Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljena lica BiH, saboter pravde za državu BiH, prijeti “represivnim metodama” direktorici OŠ u Sjenjini koja je kaznila učenike zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti BiH, ali ne prijeti Dodiku, Cvijanovićki…, koji ne priznaju ni državu ni njene zakone

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH tvrdi da je diskriminatorsko i neosnovano kažnjavanje povratničke djece koja su odlukom direktorice OŠ “Petar Kočić”u Sjenjini kod Doboja, RS, Mevlide Dervišefendić, kažnjena smanjenjem ocjena iz vladanja zbog odsustva sa nastave 25. novembra 2020. godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Mahmutović prijeti:

“Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to!”  

Direktorica Osnovne škole “Petar Kočić” Sjenjina kod Doboja, RS, Meliha Dervišefendić, potpisala je odluku o kaznama o smanjenju vladanja desetorici učenika zbog toga što su nedolaskom u školu obilježili 25. novembar – Dan državnosti BiH. Pozvala se na Zakon o vjerskim i državnim praznicima RS koji ne priznaje kao praznik Dan državnosti BiH, pa joj je Mahmutović poslao pismo i priprijetio zbog nepoštivanja zakona države BiH po kojem je 25. novembar državni praznik.

Službena poza dr. Dževada Mahmutovića ispod koje se skriva opasni zavjerenik protiv države i prava u službi Bakira Izetbegovića, još većeg i opasnijeg zavjernika i sabotera pravde u korist genocidne RS i Srbije

Nakon tzv. Potpredsjednika RS Ramiza Salikića u vezi sa kažnjavanjem učenika smanjenjem ocjena o vladanju zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti RBiH, oglasio se i dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljana lica BiH koji je u pismu upućenom direktorici Dervišefendić zaprijetio:  

– Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to. Zaštita prava svih građana, a pogotovo povratnika kao najugroženije kategorije, te poštivanje zakona države obaveza je svih i u svakom dijelu BiH, pa tako i u entitetu RS!”

Dobro bi bilo da se Mahmutovićeva prijetnja odnosi na sve one koji ne poštuju državu BiH i njene zakone. Ali, pismo je upućeno samo direktirici škole u Sjenjini jer doktor prava Dževad Mahmutović ima dvostruke aršine kada su u pitanju pravo i pravda, jedan za se i SDA, Izetbegovića, Dodika…, drugi za sav ostali svijet.

Mahmutović je savjetovao Izetbegovića da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, iako je, kao i Izetbegović i Sakib Softić, znao da za to nema pravne osnove jer je Mladen Ivanić već bio osporio Softiću pravo agenta na tom Sudu. Za svjesno potkopavanje države BiH u korist Srbije i RS, Mahmutović je nagrađen od svog stranačkog šefa Bakira Izetbegovića koji ga je unaprijedio za zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica. Obojica su trebali u zatvor, kao i Sakib Softić.

Dvolično je, drsko i bezobrazno, kukavički je prijetiti direktorici škole u RS, dok  Mahmutoviću ne pada na um priprijetiti Miloradu Dodiku “represivnim metodama.” Srpski članu Predsjedništva BiH koji je istog dana kada je objavljena vijest o kažnjavanju djece, izjavio ovo:

“…Prije će se BiH raspasti nego što će se ukinuti RS!… Ja vjerujem da će doći do toga da  ćemo postaviti veoma realnim opciju da RS da obezbijedi svoj status kao nezavisna i samostalna zemlja. I to uz pomoć Bajdena za kojeg mislm da je pogriješio zato što je prije 30 godina podržao Bosnu ovakvu kao što je bila da se mrcvari; BiH je žalosna zemlja koja nema nikakvu perspektivu.”

Ova najnovija Dodikova izjava o osamostaljenju genocidne RS je direktni napad na ustavno-pravni poredak BiH, ali je pala na tvrde uši doktora prava Dževada Mahmutovića

U isto vrijeme, Željka Cvijanović, predsjednica RS, najavljuje proslavu 9. januara, iako je Ustavni sud BiH proglasio Dan RS neustavnim.

Zakon na osnovu kojeg je direktorica Dervišefendić smanjila vladanje učenicima zbog nedolaska u školu na Dan državnosti BiH, donijela je vlast RS s kojim SDA, pa tako i Mahmutović, tikve sadi i direktno učestvuje u donošenju takvih diskriminatorskih zakona .

Bude li po Mahmutovićevim prijetnjama, umjesto na Dodiku i Cvijanovićki, umjesto na SDA koja je prva u svijetu priznala genocidnu RS, kola će se slomiti na direktorici Mevlidi Dervišefendić, ali ne i na Mahmutoviću koji je jedan od krivaca za nastavak genocida mirnim putem diskriminacijom, apartheidom u RS, nepoštovanjem države RBiH…

Pitanje je – ko će izvršiti upotrijebiti represivne metode nad direktoricom škole u RS, kada RS ima svoju skupštinu, zakone, policiju, teritoriju sve darivano od SDA. U RS je država BiH nemoćna, ne postoji; tamo se redovito se krši njen ustav, odluke Ustavnog suda, pa i Zakon BiH o praznicima. Hoće li biti kažnjena samo direktorica škole “Petar Kočić” ili svi oni koji ne priznaju ni državu BiH ni njene zakone, pa i taj o Danu državnosti, ali slave nezakoniti dan RS, pitanje je na koje bi tebao dati pravnik dr. Mahmutović.   

Ko je Dževad Mahmutović?

Službena BIOGRAFIJA

Dževad Mahmutović, rođen 16.04.1972. godine u Velikoj Kladuši. Osnovnu i dio srednje škole je završio u Vlasenici, a srednjoškolsko obrazovanje je okončao u Zagrebu. Dodiplomski i postdiplomski studij je završio na Univerzitetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju je odbranio, 2012. godine, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Doktor je pravnih nauka, profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a prije imenovanja na dužnost zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je dekan ovog fakulteta. Autor je velikog broja naučnih i stručnih članaka i publikacija, te učesnik u većem broju naučnih projekata, naučnih konferencija i okruglih stolova u zemlji i inostranstvu. Radno iskustvo sticao je i u privredi, ali i na različitim političkim pozicijama. Radio je u raznim preduzećima  i na različitim pozicijama, a ističu se Meister d.o.o. Tuzla, Fabrika duhana d.d. Sarajevo i DUF Euroinvestment d.d. Tuzla.

Bio je odbornik u Skupštini opštine Milići (2004-2008), savjetnik potpredsjednika NSRS (2009-2010), savjetnik člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (2015-2018), a prije imenovanja za zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je potpredsjednik Vijeća Naroda RS (2018-2019). Od 2007. godine je predsjednik Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje Zvornik, a od 2015. godine je član Predsjedništva SDA.

Tokom rata u BiH, bio je pripadnik Armije Republike BiH, te je obavljao različite dužnosti, a bio je i najmlađi komandant brigade u Armiji Republike BiH. Ranjavan je dva puta, RVI, i dobitnik je ratnog priznanja „Srebreni štit“.

Za dosadašnji rad i postignute rezultate dobio je više priznanja, među kojima je i “Povelja Opštine Milići”.

Po nacionalnosti je Bošnjak.

Oženjen je i otac troje djece.”  (Zvanične biografija objavljene na stranici Ministarstva za izbjegla i raseljena lica.)

U biografiji dr. Dževada Mahmutovića se spominje da je bio savjetnik bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića, ali ne i njegova saboterska uloga u onemogućavanju nastavka sudskog procesa za genocide koji je počinila Srbija.

Po javnom priznanju Bakira Izetbegovića, i Mahmutović ga je nasavjetovao da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za ganocid. I Mahmutović i Softić, koji su putovali u Haag da bi tamo predali Sudu zahtjev za nastavak procesa, znali su da je Sakibu Softiću pravo agenta BiH na tom sudu osporio Mladen Ivanić, tadašnji član Predsjedništva. Za to je znao i Bakir Izetbegović jer je Ivanićevo pismo proslijeđeno na Svjetski sud preko Ambasade BiH u Holandiji, što ne bi moglo proći bez Izetbegpvićevog znanja i odobrenja. Ipak, sve trojica su svjesno obmanjivali javnost kako imamo i valjanog agenta i pravo na obnovu procesa koji je sabotiran deset godina jer nije prikupljen ni jedan novi dokaz o genocidu, iako ih je, nažalost, bilo i peviše.

B. Izetbegović je na kritike javnosti o sabotaži pravde, odgovorio da su za to krivi njegovi savjetnici među njima i dr. Dževad Mahmutović. Sakib Softić je za tu podvalu i sabotažu stavio u svoj džep 100.000 dolara. B. Izetbegovič je postao jedan od najbolje pozicioniranih zakonodavaca. Malo malo, iako saboter pravde u korist RS i Srbije, priča o zakonima, pravu i pravdi, kao i Mahmutović koji, evo, prijeti i represivnim metodama. Selektivno!

Umjesto da Mahmutović, Softić, Izetbegović budu kažnjeni “represivnim metodama,” Bakir Izetbegović je Mahmutovića nagradio pozicijom zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica BiH. S te pozicije Mahmutović prijeti direktorici Melihi Dervišefendić zbog smanjenja vladanja djeci koja nisu došla na nastavu za Dan državnosti RBiH.

Prijeteći direktorici Dervišefendić, Mahmutović zaboravlja kako je bio potpredsjednik Doma naroda u Narodnoj skupštini RS, iako mu to stoji u zvaničnoj biografiji. U tom domu su sjedjeli i drugi Bošnjaci, i prije i poslije, Salkić je potpredsjednik RS, ima armiju od 40 savjetnika, ali se nisu izborili protiv usvajanja toga i takvog diskriminirajućeg zakona koji zabranjuje obilježavanje Dana državnosti BiH, niti su uspjeli sporevst u RS Zakon o državnim praznicima BiH. Dodik ne haje za odluke Ustavnog suda BH.

Izetbegović je Mahmutovića zbog podrivanja prava države BiH unaprijedio iz njemu znanih razloga, a moguće, i zbog učešća u Armiji RBiH i “dvostrukog ranjavanja” kojim je pravdao i kriminal Asima Sarajlića oko namještanja izbora. I Sarajelić je, kao i Izetbegović, zkonodavac u Parlamentu BiH.

Na internetu se mogu pročitati i ovi među mnogim tekstovima koji bacaju više svjetla na Mahmutovićeve, Softićeve marifatluke, kao i lopovluke B. Izetbegovića. Oni su opasni zavjerenici protiv države BiH čije su interese podredili ličnim, a što je još gore interesima Srbije i RS.

Mirsad Čamdžić: Izetbegović nagrađuje krivca za propast revizije presude protiv Srbije

BIH18/12/2019 u 13:45 h

OSLOBOĐENJE PORTAL

Dževad Mahmutović bit će zamjenik državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Na tu poziciju predložila ga je Stranka demokratske akcije.

Povodom tog imenovanja reagovao je Mirsad Čamdžić, potpredsjednik Naše stranke. On kaže da imenovanje Mahmutovića otkriva opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH: „Dževad Mahmutović je kao savjetnik Bakira Izetbegovića za pravna pitanja zajedno sa Sakibom Softićem putovao u Haag da prisustvuje predaji Zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije.

Sakib Softić je predstavljan kao agent BiH pri Međunarodnom sudu pravde u Hagu iako to nije bio. Šutnju o toj istini zbog koje je Sud odbio zahtjev za revizijom i zbog koje je međunarodni ugled Bosne i Hercegovine ozbiljno narušen, Izetbegović će predstaviti kao svoju najveću grešku u svom mandatu člana Predsjedništva BiH. Šutio je, kako kaže, po savjetu svojih pravnika.

Dževad Mahmutović mu je bio pravni savjetnik i čovjek koji je to također znao. Izetbegović, iako kaže da se zbog šutnje kaje, Mahmutovića nagrađuje. Izetbegović je prilikom formiranja vlasti, pogotovo na državnom nivou, insistirao na borbi za BiH i opasnostima koje vrebaju iz susjedstva, a sad vidimo da u tu borbu uključuje one koji su Bosni i Hercegovini nanijeli najveće gubitke. To upozorava i na opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH za čiju se dobrobit navodno zalaže.“

Evo šta “Avaz” piše o Mahmotoviću:

ISTRAŽUJEMO Kako je Dževad Mahmutović dobivao poslove

Bakirov savjetnik preko FDS-a i Ramića izvukao milione KM

K. KEŠMER – E. TRAKO, 24.02.2018

      Hotel „Aura“ trebao je biti nova nada i uzdanica razvitka Srebrenice. Najavljivan kao veliki investicijski projekt Fabrike duhana Sarajevo, dobivao je podršku i javnosti i vlasti. No, već u samom početku gradnje 2009. godine bilo je jasno da ideja nije bila razviti Srebrenicu, već izvući novac iz FDS-a, a glavnu ulogu imao je Dževad Mahmutović, trenutni savjetnik Bakira Izetbegovića.

Šta je sporno

Cijeli ovaj slučaj bio je predmet i istrage Finansijske policije, koja je ustanovila da je u objekt uloženo 15 miliona KM, iako su sve procjene govorile da je za njegovu gradnju potrebno osam miliona. Ipak, kada se u obzir uzmu pozadina i veze ljudi koji su učestvovali u ovom projektu, mnoge stvari postaju jasnije.

“Avaz” – šema mutljaroša i mutnih poslova – bogaćenje na račun izigravanja pravde, baš u Srebrenici, na mjestu genocida

U tadašnjem Nadzornom odboru FDS-a sjedio je Dževad Mahmutović, tada uzdanica SDA iz Srebrenice. Mahmutović je danas član Predsjedništva SDA te savjetnik Bakira Izetbegovića. Upravo je Mahmutović putem svoje funkcije u FDS-u direktno odobrio da ova kompanija ide u realizaciju višemilionskog projekta te je bio upućen u sve što se dešava.

Prvobitno je posao dodijeljen firmi „Tehno Srebrenica“, koja je čak dobila avans od 1,3 miliona KM. Ipak, ovaj ugovor biva naprasno raskinut te se cijeli posao dodjeljuje firmi „Meister“ iz Živinica. Suvlasnik i direktor ove firme upravo je Mahmutović. Odnosno, Bakirov savjetnik faktički je sam sebi dodijelio posao.

Radovi su počeli 2009., ali su prošle godine i stali. Zgrada u kojoj je hotel trebao biti zjapi prazna i dan-danas, a u Općini Srebrenica niko ne zna reći šta će biti s njom niti ko je zapravo vlasnik.

– Hotel je izgrađen, ali ne znamo ko je vlasnik, kada će početi s radom ili hoće li biti prodat. Nešto se čudno događa s cijelom pričom. Najavljen je kao jedna od najznačajnijih investicija, a danas zjapi prazan – kazao je Bojan Josipović, načelnik Odjeljenja za urbanizam Općine Srebrenica.

Pare u džepu, hotel još uvijek samo na čagetu; screenschot službene internet stranice Hotela Aura, Srebrenica

Stranačke veze

No, nije to jedini posao koji je Mahmutović dobio preko svojih stranačkih veza. Njegova firma već nekoliko puta dobiva posao od Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice, kojim rukovodi Edin Ramić (SDA). Firma „Meister“ od Ramićevog ministarstva dobiva milionske poslove za gradnju povratničkih kuća i naselja na cijeloj teritoriji RS.

Posljednji posao dobila je početkom ove godine, tačnije 9. januara. Kako se može vidjeti iz ugovora, firma „Meister“ (vidi zvaničnu biografiju Mahumtovića, op. I.H.) angažirana je na poslovima „radovi, izgradnja cijele građevine ili njenih dijelova, građevinarstvo, izgradnja zgrada i građevinski radovi“.

Cijeli ugovor vrijedi 1.255.639 KM bez PDV-a.

Uhljebio i suprugu

Zanimljivo je da je Mahmutović uspio i svoju suprugu Nerminu zaposliti na državne jasle. Nermina Mahmutović posao je dobila u „BH Pošti“ u Tuzli.” Kraj citata teksta iz “Avaza.”

Budući da državom vladaju njeni dobro plaćeni najveći neprijatelji, muljaroši, licemjeri kao što su SDA, B. Izetbegović, Dževad Mahmutović, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Dragan Čović i toliki drugi…, koji plivaju na površini u opljačkanim parama, koji su vješti bezakonju i lopovluku, moguće je da se kola slome na direktorici Osnovne škole “Petar Kočić” u Sjenjini kod Doboja Melihi Dervišefendić koja je samo provodila jedan od zakona koji su doneseni i uz pomoć ili klimoglav spomenutih zakonodavaca, nagrađenih i za sada nedodirljivih rušitelja države i građanskih prava njenih građana.   

Preminuo je Fuad ef. Karaga, dugogodišnji sisački (i varcarski) imam

 27.12.2020.

Midas - Nativno Internet oglašavanje

U nedjelju, 27. prosinca 2020. preminuo je Fuad ef. Karaga, imam i glavni imam
MIZ Sisak sa najdužim imamskim periodom djelovanja u Sisku (1982.-2003.)

Iz biografije i života:

Fuad ef. Karaga (1940.) rođen je u Vincu, općina Jajce (BIH) iz ulemanske porodice. Nakon osnovnog obrazovanja u Vincu, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1959. godine i odmah se stavlja na raspolaganje Islamskoj zajednici.

Fuad ef. Karaga imao je bogatu imamsku službu i karijeru koja je u kontinuitetu od 1960. godine sa prvom imamskom službom u džematu Kopčić, općina Bugojno, potom imam Ibrahim-begove džamije u Jajcu, a 1968. godine promaknut je na mjesto tadašnjeg VP referenta, danas glavnog imama Odbora IZ Mrkonjić grad i sa imenovanjem za imama
Kizlaragine džamije u Mrkonjić Gradu.

Obzirom na njegov imamski profil koji je bio ispunjen pedantnošću, preciznošću i odgovornošću, tadašnji predsjednik Starješinstva IZ-e dr. Ahmed Smjalović postavlja Fuada ef. Karagu 1980. godine za VP referenta, danas glavnog imama za područje Odbora IZ V. Kladuša, i kao imama u džematu Todorovo, V.Kladuša gdje provodi dvije godine.

Nakon provedenih dvije godine u V. Kladuši, dr. Ahmed Smajlović nudi Fuadu ef. Karagi kao nagradu da odabere koji god džemat želi za sljedeću imamsku službu, od džemata u tadašnjoj Jugoslaviji do prvih formiranih džemata u Njemačkoj i Fuad ef. odabire Sisak gdje je postavljen 1982. godine za imama, hatiba i muallima, a kasnije i za glavnog
imama Siska.

Bio je predsjednik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj 1998-2002.

U Sisku zakružuje svoju plodonosnu imamsku karijeru 2003. godine kada biva umirovljen, a nasljeđuje ga njegov učenik kojem je preporučio upis u Medresu, Alem ef. Crnkić,
sadašnji glavni imam MIZ Sisak.

Tokom dvije decenije imamskog rada i djelovanja u Sisku i okolici, ostavio je neizbrisiv trag, doprinos i obol kako u jačanju i profiliranju stabilnog i homogenog džemata tako i u
promicanju ugleda Islamske zajednice u društvenoj zajednici gdje je bio vrlo rado
viđen i prepoznatljiv.

Njegov ugled u gradu i društvenoj zajednici potvrđen je kroz dodjelu godišnje nagrade grada Siska 2011. godine u čijem obrazloženju se navodi da je zaslužan za afirmaciju vjerskog i nacionalnog identiteta, te usmjeravanje svijesti svog naroda za pravilnu
integraciju u društvu, ponosno ističući obilježja svoje vjere, kulture i tradicije.

2016. godine dobitnik je priznanja Mešihata Islamske zajenice u Hrvatskoj za poseban prinos razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Sisački džemat nije napuštao ni tijekom Domovinskog rata, a prostorije
Islamske zajednice u Sisku bile su nedaleko od borbene linije razgraničenja te
je širio poruke kojima je smirivao džemat i ulijevao nadu u bolje sutra.

Idejni je začetnik i promotor inicijative za kupovinu parcele-zemljišta na kojem bi se gradila buduća džamija i Islamski kulturni centar i najzaslužniji je za odabir sadašnje parcele na kojoj se gradi džamija i Islamski kulturni centar Sisak.

Nakon umirovljenja 2003., ostao je da živi u Sisku među svojim džematlijama i sve dok ga je zdravlje služilo bio je aktivan kroz ispomoć glavnog imamu kad god je trebalo od savjeta, mišljenja do zamjene u slučaju spriječenosti glavnog imama.

Krasile su ga iznimne karakterne kvalitete zbog čega je bio omiljen u društvu, od profinjene duhovitosti do staloženosti, mudrosti i poučnih savjeta.

Pedantan, dostojanstven, precizan, odgovoran, društven i dobronamjeran, odlike su Fuada ef. utkane u njegov profinjen lik koji će nedostajati svima onima koji su ga poznavali i
rado se družili s njim.

Imamski porodični niz i put nastavlja njegov sin Zuhdija ef., kao i unuk Mirza ef. Žerić, glavni imam MIZ Sanski Most, muallimski put kćerka Amila, ali i porodične vrijednosti kćerke Zilha i Mersiha.

Preuzeto sa:

Drugo izdanje knjige: Ragib Lubovac Čelebija: Stećci bosanski stil

Naš Ričanin i Varcaranin, znameniti likovni umjetnik, objavio je nakon prvog štampanog, drugo, digitalno izdanje svoje knjige Stećci bosanski stil.

Ragib Lubovac Čelebija u stećcima nalazi inspiraciju za svoje likovne radove, ali i znanstveno objašnjava pojavu i značaj stećka kao jedinstvenog kulturnog fenomena u Europi

Ragib Lubovac Čelebija, Ričanin, Varcaranin: Stećci kao inspiracija za umjetnički i znansveno-publicistički rad

Ragib Lukovac Čelebija objašnjava: Posljednjih se godina na temu  stećci  pojavilo 10-tak  autora  i knjiga  koje sam ovdje spomenuo. A prije 70-tak godina pojavio se naglašeni interes za umjetnost stećaka.  Prva je Likovna enciklopedija , Zgb. 1960. u čijoj prvoj rečenici STEĆCI  stoji: „Umjetnička obrada stećaka kreće se u okviru srednjovjekovne umjetnosti romanike i gotike“ tekst potpisuje arheolog  Đuro. Basler.  Iako bogumili stećcima, zapravo, negiraju romaniku  i gotiku. A zatim na temu  stećci izlaze eseji, poezije i studije: Miroslava Krleže Bogumilski mramorovi, Zgb. 1966., Mak Dizdar Kameni spavač  i Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1971., Šefik Bešlagić: Stećci i njihova umjetnost Sarajevo 1971. M onografija Stećci Dubravka Lovrenovića, Sarajevo 1991…što  me izbilo iz cipela.

A zatim, ovih godina, kad više nisam  mogao  izdržati  hajku na bogumile i orkestriranu laž o stećcima, zanijemio sam od muke, i pitao se? „Kako je ipak jalova moja duša i moja misao, a ipak, stalno mučena bezsadržajnim,  sladostrasnim i mučnim bolovima! Da li nikad ne treba da se razveže  jezik moga duha, da li treba uvijek da tepam? To što mi je potrebno jest glas, prodoran kao pogled Linkeja, koji  izaziva  užas kao  stenjanje  giganata, trajan  kao prirodan glas, pogrdan kao ruganje jeke“, Kierkegaard. I progovorio sam .

Naslovnica knjige Stećci bosanski stil

Dok sam pisao  ove polemičke tekstove čitaocima  u dnevnim  novinama, u periodu od pet/šest godina, pročitao sam  oko šezdeset knjiga iz  historije  likovnih umjetnosti, filozofije i estetike. Svaki sam put  pisao s dojmom: još samo ovaj tekst, a zatim  to pređe u ideju knjige

Knjiga Stećci bosanski stil je recenzirao prof. dr. Enver Imamović, izdavač je „Šahinpašić“, Sarajevo 2016. godine. Ona je u dnevnom  listu Oslobođenje objavljena u feljtonu u, 20 brojeva lista, potom  je relativno brzo dospjela u svjetsku knjižaru Amazon, u Veliku hrvatski knjižaru, u knjižaru Svjetlos u Sarajevu… Bila ja na sajmovims knjiga u Frankfurtu, zapažena u Beogradu, Sarajevu… Sve je išlo kako treba do pojave Coronevirus, kad su neke izdavačke kuće zapale u krizu, a neke u stećaj?    

Ragib Lubovac Čelebija: Moj koncept umjetnosti stećaka je slijedeći:

Stela Ilirska božica Dijana; Urna za pepeo; stećak Čo'ek s podignutom rukom

Stela + Urna = stećak.

Umeđuvremenu sam  prvo izdanje od 450,  popravki i dopuna, za drugo izdanje povećao  na 600 str.

Danas je knjiga Stećci bosanski stil „prvo“ i zdanje „Šahinpašić“. Danas je „prvo“ i „drugo“ izdanje dostupno čitateljima na internetu.

&

Radimlja kod Stoca – nekropola

Citat teksta sa interneta, Hrvatska, Zgb:

Autor

Lubovac, Ragib 

Nakladnik

Sarajevo ; Zagreb : Šahinpašić, 2016.

Materijalni opis

441 str. : ilustr. ; 21 cm

Nakladnički niz

Biblioteka Publicistika / Šahinpašić

Napomena

Bibliografija: str. 438-439.

Predmetna odrednica

Crkva bosanska

stećci – Bosna i Hercegovina

Klasifikacijska oznaka

726.8 Grobna arhitektura. Nadgrobni spomenici, memorijalni objekti i sl. Djela na španjolskom jeziku 

904(497.6) Ostaci kultura (artefakti, starine) povijesnih razdoblja u Bosni i Hercegovini 

821.163.42(497.6)-4 Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini. Eseji 

Anotacija

Nekropola stećaka, Radimlja kod Stoca

Knjiga bosanskog umjetnika i povjesničara umjetnosti sastavljena je od serije njegovih članaka objavljivanih ponajviše u dnevnim novinama “Oslobođenje” i njihovom tjednom prilogu Kultura i umjetnost, te je stoga pristup temi publicistički, većim dijelom kao reakcija na pogrešne ili tendenciozne interpretacije problematike stećaka. U analizi samog umjetničkog sadržaja kamenih spomenika autor ga dovodi u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije, kao što je i bogumilstvo kao religija povezano s duhovnim kretanjima Srednjeg istoka. Novost u proučavanju stećaka u ovome je djelu upravo filozofska interpretacija umjetničkog sadržaja.

&

(…)

Ragib Lubovac Čelebija: Da, Moj koncept stećaka je nešto drugačiji. Stoji doduše i to kako stoji u insertu teksta, da „stećke dovodim u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije“, ali preko Indijsko-persijskog kulta Mitre, kojeg rimski legionari s početka nove ere iz Perzije, kao svoj kult, prenose u ilirsku Bosnu: u Jajce, Konjic, Bihać…

Moj koncept umjetnosti stećaka je slijedeći:

U tekstovima knjige nedvosmisleno naglašavam da: stećci baštine domaću umjetnost Ilira, a i na koricama knjige stoji: ILIRI MANIHEJI BOGUMILI.

Sarajevo, 19. decembar 2020.          

Ragib Lubovac Čelebija

Radimlja

Francis A. Boyle: LAVROV JE NAMJERNO TEŠKO PREKRŠIO DIPLOMATSKI PROTOKOL I ON TO ZNA; POHVALA KOMŠIĆU I DŽAFEROVIĆU

“Da, to je bila teško kršenje Diplomatskog protokola od strane Lavrova i on to zna, učinio je to namjerno. I Komšić i Džaferović su bili u pravu što su bojkotirali sastanak s njim,” izjavio nam je prof. dr. Francis A. Boye, ekspert međunarodnog prava, autor Tužbe RBiH za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, zastupnik RBiH po toj Tužbi na Svjetskom sudu pravde, povodom posjete ruskog ministra Lavrova našoj državi, diplomatskog skandala koji je izavzao nepoštivanjem njenih znamenja.

Prof, Boyle je vrlo zadovoljan odlukom Komšića i Džaferovića da odbiju sastanak sa Lavrovim:

Pohvaljujem naša dva predsjednika što se nisu sastali s Lavrovom u ovim okolnostima!

Kazao je također kako naše država ima pravo tužiti i Rusiju (uz UK, Hrvatsku…) na Svjetskom sudu zbog suučestvovanja u genocidu.

Prof Boyle je dodao da njegove izjave želi da budu objavljene i na engelskom i na bosanskom jeziku.

“Bilo bi fino i na ruskom!” rekao je!

Evo originalne izjave prof. Boyla i prijevod na ruski jezik uz pomoć Google-a.

Prof. Francis A. Boyle: “Yes, this was a Grave Breach of Diplomatic Protocol by Lavrov and he knows it and he did it on purpose. They were both Komsic and Džaferovic correct to boycott meeting with him. I commend our two Presidents for not meeting with Lavrov under these circumstances!

“I offered to sue Russia at the World Court for aiding and abetting genocide against us as far back as December 1992.” fab.

Prof Boyle je dodao: “You could publish my statement in English and in Bosnian if you want to translate it; published also in Rusian language, that would be fine!

Профессор Фрэнсис А. Бойл: “Да, это было грубое нарушение Лавровым дипломатического протокола, и он это знает, и он сделал это специально. Они оба были Комшич и Даферович правильно бойкотировать встречу с ним. Я благодарю наших двух президентов за то, что они не встретились с Лавровым в этих условиях!” “Еще в декабре 1992 года я предложил подать иск против России во Всемирный суд за пособничество и пособничество геноциду против нас.” На английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. Вы можете добавить: я благодарю наших двух президентов за то, что они не встречаться с Лавровым в этих условиях! Если вам нравится публиковать мое заявление на английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. На русском языке тоже было бы хорошо!» (Translated by Google)

In memoriam Mujo PRAĆALIĆ, čovjek bez zehre mržnje: KADA BI ME NEKO NAGONIO NA TO, PRIJE BIH ZAPALIO SVOJU, NEGO TUĐU KUĆU!

Zaredalo, nikad lijepe čuti!

Tužan sam na tužnu vijest o smrti Muje Praćalica iz Vlasinja kod Jajca.

Poznavao sam Muju dugo godina. Uvijek je bio srdačan u susretima, uvijek je zvao u kuću na kahvu, na ručak, na eglen, kad god bi se sreli u Vlasinju.

Mujo je bio Veliki Insan, Vlasinjac, svojom životnom filosofijom pravi iskonski Dobri Bošnjanin, građanin svijeta, pun ljubavi čak i prema svome najvećem dušmanu i katilu…

Bio je uzorit domaćin, neumorni radnik i pregalac. Svojim žuljevitim rukama stekao je sve što je imao, podigao kuću, štalu, kupio traktor. Koliko god je imao, duša mu je bila još rahatnija kada bi vidio kako drugi imaju i više, ako su pošteno tekli. Mujo je bio oličenje ljudine, i stasom i dušom, filosofskim pogledom na život. Kršan. Savršen!

Pod surovom silom, napuštajući svoje Vlasinje, bježeći, ne znajući ni kud ni kome, obazirući se u nevjerici, vidio je kako mu dojučerašnji prijatelji pale selo.

Čudio se postojanju takvih ljudi koji su u stanju užeći nečiju kuću, žito u hambaru, ubiti kravu. Nije mogao pojmiti kako neko može usmrtiti Božje stvorenje, insana.

Kada mu je bilo najteže u životu, a ni mnogim drugima, pa ni meni nije bilo lahko, kada smo se slučajno sreli negdje s one strane Vrbasa, na Bešpelju, Mujo se pokajao što je napustio svoje Vlasinje i postao izbjeglica. Rekao je da bi volio da ga je ubilo, da ga je zaklalo na kućnom pragu, nego da bježi sa svoga ognjišta.

Vlasinje je prožidrala mržnja.

Nestajalo je u plamenu, vatra žegla i kuće i hambareve i džamiju. Tada mi je rekao, kada bi njega neko nagonio da zapali nečiju kuću, prije bi zapalio svoju nego tuđu.

Pa, kada se poslije zla kojeg su nanijeli zli ljudi dr. Čulića, Mujinog lovačkog “kolege,” vratio u pogorjelo i pusto Vlasinje, tamo gdje mu je sažežen pramdidovski prag, nije izgovorio ni jednu ružnu riječ na odresu onih koji su ga raskućili i unesrećili. Šta više, nije mrzio ni dr. Čulića koji nas je sve unesrećio; bez zehre mržnje mržnje sretao se slučajno s njim u Vlasinjskoj glavici (pri panju, kako je govorio), u lovu, ko nekad, ali sa gorčinom u duši, koju je Mujo zapretao i koju dr. Čulić nije mogao osjetiti. Mujo je praštao i svom najvećem dušmaninu. Takav insan, ne zna mrziti, tako ga Bog dragi nagradio, da zehre mržnje nije imao u sebi.

Ustvari, Muju niko nije mogao raskućiti, jer je njegova duša bila bogata ko najveća kuća, puna, plemenita i ljudska, dobra – starobošnjanska!

Iako je pobolijevao kada se vratio, bio je sretan, rahat i smiren gledajući kako Vlasinje niče iz pepela, bio optimista da će svjetom ovladati ljubav. Bio je rahat, srce na mjestu, dočekavši povratak u svoje selo, sretan da se i drugi vraćaju; bio je radostan zbog nove škole, vodovoda, prodavaonice, lijepe džamije koja se ne bi postidjela ni Stambola. Veselio se svakome novorođenom Vlasinjccu ko svome bratu, sinu, najdražem.

Mržnju, zloću, palež, smrt, surgun, nadvladala je ljubav Vlasinjaca. To je neka baška vrsta ponosa, vjerovanja u ljubav među ljudima, nego u njihovu zloću, na koju su ih, moguće, nekad i nagovorili, a oni se polahkomili na tuđe.

Mujino srce je raslo gledajući kako se Vlasinjci vraćaju, kako majstori ziđu cigle u nove kuće, vile – možeš reći, a ne pogriješiti, kako se iz pepela i gareži obnavlja život u njegovom selu dobrih ljudi, nikom zavidnih, nikom dužnih, nikom hinle učinjene. Radovao se susretu sa svakim komšijom iz obližnjg sela Liskovice, koji su se i sami počeli vraćati u svoje popaljeno i porušeno selo, pa sve iznova. Dostluk, Vlasinjaca i Liskovičana je građen stotinama godina na tvrdoj bosanskoj zemlji, na zajedničkoj muci i ispomoći.

Odlazak Mujin je veliki i gubitak ne samo za njegovu obitelj, prijatelje, Vlasinje, nego za Bosnu i za čitav dunjajluk. Jer Mujo je bio blago od insana. Božji dar.

Takvu ljudinu, stasom i dušom, filosofijom Dobrog Bošnjanina, nisam sreo u svom životu, a sreo sam mnogo ljudi.

Vlasinje je od danas prazno jer fali Mujo.

Ali, mnogi Vlasinjci su slični neponovljivom Muji jer su se ugledali na njega, valjda im je to svima u krvi, nekom više, nekom malo manje.

Mujin duh će vječno živjeti ne samo u Vlasinju, biti primjer ljudstva i dobrote, za sve one koji su ga imali prilike sresti i provesti makar minutu s njim, kao i za one koji su samo o njemu čuli, ili ga upoznali preko ovog mog dokumentarca.

Kad god bih dolazio u Vlasinje, uvijek sam se raspitivao za Muju. Rado smo se sretali.

Ako dočekam novo ljeto, opet ću, kao i mnogo puta do sada, potegnuti u Vlasinje. Tmo se fino osjećam, kao među svojima. Umjesto na njegovom pragu, potražiću Mujin mezar i proučiti Elham svom prijatelju, dobroj duši. Iz, oko srca studene daljine, tužna srca šapućem na sabahu dok ispisujem ove redove:

Rahmet Ti duši Mujo, ljudino, stasom i duhom, plementišču i dobrotom – gorostasu, prijatelju moj, dobri prijatelju čitavog svijeta!

Na margini bitke za štampanje knjige prof. dr. Francisa BOYLA “STOPPING SERB GENOCIDE AGAINST THE BOSNIANS” – ZAUSTAVLJANJE SRPSKOG GENOCIDA PROTIV BOSANACA

Umjesto da se država otima za ovakav povjesni izdavački pothvat, historijsku čitanku,  država plaća one koji zločin agresije i genocida nastavljaju u miru po uzoru na one ratne o kojima svjedoči ova knjiga

ZA DODIKA KOJI RUŠI DRŽAVU – SAV PREDSJEDNIČKI KOMFOR, PRIVILEGIJE O DRŽAVNOM TROŠKU, AVION…, ZA KORUMPIRANOG ŠPIRIĆA LIMUZINA OD 110.000  MARAKA, ZA NERAD PARLEMENTARACA BASNASLOVNE SUME NOVCA, PRIVILEGIJE, JUBILARNE NAGRADE, A  ZA BOYLEOVU KNJIGU – ILUZORNO JE TRAŽITI JEDNU MARKU… MOGUĆE JE DA JE DRŽAVA I ZABRANI!

MOŽDA BI NAJBOLJE BILO POKUŠATI ŠTAMPATI OVU VAŽNU KNJIGU U INOZEMSTVU

U državama koje drže do sebe, koje cijene borce za državna, građanska prava i pravdu, za slobodu, koja poštuje borce koji su s borili za nju, protiv oružane agresije  i genocida u njoj, pravnici poput profesora doktora međunarodnog prava Francisa A. Boylea, bili bi smatrani herojima i proglašavani počasnim građanima. Na knjizi dokumenata o toj pravnoj borbi za spas države, kažnjavanje genocida, naplatu ratne odštete, svaka normalna država bi osiguravala i novac i znanstvenike koji bi predano, ozbiljno i stručno radili na objavljivanju te građe. Ta bi knjiga bila državni projekt jer je njen sadržaj dokumentirana borba na genocidu koji se događao, koji se nastavlja u miru, opomena da bi se mogao ponoviti u budućnosti. Ko ne uči iz povijesti, povijest mu se ponavlja u najgorem obliku. 

Na veliku sramotu, država kojom decenijama vlada dvojac SDA – Islamska zajednica, koja tu vlast dijeli sa najvećim državnim neprijateljima, počiniteljima sudski dokazanog i presuđenog genocida i udruženih zločinačkih pothvata, upravo radi da nam se povijest ponovi u najkrvavijem obliku u kojem će nestati i Bošnjaci (Boyle bi rekao „Bosanci“) i država RBiH. Ona nas uči da zaboravljamo prošlost kako bi nam se još krvavije ponovila.

Prof. Francis A. Boyle u iščekivanju izlaska iz tiska njegove knjige – za nas povijesne čitanke “ZAUSTAVLJANJE SRPSKOG GENOCIDA PTOTIV BOSANACA

Iluzorno bi bilo tražiti makar jednu marku od te i takve  nakaradne države koju je SDA podijelila i predala na vlast najvećim njenim neprijateljima, među kojima su bili i haaški osuđenici. Država bi najradije tu knjigu zabranila, uvela sankcije štampariji, prof. Boylea ušutkala i proglasila ga državnim neprijateljem. Već mu je uskratila pravo obnove bh-pasoša, te pristup medijima.

Zahvaljujujući poraznoj činjenici da državom vladaju općenito njeni najveći dušmani, ne samo Srbi i Hrvati, nego i Bošnjaci, država je vrlo izdašna baš prema  – svojim najvećim naprijateljima.

Tako, država obilato plaća Milorada Dodika koji tu državu ne prizna, ne prihvata odluke Ustavnog suda, bavi se kriminalom, te na sve moguće nedozvoljene načine potkopava tu državu. Uz to, on ne prizna ni njen najbrojniji narod, bosanski jezik, izruguje se ezanu, kiti ordenjem genocidne kapitalce.

Država izdašno nagrađuje „parlamentarce“ visokim plaćama, novčanim privilegijama, čak iako ne rade po godinu dana. Tako im je za jednogodišnji nerad nakon posljednjih izbora pojedinačno isplaćeno i do 70.000 KM. Država im plaća jazuk koji joj čine, nagrađuje za blokadu, opstrukcije, odvojeni život, topli obrok, putovanja čak i u Beograd na dogovor o njenom rušenju kao Čoviću i Dodiku, kupuje im nove skupocjene limuzine, kao Radmanoviću, Špiriću i Krišto ovih dana, kao i drugima. U vrijeme pandemije, stezanja kajiša stanovništva, prestanka rada mnogih firmi i otpuštanja radnika u teškoj ekonomskoj krizi, rastrošni nadri-parlamentarci poput Nikole Špirića i Borjane Krišto kupuju skupocjene tepihe za svoje kabinete za što država plaća 16.000 maraka. Nakanjujući se godinama, Tužilaštvo BiH je najzad proslijedilo Sudu BiH krivičnu prijavu protiv Sadika Ahmetovića visokog fukncionera SDA, nekadašnjeg ministra sigurnosti BiH koji je svome pajdašu isplatio 16.000 KM za poslove koje taj uopće nije radio. Takvih i mnogo gorih slučajeva kriminala ima bezbroj.

Iz još neobjavljene knjige prof. dr. Boylea “Zaustavjalnje srpskog genocida protov Bosanaca,” Naredba Svjetskog suda pravde Federaciji Jugoslavije – Srbiji i Crnoj Gori – da odmah zaustave genocid u Republici Bosni i Hercegovini. Ovu povijesnu pravnu pobjednu, jednu u nizu, izborio je prof. Boyle. Današnja država pokušava tu pravnu pobjedu prikriti, a građane prisiliti na zaborav navikavanjem nastavka genocida mirnim putem. Sve poluge države danas su u rukama sljedbenika počinitelja genocida i UZP . Oni su nagrađeni najvišim državnim privilegijama. Prof. Boyleu ova država, čiji je on građaninin, uskratila je građansko pravo na pasoš dok je četnicima i ustašama, uz bosanski, osigurala pravo na još po jedan, srbijanski pasoš i hrvatske putovnice

Da bi takva nakaradna država osigurala novac za isplatu armije svojih službenika, zadužuje  milijarde maraka kod MMF-a stare kamate na kredite, otplaćuje novim kreditima koje će otplaćivati naši praunuci…

Ali kada je u pitanju crkavica oko izdavanja knjige prof. Boyla sa pravnim dokazima o njegovoj bici za dokazivanje agresije i genocida na Svjetskom sudu, ne traži je, jer je država ne samo gluha i slijepa, nego bi ti mogla i SIPU navaliti na vrat, Interpol, stpati i u zatvor. Ta država hapsi zbog legalne zastave Republike BiH.

Pa ipak, pored svih teškoća i zamki, nesigurnog ishoda pothvata, velikih zalogaja, posla oko pripreme i štampanja knjige prof. Francisa A. Boylea se prihvatilo dvoje-troje entuzijasta. T.D. je uspio prikupiti oko 3.000 KM i to privatnim vezama. Dž. D. je napisala recenziju knjige.(Pišem inicijale da ih ne bi boljela glava dok knjiga sa njihovim imenima ne izađe na svjetlo dana.) 

Prije koju godinu, našli su privatnu štamparija u Sarajevu koja se prihvatila posla za novac koji je prikupljen u proševini i moljakanju.  

Knjiga je pripremljena za štampu, ali je štamparija u zadnji moment odustala od posla bez valjanog i prihvatljivog objašnjenja, i isprike, pod mogućim utjecajem SDA.

Nađena je nova štamparija, ali i njeni vlasnici bi radije da ne štampaju knjigu, da li iz straha od „blizine četnika“ ili „odmazde SDA“ ili oboje!

Osobe koje su se angažirale oko pripreme i izdavanja knjige, ako ona i izađe, moraće isprositi još koju marku, ili će potegnuti svoje novčanike, kako bi platili poštarinu i poslali po primjerak knjige njenom autoru prof. Boyleu i onima koji su učestvovali u njenom financiranju. (Bila je ideja da se imena dobrovoljaca-finansijera uz zahvalnost štampaju u knjizi, ali se odustalo zbog mogućih neželjenih posljedica koje bi imali od ove i ovakve države!)  

Prof. Boyle okružen reporterima svjetskih medija; bitka za spas države RBiH, za pravnu osudu agresije i genocida, naišla je na veliki publicitet u svijetu. Bosanski mediji pod kontrolom državnih neprijatelja gddinama marginaliziraju ovog velikog borca za dignitet i naš i naše države. Za njegovu knjigu ZAUSTAVLJANJE GENOCIDA NAD BOSANCIMA – od države se ne može tražiti ni marka, pa je skupljnna milostinja. Država bi tu knjigu najradije zabranila

Tako, dok država rasipa novac i nagrađuje svoje rušitelje, knjiga profesora Boyle „Zaustavijanje srpski genocid protiv Bosanaca“ prolazi kroz teške porođajne muke da bi ugledala svjetlo dana. Kad će biti odštampana, ne zna se. Pisana je na engleskom jeziku, para za prevoditelja nije bilo. Da je i na našem jeziku, boj se da bi je ko pročitao. Mi ne volimo knjige, pogotovo poučne, a svoj posao čekamo da nam uradi neko drugi. Ako je moguće, neka i knjige ne samo štampa, nego i čita za nas, ali neka je knjiga što kraća, ako je moguće neka spadne na dva-tri slova!

Prof. Boyle još ne vjeruje da smo takvi kakvi smo. On se veseli izlasku knjige, strpljivo čeka, nada se njenom dobrom prihvatu kod publike,  pozivima iz medija na razgovore o knjizi. Ali, ta grupica entuzijasta, malo malo, mora se izvinjavati prof. Boyelu za odugovlačenja oko izlaska knjige i svih tih neshvatljivih okolnosti.

Da se država BiH odnosi prema prof. Boyleu kao prema Dodiku, Špiriću, Radmanoviću, Majkićki, parlamentarcima koje izdašno plaća za neprijateljstvo, čiji nerad nagrađuje luksuzom, knjiga prof. Dr. Boylea bi mogla biti štampana zlatnim slovima i ukoričena zlatom. 

Jer, prof. Boyle je to zaslužio kao zastupnik Republike Bosne i Hercegovine na Svjetskom sudu pravde, autor Tužbe protiv Srbije i Crne Gore. Prof. Boyle je dobio tri sudska naloga za obustavljanje agresije SCG i sprječavanje genocida. To je ono što je na tom sudu i dobijeno. Na prof. Boylea kao zastupnika, država nije potrošila ni marke. Prvo je hvaljen i ukivan u zvijezde od strane Alije Izetbegovića, postao punopravni građanin RBiH sa diplomatskim pasošem, a onda je odstranjen sa Svjetskog suda da ne bi spor dobio, da RBiH ne bi naplatila ratnu odštetu, da ne bi ukinuo genocidnu RS. Nakon njegova odstranjivanja kao zastupnika RBiH na Svjetskom sudu, SDA je Tužbu RBiH nastojala ukinuti. Iz tužbe je izbačena tužena Crna Gora, te jedan od temeljnih dokaza genocida – 40.000 silovanih žena. Odustalo se i od naplate ratne odštete. Prof. Boyle je marginaliziran.  Za svoj rad nikada nije naplatio ni marku, ali ga je SDA optužila kao lopova za utaju poreza. Uskraćena mu je obnova bh-pasoša, zabranjen pristup medijima pod kontrolom SDA, čak i dogovoreni intervjui su otkazivani jer su se novinari bojali odmazde SDA. Čak je i štampanje njegove knjige došlo u pitanje zbog straha od SDA ili njenim uplivom u proces kada je novac osiguran angažiranjem privatnih osoba.

Iz knjige prof. Boylea: Pravno utemeljene optužbe na račun UK (Engleske) o sudjelovanju u genocidu. I danas, kao i u toku agresije i genocida Engleska nekažnjeno sprovodi tu politiku; prof. Boyle je kod Svjetskog suda osigurao pravo državi BiH da u svako doba može aktivirati tužbu protiv UK.

Nije ni čudo, jer sabotaža pravde i države, njenih građana, ima povijest dugu kolika je i vlast dvojca SDA-IZ.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, bivši član Predsjedništva Države, sabotirao je nastavak spora protiv Srbije za genocid na Svjetskom sudu pravde, pa je prilika za dokazivanjem genocida i naplate ratne odštete za sada sahranjena. Umjesto u zatvor za ovu velizdaju, on je visoki dužnosnik  Parlamenta u kojem glavnu riječ zaslugom SDA imaju neprijatelji države.

Za deset godina Izetbegović i njegov lažni agent na Svjetskom sudu pravde, advokat bez imalo prakse, amater, Sakib Softić – nisu namjerno pribavili ni jedan novi dokaz o genocidu. Odbili su ponudu prof. Boylea da on pokuša spasiti spor. Lažno su predstavljali Sakiba Softića kao validnog državnog agenta na Svjetskom sudu pravde za što je on inkasirao oko 100.000 dolara. Sa njihovim znanjem i odobrenjem, Mladen Ivanić je pismom Svjetskom sudu pravde osporio valjanost agenta Softića i tako je zaslugom B. Izetbegovića, koji je obmanuo javnost, slagao, uništen nastavak spora.

Iz knjige prof. Boylea “Zaustavljanje srpskog gencida protiv Bosanaca” – sramna uloga Clintonove amdinistracije u podjeli države.

U međuvremenu, prof. Boyle se nudio za besplatnog savjetnika i Željku Komšiću, ali na dvije ponude niko nije bio ni mukajet.

Pohvala Alije Izetbegovića prof. dr. Francisa A.Boyle, potom hinjsko odstranjivanje sa Svjetskog suda, pa marginaliziranje, ušutkivanje i odbacivanje njegovog pokušaja spašavanja sabotiranog spora na Svjetskom sudu pravde za genocid protiv Srbije, od strane sabotera pravde Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića

Sada, kada se nagađa o povoljnijem odnosu američke administracije prema BiH, kada čak i Daniel Serwer, jedan od autora daytonskog Sporazuma nagovještava ukidanje entiteta i vraćanje građanstva državi RBiH, prof. Boyle, koji je na vrijeme upozoravao Aliju Izetbegovića da ne potpisuje Dayton, uzda se da će nakon pojave njegove knjige najzad i sam dati koju izjavu bosanskim medijima kako bi ostvarili naše pravo na ukidanje genocidne RS, spriječili obnovu zločinačke Herceg Bosne i  vratili važeći Ustav RBiH.

Saboter pravde, Bbakir Izetbegović, ruku pod ruku sa Dodikom, Čovićem ka rušenju države RBiHBosna je država kojom vladaju njeni rušitelji, pljčkaši i krimialci. SDA ponižava i tuče borce koji su obranili državu na bojnom polju, ušutkuje pravne eksperte poput prof. Boyla

Kako reći prif. Boyleu da od toga moguće nema ništa, bar za sada.

Teško da će ga za razgovor tražiti mediji pod kontrolom SDA! Njihovi urednici i novinari zabavili su se temama oko starih i mladih četnika; njihove prijetnje genocidom ne komentiraju ili ne osporavaju. Stupce pune Dodikovom bahanalijama, i seljačkim primitivizmima, dovode u studije četnika Stanivukovića. Brinu koliko je sarmi i kakvo „parče“ mesa se našlo u Dodikovom sahanu na nekoj privatnoj krsnoj slavi, pod kojim šatorom ili u kojoj birtiji se naroljao, nekritički prate njegov svaki korak, publiciraju izjave bez komentara i osporavanja. Ugošćuju na TV najokrjelije četnike i negatore genocida, dozvoljavaju im da se iživlavaju nad žrtvama, da negiraju zločin, povjesne činjenice i sudske presude. Mediji objavljuju priče Stanivkukovićeve babe o njenom unuku – četniku kakav je bio kao dijete, ustupaju prostor četničkom nacisti, vojvodi Vučiću, majmunolikom primitivcu i četniku Vulinu koji nam prijeti čak i iz Banje Luke, objavljuju  reportaže o srpskim cajkama, gologuzim pevaljkama i kurvama, truju nas poganim jezikom četnika Rajka Vasića koji nam obećava novi genocid, a uklanjanje ploče sa studenskog doma na Palama sa imenom presuđenog ratnig zločinca Karadžića naziva porazom RS-a. Čak i kao bivši visoki dužnosnik četničkog SNSD Vasić ima pristup neograničen pristup sarajevskim medijima, ali prof. Boyle nema. 

Jer, prof. Boyle nije rušio, nego pravno branio i obranio državu, koja ga je davno baš zbog toga i odbacila; ta nakarada od države za čiji se spas i danas prof. Boyle bori, nema novca niti interesa za njegov besplatni angažman, pravnu ekspertizu, savjete, knjigu – povijesnu čitanku, pa tako ni u njenim medijima, teško da ima mjesta za državnog i našeg istinskog prijatelja i dokazanog velikog borca prof. dr. Francis A. Boyla.

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je boyle-1.jpg

UZ OVAJ TEKSTU

Mediji: ŠPIRIĆ OD AUTORSKIH PRAVA ZA SVOJE KNJIGE I PRODAJU KROMPIRA KUPUO STAN U BEČU ZA 400.000 EURA, SVE PO ZAKONU –

  • PROF BOYLE GODINAMA POKUŠAVA IZDATI SVOJU KNJIGU DOKUMENATA O PRAVNOJ BICI ZA SPAS RBIH I ŽIVOTA U NJOJ. SVE SVOJE POSLOVE RADIO JE BESPLATNO, PA JE PROGLAŠEN LOPOVOM. ŠPIRIĆ JE UGLEDNI PARLAMENTARAC

Nikola Špirić, nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH i ministar za finansije i trezor, a sadašnji državni parlamentarac, stan u Beču kupio je po zakonu, zaključilo je Tužiteljstvo BiH.

Stan u Beču, vrijedan 396.844 eura (773.846 konvertibilnih maraka) kupljen je na ime Špirićeve kćerke Jovane u oktobru 2008. godine. Kupoprodajni ugovor tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić sklopio je četiri mjeseca ranije.(Izvor Radio Sarajevo)

U imovinskom kartonu iz 2010. godine, sam Špirić je naveo kako je vrijednost tog stana 400.000 maraka. Dok je u kartonu iz 2014. uoči izbora, Špirić ovaj podatak izostavio.

Seljačina iz okoline Drvara, politički prevrtner i korumpirani nadripolitičar, našao se na crnoj američkoj listi zbog korupije, ali u daytonskoj Bosni baškari se u privilegijama i luksuzu o našem trošku (“Vide ti votelje” u koju se uvalio ovaj parazit i iz koje nam se podsmijava)

Svojevremeno je i bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, osumnjičeni za organizovani kriminal, Kemal Čaušević, na ročištima pred Sudom BiH spominjao upravo Špirića, kao učesnika nekoliko krupnih afera počinjenih za vrijeme Širićevog predsjedavanja Upravnim odborom Uprave. (TV BN)

Kao osoba na crnoj američkoj listi zbog korupcije, Špirić je i dalje parlamentarc, koji uživa u luksuzu koji mu izdašno plaća država. Ubačen je u Komisju za sprečavanje korupcije

***

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je bole.jpg

Ukratko sam jutros upoznao prof. Boylea sa sadržajem gornjeg teksta oko prepreka za izdavanje njegove knjige “SPREČEVANJE SRSKOG GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA.” Zahvalo se uz napomenu da mu je priča o korupciji i Špiriću uljepšala dan

Pregledaj članak

Prof. Boyle: NJIHOVA KORUPCIJA JE UVIJEK BILA VELIČANSTVENO ZAPANJUJUĆA – KRALI SU SVE NA VIDIKU

Hvala vam puno na ljubaznosti – kao i obično. Ništa se nije promijenilo. Dok sam radio pro bono publico- besplatno boreći se za sam život RBIH-a i Bosanaca, oni su vani krali sve što je bilo na vidiku. (Mi bi rekli- skidali zvijezde s neba)

Rad na RBiH i Bosance oštao me je 30.000 dolara koje sam izdvojio iz svog džepa za troškove. Osvojio sam na Sudu moja dvije baredbe Svjetskog sudu za RBIH protiv Jugosa. Novac za troškove sam uzeo sa svog bankovnog računa i stavio ga na moju “American Express Gold Card” (karticu) – imam sve račune ovdje u kancelariji. Na kraju mi je to vratila patriotkinja Bosanka koja živi u Kanadi podizanjem druge hipoteke na svoju kuću. Fab.

Njihova korupcija je uvijek bila veličanstvena i zapanjujuca kao i način na koji su je pravili . Zahvaljujući Vama, ovaj dan mi je počeo sa osmjehom. Možda će se Amerikanci umoriti od plaćanja svih njih?

Dakle, kada su me otpustili, da bi me diskreditirali, javno su me optužili da sam ukrao novac kao Advokata na Svjetskom sudu pravde za RBIH.

Nekada sam bio poreski advokat u jednoj od najboljih bostonskih korporacijskih advokatskih firmi. Sačuvao sve račune vetane za moj obranu Bosne. Tada sam tražio reviziju mojih računa kao advokat za RBIH. Nikad nisu nadgledali moj poreski dosije. Ali, i dalje mogu ako žele. LOL!

Fab, Penzionisani poreski advokat.

In memoriam Vahid GAČIĆ – Car SPORTSKI SIMBOL NAŠEG GRADA, PRIJATELJ

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car (prvi s lijeva) i njegovo ribarsko društvo na vrelu Sane

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Slavna ekipa “Slobode” – Car prvi s desna u lijevo

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

“Bujrum” Derviša Sušića: Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić i Vahid Gačić Car (Photo I. Halilović)

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

In memoriam Mitra KOSTIĆ – MOJA UČITELJICA ŽIVOTA

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.





Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Naš II razred osnovne. u sredni je učiteljica Mitra, do nje učiteljice Momirka i Serafina Photo: Sulejman BALIĆ, 1955.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Opis fotografije nije dostupan.

Top of Form

Napiši komentar

Afera “Potkivanje 2” U SVOJOJ OBRANI MILAN TEGELTIJA, PREDSJEDNIK VTSV-a POZIVA SE NA ZAKONE KOJE JE SAM PREKRŠIO, TE ILEGALNO ZASJEO NA NAJVIŠU SUDAČKU FUNKCIJU U DRŽAVI

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilčkog vijeća, ponovno je dospio u žižu javnosti nakon objavljivanja prepisa snimka telefonskog razgovora u kojem otkriva plan kako namjestiti mogući izbor sestre sutkinje s kojom razgovara za sutkinju u Banjoj Luci, a da se pritom zaobiđu zakonske odredbe koje definiraju sukob interesa.

Gostujući u TV-emisji na privatnoj televiziji Senada Hadžifejzovića 27. novembra ove godine, Milan Tegeltija je drsko iskoristio pruženu priliku kako bi se opravo za ovaj kriminal, pa skandal u kojem je glavni junak, optužio je obavještajnu službu za nezakonito snimanje i montažu. Za svoju blamažu, pokušao je optužiti i SDA i Bakira izetbegovića, kao i Bošnjake same.

U objavljanom telefonskom razgovoru, Tegeltija kaže: “Ako se otvori negdje pozicija, tip Gradiška, Prijedor, p**ke materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo“;“Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati“, govori Tegeltija svojoj sugovornici Milijani Buhi, članici VSTV-a.“ Riječ je o Buhinoj sestri . 

Pokušavajući se opravdati za svoj lopovluk, Tegeltija demantira samoga sebe, pa u spomenutoj TV-misji, kaže:

“Ne može ni da se imenuje u godinu dana, kako tamo kaže, (Tegeltija, op. I.H.)  jer moraju proći tri godine na jednoj poziciji da bi uopće stekao pravo da budeš imenovan u jedan drugi sud. Dakle, onaj koji je pravio tu montažu, to nije znao, a to znamo sasvim sigurno i ja i Milijana Buha i ja to njoj nikako ne bih mogao reći u kontekstu razgovora da se njena sestra imenuje u Gradišku, pa da mi nju prebacimo u Banju Luku. To se ne može izvesti.”

Tegeltija u telefonskom razgovoru tvrdi da se to može izvesti, a u tv-emsiiji, da ne može. Time sam sebe laže, ali pokušava slagati i obmanuti gledalište spomenute TV-emsije.

Sama biografija Milana Tegeltije je dokaz da je praktično moguće ostvariti da se neki sudija prebaci iz jednog suda u drugi, a da ne prođu zakonom predviđene četiri godine.

Citat iz službene biografije Milana Tegeltije objavljene na zvaičnom site-u VTSV:

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je imagedeatilservlet

Milan Tegeltija 

sudija Osnovnog suda u Banja Luci
predsjednik VSTV BiH
mandat: 7.2014. – 7.2022.

Milan Tegeltija rođen je 16. oktobra 1971. godine u Pančevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci 1995. godine, gdje je položio i pravosudni ispit 1997. godine.

Nakon završetka pripravničkog staža 1997. godine obavlja poslove advokata u vlastitoj advokatskoj kancelariji. U periodu od 1998. do 2001. godine bio je sudija Vojnog suda Banja Luka, a potom od 2001. godine savjetnik Ombudsmana Republike Srpske. U martu 2004. godine imenovan je za tužioca u Okružnom tužilaštvu Banja Luka. 

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) je imenovalo g. Tegeltiju za predsjednika Osnovnog suda u Banja Luci u martu 2007. godine.

Za člana VSTV-a BiH ispred okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske izabran je u junu 2014. godine. 

G. Tegeltija je obavljao dužnost predsjednika Udruženja sudija u Bosni i Hercegovini, a također je dugogodišnji edukator Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske i Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine. 

Sudije okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske iskazale su povjerenje sudiji Tegeltiji ponovo ga izabravši za člana VSTV-a BiH u junu 2018. godine.” Kraj citata.

Malo jednom, pa su sudije RS izabrale “kolegu” lažnog sudiju i drugi put na mjesto predsjednika VTSV, što zorno odliskava satanje u sudstvu koje i samo krši zakone!

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom, što je ustvari kopija teksta objavljenog na Blogu Borislava RADOVANOVIĆA: https://radovanovicborislav.blogspot.com/2020/03/hronilogija-kriminalizacije-sudstva.html

HRONOLOGIJA KRIMINALIZACIJE SUDSTVA; ZAŠTO DODIK ČUVA LAŽNOG SUDIJU TEGELTIJU?

Autor: Borilsav Radovanović

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je tegeltija-i-njegovi-hajduci.jpg

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom. Hronologija kriminalizacije sudstva: Zašto Dodik čuva lažnog sudiju Tegeltiju? Autor je Borilsav Radovanović.

Povod za iznošenje činjenica o mutnim protuzakonitim rabotama koje su prethodile izboru Milana Tegeltije na mjesto predsjdddnik VTSV je najava “Izvršnog komiteta SNSD-a o odbijanjeu prijedloga zakona o prestanku mandata aktuelnom sazivu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV). Predstavnički dom državnog parlamenta izglasao je zakon poslanika Dragana Mektića, ali volja Milorada Dodika mora se ispoštovati u Domu naroda.

Nema razumnog obrazloženja zašto je u interesu srpskog naroda očuvanje aktuelnog saziva VSTV-a, posebno uz činjenicu da se ovo tijelo podjednako ogadilo svim građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Istinu znamo: sve se svodi na lične interese kriminalaca koji vode poslušničke i nefunkcionalne institucije.

No, da bi javnost imala potpunu sliku moramo poredati određene činjenice onako kako su se hronološki materijalizovale. Tek ovakvim prikazom vidimo pravo lice društva u kom smo primorani živjeti.

Priča kreće od rodonačelnika kriminalizacije sudstva – Želimira Lepira i Milorada Novkovića. Skandaloznu oslobađajuću prvostepenu presudu iz 2005. godine, sudije Spasena Kelemana, mogle su potvrditi samo sudijske bitange veće od njega. Lepir i Novković grubo su pogazili zakon i silu dokaza o preko tri miliona nezakonito potrošenih budžetskih sredstava.

Iz prvostepene i drugostepene presude jasno se vidi kako je naš neprevaziđeni revizor Boško Čeko zadokumentovao Dodikov kriminal iz prvog premijerskog mandata. Zato i jesu sramne i skandalozne oslobađajuće presude Kelemana, Lepira i Novkovića. Čuj, miševi pojeli zapisnike sjednica vlade!?

Elem, ključna šteta po državu i društvo nije u tome što je Dodik nekažnjeno podijelio tri miliona maraka, pa čak ni što su budžetska sredstva protivpravno data tadašnjim nosiocima pravosudnih i bezbjednosnih funkcija. Narodski rečeno Dodik je potkupio pravosuđe i policiju.

Esencija problema leži u kasnijim političkim posljedicama. Milorad Dodik na bazi ove krajnje skandalozne presude vraća se na premijersku funkciju. Takvo pozicioniranje ne bi bilo moguće da su rodonačelnici pravosudne mafije Lepir i Novković ukinuli Kelemanovu prvostepenu oslobađajuću presudu, a šta su po zakonu i pravilima struke morali učiniti.

Normalno, po povratku na vlast Dodik svoje zaštitnike pozicionira tako da više nikad ne dođe u sličnu situaciju. Lepir ide na funkciju Glavnog okružnog tužioca u Banjaluci, a Novković je tek posebna priča. Prateći biografiju Milorada Novkovića dolazimo do suštine današnjih problema.

Ubrzo po donošenju sporne presude Novković karijeru nastavlja u VSTV-u, gdje postaje i predsjednikom tog tijela. Tim činom Milorad Dodik postaje “siva eminencija” budućeg pozicioniranja svih sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine. Tako i nemoguće postaje moguće!

Kako funkcioniše VSTV pod Novkovićevom “dirigentskom palicom” najbolje vidimo iz primjera aktuelnog predsjednika tog tijela – Milana Tegeltije. Po pitanju izbora i imenovanja predsjedika suda zakonodavac je više nego jasan.

Za predsjednika suda može se imenovati samo neki od sudija tog suda i to onaj sa dokazanim kompetencijama za rukovođenje sudom. Ponavljam, samo već imenovani sudija nekog suda može biti izabran za predsjednika suda.

Ukoliko bi sudija nekog drugog suda aplicirao za funkciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci njegova prijava zakonski mora biti odbačena. Kako je onda VSTV uopšte mogao razmatrati kandidaturu Milana Tegleltije i to sa pozicije tužioca? Njegova kandidatura zakonski je morala biti odbačena jer nije ispunjavala elementarne pretpostavke – da predsjednik suda može biti izabran samo iz reda sudija tog suda.

Kako je Milan Tegeltija sa tri i nešto godine iskustva na poslovima tužioca, bez ikakvih sudačkih kompetencija, mogao “dokazati” posjedovanje kompetencija potrebnih za upravljanje sudom? Čak nije imao ni obligatornih četiri godine radnog iskustva na datim poslovima, pa je morao falsifikovati dokumentaciju o nepostojećoj advokatskoj kancelariji.

Nakon nekoliko godina predsjednikovanja sudom, gdje je ostao upamćen samo po paljevini depozita suda, Tegeltija podnosi ostavku i to isključivo po unaprijed dogovorenom anganžmanu u VSTV-u. Opet imamo pokazatelj teškog srozavanja sudijske funkcije u Republici Srpskoj.

Tegeltija je u VSTV izabran glasovima sudija iz Republike Srpske i u tom tijelu predstavlja kategoriju sudija. Problem je što Tegeltija u funkciji sudije nikada nije kročio u sudnicu, a kamoli sudio u nekom predmetu.

Sudije su, na sopstvenu bruku, povelikom većinom izglasale “kolegu” za kog im je odlično bilo poznato da nikad sudija nije bio. Onima koji su glasali za Tegeltiju bilo je znano kako se nezakonito dokopao funkcije predsjednika suda, a potom i kako je ostavkom “postao sudija” striktno zarad izbora u VSTV.

Možemo li nakon ovog čina govoriti o dignitetu sudijske funkcije u Republici Srpskoj? Koliko drže do struke pokazali su izborom ovog lažnog sudije kao svog legitimnog predstavnika. Takve stvari su moguće samo kada sudije znaju da je Tegeltija izabranik svemoćnog Milorada Dodika, a čijoj volji su očigledno odlučili kolektivno se povinovati. Tako stvari stoje!

Zašto Milorad Dodik ide na obaranje Mektićevog zakona? Kako je jednom na istu poziciju nametnuo lažnog sudiju Milana Tegeltiju, zar ne bi mogao ponoviti identičnu ujdurmu? Problem je upravo u ovakvim javnim ukazivanjima sramne i pravno neprihvatljive istine. Toga se Dodik boji i jedino šta mu je preostalo jeste obaranje zakona zbog “vitalnog interesa srpskog naroda”.

Javnosti je poznato da sam Tužilaštvu BiH podnio prijavu protiv Milana Tegeltije zbog korištenja lažne diplome pravnog fakulteta. Gdje je ta medijski bombastično najavljena Tegeltijina kontraprijava (nakon što tužilašttvo ispita vjerodostojnost diplome)? Jok, Gordana Tadić je prijavu sklonila i to iz vrlo jasnih pobuda.

Naime, prijavom sam ukazao i na prednje navode nezakonitih pozicioniranja lažnog sudije Tegeltije. Baš kao i u ovom tekstu, ali samo uz navođenje prekršenih članova zakona u postupcima izbora i imenovanja na funkcije. I stvar je vrlo prosta.

Ukoliko Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv Milana Tegeltije, a pogotovo ako ga formalno optuže, dolazimo do zakonske upitnosti izbora i imenovanja same Gordane Tadić i većine nosilaca pravosudnih funkcija u cijeloj zemlji. Gro sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine postavilo je VSTV pod upravom Milorada Novkovića i Milana Tegeltije, a iz prednjega vidimo kakva kršenja zakona su činjena.

Nadam se da je iz predstavljenih činjenica jasno zašto Milorad Dodik nije spreman “raspakovati” probleme u pravosuđu – na kakve i sam godinama deklarativno ukazuje. Jedno je prosipati politikantstvo, a sasvim drugo otvoriti Pandorinu kutiju kriminalne sprege politike i pravosuđa.

Na kraju moram zapitati: je li nakon ovakvih objava jasno zašto pravosuđe Republike Srpske protiv mene kontinuirano pokreće postupke za krivična djela i prekršaje kakve je i teorijski nemoguće počiniti? Zašto me ovako brutalno i teško nezakonito godinama progone i obespravljuju? Da ne pominjem desetine disciplinskih postupaka, nezakonite suspenzije, policijsku torturu u režiji vlade, režimsko-medijsku satanizaciju i ino.

Mogu me nezakonito progoniti i obespravljivati koliko im drago, ali istina je samo jedna – našim institucijama dominiraju sluge Velikog Vođe, čije poltronstvo je neviđeno i u modernom svijetu neprevaziđeno.

Nije se lako suočiti sa sopstvenom degradacijom, ma kolike novčane iznose svakog mjeseca podizali sa bankomata. Posebice mislim na sudije, ako je pod taj pojam moguće podvestu puke pisare i izvršitelje jednoumlja. Ili je slaboumlje primjereniji izraz?” završava nesoporeni tekst Bosilava Radovanovića.

Činjenice govore o kršenju zakona i mućkama na osnovu kojih je Milan Tegeltija bespravno zasjeo na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, položaja najmoćnijeg djelitelja pravde u BiH.

Imajući iza leđa Dodika kojemu niko ne može i neće ništa jer ga štiti Rusija, SDA, HDZ, Izetbegović, Čović. i pored silnih reakcija u zemlji i svijetu, Milan Tegeltija javno, kao i Dodik, poziva OHR i Inzka da ga smijeni ako smije i može.

Tegeltija proziva i Izetbegovića i SDA koji stoje iza te kako kaže montaže i koji mu zabijaju nož u leđa od kako je postavaljen za predsjednika VTSV . To je notorna laž, jer bez znanja i suglasnosti najvećeg sabotera pravde u nas Bakira Izetbegovića i SDA u prljavoj trgovini sa Dodikom – Tegeltija ne bi nikad sjeo na to mjesto, kao ni Osmanagić u OSU-u, koju sada Tegeltija također proziva. Dio toga pljavog muljatorskog tala je i “legitmini Hrvat” Dragan Čović. Svi su zaštitnici narodnih interesa, to jeste svoga položaja i džepa.

U daytonskoj ilegalnoj državi što sto je neko veći negator države, njenih zakona, veći kriminalac, lopov, primitivac i kabadahija, to je veći i bolje plaćeni Baja.

Kako je u toj nakaradnoj državi glavni Baja je Dodik, tako je i u sudstvu, glavni je Baja Dodik.

Ustajući u obranu svoga pulena Tegeltije u povodu najnovije afere, Dodik je zaprijetio da RS neće dati svoje kadrove: “Potpuno je nevjerovatno da se predsjednik VSTV-a, kao neko ko je na čelu pravosudnog sistema, bez ikakvog pravnog osnova ili sudske naredbe, kontinuirano, sistemski i nezakonito prati, snima, prisluškuje s ciljem montiranja nekih sadržaja koji služe za to da se on ukloni sa pozicije, jer ne odgovara nekim politikama.” Kraj citata. Dodik se inače nedavno javno hvalio kako njegove policijske službe prisluškuju opoziciju. Kada mu je zaprijetlia krivična prijava, rekao je da se šalio. Sada se ne šali. Ozbiljno prjeeti “političkom Sarajevu.”

Dodik koji drastično krši zakone direktno ili indirektno preko svojih poslušnika, kao i u slučaju izboraTegeltije za predsjednika VTSV, poziva se na zakone i ponovo dovodi u pitanje postojanje države, citat: “To pokazuje sav besmisao BiH kao države, a posebno besmisao BiH kao neke pravne države u kojoj se poštuju Ustav i zakoni”, naglasio je Dodik, dodavši da predstavnici RS-a očito nemaju elementarnu sigurnost u Sarajevu koju im garantuje Ustav.

Inače, Misija OSCE i međunarodna zjednica su nedavno ustvrdiili, citat: “Stanje u bh. pravosuđu je katastrofalno. “

Džaba!

Nama je za ostalo da trpimo Dodikov teror i u državi njenom u sudstvu, sve o trošku države. On nas teroriše uz sagasnost SDA i HDZ, Izetbegovića i Čovića. On dižu hampu jedni na duge da bi zavarali javnost, ianeč djeluju kao čvrst kriminalni tronožac.

U deytonskoj Bosni ono što je legalno, supsnedirano je kao Ustav RBiH, ono što je ilegalno kao daytonski ustav, važi kao legalno. Takav je i put Milana Tegeltije u najmoćniju stolicu sudskog sistema.  

In memoriam Nedžad IMAMOVIĆ – SEVDALIJA, STOPAMA SVOGA VELIKOG OCA ZAIMA

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir


Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!