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice[13], dok su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja Luci, Sarajevu i drugim mjestima širom Bosne.

.A. Staro Selo - ograda mezara

A Staro Selo, ostaci mihraba

Unutar dijela mezarja vide se porušeni nišani iostaci zidova porušene džamije

U mezarju u Starom Selu, od sredine 18.vijeka, a možda i ranije vršio se ukop umrlih članova navedenih bošnjačkih porodica koje su tu živjele, a tu su sahranjivani i umrli članovi bošnjačkih porodica koje su živjele u susjednom Bjelajcu.[14]

Danas je mezarje u Starom Selu devastirano, a sve do 1992.godine u njemu se nalazio veći broj starih nišana iz osmanskog perioda, zatim austrougarskog perioda, kao i perioda između dva svjetska rata. Neki nišani, kako muški tako i ženski, bili su interesantnih oblika, ukrasa i natpisa. Svi nišani u mezarju su devastirani. Na jednom ženskom nišanu kojeg su, zaraslog u travu, našli radnici prilikom čišćenja mezarja od korova i rastinja, a koje je organizirao glavni imam medžlisa IZ-e Mrkonjić Grad Mufid efendija Huskić, sačuvan je natpis na staroosmanskom koji u prijevodu glasi:

A Staro Selo, nišan

Turskaverzija

Huve el Hayy el Bakı

  1. Beni kıl mağfiret ya Rabbi yezdan 
  2. Bi hakkın sure-i Rahman-ı Kuran
  3. Kabrimi ziyaret eden ihvan
  4. Eylerimi ruhuma Fatiha ihsan
  5. ….Binti Kulin zade
  6. Hasan bey ve merhum Kulin
  7. ….bey haci……
  8. Merhum…..
  9. Sene 1329 (ili 1229)

Prevod

On[15] je Postojan i Vječan

  1. Meni se smiluj Dobri Stvoritelju
  2. Prema kuranskoj suri Rahman[16]
  3. Braća[17], koja posjete mi mezar
  4. Nek Fatihu[18] prouče za dobrobit moje duše
  5. ….kćerka Kulin zade
  6. Hasan beg merhum Kulin
  7. ….beg hadži…..
  8. Godine 1329 (ili 1229), odnosno 1809. ili 1909.

(Prevod sa osmanskog na turski i bosanski jezik načiniom r. sci. Alija Muminović, dipl. prof orijentalistike)

Lokalite tmezarja u Starom Selu površine 1044 m2 sa nišanima i mjestom stare džamije sa ostacima kamenih zidova predstavlja značajan kompleks, odnosno graditeljsku cjelinu iz osmanskog perioda u čijem sklopu je bio i kompleks begovskih kuća sa kulom.

Zbog toga su JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog naslijeđa Tuzla i prof.dr.Salih Kulenović, saradnik Zavoda od njegovog osnivanja do danas, uputili 22.04.2013.godine zahtjev Komisiji za očuvanje  nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se navedeni lokalitet zaštiti. Ovaj zahtjev je podržan i od medžlisa IZ Mrkonjić Grad u čemu istrajava glavni imam Mufid ef.Huskić i Predsjednik Šaćir Spahić, profesor.

ZAKLJUČAK

Smješteno u dolini Crne Rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Staro Selo je zbog svog važnog geostrateškog položaja bilo naseljeno još od prahistorije. Kosta Herman (Hormann) koji je, kao stručnjak Zemaljskog muzeja, evidentirao nekropolu stećaka na ovom prostoru, dao je veliki doprinos u proučavanju prošlosti Starog Sela.

 Razvoj ovog naselja možemo pratiti i na osnovu podataka iz osmanskog perioda koji ukazuju da je u Starom Selu poglavito živjelo bošnjačko stanovništvo, anajveći posjednici su bili begovi Kulenovići koji su ovdje imali svoj timar. Osim porodice Kulenović, u Starom Selu su živjele i druge bošnjačke porodice čiji su zemljišni posjedi bili znatno manji od imanja ove begovske porodice.

Bošnjačko stanovništvo je činilo većinu populacije Starog Sela sve do izbijanja II svjetskog rata kada su srpski ustanici spalili i do temelja porušili kulu begova Kulenovića, kamenu džamiju, a devastacija mezarja iz XVIII vijeka je nastavljena sve do danas.

Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog vijeka, broj bošnjačkog stanovništvase rapidno smanjivao, njihova materijalna kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.

Argumentirano proučavanje historijskog toka razvoja i promjena etničke slike na prostoru Starog Sela otvara put za objektivno i naučno valoriziranje pojava i procesa koji su se dešavali ne samo na promatranom prostoru, nego i u Mrkonjić Gradu i drugim mjestima bosanske Krajine.

Zaštita i proučavanje materijalnih ostataka bošnjačke kulture u Starom Selu su neophodni koraci ka revitalizaciji i očuvanju bogatog kulturno-historijskog naslijeđa ovog dijela bosanske Krajine i njegovog približavanja stručnoj javnosti u cilju daljeg proučavanja etničkih, demografskih i socioloških procesa koji su tokom dvadesetog vijeka determinirali društveno-političke i ekonomske odnose ovog dijela Balkanskog poluostrva.

Korištenje raspoloživog naučnog aparata na terenu testudiozan i stručni pristup u detaljnom analiziranju sistemski provođenih, radikalnih i ireverzibilnih promjena koje su zahvatile stanovništvo Starog Sela u zadnjih sto godina će omogućiti i široj javnosti uvid u uzroke, tok i stvarne posljedice smjene društveno-ekonomskih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine

Prilog broj 1.

A Staro selo - karta

Prilog broj 2.

A. Staro Selo, skica mezara                                     Kopija plana mezarja u Starom Selu

A Staro Selo - plan mezarja

Prilog 4.

A Staro Selo - osnova džamije

LITERATURA

  1. Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str. 48-53;
  2. Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini: Sabrao Kosta Herman: 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933.;
  3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.71-86;
  4. Milan Karanović, O tipovima kuća u Bosni-Faze u formiranju njenog dinarskog tipa, GZM, god.XXXIX, sveska 2, Sarajevo, 1927., str.4-213;
  5. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.;
  6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973.;
  7. http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine
  8. Varcar Vakuf-grad ZAVNOBiH-a i kosa „Varcarki“, w.w.w. Zeman-Kalesija.ba (pristup internetu: 26.11.2014.godine);
  9. Salih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF, Sarajevo, 1969.

[1] Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str.48, 49

[2] Isti, navedeno djelo, str.53

[3]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[4] Autoru ovog rada ostalo je u sjećanju kako je izgledala navedena nekropola jer je svakodnevno prolazio pored nje idući iz Bjelajca u Mrkonjić Grad u osmogodišnju školu od 1955-1959. godine

[5]http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/, pristup internetu:26.12.2018.godine

[6]Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

[7]O ovom tipu kuće, njenim oblikovnim karakteristikama, njenom unutrašnjem uređenju i funkciji detaljnije vidjeti u: Dr.Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967.godine

[8]Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973., str.449; mazgale m (turski) je puškarnica na kamenoj kuli ili tamnici (u našem slučaju, otvorna kućama u Starom Selu sa prezentirane fotografije). Mazgala-otvor je sa unutrašnje strane širok, a s vanjske uzak, tako da se može samo kroz njega puščana cijev proturiti.

[9]Dr. M.Kadić, naved.djelo, str.62

[10] Prema K. Hermanu, koljeno begova Atlagića jedno je od najstarijih i glasovitih bosanskih plemića koji su od starina živjeli u Livnu i Livanjskom polju na svom čifluku zvanom „Odžak“, pod planinom Prologom. Za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima iz ove porodice bilo je dosta paša, beglerbega i alajbega. O tome

vidjeti: Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Herman, 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933., str.611-613

[11]Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.84

[12]A.Škaljić, naved.djelo, str.463; mihrab-aba m (ar.) ovalno udubljenje u zidu džamije od strane Kible gdje džamijski imam klanja rukovodeći grupnim klanjanjem

[13]Autoru ovog rada, još dok je bio predškolsko dijete, ostalo je u sjećanju da ga je njegov otac Ibrahim Kulenović vodio sa sobom u Bjelajce na svoje imanje i porušene kuće i objekte, te kad bi se vraćali u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad) , otac bi ponekad svratio u Staro Selo kod Alije Dubice koji je tu bio obnovio kuću. U to vrijeme, a to je bilo 50-ih godina prošlog vijeka, u Starom Selu su živjele porodice Iske i Hakije Kulenovića te Arifa Heganovića.

[14]U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović,djed i nana autora ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu.Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950. godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Salih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Sarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva iformirano pravoslavno groblje.

Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925. godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu.Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.Potomci navedenih Kulenovića iz Bjelajca, kao i onih iz Starog Sela, danas žive u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini ( u Sarajevu, Banja Luci, Jajcu, Travniku, Tuzli, a ima ih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj, Srbiji, Švedskoj, Kanadi, SAD, Australiji i dr.).

[15]Allah dž.š. [16]Sura Er-Rahman (arapski: الرحمن; bos.:”Milostivi“) je 55. sura Kur'ana. Sadrži 78 ajeta i spada u mekanske sure. Specifična po tome što se ponavlja Ajet: “Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?” Er-Rahman se često naziva “ljepoticom Kur'ana”, u skladu sa hadisom: Abdullah Ibn Mas'ud kaže da je Poslanik Muhammed rekao: “Sve ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je sura ar-Rahman

[17] Misli se na sve muslimane i muslimanke koje posjte (učine zijaret) mezaru/kaburu

[18]Sura El-Fatiha (ar. الفاتحة; bos. “Otvaranje” ili “Pristup“; također se naziva i “Majka knjiga” i “Lijek“) je prva sura u Kur'anu. Ima sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu (dž.š.) za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu vjernika muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza.

 Objavljena je u Mekki.

***

Zahvaljujem se dr. Salihu KULENOVIĆU na ovom dragocjenom radu i ukazanoj zgodi da ga ovdje objavim.