Kategorija: Uncategorized

U svom zadnjem Saopštenju/Saopćenju mutevelije/Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad navodi se među ostalim potvorama kako nisam pomogao Islamskoj zajednici, i ova poruka, citat:

“IH gdje će ti duša, misliš li umirati. Ako odeš sa ovog svijeta prije mene neću ti ni dženaze klanjati. I da li će ti iko iz ovog grada doći na dženazu? Gdje ćeš se kopati? Misliš li o tome imalo. Unaprijed se ograđujem od svih neprimjerenih komentara. Hvala vam na razumjevanju.”

Kratko poručujem autorima Saopštenja/Saopćenja neka se ne brinu za moju dušu jer se za razliku od njih Boga bojim, a ljudi stidim. Ko će, a ko neće doći na moju dženazu oni niti odlučuju niti znaju; moj je amanet mojoj djeci i unucima da ću biti mrtav počašćen ako mi na džennazu ne dođu Mutevelija, hodža-primitivac-glavni imam i ostali duhovni ološ u oko i u IZ koji ih štite, unaprijeđuju i sokole u hajci na me!

Nakon što sam objavio pitanja muftiji Banjalučkom, poslao sam elektronskom poštom puni tekst i Muftiji i Reisu, kao i direktoru Vakufske direkcije. Odgovor nisam ni očekivao, a ni dobio na pitanja zbog čega je unaprijeđen lokalni hodža u Mrkonjić-Gradu u časno zvanje glavnog imama. Pravog odgovora i nejma.

Pismo nisam uputio na adresu ni Medžlisa, ni mutevelije Šaćira Spahića, ali sam očekivao reagiranje na “Pitanja muftiji Banjalučkom” jer su odgovori na pitanja zašto nije trebalo unaprijediti hodžu-primtivca u glavnog imama, nalaze u primjerima javašluka i nerada i njegovog i onih koji ga brane iz ličnog, a ne vjerskog interesa.

Oni kriju svoja loša, a hvale se tuđim dobrim djelima kao da su njihova.

Hitro je reagirao na svojoj – Medžlisovoj stranici – prvo Mutevelija, citat: “za sve laži o meni koje je izrekao na svom blogu Ibrahim Halilović dobiće epilog na sudu, inšallah. Udario je na moju čast, čast moje porodice i na čast Islamske zajednice.” Kraj citata.

Nije Mutevelija naveo koje su to “sve laži,” nije čak ni jednu, pa je ispalo da sam slagao sve. Nije objasnio kako i gdje sam, koliko jako, boli li ga plaho, udario na nj i na njegovu, porodičnu čast i ukaljao obraz Islamske zajednice.

To je klasičan primjer potvore koja je u islamu veliki grijeh.

Uslijediila je masovna, čoporativna podrška duhovne truhleži muteveliji Šaćiru Spahiću, Medžlisu i hodži psovaču. Salva vulgarnih uvreda, prijetnji i optužbi sručila se kao nabujala bujica na moje ime, mada je malo ko i znao o čemu se radi. Niko nije opovrgao ni jednu jedinu riječ iz moga teksta.

Spahić nije naveo ni jednu, a kamo li “sve laži” za koje će me tužiti, ni kad i gdje su izrečene. Kasnije je bez objašnjenja objavio link na tekst na tekst na mome Blogu, ali nije demantirao ništa ni on, niti čopor njihovih pristalica.

U međuvremenu su zloupotrijebili Medžlis kao isntituciju. Članovi Medžlisa, produžili su jednoglasno i bez zamjerki ko zna koji po redu mandat Muteveliji, hametice dali nesebičnu podršku hodži-psovaču, a mene optužili za insinuacije i kaljanje ugleda i rečenih i nerečenih, kao i Islamske zajednice i, kao mezarje u Starom Selu, ogradili se bodjikavom žicom, misle nedodirljivi su. Ko dokaz, priložili su svoju sliku, malobrojniji su, ali gori od nekadašnjeg Komieteta Saveza kominista!

Pet dana nakon početka linča nadamnom, i oglašavanja Medžlisa, Muvelija Mrkonjićki izdaje novo saopćenj. Citiram to “to mutevelijino/Medžlisovo” Saopštenje/Saopćenje uzimajući sebi za pravo da odmah odgovorim.

“Saopštemje/ Saopćenje: Pošto mnogi neznaju o čemu se zapravo radi da pojasnim ukratko. Sve informacije koje sam znao u vezi vakufske šume, harema u Starom Selu i turbeta u Gerzovu dao sam IH što usmeno što pismeno što slikovno. Mislio sam da nam dotični IH može pomoći na neki način. Međutim ispalo je gore da ne može gore. Počeo me je kritikovati i na svaki način omalovažavati. Ni jednom riječju nisam mu dao povoda za to. Na kraju sam IH kaže citiram: “da je nemoguća misija pokušati vratiti u posjed u vakuf otetu imovinu ili naplatiti ratnu odštetu.” IH gdje će ti duša, misliš li umirati. Ako odeš sa ovog svijeta prije mene neću ti ni dženaze klanjati. I da li će ti iko iz ovog grada doći na dženazu? Gdje ćeš se kopati? Misliš li o tome imalo. Unaprijed se ograđujem od svih neprimjerenih komentara. Hvala vam na razumjevanju.” Kraj citata!

Odgovor, ad hoc:

Pitanje: Da li je to Saopštenje/Saopćenje lični stav Šaćira Spahića, ili stav Mutevelije i Medžlisa kao institucije iza koje on i istomišljenici zaklanjaju? Da li je to, ako je lični ili kolektivni stav zloupoztreba institucije Medžlisa? Kako god, loše po njih! Jer, ni jedan moj navod nije osporen, a potvora je da ni na koji način nisam pomogao IZ.

Dokaz su desetine mojih tekstova – od objavljivanja Vakufname Mustafa-agine, Odluke Doma za ljudska prava i Komisije za nacionalne spomenike o tome da srpske vlasti moraju omogućiti muslimanima Mrkonjić-Grada slobodno ispovijedanje vjere, namirivanja štete, isplate u dvije tranše za početak po 20 i 50 hiljada KM, pa do uzurpacije i otimačine mezarja u Starom Selu, pa do zadnjih tekstova u kojima argumentirano javno postavljam pitanja vodstvu IZ zašto je unaprijeđen primitivac nazovi hodža Huskić.

Kada sam ljetos na čaršiji slučajno sreo muteveliju Šaćira Spahića, molio sam ga za neka objašnjanja i informacije o otimačini vakufske šume u Lisini, a saznao od njega da su spor izgubili na porvostepenom sudu. Odmah sam tražio da mi pošalje kopiju presude kako bih znao o čemu se radi i objavio i svoj kritički stav u vezi s tom otimačinom, upozorio javnost na pokušaj otimanja vakufskog. Mutevelija nije ispunio obećanje, pa ni danas nemam uvid u tu presudu. Poslao mi je kopije uplatnica i dokaza da IZ plaća porez na vakufsku šumu, ali je izbjegao dogovoreni sastanak kako bih snimio dokumentaciju. Na ponovljeno pitanje da li im je u tom sporu pomogao Rijeset, nisam ni do danas dobio odgovor. On zna zbog čega nije ispunio obećanja i zbog koga je izbjegao sastanak sa mnom.

Kada sam muteveliji Šaćiru Spahiću rekao da postoji Odluka Doma za ljudska prava i Komisije za očuvanje i zaštitu nacionalnih spomenika o nadoknadi štete za porušenu Kizlar-aginu džamiju, Mutevelija je bio iznenađen rekavši da on ne zna za to postoji.

Odmah sam mu poslao moje tekstove sa Bloga o tome i link na Odluku. Za dvadesetak godina ne znam da je li je prevedena ta Odluku jer je na interenetu bila samo engleska verzija, pa sam sam prevodio i dva puta objavio njene dijelove, a oni u IZ i ne znaju za nju, čak ni kada je objavim.

Kako bih mogao drugačije pomoći, rizikujući i da zbog toga fasujem od četnika istresanje vreće izmeta na moj auto, te poruku “Nož, žica, Srebrenica” na poštanskom sandučiću na ulazu u našu zgradu u Mrkonjiću. Kako sam mogao očekivati išta drugo nego da me četnici i zbog toga batinaju, a “džematlije” osuđuju, a Mutevelija javno poručuje da mi neće klanjati džennazu, pitajući se ko će mi uopće na džennazu doći. Nije li ovo strašna nepravda prema meni, potvora, licemjerje, rekao bi neko. Nije li to protiv vjere muslimana? Nije, za njih, a za mene je to priznanje za moj javni rad sve dok taj rad neko argumentirano ne ospori. Šta bih da me takvi hvale!

Evo i dokaza, moje ljetošnje prepiske sa Šaćirom Spahićem, potvrde da nisam ni slovo pogrešno napisao, a pogotvo izrekao laž, pa neka me tuži, Bog će ipak suditi na kraju.

U vezi sa otimačinom vakufske šume, Šaćir Spahić mi piše, citat; “Ne sporimo se mi sa opcinom vec sa RS njih smo tuzili i spor izgibili zbog navodnog ne obiljezavanja parcele pri avionskom snimanju 1979. I ima jos neki podatak a vezan je za 2009 godinu ali se ne mogu sjetiti sta je.”

Odmah sam Šaćiru Spahiću poslao i link na Odluku Doma za ljudska prava i Komisije za zaštitu spomenika, evo dokaza.

11. 7. 2022. 03:45 You sent (Ibrahim Halilović)

MUSLIMANIMA (Varcar Vakufa) JE UKRAĆENO PRAVO NA VJERU I MIRNO UŽIVANJE SVOG POSJEDA Uskoro: KOMLETAN PREVOD ODLUKE DOMA ZA LJUDSKA PRAVA U VEZI SA OTMAČINOM I POKUŠAJEM TRAJNOG PRISVAJANJA VAKUFSKOG ZEMLJIŠTA NA MJESTU PORUŠENE MUSTAFA-AGINE..

Dom za ljudska prava BiH: REPUBLIKA SRPSKA JE USKRATILA ISLAMSKOJ ZAJEDNICI SLOBODU RELIGIJE I OTELA JOJ IMOVINU

You sent

hrc.ustavnisud.ba

You sent (Ibrahim Halilović, poslao)

“Ovo zadnje na egleskom je najvažnije. Moj prijevod nije kompletan niti sam na veliki znalac. IZ je u interesu da ovo prevede zvanični prevodilac. Ova presuda obara sve presude sudova RS Možete je koristitii na engleskom.”

11. 7. 2022. 07:54 Šaćir

Hvala ti velika.

I, nakon te zahvale, mutevelija skače sebi u stomak, potvorom, pa izdaje Saopćenje (Medžlisa) u kojem tvrdi da nisam ničim pomogao. To jednostvano nije istina! Na toj neistinotoj tvrdnji, on lično i institucionalno nastavlja sa iskrivljavanjem činjenica, to jeste čini grijeg potvore na me na bigajri hak.

Argumentirano sam i na osnovu njegovih izjava, fotografija i dokumenata koje mi je ustupio kao i onog što vidim svojim očima, dokazao da se borim za pravo Islamske zajednice u cjelini, a posebno na lokalnom nivou, te sam naveo konkretne primjere zbog kojih nije trebalo unaprijediti u zvanje glavnog imama hodžu koji prostački psuje na gradilištu obnove Kizlar-agine džamije.

Pet dana nakon prijetnji sudom, bljuvanja po meni njegovih i hodžinih pristalica, Šaćir Spahić se na kraju ograđuje od neprimjernih komentara, ali ne keže kojih. “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!”

Ni sada, nakon toliko godina on se ne ograđuje od prostačkog ponašanja Mufida Huskića koje je glavni “predmet spora” i njegovog unapređenja u glavnog imama. Mutevelija koristi članove Medžlisa i neinformirane zaslijepljene “komentatore” da bi zaštitio toga i takvog hodžu kojeg štite i unaprijeđuju i bivši i sadašnji muftija Banjalučki, i Reis, iako govore da je to neprimjerno ponašanje.

Moguće je da je za Muteveliju, vulgaran komentar gospođe Selme Ganić koja tvrdi da jedem izmet neorimjeran, ali on dotičnu ne proziva, ne reagira imenom i prezimenom na nj, ne zbog mene, nego vulgarizma na stranici Medžlisa. Ne ograđuje se isto kao što se nije ogradio od vulgarnih psovki Mufida Huskića, pa je on danas glavni imam, a Spahić mutevelija u još jednom mandatu. Međutim, čim se pojave njemu po volji komentari odmah udara “like” ne samo na one idolopokloničke, nego i na one koje koje mu upućuju djeca nekih četnika obrijanih brada. Nije li to licemjere, vrlo strogo kažnjivo po islamskim propisima!?

Ni danas, nakon toliko godina Šaćir Spahić se ne ograđuje od vulgarnog ispada hodže Mufida Haskića, jer on i Huskić funkcioniraju po sistemu spojenih posuda. Jedan izgovara, drugi uz vrh IZ odobrava psovke na gradilištu Božje kuće! Jedan drugog brane i štite zbog ličnih, a ne džematskih interesa. S kim si – takav si!

Oni se ne stide koristiti i Medžlis u privatne svrhe za obranu primitivizma, lažnih vrijednosti, otimačine mezarja u Starom Selu, šume u Lisini, vakufskog.

Gaze po živim, a baška po mrtvim. Oni se ne bune protiv toga, nego sudjeluju i hvale dokazima o uništavaju naših matičnih knjige, mezarja, dokaza o našem postojanju, kako šutnjom i nereagiranjem, tako i slikama “uređivanjem okoliša” pokraj obnovljene Kizlar-agine džamije. Zato je priča o otimačini i povtratku u posjed otetog vakufa, mezarja, vakufske šume sa takvim dvojcem i takvom IZ koja je halalila pola države nakon genocida, urbicid i UZP, “mission impossible” što javno tvrdim i dalje, iako mi Mutevelija-Medžlis to zamjeraju, ali ne mogu osporiti. Riječ je o klasičnoj izdaji vjere, države i naroda. I njih dvojica i svi koji se tome ne protive, ili na bilo koji način sudjeluju, dio su te izdaje, velikog grijeha po Islamu, a po zakonu teškog krivičnog djela.

U Saopćenju/Saopštenju Mutevelije ili Medžlisa IZ Mrkonjić-Grad stoji, citiram: “IH gdje će ti duša, misliš li umirati. Ako odeš sa ovog svijeta prije mene neću ti ni dženaze klanjati. I da li će ti iko iz ovog grada doći na dženazu? Gdje ćeš se kopati? Misliš li o tome imalo.” Kraj citata.

Poručujem muteveliji Šaćiru Spahiću i Medžlisu, svima onima koji su isti kao i oni i taj hodža prostak, da znaju, takvi mi ne trebaju na dženazi, ma kad i ma gdje bila.

Pa zar niko od njih nije saznao da smo na moj zahtjev svi u familiji nismo dozvolili Mufidu Haskiću zbog primitivizma predvoditi džennazu mojoj rahmetli sestri Ismeti Dubici. Tebe smo izuzeli, ali sada je stop i za te Šaćire Spahiću meni klanjati, jer si isti kao i taj hodža prostak. Da imalo znaš o islamskim propisima, tako nešto nikad ne bi ni pomislio, a kamo li javno izrekao.

Ko će prije, ne znam, samo Svevišnji Sudija zna! Meni se ne hiti na onaj svijet, a kome se hiti neka ide! Ako odem prije tebe amanet je mojoj djeci da ti ispune želju, pa da mi ne klanjaš džennazu. Hvala za tu počast koju ćeš mi ukazati! Razloge za to sam pobrojao.

A to gdje će me ukopati, odrediću ja i to će biti amanet mojima da ga izvrše.

Ne pitaj, naravno da razmišljam o smrti, gdje će me pokopati. Pitam se, da li pokraj svojih časnih predaka i Dida istinskog muslimana, učenog mujezina, da li u Rici na pramdidovini…, ili – pokraj Majčinog mezara u Bukvama poviše Viteza. To ne odlučuje ni mutevelija, ni Medžlis ni IZ.

Predaka se neću odreći ako odlučim da mi moj mezar ne uriniraju četnici u Rici, ili pjevaju nekažnjeno četničke pjesme nad njim kao o badnje veče pred džamojim u Rici, ili na njemu prave deponiju smeća, ili pak – poravnavaju i zasipaju kao Islamska zajednica i vi u njoj toj i takvoj, kako je urađeno sa mezarjem na Mečetu gdje je podignut Dom Zavnobiha i spomenik četniku.

Neće to biti ni u mezarju koje je postalo jedan kroz jedan vlasništvo srpske općine, i vašom zaslugom, ograđeno i bodljikavom žicom i nenamjenskim parama u Starom Selu, i kad bi se kopalo tamo! Ako mi ne bude mjesta nigdje, neka me spale, a pepeo u vjetar sa Lisine!

To neće biti mjesto kod džamije Kizlar-agine jer tamo je mjesto ulemi poput hodže Huskića kad na njega dojde red, ili Muteveliji, a Bog samo zna da li im je mjesto tamo i hoće li ga biti. Jer to mezarje odavno je devastirano, oteto, a da kosti predaka nisu ekshumirane i propisno pokopane na drugim mjestu. Sada, uz ono što je od mezarja ostalo uz džamiju-spomenik, i uz vašu pomoć i javnu samohvalu, to mezarje nestaje.

Islamska zajednica i vi s njom uređujete okoliš oko oko džamije nesikopavši i ne pokopavši kosti naših predaka koji leže tamo. Upravo ravnate, pa zatrpavate debelim slojem zemlje i prekrivate betonskim pločama kosti naših predaka, što sam vidio i sam, a Mutevelija dokazuje svojim fotografojama i javno se hvali. Uskoro ćemo po uređenom okolišu oko džamije gaziti kosti predaka.

Prosudite da li nalikujete onima što su na tom mezarju deponiju i parkin napravili, ugrozili slobodu vjeroispovijesti, ili ste nalik i vehabijama koji su htjeli porušiti sve sva turbeta i sve nišane- pa ih je hfz Ismet ef poistovjetio da ako to hoće da su kao i četnici i ustaše koji hoće da izbrišu trag Islama i muslimana- Bošnjska!”

Došao ko ne došao na moju džennazu, o tome vi ne odlučujete. Vama dvojici i vama sličnim je zabranjeno!

Ne postoji velika razlika između onog četnika koji je u sred mrkle noći istresao vreću svinjskog izmeta na moj auto i gospođe Selme Ganić koja na Facebook profilu Šaćira Spahića, mutevelije Islamske zajednice u Mrkonjić-Gradu, bez ikakvog povoda i razloga tvrdi kako ja jedem izmet. Da ne upotrijebim riječ koju ona izgovara svojim mubareć ustima, poslužiću se preslikom kao dokazom njenog primitivizma i neodgoja.

Na čelu te družine primitivca je glavni junak primitivac, hodžu Mufida Huskića koji mi radilištu obnove Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu, dakle pokraj Božje kuće prijeti i kaže: “Nabijem te na onu stvar!” Tog i takviog psovača IZ unapređuje u glavnog imama iako ne klanja ni pet vakata namaza za što je plaćen. Njegov primtivizam koji podržavaju brojni njegovi sljedbenici, među njima i Selma Ganić, su i povod ovim tekstovima.

Gospođa Selma Ganić je svoj vulgarni primitvluk stekla u kući u kojoj je odrasla pokraj pijace na Rudinama, u mektebu ako ga je pohađala, u školi gdje se tobože obrazovala i gdje ju je vaspitalo, na fakultetu kojim se hvališe, na ulici. Njen javni govor je prostački i vulgarni uličarski rječinik velikog primitivca.

Ako su je roditelji, hodža, učitelj i nastavnik, profesor na fakultetu učili i odgajali Selmu Ganić drugačije, ni odgoj ni nauk se kod nje nije primio. Izrodila se u nevaspitanu i zatucanu duhovno zapuštenu primitivku, prostakušu, koja se služi poganim uličarskom rječnikom na javnom mjestu, umjesto nekim argumentom i kulturnom razmjenom mišeljenja. Umjesto toga ona smatra da jedem izmet.

Ona ne poštuje ni osnovne elemente vjere, pa ni kad je u pitanju kulturan i pravedan odnos odnos prema starijim osobama. Ali, najgore je ona ne poštuje činjenice koje sam javno iznio, nego vulgarno udara na me. Svoj neodgoj i nekulturu ona javno javno manifestira, a čopor kojem pripada šuti, što znači odobrava, “lajkuje.” Na njen primitivluk i prostakluk kao nedopustvo ponašanje ukazale su joj tri osobe, ali džaba, primitivka ostaje to što jest i uporno brani svoju tvrdnju:

Zato tvrdim da se u njenom slučaju ni kućni, ni mektebski ni školski odgoj nije primio. Nije se nakalemio ni kod onih koji su taj primitvizam odšutjeli, ili meračili na njemu.

Mutevelija i Medžlis, (hodžu – glavnog imama da i ne spominjem, on je dno dna) na čijoj stranici gospođa Ganić već nekoliko dana tvrdi da jedem izmet, nisu reagirali, jer i sam hodža je prostak, kao i oni koji ga brane i podržavaju čak i institucionalno, da ne spominjem baš bozuk i čopor kojem pripada i koji je sokole. Neka se i Muftija upita gdje u tom svemu jer takve štiti od istine i pravde, pa primitivce unapređuje.

Osim tri osobe, gospođu Ganić niko drugi nije ni makar ni blago opomenuo, ili upozorio na nedopustiv vokabular u javnom prostoru i to na Facebook stranici na kojoj se ponajviše se informira o religijskim sadržajima i temama, izvještava o obnovi džamija, kosidbi, prikazuju video-snimci mevluda i teravija, izgovara Božje ime, predaje rahmet umrlim učenjem El Fatihe, hvali zaslugama za vjeru, državu i narod.

U stvarnosti je “muslimanka” Ganić hrabrija od četnika koji je istresao svinjski izmet na moj auto u gluho doba noći kao kukavica. Hrabrija je i od Edina Velića koji čeka da me neko napadne, pa da i on zalaje i zaprijeti.

Smrad svinjskog izmeta saprao sam sa mojih kola. Policija niti je tražila, niti našla četnika koji me je častio svinjskim izmetom. On je “eroj” ne smao među svojim četnicima. I gospođa Ganić je heroj, ona je javno u ime čopora ustvrdila ono što većina u čoporu i sama misli.

Gospođa tvrdi da jedem izmet 24 sahata na dan, javno i transparentno. Četnika se krio pod plaštom noći kao kukavica. Prijavljen, ali nekažnjen. Ni gospođu Ganić mnogi podržavaju, ili šutnjom odobravaju njen primitivizam iskazan na stranici koja bi terbala odisati islamom i kulturom, dijalogom činjenicama, mirisati na tradiciju i ljepotu, a ne hajkom i primitivlukom. Njena “muslimanska” drskost i primitivizam, nadvisili su četnički kukavičluk i podmuklost, pa čopor duhovno zatravljenih osoba merači nad hrabrošću neodgojene Selme Ganić.

Smrad izmeta koji mi gospođa Ganić javno strpala u moja usta, ostao je tamo gdje mu je i mjesto, na Facebook profilu mutevelije Medžlisa Islamske zajednice u Mrkonjić-Gradu koji nije regirao na taj smrdljivi primtivizam jer mu izgleda taj smrad miruhne kad već niakkvih argumenata nema protiv mene, dobro je i to. Zadah toga smrada ostaje tamo i gdje je nastao – u ustima gospođe Ganić smrdeći u njenom društvu “U Medžlidsu kod Šaćira.”

Smrad, iako u virtualnom svijetu, koji društvenim mrežama šire primitivci poput gospođe Ganić smrdi gore od svinjskog izmeta u stvarnosti.

Pravi izmet, pa i svinjski, može se saprati, smrad neutralizirati.

Smrad u virtualnom svijetu je neuništiv i vječan kao i primitivci koji ga proizvde.

Duhovni smrad i truhlež zaudara ne samo od gospođe Ganić, nego i mnogih drugih, pa se poput šumskoh požara nezaustavivo širi virtualnim svijetom. Gas maska tu ne pomaže!

Na Facebook stranici Šaćira Spahića objavljeno je saopćenje Medžlisa Islamske zajednice koje prenosim u cjelosti:

Medžlis IZ Mrkonjić Grad· 

Održana konstituirajuća sjednica Izvrsnog odbora Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad

Danas je održana konstituirajuća sjednica Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad na kojoj su novoizabrani članovi Izvršnog odbora Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad jednoglasno izabrali Šaćira Spahića za predsjednika Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad u mandatu od četiri godine.

Pored izbora predsjednika na sjednici Izvršnog odbora raspravljalo se o tekućim pitanjima.
U posljednjih nekoliko dana u fokusu lokalne i šire javnosti izneseni su stavovi koji su insinuacije na društvenim mrežama i portalima koji vrijeđaju i podrijevaju integritet Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad, predsjednika Medžlisa islamske zajednice Šaćira Spahića i glavnog imama MIZ Mrkonjić Grad mr. Mufida ef. Huskića i nekadašnje predsjednice Medžlisa Zinete Šehović i ostalih naših vrijednih Bošnjaka.
S tim u vezi, Medžlis IZ Mrkonjić Grad izdaje saopštenje da organi Medžlisa islamske zajednice pružaju punu podršku Medžlisu, predsjedniku Medžlisa i glavnom imamu u njihovom predanom i požrtvovanom radu u funkcioniranju vjerskog života na teritoriji Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad.
Ovim saopštenjem želimo da obavijestimo lokalnu i širu javnost da čuvamo jedinstvo i integritet Medžlisa i svih vjernika muslimana na području Mrkonjić Grada i šire.
Medžlis IZ Mrkonjić Grad radi predano u punom svom kapacitetu kroz različite organizacije, manifestacije i socijalno djelovanje kako bi svakom vjerniku na području Medžlisa obezbjedili sve potrebne uslove za ispoljavanje vjerskog života.
Medžlis islamske zajednice Mrkonjić Grad korektno sarađuje sa lokalnim institucijama kako bi Medžlis zajedno sa vjernicima u punom svom kapacitetu nesmetano ispoljavali svoje vjersko uvjerenje.
Ovim putem Medžlis IZ Mrkonjić Grad se zahvaljuje džematlijama i svim ljudima u Bosni i Hercegovini i dijaspori na svakoj pomoći u funkcioniranju i održavanju Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad.

***

Moj osvrt na gornje saopćenje
LICEMJERNA ZAMJENA TEZA, OBRNUTI RED VRIJEDNOSTI MEDŽLISA IZ U MRKONJIĆ-GRADU, UZ PUNU PODRŠKU DUHOVNE FUKARE U I OKO TAKVE ISLAMSKE ZAJEDNICE

Islamska zajednica u Mrkonjić-Gradu nastavlja po starom – Medžlis ponovno izabran u punom sastavu, data podrška i muteveliji i hodži-magustru Mufidu Huskiću, Zineti Šehović, stižu čestitke, a moje pisanje koje niko ne osporava – proglašeno uvredom i insinuacijom, moji napisi kojima pera ne mogu odbiti, tvrde – “vrijeđaju i podrijevaju integritet Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad, predsjednika Medžlisa islamske zajednice Šaćira Spahića i glavnog imama MIZ Mrkonjić Grad mr. Mufida ef. Huskića i nekadašnje predsjednice Medzlisa Zinete Šehivić i ostalih naših vrijednih Bošnjaka.” Kraj citata, klasične zamjene teza!

Ako iko podriva i vrijeđa jedinstvo u IZ, to su oni na koje sam ukazao u svojim tekstovima.

Na moju adresu, mada nisam u njihovom Saopćenju imenom spomenut, stižu kritike i od strane Medžlisa, pa i od onih neobaviješetnih, ali i od duhovne fukara u i oko IZ; osuđeno je moje pisanje kao insinuacija, mada niko nije osporio ni jedno napisano slovo. Medžlis bez ikakvog osnova ističe, kako su “u javnosti izneseni stavovi koji su insinuacije na društvenim mrežama i portalima koji vrijeđaju i podrijevaju integritet Medžlisa islamske zajednice Mrkonjić Grad, predsjednika Medžlisa islamske zajednice Šaćira Spahića i glavnog imama MIZ Mrkonjić Grad mr. Mufida ef. Huskića i nekadašnje predsjednice Medzlisa Zinete Šehivić i ostalih naših vrijednih Bošnjaka.” Kraj citata.

Ovo je kasična zamjene teza! Ovo je obrnuti red vrijednostI, zamjena istine uz pumoć laži i licemjerja, podršku duhovne fukare u i oko IZ od vrha do dna…

Medžlis mi munafički i drsko poručuje; Neka kočijaš psovač hodža i dalje psuje, neka ne klanja pet vakata u džamiji, neka se diči nezasluženom časnom titulom glavnoga imama, neka mu se sređuje kuća i kancelarija, neka ga nagrađaju sa radnim mjestom u jednoj od najljepših džamija i neka i njega i muteveliju hvale kao da su je on i mutevelija izgradili! Neka se džemat osipa, neka se vakufska imovina smanjuje, neka se otimačina nastavi, mi ćemo zažmiriti licemjerno na sve to!

Medžlis po če očito svom, a ja ću nastaviti po svom!

Ovako me je nekad osuđivao i Općinski komitet Saveza komunsita!

To su poruke Medžlisa upućene ne samo meni, nego je to čorluk javnosti, pravim vjernicima, vjeri i Dragom Bogu, sve to uz onu Dodikovu”Niko nam ništa ne može – jači smo od sudbine.”

Moja poruka tom Medžlisu, a i onima koji stoje iza takvog Medžlisa; Ni Medžlis ni IZ, ni sva ta duhovna fukara u iko IZ, neće me ušutkati jer je istina na mojoj strani, a Bog je i moj, svima nam sudija.

Javnost je upoznata putem video-snimka, a i Vi lično i od Jusufa Dubice i od mene o primitivnom istupu, psovkama i potvorama hodže Mufida Haskića na gradilištu obnove Kizlar-agine u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) koje je ničim izazvan uputio meni lično kao novinaru koji je legalno snimao obnovu porušene Kizlar-agine džamije, pa ipak niste smijenili ili premjestili tog nevaspitanog primitivca hodžu, nego je prvo pod zaštitom bivšeg muftije Edhema Čamdžića zadržan u službi, a onda nagrađen i unaprijeđen u glavnog imama. 

 Da li ste pri unapređenju tog primitivca u rang glavnog imama imali na umu uspjeh, ili neuspjeh u radu hodže Mufida Huskića?  Evo dokaza da je unaprijeđen za nerad i neizvršavanje muslimanskih obaveza, običaja, poštivanja vjere i džematlija, čuvanja vakufske imovine….

Džemat „Mrkonjić-Grad“ je mali džemat. U gradu postoji tek trideset muslimanskih kuća.  

Pitanje: Da li je Džemat brojno ojačan za vrijeme hodžinstva Mufida Haskića?

Džemat se smanjio za najmanje petinu uglednih i zaslužnih članova. Zbog tog i takvog hodže primitivca Džemat su napustili r. Safet Arnautović, Jusuf Dubica, bivši mutevelija, Bejnamin Topalović, jedan od najzaslužnijih za obnovu džamije u Rici u Mrkonjić-Gradu i ja, svi starosjedioci. Zašto je onda taj hodža unaprijeđen u glavnog imama, umjesto da je makar kritiziran za svoj nerad, javašluk i primitivizam, nedolično ponašanje koje je uzrok smanjenja broja džematlija?! 

Da li se rečeni hodža Mufid Huskić istakao u očuvanju vakufske imovine?

Nije, kao ni mutevelija Šaćir Spahić je moguće pod Haskićevim utjecajem i kontrolom, kao i doskorašnje višegodišnje predsjednice Medžlisa Zinete Šehović koja je visokopozicionirani član SDA stranke. Kao odbornica SO-e ispred SDA digla je ruku za sve odluke o srbizaciji ove općine, za SAO, MAO… Ona je među jedinim zaposlenim Bošnjacima u Mrkonjiću, da li baš zbog toga! Da li je baš zbog toga držite na čelu IZ u Varcar Vakufu? 

Medžlis Islamske zajednice je izgubio prvostepeni spor oko prava na vlasništvo vakufske imovine – šume – u planini Lisini iznad samog grada… Taj ostatak ostataka nekadašnjeg 1/1 Vakufa, mogao bi uskoro biti otet i uknjižen na Općinu Mrkonjić.Grad. Muftija Banjalučki Abdibegović hvali Dodika za šaku obećanih maraka, ali ne pušta avaz na Dodikove primitivističke istupe o muslimanima-Bošnjacima, o hodžama, niti puno haje na izjavu da je svaki pedalj zemlje u RS vlasništvo RS, u što sapadaju i vakufi, i mezarja, poput onog gaja u Lisini koji bi uskoro mogao postati srpsko vlasništvo, poput mezarja u Starom selu koje postalo 1/1 vlasništvo općine Mrkonjić-Grad

Mutevelija Spahić izjavljuje da su se žalili višoj sudskoj instanci, da Rijaset zna za ovaj slučaj (nečuvenog, strašnog, nedozvoljenog…) atakiranja na vakufsku imovinu, ali Rijaset nije našao za shodno da Medžlisu pruži odgovarajuću pravnu zaštitu! Na ponovljeno pitanje da li je Rijaset pravno pomogao u ovom slučaju, mutevelija nije odgovorio. Mutevelija kaže da su (ko?) angažirali dva advokata, da su oba umrla, pa su sada angažirali i trećeg. Nadajmo se da će treći poživjeti mnogo duže nego što je potrebno da se dokaže da je šuma u Lisini višestoljetno 1/1 vlasništvo Vakufa, odnosno titular IZ kao zaštitnika i čuvara vakufa.

Da li je i za mogući gubitak višestoljetnog prava na vakufsko vlasništvo kriv i Mufid Huskić, jer nije uradio dovoljno što je trebalo da se ne povlači na sudu sa neizvjesnim ishodom? Odgovoran je, ali krivi ste i Vi ef. Abdibegoviću i Vaši prethodnici, jer niste dovoljno i uporno štitili vakufsku imovinu (na još veću žalost, ne samo u Varcaru) koja je IZ i Vama, Huskiću, Spahiću, Zineti Šehović, ali nama…, povjerena na čuvanje i unapređenja kao zajedničko dobro, pa ste Huskića ipak unaprijedili u glavnog imama, a rukovodstvo IZ u Varcar Vakufu je za Vas neupitno, postojano ko čvrst grad. Vakufska imovina se čak i na kriminalan način rasprodaje, dio Vakufa u Varcaru je prodat da bi se, i pored vakufske šume u Lisini, prije više godina nabavila drva za grijanje prostorija Medžlisa, ali niko nije odgovarao. Kao i hodža Huskić, tako je i raniji muftija Kozlić unaprijeđen i sjedi rahat u udobnoj fotelji.

Da li je hodža Mufid Huskić zaslužan za štednju u trošenju novčanih sredstva Medžlisa?

Prosudite, pa odgovorite! Umjesto osobe koja je mjesečno za 50 KM radila administrativno-blagajničke poslove u Medžlisu, Huskić je angažirao svoju suprugu za četiri puta veću nadoknadu. I pored toga, unaprijeđen je. Vi ste, ef. Abdibegoviću tvrdili da je financijsko poslovanje u redu. Da li je zbog angažmana svoje supruge baš i za to unaprijđen rečeni hodža, jer Vama to ne smeta! 

Da li je i po čemu Mufid Huskić zajedno sa Zinetom Šehović i Šaćirom Spahićem zaslužan za povratak u vlasništvo otetog harema u Starom Selu kod Varcar Vakufa.

Nije, ni po čemu, jer je to mezarje i dalje 1/1 vlasništvo uzurpatora srpske Opštine Mrkonjić-Grad, odnosno K.O. Bjelajce. Novac za ogradu osiguralo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica još prije dvije godine. Iako je kancelarija Medžlisa preko puta Općine, Medžlis je čekao dvije godine da iz Tuzle dođe prof. dr. Salih Kulenović i kod Načelnika isposluje dozvolu za ograđivanje mezarja u Starom Selu, kako ne bi i dalje bilo smetljište, kako po mezarima ne bi pasla stoka. Zašto je rečena trojka i dalje u vrhu IZ iako nije čak uspjela dobiti od Opštine mezarje na „čuvanje i trajno korištenje,“ a kamo li u vlasništvo.

Za dvije godine ta trojka nije uspjela nagovoriti Općinu da ogradi “svoje” niti su sami išta uradili da bi ogradili mezarje. Načelnik Općine ih je pozvao lani na iftar, ali da li su tada tražili dozvolu za ograđivanje mezarja, to oni znaju.

Ah da, da ne ogriješim dušu. Hodža Huskić se pozahmetio kad je novac nađen i dozvola dobijena, te je našao vlasnika rovokopača koji je (za pare?) iskopao rupe za stubove, pa su mezarje opasali bodljikavom žicom. Ma dobro je da je ograđeno muslimansko mezarje, makar i 1/1 srpski katastarski uknjižen posjed. Jer, mezarja su naše matične knjige, u tom mezarju leže i moji preci jer mi je r. eba Kulenovićka. Šta bi bilo sa novcem za ogradu da se nije oko toga angažirao prof. Kulenović?

Ali, kada je u pitanju IZ i SDA, ne treba puno pitati ni čije su pare, ni po kojim kriterijumima su date, važno je da nisu srpske. U mezarju u Starom Selu odavno se ne kopaju muslimani, a od živih, davno odseljenih muslimana, niko se u Staro Selo nije vratio… Pa, kojim kriterijumima SDA-kadar ministar Ramić dijeli pare da bi sačuvao srpsku blagajnu, i to novcem namijenjenim izbjeglim i raseljenim licima?

Da li je Mufid Haskić zajedno sa Šaćirom Spahićem i Zinetom Šehović zaslužan za ograđivanje tog mezarja u Starom Selu?

Najzaslužniji za to je prof. dr. Salih Kulenović, jedan od potomaka stare bosanske begovske obitelji iz Bilajca i Starog Sela koji nije više mogao gledati da mu se po mrezarevima predaka istresa smeće, da po mezarima pase stoka, da se kruni i osipa ono što je ostalo od džamije, mihraba i nišana.  

Srbi su ogradili svoje na incijativu prof. dr. Saliha Kulenovića, a po tvrdnji Mutevelije Šaćira Spahića novcem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, kojeg su oni dobili na konkursu, ali svakako ne novcem IZ. Da li je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica imalo na umu da se zahvaljujući spomenutoj ekipi IZ niko nije vratio čak ni u Varcar, a niko ni živ ni mrtav u Staro Selo! Ipak, najvažnije je da je mezarje ograđeno, ali ne zaslugom IZ. To je Ministarstvo davalo novac i rečenom muftiji Kozliću za razvoj Muftijstva (sic!) a znamo kako ga je razvijao, unazad. Kriminalno!

U stavrnosti to izgleda ovako: Srbi ogradili “svoje” (oteto muslimansko mezarje!) novcem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Pa i to je dobro, tako će biti sačuvane naše matične knjige.

Da li je Mufid Huskić zaslužan što nije obnovljeno turbe Đerzelez Aliji u Gerzovu kod Varcar Vakufa?

Pod ruku sa Mutevelijom, sudijom Općinskog suda Safetom Šljivom, bivšim muftijom Kozlićem, srpskim Katastrom, Haskić je radio nešto, ali se Turbetu ni temelji ne znaju, a u Katastru su “pogubljene” skice.  Istina je da su o trošku dobrotvora izveli geometra u Gerzovo, uslikali se s njim, ali ni nakon pet-šest nisu makli dalje od toga, niti su našli za potrebno odgovoriti dobrotvorima bilo šta. Oni više ne žele imati posla s IZ jer su stekli dojam da je IZ važan samo novac.

Kada su dobrotvori prije nekoliko godina namjerili svojim novcem obnoviti Turbe koje su četnici porušili 1992., temelje zatrli, a Katastar izgubio skice, došli su se prvo raspitivati kod Mufida Huskića o tome zna li on išta o srušenom Turbetu. Huskićem im je rekao kako pojma nema. Prisutne džamatlije su predložile da se raspitaju kod moje malenkosti jer sam više puta informirao javnost o tom Turbetu, kao i bacanju bombe na njega na drugi dan Referenduma o neovisnosti RBiH. Huskić je planuo i rekao: „Ne, ne i ne! Ko god hoće razgovarati sa Halilovićem, ne može sa mnom!“ Da li ste ga i zbog takvog ponašanja i zasluga za obnovu Turbeta unaprijedili? 

O svemu tome svjedoče Ahmo Zonić, Adem Mačković i Senad Pipić.  

Senad Pipić, kao jedan  od pokretača obnove Turbeta, napisao je ovo: „11. 12. 2022. 09:32 citat: 

„Što se tiče turbeta u Gerzovu, stvari stoje ovako. Moj rođak je mislio sam obnoviti turbe i tražio je samo da IZ pripremi dozvolu za obnovu da on nema nikakvih problema. Otisli smo u Mrkonjic kod efendije i mutavelije i oni su dali suglasnost i poslije smo isli kod )prerdsjednika Općinskog suda u Mrkonjiću Safeta) Šljive u sud da to progura svojim autoritetom…Sa Šljivom smo zbog toga išli u Banja Luku i obavili razgovor sa tadašnjim muftijom Kozlićem koji je također dao suglasnost. U katastru u Mrkonjicu nisu mogli naci dokaz da je ikada postojalo turbe,te sam ja onda naknadno predočio iste takve skice uz Gerzova gdje je upisano turbe, te članak iz beogradske “Politike” iz 1931 kao se obilježava Aliđun u Gerzovu…Moj rodjak je uplatio 300 KM da komisija izađe u Gerzovo i utvrdi stanje. Ja sam tvrdio da postoje ostaci temelja od turbeta, kao što i jeste.Te sve dokaze, skice, isječci iz novina i knjiga sa fotografijama sam poslao Šljivi da priloži uz predmet, ali kako onda tako i danas poslije 5-6 godina. Sve stoji, a trebali za 14 dana odgovoriti…Imam utisak da ovi iz IZ hoće samo pare, pa da oni to urade po svome… Još sam čuo priču da smo sve zakuhali ja i rodjak i da smo se povukli poslije obećanja za obnovu, što je gnusna laz…”

I, dalje, izjava Senada Pipića, citat: “Ja sam odlučio da sa ovim likovima (Šljivom, Mutevelijom, hodžom, Muftijom, op. I.H.) vise nemam nikakvog posla. Poslije toliko izgubljenog vremena i novca da nam neko ni ne ogovori dokle se došlo, šta se uradilo. Što mi to treba. Ja sam Šljivu danima vozio kao taksista imajući u vidu da svijim autoritetom pomogne da se dobije dozvola za obnovu, a ono sve ćorak. “

Dakle, svi iz IZ su se saglasili, ali nisu haman ni prstom mrdnuli da se Turbe obnovi. Moguće je da je spomenuta ekipa IZ očekivala da će oni dobiti pare za obnovu i upravljati njima, izišli čak i na teren, pa kada su vidjeli da tako neće ići, digli ruke od obnove turbeta u Gerzovu. Da li je i zbog toga trebalo unaprijediti hodžu Mufida Huskića u glavnog imama jer je dio odgovornosti i njegov! Naravno da nije. Ali, po nekim čudnim pravilima i kriterijumima IZ i Mufitijstva, on je unaprijeđen! Zašto?

Godinama sam se javno javno uporno borio za kažnjavanje ratnih zločinaca koji su pobili moje sugrađane u Oborcima polovinom septembra 1995. Međutim, Mufid Huskić mi je pokušao zabraniti da kao TV novinar i prijatelj pobijenih, snimam Mevlud u Oborcima koji se održava svake godine o godišnjici njihova ubojstva i da tako još jednom upozorim javnost i Tužilaštvo na nedpustivu sporost u kažnajvanju ubojica. Kada me ugledao kako dolazim na mezar, rekao je prisutnima: „Ako će on (Halilović) biti tu, ja napuštam.“ Neki od prisutnih su se usprotivili Huskiću rekavši da ako neće da radi svoj posao, neka napusti mezarje,“ na što se Huskić ušutio. Novac je važniji od principa! Da li ste ga zbog pokušaja te ucjene i drskosti unaprijedili? 

Da li ste Mufuda Haskića unaprijedili zbog toga što je prisvojio novac namijenjen za čišćenje mezara u Oborcima gdje su sahranjeni pobijeni moji sugrađani!

Da li ste, uvažena ulemo, muftija Banjalučki, unaprijedili hodžu Mufida Huskića i zbog toga što rijetko ispunjava svoje hodžinske obaveze (da ne kažem obaveze za svakog muslimana) o klanjanju pet vakata namaza u džamiji, za što je plaćen? Čini se  da jeste. Jer, po pričanju svjedoka u toj džamiji najčešće Mutevelija klanja sam.  

Da li ste Mufida Huskića promovirali u glavnog imama zato što je veoma čest i omiljen gost ovdašnjih isključivo srpskih kahvića? Mora da ste i to uzeli Huskiću za zaslugu. Uzgred, takvog psovača primitivca branila je od mene neka omladinska četnička organizacija, nakon što je odgledala prilog o njegovom psovanju na gradilištu Kizlar-agine džamije.  

Da li je Huskić unaprijeđen i zbog loše prakse u mezarjima u gradu koja se ponavlja iz godine u godinu u vezi sa odugovlačenjem košenja trave? Moguće, jer su u IZ polupani lončići, zamijenjene teze i red vrijednosti, a odgovor bi trebali dati i Vi!

Svake godine prognanici iz Varcar Vakufa koji žive u Skandinaviji, šalju novac za kosidbu trave u mezarjima. I pored toga što novac stigne u Madžlis IZ Mrkonjić-Grad mnogo prije sezone košenja, kosidba redovito kasni. Visoka, gusta travuljina osvoji mezarje, pa oni koji o Bajramu, ili običnim danom žele proučiti El Fatihu nad mezarima svojih najdražih, haman i ne mogu prići željenom mjestu od ogromne travuljine i straha od mogućeg ugriza zmije. Ta praksa se ponavlja iz godine u godinu, pa otuda i pitanje da li zbog toga unaprijeđen hodža Huskić u glavnog imama! 

Dakle, Medžlis dobija novac za brigu o mezarjima. Mazarja su naše matične knjige i briga je potrebna. Ali, kad god neko od Varcarana muslimana umre, pa rodbina poput r. Safeta Arnautovića nazove Muteveliju da bi ga informirala o tome i pitala za proceduru oko ukopa, prvo što on kaže je pitanje da li je uplaćen novac Medžlisu za ukop, i to 1.200 KM, kako tvrdi sin r. Safeta Arnautovića. Safet se ispisao iz džemata zbog Huskića, pa mu je u troškove džennaze uračnata i članarina koju nije plaćao. U šta se i kako troši taj novac, teško da iko zna osim mutevelije, hodže i predsjednice Medžlisa. Željezne vratnice na mezarju i Rici su “pale,” zahrđale, pa se ne mogu otvoriti bez velikog napora, a trava se ne kosi na vakat i pored redovito i na vakat uplaćenog novca!

O kakvom je održavanju mezarjeva riječ? Pa nije li onaj oko Kizlar-agine džamije (Dedića mezar) uzurpiran od strane srpskih okupacionih vlasti, a ostatak oko Džamije koja je uu završnoj fazi obnove, upravo poravnan! Ne vidjeh niti sam čuo, niti me je iko iz IZ informirao, a red bi bio, da su kosti pokopanih stručno ekshumirane i po islamskim propisima pokopane na drugom prikladnom mjestu. Ne bih želio dušu griješiti, ali kao novinar sam trebao biti informiran od strane Medžlisa da bih informirao druge. Da li je i zbog ovog odnosa prema mezarju neko trebao odgovorati, i da li je zbig toga Huskić mogao ostati na časnom položaju glavnog imama? Da li mu zbog svega rečenog poklanjate jednu od najljepših džamija u Bosni da on takav u njoj vazi o Islamu, islamskim vrijednostima, moralu, uzoritom muslimanu, pošivanju mrtvih…

Da li je Huskić unaprijeđen u glavnog imama jer je za njega umjesto Ričke, namijenjena lijepa obnovljena Kizlar-agina džamija, pa mu se sada, kao glavnom imamu, preuređuje i vakufska kuća kod Džamije da ne bi iz Ruke potezao ponekad klanjati u džamiji u Čaršiji?

I na kraju pitanje: Da li li su i po čemu hodža Huskić, mutevelija Spahić i predsjednica Šehović zaslužni u sporovođenju Presude Doma za ljudska prava u kojoj stoji da su srpske vlasti spriječile muslimane u slobodnom ispovijedanju vjere, da su dužne obnoviti Kizlar-aginu džamiju o svom trošku i dovesti objekat u pređašnje stanje? Mutevelija nije čak ni znao za tu presudu do prošlog ljeta. Ne zna se je li prevedena sa engleskog. Po zakonu, onaj ko ne sprovodi sudske presude, odluke Doma naroda…, i sam čini krivično djelo. Da li ste Vi i Rijaset, uz Medžlis u Varcar Vakufu svjesni toga! Da li ste svjesni obaveza čuvati vakufsku imovinu! Ne bih rekao, jer dalje se otima i ruši vakufska imovina, ispisuju nacistički grafiti po ričkoj džamiji, napadaju rijetki povratnici i ugrožava im se život i imovina. 

Muftija ef. Abdibegoviću, meni ne treba ni sadaka niti pomoć te i takve Islamske zajednice, niti bilo koga na svijetu. Nisam muhtač nikome! Treba mi pravda jer se Boga bojim,  a ljudi stidim. Ta pravda je pravda za sve nas. Duže od pola stoljeća moj rad je izložen javnoj kritici i propitivanju. Više puta je i moj život i životi mojih najdražih bio ugrožen zbog toga. Svjesno ne griješim, niti se služim potvorom. Smatram da rečeni ljudi u IZ nemaju nikakvo pravo da bilo kakvu pomoć koja je namijenjane svim muslimanima Varcar Vakufa iz te pomoći mene izuzimaju. Jedan sam od rijetkih povratnika, a ne jednom mi je ugrožen i život i imovina, a IZ nikad me nije ni riječju zaštitila, dapače.  

Razumijem što me ne pozivaju na zajedničke iftare, valjda da ne bi iskvarili „glavnom imamu,“ a i nije mi ni mjesto pokraj njega takvog, ali zašto mi se uskraćuje paketić turske pomoći uz Ramazan ili pred Bajram i ko taj paketić prisvaja? Taj paketić po haku pripada meni, a Bog mi je svjedok da sam takvu humanitarnu pomoć koju sam u ratu samo ponekad dobijao u Jajcu, a poslije rata nikad, iako povratnik, poklanjao najugroženijim. Zašto mi je to pravo uskratila Islamska zajednica iz Varcar Vakufa na čelu sa unaprijeđenim hodžom Mufidom Huskićem, mutevelijom Spahićem i predsjdnicom Zinetom Šehović! Jesu li i zbog toga tu gdje su u IZ i SDA i je li i zbog toga Huskiću dodijeljna titula koju ne zaslužuje?

Po svemu sudeći, ovaj glavni imam će biti glavni samo samome sebi i onima koji su ga unaprijedili u to časno zvanje na osnovu malo moralnih i vjerskih osobina i kvalifikacija. Meni sigurno neće!

Stari Mustafa-agin Vakuf i sadašnji džemat Varcar Vakuf ne zaslužuju takvog “hodžu” a kamo li glavnog imama. 

U Islamskoj zajednici postoji mnogo časne uleme, ali za sada preovladava negativna kadrovska selekcija, bar kada je Varcar u pitanju. Biće da Huskić ima podršku Zinete Šehović kojoj sam prije istupa u javnosti prvoj predočio nedolično ponašanje hodže Huskića prema meni, ali nije bila ni mukajet. Biće kako Huskić ima podršku i prijašnjeg i sadašnjeg muftije Banjalučkog. Imam dokaze da ga je muftija Čamdžić sačuvao u službi, da ga je pravdao za ponašanje lažnom izjavom, da zajedno i danas odlaze na otvore džamija. Znam i Vaš odnos iz razgovora s Vama.

Molim Vas, uvaženi muftija Banjalučki, ef. Abdibegoviću da u intersu istine i javnosti odgovorite na ova pitanja, tim prije što ste i sami izjavljivali pred Jusufom Dubicom i preda mnom da je ponašanje Mufida Huskića na gradilištu obnove Kizlar-agine džamije gdje me je psovao i lažnim optužbama i potvorama prijavljivao policiji, nedolično, dakle neprihvatljivo i nedopustivo, a za muslimana pred Bogom neoprostivo, a za vjerskog službenika pogotovo.

Da ste, uvažeeni mufija Banjalučki Nusrete ef. Abdibegoviću, održali svoje obećanje i došli nam u posjet u Varcar Vakufu “kako bi riješili nesporazume i probleme” oko Mufida Huskića i nas džematlija, da je Reisu-l-ulema reagirao, mnoga pitanja ovdje ne bi bila postavljena jer bi, vjerovatno, već bila riješena.

Ibrahim Halilović, samostalni urednik – reporter TVSA u penziji, slobodni novinar i blogerm povratnik u Varcar Vakuf 

P.S.

U međuvremenu je mutevelija Šaćir Spahić na svom Facebook profilu ustvrdio da će na moje laži odgovoriti tužbom sudu. Dobio je odličnu podršku čak su mi njegovi obožavatelji priprijetili. Više ovdje:

Povodom moga posta na Blogu “Pitanja muftiji Banjalučkom Nusretu ef. Abdibegoviću PO KOJIM JE KRITERIJUMA I ZASLUGAMA HODŽA PRIMITIVAC MUFUD HASKIĆ UNAPRIJEĐEN U GLAVNOG IMAMA U VARCAR VAKUFU?!”

KAKAV HODŽA I MUTEVELIJA, TAKAV I MIRSAD KAHAREVIĆ…

Šačir Spahić, mutevelija Džemata “Mrkonjić-Grad” kojeg sam više puta spomenuo postavljajući pitanja muftiji Banjalučkom zašto je unaprijedio primitivca psovača Mufida Huskića u glavnog imama, oglasio se na svom Fecebook profilu tvrdeći da će me tužiti zbog laži.

Nije naveo zbog kojih niti gdje, kad i zašto.

Naravno, moj javni novinarski rad je izložen javnom kritičkom propitivanju, osporavanju i demantu, ispravci krivih navoda, a svako ko se osjeća ugroženim od mene na bilo koji način – može potražiti izaštitu suda.

Mutevelija Šaćir Spahić je tim komentarom omogućio nastavak sezone lova na me. Redaju se komentari podrške Muteveliji, ali i nedopustive prijetnje i uvrede, etiketiranje mene kao autora. Niko ne navodi ni jedan argument. Prijeti mi Edin Velić, podržava ga Velibor Subašić koji opravdava batine koje sam dobio nekada u Mrkonjiću, a Velić mu se javno zahvaljuje. Zaboravlja Edin Velić da je od takvih kojima je topuz mio morao uteći čak u Švedsku, pa se, obojica zaboravno, jedan drugom uvlače pod rep.

Kad god se ne mogu osporiti činjenice, onda se napada bijesno i krvnički, kukavički onog ko te činjenice iznosi. To je oprobana praksa duhovnih haduma, lizosahana, primitivaca koji nisu dorasli javnoj komunikaciji i s njima ne treba zalaziti, osim prijaviti ih sudskim organima kada prijete.

Očekivati da se mutevelija, nositelj časne funkcije u džematu “Mrkonjić-Grad” kao neko ko se Boga boji i istinu ljubi ogradi od takvih siledžija i primitivaca, inovjeraca koji vole batine kada su muslimani u pitanju, isto je kao kad bi neko pokušao premjestiti Lisinu na mjesto Grabeža. Nemoguća misija! To je isto kao i pokušati vratiti u posjed vakufa otetu imovinu, ili naplatiti ratnu odštetu.

Nisam nikada ni očekivao zaštitu ni od IZ kao institucije, jer se protiv njena kriminala, pohlepe, uništavanja vjere, države, vakufa i licemjerja borim, niti od pojedinca poput Šaćira Spahića jer i IZ i mutevelija svaki napad na mene oni smatraju odbranom njih samih. Međutim, upravo Ti i takvi su najveća optužba na račun i IZ kao institucije i Mutevelije kao pojedinca.

O kakvim se osobama radi, navešću samo jedan primjer, a čuvam ih još podosta.

Mirsad Kaharević prekinuo me bez pardona prilikom snimanja izjave Raze Heremić o njenim nastojanjima da se kazne počinitelji masakra u Oborcima 13. septembra 2015. S neba pa u rebra, Mirsad Kaharević se požalio na hodžu Mufida Huskića koji je strpao pare u džep i utekao s mezarja ne plativši Mirsadu i njegovim drugovima čišćenje mezara. Pogledajte video! (Uzgred, nudio sam Mirsadu platiti svoj dio novca za čišćenje mezarja, makar tako svojim novcem i amnestirao dio hinle prema njima!)

Ali, Mirsad Kaharević ne bi bio to što jeste, da nije licemjer i uvlačiguz, a on zna zbog čega. Zaboravio je da su ga zapuhnuli za novac koji su on i društvo pošteno zaradili na na čišćenju mezarja. Bolje reći, oteli su im.

U spomenitim komentarima podrške dva puta je ponovio kako podržava muteveliju Šaćira Spahića u vezi navodnih laži koje sam iznio protiv njega.

Kakav džemat, kakav hodža, mutevelija, IZ – takav i Mirsad Kaharević kao dio svega toga opakog i nakaradnog. Mutevelija se mogao ograditi makar od takvog dvoličnjaka! Licemjerje je veliki grijeh u islamu! Ali, muteveliji to ne smeta.

Možda će me mutevelija Šaćir Spahić dobiti na sudu, ali moguće ne zbog moje krivice, nego da bi se srpski sud dokazao kako je pravičan i kad donosi presudu o tome da je vakufska imovina vlasništvo srpske općine Mrkonjić-Grad, i kad ja lažem.

Bog zna da je istina savim suprotna.

A, Mirsad Kaharević, on bi kao odrasla osoba morao znati da su u laži kratke noge, bilo da je riječ o izjavi o tome da mu hodža nije platio čišćenje mezara, bilo u podršci muteveliji koji je taj dan na mezarju u Obrocima skupljao pare ne dajući nikome potvrdu za to. .

Dvojac SDA – Islamska zajednica oglušili su se o presudu Doma za ljudska prava koji je presudio da su srpske vlasti u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) po čijem je nalogu srušena u jesen 1992. godine, dužne o svom trošku obnoviti ovaj vjerski obejkat koji je bio pod zaštitom države. Džamiju obnavljaju Turci. Rušitelji su amnestirani.

Bivši banjalučki muftija Edhem Čamdžić je kamčio pare za obnovu Kizlar-agine džamije od turskih dobrotvornih organizacija. Hvali je i općinu koja je dala sadaku.

Nakon prve faza i duže pauze, gradnja je nastavljena, pa će na ljeto iduće godine lijepa džamija biti i otvorena.

Onaj ko ne izvršava presude Doma za ljudska prava, kao i oni koji ne traže izvršenje, čine krivično djelo.

I po tu cijenu, dvojac Islamska zajendnica – SDA je amnestirao rušitelje.

Istom presudom, presuđeno je da srpske vlasti u Mrkonjić-Gradu ugrožavaju muslimanima slobodno ispovijedanje njihove vjere. Ni za to niko nije odgovarao.

Veliki Vakuf Mustafe-age Kizlar-age sveo se na fildžan površine oko džamije. U gradu je danas svega tridesteak muslimanskih kuća. Mali džemat se osipa i kruni, pa će ova izuzetno lijepa džamija uskoro postati spomenik nekim davnim vremenima i muslimanima starosjediocima.

Video na linku:

https://www.facebook.com/1367011323/videos/938668940630718/

(30. mart 1979)

“U mjesecu oktobru 1954. godine Galić Ostoja, tada šef ispostave za unutrašnje poslove u Mrkonjić Gradu, sa službenikom iste ispostave Ajduković Gojkom, išoa je u lov na divlje patke, na mjestu današnjeg jezera Balkana, odnosno Crnog jezera, koji mu naziv najbolje i odgovara, a neki Mrkonjićani jezero nazivaju i Galino jezero, jer inicijator osnivanja jezera Galić Ostoja ima nadimak Gale.

Površina sadašnjeg predstavljala je uvalu, u kojoj su pri vrhu bila tri veća izvora odnosno manja jezera  s površinom oko 100 m², te još pet manjih izvora, od čije vode je nastala Crna rijeka, koja ima dužinu toka oko 20 km, od izvora do utoka u Vrbas, kao desna pritoka rijeke Vrbas.

Iz trri veća izvora voda je izvirala s dna jezera, dubine i do 25 metara, pa jezera od ova tri izvora predstavljala su kotlove (kazane), kako ih je narod ovog kraja nazivao.

Od ukupno osam jezera u Uvali, koja je pretežno predstavljala barsko zemljište, obraslo raznim barskim biljkama, a sredinom ove Uvale skupljala se voda, formirajući korito, dosta uzano, proširujući se što se više udaljavala od tri veća jezera.

Po ovoj uvali, na suvljem zemljištu, vlasnici su vršili košenje trave, koja je bila divljačna, radi prisutnosti raznih barskih biljaka.

Zbog udaljenosti ove uvale od seoskih kuća, starog makadamskog puta Mrkonjić Grad – Ključ i Glamoč, te povoljnog zemljišta na jezerima i barskim biljkama, koje su pružale dobar zaklon, u zimsko doba i ranije zadržavale su se divlje patke.

Tako je Galić Ostoja, boraveći jednog dana 1954. godine radi lova na divlje patke, došao na ideju, da bi se u ovoj uvali moglo izgraditi jezero, s izgradnjom jedne bran, s kojom bi se zatvorila uvala. Ovu ideju dotičnog dana odmah je prenio Galić Ostoja drugu Ajduković Gojku, koji je s njima bio u lovu, pa su zaključili da s tom idejom Galić upozna i optišnski komitet, što je i učinjeno.

Na dnu tri veća jezera taložili su se  istrulili otpaci od lišća raznih barskih biljaka i lišća okolnog šumskog drveća, pretežno bukve, sa kojom je obrasla Lisina skoro 90%, naročito padina prema Mrkonjić Gradu, na kojima ranijih godina bilo više četinara, uglavnom smrče, pa su satbla smrče najviše bespravno sječena, te sada ima smrčevih stabala samo pri vrhu padine Lisine, odnosno s istočne i sjeveroistočne strane ove planine.

Oko samog jezera ima i drugih vrsta šumskog drveća: johe (jove), javora, lijeske, graba i drugih vrsta.

S jugoistočne, južne i jugozapadne strane s jezerom se graniči Lisina, čiji je najveći vrh zvani Lisina s nadmorskom visinom od 1.462 metra.

Svi navedeni izvori izviru ispod planine Lisine. S istočne strane jezera, na udaljenosti oko 100 metara, postoje dva manja jezera, čija voda se u blizini samih izvora spaja, te otiče jednom padinom i jednim potokom, koji se u blizini jezera na oko 30 metara spušta niz kamenu strmu padinu i čini manji vodopad, pa prelazeći put, koji opasuje jezero i služi za šetnju izletnika, te se ulijeva u jezero.

Ova voda ima manji procenat sumpora (S).

Radi sadržaja sumpora voda od dva jezera i vodopada miriše na sumpor, pa po pričanju obližnjih mještana, pasulj s ovom vodom ne može potpuno da se skuva.

Predio Balkana, kako se naziva obližnja okolina jezera, ima oko 30 većih i manjih izvora hladne pijaće vode, pa je s jednog većeg izvora, na udaljenosti oko 300 metara dovedena voda u novi motel Balkana, a s jednog drugog i većeg izvora mještani iz obližnjih sela doveli su vodu i u svoja sela. Inače planina Lisina vrlo je bogata s mnogim izvorima, što je rijtkost u SRBiH, pa čak i šire u Jugoslaviji.

Nataloženi otpaci po dnu navedena tri jezera čuvali su crni izgled jezerima, pa je po ovoj crnoj boji dna triju većih jezera dobila naziv i rječica Crna rijeka, koja ptiče od vode svih ovih jezera.

Prema pričanju starijih ljudi, u tri navedena jezera bila je riba domaće pastrmke težine i do 5 kg.

Na osnovu dobivenih podataka ribe u ovim jezerima trovali su najviše turski vojnici, prilikom dolaženja na strelište, koje se nalazilo za vrijeme turske vladavine u blizini sadašnjeg novog motela Balkana.

Također su dolazile na izlete (teferidže) i neke bogatije familije iz Mrkonjić Grada, te su muškarci hvatali pastrmke trovanjem i na drugi način.

Na turskom jeziku riba se zove balik, a ribar balikdži, pa prema tome i jednom predanju po ovoj turskoj riječi površina s jezerima zvala se Balikana, što bi bilo pravilnije, nego Balkana, kako natod naziva jezero i čitav kraj oko jezera.

Trovanje riba odgovarajućim otrovom (baluk), ribe se onesvijeste, pa su otrovane ribe izlazile na površinu vode i lakše ih je bilo hvatati, a nakon 10-24 časova, što zavisi od količine pijedenog otrova, većinom su se ribe vraćale svijesti.

Do izgradnje Crnog jezera ne bi došlo, da inicijatorova ideja nije prihvaćena i odobrena od strane opštinskog saveza komunista u Mrkonjić Gradu.

Stanovnici Mrkonjića Grada dobro znaju da je Galić Ostoja (Gale)  inicijator osnivanja jezera, pa radi toga neki građani jezero nazivaju Galino jezero, na koji način se odaje priznanje i zahvalnost inicijatoru osnivanja jezera.

Nadmorska visina Crnog jezera je 764 m, što je vrlo povoljno za plućne i nervne bolesnike, kao i za srčane bolesti, a okolina Balkane ima bujno zelenilo planine Lisine, kao i prostrane livade.

Radovi na izgradnji jezera otpočeli su uglavnom 1955-1957. godine, bez ikakvih financijskih sresstava, pa je raspisan i doprinos za obezbjeđivanje sredstava, za koji su se svesrdno odazvali stanovnici Mrkonjića Grada.

Organizovane su radne akcije Mrkonjićana, koje su izvođene uspješno, u kojima  su učestvovali omladinci od 14 godina starosti, pa čak i stariji ljudi i žene i do 70 godina, a učestvovali su ljudi i omladinci s područja drugih opština.

Građani koji su bili spriječeni da učestvuju u radnim akcijama, plaćali su vrijdnost svoga rada u određenom oznosu za svaku akciju, pa je sa tim novcem plaćen rad drugim ljudima.

U radnim akcijama učestvovala je i omladinska radna brigada od 60 omladinaca i omladinki iz Sitnice s područja opštine Ključ.

Ovu brigadu doveo je ondašnji matičar Vulin Mladen sa Sitnice, a kada je brigada dolazila, nosila je zastavu i pjevala pjesme.

Jezero Balkana odnosno Crno jezero ima površinu oko 4 ha, poribljeno je kalifornijskom pastrmkom i vrstom ribe amur, koja je porijeklom iz SSSR-a, koja živi u graničnoj rijeci između SSSR-a i Kine, na dužini toka oko 6.000 km, koja se hrani biljnom hranom, te time smanjuje količinu biljke zvane zvončić, koja prekriva površinu dna jezera oko 80%, a ova biljka daje prijatnu za oko zelenu boju dna jezera.

U Lisini ima i vukova, koji se pojavljuju najviše preko zime, kada gladni napadaju srneću divljač i ova divljač mnogo strada.

Kao primjer navodim jedan slučaj, kada su vuci 1954. godine dotjerali ranjenu srnu do sela Majdana, nedaleko od Mrkonjića Grada, gdje se ona sklonila.

Ovu ranjenu srnu dovezao je odašnji lugar Jagodić Gojko, sada u penziji, na kolima u šumsku upravu, a šef šumske uprave inž Selmanović Ahmet, inače lovac, istu srnu smjestio u šupu uprave, hranio je i dovodio veterinara, koji ju je liječio, te nakon izliječenja, poslije mjesec i po dana, srna je potpuno ozdravila i puštena u planinu Lisinu.

TKO JE AHMET SELMANOVIĆ

Iz njegovog teksta o Balkani:

Oko ovog predjela zvanog Sokočnica privlačna je prirodna okolina, sa sjeverne strane šumski predjel Borovnica, koji je pošumljen sa sadnicama crnog i bijelog bora od 1955. do 1959. godine od strane šumske uprave u Mrkonjić Gradu, u koje vrijeme je bio šef ove šumske uprave inž. Selmanović Ahmet, sada penzioner i živi u Banjoj Luci.

Nakon što su oteli ili uzurpirali gotovo čitav Vakuf Mustafe-age Kizlar-age koje je zauzimao površinu od najmanje jedne petine današnje teritorije Općine, na red je došlo muslimansko groblje na Kulenovića begluku u Starom Selu koje je Općina uknjižila u katastar kao svoje vlasiništvo.

O tome smo pisali:

MEZARJE U STAROM SELU KOD VARCAR VAKUFA POSTALO VLASNIŠTVO (SRPSKE) OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD I PRETVORENO U DEPONIJU SMEĆA

Napomena; Na ovom mjestu napisao sam da je Načelnik općine MrkonjićGrad donirao sredstva za ograđivanje mezarja, a on to nije učinio. Načelnik Općine Mrkonjić-Grad dr. Dragan Vođević je prošlog ljeta na molbu prof. dr. Saliha Kulenovića, dozvolio da se mezarje ogradi, ali ne o trošku Općine. Naime, novac je još prije dvije godine osiguralo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica (sic!) i uplatilo ga na račun Medžlisa u Mrkonjić-Gradu. Čekalo se dvije godine da prof. dr. Salih Kulenović dođe iz Tuzle i isposluje dozvolu za ograđivanje mezarja u Starom Selu, mada je načelnikov ured odmah preko puta kancelarije Medžlisa.

Hodža Mufid Huskić zahmetio oko ograđivanja, tvrdi mutevelija Šaćir Spahić. Naime, hodža je našao vlasnika rovokopača koji je iskopao rupe za direke ograde! Mutevelija je, pak, obilazio radnike, slikao radove i javio da je ograda zategnuta (vidi fotografiju ispod!). Ko i kako, čijim novcem, nije naveo, pa se i meni nehotice omaklo da nisam tačno znao ko je i čijom zaslugom namakao novac. Što se mene osobno tiče, svoj katastarski 1/1 uknjiženi posjed makar to bilo i musliamnsko mezarje, logično je da ograđuje njegov vlasnik – Općina Mrkonjić-Grad, te da za taj posao osigura novac.

Bilo kako bilo, muslimansko mezarje, srpski posjed 1/1 u Starom Selu, ograđeno je, nije više deponija niti na njemu se napasa stoka. U tom mezarju odavno ne kopaju mrtve, a u Staro Selo niko od odseljenih muslmana nije se nikad vratio, pa neka ne bude ni važno što je novac namaklo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, a ne vlasnik – Općina Mrkonjić-Grad… Važno je ono što je važno za SDA i Islamsku zajednicu – svojim ili tuđim novcem amnestirati otimačinu, genocid i urbicid, zabranu slobodnog ispovijedanja vjere. Samo nek ne “gori” srpska kesa.

Sa Facebook profila Šaćira Spahića, Mutevelije Varcar Vakufa o ograđivanju mezarja u Starom Selu; ni riječi o tome ko, kada i kako je taj posao uradio, čijim novcem, čijom zaslugom, koliko je sve to trajalo…

Sada je na red došao i jedan vakufski gaj u planini Lisini iznad grada. Općina Mrkonjić-Grad otima i taj ostatak ostataka nekadašnjeg velikog Vakufa. Sud je već presudio da ta šuma pripada Republici Srpskoj.

Porez na otetu šumu i dalje plaća Medžlis Islamske zajednice.

Od nekada velikog Vakufa, Islamska zajednica posjeduje danas nekoliko dunuma na mjestu Kizlar-agine džamije i dijela mezarja oko nje, te Rički i Heljdića mezar.

Kizlar-aginu džamiju srpski su mineri srušili u kasnu jesen 1992., srpske vlasti poravnale temelje i na njenom mjestu napravili parking i odlagalište smeća. Dio mezarja uz džamiju otet je i prije rata. Na otetom mezarju, na kostima Dedića, podignute su birtije, butici i mesnice. Na vakufskoj zemlji, na mezarju, podignut je Spomen-dom ZAVNOBiH.a, a na mjestu nekadašnje džamije na Mečetu podignute su zgrade.

Dom za ljudska prava presudio je da je muslimanima ugroženo slobodno ispovijedanje vjere, te naložio da RS, to jeste Općini Mrkonjić-Grad, da obnovi džamiju u svom trošku.

Islamska zajednica nije našla za potrebu da tu presudu Doma za ljudska prava prevede sa engleskog jezika, a kamo li da se bori za svoja prava i namirivanje štete na osnovu te presude. Zaboravila je na tu presudu, džamiju obnavljaju Turci, pa se srpskim vlastima osladila otimačina. Na red je došaa i taj preostali gaj u planini Lisini, ostatak ostataka nekadašnjeg vakufa.

Na posjedovnom listu Islamske zajednice u Mrkonjić-Gradu nalazi se šuma u planini Lisini, pokraj koje stoji upitnik. Sud je već donio presudu po kojoj je šuma sada u posjedu srpskih vlasti; Islamska zajednica i dalje redovno plaća porez (Obratite pažnju na švrakopis!)

Kao dokaz da Medžlis plaća porez na šumski posjed koji otima Općina, a sud joj daje za pravo, mutevelija Šaćir Spahić mi je poslao kopiju uplatnice poreza. Pošto i ostale kopije nisu bile baš najbolje vidljive, molio sam Muteveliju da ih snimim svojom tehnikom. Pristao je, ali u dogovoreno vrijeme nije bio kod kuće. Kad sam ga najzad dobio telefonom, rekao mi je da je prizanice negdje zaturio u kući i da ih ne može nikako naći.

Dokaz da Islamska zajednica Mrkonjić-Grad plaća porez i na zemljište koje joj je sudski oteto

Biće da u priči o Mutevelijinom odustajanju od obećanja da mi omogući snimanje dokumenata i objavljivanje priloga o otimačini vakufskog, svoje prste umiješao lokalni nazovi hodža Mufid Haskić koji je davno zabranio džematlijama svaki razgovor sa mnom, psovao me kao kočijaš na gradilištu obnove Mustafa-agine džamije. Umjesto da ga smijene, prijašnji muftija Banjalučki Edhem Čamdžić ga štiti i danas, kao i sadašnji muftija Avdibegović. Muftija Avdibegović koji me prijekorno upozorava da je on moj Muftija, saslušao je primjedbe na Huskićevo ponašanje nekadašnjeg Mutevelije Jusufa Dubice i moje pretprošlog ljeta u Muftijstvu, obećao doći u Varcar i riješiti spor sa hodžom kojeg je inače unaprijedio u glavnog imama. Obećao, pa porekao.

Mutevelija Medžlisa Islamske zajednice Mrkonjić-Grad Šaćir Spahić kaže da su na prvostepenom sudu RS izgubili spor te da su se žalili višoj sudskoj instanci.

Sud je presudio da je taj vakufski šumski posjed prešao u vlasništvo Općine Mrkonjić-Grad zato što Islamska zajednica nije označila tu parcelu pred avionsko snimanje prije mnogo godina. Upućeni u tu materiju tvrde da je to avionsko snimanje poništeno i nevažeće.

Pitao sam Mutveliju Spahića da li su od Rijeseta tražili pravno pomoć kako bi zaštitili vakufsko od otimačine. Rekao je da oni u Rijasetu znaju za spor od prvog dana, ali je nije odgovorio na pitanje da li im je Rijaset i pružio pravnu pomoć.

U prilog tvrdnji o gotovo potpunom otimanju vakufske imovine, ide činjenica i da se u katastru u Mrkonjić-Gradu ne mogu naći skice gdje su nekad postojali temelji 1992. godine srušenog turbeta Alije Đerzeleza u Gerzovu. Sve je zatrto i na terenu i u zemljišnim knjigama.

Zajednički narodni zbor muslimana i pravoslavaca pokraj turbeta Aliji Đerzelezu u Gerzovu

Interesantno je da su muslimani-dobrotvori koji su namjeravali obnoviti Turbe čuli kako su pravoslavci iz Gerzova poručivali preko radija da bi oni rado obnovili Turbe.

Između dva svjetska rata pravoslavci su davali priloge za popravku i čuvanje Turbeta, a novčani prilog dao je i pop Ubavić. O Alidžunu, odnosno Ilin-danu, održavao se narodni zbor pokraj Đerzelezovog Turbeta u Gerzovu na kojem su zajedno prisustvovali i pravoslavci. Muslimani bi tada klanjali pokraj Turbeta, popodne su se dmjeravale snage u narodnim sportovima. Do podne Alija, po podne Ilija, govorilo se.

Nažalost, zahvaljujući predsjedniku Općinskog suda u Mrkonjiću Safetu Šljivi, Muteveliji, “hodži” Mufidu Haskiću i prijašnjem muftiji Banjalučkom Osmanu Koziću, koji su se kao đoja angažirali oko poslova na traženju katastarskih skica, te Katastru koji je te skice “izgubio”, za sada ništa od posla na obnovi Turbeta Alije Đerzeleza u Gerzovu.

Investitori-dobrotvori muslimani nisu još digli ruke od obnove Turbeta. Ne uzdaju se više u pomoć općinskih uzurpatorskih vlasti, ali ni Medžlisa IZ u Mrkonjiću, niti banjalulučkog Muftije, nego u pravoslavce Gerzova koji nisu zaboravili alidžunsko-ilindanske zajedničke derneke pokraj Turbeta i koji su i prije rata davali svoje priloge za obnovu i čuvanje tog spomenika zajedničke kulture, narodnih običaja, vjerovanja i tradicije.

Daj Bože da se Gerzovčane u tome pita.

Jer, Srpske vlasti su očito naumile oteti i taj komadić zemlje i zatrti temelje Đerzeelezovom turbetu.

Iako bez pravne osnove, Dodik je upravo ustvrdio da RS ima neotuđivo pravo na 49 posto zemljišta Bosne i Hercegovine. U te procente on je uračunao i vakufe, otetu zemlju, već u srpski posjed uknjižena mezarja, šume, turbeta. Za sada, Dodiku i uzurpatorima koje on sokoli nema se ko suprotstaviti. Dapače, predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić poklanja državnu imovinu koju on zove “njivom” Dodiku i RS u zamjenu za dram vlasti.

Na drugu obalu Modre rijeke preselio je moj prvi komšija iz Rike u Varcar Vakufu Zakir Đuzelović. Ovaj svijet je ostavio kao prognanik u Donjem Vakufu.

Odlazi posljednji iz moga varcarskog ribolovačkog društva prijatelja.Zakir je prvo je morao sa obale naše Crne rike koja je međila sa Đuzelovića Hisetima, a zatim sa Sane na koju smo često odlazili i koju je zamijenio Vrbasom. Sa druge obale naše Modre rijeke mašu mi Omer, Lale, don Marko, Basara, Muradif, Ago, Meho, Šerko, Nine, Seljak…

Zakir.

Bijaše odličan ribolovac, društvena osoba, meraklija.
Lijepo je pjevao.
Bio je nadareni pripovijedač i eglendžija.
Odličan majstor svog metalskog zanata. Proveo je decenije radeći u “Metalcu” – Tvornici vijaka.
Primjeran suprug Pašin, strog, ali pravedan i mehka srca prema sinovima Hamidu i Maliku.

Bio mi je uvijek pri ruci kad je trebalo pomoći, popraviti auto, ili okrečiti stan. Bio je kulturan, sa Hajrom i sa mnom se lijepo i pažljivo ophodio.

Njegova Paša i on bili su naši kućni prijatelji. Rado smo se sretali kod nas u Varcaru u Brkića bašti. Zajedno smo dočekivali nove godine, išli na ribarske večeri…

Kad su Zakir, Paša i njena majka Hata izbjegli u Bugojno, kod njih sam bio na konaku. Jednom je sa mnom bila i Hajra, pa smo zajedno sa Zakirom i Pašom išli u Sarajevo. Na to putovanje nas sjeća zajednički snimak sa Safetom Isovićem kojeg sretosmo u šetnji Baščaršijom.

Kad su Đuzelovići kupili jedan kredenac u Donjem Vakufu, prevezli su ga konjskim kolima jednim od Škandrinih sinova. Sjećam se te Pašine sreće; skučile se izbjeglice…

Nikad nije prežalio Riku, Hiseta…

U sjećanju su mi ostala naša nezaboravna druženja na Sani.

Nikakva vremenska nepogoda niti snijeg nije nas mogla odvratiti od odlasaka na Sanu. Najčešće smo odlazili na Stevinu livadu u Previji. Dok bi Lale, Omer i Zakir pokušali uhvatiti nešto na udicu, Basara i ja smo smo ložili vatru, spremali meze. Nismo se mi puno uzdali u ribarsku sreću naših prijatelja. Ako uhvate, dobro, ako ne, opet dobro. Obično bi kupi ribe u Jezeru ili Ribniku, pa ponesi “u ribu.” Nikad ribe nije manjkalo, posrećilo se ne posrećilo našim prijateljima koji su po vazdan mahali mušičerem ili motali rolu nadmudrujući se sa lipenom i potočnom pastrmkom.

Negdje sredinom augusta redovno bi odlazili na desetak dana na kampiranje u Slatinu iznad Ribnika, na Banjčevu livadu ispod kanjona Sane. Bilo je to “čundruk misto,” kako je Omer govorio, jedno od najljepšihn na Sani koje nam je on pokazao. Ali, vlasnik livade neki Banjac, bio je ters i mučan, pa bi nas je jednom tjerao s livade, ali nije mogao otjerati. Dosjetili smo se, pa bi njemu i njegovoj sestri pomogli pokupiti i sadjeti sijeno; ponudili bi mu čašicu rakije i mezu, pa smo ga udobrovoljili, čak s počeo i radovati našim dolascima. Banjčeva sestra nam je jednom ispekla mahsus kruh.

Razapinjali šatore; Lale, Omer i Zakir bi jedva dočekaj da zabace udice, a ja sam se brinuo o “brzoj meki.” Sana nam je rashladživać – hrane… Sana jednom iznenada nadojde, mi se od pljuska sakrili u šatore, pa i ne opazismo da je haman izišla na obalu. Uzbuna! Jedva spasismo najlon-kese s hranom… Ali, ljubitelji akšamluka su dugo vremena žalili za pletenkom rakije koju im Sana odnese.

Pripremio bih akšamluk, ali bi se večera i ohladi, padne i mrkli mrak, a njih nikad s vode, ne mereš ih dozvati.A

A kad se društvo iskupi oko hastala pokraj vatre (Lale bi rekao “krečane”), šale, smijeha i pjesme mogao si slušati do dva iza ponoći. Lale i liskovački župnik Marko koji je s nama često teferičio, nazdarvljali bi jedan drugom, oslovljavajući se medžusobno sa hadži-Marko i hadži Salih-aga. U pohode bi nam dolazili Asim, Muradif Hadžal, Taci, Meho…

Jedne godine drzštvo je već bilo na Sani, a ja sam malo zakasnio zbog kupovine dodatnih namirnica za kampiranje. Kad stigoh na livadu na Slatini, dočekaše me Lale i Zakir pokraj Zakirovog “fiće,” kilometar ispod mjesta gdje kampiramo. Pitam zašto nisu na kampu, njih dvojica padaju od snijeha. Kaže Lale da su kurate sreće. Njega ujela zmija, a Zakirov “fićo” se obatalio. Malo su već “potegnuli.” Veseli su jer su po prirodi optimisti. Ujed je bio od bjelouške, ruka malo otekla, pa splahla. Kad sam slijedći put išao po namirnice u Ključ, kupih i gumegelung. Za “fiću” pa Lale i Zakir poraviše “fiću” na livadi pokraj šatora.

Društvo je bilo uvijek veselo, beskaharli, spremno na šalu, svako na svoj račun. Niko se nije bojao životnih problema.

I Zakir je, kao i mi svi, volio rijeke, prirodu, Bosnu – kao svoju dušu.

Osulo se društvo sa Sane.

“Sana teče do mora bez svoga Omera!”
I bez Zakira, Basare, Laleta, Seljaka, Nine, Marka, Hadžala, Šerke, Seljaka, Nine…

Prisjećam se ovim filmskim isječkom moje davne TV-reortaže iz Okandžija, našeg lijepog života. I snimak se izlizao, odtario.
Žalim za odlazećim Zakirom, žalim za svojim društvom, pridajem im rahmet i pokoj duši, a suze mi naviru.

***

Video sjećanje – klikom na donji link.

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/1144848346397363/?notif_id=1671990987127553&notif_t=video_processed&ref=notif

Vraćjući se sa dr. Semirom Vranićem iz pohoda Livnu nakon što smo obišli sve tamošnje starine, džamije, pa se rashladili i napili vode na izvoru studene Sturbe, prisjetili smo se nenadmašnog pjevanja Vejsila Hadžibegièa sevdalinke “Pošetala Hana Pelivana.” Vraćali smo se nakon što smo obišli i mezarje Firdus-kapatana, divili se veličini ukrašenih nišana koji su svjedočili o moći nekada ugledne opjevane porodice.
Namjerili smo usput prema Kupresu potražiti divlje konje negdje na pustim vrletnim prostranstvima oko Borove glave, stati nogom na onaj lijepi most iz rimskog vakta koji premošćuje rijeku Šuicu, pa se zaputiti i prema Duvnu, pa u Kupres, gdje ćemo se rastati; dr. Vranić će preko Bugojna i Travnika u Sarajevo, naredni dan će na posao u UKCS odmoran i horan, pun energije i znanja analizirati pataloške nalaze, izvlačiti naučne zaključke i, što je najvažnije, brinuti se o pacijenima. Ja ću preko Kupreškog polja i Janja u Varcar.

Dok smo razgovarali u autu, ponajviše o našoj Bosni i sevdalinci, zazvonio je mobitel dr. Vranića.
Htio ne htio, nisam mogao biti gluh na taj razgovor, dapače ostao mi je u sjećanju kao draga uspomena na prijatelja liječnika jer je taj razgovor u kratkim crtama, odslikao sve ono što je u životu dr. Vranić naučio kao dijete u starinskoj rodnoj kući u Trebinju, kao dječak-izbjeglica u Danskoj, povratnik i student medicine u Sarajevu, kao najmlađi, a nauspješniji specijalist diplomac na zagrebačkom Sveučilištu, koji se dodatno obrazovao i usavršavao po brojnim seminarima i naučnim skupovima diljem svijeta. Dalo se zaključiti da glas “s one stane žice” zove iz Bolnice u Sarajevu i da se razgovor vodi o jednom pacijenutu o kojem se brine i dr. Vranić. Dalo se zaključiti kako se radi o bolesniku kojemu je zbog zdravstvenog stanja trebalo posvetiti dodatnu medicinsku brigu, pa sarajevski kolega zove kolegu Vranića kako bi ga informirao o tome i posavjetovao se kako dalje.

Dr. Vranić se raspitivao kakvi su krvni nalazi, povraća li bolesnik, je li išta jeo, koje je lijekove uzeo, da li je ustajao iz kreveta, krvari li, pa na kraju razgovora preporučio mjere dodatne brige.
Bio je to razgovor koji me je duboko uzbudio.
Pustio suzu i od radosti i od tuge. Od tuge – zbog spoznaje kako je sve manje takvih brižnih doktora, jer mnogima je draža karijera i para od Hipokratove zakletve, a pacijentima kako bude. Kroz glavu mi je proletilo i maćehinski odnos i prema pacijentima i prema doktorima od strane nove direktorice KUCS-a Sebije Izetbegović koja je na to mjesto zasjela ne po stručnoj, nego političkoj podobnosti. Sjetih se kako mi u mrkonjićkom Domu zdravlja ne udariše injekciju antibiotika, tada teškom bolesniku, jer nisam iz tog entiteta. Sada se sjećam kako su mi u Hitnoj u Sanskom Mostu naplatili uslugu jer sam osiguran u Srednjobosanskom, a ne u njihovom Unsko-sanskom kantonu. Prisjećam se kako sam nakon tri dana pobjegao sa jajačke Kirurgije. (Otpušten na svoj zahtjev i odgovornost, pisalo je u otpusnici.)

Proleti ti mi misao kroz glavu kako bolesnike iz Šipova hitnom prevoze u osamdest kilometara udaljenu Banju Luku, pa neki i umru na putu, a jajački Medicinski centar im haman na kućnom pragu, davedesetak kilometara daleko. Još su mi žive slike siromašnog i slabo opremljenog Sanatorijuma za plućne bolesti u Travniku gdje bronhoskopiju rade bez anestezije…

Radostan sam bio potvrditi ono što sam i prije znao; profesor dr. Semir Vranić je izuzetan mladi liječnik, doktor specijalista sa ogromnim znanjem, liječnik koji u svako doba i na svakom mjestu brine o pacijentu na najhumaniji i najljepši mogući način, očinski.
Poredim dr. Vranića sa našim nekadašnjim varcarskim doktorom Juliusom Grinfeldom koji se, kao jedini liječnik na čitavoj općini, brinuo o svakom pacijentu postupajući kao iscjelitelj i onaj koji uliva nadu u ozdravljenje i sretan dug život.
A takvih, o kojima se brinuo dr. Grinfeld, bilo je tada na hiljade. Dolazili su Doktoru kući ili u bolnicu, odvodili ga na konju u Vlasinje kozjom stazom uz Strane, preko Glavice. Dovozili bolesnike u volovskim kolima umotane u jorgane i ćebad tražeći olakšanje i ozdravljenje kod dr. Grinfelda. Ljudi su ga zaustavljali u prolazu na Čaršiji, pozdravljali i tražili savjet i pomoć, čekali u krcatoj zagušljivoj čekaonici po pola dana da ih dr. Grinfeld pregleda u svojoj ordinaciji.
Uz bolsnike koji su ležali kod kuće, svejedno da li u Zborištu gdje stanovao, u Šibovima na vrh Lisine, ili u Baljvinama pod Čemernicom, ili u Rici gdje je ponekad skijao sa fotografom Sulejmanom Balićem, dr. Grinfeld je bio uvijek na vakat gdje je bilo potrebe za njim. Bio je utjeha i nada. Grinfelda se danas sjeća samo poneko od žitelja Varcar Vakufa. Za nove “grđane” i današnju vlast, dr. Grinfeld nije nikad ni postojao. Bolnica u kojoj je nekad radio danas je šumska uprava, a novi dom zdravlja nosi ime po Jovanu Raškoviću, pijanom bundžiji iz Knina.

Bosanska nakaradna vlast je uz pomoć Sebije Izetbegovović rastjerala doktore po svijetu.

Profesor doktor Semir Vranić umjesto da se bavi pacijentima i naučnim radom u UKCS, drži katedru na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, našao se na Univerizitetu u Dohi, Katar. Takvi Bosni pokraj Sebije Izetbegović, koja nema ni valjane diplome niti naučnih radova, ne trebaju.
I zato mi je naumpao i zaboravljeni varcarski doktor Grinfeld dok so se vozili iz Livna prema Borovoj glavi, jer mi se u njegovom novom izdanju pokazao dr. Vranić. Svojim naučnim radom on pomaže svetskoj medicini u suzbijanju opasnih bolesti, pa tako i milijunima pacijenata. I tada sam znao, a danas još više znam, kako je on kao moderan svjetski znan liječnik i učenjak, stasao u najboljoj tradiciji starinskih doktora kojima je briga o pacijentu najvažnije stvar u životu. Opet mi naumpada dr. Grinfeld koji je u hići da pomogne bolesniku znao obuti raspar, jednu zelenu, drugu crnu čarapu. Doktor Grunfeld je pomagao bolesnicima našeg Varcara, prof. dr. Vranić je na usluzi čitavom svijetu.

Raspitali smo se gdje bi divlji konji mogli mogli biti na paši, na kojoj čatrnji su na pojilu, gdje hladuju ili tumaraju po vrletnim kamenitim stranama. Sišli smo s asfaltne ceste pa, malo malo, stari dureći dobri “Mercedes” strugne podom o kamen na hrdavom putu; uspinjali smo se uz visko kamenito brdo haman do nebesa, spuštali u ravnicu pokraj dolova s druge strane ceste, ali vratismo se praznih šaka. Ne vidjesmo plemenite, slobodne životinje u njihovom staništu.
Spustismo se donekle autom sa ceste u blizini Šuice, pa produžismo nogom, brzo se nađosmo na starinskom mostu preko Šujice koji, odakle god pogledaš dominira dolinom, nagledati ga se ne mereš. Zatekosmo i nekoliko konja na pojilu. Lijep je prizor, ali žao nam što nismo vidjeli njihove podidivljale rođake gore u kamenjaru. Snimak po snimak, pa se zaputismo put Duvna koje nas dočeka sve odjenuto u šarenilo zastava Herceg Bosne. I Kupres nas isprati u istom herceg-bosanskom ruhu nakon što ručasmo pečenu pastrmku, osjetivši se ponovo kao u nekoj tuđoj, a ne svojoj zemlji. Prisjetismo se priče kako su u Kupresu muslimani oborili starinsku džamiju da bi na njenom mjestu izgradili novu.
U radosti se rastadosmo.

Vozeći se od Kupresa prema Šipovu kroz Kupreško polje i Janj, zaustavih se kod jedne udoline pokraj puta kako bih ubrao koju ljekovitu travku. Opet slike iz davnih vremena. Vidim narodnog likara Niku Vulića iz Bilajca kod Varcara, kršnog naočitog starinu bijelih brkova i kose, u katoličkoj crno-bijeloj nošnji toga kraja. Niko kao Niko Vulić nije umio sastaviti i svojim likarijama zacijeliti slomljenu ruku ili nogu. Dovozili mu zapregama ili autima sa svih strana – u suzama od bola čeljad slomljenih nogu i ruku, polomljenih rebara. Kad im Niko namjesti kosti, vrate se vedri kućama. Kažu, i doktori mu dolazili, hirurzi po savjet…
Tako predana svom humanom zadatku, kao Niku i Juliusa, vidim i dokrora Semira Vranića, i prije i poslije onog razgovora na putu po povratku iz Llivna. Berem travke koje je su i doktori Grinfeld i Vulić preporučivali svojim pacijentima, miriše majčina dušica od koje i Semir voli popiti čaj.

U glavi mi onaj razgovor koji je vodio s kolegom u Bolnici u Sarajevu, sva ta briga oko bolesnika, pa mi još draže poznanstvo s liječnikom poput moga prijatelja Semira, danas akademika.
Kada smo iste večeri, dr. Vranić i ja razmijenjivali poruke o sretnom povratku – on u Sarajevo, ja u Varcar, upitah za pacijenta o kojem je bilo govora dok smo se vraćali iz Hlivna. Bi mi drago da mu ide nabolje.
Putovanja Bosnom su naša tradicija, iz godine u godinu, ljetom, zajedno Semir i ja smo obišli Ključ, proučili El Fatihu na mezarju četničkom rukom pobijenim Bošnjacima, kao što smo učili i strijeljanim, pa pobacanim u prvaliju mučenicima iz Prijedora na Korićanskim stijenama.
Bili smo u Gerzovu pokraj tamošnje crkve, tražili i našli krstaču Ilije Škaljka koji je pješice zdimio u Carigrad da bi kod sultana isposlovao ferman za gradnju crkve. Tražili, a ne nađosmo biljege temelja srušenog turbeta Aliji Gerzelezu, potom smo uz zelenu Plivu koja se zmijoliko provlači između brda, preko Pljeve stigli u Dragnić gdje smo u akšam eglenisali sa mlinarima na vrelu Plive.
Pohodili smo Donje i Gornje Baljvine pod Čemernicom, slušali priču o skladu, susjedskoj slozi i ispomoći tamošnjih pravoslavaca i muslimana, koji ne dadoše nikom da ih zavadi. To je Bosna kakvu obojica nosimo u srcu.
Po vrelom danu pohodili smo Vlasinje i divili se mještanima koji su se kao prognanici, haman svi vratili u svoje selo nad Vrbasom, koje su obnovili svojim rukama jeduči i spavajuči pod vedrim nebom, Vlasinja se sada ne mereš nagledati.
Četnici protjerali u rano ljeto devedeset i druge Vlasinjce popalivši im selo i srušivši tek podignutu lijepu džamiju. Usput su popljačkali i sažegli Liskovicu, čak su žita po hambarima sprljili. Liskovačka rakija im prisjede na položaju poviše Bareva. Vlasinjcima ne dadoše ustaše devedest i pete u jesen vratiti se u selo bojeći se da će pripojeni jajačkoj općini biti onaj prevagnjujući jezičak na vagi koliko je nas, a koliko je vas, u bici za vlast. Sada je više nas, nego vas… Ne daju se Vlasinjci. Svjedočim o tome Semiru dok razgledamo lijepo selo, sretne i srdačne mještane vjerne svojim starinskim običajima. Vozimo se nazad u Varcar, pokazujem Liskovicu gdje sam nekad bio učitelj, zidine škole u kojoj sam stotinu i četvero djece učio prvim slovima, zavičajnim rijekama i povijesti Bosne. Danas u Liskovici nema ni jednog đaka.
“Mercedes” prede ko stari mačak. Spuštamo se niza Strane gdje je nekad bila kozja staza kojom sam se dva puta heftano verao u Liskovicu.

Bili smo i na tvrdom gradu Bočcu, pričali priču od starina, o bosanskim braniteljima i turskim askerima, i onu noviju krvavu o pokolju nad familijama Dizdarevića i Kapetanovića koje su zatrli bočački četnici Lazara Tepanovića kojemu su nedavno spomenik podigli. Biljeg poklanim Dizdarevičima i Kapetanovićima četnici su srušili, zemlju, gajeve i livade prisvojili. Prisjećamo se novele Ivana Lovrenovića o toj tragdiji koju je objavio pod naslovom “Oj, Vrbasu.” Spasio se samo dječak Džemal Dizdar.
Kule Bočca nekad visoko iznad Vrbasa, sada se ogledadaju u jezeru Hidrocentrale Bočac čija voda haman zapljuskuje tvrde zidine s kojih puca pogled sve do Krupe na Vrbasu i dalje do Tijesnog.
Bili smo u restoranu kod Gojka na Ugru gdje kupismo pastrmke potočarke pa ih ispekosmo na žaru na Vlašiću. Uz vatru prisjećamo se Krajišnika, hrabrih boraca Armije RBiH koji su po duboku snijegu incrkavici studeni iznenadili četnike i osvojili Vlašić, za što njihov komandant r. general Mehmed Alagić pozoba kritiku od Alije Izetbegovića. Vlašić je otvarao kapiju oslobašanja čitave Bosne. Ta kapija ostade veleizdajom Izetbegovića čvrsto zabravljena.

Bijasmo i u Pruscu, u starom Akhisaru, Biogradu, zavrsimo u Hasan Kjafijinu medresu. Ispričah priču Semiru o crnom boru čije je sjeme doneseno iz Turske i prije više od 400 godina i zasađeno u Akhisaru, uz samu Hasan Kjafijinu džamiju. Stoljećima se pod vejtrom, sušama i zimskom stegom polahko naginjao i herio, pa postao opasnost da se sruši na džamiju. Morali ga motorkom oboriti.

Na tome oproštaju, džennazi crnom boru, okupilo se i staro i mlado Prusca i zažalilo za starinom, gorostasom. Snimio sam tada reportažu koja je objavljena na Televiziji Sarajevu. Sa Semirom sam posjetio i Ajvatovicu, starinsko dovište muslimana. Ajvaz-dedo je četredest ranih sabaha klanjao moleći se Dragom Allahu da raspukne stijena kako bi tuda doveo vodu u Akhisar. Danas molimo Boga za čudo kojim bi spasili našu Bosnu.
Penjali smo se na Lisinu iznad Varcara, jednom na vrh, drugi put u Šibove. Bosnu smo obojica još bolje upoznavali pohodeći Jajce i tamošnje Katakombe, Stari Grad. Bili smo u Kraljevoj Sutjesci, u Samostanu obnovili znanje o srednjobosanskoj povijesti, kao i o tragičnoj sudbini posljednje bosanske kraljice Katarine kojoj je ovdje dignut spomenik. Uspeli smo se na Bobovac.

Usput smo smo razgovarali i o našem mentalitetu podaništva i prevrtanluka. Spominjali smo i intelektualce i mudrace, pa i Tunju kojemu je ćurak po vlastitom priznanju smrdio, pa ga je često mijenjao. Ispričana je i zgoda kako kako je Tunjo prijavljivao u Komitet kućnog prijatelja jer mu je u kući među knjigama vidio i Mushaf.
Provedosmo nekoliko sahata među onim što je od Bobovca ostalo. Na platou, zaključana, na viskom jarbolu vihori se dejtonska zastava “varta.” Nigdje traga bosanskim finim ljiljanima. Tukne na izdaju koja je starinom sudbina Bosne od vojvode Radaka koji se na vjeru predao Turcima, do ovih vlastodržaca koji su se naklonili i Istoku i Zapadu, unutrašnjim i vanjskim dušmanima, crnom vragu i crnjem šejtanu, pa Bosnu na konjske repove. Mislitelji, inteligencija, prodali se za sahan pilava, glasom se ne glasaju, briga ih što se Bosna osipa i krun, nestaje. Narod se zabavio o sebi, ali dragi mu takvi. Ne budi se, ne buni se.
Tako nas dvojica, Semir i ja putujući i tabanajući učimo o Bosni, divimo se njenim ljepotama i izdržljivosti.
Jednom će dr. Semir Vranić reći na opasku kako Bosnu razvaljuju dušmanski, a ona se otima:
“Ne da se Bosna, duboko joj korjenje, zar!”
Da bi odagnali brigu za sudbinom Bosne, nasmijemo ponekoj anegdoti iz bosanskog života, starog i novog.
Gdje god, i uvijek, tema razgovora su Bosna i sevdalinka.

Kao što je neraskidiva veza Bosne i sevdalinke kao “vrhunskog dragulja u kruni narodnog stvaralaštva,” tako je neraskidivo naše prijateljstvo koje je počelo baš sevdalinkom.
Kao voditelj nedjeljne emisije tek osnovanog Radija CJAM Windsor Canada, jednu od emsija sam posvetio sevdalinci.
Znao sam ponešto, čitao o sevdalinci radove sevdalije i dobrog pjevača Ivana Lovrenovića i drugih pisaca i znalaca, sakupljača i teoretičara, bogatio arhiv snimaka poznatih pjesama i pjevača, ali falilo je, pa sam se dao tragati po internetu. Tako sam naišao na Blog Semira Vranića tada srednjoškolca u Danskoj. Koristio sam u svojoj emisiji i podatke o sevdalinci koje sam tamo našao. Ne očekujući odgovor, poslao mu pismo u kojem sam ga obavijestio kako mi je od pomoći bio i njegov Blog i zahvalio mu se u emisji kao vrijednom mladom znalcu, sakupljaču i naučnom tumaču sevdalinke.

Dr. Vranić se osim patologiji i Bosni, sav posvetio sevdalinci, skupljanju, naučnom tumačenju, pomoći pjevačima u izboru reportoara i oživljavanju starih zaboravljenih kajdi. Sabrao je ogroman arhiv literature, vrijednih rijetkih zapisa o sevdalnci, još rjeđih audio-snimaka. Svoje znanje i rijetke snimke dijelio je jedno vrijeme sa slušateljima Radija BH1, a onda su mu neznalice emisiju ukinule. (Doduše, i ja sam morao napustiti Radio za građane BiH u Windsoru ustupivši mjesto “znalcima” kojima je srcu bliži kič i ulizivanje političarima i nazovi ulemi.)

Sevdalinka je sevep meni jednoj od najdržaih prijateljskih veza u životu, čvrsto i neupitno uzajamno prijateljstvo koje je počelo sa srednjoškolcem, izbjeglicom, pa povratnikom i studentom medicine, nastavljeno sa specijalistom, uglednim svjetskim naučnikom, profesorom na medicini u Dohi (još je tri godine pod ugovorom s klauzulom da ga može raskinuti kad hoće !), sada akademikom najstarije naučne ustanove u Bosni. Akademija nauka i umjestnosti mogla mu je komotno dodijeliti i titulu akdemika za naučni rad iz oblasti sevdalinke.
Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom. Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira preko “We transfer” snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznanih, a zlata vrijednih snimaka. Bogata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD-a Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima…

Nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se, razgovarali telefonom ili preko Skype-a. Sreli smo se moja Hajra i ja s njim u Detroitu jedne zime kada je dolazio na neki naučni skup u Ameriku.

Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Interesirao se za patološke nalaze moje r. sestre Ismete, nosio ih sa sobom u Sarajevo, pregeldao…

Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom.
Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira tri online snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznaih zlata vrijednih snimaka. Boagata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima… I ja sam darivao Semiru nekoliko snimaka sevdalinki koje su pjevale Ziba Mujkić i Zila Mašić iz Rike u Varcaru.

Nas dvojica, nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se preko interneta. Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Roditelje mu nisam upoznao, ali Semir nikad nije došao u Varcar ili tamo gdje smo se sretali bez poklona koje su meni i Hajri njegovi roditelji slali. Bilo je, po starinskom adetu, kahve i šećera, ali i baška ljubavi iskazane poklonima iz obiteljske bašče u Sarajevu…

Bosna je na koljenima, na izdisaju, u svakom pogledu, ekonomskom, političkom, moralnom, ali Bosna se još ne da.
Otima se i činjenicom da je mladi naučnik spacijalista patologije dr. Semir Vranić postao dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da nije i nikad neće dignuti ruke od Bosne, da će joj se uvijek vraćati ma gdje u svijetu živio. Kamo li sreće da se uskoro vrati u Bosnu pa da i nama makar malo svane!

Još uvijek vjerujemo u Bosnu kao neuništivi božji dar usprkos najcrnjim oblacima koji su se nadvili prijeteći potpunom katastorfom i smakom.
Od naših davnih pohoda Gerzovu, Jajcu, Pruscu i Llivnu, Mliništima gdje je Titov voz očerupan, a vagoni pretvoreni u pojate, Glamoču i Filipovića odžaku, tamošnjim na Balkanu najvišim nišanima, pa Kraljevoj Sutjesci, sve do ljetošnjeg susreta i eglena pokraj Plive u Jezeru, mnogo se toga dogodilo i na općem bosanskog planu i u našim životima.
Profesor dr. Semir Vranić se dugo opirao mobingu sultanije Izetbegović, pa teška srca napustio radno mjesto u UKCS-u i asistensku poziciju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Kao znanstvenik i sveučilišni profesor sada predaje medicinu na Univerzitetu Dohi, Katar. Ponuda je, inače, sa svih strana svijeta, samo ga Bosna još ne zove.

Doktora Vranića bih najradije vidio u Bosni.
Mladi naučnik, sada i dopisni član ANUBiH, bio bi od koristi i sebi i svojoj obitelji koja se ne bi morala seliti od jednog do drugog svjetskog zdravstvenog centra ili univerziteta. Bio bi od značaja za medicinu Bosne koju bi naučnim dostugnućima proslavio u svijetu, i što je najvažnije, svoja bi stručna znanja i humanost dijelio i u Bosni iz koje nikad nije ustvari ni otišao, jer on je putujuća Bosna; bio bi sa nama, svojim pacijentima kojima je takav doktor specijalista i svjetski medicinski učenjak i nada prijeko potreban.

Nažalost, u Bosni se ne ide ni jedan korak naprijed, a deset je nezad.
Gospođa Direktorica koja je rastjerala sa UKBC se što je valjalo, čast onima koji nisu poltroni, a ostali su usprkos svemu, odbila je liječiti bolesnu djevojčicu. Upitna joj je diploma baš sa onog Sveučilišta u Zagrebu gdje je prof. dr. Semir Vranić proglašen najboljim specijalizantom. Za njom se vuče teški smrad krivotvorenja diplome, trakavica onih koji je botovski brane i čuvaju, pa ona još opstaje. Varcarski dokror Julius Grinfeld i mnogi starinski narodni liječnici prevrću se u grobu zbog toga, a naučnici svjetskog glasa poput profesora doktora Semira Vranića još su daleko od Bosne iz koje, dok je, ne samo Sebije, neće biti habera da se vraćaju.
Dok onim što je od Bosne ostalo, njenom sudbinom, politikom, ekonomijom, zdravstvom, našim životima, vladaju tipovi popot Sebije, dok se u Bosnu ne budu poštovali i u Bosnu vraćali ponajbolji među nama koji su je i zbog takvih, najgorih, morali Bosnu napustiti, među njima i akademik dr. Semir Vranić, neće biti selameta, biće mrak kao u rogu najcrnjeg bosanskog vola.

Tračak svjetla na kraju tunela vidim i velikim naučnim priznanjem koje je Akademija nauka i umjetnosti upravo dodijelila vrsnom doktoru i sevdalji Semiru Vraniću čime sam počašćen i ja.
Vjerujem da će moj prijatelj Semir Vranić nastavkom svojih naučnih radova doprinijeti boljoj Bosni. Vjerujem da će kao akademik učiniti sve da se trajno sačuva i od zaborava, skranavljenja i raubovanja sačuva sevdalinka kao “naveći dragulj u kruni čitavog naašeg narodnog stvaralaštva!”

Uz čestitku prijema u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za dopisnog člana, poklanjam svome prijetlju ove redove i baška ovaj moj video-snimak koji nastao u Dubočanima kod Ključa koje smo nekad zajedno posjetili.
Tu je i Nenadmašni Vejsil Hadžibegić, uz snimke našeg pohoda Livnu.

Na ljeto, opet u Bosni!

Ovdje je podsjećanje na našu posjetu Livnu uz pjesmu “Pošetala Hana Pelivana” u izvođenju nenadmašnog Vejsila Hadžibegiča

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/10209740242007256

Pregledaj članak

Suada Pašić, izbjeglica iz Srebrenice odazvala se pozivu i kao svjedok saslušana je u prostorijama SIPA-e u Sarajevu. Po nalogu Tužilaštva BiH, SIPA tretira Suadu Pašić kao svjedoka/potpisnika krivične prijave koju je grupa građana, u ime Facebook grupe, uputila Tužilaštvu BiH 22. februara/veljače 2022. protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića o čemu smo već pisali

Na listi potpisnika zvanične prijave nije bilo Suade Pašić, ali se njeno ime našlo u jednoj od kopija te prijave koja je stigla do Tužilaštva. Odmah treba reći da se Tužilaštvo preko SIPA-e ne bavi sadržajem prijave, nego se uporno raspituje o potpisnicima. Već je saslušan Almedin Saličin, a na red je došla i Suada Pašić. Kao i Salčina, inspektori Državne agenicije za istragu i zaštitu nisu pitali ništa oko navedenih činjenica u prijavi, nego su se isključivo raspitivali o potpisnicima.

Naravno, Tužilaštvo i istraga imaju svoje metode, ali one moraju biti utemeljene na zakonu i poštivanju osnovnih ljudskih prava. Tužilaštvo je moralo razmatrati prijavu i da je bila anonimna, pa ako navodi (ne)stoje moglo ju je odbaciti ili prihvatititi.

Zbog svega toga, Suada Pašić je danas uputila zvaničnu žalbu Tužilaštvu na ponašanje inspektora SIPA-e. Suada Pašić je svoje obraćanje Tužilaštvu BiH naslovila kao ZAHTJEV ZA KOPIJOM ZAPISNIKA PO MOM SVJEDOČENJU OD 19.12.2022. Ona traži da joj se bez odlaganja pošalje kopija zapisnika koji je napravljen na osnovu razgovora sa njom u prostorijama SIPA-e dana 19.12.2022, a po pozivu br. 16-16/1-143 od 16.12.2022 od SIPA-e. i koji je ona potpisala. Iako je istu tražila odmah, kopiju nije dobila.

“Na zapisnik zakonski imam pravo, a kopiju istog želim predati svom advokatu.” piše u svojoj žalbi Suada Pašić, pa se žali na postupanje inspektora SIPA-e, pte taksativno navodi sljedeće:

“SIPA je došla na moja vrata dana 16.12.2022, bez službenog naloga koji su službenici sa sobom morali imati i prezentirati pri dolasku. Tom prilikom me nisu obavjestili o predmetu poziva, a sto su bili obavezni (dokazi postoje u formi video snimka sa nadzorne kamere). Nije mi ostavljeno nikako vremena da angazujem advokata da prisustvuje mom ispitivanju u prostorijama SIPA-e dana 19.12.2022., a na sto sam po zakonu imala pravo. Takodjer, nije mi dopusteno prisustvovanje prijatelja koji je došao sa mnom u zgradu SIPAe-, jer mi je rečeno da nisam SIPA-u ‘obavjestila na vrijeme’, a dobro se znalo da mi SIPA nije dala nikako, a kamoli dovoljno, vremena za to.”

https://www.facebook.com/messenger_media?attachment_id=1614527458989213&message_id=mid.%24cAAAAAAFicGaLUdznyGFIJec-7KrU&thread_id=1343791005

U daljem tekstu žalbe Tužilaštvu, Suada Pašić navodi kako joj se nije zakonski moglo zabraniti da njen prijatelj prisustvuje saslušanju jer je on umjesto advokata mogao zastupati i stititi njena prava.

“Očekujem da ću zapisnik sa mog ispitivanja u prostorijama SIPA-e od 19.12.2022 (po pozivu br. 16-16/1-143 od 16.12.2022) dobiti u naredne dvije sedmice, te da neće biti potrebno tražiti sudski nalog za izuzimanje istog,” upozorila Suada Pašić Tužilaštvo u svojem službenom obraćanju. Iz svega se može zaključiti da Tuzilaatvo i SIPA pokušavaju zastrašiti i obeshrabriti poštene i dobronamjerne građane i grupe koji smjelo ukazuju na nezakonito ponašanje političara. Toj konstatciji ide u prilog i činjenica da je bilo i, tobože usputnih, prijetnji i pokušaja ograničenja slobode govora i kretanja osobe koja se našle pod lupom Tužilaštva i SIPA-e zbog podnošenja krivične prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića.

Pod lupom bi morali biti baš ta dvojica kako se ne bi dogodilo da tužitelji preko noći postanu – tuženi.

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, Canada/BiH,

Dženana Delić, prof. poslovnih studija i prava (UK/Sarajevo),

Bedrudin Gušić, slobodni novinar i publicist, SAD/Banja Luka

Nihad Filipović, logoraš, pravnik, publicista, (UK),

Corrado Alvaro, italijanski novinar i novelsta, borac za prva siromašnšnih Calabrije