Prof. Boyle: AMERIKANCI SU LEGALIZIRALI REPUBLIKU SRPSKU, ONI SU STVORILI TAJ PROBLEM, NA NJIMA JE I DA GA RIJEŠE

Danas samo imali prepisku sa prof. dr. Francisom A. Boyleom u vezi sa zabrnjivajućomsituacijom u našoj zemlji koju je izazvao Dodik, a na koju pravi odgovor nemaju ni domaći političari ni međunarodna zajednica čiji se visoki predstavnik ne petlja u svoj posao.

Profesor Boyle smatra kako je rješenje problema u rukama Amerikanaca, ali ne nižerazrednih izaslanika.

Prof. Boyle: General Milley, šef Združenih štabova i direktor CIA Burns trebaju Dodiku očitati bukcicu a ne nižerazredni činovnik Escobar

Prof Boyle kaže: “Na Amerukamcima je da zaustave Dodika. Oni su legitimizirani RS od vremena kad se uključio Holbrooke 1994, pa preko Dejtona i kasnije. Amerikanci su stvorili ovaj problem. Objasnio sam njihovu historijsku grešku u knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima’. Ovaj Eskobar kotira prilično nisko na listi zvanicnika. Zato ga Dodik i ne uzima za ozbiljno. Amerikanci trebaju da pošaljiu (u Bosnu) Predsjedavajućeg zajedničkih štabova, generala Milleya, i šefa CIA, Burnsa, da mu očitaju bukvicu.”

(Originalan tekst: It is really up to the Americans to stop Dodik. The Americans legitimized RS from the time when Holbrooke got involved in 1994 up through Dayton and beyond. The Americans created this problem. I explain their historical culpability in our book Stopping Serb Genocide Against The Bosnians. This fellow Escobar is pretty low on the American totem pole. So of course Dodik did not take him seriously. The Americans need to send the Chairman of the Joint Chiefs of Staff  General Milley  and  the Head of the CIA Burns over to talk to Dodik and read  the riot act to him. fab.)

Dženana DELIĆ

Ibrahim HALILOVIĆ

MEZARJE U STAROM SELU KOD VARCAR VAKUFA POSTALO VLASNIŠTVO (SRPSKE) OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD I PRETVORENO U DEPONIJU SMEĆA

Mezar u Starom Selu kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada) nije više u posjedu Islamske zajednice. Kad je i na koji način postalo vlasništvo (srpske) Opžtine Mrkonjić-Grad, ne zna se. Ono što se vidi golim okom, to mezarje je ničije. Zapušteno je nebrigom, zaraslo u korov, pretvoreno u smetljište. Hoće li tako i ostati dok ga ne nestane?

Klonuli nišan u mezarju u Starom Selu: Kome je bio biljeg,, nekome iz nekadašnje begovske obitelji Kulenovića, ili mještana Pehlivanovića, Žerića. Ni mezara, ni imena na nišanu, uskoro ni nišana… Korov oko biljega, svjedok zapuštenosti našeg duha

Medžlis Islamske zajednice Mrkonjić.Grad tražio je od Opštine Mrkonjić-Grad da im se mezerje u Starom Selu da na korištenje, ali ih je vlasnik mezarja Skupština opštine Mrkonjić-Grad odbila Obavještenjem koje je 13. marta 2020. potpisala tadašnja načelnica Divna Aničić.

Rješenje načelnice Opštine Mrkonjić-Grad Divne ANIČIĆ kojim odbija zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mrkonjić-Grad o ustupanju na korištenje Mezarja u Starom Selu. Hoće li više sluha za spašavanje i očuvanje ostataka mezarja i džamije imati novi načalnik dr. Vođević?

Da li bi gospođa Aničić bila predusretljivija da je Medžlis svoj zahtjev formulirao drugačije pa umjesto na “korištenje” Aničička smiluje i dozvoli Medžlsu da preuzme brigu o mezarju, zaštiti od propadanja i nestanka, da ga, prvo ogradi, pa poispravlja polegle nišane, konzervira džamijski zid sa mihrabom – teško je reći. Sigurno je da je gospođa Aničić iskoristila zahtjev Medžlisa za “korištenjem” kao nabačenu loptu za zadržavanje muslimanskog groblja u posjedu Opštine kako bi ono bilo izloženo zubu vremena, ljudskoj nebrizi i uništeno, a time i dokazi da su u Starom Selu ikad živjeli muslimani. Staro Selo je danas ionako srpsko, tu odvno ne žive muslimani Bošnjaci, zemlja je u posjedu srpske Opštine, čak i mezarje i ostaci džamije.

i Medžlis i gospođa bivša načelnica Načelnica odlično znaju da u Starom Selu odavno nema muslimana, da se u to mezarje odavno ne kopa, a u ovaj i ovakav ne bi niko ni pomislio nekoga ukopat, čak ni kućnog ljubimca. Mezarje u Starom Selu je opće ruglo i sramota Islamske zajednice i svih onih koji se busaju u junačka bošnjačka prsa, a i (srpske) Opštine kao vlasnika tog dunuma nekada muslimanske zemlje – onog što je preostalo mezarja, džamije…

Prof. dr. Salih KULENOVIĆ: Na koja vrata pokucati, kome se obratiti da bi spasio i zaštitio mezarje u kojem su ukopani njegovi pređi, kako ispuniti dug prema mrtvima, sebi i budućim generacijama

Prof. dr. Salih KULENOVIĆ čiji su preci ovdje imali posjede, čardak, koji su podigli džamiju i uz ostale muslimane kopani u ovom mezaru, odavno se ne miri sa sudbinom mezarja u Starom Selu. Osjećajući dug i poštovanje i prema sebi i svojim precima, prema muslimanskoj baštini, biljezima i matičnim knjigama, udara na razne adrese ne bi li sačuvao ostatke mezarja i džamije u Starom Selu od potpunog zatiranja. Svojim bi novcem za početak ogradio mezarje. Smatra kako bi i Islamska zajednica, njena Vakufska direkcija, Medžlis u Varcar Vakufu, pa i Zavod za zaštitu spomenika BiH trebali pomoći u tom poslu kako bi se sačuvalo ono što se spasiti može.

Ali, da bi prof. dr. Kulenović bilo šta uradio, Opština Mrkonjić-Grad bi mu trebala izaći u susret i omogućiti ulazak u njen posjed.

Ako doskorašnja načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna Aničić nije imala sluha za takvo što, prof. Kulenović se nada da neće naići na tvrde uši novog načlnika dr. Vođevića kojem je baš u vrijeme nastajanja ovog teksta pokucao na vrata i izrazio želju da ogradi mezarje. Prilikom tog susreta naišao na dr. Vođevića razmijevanje. Uskoro bi prof. mogao pokucati i na vrata muftije Banjalučkog ef. Abdibegovića.. U tome plemenitom poslu prof. Kulenović očekuje pomoć i razumijevanje ne samo i muftijstva Banjalučkog, već i Reis-efendije samog.

Grijeh je što je mezarje u Starom Selu ničije, ili bolje reći – naše zajedničko ruglo i sramota.

Preostali nišan uzgor u Starom Selu; Spomen na Kulenoviće koji su nekad živjeli na svojoj zemlji, a danas im se biljezi i kosti nalaze na tuđoj, na čudan način zemlji (srpske) Opštine Mrkonjić-Grad

Ostaci dmamije koju su bezi Kulenovići podigli u Starom Selu; ne bi bilo loše zaviriti u zamljišne knjige koje je ustrojila Austro-Ugarska monarhija a koje se čuvaju u Beču, pa vidjeti ko su vlasnici zemlje na kojoj je podignuta džamija i uz koju je bio mezar,. To bi mogao biti dobar osnov za početak poslova na zaštiti od daljeg uništavanja i potpunog nestanka ovog muslimanskog znamenja biljega njihovog bitisanja na ovim prostorima

Mihrab džamije u Starom Selu: Kada bi se sačuvao u ovom stanju, konzervirao sa džamijskim zidom, ovdje bi se mogao učiti mevlud onima koji su nekad ovdje klanjali, a ukopani su u obližnjem mezaru
Koza na ispaši na zapuštenom mezarjju u Starom Selu
Ni traga Starom Selu stotinjak godina kasnije: Niko od muslimana ne živi ovdje, kuće porušene, kamenje od kule razneseno, mezarje i džamija postoje još samo u tragovima, zemljište u vlasništvu Opštine Mrkonjić-Grad – dokaz kraja i smaka muslimana Bošnjaka

***

Više o Starom Selu iz naučnog rada prof. dr. Saliha Kulenovića:

https://ihalilovic.com/2020/04/22/dr-sc-salih-kulenovic-staro-selo-kod-mrkonjic-grada-varcar-vakufa/

Atakiranje na vakufsku imovinu traje od kako vakufi postoje: VARCARSKI SPAHIJA SUDSKI POKUŠAVAO OSPORITI VALJANOST KIZLAR-AGINOG VAKUFA, ALI JE SPOROVE IZGUBIO


Uvod
: Otimanje vakufske imovine ima tradiciju od kako vakufi postoje. Uzurpatori su nekad bili pojedinci, nekad, i pojedinci i države.

U povijesti vakufa postoje primjeri atakiranja na vakufe koje su vršili pojedinci, ali ih je sudska, državna, vlast u tome sprečavala.

Postoje primjeri smišljene otimačine vakufa od strane država čemu su se suprostavljali hrabri pojedinci… Oteta vakufska imovina na području SFRJ procjenjena je na jednom simpoziju o vakufima u održanom u Varcar Vakufu 1991. na tadašnjih oko šest milijardi dolara!

Danas pojedinci na visokim položajima u Islamskoj zajednici za sada nekažnjeno harče vakufsku imovinu, iako je ona u Božjem vlasništvu kao opće javno dobro. Bivši muftija Banjalučki Osman Kozlić koji je dozvolio kriminal nad vakufskom imovinom, nije kažnjeni, nego su nagrađeni, a ruka pravde nije dotakla ni direktora Vakufske direkcije Senaia Zaimovića.

Donosimo naučni rad Azre Gadžo KASUMOVIĆ o sporovima koje je vaktile bezuspješno vodio jedan varcarski spahija u pokušaju sebičnog osporavanja valjanosti vakufljenja Mustafa-aginog Vakufa u Varcar Vakufu kako bi zadržao svoje prihode i privilegije, ali je sporove izgubio. Ovo je poučan primjer iz historije kako se čuva vakuf i vakufsko!

Grupa bosanskih intelektualaca, upornošću i zaslugom hadždži Bedrudina Gušića, vodstva Udruženja za zaštitu vakufske imovine u Banja Luci, te Fatmira Alispahica koji se, doduše, uključio naknadno u ovu priču, a koristeći dokumente Udruženja o kriminalu u Banja Luci, godnama se dokumentirano suprostvalja kriminalnim rabotama oko uništavanja vakufske imovine, ne samo u Banjoj Luci.

Odmah po dolasku na mjesto muftije Banjalučkog, mr. Nusret ef. ABDIBEGOVIĆ izjavio je da će odlučno zaustaviti kriminalne radnje oko uništvanja vakufske imovine, kao i haos i javašluk koji je zatekao u Muftijstvu. Za taj kriminal, haos i “salamu” od početka afere znala je šira javnost, ali ne i Islamska zajednica čije je vodstvo informirano na vakat, prvo i iz prve ruke (sic!)

Muftija Banjalučki je uradio dosta toga na zaustavljanju kriminala nad vakufsom imovinom, ali svi lopovluci još nisu suzbijeni nego i su čak i nastavljeni. Dok god bude radio istrajno i temeljito na tom teškom poslu, muftija Banjalučki imaće javnu podršku spomentih intelektulaca, a i parvde željne jevnosti.

Neka muftiju Banjalučkog, inače rodom iz Prusca, nadahne i primjer uglednog muftije Prusačkog Hasana Kjafije Pruščaka koji je svojom fetvom zaštitio Kizlar-agin vakuf i time se potvrdio kao veliki islamski mislilac, učenjak, veliki Muftija i pravnik, zaštitnk Božje i naše imovine. Faksimil i prijevod Fetve Hasana Kjafije Pruščaka središnji je dio naučnog rada koji čitateljima stavljamo na uvid.

Ali ta Fetva nije mogla trajno spasiti Krzkar-agin Vakuf.

Nakada ogromini Vakuf Mustafe-age Krzlar-age sveden je danas na veličinu fildžana oko njegove džamije koju se srpske vlasti i mineri srušili u novembru 1992. godine, a danas je iz pepela obnavlja Turska, dok su rušitelji amenstirani od strane IZ i SDA, usprkos postojanja presude Doma za ljudska prava.)

Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s kraja osamnaestog stoljeća – nekada ogromni vakuf sveo se na veličninu fildžana oko mjesta na kojem se obnavlja njegova džamija. Neuspjeli atak spahije varcarskog bio je prvi pokušaj na osporavanju i ovovremenom pokušaju potpunom nestanku ovog Vakufa (Prilog autora Bloga)

***

Azra Gadžo Kasumović

Sudski sporovi oko vakufa carskog kzlarage Mustafe

Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), knjiga 4, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2016.

Abstrakt: U radu se govori o uspostavljanju vakufa, te o sudskim procesima između 1598-1652. godine kojim se osporavalo vakufljenje Kzlarage. Brojni sudski procesi iznijeli su na vidjelo sporove između mutevelije i spahije. Spahiji je teško padao prijelaz iz statusa “spahije u selu Gornja Kloka”, na čijem se području zasnovala kasaba Novo Jajce, u status spahije u kasabi”. Naizmjenične promjene u upotrebi pojma “spahija u selu” u “spahija u kasabi”, koje se povremeno uočavaju kroz službene dokumente, ukazuju na to kako je po­stepeno uspostavljan novi status dvojice mjesnih spahija u kojem su oni izgubili dio svojih prihoda na koje su bili navikli u minulom periodu. Moglo bi se reći da je navedeni sukob u određenoj mjeri oslikavao i sukob interesa, s jedne strane, između timarsko-spahijske orga­nizacije kao primarnog nosioca osvajačkih vojnih operacija, u kojim su učestvovali spahije i vojnici sa neurbanih područja, i s druge strane, između novouspostavljene ustanove vakufa kao nosioca novog urbanog razvoja privilegiranog gradskog područja. Naime Kzlaragin va­kuf je, pored toga što je od početka osnivanja raspolagao velikim kapitalom, dobio od dr­žave pravo ubiranja desetine sa vakufskih zemljišta kao što je, potom, dobio i desetinu koja je bila nanovo uvedena nakon krčenja pojedinih uvakufljenih zemljišnih parcela koje su prvobitno, tj. u vrijeme uvakufljenja, bile neiskrčene. Na taj način vakufu je bio dodijeljen značajan dio prihoda kakvi su ranije bili dodjeljivani spahiji kao prihodi kojim se timarski sistem održavao na snazi.

Ključne riječi: Vakuf, Novo Jajce (Varcar Vakuf), sudski sporovi, mutevelija, spahija u selu, spahija u kasabi

Abstract: This paper deals with the establishment of the waqf and the judicial proce­dures between 1598 and 1652 which disputed the endowment of the Kızlar Aga Mustafa. Numerous judicial processes brought to light the disputes between the administrator of the foundation (mütevelli) and the Sipahi. The Sipahi had difficulties in accepting the change of status, from “Sipahi in the village of Gornja Kloka”, on the area where the kasaba of Novo Jajce was based, into the status of a “Sipahi in the kasaba”. Interchangeable variations in the use of the term “Sipahi in the village” into “Sipahi in the kasaba”, which can occasionally be noticed in the official documents, indicate that gradually a new status of two local Sipahis was being established, whereby they lost a part of their income on which they became accu­stomed in the preceding period. It could be said that the mentioned conflict, to a certain degree, reflected the clash of interests, from one side between the timar organization as the primary bearer of conquering military operations, in which Sipahis and soldiers from non-urban areas took part, and on the other between the newly established institution of waqf as the bearer of the new urban development of the privileged town area. Namely, the waqf of the Kızlar Aga, beside having significant capital from the beginning, was also given the right to collect the tenth from the waqf estates by the state authorities, and it later received the tenth which was introduced again after the clearing of certain endowed land lots which were, at the time of endowment, not cleared. In that way the waqf was given a significant part of income such as those which were previously given to the Sipahi as the income which held the timar system in power.

Key words: waqf, Novo Jajce (Varcar Vakuf ), judicial disputes, mütevelli, Sipahi in the village, Sipahi in the kasaba

O osnivanju Kzlaraginog vakufa, te o tome ko je bio navedeni Kzlaraga kao i o tome kako je formirana kasaba Novo Jajce/Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, te šta je sve obuhvatao navedeni vakuf pisalo se i ranije1. U ovom radu se govori, na osnovu nekoliko najstarijih dokumenata s kraja 16. i početka 17. stoljeća, o nekim pitanjima koja dosada nisu obrađivana u vezi sa navedenim vakufom2.

Na području nahije Trebovo ili Trijebovo, između Jajca i Banjaluke, osnovana je kao što je poznato godine 1591. kasaba Varcar Vakuf drugim imenom nazivano Jenidže-i Jajce (Novo Jajce) . Osnivač kasabe je bio darusseadeaga ili Kzlaraga Mu­stafa sin bega Mehmeda i Aiše Hatun, a unuk Abdulveduda. Kasaba Varcar Vakuf formirala se na zemljišnom kompleksu za koji se u defterskim registracijama, kao i u ostalim dokumentima, navodi da je nastao od četiri “komada baština” (dört kıt’a baştine) ili baštinska mjesta (baştine yerleri) koja su ušla u sastav Kzlaraginog čiflu­ka3. Navodi se na osnovu deftera i objavljene vakufname da je urbana izgradnja kasa­be počela na posjedu Kzlarage koji se sastojao od naslijeđenog posjeda njegovog oca, te tri druga posjeda koja je on otkupio. Navedeni posjedi su predstavljali zemljišta/ zemine Mehmeda sina Nesuhova, bega Mehmeda, te Husejna i Miloša4. U osnovi u navedenom periodu dešavalo se postepeno preimenovanje ranijih naziva zemljišnih posjeda koji su potom bivali evidentirani u nove deftere. Preimenovanjem baština u čifluke, prije svega u vojničke čifluke, a također, i u mulk čifluke, koji su kasnije mogli biti uvakufljeni, Osmanlije su stvarali društvenu bazu elite koja je bila nosilac osmanske ideologije i koja je bila snažno motivirana da iskazuje lojalnost osmanskoj vlasti.

Otkup zemljišta/zemina od strane carskog Kzlarage

Vakufski dokumenti donose, za razliku od deftera koji daju samo kratke podatke, brojne detalje o otkupu zemljišta, uvakufljenju, te o višedecenijskom osporavanju uvakufljenja5. U jednom hudždžetu datiranom u prvoj dekadi džumade-l-evve­la 999/između 25. februara i 06. marta 1591. godine potvrđuje se da je osoba po imenu Muhammed sin Jahjaa sina Muhammeda, iz kasabe Jenidže-i Jajce, u nahiji Kloka, u kadiluku Jajce i Novosel prodao sav svoj posjed baštinu (bir kıt’a baştine) sa pratećim objektima6 što je naslijedio od svog oca navedenom agi Hadži Mustafi za kojeg se u dokumentu kaže da je bio aga u Novom saraju7. U vezi sa ovim otku­pom vođen je spor 1006/1598. godine koji je pokrenuo Nezir, sin gore navedenog Muhammeda gdje je iznio tvrdnju da su mutevelije nasilno preuzele zemlju i ostalo što je prodato. U hudždžetu se navodi i da je Fatima Hatun, supruga gore spomenu­tog Muhammeda sina Jahjaa, pokrenula sudski postupak protiv vakufa, nakon što je Muhammed umro. Postupak se vodio pred vezirom Ahmed-pašom. Porta je, stoga, poslala svog čauša, agu Hudaverdija, kao inspektora u vezi sa spornim pitanjima oko spomenutog vakufa te je, nakon što je predmet više puta razmotren, zabranje­no dalje uplitanje navedenih u poslove vakufa8. Može se pretpostaviti, na osnovu ove potvrde koja govori o otkupu izvršenom po nalogu države i na osnovu prodaje sastavljene u vidu kupoprodajnog ugovora, da su i ostala dva dijela došla u posjed Kzlarage na isti način9.

Dokumenti pokazuju da su bitni postupci u uspostavljanju kasabe Novo Jajce/ Varcar Vakuf bili obezbjeđenje zemljišta kroz otkup iniciran od strane države za op­ćedržavne potrebe i potrebe urbanog razvoja neurbanog područja, potom izdavanje mulkname, izdavanje hududname, sastavljanje vakufname, te dodjela muafname novonastajućoj kasabi. Kada se radi o otkupu, jasno je na osnovu kasnijih čestih sporova da je otkup bio prinudni otkup iniciran od strane države, tj. predstavljao je jednu vrstu eksproprijacije i izuzimanja zemljišta uz naknadu, a za općekorisnu namjenu i za podsticaj razvoju date sredine i za urbanizaciju i civiliziranje jednog seoskog prostora kakav je bila Gornja Kloka.

Popisivanjem posjeda sa navedenih područja postepeno se uspostavljala državna kontrola nad tim posjedima. Također, kasnije, ubacivanjem veće količine novca za kreditiranje namijenjenog za razne potrebe i za novčano poslovanje vakufa, pokre­nut je ubrzani razvoj ove sredine. Kultiviranjem zemalja koje su, uglavnom, nastajale krčenjem povećavao se zemljišni posjed koji je registriranjem u nove deftere uvođen pod državnu kontrolu, te je time određivan njihov status10. Na zemljišnim kom­pleksima definiranim općim imenom zemini11, sa kojih se davalo paušalno 300 akči zemljišnog poreza/resmi-zemina, počelo se u jednom periodu nakon uvakufljenja dešavati krčenje šumovitih prostora12. Navedeni paušalni iznos od 300 akči se uru­čivao spahiji kao državnom službeniku koji je, između ostalog, kao lice koje je saku­pljalo poreze obavljao poslove voditelja lokalnih zemljišnih deftera13. Vakufljenjem četiri baštinska mjesta sa pošumljenim ili šumovitim dijelovima, kako se u nekoliko dokumenata o vođenju vakufskog spora navodi, ta mjesta su dobila novi ekonom­sko pravni status ukrupnjenog čifluka Kzlarage određenog za potrebe novonastale kasabe. Već je rečeno da su zemljišta/zemini kao vrsta dijelom neuređene zemljišne površine i kao filuridžijsko zemljište došli u posjed Kzlarage kupovinom. Što se tiče baštine14 koja je ušla u sastav spomenutog ukrupnjenog Kzlaraginog čifluka ona je bila njegova naslijeđena baština koja je i prije vakufljenja i formiranja ukrupnjenog čifluka bila preimenovana u čifluk nakon što je otac navedenog Kzlarage postao mu­sliman.

Ni desetljećima nakon formiranja Kzlaraginog uvakufljenog čifluka u kadijskim hudždžetima i sultanskim fermanima nije bio uvijek na isti način niti precizno re­gistriran niti definiran status navedenih zemljišta. To se dešavalo stoga što su nave­dene zemljišne parcele bile u fazi stalnih promjena i prilagođavanja novim uslovima korištenja što nije bilo praćeno dovoljno brzo u pravnom jeziku dokumenata15. Pro­mjene u pogledu određivanja statusa zemljišnih posjeda inicirane su postupno od strane samog vakufa kao oživljavanje, krčenje i kultiviranje neobrađenog zemljišta. Spomenuta zemljišta su po osnovi zakonske odredbe i radnjama koje su omogućile njihovo vakufljenje bila izuzeta za općekorisne i državne potrebe.

Sporovi vođeni sa vakufom oko uvakufljenih zemljišta

Mogućnost za sporove s vakufom nastajala je, prije svega, zbog nezadovoljstva dvojice lokalnih spahija iz kasabe16, te zbog uplitanja nekog od vakifove bliske rod­bine ili nekog lica između mjesnog stanovništva u zemljišta koja su bila izuzeta za va­kuf kao i u vezi sa nepreciznim definiranjem broja vakufskih zemljišnih parcela koje se dešavalo od strane lokalnih dužnosnika17. Nekoliko decenija nakon formiranja vakufa vodile su se vakufske parnice u pogledu validnosti uvakufljenja i u pogledu prava na određene vakufske prihode.

Jedan vakufski spor vodio se sa vakifovim bratom agom Mahmudom sinom age Muhammeda. Spor je bio pokrenut augusta 1016/1607. godine s tvrdnjom da je zemlja u kasabi i njenoj okolini prešla na njega sa njegovog umrlog brata, te da je bespravno uzurpirana od strane vakufa18. Međutim, već u septembru mjesecu iste godine Husejn, kadija Jajca je ovjerio na sudu registriranu izjavu age Mahmuda, va­kifovog brata i muteferike na Visokoj Porti i brata dolje navedene Salihe Hatun, u kojoj je spomenuti priznao da se sporio oko nasljeđa svog brata age Hadži Mustafe s tvrdnjom da su po kanunu i Šeriatu na njega prešla zemljišta (erazija) i nekretnine, te u izjavi je istovremeno potvrdio da odustaje od dalje tužbe i vođenja sudskog pro­cesa19. Ovdje bi se moglo pretpostaviti da je ovako brzo odustajanje vakifovog brata, inače državnog službenika visokog ranga na Porti, od sudskog procesa sa vakufom koji je sam pokrenuo ukazivalo na činjenicu da se ovaj sudski proces samo formalno vodio kao dokaz koji je trebalo da ostane evidentiran u vakufskoj dokumentaciji o validnosti uvakufljenja i o nemogućnosti da bilo ko, makar bio i vakifov najbliži srodnik, promijeni nešto u vezi s pravima vakufa koja su bila zakonom uspostavljena.

Unatoč gore navedenom očiglednom upozorenju, pokrenut je bio i još jedan spor petnaest godina nakon objedinjavanja nekoliko zemljišnih kompleksa i nakon njihovog uvakufljenja. Spor je pokrenuo tadašnji mutevelija sa sestrom umrlog biv­šeg mutevelije20 Mahmuda, Salihom Hatun koja je, također, jedno vrijeme bila mu­tevelija Kzlaraginog vakufa. U fermanu datiranom 1019/1610. godine, a upućenom kadiji Jajca, navodi se da se ona udružila sa mjesnim spahijom, te da je prisvajala prihode vakufa na ime brige oko jetima umrlog brata čime je nanijela štetu vaku­fu a, prije svega, vakufskim službenicima21. Saliha Hatun je ustvrdila da su čifluci koji su bili izuzeti za vakuf mirijski, te da njihovo vakufljenje nije dozvoljeno pa je u suradnji sa tadašnjim lokalnim spahijom navedenu zemlju bila uzela pod tapiju. Godine 1020/1611. bila je izdata nova sudska potvrda kojom je registrirana izjava Veli Čauša i Ali Čauša, dvojice spahija u spomenutoj kasabi nadležnih za dozvole i evidentiranje kupoprodajnih transakcija u vezi sa zemljišnim nekretninama, kojom su, iako su oni bili inicijatori ovog sukoba, potvrdili da je Saliha Hatun bila prodala spomenutu zemlju uz tapiju i tako se umiješala u vakuf, a također, su i izjavili da navedenom zemljom upravlja vakuf po starom pravilu uspostavljenom od ranije22. Po osnovu spomenutog argumenta da su “još od prošlih sultana dati u posjed agi Mustafi i da je izdata mulknama”, te po osnovi izdate fetve23 u ovom sporu vakufa sa vakifovom sestrom presuđeno je u korist vakufa24.

Dok se u gore navedenim sudskim procesima u vezi Kzlaraginog vakufa spor vodio između vakufa i bivših mutevelija koji su bili u bliskom srodstvu sa vakifom dotle se u navedenim sudskim parnicama u periodu 1628-1633. i, kasnije, 1652. go­dine spor vodio između mutevelije i spahije Veli Čauša, nastanjenog u navedenoj ka­sabi koji je na početku pokretanja ovog procesa imao podršku i od drugog spahije u kasabi Ali Čauša. U osnovi, ovdje se radilo o sporu u kojem su učestvovali muteveli­ja uvakufljenog zemljišta (objedinjenog i ukrupnjenog čifluka) kao lice koje upravlja vakufom u ime osnivača vakufa i spahija koji je imao određene ingerencije na zemlji odakle je po odobrenju države prikupljao poreska davanja na ime ličnih prihoda za svoju službu, te obavljao razne administrativne poslove vezane za zemljišne parce­le25. Evidentno je da su u novoosnovanoj kasabi Varcar Vakufu bila postavljena od strane države dvojica spahija sa titulom čauš.

Navedena dvojica spahija učestvovala su u sudskom parničnom procesu koji se vodio u periodu 1628. i 1633. kao i 1652. godine oko pitanja korištenja prihoda sa novoiskrčenog vakufskog zemljišta. Pitanje na sudskim raspravama je bilo kome pripada desetina sa novih poljoprivrednih zemljišnih kompleksa nastalih krčenjem hrastove šume, te na čijem se zemljištu uopće nalazila ta hrastova šuma: vakufskom ili na području seoskih baština koja su, po navodima spahije Veli Čauša, spadala u izvor njegovih timarskih prihoda.

Osnivanjem vakufa došlo je po odluci države do značajnog zahvatanja prihoda od strane vakufa i do jačanja civilnog sektora nad vojnim i ekspanzionističkim što je išlo na štetu timarskog sistema općenito, a time ina štetu spahija. Od motivacije spa­hija i spremnosti na vojne operacije, te od jakih i sigurnih izvora finansiranja ovisio je i vojni uspjeh osmanskih osvajačkih pohoda.

U spomenutom konkretnom sporu spahiji je smetalo što vakuf i pored golemog novčanog kapitala zahvata i dio prihoda za koja je on smatrao da treba da budu u njegovoj nadležnosti. Spahija je insistirao da on uzima desetinu sa novoiskrčenih mjesta na zemljišnim površinama. Kako se vidi iz navedenih dokumenata spahija Veli Čauš je bio isposlovao i tezkiru od bivšeg mirimirana tvrdeći da je zemlja izvan deftera (haric ez defter).26 Nakon nove rasprave koja se vodila na Carskom Divanu, a potom ponovo na Divanu Bosne potvrđeno je bilo da novoiskrčeno zemljište spada pod vakuf i da je za vakuf izuzeto, tj. uzapćeno27.

U posljednjoj dekadi mjeseca šabana1043/1633. godine valijin kajmakam je iz­dao još jednu naredbu kadiji Jajca u vezi sa pitanjem tretiranja iskrčene zemlje na vakufskom zemljištu kojim je, slijedeći upute iz fermana, prenio naredbu da spahija nema pravo uzimati desetinu sa navedenih iskrčenih zemljišta, jer je to suprotno zakonu i šeriatu i sultanskom defteru28. Kadiji je bilo naređeno da postupa po pri­mjerku deftera koji ima kod sebe, a koji je nastao na osnovu onog što je registrirano u sultanskom defteru29.

Znači da je do spora dolazilo jer su navedeni uzapćeni zemini koji su navede­nim kupoprodajnim transakcijama došli u posjed Kzlarge, pa potom uvakufljeni ustvari bili dijelom poljoprivredne zemljišne parcele, a dijelom šumovita područja koja su se postepeno krčila i tako postajala poljoprivredno zemljište te im je na taj način izmijenjena namjena, a samim tim i režim oporezivanja. To je u osnovi od ranije bila filuridžijska zemlja sa koje spahija nije imao pravo uzimati desetinu. Krče­njem šumovitih dijelova velikog uvakufljenog kompleksa, koje je dovedeno u stanje obradivih površina, stekli su se uslovi za desetinsko oporezivanje, ali ne u korist spa­hije pošto je sa navedenih obradivih površina u okviru vakufskog zemljišnog kom­pleksa, pa i onih koje je tek trebalo da budu iskrčene, desetina već četiri desetljeća bila uvakufljena za potrebe vakufa30.

Nakon što je 1039/1629. godine pod raznim pritiscima dao izjavu na sudu da ne posjeduje prava na kultiviranom i za zemljoradnju oživljenom zemljištu, te da njego­ve eventualne tužbe na sudu više nikad ne treba da budu prihvaćene31 navedeni spa­hija Veli Čauš se ponovo 1063/1652. godine, nakon dvadeset godina, obratio sudu. Ovaj put obratio se kadiji Akhisara/Prusca, iako Varcar Vakuf nikada nije pripadao kadiluku Akhisar i uvijek je od početka osnivanja do kraja osmanske vladavine bio u nadleštvu kadiluka Jajce. I ovaj kadija je nakon uvida u činjenice donio presudu da se spahija spriječi u daljem sukobljavanju sa vakufom32.

Ostaje činjenica da je spahija Veli Čauš, insistirajući decenijama na tužbi prema vakufu, bio uvjeren da je stanovništvo navedene kasabe, koje je koristilo vakufsku zemlju, iskrčilo bez njegove dozvole brdovita i šumovita mjesta koja su bila u grani­cama njegovog timara kao područja na kojem je on imao nadležnosti da kontrolira zemljišne transakcije i ubire svoje timarske prihode33, te je na taj način uzurpiralo njegovo pravo. Međutim, kadija Jajca je još 1037/1628. godine ustvrdio da se iskr­čene zemlje ne nalaze u granicama spahijinog izvora prihoda tj. timara.

Analizom gore iznesenih činjenica moglo bi se doći do zaključka da se navedeni sporovi nisu ticali samo jednog mutevelije i jednog spahije. Spahija je uporno prote­stvovao, jer je osjećao da gubi dio timarskih prihoda, te da se time narušava i osnov na kojem je timarski sistem uspostavljen, a koji je od ranije kao takav funkcionirao kroz stalna osvajanja novih prostora i proširenje osmanske državne moći.

PRILOG

Prevod fetve koju je sastavio Šejh Hasan Kafija Prušćak, a koja se čuvala u Kzlaraginom vakufu34

Bože moj koji upućuješ i brineš o onom ko je na putu upućivanja u tradiciju i znanje

Kakav je odgovor u objašnjenju ovog pitanja?

Zejd je uvakufio po časnoj naredbi njegove ekselencije Padišaha, nek je na njeg mi­lost i oprost, prije dvadeset godina nekretnine i mjesto gdje se nalaze, a kojim je on upravljao (koje su bile u njegovom tesarrufu) . Kako je izloženo u njegovoj vakfiji sa ča­snom tugrom, podigao je na nekretninama i uvakufljenoj zemlji časnu džamiju, mek­teb, dućane i vakufske kuće, te je uvjetovao da se prihodi od toga troše za potrebe časne džamije, mekteba i ostalih hajrata. I dok je on to koristio prema uvjetima o vakufljenju došao je, također, i vilajetski pisar te je prema časnom fermanu i uvjetima vakufljenja izvršio registraciju u sultanski defter tako što je ubilježeno od strane vakufa tristo akči paušalno35 zemljišnom upravitelju (sahibi erzu) za državnu blagajnu. Spahije koje su dolazile uzimale su od mutevelije ono što je odsjekom određeno prema sultanskom de­fteru, a izmijenilo se mnogo spahija. Dok se tako više od dvadeset godina nakon smrti vakifa Zejda uobičajeno, prema uvjetima vakufljenja, koristila (zemlja i nekretnine) pojavio se spahija Amr. Neka se objasni da li se navedena vakufska mjesta mogu dati Zejdovim nasljednicima uz tapiju i da li će se po zakonu saslušati tužbe Zejdovih na­sljednika budu li htjeli tužbu govoreći: “Mi smo od spahije uzeli uz tapiju.”

A Allah zna. Odgovor: Ne može. Spahija se ne može miješati u nekretnine vakufa i vakufsku zemlju36 sa koje od vakufa, prema sultanskom defteru, treba da uzima ono što je paušalno(odsjekom) određeno. I ne mogu se saslušavati tužbe nasljednika.

Muftija (Ak) Hisara37 Šejh Hasan, nek mu je oprošteno

Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15

Budući da je stigla časna sultanska naredba da nema uplitanja u spomenuti vakuf, kao i da spriječi spahiju Amra i tužitelje od spora na navedeni način, šta onda treba uraditi po zakonu onima koji to ne uzimaju u obzir i koji ne drže da je to zabranje­no, te onima koji pomažu spahiji, tužitelju i spomenutima koji nastoje poništiti(vakuf) i ustrajavaju na tome da oštete i obesnaže spomenuti vakuf, časnu džamiju i ostale hajrate. I šta treba uraditi po zakonu onima koji obmanjuju i upućuju na loš put i na ove razne bid’ate? Odgovor:Uzvišeni Allah zna. Treba se pokoravati časnoj naredbi, te one koji na to ne obrate pažnju treba jako kazniti, spriječiti ih hapšenjem. Oni koji naruša­vaju vakuf, koji saučestvuju (u tome) i koji daju loša uputstva biti će griješnici u skladu sa časnim govorom: “A onaj ko ga izmijeni nakon što je čuo, pa grijeh pada na one koji naprave izmjene” I kao što je izloženo u dodatku na vakufnamu: i prokletstvo Uputitelja Gospodara svjetova i meleka bliskih, i vjerovjesnika i poslanika i svih mumina.

Muftja (Ak38) Hisara Šejh Hasan, nek mu je oprošteno

Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15

Bilješke

1 Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova, prevod Salih Trako u: Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV-XVI) Sarajevo, Orijentalni institut, 1985, 247-261i AdemHan­džić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV/1975, Sarajevo, 1977, 133-171. Neke podatke i važne navode o vakufu u Varcar Vakufu, danas Mrkonjić-Gradu, Kızlarage Mustafe sinabega Mehmeda sina Abdulvedduda, iz sela Gor­nja Kloka dali su Adem Handžić i Salih Trako u svojim radovima. Pošto nisu korišteni podaci iz zbirke dokumenata ovog vakufa to će se u ovom radu na osnovu njih dati više informacija s raznih aspekata o navedenom vakufu. Obojica su podatke o ovom vakufu donijeli, uglavnom, na osnovu vakufname navedenog Kızlarage legalizovane u Istanbulu u prvoj dekadi mjeseca džuma­de-l-evvela 1003/između 11. i 20. februara 1595. godine:Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova. . . , kao i na osnovu popisnih deftera iz 1574. i 1604. godine. Vidjeti: Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku. . . , 156-165. Salih Trako je koristio i mufassal defter iz 1008-9/1600. godine i poseban dokument tzv. hududnamu: Hudu­dnama čifluka Kızlarage Mustafe iz 1591. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju XXXI/1981, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1981, 179-187. Također je objavio i rad Natpisi na ša­madanima Kızlaragine džamije u Mrkonjić-Gradu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga VII-VIII, Sarajevo, 1982, 155-161.

2 Izradi rada pristupilo se, uz uvid u relevantnu literaturu, po principu dešifriranja dokumenata, uvi­dom u cjelovite sadržaje dokumenata, zatim analizom i temeljitom komparacijom kako objavljenih tako i neobjavljenih dokumenata i na kraju isticanjem zapažanja i zaključaka.

3 Čifluci o kojim se ovdje govori ustvari su bili jedan zemljišni posjed Kızlarage Mustafe i dva zemljiš­na posjeda njegovog oca, carskog gulama bega Mehmeda (Muhammeda) , koje su oni posjedovali od ranije kao baštine, tj. bili su njihova porodično naslijeđena baštinska mjesta. A zemljišta/zemini koji su zajedno sa naslijeđenim čiflucima ušli u sastav jednog ukrupnjenog čifluka, koji je postao predmet vakufljenja, bili su otkupljeni posredstvom Kızlarage. Sva spomenuta zemljišta su objedi­njena u jedan veliki čifluk koji je u cjelini bio predmet vakufljenja.

4 Adem Handžić… 161. Podaci su uzeti iz deftera TK, TD, No. 477, fol. 331. U raznim dokumenti­ma koji su izdavani nakon osnivanja vakufa u vezi sa sporovima nastalim po pitanju prava na uživa­nje prihoda sa vakufskih posjeda kao i u vezi zaštite muafijjeta donose se isti navodi o zemljištima (zeminima) gore navedenih lica.

5 U katastarskom popisnom defteru iz 1604. godine se ne precizira način na koji su se tri nenaslijeđe­na dijela našla u posjedu navedenog Kızlarage Mustafe, osim što je rečeno da ih je držao uz tapiju. Ovdje će se na osnovu vakufskih dokumenata donijeti neki detaljni podaci o proceduri oko otkupa zemljišta od strane Kızlarage koja su kasnije bila uključena u vakuf.

6 Taj posjed obuhvatao je sve ono što je prešlo kao nasljedstvo na Muhammeda sa njegovog oca Jahjaa preko njegovog djeda Mustafe sina Abdullaha, a u to je spadalo sljedeće: baština poznata kao bašti­na Mustafe Abdullaha, jedna kuća na toj baštini sa svim što joj pripada i sa vrtom, slamnjak, bašča, čajiri, njive koje je navedeni prodavac obrađivao, dvije čajire zvane Homar na pašnjaku po imenu  Vlasinje, dijelove u čajirama na mjestu zvanom Podular sa svim što ide uz njih, ispasište zvano Voda i ostalo uz to. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-18.

Saray-ı cedid ağası.

8 Hudždžet datiran posljednjeg dana mjeseca redžeba 1006/08. marta 1598. godine ovjerio je Alija sin Mehmeda, kadija u Jajcu. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-16.

9 Dokumenti u vezi s tim nisu sačuvani u vakufskoj dokumentaciji.

10 Osmanlije su pored dodijeljivanja timarskih prihoda pomagali određena lica preko kojih su mogli realizirati svoju vlasti koji su prihvatili da budu nosioci njihove ideologije tako što su im dodije­ljivali čifluke. Ti čifluci su nastajali zauzimanjem napuštenih zemljišnih parcela nakon osvajanja, krčevinarstvom i objedinjavanjem više zemljišnih parcela tzv. baštinskih mjesta/baştine yerleri.

11 Zemin je opći termin za različite zemljišne parcele. Zemin je mogao biti i veći kompleks pustog i neobrađenog i pomalo divljeg zemljišta koje se postupno kultiviralo, a mogao je biti slobodan ili u privatnom posjedu i sastojati se od više čifluka. U osmanskim kanunamama ovaj se termin veoma  rijetko upotrebljava. Zemljišta su uglavnom imenovana kao baštine ili čifluci. Prema A. Aličićui zemin je poljoprivredno zemljište koje nema utvrđene granice, a moglo je biti veće ili manje od baštine i čifluka. Vidjeti: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985, 658.    

12 Resmi-zemin kao zemljišni porez plaćao se u iznosu dvije do pet akči po dunumu ovisno o plod­nosti zemljišta. Resmi-zemin je davan od stane raje koja nije bila registriranana spahiju sa timarom ili ga je davala raja koja je obrađivala zemlju koju nije koristila sa tapijom, kad nije nikako imala zemlju ili kada je htjela obrađivati više zemlje nego što je imala. Vidjeti: Osmanli Devleti ve Me­deniyeti Tarihi, Istanbul, 1994, 536-537; U kanunamama se navodi da se kao resmi-zemin davala jedna akčana dva dunuma najbolje zemlje sa vodom, jedna akča na tri dunuma srednje zemlje i jedna akča na pet dunuma najniže kategorije zemlje. Vidjeti:Osmanli kanunnameleri II Bayezid devri kanunnameleri, 2. Kitap, Istanbul, 1990, 65.

13 U tom pogledu funkcija spahije u kasabi odgovarala je u određenom pogledu funkciji današnjeg gruntovničara tj. voditelja zemljišnih knjiga i poreznika. Spahija koji je bio stacioniran u kasabi bio je vojno lice i vojni službenikkoji je vodio lokalnu bilježnicu/defter o prometu zemljišnim parcelama sa kojih je on, uz to, bio dužan i prikupljati i kontrolirati prikupljanje poreza koji su bili namijenjeni za vojne potrebe i njegovu službu.

14 Baština je u osnovi sinonim za čifluk s tim što je baština bila od davnina naslijeđivano zemljišno gazdinstvo u rukama nemuslimanskog stanovništva, a naziv čifluk, odnosno status čifluka, ta ista baština dobiva prelaskom u muslimanske ruke. Baština označava zemljište koje se obrađuje. I u pre­dosmanskoj Bosni baštine su dodijeljivane po plemenitaškoj osnovi licima koja su imala posebne zasluge u službi državi i koji su služili državi. Dodijeljivane su u posjed na način kako su i kasnije osmanski čifluci davani u posjed temlikom. Kada je Bosna osvojena značajan dio baština je regi­striran kao izvor timarskih prihoda s tim da su ostajale u rukama njihovih posjednika koji su ih u tom trenutku koristili. Za razliku od predosmanskih plemenitaških baština koje su bile oslobođene poreza i kulučenja baštine uvedene u osmanski timar bile su obavezane davanjem poreza. Vidjeti: Feridun Emecen, Baştina u Islam Ansiklopedisi, Istanbul, 1992, 135-136; Vidjeti: Fahd Kasumo­vić, Osmanska agrarna politika i nadmetanje za zemlju u jugoistočnoj Evropi, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXXV, Sarajevo, 2014, 99;Samo neke baštine su, kao što je u gornjem tekstu istaknuto, bivale postupno preimenovane u čifluke. Ipak najveći dio baština registriran je pod imenom baština sa pripadajućim im poreskim opterećenjima u poreskim defterima kroz cijeli period osmanske vlasti. U 15. i 16. stoljeću zemljišta koja su nazivana čiflucima, kao što je bio slučaj i sa timarskim prihodima, nalazila su se, uglavnom, samo u rukama onih nemuslimana sa posebnim statusom kao što su knezovi i druge vojne starješine. Čifluci su u prvim desetljećima osmanske vlasti uglavnom dodijeljivani kao nagrada vojnicima. Bolje rečeno dodijeljivani su kao neobrađena i neiskrčena zemljišta kojim je potom bio određivan beratom status čifluka sa mukatom, a taj po­vlašteni status vojničkog čifluka koji je imao povlastice u pogledu poreskih davanja zadržavan je uz navedeno zemljište i kada su ta zemljišta mijenjala korisnika. Vidjeti: GHB, A-4839/TO. Čifluke su u prvo vrijeme osmanske vlasti dobijali prvo stranci vojnici, potom lica koja su primila islam, a u manjoj mjeri dobijali su ih vojne starješine nemuslimana. Nedim Filipović konstatira sljedeću činjenicu u vezi sa dodjelom čifluka u 15. stoljeću, a na osnovu analize deftera Bosanskog sandžaka iz 1489. godine: “Tu je zapisana grupacija od nekoliko stotina čifluka. Lavovski dio tih čifluka drže feudalci, ratnici, ulema i drugi pripadnici privilegiranog sloja, mahom stranog porijekla, a manji dio posjeduju domaći islamizirani feudalci, dok je minimalni broj čiftluka u rukama hrišćanskih pripadnika zatečene feudalne klase.” Vidjeti: Nedim Filipović, Osmanski feudalizm u Bosni i Her­cegovini, Sarajevo, 2007, 402.

15 Dokaz za to, između ostalog, je i promjena načina oporezivanja na iskrčenim zemljištima.

16 O uplitanju spahije u vakuf i uzurpaciji vakufske imovine govori se i unekim dokumentima iz 18. stoljeća. Na osnovu analize dokumenata o sporu koji se vodio 1778-1781. Fahd Kasumović konsta­tira “da je kriza timarskog sistema u XVII i XVIII stoljeću samo doprinijela učestalosti sporova iz­među spahija i vakufskih mutevelija”. I u ovom sporu je, na osnovu fermana datiranog 1195/1781. godine, presuđeno u korist vakufa. Vidjeti: Fahd Kasumović, Sporovi oko uvakufljenih skela u Bi­čeru i Desetniku 1778-1781. godine, u Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo 20007, 297-308.

17 U nekim dokumentima govorilo se o četiri, a u nekim o pet baština: A-4856/TO-4 i A-4856/TO-6- 

18 GHB, A-3445/TO: Hudždžet datiran sredinom rebiu-l-ahira 1016/ između 04. i 14. avgusta 1607. godine Husejina sina Isaa, kadije u Jajcu.

19 . . merhum karındaşım el-Hac Mustafa Aga vakf etduğı erazi ve akar şer’an ve kanunen bize intikal etmişdir deyü. . Vidjeti: GHB, A-4856/TO-20: Hudždžet Husejna, kadije u Jajcu datiran u prvoj dekadi džumade-l-evvela 1016/između 23. avgusta i 01. septembra 1607. godine.

20 Sahib-i vakf olan mütevvefa y-ı mezburun kızkarındaşı. . .

21 GHB, A-3444/TO: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran u poslednjoj dekadi šabana 1019 / između 07. novembra i 16. novembra 1610. godine i upućen kadiji Jajca.

22 GHB, A-3446/TO: Hudždžet datiran sredinom džumade-l-ahira 1020/ između 20. i 30. augusta 1611. godine. 

23 GHB, A-4856/TO-15. Prijevod navedene fetve koja se čuvala u vakufskoj dokumentaciji donijet je u Prilogu 1na kraju ovog teksta. Fetvu je sastavio za potrebe Kızlaraginog vakufa poznati Šejh Hasan Kafija (1544-1615) iz Akhisara.

24 GHB, A-3444/TO. Ovaj dokument nije sačuvan u zbirci vakufske dokumentacije nego je prona­đen kao dokument rasut iz zbirke i evidentiran je kao pojedinačan primjerak dokumenta.

25 Ta služba je s jedne strane bila vojna s obavezom da ide u vojne pohode, a s druge strane bila je i civilna da nadgleda i daje odobrenje za promet parcelama sa zemljišnih posjeda koji su mu bili dodijeljivani na upravu, a koja su bila i njegov lični izvor prihoda u gore rečenom smislu. Spahija je imao pravo da pobire one prihode koji su mu dodijeljivani sa posjeda naznačenih u njegovom beratu kao njegov timar. Tako se u dokumentima koji se odnose na Kızlaragin vakuf navodi kao važan državni službenik “spahija u spomenutoj kasabi” (kasaba-i mezbure sipahisi) . Spahija je bio i vojnik po potrebi, a istovremeno i lokalni državni službenik smješten u kasabi koji je ovjeravao promet zemljišnim posjedima. Pošto je prelazak od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazvano Novo Jajce (Yayçe-i Yenice ili Yayçe Yenicesi) . Zvaničnim prelaskom statusa sela Gornja Kloka u status kasabe i pozicija lokalnog ili mjesnog spahije je uglavnom bila preformulirana u sin­tagmu “spahija u navedenoj kasabi”. Pošto je prelaz od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazivano Novo Jajce. Zvaničnim prelaskom statusa sela u status kasabe i pozicija lokalnog spahije je preimenovana u formulaciju “spahija u navedenoj kasabi”. 

26 Pošto je tvrdio da su stanovnici kasabe iskrčili brdovite predjele na baštinama kao zemljišnim par­celama koje su pripadale selu sa kojeg je on ubirao svoj timarski prihod to je valijin kajmakam, podržavajući u početku pokretanja spora spahijinu stranu, u februaru 1628. godine izdao naredbu da vakufski mutevelija aga Omer bude po tom pitanju doveden na Divan. Vidjeti:GHB, A-3447/ TO: Pismo valijinog kajmakama izdato je u Saraj Bosni, datirano sredinom džumade-l-ahira 1037/ između 16. i 26. februara 1628. godine i upućena kadiji Jajca.

27 GHB, A-4856/TO-6: Pismo/mektup sa penčom valijinog kajmakama izdato je na području Ba­njaluke, datirano sredinom džumade-l-ahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upu­ćeno kadiji Jajca.

28 Radi se o defterima koji se nazivaju maktu’ defteri, a u kojim su bilježena podavanja državi koja su bila određena odsjekom.

29 U vezi sa gore navedenim pitanjem bilo je izdato sa područja Banjalukei pismo valijinog kajmaka­ma sa penčom datirano sredinom džumadelahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upućeno kadiji Jajca. Vidjeti: GHB, A-4856 / TO-7. 

30 O uvakufljenju desetine za potrebe vakufa govori se u više dokumenata iz zbirke A-4856/TO.

31 GHB, A- 3449: Hudždžet datiran 01. safera 1039/ 20. septembra 1629. godine jajačkog kadije Jusufa.

32 GHB, A-3450/TO: Hudždžet datiran 27. safera 1063/27. januara 1653. godine Mehmeda, kadije u Pruscu. Iz navedenog huždžeta se vidi da je spahija Veli Čauš bio ranije preuzeo oko 6000 akči na ime sudske nagodbe, a on je međutim tvrdio da je navedeni iznos vakuf ponovo preuzeo za sebe. Kada su traženi od njega dokazi nije ih predočio, a vakufski mutevelija Ibrahim Čelebija sin Ali Čauša i hatib Šejh Abbas su se zaklelida navedeni iznos nije bio uzet od strane vakufa.

33 . . . . . . vakf topraklarına mutesarrıf olan ehali-i mezbure benim timarımın hududunda olan Mubah Dağı bila izin baltalık edüp ihya eylemekle. . . Vidjeti: GHB, A-3450/TO. 

34 GHB, A-4856/TO-15.

35 Ovdje je rečeno maktu’ što se u našoj historijskoj literaturi uglavnom prevodilo odsjekom.

36 Tj. zemlju koju spahija tesarrufi i sa koje pobire prihode. Kada se upotrijebi termin tesarrufi, koji se u našoj dosadašnjoj literaturi nije uglavnom prevodio, ovdje treba napomenuti da pojam tesarruf ne znači posjedovanje nego da znači upravljanje i korištenje prihoda u omjeru koji su navedenom licu beratom bivali određeni i propisani.

37 U originalu je navedeno samo Hisar, Ak je izostavljeno. 

38 Isto. 

***

(Ovaj naučni rad poslao nam je književnik Ivan LOVRENOVIĆ, na čemu mu se srdačno zahvaljujmo)

Preminuo ugledni bh i svjetski novinar Kemal Kurspahić, i moj učitelj novinarstva

Kurspahić je preminuo od poslijedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata. Bio je u okruženju najmilijih.

Od posljedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata, u okruženju najmilijih, preminuo je Kemal Kurspahić, potvrdila je njegova porodica.

Kemal Kurspahić  bio je glavni urednik bosanskohercegovačkog dnevnika Oslobođenje, 1988-94. Oslobođenje je u prvoj godini njegovog mandata proglašeno za List godine u Jugoslaviji 1989.

Za svakodnevno izlaženje lista iz atomskog skloništa na prvoj liniji odbrane Sarajeva i održavanje u listu ideje vjerske i nacionalne tolerancije u najtežim ratnim vremenima Oslobođenje je pod Kurspahićevim vodstvom dobilo i neka od najprestižnijih priznanja u svjetskom novinarstvu: List godine u svijetu 1992. (BBC i Grenada TV u Velikoj Britaniji), Nagradu slobode u Skandinaviji; Saharovljevu Nagradu za ljudska prava Evropskog parlamenta; Nagradu Oscar Romero u Teksasu; Nagradu za savjesnost i integritet u novinarstvu Nieman Fondacije na Harvardu; Nagradu za dostignuća u novinarstvu IPS Servisa iz Rima – sve u 1993. – i brojna druga priznanja.

Kemal Kurspahić je i lično dobio prestižne svjetske nagrade:

 Urednik godine u svijetu 1993 (World Press Review – New York);

· Nagrada za hrabrost u novinarstvu 1992 (International Women’s Media Foundation – Washington, DC);

Nagrada za ljudska prava 1993 (Fondacija Bruno Krajski – Vienna, Austria);

· Heroj borbe za slobodu štampe 2000 (International Press Institute – Vienna, Austria);

· Nagradu Erhard Busek za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi (SEEMO – Vienna, Austria).

Kurspahić je u akademskoj 1994/95. godini bio Nieman Fellow na Harvard Univerzitetu, a u proljeće 1999. gostujući Clark Fellow na Cornell Univerzitetu. Predavao je i na drugim vodećim američkim univerzitetima i savjetovao mnogobrojne vodeće političare poput predsjednika Bill Clintona i u to doba senatora Joe Bidena, sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država. Zalagao se za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnu državu svih njenih građana bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo kakvu drugu pripadnost.

U Sjedinjenim Američkim Državama je objavio memoarsku knjigu As Long As Sarajevo Exists/Sve dok Sarajevo postoji (Pamphleteer’s Press, 1997) i Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace (US Institute of Peace Press, 2003). Ova knjiga je objavljena i u Sarajevu i Beogradu pod naslovom: Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru (Media Centar – Sarajevo, 2003, i Dan Graf – Beograd, 2004). U Sarajevu su štampane još dvije njegove knjige: Bijela kuća (Oslobođenje, 1984) i Pisma iz rata (Ideje, 1992). Objavljivao je komentare u najvećim svjetskim listovima uključujući The New York Times, The Washington Post, The Los Angeles Times, International Herald Tribune, Die Zeit, Dagens nyheter, Politiken i druge.

U Americi je radio i kao vodeći urednik lanca nedjeljnih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirisao mnogobrojne mlade novinare i dobio mnoštvo nagrada izdavača novina države Virdžinija, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane.

Od ljeta 2001. do ljeta 2006. radio je u međunarodnoj diplomatiji, najprije kao predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i organizovanog kriminala u Beču a zatim kao predstavnik te agencije za karipski region sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija.

Oženjen je Vesnom Kurspahić i imaju dva sina, Tarika i Mirzu, kao i četvero unučadi.

(Oslobođenje.ba)

***

UČIO SAM O NOVINARSTVO OD KURSPAHIĆA

Kemala Kurspahića sam upoznao kada je bio dopisnik “Oslobođenja” iz Jajca. Svojim napisaima “pokrivao” je i područje Općine Mrkonjić-Grad u kojem je i rođen.

U naš grad je obično dolazio sa Hidajetom Zjajom, tadašnjim dopisnikom TV Sarajevo iz Jajca. Tada sam radio kao referent za informiranje pri Skupštini Općine Mrkonjić-Grad i po prirodi posla družio se sa obojcom. Često smo zajedno nalazili i određivali teme, njih dvojica za svoje novinske kuće, ja kao honorarni dopisnik banjalučkog “Glasa,” Radio Banje Luke, “Večernjeg lista.” Postao sam i honorarni dopisnik “Oslobođenja.”

Rahmetli Kemal Kurspahić je uvijek imao sjajnih ideja kako oplemeniti običnu vijest, učniti je zanimljivom. Bio je vrlo vješt i snalažljiv, brzo je logički zaključivao. Prema sugovornicima odnosio se korektno i sa poštovanjem, ali nikad ne krijući istinu; svoje mišljenje bi na osnovu logičkog zaključka iznosio sugovniku ili nama kolegama, a zatim i javno u listu “Oslobođenje.” Od Kemala Kurspahića se zaista imalo šta naučiti o novinarstkom zanatu i ja se s ponosom sjećam svoga učitelja na terenu, koji mi kasnije često redigovao tekstove u Redakciji “Oslobođenja.”

Mislim da je vjerovao u mene kao budućeg novinara. To zaključujem i po činjenici da mi u “Oslobođenju” u kojem je isprva bio jedan od vodećih novinara i reportera, a kasnije i gavni urednik, vrsni analitičar i komentator, nisu bajatli testovi ili bacani u korpu, te da su moji izvještaji, reportaže i osvrti nalazili svoje odgovarajuće i istaknuto mjesto u “Oslobođenju.”

Kada je Tito posjećivao naš grad, šef ekipe izvještača “Oslobođenja” bio je Kemal Kurspahić.

Mada nisam napisao puno riječi u tom izvještaju koji je objavljen na prvoj stranici “Oslobođenja,” a budući da sam bio honorarni dopisnik lista, Kemal Kurspahić je potpisao i mene. Nikada se nisam kitio tuiđm perjem, ali Kemal Kurspahić me zakitio svojim i tako mi odao priznanje za moj dotadašnji dopisnički rad ne izostavljajući moje ime na izvještaju o posjeti Tita. To je bila velika čast za me jer nije svako mogao makar i simbolično biti u ekipi koja je izvještavala o Titu.

Sječam se da mi je Kemal Kurspahić javno priznao i moj rad na TV Sarajevo. U izdanju “Oslobođenja” je izlazila i sedmična revija sa radio i TV programom, te tekstovima, komentarima i osvrtima o radio i TV emisijama, najavama, napisima o TV vodteljima, novinarima… Jednim napisaom pod naslovom “Kad ekranom potočić žubori,” Kemal Kurspahić se osvrnuo i na moj rad na TV Sarajevo. I to mi je bilo veliko priznanje i podstrek.

Kada su četnici u Mrkonjiću, Šipovu i Bosni digli svoje čupave glave i nasrnuli na naš miran život, Jugoslaviju i SRBiH, postao sam im trn u oku jer sam javno prokazivao njihove zle namjere, Dotadašnji zadarti komunisti, čanovi Komteta, prikriveni četnici, preobrazivši se u četnike. Izmišljalli su laži i objede na moj račun i slali ih redakcijama kojie su odbijale objaviti te opasne verbalne napade na me jer one nisu sadžavale demantij činjenica koje sam objavljivao, nego niske i prostačke napade na me. Jednu je delegaciju četnika predvodio Stevan Stojičić koji se u Komitetu kasnije žalio kako je danima opsijedo redakcije u Sarajevu, piso “Politici” da objave njihove splačine. Izmolio je Kemala Kurspahića i on je objavio u “Oslobođenju” njihov sepet laži. U telefonskom razgovoru zamjerio sam mu. Pružio mi je priliku za opširan odgovor četnicima, ali i danas osjećam gorak okus toga njegovog postupka. Nakon moga odgovora u “Oslobođenju,” gdje sam argumentirano pobio njihove laži, četnici su propagirali i zahtijevali neplaćanje RTV pretplate…

Tužan sam na vijest o smrti Kemala Kurspahića, barda i doajena bh i svjetskog novinarstva, i moga učitelja. Ljubio je istinu i iskrenost, bio je humanista, borac za ljudska prava, za Bosnu kakvu smo nekada zajedno živjeli. Bio je veliki profesionalac, znalac i zaljublejnik u novinarstvo. Iza Kemala Kusrpahića ostaje njegovo veliko djelo, generacije novinara kojima je bio učitelj i mentor, uzor. U mojoj duši je velika tuga, ali i ponos što sam izbliza upoznao Kemala Kurspahića koji iza sebe ostavlja veliki biljeg i kao čovjek, i kao novinar svjetskoga glasa i moj učitelj!

Poštovanje!

Rahmet!

Prof Boyle: NAZVATI ULICU PO CLINTONU JE ČIN PORICANJA GENOCIDA…

Foto: EPA-EFE/Bill Clinton

Skupština KS / Sarajevo bi uskoro moglo dobiti ulicu Billa Clintona

13. 09. 2021. u 22:46:00 Radiosarajevo.ba

Haris Zahiragić, SDA zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo predložio je da glavni bh. grad dobije ulicu Billa Clintona, nekadašnjeg predsjednika SAD i velikog prijatelja BiH.

Njegova inicijativa odnosi se na to da se ulica Put života ili dio te ulice preimenuje u u ulicu Bulevar Billa Clintona ili da se doda ime ovog predsjednika.

Clinton je bio predsjednik SAD-a od 1993. do 2001. godine, i u vrijeme sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH.

On je bio i jedan od govornika na svečanoj ceremoniji povodom 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma.

“Još žalim što nam je trebalo toliko vremena da ujedinimo sve prijatelje Bosne kako bi se spriječilo ubijanje i što je trebao da se desi užasan genocid u Srebrenici kako bi potakli sve članice NATO-a na djelovanje”, kazao je Clinton, dodavši da je danas više zahvalan što je održao mir koji je dogovoren u Daytonu.

Kako je tada poručio, dok se borimo sa trenutnim izazovima, ne smijemo zaboraviti postignuće od prije 25 godina.

“Kao što je predsjednik Izetbegović jednom rekao: I najnesavršeniji mir je bolji od nastavka rata. Bio je u pravu tada i danas”, kazao je Clinton.”

Prof Boyle: PRIZNANJE CLINTONU – TEŠKA GREŠKA…

Povodom ove incijative o davanju imena ulice u Sarajevu po bivšem američkom predsjedniku Clintonu, zamolili smo za komentar profesora dr. Francisa A. Boylea, eksperta međunarodnog prava i advokata naše Tužbe protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

Prpf. Boyle se ljubazno oazvao našoj molbi. Citat njegova komentara: “Holbrooke je priznao kako je ga je Clinton upućivao da žrtvuje Zepu, Srebrenicu i Goražde kako bi Milošević mogao imati kompaktnu Veliku Srbiju.

Dati ime ulici u Sarajevu po Clintonu bi bila bi teška greska i uvreda za zrtve maskra u Srebrenici. Ovo priznanje Clintonu predstavljalo bi čin poricanja genocida što je završna faza genocida nad narodom i Republikom Bosnom i Hercegovinom.” Kraj citata!

Ovu incijativu pokreće zastupnik SDA veličajući Dayton, Clintona, Aliju Izetbegovića, a namjeno prešućujući kako je u Daytonu izvršen zločin nad Republikom Bosnom i Hercegovinom ukidanjem njenog Ustava i sprečavanjem Armije RBiH da oslobodi zemlju.

SDA-ovac Zaćiragić namjerno prešućuje kako je Dayton podijelio našu državu, nagradio genocid i priznao genocidnu RS kojoj je rodni list izvadio Alija Izetbegović, a mihur udarili Clinton, Holbrooke, međunarodna zajednica sve po mjeri i želji SDA. Dayton je doveo našu državu na ivicu nestanka, ali SDA nas uvjeravao kako je to veliko postignuće i selamdt, pa sve grobare RBiH od Alije do Clintona treba ovjekovječiti kao naše spasitelje i heroje.

Treba SDA u tome spriječiti jer, to je negiranje genocida kao njegova završnica, kako to tačno reče prof. Boyle.

JAJCE (NI)JE HRVATSKI GRAD

Obračajući se prisutnima na obilježavanju 26. godišnjice oslobođenja Jajca, predsjednik HDZ BiH Dragan Čović proglasio je Jajce hrvatskim gradom, citat:

“Da ste vi bili razjedinjeni, da vi niste imali zajedničko zapovijedništvo, da niste bili snažni pleter hrvatskog bića, mi danas ne bi slavili 26 obljetnicu oslobođenje hrvatskog grada Jajca.” Kraj citata.

Do prije nekoliko godina bh-hadezeovci su proglašavali Jajce hrvatskim kraljevskim gradom, a obljetnicama su prisustvovali i najviši dužnosnici Republike Hrvatske na čelu sa Kolindom Grabar Kitarević i koji su dernečili uz hrvatski državni dekor i uz uz zvuke “Lijepe naše.”

Čović je više puta spomenuo “hrvatske žrtve” pale u obrani Jajca, Žrtve Bošnjaka čiji je poduži spisak koji metar dalje, Čović nije ni spomenuo jer se one, ako nisu bili bojivnici HVO ili HV ne računaju. Čoviću nisu ni na kraj pameti ni Srbi koji su zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima kao pripadnici Armije RBiH (Teritorijalne obrane) branili i ginuli za ovaj grad.

Sokoleći četnike na juriš i zauzimanje Jajca, presuđeni ratni zločinac Stanislav Galić je u svom proglasu iz jula 1992. godine proglasio Jajce srpskim gradom jer je u “Jajcu stlovalo najviše srpskih kraljeva.”

Prije nego je Jajce palo u četničke ruke, bojovnici HVO su bježali sa borbenih linija, a njihovo vodstvo je optuživalo branitelje TO za kukavičluk.

Prije nego je Jajce palo u četničke ruke, HVO je pokušao izvršiti puč i preuzeti vlast u Jajcu od legalno izabranih oragana. Meta im je bila i TV Jajce koja nije priznavala Herceg Bosnu koju je HVO pokušao instalirati u Jajcu u ratu, a koja opostoji već 26 godina.

Na historičarima je utvrititi istinu zašto Jajce nisu oslobodili borci VII korpusa, ARBiH među njima brojni Jajčani, prekaljeni borci koji su oslobađali Vlašić, Kupres, Donji Vakuf, ali ih je Alija Izetbegović zaustavio u Vincu desetak kilometara od Jajca, ne dajući im osloboiti svoj grad i vratiti se svojim kućama.

HVO je po zauzimanju (oslobađanju, sic!) Jajca uveo apartheid prema Bošnjacima. Nije im bilo dopušteno zadržavanje u rodnom gradu, posjeta razrušenim domovima, mezarima. U grdau su se mogli zadržati samo sahat dva.

Danas u Jajcu vlada SDA.

Ali, stvarnu vlast ima HDZ čiji su kadrovi prigrbili po “oslobođenju” sve ono što je vrijedno u Jajcu. HDZ i Herceg Bosna gospodare privredom, hidrocentralama, u Jajcu posluju Hrvatske pošte Mostar u kojima nema ni jedan zaposleni Bošnjak ili Srbin, pokraj čijih šaltera prodaju isključivo hrvatske suvenire. U Općini će vam činovnica reči da će vaš predmet bit riješen idućeg tjedna. Na diplomama srednjoškolaca grb je upokojene, ali vrlo žive Herceg Bosne…

Sve je to tako i još gore jer je Alija Izetbegoić za partnere imao Tuđmana i Bobana, Karadžića i i Miloševića, a njigov sin Čovića i Dodika. SDA sa šajtanom u Jajcu tikve sadi.

Bakir Izetbegović u Jajce dolazi redovito uoči izbora. Laže i palamudi, obećava i selameti, SDA pobjeđuje, ali vlast u Jajcu drži HDZ jer je u njegovim rukama ekonomija i prirodni resursi. Nakon tribine, Bakir sa svitom klanja džumu u obnovljenoj džamiji Esme sultanije. Nakon svadbe svoje kćeri, poslije naredne tribine pred opće izbore iduće godine, ovaj bi veeeliki musliman mogao sa svojom svitom na rakiju u kafanu preko puta.

SDA i HDZ su davno nazdravili Jajcu kao hrvatskom gradu.

Čivić samo govori istinu.

ODA RADOSTI NA DAN ŽALOSTI

Uoči Dana žalosti za žrtvama genocida, sinoć je u Mrkonjić-Gradu priređen veseli koncert Policijskog orkestra MUP-a RS na radost načelnika Općine i brojne publike.

Da je čak slučajno i iz neznanja, greškom, zakazan ovaj koncert uoči Dana žalosti za žrtvama genocida, trebalo ga je otkazati i izviniti se javnosti. Zbog otkazivanja koncerta bio bi tužan gradonačelnik dr. Dragan Vođević, brojna publika, svi uskraćeni za zluradu muzičku radost vojnih koračnica i srpskih pesama dok čitav normalan svijet žali za žrtvama genocida…

Veseo je načelnik Općine Dragan Vođević , o tome nas je dao izvijestiti. Publika oduševljena. U svom komentaru svoju preveliku radost i ushićenje iskazuje i Edina Maksimović baš u vrijeme kada u Srebernici spuštaju u kabure žrtve genocida. Načelnik Općine je po vokaciji doktor. Nadao sam se u njegov humanizam, ali on je svoj humanizam zajedno s publikom i radosnom Edinom bacio u blato.

Veselo društvo na muzičkom koncertu uoči obilježavanja najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata

Citat: Драган Вођевић-начелник општине Мркоњић-Град  · Ово љето у нашој општини је пуно културних и спортских дешавања, за све генерације и узрасте, а концерт Полицијског оркестра МУП-а Републике Српске се уклапа у наше активности.Задовољство ми је што се синоћ у Мркоњић Граду одржао овакав концерт, а срећан сам јер смо сви уживали у музици и репертоару Полицијског оркестра МУП-а.Концерт је почео војним маршевима, наставио родољубивим пјесмама српског народа, а завршио са познатим пјесмама, које сви волимо-Ружо румена и Пукни зоро.Хвала оркестру, који нас је орасположио и хвала мојим Мркоњићанима који су се још једном показали као одлични домаћини. Kraj citata.

Tu je bio i moj komentar upućen direktno Edini Makisomović Šehović. Pošto je higijeničaru plaho tuknuo istinom,, pobrisao ga je čim ga je sočio. Ipak, gumica mu je za baciti.

3 komentara

Write a comment…

Sehovic Maksimovic Edina

Bravo! Vraća se cini mi se u nasu čarsiju nešto od onog što pamtimo mi stariji.Polako, ima nade sa novim gradonačelnikom za bolje!!

· Odgovori · 1 h

Jasmina Dedic Celic

Sehovic Maksimovic Edina ah, rodoljubivim pjesmama srpskog naroda, drugi narod ne postoji, toliko o dobrom….

· Odgovori · 36 min

Ibrahim Halilović

Sehovic Maksimovic Edina Gospodina Vođevića kao doktora smatrao sam humanistom. U čestitci za njegov izbor za gradonačelnika napisao sam kako se nadam da će prema svima ljudima – građanima biti jednako dobar i pravičan kao prema svim svojim pacijentima. Sad vidim da mi nade nisu isunjene. Nikad ne bih organizirao ovaj koncert policijskog orkestra uoči dana kada čitav humani svijet žali za žrtvama genocida. Policija RS je direktan učesnik krvavog zločina! Normalan human insan ne raduje se zlu ni jednog čovjeka na svijetu, pogotovo svoga komšije, tim manje ako je i sam počinio zlo ili ga nije spriječio, osudio, nego nalazi načina da se zlu veseli… Ali ta se kriva Drine ne mere ispravaiti. Tvoj komentar, Edina, plasiran baš na Dan sjećanja i oplakivanja žrtava genocida razočarao me više nego gest organizatora jer si ushićena (ovakvim!) koncertom, a vrijeme je plača i tužnog saosjećanja. Ne znam, biće da sam ja, a ne Ti izgubljen u vremenu i prostoru.

· Odgovori · 1m

Most Relevant is selected, so some replies may have been filtered out.

Write a reply…

NAPOMENA Koju minutu po objavi, izbrisan je moj omentar. Kao da sam znao, sačuvao sam kopiju. Brisanje je dokaz “demokracije” s kakvom smo suočeni duže od tri decenije. Prvo su pokušali izbrisati sve nas i sve naše tragove. Sada su im ostali (samo) komentari. Namjera je ista, samo vremena i metode druge.

Dokaz brisanja je i profilna slika načelnika Dragana Vođevića.

Na njoj je mnogo zamanje mrkonjićko, varcarskom ni traga; Kizlar-akina džamija, kao stožerni, prvi i najvažniji objekat našeg grada nepoželjan je simbol čak i na profilu načelnika. Slika govori više od hiljadu riječi. Ovom mozaikom slika načelnik je ozrcalio svoje pravo lice, ma šta govorio i kao osoba, doktor, funkcioner. Sinoć je to ponovno i dokazao veselim koncertom uoči Dana sjećanja na žrtve genicida.

In memoriam Razija MUJKIĆ – SVE ZA DRUGE, MALO ILI NIŠTA ZA SE

Navršilo se četrdeset dana od smrti Razije Mujkić iz Varcar Vakufa.

Kuća Razijine mlađe sestre Sene u Polju kod Cazina u kojoj je rahmetli Razija živjela od 1995. pusta je i tužna.

Ovdje u Canadi, ni Razijina najmlađa sestra Hajra ne može se još pomiriti sa bolnom činjenicom da Razije više nejma. Ne može prežaliti što zbog korone nije mogla lani, niti ove godine u Bosnu kako bi i ona Raziji hizmetila zajedno sa Senom i njenom kćerkom Belmom, zetom Sulejmanom. Razija u finim haljinama, pod jabukom, u šarenoj bašči. Tumačimo san: Razija je u džennetu! Zaslužila je, a Dragi Bog najbolje zna.

Ostale su slike teškog bolesnika koje su stizale preko Messengera.

Razija je bila okružena pažnjom ljubavlju, brigom i hizemrom kojim su je Sena i ukućani nesebično darivali kako bi joj olakšali tešku bolest. Pitali su je kao malo dijete, kupali i presvlačili, bdijeli pokraj bolesničkog kreveta, kako bi joj uz Božju pomoć i zalagenje doktora koje su joj dovodili i kojima su je vodili, produžili život. Familijarnu, ljudski zadaću ispunili su na najbolji mogući način, ali Bog je uzeo Raziju k sebi. Bog uzima najbolje među nama.

Hamdija, Razija, Sena i Hajra su potekli u Rici, u kovačkoj obitelji Mujkića, Mehe i Zibe, u jednoj od onih kuća u nizu u Gornjoj mahali koju je prije Drugog svjetskog rata sagradio Crveni krst kako bi udomio beskućnike kojima je vatra sažegla sve kad je ono Rika gorila.

Kovačnica Mujkića bila uz rički most, naspram džamije, u njoj je kovao Mehin brat Hamko i sin Hamdija. Kovali kose, klepali lemeše i sikire, potkivali konje. Mehu vidim kako sjedi na ćepenku, zašao duboko u godine, puši, čas mu pogled pada na kovačku vatru u kovače Hamku i Hamdiju, čas pogleda na svijet koji promiče Rikom. Umro je od boslesti i starosti, ne stekavši penziju ostavivši u ament Raziji očinski teret brige oko obitelji. Hamdija se oženio i odijelio, a Razijina djevojačka pleća pritislo je toško očevo brime brige oko obitelji, majke i dvije sestre. Zadaću je isunila na najbolji način žrtvovaši sebe, udaju, sreću sa svojim mužem i djecom.

Zaposlila se u  tzv. društveno-političkim organizacijama (Komitetu) kao čistačica i kurir, kafe kuharica. Pretprošle godine, službenica Boja koja je sa Razijom dugo godina radila, raspitivala se kod Hajre:

„Kako je Raza’ Voljela bih je vidjeti. Eh, koliko mi je samo kafa ispekla!“

Nikad Razija nije zakasnila na posao, nikad joj nisu našli ni trunku prašine u kancelarijama, znala je visti s one strane velikih pendžera na vrtoglavoj visini, da bi ih očistila, kao akrobata. Hitro bi raznosila pozive i poštu s kraja na kraj grada, pa hitila kući, ponekad zastani na pragu kovačnice Omera Zonića kako bi razmijenili koju riječ.

U kući u Rici ništa nije manjkalo, nije se bilo ni boso ni golo, ni žedno ni gladno. Kupila adio-aparat i gramofon, tada rijetkost u Rici. Kuća blista od čistoće. Kroz otvoren pendžer dopire u Mahalu Razijina, Senina i Hajrina pjesma; pjevački dar prišao na njih s majke Zibe koju često prate u pjesmi. Safet Isović im zakletva, vole Zaima, Zehru. Razijina je najomiljenija pjesma „Vrbas voda nosila jablana.“ Vrbas je odnio kujundžiju Muju na jablanu, ali Vrbas nikad nije „razabrao i vratio jade“ Razijine, niti se ona ikad požalila na svoju sudbinu. Bila je sretna jer su čeljad u kući punoj berićeta bila zadovoljna.

Dala je Razija Senu u školu i kao trgovca izvela je na selamet; Sena je radila sa Rabijom Mehdić Herić u tada jedinoj knjižari u gradu, u prvom dućanu do Džamije. Udala se za Omera Pupića, učitelja koji je službovao u okolini Cazina, tamo i ostala do danas.  

Hajru, nakon završene gimnazije u Varcaru, spremila o svom trošku u Banju Luku na Pedagošku akademiju.

Kada su se Sena i Hajra udavale, Razija je svakom svatu po boščaluk dala.

Bila je vrijedno mahalsko ričko čeljade. Nikad besposlena. Ako nije na radnom mjestu, jest u kući za stanom, ili veze, kera, plete, pere. Iza sebe je ostavila desetine metara ponjave, finog veza i heklanja; motivi starinski, bosanski, ne zna se koji je ljepši od ljepšeg.

Najbolja su joj prijateljice bile Kadira Darkulić iz Mahale i SlobodankaPijetlović iz Kaljadžića mahale, Đokina kći, Ljubina sestra koja je nekad radila u Komitetu. Njih tri bi zajedno izlazile ponekad u Hotel, odlazile na priredbe u Dom kulture, u kino, ili na igranke. Plesalo se na ploči ispod Grajića kuće, svirali Velići, Svetinovići, Bašići.

Djecu nije stekla, pa je Hajrinu i moju djecu Almu i Mirzu, Seninog rahmetli Aska i Belmu, volila kao da su njena. Učila ih slovima i računu. Kada su potekli unuci Lejla, Muamer, pa Mala Lejla, Jasmina, ko sretniji od Razije. Kad smo na okupu, tutka im marke da sebi kupe sladoled, gavlja kod Mede u prodavaonicu i donosi slatkiše. Kad se rastajemo, daruje našim im čokolade, bombone, chips, smoki. Uvijek bi ih obveseli kakvim slatkišem, ali i pjesmom, lijepim savjetom, podukom, pričom i uspavankom. Od milja zvali su je Zija i Gaga. Nesebično im se s ljubavlju darivala svim bićem, dijelia s njima radost života; Asmira, Seninog sina jedinca, borca Armije RBiH kojeg su ubili Abdićevci, nikad Razija nije prežalila.

Pod četničkom strahovladom i nasilnicima koji su ih malo, malo, pa iz kuća oružjem izgonili, prijetili ubojstvom, Razija se brinula o bolesnoj majci. Nakon smrti majke, umro je i Razijin brat Hamdija, pa je ostala sama, skamenjena u strahu terora „osloboditelja“ (ustaša) za koje je tvrdila da su bili opakiji od četnika.

Hajra često prepričava kako je Razija pisala pismo šefu četničke policije Kesiću tražeći objašnjenje zašto su Hajra, Alma i Mirza u kućnom prtivoru, zašto ih ona ne može obići, zašto Hajri ne dozvoljavaju ni posjetiti majku na umoru, Alma i Mirza svoje nane u Rici, tek nekoliko stotina metara daleko, a kao da su na svjetlosnim godinama udaljenim planetama. Pisati Kesiću nije smio svako.

Ne jednom, Hajra je pripovjedila;

„Spremila Razija puna kolica hrane. Platila komšiji Rasimu da zajedno s njom kolica doveze do zgrade u kojoj su Hajra i djeca bili zatočeni sa još devetero gradske nevine čeljadi. Kada su njih dvoje prolazili preko pijace, presreo ih je naoružani četnik. Kolica je prevernuo, Rasima dobro istukao, pa ga raskrvavljenog natjerao s Razijom nazad u Riku.

Kada su najzad Hajra, Alma i Mirza sa ostalim građanima, te nekliko mučenika logoraša s Manjače strpani u autobuse i u Jajcu razmijenjeni za zarobljene četnike, Razija je od tuge za pala u nesvijest.

Velika je i nesebična ljubav Razijina. Život joj se savršeno uklapa u poslovicu; „Sve za druge, malo ili ništa za se.“

Kada je Alija halalio Varcar i patnje Varcarana, njihov strah od četnika i ustaša, pretrpljeni teror i sve što su vijekovima tekli, pa kada ih je uz pomoć svojih izvršitelja u Ratnom predsjedništvu Mrkonjić-Garada na čelu sa Sulejmanom Cerićem, dizao sa njihovih starinskih ognjišta, i Razija je spakovala ono sirotinje. Dok je bogatijim Ričinima bio malo i čitav šleper da bi prebacili svoju pokretnu imovinu u Ključ, Sanski Most, Bugojno, dotle za Raziju nije bilo ni kvadratnog metra na kamionu, ni za nju ni za njene, uglavnom ručne radove, vezove, ćipke…

Prije daytonske selidbe Varcarana, molio sam u Ključu Sulejmana Cerića kojemu sam predao novac koji su prikupili varcarski proganici u Zapdnoj Europi) da kad budu prtljali sve mučenike iz Varcara, neka ne zaborave ni Raziju. I, u silnoj svojoj pohlepi, Alijini teklići su „zaboravili“ Raziju, pogazili moju molbu i svoje obećanje da neće. Ne dočekavši Raziju, Sena, majka palog borca Armije RBiH se po crkavici i duboku snijegu zaputila u Ključ, tamo se srela sa Cerićem,  pitala ga za Raziju. Bio je sert i drzak prema njoj. Sena je u Ključu tražila prijevoz do Varcara, pa najzad srela komšiju Muću iz Polja, vozača pokretne radionice Alagićevog Sedmog korpusa ARBiH, pa su se zaputili u Varcar po Raziju i ono malo njene sirotinje.

Razija je je bila sretna što je uspjela sa sobom ponijeti nekoliko kofera njenih ručnih radovima koje je stvarala čitav svoj život, koje je kasnije razdijelila i poklonila.

Privikla se Razija na novu životnu sredinu, toplu, svijetlu i ljubavlju ispunjenu kuću Omerovu i Seninu. Nikad bez Razije fldžan kahve nije popijen, nikad za sofru prije Razije nisu sjeli. Uvijek govorili nekome od ukućana „Zovi Raziju!“  I, ona je stidljivo i snishodljivo uz veliku zahvalnost prihvatala punuđeno, ali uvijek nakon što je više puta nutkana. I, bila je zahvalna.

Bila je rahat u svojoj sobi. Imala je televizor; kad bi poželjela, mogla je biti sama. Nikad bihuzurena. Ali, voljela  je čeljad i društvo. Bila je draga svima koji su je u Polju poznavali, poštovana i voljena jer je kao insan to zaslužila svojim karakterom i primjerom. Kao džematliju, i hodže su je hvalile.

O bajramima, pohodila je Razija sa Senom, Belmom, Sulejmanom i unučadi Varcar,. Prvo na mezar Uspolje, El fatiha umrlim. Ustvari, čitava Rika je postala mezarem. Zavraćala se u haman opustjelu Mahalu, s tugom prebirala uspomene pred kučom koja je nekad bila kuća, sada razvalina. Obnemogla na nogama, zadnjih godina nije niti ulazila u Mezar, ostajala bi pokraj ograde na ulici, a u Mahalu ionako nije mogla. Ljute rane, dosoljene.

Rado je i mene dočekivala kada bi se pojavi u Cazinu. Voljela je kada bih se šalio na svoj, ali i na njen račun, kada bih glumio i oponašao naše Ričane koje smo poznavali, s kojima smo rasli i s kojima nas je rastavili četnici, ustaše i Alijini pehlivani.

Nekoliko Razijinih ručnih radova krase našu kuću i podsjećaju nas na jedno fino ljudsko plemenito umjetničko čeljade.

Čitav joj život je bio ispunjen umjetnošću, u prvom redu umjetnošću preživljavanja. Život je nije milovao, da pače durala je udarce kovačkim „velikim čekićem,“ mlavljena hamerom, ali nije se dala oboriti, dobra je to rička mazija i japija, neuništiva. Ništa je nije spriječilo biti i ostati čovjek, uspravan, dureći; potvrdila se kao umjetnik, ne samo u preživljavanju. Razija je bila pravi izdanak umjetničke Rike i Varcara. Lijepo je pjevala sevdalinke. Vezla je uz pjesmu, ponked i suze, izvezla vezove šarenih bosanskih cvjetova. Umjetnost je krasila Raziju, kao što ju je resila istinska ljubav i odanost familiji, prijateljima.

Voljela je cvijeće, savijala mačke oko sebe.

U Mezaru u Polju, usnula Razija.

S Razijom je tamo je i dio nas. Ostala su draga sjećanja na nju čiji je život protekao u znaku “Sve za druge, malo ili ništa za se.” 

A svi oni koje je Razija zadužila, odužili su joj se s ljubavlju svako na svoj najbolji način!

Javni servis RTVBiH kao središte četničko-ustaških i SDA podvala ALISA U ZEMLJI ČUDA ALIJINOG I BAKIROVOG DAYTONISTANA, LAŽNIH SVETACA I ŠEHIDA, LOŠIH FALSIFIKATA I PROVIDNIH OBMANA

Ovo je priča o Javnom servisu RTV BiH kao o epicentru  četničko- ustaških skandala, Javnom servisu po mjeri SDA, HDZ, SSND, ali ne i po mjeri građana, posebno Bošnjaka, koji svoje i državne dušmane plćaju svojim novcem. Priča sadrži sličicu o dvostrukim standardima upotrebe novinarskog zlatnog pravola “čuti i drugu stranu” kao priču o falisfikatu dobro plaćene ratne reporterke Nade Al Ise, megafona Alije Izetbegovića…

Javni servis RTVBiH potresa skandal za skandalom. Novinari i urednici četničko-ustaškog mentalnog sklopa koji su zaposjeli Javni servis pod vodstvom SDA podobnog direktora Belimina Karamehmedovića ignoraju državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, čestitaju dan genocidne RS, nazivaju Armiju Republike BiH takozvanom, zabranjuju nošenje Cvijeta Srebrenice za vrijeme Dana sjećanje na žrtve genocida, veličaju Dobricu Ćosića… Za to vrijeme, vječiti generalni direktor Javnog servisa direktor kojeg finaciraju uglavnom građani Bošnjaci, Belmin Karamehmedović, unaprijeđuje one novinare i urednike koje bi trebao otpustiti, a zapošljava one koje ne bi smio zaposliti.  Posljednji primjer je sramna povijest nagrađivanja dvoje ustaških novinara radnim mjestima u RTVBiH.  

Citat preuzet sa portala “Raport.ba”

Generalni direktor Javnog servisa RTVBiH Belimin Karamehmedović; Sivi dom kao epicentar četničko-ustaške koalicije kojom rukovodi SDA kadar. Karahmemedović unaprijeđuje one kojima bi trebao dati otkaz, a zapošljava one koje ne bi smio zaposliti

 “Javni servis BHRT posljednih godina postao je epicentar brojnih nacionalističkih, ustaško-četničkih skandala.

Posljedica je to političkog uhljebljavanja novinara i urednika, umjesto izbora kvalitenih i prepoznatljivih novinara koji rade po svim etičkim i profesionalnim standardima.

Posljedni u nizu skandala bio je u režiji sad već bivše urednice Vijesti Gordane Dragutinović-Mutić i voditeljice Zorice Jordić. Naime, u Vijestima BHRT-a Armija BiH nazvana je ‘takozvanom’.

No sad na vidjelo izlaze i novi snimci novinara ove državne televizije. Tako se pojavio snimak Monike Ćubele Savić.

Ona je prije četiri godine vodila skup na stadionu pod Bijelim brijegom na kojem se davala podrška optuženicima, kasnije osuđenicima za UZP – Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću. Oni su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Vrlo brzo nakon toga, postala je novinarka BHRT-a.

No, nije to jedini skandal koji zatresao javni servis.

Novinar Ivan Crnjac, umjesto po reportažama i prilozima, postao je poznat po podršci Izraelu u trenutku kada ova država bombardira Palestinu i Pojas Gaze, te po uvredama koje je uputio članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću.” Kraj citata.

Ugledni sarajevski professor Safet Kadić objavjuje na svom Facebook profile tekst pod naslovom: RATKOHUŠKAČKI RAPORT BHT1 IZ KALINOVIKA, u kojem ukazuje na uobičajenu praksu Javnog servisa čiji novinari selektivno, po svom ćeifu i odobrenjem Karamehmedovića, zloupotrebljavaju zlatno novinsko pravilo “čuti i drugu stranu.” Prof. Kadić piše o odlasku reportera RTVBiH u rodno mjesto genocidnog zločinca Ratka Mladića kako bi nakon pravovaljane presude na Tribunalu, “čuli I drugu stranu” to jeste četnike, Mladićeve susjede za koje je on, kao i za većinu srpstva, heroj i sve to plasirali gledateljstvu. Time se pokušava pobrisati presuda za genocid kojoj su prethodila duga saslušanja “i jedne i druge strane” to jeste i tužitelja i tuženog, i preživjelih svjedoka optužbe i obrane Mladića na Tribunalu, srpskog heroja koji se od pravde skrivao čitavih deceniju i pol.

Umjesto da bez pogovora poštuje pravosnažnu presdu za genocid izrečenu Mladiću, Javni servis tu presudu na svoj način pokušava poništiti ili makar ublažiti i omalovažiti, dovesti u pitanje i sumnju. . I dok ekipa Javnog servisa putuje o trošku Bošnjaka u Kalinovik, saslušava i propagira “drugu, četničku, zločinačku genocidnu stranu” i propagira zločin kao heroizam genocidnog Mladića, dotle četničkim reporterma ne pada na pamet da saslušaju i drugu stranu, to jeste Mladićeve žrtve, ako ih uopće ima. Prof Kadić piše, citat:

“Nedavna drzka antidržavna provokacija ‘državne’ BHT1, kada je jedina regularna vojna sila u ratu za Bosnu, Armija Republike Bosne i Hercegovine, nazvana ‘takozvanom’, nije usamljen slučaj. Postoje brojni primjeri perfidne antidržavne uređivačke politike ‘državne’ BHT1, ali se oni vješto kamufliraju, često pod lažnim motom ‘čuti i drugu stranu’. Među takve drastične primjere svakako spada i nedavna konačna presuda srbskom zločincu Ratku Mladiću na doživotnu robiju za genocid nad Bošnjacima i druga zlodjela počinjena u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Reporter BHT1 snimio je u Ratkovom rodnom selu Božinovićima kod Kalinovika izjave njegovih rodstvenika i drugih seljana i svi su redom papagajski ponavljali da je Mladić za njih heroj, jer je branio srbski narod. I tu se priča završava. Nigdje druge strane (‘audiatur et altera pars’), što je abeceda novinarstva. Istina, druge strane tu više i nema, jer su sva bošnjačka sela spaljena, a Bošnjaci pobijeni ili raztjerani na sve četiri strane svijeta.” Kraj citata.

Ovaj i ovakav skandalozni Javni servis RTVBiH kao epicenter ustaško-četničkog javnog orgijanja posljedica je veleizdaje Alije Izetbegovića u Daytonu. Priznanje genocidne RS gaženjem Ustava RBIH, suspenzijom referendumske volje građana, sprečavanjem Armije RBiH da oslobodi zemlju, zatim pretvaranje legitimne antifašističke ARBiH u stranačku vojsku, priznanje rezultata UZP-a i genocida, nastvljeno je od strane njegovog sina Bakira. Sve to za posljedicu ima ovaj i ovakav Javni RTV servis kojeg plaćaju Bošnjaci da bi na njih lajale ustaše i četnici uz blagoslov SDA i Karamehmedovića, da bi pravdali zločin genocida i njegove počinitelje, kako bi izjednačili katila i žrtvu, minimizirali i negirali zločin genicida, a genocidne zločince predstavili herojima.

Kako god je Vijeće ministara, Predsjedništvo, Parlamenti, daytonska vojska…, zbir jabuka, krušaka i šljiva, to jeste vreća rogova, takav je i Javni RTV servis; svi rade udarnički protiv države koja ih plaća, ponižavaju i sluđuju građane, vrijeđaju njihovo dostojanstvo i inteligenciju. Marionete SDA koje sudjeluju u upravi ovog i ovakvog Javnog servisa umjesto da budu smijenjene, ostaju na svojim položajima, kao Belmnin Karahmemedović koji je morao strogo sankcionirati ustaško-ćetničku bagru na RTVBiH, ali je umjesto kazne, pojedine četničko-ustaške nacionaliste unaprijedio, a zaposlio i nove, sve gore od gorih, s koca i konopca koji javno laju na građane i državu…

Ne znam da li je na spisku uposlenika Javnog servisa RTV BiH i osoba koja se na Faceboku predstavlja kao Nada Starijaš Al Isa, pravo je čudo ako nije. Bila je perjanica RTVBiH tokom rata. Iz svakog njenog izvještaja, Nada tekla je bujica lažnih nada, selameta, obećanja. Vrhunac je bila više puta najavljena laž o konačnom i potpunom oslobađanju Republike BiH koju je preko nje plasirao Alija Izetbegović da bi nas na kraju nasamario zaustavljanjem Armije RBiH u oslobđanju zemlje i nagrađivanjem četničko-ustaške koalicije. Ćaćino zlodjelo nastavlja sin mu Bakir.

Spomenuta gospođa Nada Starijaš smatra se velikom profesionalkom, zaslužnom za sve dobijene bitke ARBiH o kojima je nekad izvještavala, ali nikad nije spomenula glavnu stvar – kako je Alija Izetbegović spriječio baš tu Armiju RBiH da oslobodi zemlju, kako je baš on, Alija srušio Ustav RBIH i stvorio RS nakon genocida, kako je krivac za ovo nesnosno stanje u kojem se našla država i njen najbrojniji narod kojemu je po daytonskom principu njegov sin Bakir dodatno prepustio sve poluge vlasti ustaško-četničkoj koaliciji kojoj je i sam odani član. Ta nacistička mafija četničko-ustaška, kojoj Bakir i SDA stalno povlađuju, pregaovaraju  o državnim stvarima o kojima se ne pregovara, daju ustupke.


Nada Starijaš Al Issa, citat preuzet sa njenog Facebook profila: “PROŠLIH 7 DANA INBOX MI JE ZATRPAN UVREDAMA , kojekavim porukama, nezamislivim “ukrasnim pridjevima.” Znate od koga? Od nekih Bošnjaka, koji su to samo po imenu. Znate zašto? Zato jer sam napisala pozitivan tekst o predsjedniku Izetbegoviću!!! K’O DA SAM PISALA O TUĐMANU, A NE O IZETBEGOVIĆU.
Iznenadilo me, šokiralo, da ima Bošnjaka koji svog prvog predsjednika, post mortem, optužuju da je i on dijelio Bosnu, nesvjesni u svojim malim, primitivnin mozgovima, kroz kolike je patnje taj insan prolazio boreći se za svoju i njihovu Bosnu, koju vi ti i takvi niste ni zaslužili. Nisam čula ni jednog generala, ni jednog od zapovjednika sedam korpusa ABiH, da išta prigovaraju predsjedniku, vole i poštuju i danas svog vrhovnog zapovjednika. A vi, sitne duše, koji ste bili u nekim “kafanskim korpusima,” daleko od Bosne, dok se Bosna branila, sada se javljate. Stid vas bilo! Puške ni vidjeli…
U prošlom tekstu rekla sam da mi je bila čast i privilegija biti uz predsjednika Izetbegovića tih teških ratnih dana. I to ponavljam i sada.
Nada Al Issa: Zog (zbog!) vas mrzitelja, PRILAŽEM I JEDNU ZAJEDNIČKU SLIKU(malo mutna, tada nije još bilo mobitela) SA ŽENEVSKIH PREGOVORA, na kojima se za stolom komadala Bosna, kao što su to agresori radili na terenu. Pa izvolite, vi plitke pameti, možda vam ova slika bude dodatni razlog, povod da nastavite s uvreda ma. (Ovo je trenutak kada me je predsjednik prozvao da mi kaže da je F. Abdić “prešao na hrvatsko/srpsku stranu za podjelu BiH,” i da odmah o tome pošaljem izvještaj).
Na prošli tekst lajkovi su premašili vaše dislajkove, odurne poruke. Pa razmislite”.
Kraj citata

Razmislili smo, pogledali, pa utvrdili da je Nadina slika sa Alijom obični falisfikat i drski pokušaj podvale. Za dokaze se pobrinula sama Nada Starijaš Al Issa.

Nada Starijaš Allisa slikala se u nekom atriju, pa tu sliku iskoristila za fotomontažu sa Alijom Izetbegovićem. Pogledajte detalje u crvenom krugu – haljinu, kajiš od torbie…. pa usporedite sa fotomontažom – donja slika: sa Alijom, crveni kružić
Slika za koju kaže da je mutna, mutna je jer je enormno uvećana da bi se ona, Nada, uklopila, a nije, sa Alijom! Nada Starijaš Al Issa – lažna novinarka sa lažnim predsjednikom, lažnim šehidom, pravim munafikom na krivitvorenoj fotografiji, drsko laže i obmanjuje javnost; bh-novinarstvo je dolaskom nacionalista palo na ionako niske grane; komunistička potrčkala i sluge lahko i brzo su se prešaltali pod skute nacionalista dokzavši se još jednom kao loše sluge zlih gospodara koji su ih prigrlili znajući da sluge ostaju sluge. Sve je plaćeno ne samo našim novcem, nego i životima mnogih, pa i nestankom države.

Nada Starijaš Al Issa ne falisficira samo slike, nego i povijest pa bezočno laže i javno tvrdi da Alija nije dijelio Bosnu, nego da su Aliji dijelili Bosnu! To je njena zahvalnost Velikom Vođi, “Prvom Predsjedniku,” velikom muslimanu… Aliji Izetbegoviću koji je bio đomet prema dušmanima Bosne, ali i njoj, kusurao se s njima državnim teritorijem, našim novcem… Bio je što je bio pružene ruke prema Šćepi i „Avazu,“ „Ljiljanu,“ tzv bošnjačkoj televiziji u koju je skrhao ogrone pare, a nikad nije proradila, pa čak i Senadu Avdiću (dok im nije pukla tikva, dok Avdić nije vidio s kim posla ima, pa se odrekao onog što Šćepo nije… ) i bataljonu drugih propagatora Alijinog zločina koji nam serviraju kao hajr. Al Isa se danas okružila mnogobrojnim Alijinim i svojim botovima, pa širi laži i falisficira povijest..

Iako mrtav, lažni svetac i šehid, munafik, veleizdajnik, grobar naše slobode i RBiH, Alija Izetbegović je za lažnu muslimansku i Bošnjakinju, bio i ostao istinski musliman, državnik, prvi predsjednik RBiH, oslobodilac. Lažnu sliku o sebi, on je plaćao izdašno našim novcem.

Nada Starijaš Al Isa je na svom Facebooku dala uraditi fotomontažu na kojoj se lažno prikazala uz Aliju Izetbegovića.

Alija je odavno mrtav, ali živi u Nadinom sjećanju, što nije sporno. Sporna je njen besramni javni pokušaa podvale loše fotomontaže sa Alijom.

Alijina slika je nastale negdje do 2003., a Nadina, koju je nevješto uparila s njigovom, 2016. Sa tim falsifikatom dičila se na svojoj Facebook stranici kao da je originalna fotografija sa Velikim vođom. To je izazvalo bujicu oduševljenja brojnih botova, Alijinih i Nadinih, sve primitivac do primitivca. Kada je razotkrivena podvala, umjesto da se izvini zbog toga što se bavila falisficiranjem fotografije sa Alijom, Nada Starijaš se niskim udarcima i dikvalifikacijama pokušava osvetiti onima koji ukazuju na taj sramni falisfikat i podvalu. Šta više, mnogo je onih koji i nakon ovog grubog falsifikata i podvale, vide u Nadi istinskog novinskog profesionalca, bosanskog patriotu i kršnu has-muslimanku. Lažna slika sa Alijom, trebala je poslužiti kao dokaz.    

Napisao sam gospođi Nadi Starijaš Al Issa otvoreno pismo prije nego li je pobrisala sve moje dotadašnje komentare na njenom Facebook profilu u kojima sam je u potpunosti činjenicama razotkrio. Potom sam joj podstro dokaze o njenoj lažnoj slici sa Alijom,  pa je i to moje pismo izbrisala, a mene blokirala.  Ipak, uklonila je fasifikat – foto-montažu na kojoj se lažno ukazala uz svog mecenu, lažnog državnika, lažnog sveca i lažnog šehida Aliju Izetbegovića.    

Napisao sam Nadi Starijaš Al Isa:

Gospođo Starijaš!

Vi ste me blokirali kako Vas ne bih dalje hvatao u lažima, ne samo u vezi sa Vašim idolom i svecom, a u suštini veleizdajnikom Alijom Izetbegovićem. Vi, koji ste se u svojim izviješćima pokušali predstaviti javno hrabrijom od najvećih heroja, nemate hrabrosti ni kao mali miš i suočiti se sa istinom  o sebi i o svome izdašnom gazdi i nalogodavcu.  Lažnu sliku i o Aliji Izetbegoviću, bolje reći kultu, kojeg ste i sami stvarali, pokušavate uz pomoć svojih i njegovih slijepih botova predstaviti kao istinu, premda se radi o povijesnim falisifikatima, obmanama i lažima. Istinu, ipak, ne možete sakriti.

To što pokušavate sakriti istinu brisanjem mojih komentara, blokadom pristupa Vašoj Facebook stranici kako bih Vas ne bih suočio sa istinom, ne znači da ste me ušutkali niti da se istina može sakriti; znači samo kako ste bili i ostali nemoćni u svom duhovnom, ideološkom i vjerskom mraku, sve za lični interes. U svojoj “obrani” koristite baš taj primiivizam i duhovni mrak uz podršku botova koji se hvataju baš za tim primitivizmom i mrakom, jedinim oružjem kojim raspolažu. Biće da Vam je žao što rat ne traje i danas jer rat za Vas znači profit. Svojim lažnim image-om želite i danas profitirati ruku pod ruku sa lažnim šehidom Alijom. 

Da ste prava osoba, insan, muslimanska, da vam je do istine, a ne do laži i pohlepe, na moje javno iznesene argumente i činjenice odgovorili bi kontra-argumentima.

Neću se ovdje osvrtati na Vaše gluposti koje ste ispisali o svme izdašnom gazdi dižući ga u zvijezde. Neću se baviti Vašim pogledima na Islam, niti tvrdnjama kako ni jedan general Armije RBiH nije izrekao ni jednu ružnu riječ protiv svoga Vrhovnog komandanta. O tome sam i Vama i Vašim botovima pisao u komentarima koje ste obrsali.

Ovdje ću se, po sugestijama dvojice prijatelja M.Š. i A. S. Baviti samo jednim u nizu mnogih Vaših drskih falsifikata.

Riječ je o fotografiji na kojoj tvrdite da ste Vi i Alija Izetbegović. Na fotografiji jeste Alija, na slici ste i Vi, ali – niste zajedno!

Ta fotografija je obični falisfikat, loše urađena fotomontža koju nam pokušavate poturiti kao povijesnu činjenicu bh-novinarstva i Vaše hrabre borbe za slobodu Bosne. U toj podvali u kojoj se prikazujete ruku pod ruku sa Alijom Izetbegovićemu Vi ste dokazali, javno i nedvosmileno, kako Vaše novinarstvo, iako izdašno plaćeno, nema veze ni sa slobodom, ni sa Bosnom, niti sa Islamom u koji se zaklinjete, a nema dodira ni sa profesionalnim novinarstvom. Sve što je na toj faslificiranoj slici, i Vi i Alija, suprotno je postulatima slobode i neovisnog novinarstva, ljubavi i žrtvovanju za domovinu, pravdu i istinu. To ne nema veze ni s kojom religijom, posebno sa Islamm. Jer,  prava religija se priznaje falsifikat i laž, obmanu, licemjerje…   

Džaba gumica, uzalud blokiranje,   istinu o falisifikatu slike na kojoj se predstavljate da ste sa Alijom Izetbegovićem, nećete nikad moći sakriti.

Vaš pokušaj podvale ne samo svojim botovima, nego čitavoj javnosti falsificiranjem, pa i zloupotrebom Velikog Vođe, priča je koja zorno zrcali Vašu iščašenu ličnost.

Gurali ste se uz Aliju, a dogurali ste do falsifikatora i lažova, kakav je uostalom i on bio. Položio je ruku an Ustav RBiH, zakleo se svojim životom na vjernost Republici, građanima kako će im kao državnik služiti, kako će čuvati RBiH i njen Ustav, pa sve pogazio obmanom i laganjem.  Obmanuo nas je svojim lažnim predstavljanjem kao veliki musliman, ustvari lažac i munafik, pučista I u sveri državnog i religijskog

Ovdje ću dokazati da ste slagali, obmanuli javnost tvrdeći da je fotografija na kojoj ste sa Alijom Izetbegovićem autentična. Nije! Ta fotografija je falisfikat, laž I podvala!

Kada ste se suočili sa blagim sumnjama da je ta slika neuspjela, diletantska fotomontaža, bez srama ste javno ustvrdili da je slika autentična, ali je “mutna jer tada nije bilo mobitela.”

Zaboga, gospođo, pa postoje fotografije s kraja 19. stoljeća koje su tako oštre kao da su napravjene sa 20 MP fotoaparatom! To što nije bilo mobitela sa moćnim kamerama, nema blage veze sa historijom postojanja kvalitenih fotografija!

U doba kada ste se slikali u nekom parku 2016., ili atriju nekog hotela (?) pa tu svoju sliku dijelom najlošijeg amatera-falisfikatra umontirali sa Alijom, postojali su digitalni fotoaparati sa ogromnim brojem megaixela. Morali ste ste potruditi pa se dati uslikati jednim od takvih. Čak i fotograf-amater umije izoštriti sliku, mada i ne mora to znati, generacije čak i najjeftinijih fotoaparata izoštravaju sliku automatski.  

Stoga, velika je umjetnost zamutiti sliku kakvu ste koristili u fotomontaži da bi se predstavili osobom bliskom Velikom Vođi.

Vas je Alija izdašno plaćao, pa ste mogli i prije kraja rata nabaviti Canon A1, ili Nikon, koje sam i ja posjedovao.  Mogli ste tim fotoaparatima ovjekoviječiti susret sa Alijom, ako ga je ikad bilo.

Vaša priča o “mutnoj” fotografiji jer tada nije bilo mobitela je obična glupost, još gore – obična laž, pokušaj podvale i obmane, rog za svijeću, što nema veze sa ljudskošću, nema dodirne tačke sa profesionalnim novinastvom,  niti ima dodirnih tačaka sa Islamom u koji se zaklinjete, mada laik i neznalica.

To sve nema veze ni sa bosnoljubljem, ni sa Bošnjacima, o čemu nam trubite busajući se u junačka bošnjačko-muslimanska-domoljubna prsa, sve po uzoru na svoga darežljivog Mecenu.

Tvrdili ste da su Vam tu sliku isparali (pocijepali i pogazili) hrvatski istražitelji tajnih službi prilikom jednog od oko 140 informativnih razgovora. Za tu tvrdnju niste priložili ni jedan dokaz. Kako to da Tuđman u to vrijeme odlikuje Aliju Izetbegovića kao zaslužnog prijatelja i darodavca mu Hercegovine,  a Vas, njegova vjernog i dobro plaćenog novinara, Tuđmanove tajne službe maltretiraju i paraju sliku sa Izetbegovićem! Zašto se niste žalili jednom od dva predsjednika, onom koji Vas je plaćao i s kojim ste na lažnoj slici pa da on intervenira kod Tuđmana kako Vam njegovi doušnici ne bi zagorčavali život i trgali fotografije sa Velikim Vođom.  

Tvrdite da su inspektori u svom bijesu, ne samo isparali i pogazili tu sliku, Vas novinara i Vašeg finansijera, ali tragovi oštećenja slike se ne vide u fotomontaži.

 Kako Vam vjerovati da ste haman sto pedest puta bili predmet informativnih razgovora zbog Alije! Pa to bi bilo isto kao da su vas pet mjeseci iz dana u dan zvali na saslušanje!

 (Osobno, posjedujem nekoliko orginalnih poziva u SUP Mrkonjić-Grad, među njima i jedan u vezi sa mojim TV-prilogom iz 1991. o tome kako je mrkonjićka milicija radio-vezom tražila od ključke milicije da propuste konvoj autobusa sa hrvatskim izbjeglicama iz Banije pa da ih oni pobiju.  A Vi, od 140 poziva, ne podastirete ni jedan dokaz!

Vaša priča kako je fotografija slijepljena u Photoshopu uz pomoć Vaših prijatelja, samo je djelimično točna. Naime, tu se radi o zahvatu u Photoshopu, ali se ne radi o nepostojećoj pocijepanoj i zgaženoj fotografiji sa Alijom, nego o lošoj foto-montaži u Photoshopu dvije različte fotografije iz dva različita vremenska perioda.

Vaša mutna fotografija je snimljena u nekom parku ili vrtu, atriju…,  u ambijentu  zelenila i betona.  Alija je snimljen u sasvim drugom ambijentu, svakako ne u parku ili na ulici, nego u nekoj kancelariji.

Vaša slika je iz 2016., a Alijina iz perioda prije njegove smrti 2003.

Na slici sa Alijom, vidi se Vaša ista haljina i kajiš tašnice o ramenu, sa slike nastale 2016. Tu fotografiju ste  loše ukomponirali sa mutnom slikom Alije u nekom zatvorenom prostoru. Alija je umro 2003, znači trinaest godina ranije od nastanka slike na kojoj ste Vi iz 2016!

(Mrtav) Alija nije gledao baš izravno u svog omiljenog i dobro plaćenog novinara, ali je pogled kasnije popravljen! Ali, pogled dobro plaćene novinarke ne pada na Aliju, nego se gubi negdje u daljini. Prirodnije  bi bilo da blagi pogled i osmjeh dobro plaćene novinarke pada na lice Velikom Vođi!

Vođa je i stasom nadvisio svoju dobro plaćenu novinarku, prodavačicu Njegove magle!

Dakle, gospođo Starijaš, ta Vaša mutna slika je jasan falisfikat i zorna podvala!

Neka čitatelji prosude o Vama na osnovu ovih činjenica kao dijela mozaika za sliku Javog servisa RTVBiH koji je leglo četičko-ustaških novinara, novokoponiranih lažnih muslimana i Bošnjaka, po mjeri SDA i njihova sebičnog interesa, kao družine sa ustaško-ćetničkom sabraćom zloupotrebom Javnog servisa RTVBiH i kidišu na istinu i one kojih ih plaćaju.

Otvoreno pismo ambasadaru Marku Milisavu ZAŠTO AMBASADA BiH U CANADI U OTTAWI NUDI TELEFONSKE BROJEVE KOJI NE POSTOJE?

Poštovani i uvaženi g. Milisav!

Danas sam trebao razgovarati telefonom s nekim u Ambasadi – Konzulatu BiH u Ottawi u vezi sa ovjerom nekog dokumenta, ali nisam uspio uspostaviti vezu. Na službenoj stranici Ambasade BiH u Ottawi stoji obavijest kako telefoni Ambasade ne rade jer je prestala sa radom telefonska kompanija koja je Ambasadi davala telefonske usluge. Koliko je stara ta obavijest, ne znam.

Amsador u Ottawi, Canada, Marko Milisavigra gluhih telefona

Budući da živim u Canadi preko dvadeset godina, smatram da je to objašnjenje neprihvatljivo jer se u Canadi telefonske kompanije jagme oko pretplatnika. (I u Bosni je tako, zar ne! Novi telefonski broj se može kupiti na svakoj trafici!) I da nije tako, da se telefonski broj ne može dobiti za duže vrijeme, službenici Ambasade su (bili) dužni na vrijeme osigurati nove telefonske brojeve kod neke druge komapnije. 

Slika i prilika haljakovisti; oglašeni brojevi telefona ne rade, kratko radno vrijeme i potpuno neažurirana službena stranica Ambasade BiH u Ottawi, Canada. Čak i obični građanin koji koristi Facebook redovito ažurira svoj profil, a plaćenicima u BiH DKP-u u Ottawi to ne pada na pamet

Nisam čuo da je neka telefonska kompanija propala u Canadi. “Comwave” se svaki dan rekalamira na državnoj CBC TV nudeći pola godine besplatno (đuture) telefonski broj, interenet i TV! Nudi Vam se telefonska, TV i internet sadaka, a Ambasada ni mukajet je smatra kako može tako važna DKP služba čak i bez džabnih telefona!
Po svemu sudeći, ovo je još jedna ujudurma naše “diplomatije.” 

Comwave” nudi beslatno pola godine telefon, internet i TV – ali u Ambasadi BiH u Ottawi ni to ne žele kako ne bi putem telefona ili faxa bili na usluzi građanima

Da zlo bude još veće, stari, neupotrebljivi brojevi telefona i fax-a Ambasade su još na oficijelnoj stranici Ambasade. Postoji li neko od službenika ili web-mastar, koji bi uklonio sa te stranice brojeve koji nisu u upotrebi!? Ili nam tom obmanom Ambasada poručuje kako ona vodi računa o nama, ali tako što nam nudi nepostojeće brojeve (gluhih) telefona i fax-a uz obrazloženje kako su oni isključeni jer je prestala s radom telefonska kompanija koja je pružala te usluge! Sramota!

Ne postoji na svijetu ambasada ili konzulat neke države koja nema telefonski broj. Nedopustvo da jedna ambasada neke ozbiljne zemlje ostane bez telefonskih veza makar i jednu minutu i da od usluga nudi razne obrazce i posjet Ambasadi kakav je slučaj sa BIH Ambasadom u Ottawi! Mi smo općenito država mimo ostali svijet.

Osnovna zadaća DKP-a je predstavljati svoju državu po najvišim mogućim standardima u svakom pogledu, te isto tako biti na usluzi građanima te države na najbrži i najefikasniji način. Očito je u ovom slučaju da mi postojimo zbog vas, a ne vi zbog nas građana. 
Budući kako ponešto znam oko rada naših DKP-a, ne bi me iznenadilo da je neko u Ambasadi BiH u Ottawi, da li s Vašim znanjem, odlučio da ne razgovara telefonski sa građanima jer stalno nešto traže i zanovijetaju, pa je za to našao vrlo providan, bezobrazan i drzak razlog da bi uskratio usluge građanima. Građani BiH žive širom prostrane Canade. Ako mislite da oni mogu putovati po hiljadu ili tri hiljade kilometara da bi posjetili Ambasadu kojoj je radno vrijeme radnim danom od 10 do 13 sati i doći na red istog dana, onda nešto nije u redu s predstavom ni o Canadi, a ni o bh-građanima, kao ni o DKP službi.  

Posebna priča je ažurnost službene web-stranice Ambasade BiH u Ottawi. 
Osim što se n stranici nalaze telefonski i fax brojevi koji ne rade, na stranici je zadnja obavijest o izborima 2020. što navodi na zaključak kako Ambasada od tada nije imala nikakvih aktivnosti. 

Minsitrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ispraksala se u prošnji sadake za BiH – u Canadu još nije stigla ispružene ruke, a da li je dala dozvolu Ambasadoru u Canadi da on prosi, ili mu sadaka još ne može naumpasti, na to pitanje ne znam odgovoriti. Moguće je da se ovdje radi o gluhim telefonima i prekidu na vezama

Mogli ste u skladu sa praksom Ministrice Turković koja po svijetu prosi i Vi tražiti sadaku od canadske Vlade da nam udijeli koju vakcinu, ili čekate da to posjetom Canadi isprosi Ministrica! Sigurno je kako Canada ima na lageru Astra Zenecu od koje upravo odustaje, pa ako nam je valjala ona Vučićeva, Erdoganova, Malezijska, zašto ne bi i ova canadska? Obraz smo svakako izgubili, BiH je treća država u svijetu po broju smrtnosti u ovoj panedmiji, a Canada je humana država i naš prijatelj, u vakcinaciji vodi ispred Njemačke, ne bi se oglušila na ispruženu ruku. Ali, majka neće nahraniti dijete dok ono ne zaplače, a djetetu – i je izglada teško i zaplakati! Mora da je rahat!

Inače, koristio sam jučer obrazac za kontakt sa Konzulatom u Ottawi. Ne znam kad će se neko od službenika udobrovoljiti da mi na taj moj upit odgovori.

Jedna moja poznanica iz Windsora tvrdi da je na obični dokument koji je tražila od Vaše Ambasade čekala tri mjeseca. To je neprihvatljivo, poštovni i uvaženi gospodine! Ta moja poznanica kaže da će radije putovati u Bosnu, nego čekati na uslugu Vaše ambasade koja može izdati dokument koji joj je potreban. 

Protestiram ovom prikom, gospodine Ambasadore, na takvog nedopustivo haljkavog odnosa prema građanima BiH.

Molim Vas, poduzmite sve što je u Vašoj moći kako bi se ovi i svi drugi propusti odmah ispravili!

Hvala Vam!

Srdačan pozdrav i najbolje želje,

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, Windsor, ON