Prof. Francis A. Boyle o “non paperu” VRLO OPASAN TAJNI DOKUMENT IZA KOJEG STOJE VELIKE SILE

  • Ovaj tajni dokument je sličan Owen-Stoltenbergovom planu podjele Bosne. Taj plan sam sabotirao. Rekao sam tada Aliji Izetbegoviću, a ponavljam i sada; kao što ne bi preživjeli Owen-Stoltenbergov plan, tako ne bi preživjeli ni ovaj dokument ako bi bio proveden u praksi, bez obzira na moguće garancije velikih sila …
  • “Non paper” je nastao u daleko moćnim državama od Slovenije
  • Da li Trumpova supruga Melanija, porijkelom Slovenka, ima ikakvu vezu sa “non paperom?”

Danas smo sa prof. dr. Francisom A. Boyleom, ekpertom međunarodnog prava, autorom i zastupnikom naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde protv Srbije i Crne Gore razmijenili više e-mailova u vezi sa tajnim dokumentom “non paper” koji kruži među konzervativcima u EU, moguće i šire, a koji se pojavio i u medijima, te izazvao burne reakcije.

Izdvajamo nekoliko mišljenja prof. Boylea koji je kao nekadašnji savjetnik odvraćao Aliju Izetbegovića i od Owen-Stoltenbergovog plana, spasavao naš izlaz na Jadran, bio potpisivanja Daytona, koji se nudio Bakiru Izetbegoviću da spasi nastavak spora RBiH protiv SCG kojeg je Bakir Izetbegović sabotirao, a pomoć uglednog pravnog eksperta i našeg prijatelja odbio, kao što je činio i njegov otac

Prof. Boyle pretpostavlja kako je “non paper” nastao u daleko moćnijim državama od Slovenije i drugih koje se dovode u vezu s njim. Slovenija je tu pismonoša.

Prof. Boyle smatra kako je “non paper” u osnovi, Owen-Stoltenbergova mapa iz 1993. godine koju su podržali i cijela EU, i UN i Amerikanci. Prof Byle tvrdi kako je taj plan javno sabotirao. Smatra da ga je ćak i zaustavio. Iako je američka Ambsada u Sarajevu saopćila da stoji iza suvereniteta BiH, prof. Boyle smatra da vukovi ne mijenjaju ćud. To je je bio i Trumpov plan njegovog povratka na Balkan prekrajanjem granica, razmjenom tritorija. Profesor Boyle prepostvalja da ćemo uskoro znati da li o Amerikanci zaista i misle ono što je Trump planirao, ili što izjavljuje njegov Ambasdor u Sarajevu.

Prof. Byole primjećuje kako se planu iznesenom u „non paperu“ raspravlja tiho i iza kulisa u diplomatskim krugovima.

To je izuzetno opasno,” kaže!

Upozorava: “Što se tiče novog rata, baš briga velikih sila o tome! To potvrđuje povjesnim činjenicama kako je po Owen-Stoltenbergovom planu bilo predviđeno da 1,5 do 2 miliona Bosana bude izloženo etničkom čišćenju uprkos činjenici da smo već do tada imali dva miliona Bosanaca žrtava etničkog čišćenja.  Svi Evropljani, Ujedinjene nacije i Amerikanci pod Clintonovom podrškom su to podržali, uprkos onome što je Clinton govorio u javnosti.” (Nota bene, Izetbegović je taj plan iznio na Bošnjački sabor, ali je odbačen.)

Prof. Boyle pretpostavlja da su Amerikanci pod Trumpom možda koristili čak i njegovu suprugu Melaniju kao trojanskog konja za ovaj opasni plan. Videćemo šta će Bidenova Vlada uraditi s tim Trumpovim planom, da li i Bidenova administracija misi drugačije nego Trump.

“Ali zapamtite, ne možete vjerovati njihovim riječima! Ovo je veoma opasno!” tvrdi prof. Boyle koji ponavlja kako su prijedlozi izneseni u “non paperu” morali iz neke od država članica EU koje su moćnije od Slovenije koja očito ganja tuđe interese.

Prof Boyle podsjeća i upozorava: “Kao što sam rekao Izetbegoviću u to vrijeme za Owen-Stoltenbergov plan, to kažem i sada za “non paper” i predloženu mapu; mi (Bosanci, Bošnjaci, op. prev.) nikada nećemo preživjeti ovakva prekrajanja bez obzira šta ko izjavljuje i šta piše u novinama ili mapi.

Upoznali smo prof. Boyle i sve češćim spominjanjem propalog Aprilskog paketa ustavnih reformi. Danas je i Denis Zvidić, desna ruka Bakira Izetbegovića, na sesji “Kruga intelektualaca 99” spominjao mogućnost povratka propalom aprilskom paketu . O toj opasnoj ideji, prof Byle je pravnički jasan i nedvosmislen:

“Aprilski paket je posredni korak za RS da se otcijepi, proglasi nezavisnost, a zatim se pridruži Srbiji da tako stvori Veliku Srbiju. Očito su u pitanju nečasne radnje.”

da se priključi Srbiji i tako stvori Veliku Srbiju.Dzana Hazim sent Danas u 18:13Zadnja rečenica: Dodali bismo – opasan je kao i non paper.

(“The April Package is an intermediate step for RS to secede, declare independence, and then join up with Serbia to produce Greater Serbia. Then obviously skull-duggery is afoot. Fab.“)

Dodali bismo – ideje oživljavanje upokojenog Aprilskog paketa opasne su kao i “non paper.”

Ibrahim HALILOVIĆ

Dženana DELIĆ

Nelson: Dayton, konstitutivnost naroda, kompromis – zauvijek – Prof Boyle: HOLBROOKE I VLADA SJEDINJENIH DRŽAVA PRETVORILA JE REPUBLIKU BiH U PROPALU DRŽAVU

Gospodine Nelson, molim Vas idite kući! Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH! Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo vlasnici naše države i naše Kuće.

P.S. Povedite sa sobom kući i Dodika, Izetbegovića, Čovića…

(Mada ambasador Nelson razumije i bosanski, a ima i prevoditelje, evo, za svaki slučaj i na engleskom da se ne zahmete: “Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Do not come bacck ever! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, but valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and House.

P.S. P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čović… Keep them there!

Američki ambasador u BiH, Eric Nelson, gostujući u emisiji „Izvan okvira“ sarajevske N1 televizije, kazao je da je “promjena Ustava neophodna” i da će “možda biti iznenađenja o tome koje će se opcije razmatrati.“

Nelson: Džapa podignuti prst i prijetnja vječnim Dayton. Mi se ne bojimo jer u našim rukama je pravo kao najjače oružje

Nelson je međutim, rekao i ovo: ‘

– Rješenja za probleme u BiH moraju doći iz konsenzusa, kompromisa i dijaloga. Također, moramo podržavati osnove BiH, a to je Dayton. BiH je jedna država, sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih,” rekao je ambasador Nelson.

Tim povodom, zamolili za komentar prof. Francisa A. Boylea, experta međunarodnog prava, autora i zastupnika naše Tužbe na Svjetskom sudu pravde u sporu RBiH protiv SRJ – Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.

“Dayton, koji su nametnuli Richard Holbrook i vlada USA, namjerno je BiH pretvorio u propalu državu. Dayton ne funkcionise 25 godina namjerno. Dayton je ciljano i s namjerom uvijek bio ‘slijepa ulica’ za BiH i Bosance otkad je potpisan u decembru 1995. Taj zaključak je jasan i iz moje analize Daytona, koji je izložen u mom Memorandumu prava, koji sam sačinio za Parlament Republike Bosne i Hercegovine, na zahtjev ministra uništenih poslova, Muhameda Sacirbegovića, a koji se može naći u mojoj novoj knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima!’ (Bihać 2021)

Prof. Boyle: Amarikanci su u Daytonu sklepali propalu državu. Dodajam (I.H.) to su uradili uz pomoć domaćih veleizdajnika koji nisu ni tada ni sada slušali uvaženog profesora međunarodnog prava i našeg prijatelja prof. Boylea. I dok Nelson trubi o dijalogu i konsenzusu, kompromisu, Dodik je beskopromisan. Upravo zahtijeva secesiju naše države, što je za hitno hašenje, pod uvjetom da i Nelson traži hapšenje! Nema razgovora sa rušiteljima države! Oni moraju u zatvor!

Profesor Francis A. Boyle

(Prevela Dženana DELIĆ)

Nažlost, taj Boyleov “Memorandum prava” nije prihvatio Parlament BiH i danas smo tu gdje smo – nigdje, na kraju puta, u mračnom tunelu, robovi u svojoj vlastitoj državu koju su nam oteli mimo prava domaći velizdajnici uz pomoć svjetskih protuha – i obrnuto. Dodik po ko zna koji put i danas traži “otcepljenje” genocidnog plijena RS što je ugrožavanje čak i Daytona i mira ne samo u Nosni. Ne, to nije predizborna poruka, to je konstanta njegove zločinačke politike. Da je pravi kao što nije, ambasador Nelson bi se odmah javno založio za hapšenje Dodika. Sa rušiteljem države, kriminalcem i separatistom nema pregovora, niti kompromisa! Dodik i svi kao on moraju u zatvor. Odmah!

Ambasador USA u Sarajevu Nelson mora znati kako postoji Ustavni zakon iz 1995. koji nam pravno omogućuje povratak Ustava RBiH ako Dayton ne funkcionira ili ako ga neka ugovorna strana krši. I ptice na grani znaju kako ga krši ko stigne, da nije proveden u cjelosti, da je ništavan. Koliko i kako ga krši, Dodik je to dokazao i danas u Narodnoj skupštini genocidne RS.

Kao diplomata, makar i u Bosni (sic!) jer ovao šalju trećepozivce, rezervu rezerve, protuhe i neznalice, daytonske papagaji, ambasador Nelson bi morao znati te i još mnoge stvari, Podsjećanja radi, slijedi komentar na njegovu nerihvatljivu izjavu.

Očito je kako nadmenom Trumpovom trećepozivcu činovniku Nelsonu nije došlo iz guzice u glavu nekoliko pravnih i praktičnih stvari ni nakon četvrt vijeka od potpisivnja i danas nevažećeg Daytona. On, prosto rečeno, lupeta o stvarima koje kao đoja zna, a ponavlja ih kao papagaj, “Dayton, entiteti, konstitutivni narodi, dogovoor, konzensus!” On se pravi kako ne zna, a morao bi znati za domaće i međunarodno važeće i neprikosnoveno pravo.. Pokušava nas nasamariti, podvaljuje nam, pa bi mu bilo bolje šutjeti, pogotovo zato što nam podvaljuje ilegalno umjesto leganog. On bez utezanja pokušava zapovijedati u našoj Kući, a za to nema ni dozvolu, niti ikakvo pravno uporište. U našoj Kući mi smo gospodari! Nelosn o kompromisu i dogovoru – a Dodik o secesiji. Kakav, bolan kopromis, tu nema kompromisa, ali ima zatvor! Nije li trpljenje takvog Dodika sramno po kreatore Daytona i po USA, pa i Nelsona! To je sramno i za nas. Čak i kada kritikuju Dodika zbog secesije, svi brane Dayton, a to znači luda kuća, propast.

Ambasador Nelson nastoji prije svoga skorog i neminovnog povratka u Washington cimentirati ilegalno stanje nametnuto u Daytonu poslije agresije i genocida, zločina koji su presuđeni na najvišim svjetskim sudovima. Svi papiri na članstvo u UN-u nose ime Republike Bosne i Hercegovine. Republiku BiH moramo ponovno imati, ona je garancija da Dodik i njemu slični neće biti mogući u RBiH, a ni stranci poput Nelsona! RBiH je naša, oni su nam je samo privremeno oteli!

Da imalo drži do nas, da drži do države iz koje nam je poslan, da poštuje domaćina, ne bi nam solio pamet, dodajući sol na ljute rane; makar bi pročitao Povelju UN-a, važeći Ustav RBiH, presude svjetskih sudova o genocodu i udruženim zločinačkim pothvatima, “ius cogens” svjetsku izvršnu pravnu normu nad normama koja zabranjuje genocid i oduzima genocidni plijen…

Da poštuje i nas i našu državu, da cijeni naše gostoprimstvo i strpljivost, da poštuje pravnu logiku i Ustav USA – američki bi Ambasador svirao violinu ili klavir, a ne gudio u daytonske gusle na jednoj struni, testerao, pilao na živce po volji nacionalista i fašista, uzurpatora naše države; svirao bi na finoj violini o pravu na našu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je kajda koju želimo čuti, ne samo zato što je našem uhu dopadljiva, nego zato što je to jedino ispravna kajda! To ja kajda prava! Već danas bi hapsio Dodika, ta predstavnik je najjače sile na svijetu. To bi bilo zalaganje za pravo, a ne za Dayton koji to pravo oduzima i nama i našoj državi! Dayton je velika američka sramota, a Nelson ru sramotu personalizira.

Nelson je uzeo fursata. Umjesto o pravu, on nam podvaljuje ilegalu i napravdu.

Pod krila mu pušu domaći veleizdajnici koji se zaklinju u Dayton. I danas, kada Dodik, pozivajući s ena izvorni Dayton ruši državu, oni se pozvaju na Dayton koji je crknuti, krepali prfojekat.

Bosna je makar tri puta starija od USA, pa i da nije, Bosna je našom nepobitnom demokratskom plebiscitarnom voljom suverena, naša, usprkos Daytonu i Nelsonu, Dodiku, Džaferoviću, Izetbegoviću, Komšiću, Čoviću.

Dodik danas u Narodnoj skupštini genocidne RS, gusli o izvornom Datonu, a zna da je i taj “izvorni” ilegalan. Izetbegović, Komšić, Džaferović svakom prilikm i svakom zgodom zaklinju se u vječnost RS i Daytona, mada znaju da je Dayton nagrada za genocid i UZP-e. To mora znati i Nelson. Tim negatorima prava, sudskih presuda, genocida, RS je trajna i neupitna kategorija, koja ima pravo na otcjepljenje. Zašto genocidna RS ne bi bila neupitna i Nelsonu jer on od prava više voli dogovor makar i nemogućih rogova u vreći, popuštanje, kompromis, što u konačnici znači nestanak i RBiH i nas samih. Danas je to Dodik ponovo potvrdio. Ali, Dayton nama, građanima RBiH – ne znači ništa, a ni oni koji nam ga uporno nameću. Mi smo jači od svih njih, jer u našim rukama je pravo, kao najjače moguće oružje. Nepobjedivo!

Nelsonova izjava je došla nakon zahtjeva Čovića da se mijenja izborni zakon (po njegovoj fašističkoj volji!) prije nego se promijeni Ustav. Ilegalni, daytonski!

Podučavajući tobože Čovića pravu (sic!) kako niži pravni akt ne može mijenjati najviši pravni akt (oba ileglna, nevažeća!!!) Nelson nam uvaljuje Dayton zauvijek, konstitutivne narode i fašizam, vjerujući da da ćemo nasjesti na fintu kako nam je prijatelj i nama i našoj državi, koji eto, zna šta je pravo. Boš posla! Nelson, biva, zna šta je pravno starije, a šta mlađe, a pravi se kako ne zna da je i jedno i drugo ilegalno kada je u ptanju Dayton. Bolan Nelsone, Bosna je povijesno i prvano starija i od USA, a kamo li od Daytona! Pa Referendum građana i Ustav RBiH jači su i stariji od Daytona. To je, bolan, Nelsone jače i od Amerike! Kako god, i Nelson i Zapad, i Rusija pride, žele nam uvaliti Dayton, u njemu RS, Herceg Bosnu, Čovićev fašistički ultimativni i ucjenjivački zahtjev za izbornim zakonom pa da Hrvati mogu birati samo njega ili nekog iz ustašu, poskoka iz HDZ. Oni koji čak i samo površno znaju prljave poslove međunarodne zajednice, znaju da će biti udovoljeno Čoviću, pa prvo mijenjao, ili ne mijenjan Ustav. Ako Dodik ostane u sedlu vlasti i nakon današnjeg podrivanja države i mora, to nije dokaz nemoći ni naše ni međunarodne zajednice ni Nelsona. To je naša sramota! Jer, Čović ruši državu RBiH po njihovoj volji blokadama i ucjenama. Dodik to radi na svakom koraku uz klimoglav Vučića. Stoga, Nelson nam nije prijtelj. Naši prijatelji ne mogu biti oni koji rade hinle i koji ne poštuju domaće i svjetske zakone. U ovom slučaju Nelson tobože predaje pravo Čoviću, a rezultat bi mogao biti udovoljavanje njegovom rasističkom zahtjevu. On predaje pravo Čoviću da bi nas zavarao; Nelson svjesno izigrava domaće i međunarodno pravo tvrdnjama o vječnom Daytonu. Dodik je na američkoj crnoj listi, ali ga svjesno trpe jer razara državu, što je cilj Daytona. Nije li to bacanje prašine nama u oči!

Stoga pitanje: Ko je ovaj Nelson da bi on promicao dijalog u vreći punoj nacionalističkih i fašističkih rogova, sljedbenika osuđenih ratnih zločinačkih i genocidnih zlodjela kako bi dogovorno, mimo zakona, cimetirao ilegalni Dayton, ili odšutio, opet i iznova, Dodikov očiti seperatizam što je neuvijena prjetnja miru!

Znamo kakva je uloga Amerikanaca bila u Daytonu. To prof. Boyle lijepo objašnjava. Cilj je bio napraviti nemoguću državu kako bi propala. Unaprijed planirana propast jedne suverene, hiljadu godin stare države. Nije li to zločin! I Dodik kaže da je BiH nemoguća, nakaradna. Zar to ne vrijeđa Ameriku! Kako će vrijeđati, kad ju je Amarika naprvaila po volji Dodika.

Kad su vidjeli da se otimamo, žilavo, da je rok trajanja prošao, a država u životu, pokušali su preko Haysa progurati Aprilski paket koji bi vodio u blokade etičkim glasanjem dok državu blokiraju tako jako da ona ne može finkcionirati, donositi odluke i zakone, što bi bio njen kraj. Da je to prošlo, danas bi Dodik već imao državu izvan Bosne.

Ko je Nelson da bi on određivao sudbinu naše države i na samih? Za Bosnu i za nas njene sinove – niko!

Nelson gospodar naše Kuće, nego mi!

Nelson i njemu slični su oteli našu državu u čemu su imali suglasnost velizdajnika. Stranci, među njima i Nelson, drže kajase i uzda nad veleizdajnicima, pa svi zajedno, po principu spojenih posuda, rade na uništenju nas i naše države. Svi za zaklinju u ilegalni Dayton. To Jedini cilj – propast države. To potvrđuje i ova sramotna izjava američkog ambasadora Nelsona. Da ima imalo obraza, pročitao bi danas pismo dr. Denisa Bećirovića upućeno Inzku i Sattleru u kojima im je jasno, argumentirano i bez dlake na jeziku stavio do znanja da su pročitani, da im je cilj uništenje naše države, a da mi imamo pravo na Republiku BiH. Taj zločinački cilj je u srži Daytona. Ali, mi imamo neotuđivo pravo utemeljeno na nepobitnoj odluci Referenduma i svim svjetskim zakonima. Ta odluka je vječna, a ne ilegalni Dayton. Dodik mora imati makar jedan glas više od nas koji smo glsali za suverenu i neovisnu RBiH. To je nemoguća misija. To je neostvarljivo, mi smo davno odlučili o cjelovitoj i suverenoj državi RBIH. To je za vječnost. Po toj našoj odluci, genocidna RS nema šanse za otcjepljenje. Nula šansi! To će kad tad morati shvatiti svako, pa i Amerika u čije ime za sada govori Nelson, njen odlazeći ambasador.

Mi ne smijemo sebi dozvioliti lukusoz da nam razni Nelosni danas, poput Holbrookea, Serwera, Clintona, Alije i Harisa, nekad, sada Dodika, Daferovića, Komšića, Čovića…, kroje sudbinu. Mi moramo vratiti otetu državu i sudbinu uzeti u svoje ruke.

Ne dozvolimo nikome, pogotvo Nelsonu da ovakvim izjavama gospodari u našoj Kući, da vrijeđa sve nas kao poštivatelje domaćih i međunarodnih zakona, da pokušava još za njena života i našeg života, skrojiti ćefin našoj državi Republiku BiH koja se temelji na odluci Referednuma iz 1992. o suverenoj, neovisnoj i nedjeljivoj Republici BiH. Ne postoji snažniji i bolji demokratskji metod od tog plebiscita građana. To je najjače oružje koje samo treba koristiti. Nema Nelsona koji se smije usudti pogaziti tu našu volju. Ne dozoljavamo! Ko je Dodik da je jači od nas koji smo se izjasnili za RBiH na Referendumu! Ako bi dozvolili, skrojili bi i sami sebi ćefin za života. Bili bi ostali robovi, mrtvi, samo naizgled živi.

Stoga, neka taj princip konstitutivnosti, trhulih kompromisa na osnovu ucjenjivačkih razgovora i dogovora, entiteta, kršenja međunarodnog i domaćeg prava, kao daytonski model Nelson pelcuje u USA, pa ako se primi, bago njima! Ali, ni to za nas ne znači ništa. Mi smo gospodari u svojoj kući! Mi imamo pravo na Republiku BiH bez obzira šta govorio Nelson, Putin, Trump ili Biden, Dodik, Čović, Izetbegović, Komšić, Džeferović, čitav svijet.

Mr. Nelson, please go home! The sooner the better! Go there and implement Dayton in the United States! We don't need you, we don't need Dayton, we need a valid RBiH Constitution. We are masters of our destiny, we are owners of our state and house.

P.S. Take home with you also Dodik, Izetbegović, Čovića! Keep them there!

Prijevod: Gospodine Nelson, molim Vas idite kući. Što prije, to bolje! Idite i provodite Dayton u Sjedinjenim Državama! Ne trebamo ni Vas, ni Dayton, mi trebamo važeći ustav RBiH. Mi smo gospodari naše sudbine, mi smo gospodari i vlasnici naše države i kuće.

P.S. Povedite sa sobom i Dodika, Izetbegovića, Čovića… Držite ih tamo!

Sjećanje na referendumske dane 1992. BOMBA NA ĐERZELEZOVO TURBE

Bio je prvi dan Referenduma, 29. februar 1992.

U Omladinski dom u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) u koji su pristizali rijetki građani, uglavnom Muslimani i Hrvati, da bi glasali za suverenu i neovisnu Republiku BiH, neko je tog popodneva donio uznemirujuću vijest da je bačena bomba na Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu. Šaljem Redakciji TV Sarajevo kratku vijest o tome. Objavljuju je u TV Dnevniku u pola osam.

Odlučio sam se otići narednog dana u Gerzovo i snimiti posljedice tog barbarizma.

Niko od onih koje sam pitao da pođu sa mnom, ne smjede, sve pod raznim izgovorom, neko reče i da ga je strah četnika.

Helem, zorom, sjednem u auto, pa krenem put Gerzova. Nije mi baš prijatno. Srbi su se još u ljeto devedeset i prve naoružali do zuba. Mogbiliziani su u rezervu. Oružje se dijelilo od kuće do kuće, s kamiona.

Grad, pogotovo ponedjeljkom, pazarnim danom, vrije od rezervista, uglavnom pijanih. Mnogi mi prijete da će me ubiti, pokazju metak koji čuvaju za me, drugi pak, obećavaju da me neće ubiti metkom, nego ispeći na ražnju. Milostivi nekakvi četnici.

Odavno su me proglasili srbomrscem jer sam među prvim u Bosni javno razotkrio mrkonjićke i šipovačke četnike. Odavno me uznemiravaju telefonom, prijete, sijeku preko noći tri gume na mome “Golfu.” Po oglasnim mjestima izvjesili plakate i traže od Srba da niko ne plaća TV-pretplatu zbog mene “srbomrsca.” Već su nekoliko puta napadali i pljačkali moju vikendicu u Podšiljku, odnijeli TV u boji. Neko je šakom udario u staklena vrata i isjekao sebi vene, o čemu je svjedočila lokva krvi pred ulazom…

Potrpam strah koliko mogu i kako znam.

Pokraj mene na sjedištu filmska kamera sa ušnjiranim filmom, magnetofon spreman za snimanje…

Na cesti su još svježi tragovi tenkovskih gusjenica koji su iz Banje Luke i sa Manjače nedavno prošli prema Baraćima i Šipovu.

Bijaše nešto oko sedam ujutro kad stigoh u puste Baraće. Nigdje žive duše. Kad okrenuh cestom prema Šipovu, ubrzo moradoh zaustaviti auto. Kod fabrike aluminijske konfekcije “Alkon” pojavi se četa rezervista u stroju koja ispred mene poče prelaziti preko ceste. Skamenio sam se. Ni makac naprijed, ni makac nazad. Srećom, rezervisti uopće nisu obraćali pažnju na mene. Ni ne pogledaše u mome pravcu. Kada zamakoše u obližnju šumu, nastavih vožnju, pomalo se tresući…

Đerzelezovo turbe je na kraj Gerzova, odmah uz put koji vodi dalje prema Šipovu.

Tu su prije Drugog svjetskog rata o Ilin-danu (Alidžunu) zajednčiki zborovali i muslimani i pravoslavci. Na jedoj strani pravoslavci bi prisustvovali liturgiji, na drugoj bi muslimani klanjali. Poslije molitve, zajedno su dernečili.

Turbe je srušeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnovio ga je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan musliman, milslim iz Lubova kod Šipova. O tome sam nakad izvijestio u banjalučkom “Glasu.”

Turbe je bilo odmah uz put, na maloj zarvnini, a kuće tog gerzovačkog zaseoka okolo na obroncima brdašaca, kao u amfiteatru. Prvo što zapažam, ni kod Turbeta ni oko kuća nigdje nikog. Pusto i gluho. Na jednoj od kuća otvoreni pendžeri. Iako ne vidim nikog, znam, znam, jer instikt me ne vara, mnogo očiju viri iz prikrajka i prati svaki moj pokret. Brzo izlazim iz auta i snimam oštećenja na Turbetu. Žalosno je i tužno to mjesto varbarzma. Ta bačena bomba je jasna poruka šta četnika u vezi sa Referndumom, poruka koju je malo ko mogao pravilno pročitati u vezi sa zatiranjem i muslimana i materijalnih tragova njihovog kulturno-povjesnig i vjerskog postojanja.

Snimanje je trajalo samo nekoliko minuta.

Sada se trebalo istim putem vratiti nazad u Varcar.

Pitam se gdje su oni rezervisti, hoću li opet nabasati na njih. Hoće li me maltretorati?

Srećom, iako u strahu, prođoh kroz Baraće bez problema i bez zadržavanja.

U Podbrdo stigoh nešto oko devet, i na autobuskom stajalištu sačekam autobus “Sane” Ključ koji je u to doba nailazio na putu prema Sarajevu.

Onaj brkati krupni vozač (sretam ga kao ključku izbjeglicu u Varcaru) zaustavi autubus, nasmija mi se, ispruži ruku kroz šoferski prozorčić, primi film i hediju za kafu za zahmet što će film predati na Informacijama Autobuske stanice u Sarajevu, odatle će ga vozač TV Srajevo pokupiti, pa dade žmigavac, mahnu mi rukom, pa nastavi put prema Sarajevu.

Iste večeri moja filmska vijest o bačenoj četničkoj bombi na Đerzelezovo turbe objavljena je u pola osam u udranom TV Dnevniku. Bio je to šok za gledatelje TVSA. Ta bomba je bila nagovještaj zločina koji je pažljivo pripreman u SANU, Francuskoj 7., sve pod blagoslovom SPC. Ali, tada smo još bili ubijeđivani kako rata neće biti. Ali, ja sam odavno bio buhuzur od četnika i odavno nisam mirno spavao. Što je najgore, bihuzur su bili i moji najdraži.

Nekoliko sedmica kasnije, u Jajcu me trefi i zaustavi nepoznati čovjek. Predstavi se kao Ganibegović iz Šipova. Reče kako je onog dana kada sam snimao oštećeno Đerzelezovo turbe, i on bio u Gerzovu, ali nije me vidio. Radi u Austriji, veli, došao na Referendum. Budući da je imao njivu u blizini Turbeta, krenuo obići, popraviti ogradu ako je njiva razgrađena. Sa sobom je imao kameru. Nije, veli, znao da je na Turbe bačena bomba, pa nije ni snimao Turbe.

Na njivi ga je ubrzo našla milicija i privela u Stanicu milicije u Šipovu. Proveo je neko vrijeme na ispitivanju, pa je pušten, ali ne zbog toga što su ga milicioneri prepoznali i prije legitimiranja i što nije snimao Turbe, nego, što najvažnije, iako je imao kameru – nije se zvao mojim imenom i prezimenom. Nije bio opasan jer njegova kamera ne snima za TV Sarajevo kao moja i ne razotkriva četnike i njihov vandalizam. Tako sam izbjegao hapšenje, oduzimanje filma, maltretranje. U Šipovu sam davno proglašen nepoželjnom osobom, zajedno sa Tuđmanom. Kakva čast! Bio mi je zabranjen ulazak u Šipovo, ali, ipak sam rizikujući hapšenje, prelazio preko četničkog punkta i snimao priloge u Šipovu, Bešnjevu… U tome su mi pomogli neustrašivi momci iz Šipova koje je vodio rahmetli Šakib Ribić.

Jasno je da je neko iz Gerzova, čim me je ugledao kod Turbeta kako snimam, dojavio miliciji, pa je patrola hitno izišla na “lice mjesta” u namjeri da me uhapsi. Ali, da se ne bi praznih šaka vratili tamo odakle su i poslani, uhapsili su nedužnog Ganibegovića.

Kada su ustaše napadale Mrkonjić, odatle su raketama gađale grad Varcar Vakuf u septembru 1995. Uništile su školsku zgradu u Gerzovu kojoj je radila jedna od najstarijih škola u Bosni. Iz tamošenje pravoslavne crkve odnijeli su u Hrvatsku Ferman sultana Abdul-medžida kojim je dozvolio izgradnju te crkve. Po ferman je pješice u Carigrad zdimio i iz njega se radostan tabanovića fijakerom vratio Ilija Škaljak Bubnjević. (Bubnjevići su dobili dodatno prezime po nekome od njih koji je bio bubnjar u turskoj vojsci. Inače, Gerzovo je bilo povlašteno u plaćanju poreza Turcima.)

Ferman sultana Abdul Medžida 1857. – dozvola za gradnju crkve u Gerzovu

Poslije rata, nekoliko puta sam bio u Gerzovu.

Vozeći se prema Šipovu, zastajkivao sam, ali nisam mogao prepoznati mjesto gdje je bilo turbe Alije Gerzeleza. Bilo, prvo bačena bomba, pa kasnije poravnano.

Tako su Srbi preorali i uništili i dio svoje vlastite povijesti, kao i višestoljetnog suživota, mjesto na kojem su kao i musimani, molili se Dragom Bogu.

Prije nekoliko godina, javljeno mi je da neki dobrotvori koji rade u Austriji, rodom iz Šipova, imaju namjeru obnoviti Turbe.

Prijatelji vele kako su dolazili i u Varcar, raspitivati za slike Turbeta. Došli do ričkog nehodže, a moji Ričani koji su se zatekli s njim, upute dobrotvore na me, jer, rekoše, ako iko zna o Turbetu nešto, onda je to Halilović.

Kad to ču, nehodžu Mufida Haskića plaho uhvati huja, pa crven u licu ko paprika roga, zagalami i zaprijeti:

“Ko će razgovarati sa Halilovićem, ne može razgovarati sa mnom!”

Jedan od od onih kojima je taj primitivac zaprijetio, odgvoorio mu je da do njegove naredbe i prijetnjene drži ko ni do lanjskog snijega. “Haliloviću su u Varcaru starinom, od kako se zna, a ti si došo na gotovo svoj seljakluk provoditi!”

Ragib LUBOVAC: STEĆCI BOSANSKI STIL (Drugo dopunjeno izdanje)

Kompletna knjiga otvara se klikom na link:

https://www.dropbox.com/s/am8khuksh64gf8c/Ragib%20Lubovac%20%C4%86elebija%20-%20Ste%C4%87ci%20bosanski%20stil%20%282020%20drugo%20dopunjeno%20%20izdanje%29.pdf?dl=0#

  1. Od baštine Ilira i „zemljice Bosne“ do Haškog tribunalaO PISMU, JEZIKU, KIPARSTVU I ARHITEKTURI„DOBRIH BOŠNJANA“„Ilirski jezik balade Hasanaginice iz 1645-48. je začuđujuće blizak da-našnjem književnom jeziku“(Mikalje Jakov, 1600.-1654.Blago ilirskog jezika-riječnik)Prvi susret s ilirskim jezikom je čulna pojava; drugi susret je umskapredstava – studija Mikalja; umska spoznaja su i epitafi na stećcima spismom „bosančica“ i jezik balade Hasanaginice;treći je pojam, istina i ideja: bosanski jezik.Pojam „stvar po sebi“ po Kantu: „je ono što jest – suština svih stvari“
  2. Vranduk (4*), Stari most u Nostar (4*)Ilirija je naziv historijskog geografskog područja koje su u antičko doba nase-ljavala brojna plemena Ilira. Ilirska plemena su imala zajednički jezik i obita-vala su na području zapadnog Balkana i dijela današnje Republike Albanije.Prema grčkoj mitologiji, postojao je junak Ilirijus, sin Kadma i Harmonije, kojije zavladao cijelom Ilirijom i legenda dalje kaže da je on predak svih Ilira. Ilirisu se doselili na područje zapadnog Balkana u X stoljeću stare ere, dakle, naprelazu iz bronzanog u željezno doba.U izvoru Enciklopedije nema jedinice Daorsa Daorson. U Google-u stoji: Da-orson je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa, danas u seluOšanići kod Stoca (IV-III stoljeće stare ere.). Daorsi su bili ilirsko pleme koje ježivjelo od 400. do 50. godine stare ere u dolini rijeke Neretve i ovdje izgradilosvoj megalitski grad. Srušilo ga Ilirsko pleme Dalmati. Danas se na pustompodručju nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine.Ilirsko plee Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija do-bilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine.Drugo pleme, Skordisci, zapravo su miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavalisu područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Dardanci, Labeati,Ardijejci i Taulanti su naseljavali područja oko Skadarskog jezera (južna CrnaGora i sjeverna Albanija do Ohridskog i Prespanskog jezera (Makedonija).Dokleati su naseljavali područje centralne i sjeverne Crne Gore. Tek nakon štoje njihove prostore osvojio Rim od 6. do 9. godine, moglo se govoriti o nekimpreciznijim granicama. Ilirija je u vrijeme vladavine Rima jedno vrijeme bilaprovincija Ilirikum a kasnije je podijeljena na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju.Smatra se da su današnji Albanci direktni potomci Ilira. Potvrda ovih tvrdnjipostoji u analizama DNK. Osim toga, istom metodom utvrđeno je da i drugistanovnici današnjeg zapadnog Balkana imaju tragove ilirske krvi u svojimnajstarijim genima. Iliri su bili rudari u južnoj Albaniji i centralnoj Bosni.Kao što se Iliri dovode u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije, prodrli sudo grčkog Epira oko 1000. godina ranije, a odatle i u južnu Italiju. Kasnije ihspominje Plinije (61.-113.) s nazivom „Plinijevi Iliri“. Bilo je to dakle, oko 1000godina ranije. Odkad su se mijenjali i centri i periferije Ilira. Ne računa se da jeneka zemlja pala, padom neke manje vojne jedinica na periferiji, već se raču-na da je pala onda kada padne njen centar. Epir u Grčkoj je bio, a i Albanija subili centi Ilira oko 1000. godine stare ere. Iliri su, u Dalmaciji, Panoniji, Make-doniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Sandžaku, ali je centar i kraj Ilira bio i kraj starei početkom nove ere u Bosni na Vranduku kod Zenice od 6. do 9. godine kadsnažni Rim konačno pokorava centar Ilirije s vođom Batonom, kojeg Rimljanihvataju i puštaju. A zatim se u Zenici 1203. godine desilo rođenje: Bilinopolj-skog sabora – bogumila i stećaka, kakav logičan slijed – smrtii rođenja!Vranduk, stari grad na rijeci Bosni kod Zenice. Baton Dezidijat bio je vođa Ilirau dalmatinsko-panonskom ustanku od 6. do 9. godine protiv Rima.Pismo i jezik Ilira obuhvaća različit, ali jezično srodan indoevropski etničkisupstrat. Avari su poznavali grčko pismo. Ali se Avarsko-slavenska likovnakultura bavila na nivou „jezičci i okovi za pojase i konjsku ormu“, dakle bila jena početnom nivou.Ilirska je likovna umjetnost plodna i autohtona. Iliriju konačno od 6. do 9. godi-ne osvaja snažni Rim, odkad počinje romanizacija, u IV stoljeću i hrišćaniza-cija Ilira. U isto vrijeme rimski legionari iz Perzije u umjetnosti prihvataju kultMitre kao svoje svetište koje se pojavljuje u Jajcu, Konjicu, Bihaću… kada seu IV stoljeću afirmiše kršćanstvo u Rimu koje se spontano javlja i u rimskoj Bo-sni. Od VI-VII i IX stoljeća se Slaveni spuštaju prema Bizantu na Balkan, gdjese dom. stanovništvo slavenizira, a potom i hriščanizira, no gen se zadržava.U X stoljeću se prvi put javlja ime „zemljica Bosna, bizantijskog cara-pis-ca Porfirogenta.Ilirski je naziv „rijeka Bosna“. Godine 1054. se konačno desio raskol jedin-stvenog kršćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosan-sku-bogumilstvo, skup heretika i slobodnjaka „dobrih Bošnjana“. Krajem XI
  3. Stela Dijana, XIII stoljeće, Glamoč = naturalizam (4*). Japodska „Urna“, Bihać (8*)Čovjek s podignutim rukama, stećak, Radimlja, foto Joanne Goldby (4*)stoljeća se u Bosni i Humu pojavljuju stećci, koji baštine ilirske nadgrobnestele: urna-žara – posuda za čuvanje pepela umrlog – kuće mrtvih = stećci. Tosu dokumenti, koji potvrđuju navode što se ovdje nude. Tako je središnji narodzapadnog Balkana, bez svetaca „svetog pisma“ s genom Ilira, maniheja-bo-gumila, od narodnog pisma glagoljice-bosančice, osjećanja i saznanja, gradiosvoj bosanski izraz, jezik i likovni stil.Otud i „Ase leži“ na „svojoj zemlji“, a zatim i: „Što se b'jeliu gori zelenoj?“Hasanaginica je nastala 1646. godine u Imotskoj krajini, za vrijeme rata Mle-čana i Turaka. To je prva pjesma koja skreće pažnju evropske kulturne jav-nosti. Više od 100 godina se prenosila usmenom predajom, sve dok je nije1774. godine zapisao putopisac Alberto Fortis: djelo „Putovanja po Dalmaciji“,prevodi je Gete, Puškin, V. Skot… U jedinici: „Balada, u našoj narodnoj poezijičesto se javljaju baladni sadržaji (Majka Margareta, Hasanaginica), umjetnič-ka balada, što pod narodnim, što pod stranim utjecajem, česta je književnavrsta…“ (Opća Enciklopedija, Zagreb) je sročena u 3 reda teksta.„Dvojac“ Vuk – Mikalja o stećcima nemaju riječi. Stećci su se s pismom bosan-ćicom i epitafima pojavili oko XI stoljeća i trajali do XVI stoljeća do Osman-lijskog osvajanja Bosne, kada se bogumili islamiziraju, zatim s Biokova oko1646. godine doleprša i balada Hasanaginica, za vrijeme sukoba Mlećana iTuraka na Klisu – Vrdol – Zagvozd, obronci Biokova. No, balada brzo estetskiodlepršala u Evropu. Za vrijeme našeg prebrojavanja „crveni krvnih zrnaca“, uVeneciji 1774. godine putopisac Italijan Alberto Fortis objavljuje djelo „dobrihBošnjana“ baladu Hasanaginicu. To je vrijeme kad je Herder imao 30 godina,Goethe je bio dvadesetpetogodišnji mladić; kad se rodio Vuk Karadžić 1787.godine Hasanaginica je već bila prevedena, pored italijanskog, na njemačkijezik, dvaput i na francuski jezik…“, autor ovog izvora „Hasanaginica“ (Sara-jevo, 1975. godine) književnik Alija Isaković, sjetom dodaje „da ova Fortisovaknjiga još nije prevedena na naš jezik“?A nije isključeno ni to da je Vuk Karadžić inspirisan bosanskim jezikom Hasa-naginice išao u reformu srpskog jezika, iako su ga njegovi optuživali da uvodi„govedarski“ i „svinjski jezik“, zar ne? A ni „čitaj kako je napisano“ ili “piši kaošto govoriš“ je naivno, kakva mudrost? Još nedostaje „piši s lijeva na desno“!Radije: „čitaj šta je pisac htio da kaže i „između redaka“!I tako su se vremenom pojavljivala razna tumačenja ‘tamnih mjesta’ koja suneka i danas nerasvjetljena, iako je u cjelini ‘ilirski jezik’ ove stare balade Ha-sanaginice začuđujuće blizak današnjem književnom jeziku. I mudri Vuk je1845. godine pisao da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini: istina daonamo po varošima i po gradovima ima mnogo turskijeh riječi, ali bi se gotovomoglo reći da u ostalome ona braća naša zakona turskog govore ljepše srp-ski od seljaka grčkoga i rimskoga zakona“. Mikalja Jakov (1600.-1654.) Ilirskiriječnik, „Tko zna čisti ilirski jezik, reći će uvijek iđe ili ide, a nikada grede. Jošje ranije Mikolja tvrdio da je „bosanski jezik“ najljepši među našim diajalekti-ma“. Jest „ikad“ ali danas Slovenci i Dalmatinci kažu „gremo“! Jer neko je odnekoga posuđivao?Iliri, skupina ime za veći broj srodnih plemena indoevropskog porijekla formi-rane u kasno brončano doba, centralni i sjevero-zapadnih krajeva Balkana:Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Breusi, Desitijati, Daorsi…Jezik Ilira se nije sačuvao izuzev ponekad kao glavno etničko obilježje brojnihplemena, brojnih jezičkih relikta Ilira u antičkim toponimima i onomastici, teu glasama grčkih gramatičara. Snažno pleme u Dalmaciji Andrijajci su ranogusarenjem došli u sukob 229. godine stare ere s Rimom, koji ih likvidiraju, anjegova posljednjeg vladara kralja Agrona odvode u robstvo.Iako su Iliri osobiro s Rimom, u prvim stoljećima svojim dotadašnjim zanat-sko-umjetničkim aktivnostima dodali i živ interes za kamenu skulpturu: bo-žanstva Silvana, Dijane i nimfa, a onda i portretnu plasiku s nadgrobnih spo-menika, gdje ubrajamo i japodske urne koje dovodimo u vezu i tvorevinama- stećcima što su ih znatno kasnije kreirali bogumili u Bosni i Humu: stela +urna = stećak.„Ime Ilir i naziv Ilirik očuvali su se u tradiciji i nakon doseljenja Slavena na Bal-kan. Pisci su u srednjem vijeku Slavene počeli nazivati Ilirima. U XVII i XVIIIstoljeću govorilo se o ilirskoj narodnosti u Ugarskoj; u Beču je bila osnovanaIlirska dvorska deputacija (1745.-1809.), formirane su Napoleonove Ilirskeprovincije, godine 1916. Austrija je od pokrajina Kranjske, Koruške, Gorice,Gradiške i Istre stvorila Kraljevinu Iliriju, a narodni pokret koji se u prvoj polovini
  4. XIX stoljeća razvio u Hrvatskoj nazvan je Ilirski pokret. Naše znanje o jezikuosniva se na lingvističkoj analizi nekoliko tisuća geografskih i ličnih imena za-bilježeni na antičkim spomenicima od Balkana do Baltika i u spisima antičkihpisaca“ (Opća Enciklopedija, Zagreb).Načelo: „Piši kako govoriš, a čitaj kako je napisano“, Vuk se zalagao da što-kavski govor postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata. Vuku Karadži-ću prigovaaraju da uvođenjem latinskih slova hoće da pokatoliči Srbe, „jerse nalazi u službi sotone“. Drugi mu prebacuju „da hoće da, zalažućim se zaštokavštinu (hercegovački govor) da postane jedinstveni književni jezik Srba iHrvata, kao mogućnost i opravdanost narodnog jezika u književnosti.A onda iz tog jedinstvenog narodnog jezika se izdvaja balada Hasanaginica,čiji se narod kod ini, o jeziku ne spominje. Ona se afirmiše u Geteovom prije-vodu, gdje „Herdera treba smatrati i osnivačem filozofije historije; odjelu Idejeza filolozofiju povijesti čovječanstva. Hasanaginica je jedino djelo sa nekolikoslavenskih nararodnih pjesama. U izvoruOpće enciklopedijeje bez pomenaBošnjaka. Kao da tu kod naših istočnih i zapadnih komšija, da se davno uvu-kao neki virus, koji ih guši. Dok se „dobri Bošnjani stećcima i Hasanaginicom,Mostom Mehmeda paše Sokolovića i Starim mostom džilitaju k nebu pod obla-ke!Tako su „beli anđeli“ poučeni „svetim pismom“uspjeli sletjeti i do Haškog tri-bunala, aman ja-Rabbi! A ini na zemlji? Kako Vuk, tako je i Starčević smatraoda od Slavonije do Makedonije žive Hrvati, da je jezik kojim se govori hrvatski,iako su oni kasnije od te ideje odustali. No, svaka čast pokretu „Žene u crnom“Beograda i pojednincima, ali pod parolom „sveto pismo“ kada se njihovi ek-stremisti slože nastaje: Udruženi zločinački poduhvat, genocid i „živa lomača“,tako da su se oni uspjeli upisati na listu Međunarodnog krivičnog suda za biv-šu Jugoslaviju – Haški tribunal.Atrakcija! Enciklopedisti o Ćirilu i ćirilici?„Ćiril (827.-869.) i Metodije (820.-885.), slavenski apostoli, bizantijski misiona-ri, idu u prvu misiju Hazarima u južnu Rusiju 860. godine. U drugu misiju braćaidu knezu Rastislavu u Moravsku 863. godine. „Danas preovladava mišljenjeda je to pismo bila glagoljica. Tekstovi solunske braće bili su pisani na nar-ječju solunskih Makedonaca; kasniji prijevodi pokazuju utjecaj moravskogagovora“. Sjajno, za godinu-dvije? Sve se čitaocu čini da tekstovi koje čita, gdjegod se autorima teksta ukaže prilika, da prave neke slalome, oni ih prave. Toje dakle bilo 124 godine prije pojave ćirilice, zar ne? Glagoljicu će ćirilica, od993. godine „brzo istisnuti“, zar ne? „Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodese: sv. Ćiril, sv. Metodije, episkop Kliment…“, a ne spominju cara Samuila, za-što? No, idemo dalje. Prvi problem je u toj misji bio u tome što su se zvaničnotekstovi Biblije mogli prevoditi na tri „sveta“ jezika: hebrejski, grčki i latinski;drugi problem je bio međusobna netrpeljivost slavanskih biskupa i njemačkihnadbiskupa. U vezi s tim su se biz. biskupi našli u „Rimu kod pape, gdje seKonstantin razboli, uđe u samostan uzevši monaško ime Ćiril, i uskoro umre869. godine.“ I to je nešto sumnjivo: kako je Konstantin znao da će se crkvrnopismo „ćirilica“ pojaviti za oko 124 godine poslije njega – na ploči cara Samuilau Ohridu 993. godine i postati njegovo pismo ćirilica, ili je on dobio neki mig?Međutim, šalu na stranu, ali Ćiril nije učestvovao u tvorbi ni glagoljice ni ći-rilice: glagoljica je spontano narodno pismo iz naroda, bez pojedinca-tvorca,kao što se narodna baladaHasanaginicapojavila u narodu i iz naroda. Ćirilje umro 124 godine prije pojave ćirilice na Ploči cara Samuila 993. godine uOhridu. Prema tome, zna se ko je autor ćirilice: car Samuil; niti je ćirilica Ćirilaniti je Srpska. Nije ni Metod mogao bili tvorac ćirilice, jer je i on umro 108 go-dina prije pojave ćirilice? I tu se, dakle, radi o makedonsko-bugarskom pismui jeziku, kojim se Srbi služe! Zato je za današnje Srbe, njihov jezik „današnji“.Pa, ni u jedinici našeg izvora Vuk Karadžić, se ne spominje pojava srpske cr-kvene ćirilice iz 993. godine. On se okrenuo narodnom jeziku, čemu se crkva„odlučno suprotstavljala u nastojanju da se prostački jezik ‘govedara i svinjara'pretvori u književni jezik“, odjeka nije bilo.Nakon „svetog“ pisma, svetaca i apostola, s jedne, i s druge strane, nakon,naronog jezika pojaviše se genocid u Srebrenici i „žive lomače“ u Višegradu,a da se još na horizontu ne pojavljuje katarza kao simbol zdravog ljudskog ra-zuma? Ako ništa drugo, ostaje da su sami su sebe upisani na listu genocidnihnacija, što je pitanje za Frojda i Junga!Sarajevo, 15.09.2020.
  5. Blagaj, tvrđana na Humu (04*)Hum ili Humska zemlja u Hercegovini
  6. Kamena stolica iz sela Kosor, sada u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. (4*)Domenico Panetti (1460?-1513.): Katarina Kosača, portret, uljena platnu (4*)Katarina Kosača, portret nasdtao u izbjeglištvu u Italiji (4*)Zahumlje, kraj koji se sterao „iza Huma“ kod Mostara. Glavni grad je Blagaj nagori Humu iznad vrela Bune. Blagaj u X stoljeću spominje Konstantin Porfiro-genet, kao Bona – Buna, dio Zahumlja. U Google stoji: „U Blagaju je nazočnaorganizirana kršćanska zajednica još od V i VI stoljeća“, što je upitno? U tovrijeme su tu živjeli Iliri, a ne Slaveni. Slaveni se tek u VII stoljeću sa sjeveraspuštaju na jug Balkana. Drugi izvori tvrde da u to vrijeme, a i kasnije u Blaga-ju nije ni bilo katolika. Jer, dvjesta godina kasnije „u početku VII stoljeća dola-skom Avara i Slavena, Salona pored Splita je opljačkana i poharana, a njenose stanovništvo sklonilo na otoke i u obližnju Diokleciajanovu palaču“. Diokle-cijan je bio Ilir, koji je progonio hrišćane. Nadalje, Augustin Aurelije „crkveniotac“ u Italiji (354.-430.) nakon vjere majke-katolkinje i oca manijeje, zarediose u Milanu 391. godine kada je zapravo, tek legalizirano kršćanstvo u Italiji“.Kršćanstvo je tada kao religija u Italiji tek priznato. Iako je tada krščanstvo uItalijanskom Rimu bilo najjače. I kada je hrišćanska religija bila jedinstvenavjera, jer se raskol jedinstvenog hriščanstva desio 1.054. godine, podjelom naBalkanu na katoličanstvo i pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosansku-bogumil-stvo, koje je u srednjem vijeku u Blagaju i na Humu bilo dominantno, a koji citi-rani tekst „o Blagaju“ ne spominje!?. „Na području Blagaja je iz ilirskog periodatvrđava i rimski castrum“, ok! Međutim, kako to, da autori citirane pisanije nisuvidjeli ovdje niti nijednog stećka spomenutih bogumila? Jer, izuzev izuzetaka,na Humu, rečeno je, nije ni bilo franjevaca ni katolika niti crkvenih građevina,svi su bili kudugeri-bogumili. To se vidi i danas: kako stećci okolo tvrđave Hum„kolo igraju“ što se vidi i na našem foto-prilogu „golim okom“!Od sela Kosor kod Blagaja u podnožju Huma sa stećcima: od togasu pojmo-vi: Kosača, Vrsan Kosarić sužanj, s korjenom sela: Kosor! A Kosača StjepanVukčić, veliki vojvoda bos. države, naslijednik najstarijih Kosača, ugrožen odMlečana i Stefana Crnojevića, izmirio se s bos. kraljem Stjepanom Tomašem,s kojim je do tad ratovao, i dao mu kćer Katarinu za ženu, koja je udajom preš-la na katoličanstvo. Godine 1448. priklonio se Turcima i proglasio „hercegomod sv. Save“. Njegov sin je Žigmund Ahmed-paša Hercegović veliki vezir uCarigradu, dat Turcima kao najam za mir. Kćer Katarina je otišla u Carigrad zabratom. Bolna majka – kraljica Katarina je preko Dubrovnika završila u Rimu(Opća enciklopedija, Zagreb).Na padinama Blagajskog brda postojala su naselja još u praistorijskom – ilir-skom i rimskom periodu. Najznačajniji nalazi u podgrađu iz toga perioda sustećci i Kamena sudijska stolica nađena u obližnjem spomenutom selu Kosor.„A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje“ (Mak Dizdar).„Vladislav je nakon zavade sa ocem, Kosačom zauzeo Blagaj i Mostar s tvr-đavom na Neretvi, sagradio ju je 1440. godine. Radin-gost, kučni upraviteljStjepana Kosače. Dodatak u imenu – gost, radi se o bogumilskom nazivu…U povelji od 1445. godine herceg Kosača Radina naziva „starcem“ kao i Du-brovčani“ bio bi to Radin Batković, osoba u službi Kosače“. Dakle, na Humusu jak utjecaj imali bogumili. Zato tu nema franjevaca i crkvenih građevina, aBlagaj je tada bio glavni grad Hercegovine. Osmanlije su prvi počeli tu regiju,po osvajanju 1482. godine, po tituli „herceg“ Stjepana Kosače na Humu, na-zivati Hercegovina.Najznačajniji nalazi uz kulu, kao što se vidi i u podgrađu iz toga razdoblja su:stećci i Kamena sudačka stolica nađena u obližnjem selu Kosor .
  7. „INFO“Od novinskog teksta do ideje knjige
  8. MonografijiStećciprof. dr. D. Lovrenovića, objavio sam prvi tekstSvojata-nje stećaka (Oslobođenje,10.04.2009. godine). Bio je to povod. A zatim samkritički analizirao 10-tak autora – knjiga. Razlog je ono zbog čega nešto jest:od pojave preko predstave do pojma i istine. Do 2016. godine, za vrijeme No-minacije stećaka na Listu UNESCO (09.07.2016. godine), listOslobođenjeještampalo 14 mojih polemičkih tekstova. U tom periodu se ideja pojedinačnihteksta transformisala u ideju knjigeStećci bosanski stil, recenzent prof. dr.Enver Imamović. Knjigu je izdala „Šahinpašić“ (Sarajevo, 2016. godine).Ona se od tada pojavila u feljtonuOslobođenjau 21 broju (19. 10. do 08. 11.2016. godine). To znači da je ta kritička ideja o stećcima ovdje bila prisutna7 godina. Od tada do danas je knjigaStećci bosanski stilu medijima BiHkontinuirano pojavljivala. Nadalje knjiga se od tada pojavljivala na sajmovimaknjiga u Sarajevu, Frankfurtu, Beogradu…, u Google-u dovoljnoi naglašeno.Stoga, nije čudo da je knjiga dospjela u Svjetsku knjižaruAmazon, Veliku hr-vatsku knjižaru, knjižaru „Svjetlost“ u Sarajevu…Diskretno se knjiga spominje u performansu koji sam realizirao u svom ateljeui uCollegiumu artisticumuu Sarajevu, koji je video-performans Ftv BiH „Kul-turno“ objavila iz ateljea 5-minuta (21.01.2019. godine), segment drugog per-formansa je, izCollegium artisticumaProgram internacionalni festival GRAD,Ftv BiH „Kulturno” objavila 28.08.2019. godine.Po čemu bi se moglo zaključiti: da sve ide kako treba, ali onda dođe i Coro-navirus?NaBeogradskom sajmu knjige2017. godine stoji informacija: Iz BiH je došaosamo jedan izdavač „Šahinpašić” iz Sarajeva. Uz nekoliko autora i knjiga sa-jamska analiza donosi: „Ragib Lubovac Čelebija je potpisao veoma luksuznoopremljenu knjiguStećci-bosanski stil”.U međuvremenu sam knjigu od 450 strana izmjena i dopuna povećao na 600strane teksta s fotosima kao dokumentima.(Kraj!)
  9. Zamoljen sam od profesora Ragiba Lubovca da pročitam njegov rukopis podnaslovom „Stećci bosnski stil“ i da iznesem svoje mišljenje. S obzirom da mi jetema rukopisa bliska kao i to da je riječ o autoru koji je u našoj javnosti dobropoznat i cijenjen kao umjetnik, rado sam se odazvao pozivu. Pročitao sam ru-kopis nakon čega mogu iznijeti slijedeća zapažanja.Stećci kao jedinstvena pojava u evropskoj umjetnosti stoljećima plijene pažnjukako historičara i arheologa, isto tako umjetnika, književnika, teologa, putopisa-ca i svih koji ih vide, za njih čuju ili o njima nešto pročitaju. Rukopis o kojem jeovdje riječ upravo je njima posvećen, a napisao ga je profesor umjetnosti koji jeza čitavog svog nastavničkog stoljeća generacijama pričao o postanku stećaka,njihovom sadržaju i ljepoti i koji su kao takvi u žiži interesa kako domaće tako iinozemne javnosti, posebno učenog svijeta. Rezultat interesa i druženja gospo-dina Lubovca sa stećcima rezultat je ovaj njegov rukopis.Rukopis ustvari predstavlja seriju njegovih članaka objavljenih u štampanim me-dijima, ponajviše u dnevnom listuOslobođenje, u njegovom sedmičnom ptilogu„KUN“ (Kultura i umjetnost). Iako se ovdje ne radi o čisto naučnom djelu pisanopratećom metodologijom nego o publicističkoj obradi dotičnog problema, i kaotakvo ima veliku vrijednost i potrebu da se objavi kao cjelina. Namjera autora,naime, nije bila da sistematski obradi problem stećaka nego da im kao profe-sor umjetnosti priđe sa aspekta opservacije njihovog umjetničkog sadržaja. Tomu nije bilo teško i zato jer je riječ o našem poznatom, priznatom i cijenjenomumjetničkom stvaraocu.Zahvaljujući velikom interesu autora za stećke i njegovoj profesionalnoj orijen-taciji kojom se kao profesor bavi, iznosi uvjerljive dokaze o vezi stećaka saumjetničkim stvaraštvom daleke Indije i Perzije, kakav je i slučaj s bosanskimbogumilstvom. U razradi te ideje pravilno konstantira da je stoljetni razvoj steća-ka usput pobrao mnoge elemente koji su u svom konačnom obliku na tlu Bosnei Hercegovine dobili prepoznatljiv i originalan umjetnički sadržaj i izgled radičega su u naučnoj literaturi kao jedinstvena umjetnička i arhitektonska pojavadobili naziv „Bosanski stećci“.Analizirajući umjetnički sadržaj stećaka, autor polazi i od filozofske interpreta-cije, što je novost u njihovom dosadašnjem proučavanju. Rezultati do kojih jedošao neće se moći zaobići od onih koji ubuduće budu pisali o stećcima.Prof. emeritus dr. Enver Imamović06.12.2014. godine
  10. 600601„Ljepota umjetnosti stećaka je otkrivanje jedne više stvarnosti ili dubokog života“ bosanskih dualista u sred-njem stoljeću. Jer su svi živi sahranjivali sve svoje mrtve, i na stećcima u formi epitafa „Ase leži“ ostavljaliliterarno-filozofske poruke. „Objašnjavati ljepotu znači proživljavati je, znači o njoj iskusiti emociju u samomsebi. Analizirati je, znači raspršiti je i ubiti“, Lalo. Kao što diskretno, drugi filozof tvrdi „kad neka vanjska for-ma objekta odstranjuje pažnju od sebe i reflektira je na neki drugi unutarnji sadržaj“. Nešto kao što je pojamfenomen. A stećci su, uz to, simbolička umjetnost, čime se usložnjava njen estetski sadržaj.Čuvari vremena, Nevesinje, foto Megas Aleksandros (5*)
  11. Literatura:-Likovna enciklopedija, JLZ, Zagreb 1966.-Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1982.-Herodotova istorija, „Minerva“, Subotica , 1966.- Fridrich Hegel,Filozofija povijesti umjetnosti- Arthur Schopenhauer,Svijet kao volja i predodžba, 1819.- Soren Kierkegaard,ILI – ILI, Kopenhagen, 1843.- Rene Descartes,Razmišljanja o prvoj filozofiji, 1641.- Miroslav Krleža -Bogumilski mramorovi, „Zora“, Zagreb, 1966.- Nada Klaić -Srednjovjekovna Bosna, „Eminex“, Zagreb 1994.- Mak Dizdar -Kameni spavač.„Veselin Masleša“, Sarajevo,1966.- Mak Dizdar -Stari bosanski tekstovi, „Svjetlost“, Sarajevo, 1971.- H. W. Janson -Istorija umjetnosti, izdavački zavod „Jugoslavija“, Beograd 1970.- Theodor V. Adorno -Filozofska terminologija, „Svjetlost“, Sarajevo 1986.- Aristotel -komentari vezani za Prvu filozofiju ili Metafiziku, rani izvori.- Charles Lalo -Osnovi estetike, Begradski grafički zavod „Kultura“, Beograd, 1974.- Nicolai Hartmann -Estetika, 1953.- Arnold Hauser -Filozofija povijesti umjetnosti, „Školska knjiga Zagreb“, Zagreb 1977.- Edmund Husserl -Fenomenologija, oko 1938.- Freud Sigmund -Uvodu u psihoanalizu, psihološko-histrijska analiza„Mojsije“- Carl G. Jung -Čovjek i njegovi simboli, ZGP „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1974.- Emanuel Kant -Kritika moći suđenja, „Dereta“, Beograd 2004.- Šefik Bešlagić -Stećci i njihova umjetnost, „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1971.- John V. A. Fine -Bosanska crkva novo tumačenje, „Bosanski kulturni centar“, Sarajevo, 1990.- Dubravko Lovrenović -Stećci, „Rabic“, Sarajevo, 2009.- Noel Malcolm -Bosna kratka povijest, „Buybook“, Sarajevo, 1994.- Marian Wenzel -Bosanski stil na stećcima i metalu, „Sarajevo-Publishing“, Sarajevo, 1999.- Enver Imamović -Antički kultni i votivni spom. BiH- Radmilo Petrović -Bogumili, „Pešić i sinovi“, Beograd, 2008.-Vodič Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008.Sve fotografije i reprodukcije su preuzete uz odobrenja vlasnika autorskih prava:01* Reprodukcije,Oslobođenje, od 10. 04. 2009 do 03. 04. 2014, Oslobođenje d.o.o., Sarajevo02* Reprodukcija knjigeKameni spavač, izdavač „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1970, FondacijaMak02*Dizdar, Stolac03* Fotografije, Glasnik ZMBiH, Godine 1889 – 2009, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu04* Fotografije, različiti autori, Internet Wikipedia-Wikimedia02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Main_Page02*https:–commons.wikimedia.org-wiki-Commons: Reusing_content_outside_Wikimedia?uselang=bs05* Fotografije, autor Megas Aleksandros, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-photo-5226047202*http:–www.panoramio.com-photo-7588768206* Fotografije, autor Nijaz Lihovac, Internet Panoramio02*http:–www.panoramio.com-user-8653337?with_photo_id=11957573507* Fotografije, autor Jovan Vidaković02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2015-09-30-nekropola-boljuni02*https:–jovanvidakovic.wordpress.com-2012-12-06-kameni-spavaci08* Fotografije i reprodukcije grafika i zabilješki, autor Ragib Lubovac Čelebija09* Fotografije, autor Alan Čatović02*https:–alancatovic.wordpress.com-10* Fotografije, autor Dietrich Meyer02*http:–www.dietrichmeyer.ch11* Fotografije, autor Zoran Marinović02*http:–zoranmarinovic.com-hr-reportage-divovska-groblja-okamenjeni-krik-12* Visit My Country02*http:–www.visitmycountry.net-bosnia_herzegovina-en-13* Fotografije, autor Nino Gvozdić14* Fotografije, autor Emir Tulek15* Vedran Lubovac
  12. 604605
  13. 606

302 / 304

Print


Sign inSign upBack to aboutDetailsExtensionpdfSize8.86 MB

In memoriam Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ: HRONIČAR DOBRA I ZLA, ZAGONETKA LJUDSKE IZDRŽLJIVOSTI

Navršilo se četrdest dana od smrti Sabahudina Šehovića iz Rike u Varcar Vakufu, moga prvog komšije. Njegovu napaćenu dušu sa ovog na onaj svijet odnijeli su njegovi bijeli golubovi 3. Januara. Džennaza mu je klanjana 7. januara u Bihaću gdje je živio u izbjeglištvu.

Šehovići su naše prve komšije u Rici. Dijelio nas je i zbližavao uski prolaz između naših kuća. Kada zimi ojuži, snijeg bi se sa strehe Šehovića uz huku sručio na donji dio našeg krova, pa bi se naša kućica zatresi, a mi prepadni. Stradali bi crijepovi donjih redova naše strehe. Snijeg bi zatrpao taj uski prolaz, pa smo jedva prilazili kućnom pragu. Nikad se nismo čuli zbog toga. Kasnije je Otac r. dao napraviti ulaz na suprotnoj strani naše kućice…

Sabahudin Šehović kojeg smo svi u Rici zvali Dudin, jer u Rici je bio adet ili skraćivati imena, ili izmišjati –„izdivati“ nova, često i pogrdna, nije upamtio oca Aliju. Laži o njegovom ustaštvu, mada nije bio u vojsci, koštale su ga glave. Strijeljali su ga četnici obrijanih brada koji su se četrdeset i pete pridružili NOP-u. Dudin nije ni upamtio oca, ali je čitava obitelj, pa i on, nosio breme očeve krivice. Sinovi četnika nisu dali Šehovićima mira u prošlom ratu, niti poslije rata. Obitelj Šehovića platila je glavama novo povampirenje četništva.

Dudinov brat Kemal strijeljan je u Obrcima zajedno sa 28 muslimana i katolika. Sabahudin je nezakonito uhapšen. Prošao je  oba logora na Manjači, i onaj koncetracioni, i onaj drugi, radni, o kojem se u javnosti malo zna, a bio je na obroncima Manjače u Dubičkoj gori. Ubijeni su Dudinovi rođaci, brat supruge Hasnije Ibrahim, bliski rođak Muhamed Hamo Šehović. Skrivanje do smrti isprebijanog rahmetli Suada, liči na dijelove dnevnika Ane Frank.

Kako su kao okuženi „narodni neprijatelji“ prolazili kroz život, to Šehovići znaju. Prošlih godina bihuzirili su Šehoviće javno sinovi četnika, onih koji su toliko zla nanijeli nevinim ljudima, pa i Šehovićima.

Pokušavajući „objetktivnošću“ opravdati zločin iz II svjetskog rata i ovaj skorašnji, svojih očeva, genocidni, razvagati krivicu na sve strane po svim četničkom kantaru, objavili su novinski isječak o strjeljanju Didnovog oca Alije. Naravno, nije im ni na kraj pameti palo objaviti makar jedan odlomak iz knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ koju je napisao i objavio Sabahudin Šehović. Da pače, kopanje po tragičnoj prošlosti obitelji Šehovića, s kojom Dudin nema nikakve veze, imalo je za cilj pokušaj njegove diskreditacije kao svjedoka genocidnog zla koje su ovovremeni, ni do danas pravedno ili nikako kažnjeni, četnici počinili ni krivim ni dužnim Varcarnima, među njima i obitelji Šehovića. Budući da je o četničkom zločinu Sabahudin Šehović smjelo svjedočio bukvalno do zadnjeg daha, zločinci su se vjerovatno obveselili Dudinovoj smrti, ali njegova svjedočenja nisu otišla u grob s njim. Knjiga Sabahudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na Leđa!“ ostaje kao trajni spomenik zla, ali i dobrote ljudi.

“I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedni druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili?“ zpisao je jedan od recenzenata knjige „Glavu dole! Ruke na leđa“ Marjan Hajnal.

Život Dudinov, život i preživljavanje jedinke, insana, u vrtlogu bitke za moć neljudi, ostaje enigma, zagonetka o tome koliko jedinka je u stanju izdržati da bi posvjedočila o zlu, ali i o plamsajima dobra koje je prkosilo zlu.

Prof. Dr. Dubravko Lovrenović, ostavio je iza sebe i ove retke o Dudinovoj knjizi: „Kao i toliki drugi, prepušten sam sebi i svojoj zloj sudbini, Dudin se okrenuo pisanju i tako bar papiru, umjesto terapeutu, rekao ono što je imao reči. Izložio je to u dahu, ali staloženo i sa vremenske distance koja je njegovom kazivanju osigurala dokumentarnu vrijednost. Ispričao je svoju ali i priču stotina i hiljada drugih koji su s njim ili na drugim mjestima prošli ono što je teško i zamisliti. Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga.“

Kao dječak, Dudin je lijepo je svirao frulu i usnu harmoniku.

Pokraj obiteljske kuće bila je u Šehovića vlasništvu prizemna zgrada u kojoj je bila kahva. Tu su se okupljali i vježbali pjevači i tamburaši „Đerzeleza.“ Tvornica vijaka „Metalac“ utemeljena je u toj zgradi i radila tu kao kombinovana zanatska radionica.  

Dudin je izmalehna volio i golubove.

Ljubav prema golubovima ispunjavala mu je život do zadnjeg dana. Pokraj kuće u Bihaću, imao je golubarnik u kojem su, kao nekad u onom njegovom ričkom, legli se i gukali golubovi…

„Ne mogu se brinuti o golubovima kao nekad,“ govorio mi je Dudin pokazujući svoje ljepotane.

„Ako ih nekom poklonim, dolete nazad. Oni se uvijek vraćaju u gnijezdo u kojem su se izlegli!“

Nažalost, Dudin se nije ni mogao, a ni htio vratiti u svoju kuću u rodnoj Rici u Varcaru, niti u tamošnji veliki golubarnik gnijezditi i njegovati svoje krilate ljubimce. Prodao je kuću, pa kupio u Bihaću manju, ali Hasniji i njemu prostranu, u kojoj su proveli posljednje dvije decenije. Nije bila tijesna za djecu i unučad, za dragog gosta i prijatelja.

U Varcar je dolazio samo na sahrane i džennaze rodbine i prijatelja. Tada bi posjetio Zdravka Stipančića, svoga prijetelja iz djetinjstva s kojim ga je vezivala zajednička ljubav prema golubovima. Na vijest o Dudinovoj smrti, Zdravkov sin Zoran je napisao:  “Počivaj u miru, srešćete se tamo gore ti i tata sa svojim golubovima!“

Dudinov golubarnik je bio velika, prostrana  prozračna kuća u kojoj su se gnjizedili, rasli i lepršali Dudinovi golubovi. Puštao ih je iz golubarnika I kafeza, pa bi se oni uzdigli u nebesa, nebu pod oblake, letjeli i kužili u jatu iznad ričkih i varcarskih mahala, sve do Lisine, Grabeža, Kamena i Orugle. On bidizao pogled i pratio im let, bio ponosan na svoje letače koji su, kao i Zdravkovi, krasili nebo and Varcarem. Kao djeca, njih dvojica su dan-noć bili zajedno. Zdravko bi i noći u Šehovića kući. Dudinova majka Devla držala ga ko svoga najdražeg; kad ne dojdi kući na konak, Zdravkovi se nisu brinuli, znali su da je kod Šehovića, da mu je toplo i ugodno, da nije ni gladan ni žedan. Zdravkov sin Zoran kaže da je njegov otac kao dječak proveo više vremena u Šehovića kući, nego u svojoj.

U svojoj knjizi „Gavu dole! Ruke na leđa!“ Dudin je spomenuo i golubove, koji su se, kao i na tavanu ričke džamije, gnjizdili na zvonuku Katoličke crkve u Zborišću. Džamiju su četnici oskrnavili, golubove rastjerali,  pa srušili. Katoličku crkvu su zapalili:

„Bio je strašan tutanj od kojeg su nam haman bubnjići u ušima popucali. Pri padu, „ruka“ na kojem je zvono obješeno zaglavila pri dnu zvonika, pa nije palo na tlo. Rika se sva potresla, moja kuća je zadrhtala. Suknuo je veliki roj iskri sve do neba.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema. Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela?

Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su i utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao.

Četnici dr. Čulića bi Crkvu poravnali sa zemljom, ali nisu je minirali iz bojazni da bi eksplozija oštetila obližnju školu. Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je uzgajati i hraniti, ne samo u kafezima, nego se starati o njima bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je zvonik gdje su bila golubija gnijezda. Nije ih dao dirati. Golubovi su se tu legli, niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Začas bi odlepršali kroz otvore na zvoniku, a zatim su se vraćali i ponovno gukali. I na tavanu naše džamije u Rici golubovi su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef ili klanjali u tišini uz žubor rike. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje su rafalima i zoljama rastjerali Slobodan Vujičić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke Crkve ove noći, vatrom natjerali barbari? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira – pitao sam se prestravljen.“

Ko ne voli ljude, ne mere voljeti ni životinje, i obrnuto.

Dudin Šehović je bio humanista, volio je i ljude i životnje. Nikome nije brojao krvna zrnca, za njega su postojali ljudi i neljudi. U njegovoj i Hasnijinoj familji svila se i ugnijezdila čitava Bosna, muslimani, katolici, pravoslavci.

Neljudi su gori od životinja. Životinja ubija da bi opstala u životu. Čovjek ubija radi pohlepe, prisvaja sebi Božja prava jer život može uzeti samo onaj ko je život dao, govorio je.

Poslovična je ljubav Dudinova prema kućnom ljubumcu Beli, malom cuki za kojeg je govorio da sve zna kao da je insan, samo što ne zna čitati i pisati. Bela je i Dudinu i njegovoj Hasniji bila zakletva, član familije, razgovor, briga i razbibriga.

Kada je prvi put Dudin odvezen hitno u bolnicu u septembru prošle godine nakon što je pretrpio srčani udar, razboljela se i Bela. Po povratku iz bolnice, Dudin je više brinuo o Beli, nego o svom zdravlju. Učinio je sve da bi Bela prizdravila i, nosili je veterinaru, kupovali skupe lijekove. Zajedno sa Hasnijom, bio sretan što je životinja prebortala. I njemu je bilo bolje. Vijest od velikog značaja, za muštuluk, bila je kada je Bela nakon nekoliko dana odbijanja hrane, najzad počela po malo jesti. Kada god sam se čuo sa Dudinom, imao sam dragu obavezu priupitati i za Belu, pa bi Dudin opisivao šta radi, da li je drži u krilu ili naručju, da li leži uz Hasniju i ponavljao kako bi davno umro da nije Bele. S one strane žice, ponekad bi dopirao Belin lavež kao znak uzvraćene ljubavi prema Dudinu. I Dudin i Hasnija tepali su Beli kao malom djetetu, milovali je i njegovali.

Dudin nije mrzio nikoga.

Ali, zapisao je, prezirao je one koji su ga mučili i umalo ubili, koji su mu u crno zavili obitelj, prijatelje i poznanike, nevine ljude, koji su mu poharali i oteli Riku i Varcar, najbolje godine života i koji su ga prije vakta otjerali u smrt. Uboji su ga podsjećali na neljude, a trenuci bez bolova na ljudsku dobrotu.

Po zanimanju je bio visoko-kvalificirani električar. Prije rata radio je u našoj Palihani, Konfekciji „Mladost“ u Varcaru, te u Hidrocentrali „Bočac“ na Vrbasu. Nakon povratka iz kratkotrajnog izbjeglištva u Švedskoj, radio je u Hidrocentrali „Kostela“ kod Bihaća, gdje je i dočekao penziju. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.

Bio je nadareni humorista.

Brzo bi smišljao šale na tekuće događaje, bilo u našoj Rici, gradu, u Bosni i svijetu. Šalio se i na svoj račun. Kad god bi razgovarali, na krilima mašte bi prošli našom Rikom i Varcarem, zajedno se prisjećali pozatih likova, neponovljivih osoba, pa prepričavali njihove zgode i nezgode, ponavljali njihove izreke, sjećali se šaljivih situacija. Dudin je znao i koliko su godina imali kada su odlazili na put bez povratka, Uspolje, u rički mezar, i u sjećanja. Tako smo oživljavali davno nestali dragi svijet naših susjeda, rođaka, prijatelja i sugrađana, smještajući ih u sredinu u kojoj su nikli, iz koje su mnogi, kao i nas dvojica, bili silom istrgnuti i bačene kao slamke u daleki i tuđi svijet gdje se ni nakon više decenija nismo ni obikli ni primili. U našim razgovorima redovito smo se doticali anamo onih, neljudi, ma koje gore list bili, koji su nas rastavili sa našim zavičejem kojemu smo se i budni i u snu uvijek vraćali, ustvari nismo nikud ni otišli, ma koliko daleko i ma koliko dugo od kućnog ričkog praga.

Bio je enigmatičar. Sastavljao je zagonetke i rebuse, pravio ukrštene riječi i sve to objavjvao u enigmatičnim časopisaima. Sam Dudinov život, preživljavanje velikog zla, dobro pamćenje, bili su i ostali enigma, rebus, zagonetka.

U svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ Sabahdin Šehovič opisuje lokalne krvnike, dželate i ubojice poimenice, njihova zlodjela.

Posebno mjesto pripada predsjedniku SDS-u doktoru Luki Čuliću: „Doktor Čulić je postao lokalni doktor Mengele. On je bio gospodar života i smrti, u njegovim rukama su bili ključevi naše sudbine. Mnoge je trajno unesrećio ili rastavio sa životom, druge je otjerao u grob prije vakta, ostatak rastjerao po svijetu nakon što im je sav imetak oduzet. To je savršeno izveden zločin genocida.” 

Taj I takav Čulić ostao je do danas nekažnjen. Njegovim znanjem i odobranjem, nezakonito su su hapšeni mrini građani i odvođeni u logor na Manjači, mobilizirani na prinudne radove u gradu, na prvim linijama, kopanju trase vodovoda do njegova sela Trijebova, te sječi šume u Dubičkoj gori. 

Uhapšene građane su pretukli u Stanici milicije, zatim su odvezeni u Bilajce, u halu „Udarnika“ gdje su nedužni građani premlaćivani, među njima i Sabahudin Šehović i njegov sin Suad, za kojeg četnici pomislili da je podlegao.

Scene iz Bilajca, iz mučilišta, Sabahudin Šehović opisuje ovako:

“Negdje u sumrak naredili su nam da ustanemo sa kanala sa rešetkama na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju i da izađemo iz garaže. Ušla je grupa vojnika, njih četiri-pet. Počeli su tući one starice iz Liskovice. Primijetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Sa velikim su ih uživanjem tukle, hvatale za kosu i mlatile im glave o zid; pri tom su četnikuše podvriskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale, pa se pitam je li ijedna od te tri starice preživjela. Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Ja sam sa sinom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom – mada nije bilo mjesta ni za jednoga, sjela smo nas trojica. Da ne bi sjedio na vlažnoj zemlji, onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji, iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna. Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

Opisujući nezaknito hapšenje i dovođenje na logor Manjaču, mučenje u Bilajcu, Stanici milicije i Podbrdu, Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa“ svjedočio i o optužbi koja je stajala glave mirnog sugrađanina Josipa Baju Svetinovića:

„ Optužbu da je Baja igrao kolo, kasnije sam saznao, izmislio je Ćoćkalo. To je bila laž, jer tad do igre i pjesme u Varcar Vakufu nije bilo nikom, ma kako jak razlog imao. Baju je na kućnom pragu uhapsio milicioner Milan Lazendić, kao i njegovog brata Marka, te rođake i susjede. U klaonici u Podbrdu su naše komšije i dojučerašnji prijatelji na nama primjenjivali poseban tretman premlaćivanja i mučenja. Kada logoraša prozovu i kad on izađe iz hladnjaka, a potom iz sobe u hodnik gdje je klana stoka, narede mu da se skine go, a ako ne može sam, onda oni potrgaju sve sa njega dok ne ostane kao od majke rođen. Tako golog svežu ga za obje ruke za čengele i pomoću vitla dignu u zrak, isto onako kako kasapi dižu zaklan hajvan kada hoće da ga oderu. I tad počinje četničko iživljavanje nad žrtvom. Koliko su vremena tukli koga – zavisilo je od same konstrukcije čovjeka i od prethodno dobijenih batina i u kakvom je stanju bio logoraš – mješina. Josip Svetinović Baja – mučenička smrt u Klaonici u Podbrdu. Nismo čuli Bajine jauke ni zapomaganje, ali nakon vječnosti, kako nam se činilo, dvojica stražara napokon dovukoše gola Josipa Svetinovića Baju. To su bili stražari – naši čuvari 18. juna 1992. To su bili Nebojša Kozić Škorin i Žuti zvani doktor, koji nas je u Bilajcu htio pobiti. Njih sam odmah prepoznao, jer su vrata sobe i hladnjaka bila otvorena, a sve je bilo daleko četiri, pet metara. Bilo je i drugih koje nisam mogao prepoznati, ali znam da je tu noć tu bio komandir straže Vojo Videkanić. U obilazak je dolazio i Đuro Marković sa grupom policajaca u crvenom golfu. Oni su također morali znati sve šta su tu noć stražari radili od nas. Baja je ležao uz mene, go na golom hladnom podu. Nije davao znakove života.

Ne znam koliko je vremena prošlo od kada su Baju donijeli do trenutka kada mene zovnuše. Biće da su se odmarali i pripremali za novu žrtvu. Zvao me Nebojša Kozić Škorin, drsko, naređivačkim glasom koji je odavao luđački nagon za ubijanjem. Odjednom se u meni probudilo nešto, nešto nalik na prkos, na inad, na hrabrost ili nagon za životom i – ja sam se pobunio.

„Neću!“

Valjda se iznenadio mojim odgovorom, za čas je ušutio i on i svi oko njega. Poslije kraće pauze, rekao je da ako ne izađem da će pucati, jer mu je svejedno koga će ubiti, jer smo ionako svi osuđeni na smrt. Niko ništa nije govorio, svi su očekivali rafal. Tišinu naruši kuknjava i kamikanje Benke Topalovića, mesara iz Varcar Vakufa, koji me je preklinjao:

“Izađi, vidiš da će nas pobiti sviju!”

Neću izaći, pa neka nas pobiju kao ljude, a ne ko stoku, mislio sam tada. Ne znajući šta da radim, a sekunde znače život ili smrt, ipak sam odlučio da žrtvujem sebe; jer ako me i ubiju, možda neće moje prijatelje i komšije. Nisam mogao ustati, pa sam tražio da me neko podigne. U položaju u kojem sam bio, bilo je nemoguće ustati, jer smo bili složeni jedan na drugog. Dok sam pokušavao ustati, neko je zatvorio vrata frižidera, valjda skontavši da je bolje da nas poguši, nego da troši municiju. Pošto su se vrata frižidera otvarala i zatvarala, kako su koga izvodili i vraćali polumrtvog, nisam mogao naslutiti šta će se tada dogoditi. Nakon nekog vremena, a svaki trenutak je vječnost, počeo sam teško disati. Osjetio sam da mi manjka kiseonika. Gotovo svi su disali krupno i isprekidano kao u nekom hropcu, kao ribe na suhom. Tad sam shvatio da nam je svima kraj. Nije mi bilo žao što umirem, osjećao sam se čak i sretno Bio je to trenutak kada čovjek dođe do spoznaje da je bolje i umrijeti nego u takvim mukama, strahu i nezvjesnosti preživljavati. Mnogi su povraćali, kašljali, neki su pali u nesvijest, a da je tako potrajalo još malo, svi bi se ugušili i danas ja ne bih ovo pisao, a Bog zna bi li se ikada saznala istina. U hladnjak je unišlo nešto svježeg zraka. Opet je mene zvalo da izađem, pa, valjda, kada su nas vidjeli u kakvom smo stanju, ponovo su zatvorili vrata, a mi smo opet nakratko počeli normalno disati.

Muharem Halilović zvani Hare, koji je uhapšen pod optužbom zato što je imao brata novinara Ibrahima, koji je tada izvještavao sa jajačkog ratišta, šapnuo mi je na uho:

“Baja je mrtav.”

Ispružio sam ruku i opipao golo tijelo svoga prijatelja. Bilo je ledeno. Rekao sam malo glasnije da je Baja mrtav da bi ostali mogli čuti. Gluha tišina. Samo čujem lupanje u ušima, a tišina i mučnina mi paraju živce, pa sam pomislio, šta se ovo sa mnom dešava, je l‘ ovo stvarnost ili to ja samo sanjam. Neko se sjetio da udari nogom o vrata i kada ih poslije ponovljenog udarca stražar otvori, prodera se uz psovku i upita šta hoćemo. Rečeno mu je da je Baja mrtav. Ne znam šta je na to odgovorio taj stražar. Okrenuo se i otišao, pa se poslije nekog vremena vratio sa grupom četnika koji su bili pijani i zamazani našom krvlju. Naredili su nam da iznesemo Baju i ja sam ga sa još trojicom logoraša (Željkom, Muharemom i Feridom) iznio napolje onako gola iz kasapnice. Bila je zora, dan je smjenjivao noć, a jutro je bilo tmurno i hladno. Spustili smo ga na zemlju pored auta Voje Videkanića, koji je bio parkiran kod samih ulaznih vrata, a što samo po sebi govori da je organizator svega bio baš Vojo Videkanić. Auto je bio marke “Audi”, tamno-sive metalik boje. Vratili smo se ponovo u kasapnicu u hodnik, ali nismo ulazili u frižider…

Negdje pred sami mrak, 19. juna (petak), stvorila se odjednom velika galama i gužva na ulaznim vratima radionice.

Ne bi bilo pošteno prešutjeti gest naših čuvara Luke Jovandića, a dobro sam čuo šta je Luka rekao tog dana mještanima sela Podbrda:

“Ako samo pokušate ući, mi ćemo pucati! Svako ima po dvije hiljade metaka i branićemo ove ljude koje čuvamo, jer oni nisu nikakvi vojnici, ovo su građani – majstori, zanatlije i profesori, ja ih znam sve do jednog!” Ne znam šta bi bilo sa nama da nam u pomoć nisu pritekli i ostali vojnici koji su dolazili na stražu, odnosno kao pojačanje, jer su noću bile duple straže, valjda da ne bi ko pokušao bjekstvo. Seljaci su se bili dogovorili da nas pobiju sve, prije nego dođe ta vojska. Zašto bi to učinili, jer nikome, a pogotovo njima nismo ništa skrivili, nije mi ni danas jasno.“

Sabahudin Šehović je u svojoj knjizi „Glavu dole! Ruke na leđa!“ koja nosi naslov po komandi stražara logora, opisao mučenja kroz koja su logoraši prolazili, mnogi od njih ne dočekavši živi zatvaranje tog fašističkog logora:

Naime, jedan od vidova maltretiranja bile su stalne prozivke i za tri-četiri minuta morao si izaći iz štale, a zadnji bi uvijek dobili dobre batine; valjda im nije bilo jasno da neko mora biti zadnji. Nisam mogao brzo hodati, a kamo li trčati. Teško sam došao do vrata, a kada sam napokon došao kao da su me jedva dočekali počeli su da me tuku palicama, koljem, nogama. Ne znam kada su me prestali tući, ali znam da sam došao brzo svijesti. Željko Lokmić me, zajedno sa još jednim logorašem, pridigao i čuvao da ne padnem. Kada padneš, tek te onda krvnički mlave. Kada te stražar prozove, onda moraš izaći iz stroja, odazvati se imenom, dignuti tri prsta i kleknuti na zemlju, poljubiti je i reći:

„Ovo je srpska zemlja, živa i zdrava bila“.

Poslije te ceremonije logoraš se trčećim korakom mora vratiti u štalu na svoje mjesto. Prozivajući nas jednog po jednog, red je došao na Muharema Halilovića Haru.

Kada ga je čuvar prozvao, Hare je izišao iz stroja i pošao prema štali šuteći. Odmah su ga opomenuli i natjerali nazad u stroj, na šta je jedan od stražara zvani Zoka rekao da je Hare brat od „ustaše novinara Halilovića iz Jajca,“ što je bio znak da trojica njih skoče na već izmrcvarenog Haru. Tukli su ga dok god Hare nije izgubio svijest, a ja ni tad nisam mogao šutjeti, jer sam se bojao da će ga ubiti, pa sam rekao, da je tačno da je on brat novinara, ali da oni nemaju ništa zajedničko i da ne žive skupa dvadeset godina, da Hare ne zna gdje mu je brat; sve što sam rekao bilo je tačno.

Tada me Zoka upita:

“Šta si ti njemu?”, pa pokaza na Haru, na šta sam samo kratko odgovorio:

“Komšija.”

Pogledali su me kao gladni vukovi žedni krvi i skočili na me. Po pričanju očevidaca, tukli su me dok su mislili da dišem, premlaćujući me puna dva sata. Ko me je unio u štalu i kako – ne znam, a detalje o svemu sam saznao kada sam došao svijesti, dana 30. juna 1992. godine. Srijeda je bila kada je bila prozivka, nedjelja je bila kada sam došao svijesti. Bio sam u tolikoj mjeri premlaćen da su ostali logoraši mislili da neću preživjeti i da ću podleći ranama, ali eto živ sam.

Po nalogu liječnika Srbina koji je dolazio jednom sedmično nisu me smjeli pomicati niti dirati, a svu brigu oko mene preuzeo je logoraš, doktor Meho, koji je nakon sedam dana moga ležanja ustanovio da imam osam polomljenih rebara i zato mi je svaki uzdah pričinjavao bol. Obje vilice su mi bile slomljene, iz gornje vilice bila su mi izbijena tri zuba, a u donjoj vilici jedan zub također izbijen, a jedan slomljen. Desna ruka mi je bila slomljena ispod samog lakta, desna noga je bila izvaljena u kuku. Po pričanju doktora Mehe, sa tim povredama teško da bi jedan od hiljade ostao živ i to u bolnici pri stalnoj odličnoj medicinskoj njezi.

Mene je Meho iskrpio, napravio mi ruku, nogu, namjestio vilice, sve je to radio gurajući travu pod mene da mi bude mekše. Imao je samo zavoje s kojima me je umotao, pa sam izgledao kao mumija. Davao mi je i neki prašak protiv bolova, te mi je napravio čaj koji sam pio narednih sedam dana.

… Na radove nisam išao, nisam mogao; za njih sam bio otpisan. Meni su donosili hranu u štalu, pa kada bi mi donijeli komadić kruha i još manji komad krmetine, odmah bi se okupili logoraši oko mene, jer su znali da ne jedem svinjsko meso, a jedan zalogaj – koliki je bio taj komadić – dobro je dolazio onom koga bi zapao. Taj doručak sam najviše davao Zdravku Demiroviću zvanom Gaka. On je od nas bio najmlađi, brzo je smršao tako da se jedva kretao. Taj komadić mu je pomagao da ostane u životu. Gaka bi u stroju za ručak-večeru redovito padao, jer nije mogao stajati na nogama od gladi. I ja sam također brzo mršao, jednostavno sam se topio kao snijeg na suncu. Svi smo kopnili, pa smo čak i jedni druge teško prepoznavali. Slaba, odnosno nikakva hrana, život u bolu, patnji, neizvjesnosti i strahu, bojazan za porodicom, ostavili su na nama duboke tragove. Izgledao sam kao strašilo, sam sam se sebe bojao. Vladala je stroga disciplina, nisi smio gledati nigdje osim preda se, nisi smio podizati glavu, pa smo se pogledali kradom i dok nije bilo stražara u štali. Zbog stalnog straha i neizvjesnosti šta će se s nama dogoditi, rijetko smo i razgovarali jedni s drugima.”

“Slavko, svijetli lik sa Manjače

Slavko, sin Boška Bogojevića, vozača „Mladosti“ bio je na Manjači u sivo-maslinovskoj uniformi. Kada je čuo za nas Mrkonjićane da samo u logoru, dolazio nam je u posjetu i donosio hranu. Nekad donesi cijeli kruh i paštetu, nekad pola kruha i narezak. Meni je rekao da bi donio još, ali se bojao da će ga otkriti.“

Po izlasku sa logora Manjača, Sabahudin Šehović je odveden u radni logor u Dubičkoj gori. Mučenik, kojemu su još svježi uboji sa koncetracionog, piše o radnom logoru i ovo:

“Na radilištu su ih rasporedili u grupe, a grupe su brojale od osam do deset ljudi. U toku dana svaka grupa je morala usjeći deset kubika drva. Ta drva su morali iznijeti na put, natovariti na traktore, sa traktora istovariti i složiti pored glavnog šumskog puta, da bi ih poslije mogli ubaciti u kamione. Četnici su donosili vodu u plastičnim kanisterima – na svakog logoraša dolazilo po pola litra vode. Mjesec august, nesnosne žege, teški fizički poslovi, a vode nema. Može li se zamisliti ili izmisliti veća patnja ljudi? Radno vrijeme je bilo od 7 do 17 sati. Radilište je bilo udaljeno šest kilometara od logora, pa se moralo kretati sat vremena ranije, u 6 ujutro. S radilišta nisi smio krenuti prije 17 sati, što znači da se u logor vraćalo tek u 18 sati. U slučaju da grupa nije ispunila normu za taj dan, ostajala je onoliko dugo dok je ne ispune i dok ne slože drva na cestu. Tada bi grupe priskakale jedna drugoj u ispomoć. Na radilište su logoraši išli pješice. Po završetka radnog dana oni su se, žedni, gladni i umorni, vraćali pješice u logor. Iako su i traktori išli prazni u istom smjeru, četnici nisu dali logorašima sjesti u traktore, čak ni onima starijima i bolesnima, nego su morali pješačili po jedan i po sat, dok su se traktori vraćali prazni. Četnici su nastojali da nas dotuku i fizički i psihički. Htjeli su da od nas naprave robove. Siguran sam da su uživali u našim patnjama. Po dolasku u barake, logoraši su umorni i prljavi padali po podu, proklinjući sudbinu koja ih je zadesila. Bilo ih je kojima je krv i pjena udarala na nos i usta, pa smo ih unosili u barake. Po povratku iz šume odmah bi zaspali. Znali su da će ih i sutra, u ranu zoru, opet probuditi četnička komanda:

„Diž’ se!“ 

Pošto nisam išao na radilište u šumu, to smo svaki dan Hamid Arnautović i ja cijepali drva za pekaru. Tako sam omilio kuharu koga smo zvali Jovandeka. Još sam mu postao draži, smatrao me pravim majstorom, nakon što sam mu popravio kvar na tranzistoru; od konca sam napravio remen koji je pokretao iglu skale, pa je mogao „uvatiti“ koju srpsku radio-stanicu i uživati u četničkim pjesmama, a jojokanja i roljanja nije mankalo ni u logoru. Za cijepanje drva, Jovendeka me svaki dan nagrađivao sa jednim kruhom. Krao sam još dva i dijelio ih gladnim logorašima „Amidu“ je Jovandeka davao jedan kruh dnevno, a kome je Hamid davao – to ne znam. On nije krao kruhove.”

O našem gradu, Dudin je zaisao:

„Ovaj grad je sada naša tuđina. Samo kada pravda bude zadovoljena i kada svi budu odgovarali za svoje zločine, rat zaista može prestati. Da, tužio sam RS godine 2012. za štetu koja mi je pričinjena za nezakonito hapšnje i odvođenje na logor Manjaču i na radni logor Manjaču 2 gdje sam bio izložen teškim uvjetima života ti jedva preživio. Tužio sam RS jer mi je opljačkana i zapaljena kuća, tužio sam za uništavanje svega što sam za trideset godina stekao zajedno sa suprugom Hasnijom. Dva snimka sa istog mjesta – ne tako davno i u ljeto 2016. Grad se neprestano širi i raste, ali postaje i sve pustiji – nema selameta, oteto prokleto Nisam počeo ni izlagati svoj slučaj, sutkinja mi kaže da je moja tužba zastarjela. Rekao sam da nije zastarjela, jer ratni zločin ne zastarijeva.

„Vaši iz Federacije su donijeli takav zakon,“ rekla je.

Sporječkali smo se oko toga, i ja sam insistirao da tužba nije zastarjela po domaćem i međunarodnom pravu. Sutkinja je rekla:

„Vi samo mislite kako da nam uzmete pare, da opljačkate RS, a ko će naše obeštetiti, o tome ne mislite.“ Poturila mi je papir pod nos: „Potpišite ovdje, dobićete poštom rješenje na koje nemate pravo žalbe.“

 Nisam htio potpisati. Sutkinja je zatim rekla.

„Potpisali ne potpisali, rješenje ćete dobiti u pisanoj formi.“ I dobio sam to rješenje 09. 12. 2014. u kojem stoji da je moja tužba neosnovana. Okružni sud Banja Luka potvrdio je 17. 04. 2015. to rješenje Osnovnog suda Banja Luka o neosnovanosti moje tužbe. Naređena mi je naplata sudskih troškova u iznosu od 600 maraka. Pošto nisam imao para, a i da jesam, ne bih htio platiti, došla je nova opomena uz prijetnju da ću ako ne platim u roku od 15 dana, morati platiti dodatne troškove izvršenja naplate. Naravno da mi je krivo na četničke sudove, a još mi je krivlje na Udruženje logoraša u Sarajevu koje ne vodi dovoljno brige o logorašima kada su u pitanju sudski slučajevi i postupci kao što je moj. Nemaju advokata, nemaju para, kome god se obratiš, samo slegne ramenima.”

Sjećam se kako nas je Jasmin Mišković, dok smo radili na pripremi za štampu Sabahudinove knjige  pokušao ucijeniti kao predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH.

U Savezu je uhodna praksa da o svom trošku štampa knjigu logoraša,  a polovinu tiraža zadrži za se, polovinu preda autoru. Takav je dogovor bio sve dok Mišković nije pročitao konačnu verziju knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Tada je pokušao izvršiti cenzuru. Zamjerio je što je u knjizi dosta prostora ustupljeno varcarskim katolicima, smetale su mu fotografije Katoličke crkve, kao i neki opisi zločinaca. Sabahudin nije pristao na cenzorske zahtjeve Jasmine Meškovića. Svoju knjigu je štampao o svome trošku, od penzije crkavice uz simboličnu pomoć moje obitelji. Za Miškovićem se i danas vuku kriminalni repovi, pa je sve sreća da s takvom osobom nismo htjeli imati posla. Najveću cijenu autorske slobode platio je iz svog džepa Sabahudin Šehović, nikad ne zažalivši zbog toga.    

Sbahudin Šehović je prežovio strašne patnje, pitao se mnogo puta od čega je građan da je mogao sve to izdržati. Sve fizičke i pshičke boli nisu mogle u njemu pobijediti čovjeka, insana, ljudsko biće, humanistu.

Bilježio je zlo koje su neljudi provodili nad nedužnim, ali nije zaboravljao izraze dobročinstva koje su pokazivali ljudi bez obzira da lli su muslimani, katolici, ili pravoslavci. Pomoći tada čovjeku bilo je ravno herojstvu. Dudin ne zaboravlja Bajin gest kada pod njegovog haman mrtvog sina Suada stere svoj kaput. On se sjeća Slavka Bogojevića koji je rizikirao teške kazne od “svojih” donoseći podukrad kruh u logor na Manjači svojim sugrađanima. On ne zaboravlja dobrotu i prpofesionalnost liječnika na Manjači koji su i njega i druge logoraše osuđene na smrt, vraćali u život. Kao I Slavko Bogojević, i Dudin je krao kruh iz pekare u Dubičkoj gori i dijelio ga svojim supatncima. Humanizam je ona najdragocjenija osobina koja je krasila Sabahudina Šehovića. Takav, on nije zaboravljao ničije gestove ljudskosti.    

Zapisao je: “Sjećanja su i danas svježa i bolna, rane po tijelu su donekle zacijelile, duhovne neće nikad; zdravlje sam izgubio. Nikada nisam našao svoj mir, a uzrujanost je nepodnošljivija jer moji mučitelji i krvnici mojih sugrađana hodaju gradom kao heroji.”

Sabahudin Dudin Šehović je istinski hroničar posljedjnjeg zločina genocida u Varcar Vakufu. Do zadnjeg daha je svjedočio o zločinu koji je počinjen nad nedužnim građanima. Nažalost, i poslije smrti Sabahudina  Šahovića, brojni nekažnjeni zločinci šepure se našim gradom, sada sretni što je jedan pouzdani svjedok- hroničar otišao na onaj svijet. Ali, ostala su zapisana svjedočenja Sabahudina Šehovića koja neće dozvoliti miran san zločincima sve dok ne okaju svoje grijehe.

“Šta je preostalo od moje domovine? Tamni kolutovi ispod očiju, udovice i siročad. Patrljak. Od velikog ljudskog srca na koje je Bosna ličila, šta je ostalo? Za nas više ništa nema. Pred nama su samo posljedice koje nismo skrivili, koje nismo prouzrokovali i koje kao narod ne želimo, ali moramo trpjeti”.

Od tih posljedica Sabahudin Dudin Šehović je Bog zna, ranije napustio ovaj svijet. Rahmet njegovoj napaćenoj plemenitoj duši!

Iizišla iz štampe knjiga prof. dr. Francisa A. Boylea: “STOPPING SERB GENOCIDE AGAINST BOSNIANS” (Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima)

U izdanju Bigrafa iz Bihaća, iz štampe upravo je izišla najnovija knjiga američkog eksperta za međunarodno pravo profesora doktora Francisa A. Boylea. Knjiga nosi naslov “Stopping Serb Genocide Against Bosanians” (“Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima.”)

Knjiga je objavljena na engleskom.

Na 596 stranica prof. Boyle svjedoči o svojoj pravnoj bici na Svjetskom sudu pravde u Den Haagu gdje je zastupao Republiku Bosnu i Hercegovinu kao autor i branilac Tužbe protiv Srbije i Crne Gore koje je u ime RBiH optužio za agresiju i genocid. Na Svjetskom sudu prof. Boyle se izborio za dva sudska naloga kojim se od Srbije i Crne Gore zahtijeva da prekinu agresiju na RBiH i genocid nad Bosancima.

Na dramatičan način, u knjizi je dokumenirana pravna bitka prof. Boylea za opstanak cjelovite Republike Bosne i Hercegovine koja je došla u opasnost ne samo agresijom i genocidom, nego i pregovorma koje je orgaizirala međunarodna zajednica i na koje su pristale vlasti RBiH kako bi podijelila državni tertorij RBiH i kako bi naša država nestala za zelenim stolom.

Prof. Boyle dokumentirano iznosi pravne razloge neprihvatanja tih planova.

Nažalost, državno vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Siljadžićem oglušilo se o savjete prof. Boylea da nipošto ne ulazi u bile kakve pregovore, kao i one u Daytonu koji bi doveli do podjele države, priznanja i nagrađivanja genocida.

U knjizi “Stpopping Serb Genocide Against Bosnians” iznesene su povjesne činjenice i argumenti koji dokazuju lavovsku pravnu bitku prof. Boylea za sprečavanje i kažnjavanje ratnog zločina genocida, ukidanje gencidne Republike Srpske i naplatu ratne odštete.

Nažalost, Alija Izetbegović koji je napustio ideju cjelovite RBiH. Prestao je zastupati sve građane RBIH. Počinio je veleizdaju RBiH. Zajedno sa svojim suradnicima, otpustio prof. dr. Francisa A. Boylea iz advokatskog tima na Svjetskom sudu pravde kako bi bila umanjena krivica za genocid SCG i kako ne bi bila ukinuta RS i naplaćena ratna odšteta. Iz Tužbe je na zagonetan način ispario ratni genocidni zločin silovanja žena, zatim optužba za agreisju, te zahtjev za naplatu ratne štete. Iz Tužbe je izbačena Crna Gora. Šta više, prof. Boyle, koji je sve poslove na pravnoj bici za spas države RBiH finacirao iz svog džepa, optužen je za pronevjeru novca. Šta više, kao pravni stručnjak po pitanju poreza, otpužen je za utaju. I pored svih uvreda i poniženja, prof. Boyle je ostao neumoran borac za RBiH i sve njene lojalne građane. To potvrđuje i ova knjiga.

Alija Izetbegović je isprva hvalio prof. Boylea kao povjesno važnu osobu koja se pravnim sredstvima bori za RBiH. Prof. Boyle je primljen u državljanstvo RBiH, uručen mu je diplomatski pasoš. Kasnije mu je uskraćeno pravo na obnovu bosanskog pasoša i onemogućen pristup bosanskim medijima.

Za objelodanjivanje knjige “Zaustvljaje srpskog genocida nad Bosancima” prof. Francisa A. Boylea koja je dragocjena i pouzdana povijesna čitanka, država BiH uopće nije bila zaintersirana.

Umjesto da se za izdanje te knjige jagme državne institucije, knjiga je ugledala svjetlo dana zahvaljujući upornom višegodišnjem zalaganju nekoliko dobrovoljaca koji su prikupili dobrovoljne novčane priloge, našli izdavača i štampariju. Upravo u vrijeme ulaska knjige u štampu, objavljen je podatak da su državne vlasti osigurale blizu četiri stotine hiljada maraka za luksus kojim nagrađaju parazite o našem trošku nabavivši nove limuzine i namještaj za urede Nikole Špirića, Borjane Krišto i Nebojše Radmanovića, udarnika na uništavanju i ono malo što je ostalo od države RBiH.

Izdavač knjige je “Bigraf” Bihać iza kojeg stoji Sabiha Šaćirbegopvić. Novčane priloge za štampanje knjige prikupio je Tarik Delić koji je na se preuzeo i organizacijske poslove oko štampanja knjige. Recenziju je napisala Dženana Delić, a urednik je Ibrahim Halilović.

Knjiga će se uskoro moći nabaviti pouzećem, a detalje ćemo objaviti naknadno.

USKRAĆIVAJEM PRAVA NA ODGOVOR MUSTAFI CERIĆU, AZHAR KALAMUJIĆ I REDAKCIJA IZDVOJENO.ba ONEMOGUĆI SU MI DA SE BRANIM NA MJESTU GDJE SAM NAPADNUT

Na ovim stranicama objavio sam 24. 01. 2020. tekst pod naslovom“Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…” (https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tri dana kasnije, portal Izdvojeno.ba objavljuje tekst Mustafe Cerića pod naslovom

MUSTAFA CERIĆ O KOSOVCIMA MEĐU NAMA: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

(http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/?bs-comment-added=1#comment-12017)

Narednog dana, obraćam se e-mailom Redakciji IZDVOJENO.ba i urednku Azharu kalamujiću ovim riječiam.

Poštovani uredniče portala IZDVOJENO.ba, Redakcijo!

Piše Ibrahim Halilović

Šaljem vam link na moj Blog gdje sam objavio odogovor Mustafi Ceriću na njegov pamflet koji ste jučer objavili. Na početku teksta, zbog čitatelja moga Bloga, objavio sam transript posta kopiranog na vašem portalu. Ako vam je problem “sjeći” taj moj tekst, pa izvaditi samo moj odgovor, javite mi, pa ću za vas pripremiti odgovor u tehničkom smislu kako vama odgovara. Žao mi je što su se sigurno potkrale tipkarske greške, pa ako imate lektora/korektora, molim vas da te greške ispravite. Hvala vam uz želje za svako dobro i uspjeh u radu! Ibrahim Halilović.” Dodatak – Link na moj odgovor

Umjesto da mi kulturno odgovore na učtivo pismo, ili pak navedu razloge zbog kojih neće objaviti moj odgovor, u cjelosti ili u dijelovima, na onoliko prostora i na istom mjestu gdje su objavili napad na me Mustafe Ceriće, urednik Azhar Kalamujić i Redakcija šute, ignoriraju me. Ne odgovaraju na moj e-mail.

Kasnije, moj e-mail se pojavljuje u rubrici “Komentari” toga portala, čime su me urednik Kalamujić i Redakcija stavili u neravnopravan položaj u odnosu na Mustafu Cerića koji me bez ijednog razloga i povoda proglasio KOS-ovcem, mada to nikad nisam bio, a on jeste, što je široj javnosti vrlo posnato. Ukraćena mi je prilika da se branim u istom ringu u kojem me je Mustafa Cerić žestoko i bez razloga napao, potvarao i etiketirao raznim insinuacijama i izricao bez suda i sudija gotove presude.

Bez moga odobrenja i suglasnosti, Redakcija IZDVOJENO.ba su objavili moj e-mail, umjesto odgovora Ceriću čime su napadača favorizirali, a napadnutog pokušali ušutkati.

Poslao sam e-mail ponovo i negodovao. Umjesto odgovora na e-mail, blagog izvinjenja, pravdanja za takav odnos prema meni, Redakcija IZDVOJENO.ba objavljuje i taj e-mail u rubrici “Komentari.”

To je neprofesionalan, drzak i bezobrazan način izigravanja odgovarajućeg zakona o medijima. To je neprimjeren pokušaj omalovažavanje mene na račun favoriziranog Mustafe Cerića. To je vezivanje mojih ruku kako se ne bih mogao braniti na odgovarajući način od bjesomučnih napada Mustafe Cerića koji je izvršen uz pomoć uredništva portala IZDVOJENO.ba.

Poslao sam im još jedan e-mail. Citat:

Poštovana Readkcijo “IZDVOJENO.ba” Azhare Kalamijiću!

Nedopustiv je vaš neprofesionalni odnos prema meni! Jer, čak i obično novinarstvo, a kamo li  istraživačko koje njeguje vaš urednik Kalamujić, dobitnik regionalnog Pulizera, kao novinar CIN-a, morao je na istom mjestu, na istom prostoru, dati i meni priliku da odgovorim na teške potvore Cerića, ničim izazvane.

Washington Post’s foreign correspondent Andrew Higgins and a South African journalist Stephan Hofstatter received Duško Jovanović award before CIN’s Azhar Kalamujić. (Photo: CIN) Nagrada Kalamujiću, reporteru koji je stao rame uz rame novinara “Washington Posta” za istraživačko novinarstvo koje, kada je odnos laureate Kalamujića prema meni, potpuno izostalo. Kalamujić koji se zakitio EU nagrdaom koja se daje za objektivno istraživačko novinarstvom je favoriziranjem Cerića, svojim ignoriranjem starijeg kolege i istine, ignorirao i zlatno pravilo novinarstva koje glasi “Čuti i drugu stranu.” Naslov Kalamujićeve priče za koju je dobio EU nagradu je “Sutkinja Fazlagić raskućila žrtve holokausta.” Budući da je sutkinja glavni junak Kalamujićeve istraživačke priče, a ne novinar,, pitanje je li i u toj priči zaboravio zaltno pravilo domaćeg i međunarodnog prava “Audi in aleteram partem.” (Neka se čuje i druga strana!” Nagrada istarživačkom novinaru Kalamujiću uručena je u Podgorici

Umjesto toga, bez dozvole i suglasnosti  objavljeno je moje pismo Redakciji i Kalamujiću, u kometarima na Portalu.

To nema veze sa krilaticom “Čuti i drugu stranu” koja je osnovni postulat novinarstva, a posebno onog istraživačkog i to od lauerata koji su primili takve nagrade.

Ne znam! Možda je (američkim ?) finacijerima CIN-a, novinarima, baš stalo da se radi suprotno i da se uskrati pravo da i druga strana dobije šansu da se makar obrani od ničim izazvanih napada, ovog puta Cerića koji me proglsio KOS-ovcem, a ptice na grani znaju da je KOS-ovac on, a ne ja.

Ali, tog istražitelja novinara Kalamujića to ne zanima. Njemu je Redakciji Izdvojeno.ba je važniji Cerić od istine. 

Sramota!

Ne objavljujte ovo moje pismo u komentaraima!

Zaslužujem odgovor ovdje, jer ovdje je moje pismo i napisano, ne ignorirnje ni mene ni zakona! Ne vrijeđajte moju intelgenciju, ne oduzimjte mi pravo na javnu riječ, pravo obrane.

Komentar znam napisatti i sam, ne treba mi pomoć vas ignoranata!
Ibrahim  Halilović 

Muk, ni riječi odgovora na pisma, a kamo li objave makar i jedne rečenice moga odgovora Mustafi Ceriću.

Ništa drugo mi ne preostaje nego tužiti ih redovnom sudu i taržiti ne samo izvinjenje za takav postupak, nego i nadoknadu za nanesenu duševnu bol, javni udar na moju ličnost i moju reputaciju iznošenjem teških kleveta i uskraćivanja zakonskog prava na odgovr i obranu.

GOLEM TURBAN, POD NJIM HODŽE NEJMA, ALI IMA KOSOVAC Moj je odgovor na laži i potvore Mustafe Cerića koji je objavio pod naslovom: “Mustafa Cerić o KOS-ovcima među nama: Svjesni i nesvjesni urotnici u Bošnjaka – primjer Ibrahima Halilovića

Pamplet sa hrpom laži upćenim na moje ime objavljen je 27. Januara 2021. 05:26 na

http://izdvojeno.ba/mustafa-ceric-o-kosovcima-medju-nama-svjesni-i-nesvjesni-urotnici-u-bosnjaka-primjer-ibrahima-halilovica/

To je reakcija Mustafe Cerić na moj tekst Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

Mustafa CERIĆ je napisao (cjelovit tekst): U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.

Međutim, ostali su džepovi ubleha, plaćenika i urotnika KOS-a od kojih neki svjesno a neki nesvjesno rade za KOS na štetu Bošnjaka. Broj svjesnih se umanjuje zato što ih je strah da se ne otkriju, dok se broj nesvjesnih uvećava zato što ih se dresira tako da ne znaju ni šta rade ni za koga rade dok rade protiv Bosne i Bošnjaka.

U stvari, nesvjesni urotnici u Bošnjaka su opasniji od svjesnih zato što su nesvjesni uvjereni da dok rade protiv Bosne i Bošnjaka, rade to za dobro Bosne i Bošnjaka. Oni su uvjerene da svi drugi, osim njih, rade zlo, posebno oni koje im KOS označi kao metu za njihov odstrel.

Primjer svjesnog anti-bošnjačkog urotnika je (ne)slobodni strijelac Mustafa Čengić, autor knjige: „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“, knjige koju je ANUBIH u Sarajevu naglas promovirao (Moderator promocije bila je Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnih novina „Oslobođenje“), kao dokaz svoje lojalnosti beogradsko-srpskoj antibosanskoj propagandi.

Primjer nesvjesnog urotnika je novinar Ibrahim Halilović, koji negdje živi izvan Bosne, koji je na svom portalu objavio pamflet pod naslovom „Slučaj Mustafa Busuladžića, Husjen Đoze…“.

Otvori link ovdje i pročitaj pamflet ako ti se ne gadi:

https://ihalilovic.com/2021/01/24/slucaj-mustafa-busuladzic-husein-dozo-aziza-sacirbegovic-dvojcu-sda-islamska-zajednica-vaznije-su-sluge-okupatora-kao-i-zena-koja-pitom-casti-mladog-muslimana-aliju-izetbegovica-nego-narodni-hero/

Tačno se osjeti plamen vatre što izlazi iz Halilovićevih usta prema svim ličnostima u Bošnjaka, koji nešto znače za bosansku naciju i bosansku državu. Halilović je uvjeren da su prve glave u Bošnjaka pokvarene te da ih treba odsjeći zato što smetaju beogradskom KOS-u da završi svoj započeti genocidni pir u Bosni.

Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u. Njemu je pak dopušteno da moralizira Islamskoj zajednici i Stranki demokratske akcije. Naravno, politička stranka je pod lupom i slobodno je analizirati njenu politiku i ukazivati na njene greške. Nije ni Islamska zajednica izolirana od promatranja i analize, ali ne na način kako to radi Halilović, koji očito žali što ga babo nije upisao u medresu da bude hodža, možda muftija, a možda i reisu-l-ulema pa da u Islamskoj zajednici poreda stvari kako treba.

Naime, Halilović sve zna, posebno zna šta treba a šta ne treba da radi Islamska zajednica i reisu-l-ulema. Islamska zajednica ne treba da bude „dvojac“ sa SDA-om zato što se Islamska zajednica ne smije miješati u politiku, a SDA se ne smije petljati u Islamsku zajednicu. A Alija se miješao u Islamsku zajednicu, kao što se njegov reisu-l-ulema miješao u politiku.

Upravo tako, glavna poruka iz Halilovićevog pamfleta je da bi Bošnjaci i Bosna bili najsretniji i najzadovoljniji kad ne bi postojala ni Islamske zajednice ni Stranke demokratske akcije. Taj „dvojac“ u Bosni, prema Halilovićevoj analizi, predstavlja opasnost za Bosnu i Bošnjake, kojima prijeti beogradski KOS. Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba. Nije Halilović ni prvi ni posljednji, koji radi na tome. Ima onih koji na tome radi iznutra Islamske zajednice i iznutra SDA – svjesno ili nesvjesno. Osobno, volio bih da je taj „dvojac“ uistinu „dvojac“ na Alijinom i bosanskom putu. Ali nije.

To je samo jedna od mnogih moralnih lekcija, koje je Hlilović očitao Islamskoj zajednici u kontekstu Alijine političke vlasti u Bosni. Halilović nije ulazio u druge historijske detalje Islamske zajednice, npr., u vezi sedmog reisu-l-uleme Ibrahim ef. Fejić 1947. godine, koji svoju inauguralnu besjedu u Gazi Husrevbegovoj džamiji nije počeo u ime Allah Milostivog, Samilosnog, već ju je počeo s imenom voljenog Josipa Broza Tita.

To je za nesvjesne antibošnjačke urotnike, poput Halilovića, prihvatljivo zato što miriše na podaništvo i ropstvo, ali ako se u Bošnjaka spoji duhovno i političko, onda je to opasno za beogradski KOS, koji mnogo više brine šta Bošnjaci imaju u glavi nego šta imaju u ruci. Jer ako se Bošnjacima ispere mozak i otruje duša, onda nema bojazni od njihovih ruku.

Nesvjesni urotnici u Bošnjaka, poput odbjeglog novinara Ibrahima Halilovića, rade upravo to – moraliziraju Bošnjake na način da im isparaju mozak za potreba KOS-a. Žao mi je što Ibrahim Halilović nije završio makar jedan razred medresa pa da nauči razliku između „moralnog“, „nemoralnog“ i „amoralnog“. Naime, Halilović ocjenjuje „amoralnim“ ljude u Islamskoj zajednice što je suprotno od onoga što želi reći. Ibrahime, „amoralno“ ne znači „nemoralno“, već znači moralno „neutralno“. „Amoralan“ je kamen, a čovjek može biti „moralan“ ili „nemoralan“. Upamti to! Nisi jedini koji to ne zna!

Ova besplatna lekcija iz morala za Halilovića je glavni razlog mog komentara na njegov predugački nebulozni pamflet, gdje miješa „babe i žabe“. Više mi se na njega sažalilo nego što me iritirala njegova vatreno kosovska nesvjesna ubleha i urota protiv Bošnjaka u trenutku kad se Bošnjaci dižu iz pepela sa svim svojim slabostima i sposobnostima u politici i moralu. Ibrahime, treba biti velika ubleha pa pisati protiv Alije Izetbegovića 1993. god., kao što si ti pisao. Ta činjenica sve govori kakva ti je pamet i duša. Jazuk!

Ibrahime moj, energiju koju trošiš da se nesvjesno dokažeš beogradskom KOS-u, bolje bi bilo da je trošiš za bošnjačku/bosansku čast i slobodu. No, u tvom antibošnjačkom razmišljanju ima jedna prednost, a to je da su Bošnjaci nacija, u kojoj ih unutarnje suprotnosti i dijalektika dovode do oganjskog usijanja iz kojeg se kuje bosanska nacionala i državna svijest.

Zato, Haliloviću, nastavi s moraliziranjem Bošnjaka, posebno Islamske zajednice, ali pazi da ti opet ne omakne greška, kao ova oko „amoralnosti“. Pročitaj neku knjigu iz morala da ti se takve greške ne ponove.

Trebaju Bošnjacima moralizatori, poput tebe Ibrahime, posebno oko njihove prošlosti, gdje nisu imali ni političku ni duhovnu vlast nad samim sobom, a kamoli nad drugima!

Sad kad Bošnjaci u Bosni imaju nešto od toga treba im to omalovažiti i popljuvati kako bi KOS mogao trljati ruke od zadovoljstva što te imaju, Ibrahime hudi!

Ibrahime, ti si očito pobijedio na njihovom konkursu za najboljeg nesvjesnog antibošnjačkog urotnika.

Neka ti je sretno!

Ali, da znaš, ne može ti to izhajriti!

– Allahu Milostivi, smiluj se novinaru Ibrahimu Haliloviću i uputi ga na pravi put.
– Ibrahim je iz neznanja zalutao!
– Ne zna Ibrahim šta radi!
– Zaveli su Ibrahima dušmani na krivi put!
– Bože, pomozi Ibrahimu da se spasi! Amin!

Počeću od kraja Cerićevog tekstuljka kojim je sručio sepet objeda i neutemeljenih optužbi, od Cerićeve dove koju vraćam na njegovu adresu, kad zna Dragi Bog, neka zna i on šta mislim o njemu. Ne vjerujem da će Cerić ikad doći tobe na ovom svijetu, pa Ti Dragi Bože ućujem ovu dovu da ga izvedeš na pravi put!

Piše Ibrahim HALILOVIĆ

– Allahu Milostivi, smiluj se, lažovu, Mustafi i uputi ga na pravi put jer si samo Ti to kadar!

– Mustafa je svjesno i sa znanjem na krivi put zalutao, na koji je mnoge svoje pristalice naveo!
– Mustafa zna šta radi, pa ga kazni Dragi Allahu, mi smo nemoćni!
– Zaveli su dušmani Mustafu na krivi put, a on se nije opirao, pa prijateljuje i prašta zločine, genocid i urbicid onima koji nas iz naših kuća istjeraše i genocid počiniše i Tvoje Kuće porušiše!
– Bože, pomozi nam i spasi nas od urotnika, munafika, lažova kakav je Mustafa! Dragi Allahu oprosti nam što Mustafi nismo na vakat na opak put smutnje i potvara stali kako ne bi bošnjačkom narodu i Islamu haram činio! Oprosti nam Dragi Bože što Mustafu nismo onemogućili u pohlepi, haram-bogaćenju na račun tragedije Bosne i Bošnjaka. Bože, izvedi ga na pravi put i spasi ga! Spasi nas od Mustafe, dragi Bože. Amin!

Ne čekajući Dragog Allaha, pokušaću se ovdje spasiti od napasti zvane Mustafa Cerić. Neka on ne misli da mu se pravdam! Samo podastirem jasne dokaze o tome s kakvim amoralnim tipom imam(o) posla. On sam ne zaslužuje čak ni prezir, ni da ga insan pljune, ali javnosti radi, zaslužuje nove i dokaze njegove opasne pojave, javnosti i istine radi!

U naslovu svoga uratka kojim pokušava, a ne uspijeva, osporiti moje pravo na iznošenje dokumentiranih činjenica o Bosni i Bošnjacima, o fašističkim i nacističkim slugama, pokvraneoj ulemi, ali i čestitim antifašistima, Mustafa Cerić bez ijednog dokaza svoje neprihvtljive “reakcije” na moj tekst otvoreno me proziva i protvara kao KOS-ovca. Za tu, bez ikakvog činjeničkog utemeljenja tešku klevetu i optužbu, potvoru tužio bih ga Šerijatskom sudu, ako postoji u Bosni, jer. citat:

POTVORA – VELIKI HARAM!!!

Šta znači potvora ili potvaranje? Kada, kako i na koji način ona biva? Naime kada se spomene izraz potvaranje on se najčešće vezuje za optuživanje čestitih vjernica za zinaluk, mada ovaj izraz obuhvata svako iznošenje laži na svoga brata ili sestru, svako ogovaranje i svako blaćenje i kaljanje časti i poštenja muslimana i muslimanki.

Uvijek je među ljudima bilo munafika i onih koji su voljeli da se među vjernicima širi smutnja, da kolaju ružne glasine kako bi se okaljao obraz pravih vjernika i time nanijela šteta Islamu i muslimanima. Allah Uzvišeni obećava takvima tešku patnju u ajetu koji glasi:

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ۚ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

“Oni koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na budućem svijetu; Allah sve zna a vi ne znate.” (En-Nur, 19)

Izvor: https://putvjernika.com/forums/topic/potvora-%E2%80%93-veliki-haram/?fbclid=IwAR0k4e284mnAfFu0xvto8z0tOTzynw8_xvztxLXSW0slQwnW0w9342qzfGo

Koliko znam, u Bosni još ne postoji Šrijatski sud, pa ću presviti tabak i tužiti Mustafu Cerića nadležnom građanskom sudu, gdje će svoje tvrdnje da sam ja KOS-ovac morati dokazati, kao i objedu sve radim po nečijem naređenju i zadatku kao plaćenik.

U svom tekstu, pišući kako ima svjesnih i nesvjesnih suradnika KOS-a (tajnih jugo-službi) Cerić isprva za mene tvrdi kako sam nesvjesno suradnik KOS-a. To je kleveta i laž, jer za to on ne pruža ni jedan dokaz.

Mustafa Cerić – ahmedija u kuferu, hoža na putu, sve manje u prvoj avinskoj klasi: Hižislav.

Da li ga je uzela huja, ne znam, ali je kao stoglava aždaha počeo rigati vatru, ničim izazvan. Jasnim i nedvosmilsnim riječima on me potvara, obmanjuje javnost, kako sam ipak svjestan te svoje neprijateljske djeletnosti prema Bosni, Bošnjacima, vjeri kao suradnik KOS-a.

Za razliku od Cerića, nisam nikad bio ni na kakvom popisu suradnika komunističkih tajnih službi. ali on jest, i ovdje su izneseni jasni dokazi. I pored mogućnosti da se javno odrekne optužbi da je KOS-ovac jer se nalazi na spisku suradnika komunističkih tajnih službi, Cerić to ne čini od 2007., što je vrlo znakovito. (Neki bi rekli, jadnom špijun, do smrti špijun!”)

Ne trepnuvši, Cerić sam ispisuje i tužbu, sudi mi i presuđuje kao agentu KOS-a, što je krivično djelo, a i teški haram po Islamu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Ništa od toga nije istina!

Decenijama sam se i prije rata javno protivio, tokom rata sve do danas javno analizirao zloću “prvih beogradskih genocidnih glava,” kao i njihovih domaćih “svjesnih i nesvjesnih špijuna, sljedbenika Crne ruke, Mlade Bosne, Draže MIhajlovića, Slobodnana Miloševića, njihovih genocidnih izvršitelja na terenu, pa i u Varar Vakufu – dr. Luke Čulića, Dragana Markovića, Nebojše Kozića i bataljona drugih. O tome svjedoče stotine mojih napisa, koji su dostupni svakome, pa i Ceriću, samo treba malo pogledati na internetu, kad već ne zaviruje u arhivu TVSA, “Večernjeg lista,” “Večernjih novina,” “Oslobođenja,” pa čak i beogradske “Politike” ili moga Bloga.

Jedan sam od prvih novinara u Bosni koji je na TVSA pokazao četnike u Šipovu 1991., u Mrkonjiću 1989. za što mi je prijećeno metkom (blaža kazna) i pečenjem na ražnju.

Mogao je, da se Boga boji, a ljudi stidi, da mu je do istine, a ne smutnje i potvore, pogledati knjigu r. Alije Isakovića “Antologija zla” u kojoj je i zapis književnika Ivana Lovrenovića o meni. Ma nije trebao ni tražiti tu knjigu, iako je prodavana i u uredima Islamske zajednice kad je Cerić bio reis. Ali, Cerić ne bi bio to što jeste – suradnik zloglasnih tajnih službi, kada bi mu bilo do istine, kada bi se kanio objeda i potvara, kada bi bio pravi musliman.

Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ na dan 19. srpnja 1992. prenosi, citat:

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“ Kraj citata.

Pitam Cerića javno je li on tada bio suradnik tajnih službi pod nadzorom četnika u SK i SUBNOR-u? Jednostavno pitanje, zar ne?

Ivan kaže, a Alija Isaković prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina.“

To je tačno i to je bilo prije izbijanja rata, kao na frontu, bojnom polju, javnom, pred svjedcima; na tih dvadeset  – treba dodati i nekoliko decenija i nove adrese – predmeti mojih napisa su genocdni SDS, zločinački HDZ, mlado-muslimanska SDA, koja će nas u dvojcu sa Islamskom zajdnicom rastaviti sa državom. Tu su SDA pajdaši Dodik, vojvoda Vučić kojeg kite Cerićevim cvijetom na Mezaru u Srebrenici, a Kavazović spašava od linča, tu je Pravoslavna crkva, bukader njihovih sljedbenika, poltrona i botova. Oni prijašnji su radili po komitetima SK i SUBNOR-u, a čak i ti četnici obrijanih brada, gradili su državu pod moranje, pod Titovom kandžijom, a ovi novi dušmani razvaljaju je bez milosti i srama, munafički, sa Božjim imenom na usnama. I objektivna javnost i sam Cerić znaju koliki je njegov doprinos u tome.

Ne jednom, bio sam meta tajnih službi u kojima je suradnik bio i Cerić.

Naravno, u svom pamfletiću, u pokušaju da me ocrni, Cerić se pravi kako on nije doazani agent tajni službi, nego ja!

On ne zna ni gdje živim, ali zna da sam, a ne on, KOS-ovac, što će morati dokazati tamo gdje treba. Čak i sama natuknica kako negdje živim, znači “svakako ne Bosni,” što je otežavajuća okolnost za me, misli Cerić. Najbolje bi bilo da su mi davno dohakali i ustaše i četnici. Cerić, kod toliko mojih fotografija sa zastavom sa ljiljanima, čak i u okupiranom Varcar Vaakufu, piše ispod one sa crevenom kabanicom na ogradi iza mojih leđa. Cerić se nekako baš tada, kada sam pokisao od jakog iznenadnog pljuska sušio tu crvenu kabanicu na planini Lisini, sretan što sam pod stare dane osvojio vrh od 1360 m n/v – slikao sa Dodikom ispred zastave sa četiri ocila, pod kojim je počinjen genocid i porušene džamije, uz halal SDA-IZ. Time se sugerira, eto, Halilović je crven, dokaz da je on KOS-ovac, komunjara, nitkov crveni. Držte lopova! Dohakajte mu! Blaže rečeno, otkud njemu crvenom pravo glasa, osim ako bih njemu, Aliji, Bakiru, Harisu…, zanosio muda na krivini, ili tvrdio kako Mustafa Busuladžić nije simpatzirao fašizam, a Đozo nije kao ulema bio nacista koji se sa Muftijom jerusalimskim slikao u nacističkoj odori. Bio bih dobar, možda, za njegov zahrđali kantar, ako ne bih ustvrdio da Aziza Šaćirbegović nema ni jednu zaslugu za ovu državu osim što je kao i svaka naša žena, znala razviti pitu, pa zato dobila ulicu u Sarajevu.

Imao bih pravo glasa kada bih lagao onako kako laže Mustafa Cerić, kako nas je obmanjivao Alija Izetbegović, obojica pučisti protiv vjere i protiv države. Nikad više amoralnosti, krađe, laži, pljačke, lažnog prizivanja i zaklinjanja Boga Dragoga, a punijih džamija, ko sada. U prvim safovima kapitalci, u mimberu Cerić, na ćursu Cerić, u Davosu – Cerić, ekonomski stručnjak! Ceriću bi bio vakat da se upita da li je baš zbog toga što se miješao u politiku, a Alija Izetbegović u vjeru, sav ovaj belaj i sve nesreće svijet koje su se sručile na nas. Bog zna kako ni jedan ni drugi nisu dorasli ni jdnom ni drugom, ni vremenu ni položaju prvih u državi, prvih u muslimana kako su se lažno predstavljali.

Kad nema drugih, i taj ” geografski argument” bi trebao poslužiti Ceriću i njegovom pristašama za moju diskvalificiraju i odsterl. Za sada sao crtaju metu na mom čelu. Ali, ovdje nije riječ o geografiji, nego činjenicama, da li je istina ii ne o onome što pišem, ili što piše Cerić. Cerić nije osporio niti jednu činjnicu, a ja sam u stanju ospriti svako njegovo slovo. Ko je tu duhovni hadum! Čas oprezno, boji se tužbe koja će ionako usijediti, čas hujli rigajući otrov, Cerić pokušava rastresati gaće nadamnom lažnim optužbama i gotovim presudama. To je nemoguća misija, bez ikakvog izgleda na zehru uspjeha, a njegove teške klevete će vagati sud. Ni Karadžić mi nije mogao dati otkaz na TVSA, iako je javno prijetio, a ovdje se otkaza ne bojim, samo Dragoga Boga.

Nikada u svom životu, bio u Bosni, ili decenijama u izbjeglištvu, a Cerić znao, ne znao gdje živim, nikad, za razliku od njega, nisam bio suradnik ni KOS-a, ni UDBE i pored ucjena da postanem suradnik tajnih službi ili izgubim posao na TVSA. Obraz je važniji od posla, novca, privilegija! Naprotiv, zbog podmetačine DB-a koju smo Ivan Lovrenović i ja otkrili u “Mrkonjićkim novinama” davne 1973. i prijavili policiji i kojoj smo predali i sav odštampani tiraž svečanog broja tih novina, obojica smo uhapšeni, temeljito islijeđivani. Na nas se sručio Komitet i Pravoslavna crkva zbog Monografije “Mrkonjić-Grad.”

Proveli smo tri dana u banjalučkoj Crnoj kući, među naprijateljima naroda i države, kriminalcima, sjecikesama, ubojicama, nevini.

Mene je hapsila četnička milicija na punktu u Majdanu zbog napisa o njihovoj strahovladi prema muslimanima i katolicima u Varcaru, dok su odbornici SDA, Zineta Šehović i Hari Maslić dizali ruku za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne. Zineta je danas predsjednica Odbora IZ u Varcaru (za nju složbeno, “Mrkonjić-Grad”). Bila je i u Glavnom odboru SDA. Bila i ostala jedna, među malim brojem zaposlenih muslimanki u Mrkonjiću. Radnim mjestima četnici nagrađuju samo sebi odane! O hapšenju na četničkom punktu može posvjedočiti Enver ef. Žužo, eno ga u Slimenima kod Doca, u službi u IZ.

Poslije izlaska iz Crne kuće, tajne službe su vršile snažan pritisak na me, ucjenjivale, prijetile, ali nikad ni po koju cijenu nisam pristao biti njihov doušnik za razliku od Cerića. Ove moje riječi može posvjedočiti i Islam Mehdić, jedan od isljednika DB-a u Banjoj Luci koji kao prognanik živi u Švedskoj. Od mene je traženo da pratim Ivana Lovrenovića. I njemu i meni DB je u liku Milana Kajteza meni osvjetljivača, Ivanu šofera, podmetnula svoga honorarnog agenta, ali ih je on razočarao, jer im nije mogao ispuniti želje pa nalagati na nas. Živi u Mrkonjiću, pa ako Crić dođe na otvor Kizlar-agine džamije, neka ga Cerić i pita. (Postoji presuda Doma za ljudska prava u kojoj stoji da je muslimanima Mrkonjića ugroženo pravo ispovijedanja vjere, da srušenu džamiju čije su mjesto pretvorili u smetljište, moraju dovesti u prijašnje stanje. Koliko se IZ stara o pravdi, neka posvjedoči podatak kako obnovu plaća Turska, a ne rušitelji Čak i mezarje u Starom Selu je prešao u vlasništvvo Općine. Zar sve to nije amnestija genocida počinjenog i urbicidom!)

Nisam Mustafa Cerić da se služim potvorom, koja je strogo zabranjena u Islamu, niti neutemeljenim objedama i lažima, što je kažnjivo i na svjetovnim sudovima. Cerić me strpao u “džep plaćenike KOS-a,” sad nesvjesnih, sad svjesnih. Smatra Cerić, kako su nesvjesni suradnici KOS-a među kojima me bez ijednog dokaza ubraja (sic!), gori od svjesnih suradnika KOS-a, kakav je on (sic!) Ne pere se od kodnog imena “Vezir” niti osporava dokaze za suradnju sa komunističkim tajnim službama, ali pokušava blatiti mene. On meni nabija na nos reisa Fejzića jer se zaklinjao Titu, a prešućuje da je Isamska zajednica cijelo vrijeme od osnutka do danas bila uz vlasti, ponajviše uz okupatorske, čak i fašističke. Na takve kakvi su Fejić, Kemura koje su na ta mjesta postavljali komunisti ili su poput Fehima Spahe služili okupatorske fašističke vlasti NDH.

Mustafa Cerić zamjera Fejziću što se zaklinjao Titu, ali Ceriću Titove biste ne smetaju u pokušaju zauzimanja mjesta u Predsjedništvu BiH…

Cerić prešućuje da je u Muzeju II zasijednja AVNOJ_a u Jajcu, ispred Titove biste, vodio svoju neuspješnu predizbornu utrku za čana Predsjedništva BiH. Zašto baš tu? On prešućuje kako je njega, Cerića, postavio za reisa Alija Izetbegović uz prijetnju svojih odanih oružnika. Časni reis Džemaludin ef. Čaušević, da je bogdo živ, bi takve s prezorom samo pljunuo. Čaušević se odrekao mjesta najvišeg vjerskog poglavara u Kraljevini Jugoslaviji zbog bijednog položaja muslimana, a Cerić se i nogama i rukama upirao da postane doživotni reis, ili makar europski muftija, sve na tragediji muslimana kojoj je i sam kumovao. Ako ništa, ponizio ih je kao žrtve, oprostivši bez mandata i odbrenja i genocid i urbicid.

Šipka uz bubanj – dvojica pučista – lažna slika u narodu

Za razliku od Cerića koji se silno obogatio na tragediji bosanskih muslimana, evo već 22 godine od kako sam u Canadi, živim od socijale, stanujem u socijalnom stanu, a od 1994. nisam zaradio ni jednu marku od novinarstva, a znam taj posao. Nisam htio u kolo sa Cerićevim i Izetbegovićevim igračima, a nisu me ni oni htjeli, jer nisma za tog kola, što je za me kao najveći orden. Problem bi mogao biti – niti imam u biografji podatak da sam ikad bio suradnik KOS-a, da nisam sastančio i častio janjetinom po Bogoradu sa srpskim akademicima, da nisam sin Mladog muslimana, da ne potvaram, da ne razvijam pite, a niti lažem niti kradem, ne pretvaram se kako sam vjernik, mada, za razliku od Cerićevih muslimana, tačno i u punoj dužini i potrebnom vremenu za to, učim svako sure, a baška El Fatihu, koju oni smnadrljaju kao svjetski rekorderi u brzini “učenja,” čak i u Srebrenici. Kad nanijetim proučiti El Fatihu nekom umrlom na džennazi, taman da dignem ruke, a svi ruke spuštaju. Da li da se crvenim zbog toga?

Cerić je uzeo 100.000 dolara iz ruku najvećeg islamofoba i neprijatelja muslimana, notornog Henrija Kissingera. Čak i povučeni, smireni i tihi prof. Enes Karić, ulema, to je zamjerio Ceriću.

Razbaškario se Cerić u vili Rate Dugonjića od preko 200 kvadratnih metara, zaposlio bližu rodbinu. Meni je nuđen povratak na RTVBiH i FTV. Kad sam prvog dana po deblokadi došao u Sarajevo, nuđen mi je i stan, ali niti sam se vratio na FTV, niti uselio ikad u tuđi stan. A Cerić, on je rahat u vili Rate Dugonjića, bez imalo srama. BIva pošteno platio. Lijim parama, kako! Lagao je pod abdestom Fočacima da bi i on, Cerić, napravio kuću u Foči da ima para, pa došao živjeti među njima, povratnicima.

Cerić je bio letač u prvoj avionskoj klasi, a avionske karte su morali plaćati i oni koji su Ceribašu gostili u skupim hotelima po Americi. I njemu, i ženi mu, jer on nije bez svoje žene htio putovati. I ona je zaslužna za Bosnu i za nas prognanike, jer je hodžina žena, ta i ona je razvijala pite nekad, a sad i ne mora, sve je plaćeno, prva avionska klasa, skupocjeni hotelski smještaj, vaz. Muž – reis, hodža nad hodžama i muftijama. Zašto bi Aziza Šaćirbegović imala ulicu po svome imenu, po zaslugama za pečenje pita, a Cerićeva hanuma ne bi, kad i ona to umije. Ali, ima još vakta, Cerićevo prolazi, ali nije još prošlo, pa neće biti zgoreg niti iznenađujuće da i ona dobije ulicu pod svojim imenom. Gdje god, bolje ipak u Sarajevu, nego u Visokom. Kud ćeš veće zasluge od zasluga takve osobe – supruge koja je vjerni pratilac svoga hodže i supruga, u avionskoj prvoj klasi, haman više vakta u havi, nego na zemlji, kod kuće. Baškari se u skupim hotelima, o trošku onih koji su utekli od četničkoh noža.. Takvi su dobri kad plaćaju. Ne moaju ni dolaziti, neka pare šalju, a doći će Cerić kod njih, kad god ga zovnu, na loptanja, otvaranja munara, palamuđenja. Taj snob pod ahmedijom, škrt ko Škot, a uvijek pohlepan na novac, majstor u rasipanju i trošenju naših para, tražio je prilikom ugovaranja za jedno gostovanje u Americi, da mu se uz hotelski smještaj uključi i skupa usluga masaže. Ne znam da li je zahtijevao da izmasiraju i njegovu ženu koju je vodio sa sobom. Vjerovatno nije, jer po Islamu (čiji je vrhovni i jedini tumač, ali ne i praktičar, jer se služi potvorom…) ne smiješ dozvoliti da ti kćerku ili ženu neko pogleda, pa je treba zamotati i uviti u zarove, sakriti lice pećom, , od uroka i bludnih poleda, a kamo li da je drugi, gluho bilo – pipka, ili ne daj Bože, da je neko drugi, osim njenog hodže, masira. Uh!

Možda je Cerić zaboravio, ali on je u jednom vazu u Begovoj džamiji, prozvao i Arijanu Saračević zbog tobože lošeg informiranja o Islamskoj zajednici gdje je bio alfa i omega. Arijana Saračević, zakićena “Zlatnim ljiljanom,” otresla je Cerića u kolumni na portalu “protest.ba,” a prinijeli drugi mediji. Citat:  

“Pasionirani ljubitelj markirane odjeće i svjetskih brendova, seljače iz Gračanice kraj Visokog, tom je rečenicom dokazao da on želi biti boss, ravan Berluskoniju, da želi imati svoj zamak, utemeljen krvavim i opljačkanim novcima i utvrđen na zemlji u kojoj su razrovane ljudske kosti… E, pošto se mi neprilagođeni ne prilagođavamo, nije bilo druge, pa se reis, prošlog petka na hutbi u Begovoj džamiji, zašto ne reći, iako nije u mom stilu, ali baš naseruckao nagovještavajući koje novine i portale džemat treba da čita, koju TV da gleda.” Kraj citata.

Moju kćerka i supruga su obje stručnjaci za bosanski jezik, ali njih nisam zaposlio u “Eurobosni,” a trebao sam. Njih dvije me od aprila 1994. besleišu da ne savijem kičmu, da ne spadnem na milost ni SDA ni IZ. Dvadeset godina raznosim novine iz dana u dan, taman kada bi ćuskije padale, svako jutro, sabahom, ponosan.

Nisam pohlepan na pare, a Bog dragi mi svijetli pute, nisam nikom muhtač, a nafaku koju mi Bog daje, niko osim Njega mi ne može uzeti. Ne daj Bože, nisam ni nalik Mustafi Ceriću. Da ima obraza stidio bi se svije brade, svog vjerskog položaja. Moja supruga i kćerka su čistile kuće i fabričke hale po Njemačakoj, pošteno zarađivale, pa nismo bili ni bosi ni goli, dok su mnogi novokomponirani muslimani bili i na socijali i radili na crno u isto vrijeme, a neki i krali po robnim kućama i sramotili nas, a išli petkom u džamiju. To je prevara, licemjerje. Šest milijardi onih maraka koje je njemačka Vlada dala Alijinom haznadaru za naš održivi povratak, pojela maca kao i desetine milijardi dolara donacija, sevepom sve hadžije do hadžije uz Aliju. Puni jumbo-jetova letjeli su prema “trećim zemljama” jer se nisu mogli vratiti u Bosnu, a niko od IZ ili SDA ih ne isprati, kaza na rastanku riječ utjehe. Oni su dijelom krivci za njihovu deportaciju u “treće zemlje.”Kad sam se naizad uspio vratiti u Varcar, obnovio sam naš stan, koji je otet bio strašno zapušten, pun smrada kao krmetnjak. Obnovili smo ga bez donacija, svojim parama, a ne jeftino kupljenim certifikatima, prevarom boraca ARBiH. Poroična kuća je propala, klonula, nestala. Kućica u Podšiljku je opljačkana, minrana i spaljena, ograda odensena, nova – spaljena…

Godine 1993. objavio sam tekstove o puču u Islamskoj zajednici kojim je A. Izetbegović otjerao legalno izabrane organe, da bi u vrh Islamske zajednice postavio svoga hodžu Cerića kojeg je doveo iz Zagreba. Kao slobodan građanin, objavio sam tekstove o Aliji Izetbegoviću kao pučisti, suverenu koji ukida državu RBiH, koji se smije sa Miloševićem i Bulatovićem, Krajiškim Babom, dok krvavo dijeli Bosnu. On je izvršio nekoliko pučeva i u IZ i u Predsjedništvu RBiH.

Peticija koju je protiv mene pokrenuo hodža Arnaut. Ne vjerujem da je takvu peticiju pokretao protiv Karadžić, prije ili, danas, protiv Dodika! Iz potpisa peticionaša, da se vidjeti o kakvim se tu osobama radivrlo pogodnom ,materijalu za svakojaku vrstu manipulacije

Nakon tih tekstova, digla alaša Cerićevih hodža, od Klanjce i Aleševića, do “Ljiljanovih” hodža i hodžica, pobjegulja iz svojih džemata koji su optužili mene za izdaju svoga naroda, nazvali me četičkom slugom i pobjeguljom. Zapišavavali su “Eurobosnu” na javnim mjestima u Stuttagrtu, prijetili mi ubojstvom. U “Ljiljanu” i po džamijama crtali metu na mom čelu, pozivali u hajku na me i advokata Balijagića, ne znam je li i danas u zatvoru. Iskazivali su tako svoj bijes braneći svog Pejgambra na zamlji (tobe-ja-rabi), veleizdajniku koji je nanijeto da – lažući kako Bosnu “neće ni Srbi ni Hrvati,” na njenim razvalinama napravi fildžan državicu. Suspendirao je Referendum, Ustav, odrekao se države RBiH. Hodža Arnaut u Džematu Sabur u Münchnu prikupio je u džamiji oko 600 potpisa na peticiju da mi se skine glava. Poslije su ti isti peticijaši dolazili masovno u Sarajevo žaliti se na tog hodžu i njegov kriminal.

Dok je Cerić surađivao sa tajnim službama, mene su isljednici policije isljeđivali, kao recimo, o tome ko mi je dao podatak da je mrkonjićka milcija htjela pobiti hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna. Dobili su – šipak.

Nuđeno mi je da radim u “Ljiljanu” u kojem sam u prvim brojevima objavio tekstove iz Jajca koje je bilo svo u vatri i haosu agresije. “Ljiljan” je iz hazne SDA plaćao svoje suradnike, ali meni nisu platili ni marke. U “Stavu” sam objavio nekoliko tekstova, a honorar sam odbio primti, jer sam vidio da su na SDA platnom spisku, a te su pare haram. (Neka Cerić pita Mahira Sokoliju, ako meni ne vjeruje.) I, nakon svega, Cerić se usuđuje da me strpa u “džep” KOS-ovih plaćenika.

Sada – najglavnije. Iznosim ovdje samo nekoliko javnih dokaza kako je Mustafa Cerić bio suradnik jugoslavneskih tajnih službi.

Prvi dokaz je na engelskom jeziku. Svjedok je Bošnjak, musliman iz Sreibrenice, načelnik tamošnje policije, preživjela žrtva genocida, Hakija Meholić.

Citat: “A survivor of the Srebrenica genocide has made an explosive allegation against Reis al-Ulama (Grand Mufti) Mustafa Ceric of Bosnia-Herzegovina in Serbia’s war crimes. Hakija Meholjic, a survivor of the Srebrenica genocide, has said that based on documentary evidence, Ceric had for years acted as agent of the Kontra-Obavjestajna Sluzba (KOS), the Secret Service of the Yugoslav Peoples Army (JNA). In a formal request on May 13, to the Organizing Board for Commemoration of the 15th Anniversary of the Genocide in Srebrenica, Hakija Meholjic demanded that Ceric should not lead the janazah (funeral) prayers for the victims. Remains of the genocide victims are buried at Memorial Center in Potocari every year on July 11 as an integral part of the Commemoration of the victims of Genocide in Srebrenica.” Link: Link: https://crescent.icit-digital.org/articles/bosnia-s-grand-mufti-had-acted-as-serb-informant-say-srebrenica-victims

Naslov: “Bosnia’s Grand Mufti had acted as “Serb informant,” say Srebrenica victims,” Prijevod na bosanski: Veliki muftija je djelovao kao “srpski informant” kaže srebrenička žrtva.” Meholjić je tražio da Cerić ne prisustvuje 15. godišnjici srebreničkog genocida, ali bezuspješno. Meholjić se sa svojim Srbrenianima usprotvio Alijinom prijedlogu zamjene Srebrenice za Vogošću, kao i osnivanju banana bosanske republike podjelom Bosne sa dušmanima. Gornji tekst objavljuje novina koja se zove “Polumjesec.” Polumjesec sa zvijezdom je simbol Islama.

Cerić je ipak prisustvovao i toj i svim dženazama u Srebrenici kao najviši vjerski starješina. Gurao se do Clintona. Skupljao je iznošene cipele na hrpu da bi tako ukazao na genocid, umjesto da se bori za ukidanje RS i naplatu ratne odštete, tvrdio je da je genocid sukob u kojem je brat udario na brata. Što je to činio, ko ga je plaćao ili nije za to, treba pitati njega. Ali, Cerić mene optužuje da sam i ja plaćenik u službi zloglasnih tajnih sužbi i nalogodavaca, onih u KOS-u!

Evo još jednog citata, na bosanskom, a napisan je u vrijeme kada je Cerić ušao u izgubljenu trku u kojoj je vazio i u Muzeju AVNOJ-a u Jajcu, i u kojoj je potrošio 100.000 dolara iz kase Svjetskog saveza Bošnjaka, o čemu je javno svjedočio Fatmir Alispahić.

“Cerić i dalje ima veliki broj imama koji su njegove pristaše. Baš zbog toga bi se, prvi put u modernoj historiji BiH, moglo desiti da glasačko tijelo koje se formira u džamijama bude podijeljeno. Oktobar je blizu, a politička scena u BiH se zahuktava. Zbog toga nije zgorega postaviti sljedeće pitanje: Da li je samo sujeta kumovala tome da se Mustafa Cerić kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva, odnosno da od “Vezira” postane vezir?” Opširnije na https://www.tacno.net/novosti/205109/

Citat: “Kako su potvrdili izvori “The Bosnia Timesa” bliski Saboru IZBiH, na posljednjoj sjednici Rijaseta IZBiH muftija Zukorlić je, kao tačku dnevnog reda za pripremnu sjednicu Sabora IZ, bio predložio pitanje „otkaza profesoru Džemaludinu Latiću.”

Njemu se javno usprotivio muftija sarajevski Husein ef. Smajić potvrđujući Latićevu tvrdnju. “Svi znamo da je Cerić bio saradnik Udbe”, bio je decidiran muftija Smajić. Zbog oprečnih stavova prijedlog je dat na glasanje. Tako je prijedlog muftije Zukorlića preglasan sa šest glasova protiv i tri suzdržana. Dvojica članova Rijaseta podržala su Zukorlićev prijedlog. Ni oni nisu htjeli demantirati muftiju Smajića, već su smatrali da takva rasprava treba ići na sjednicu Sabora IZ.

“The Bosnia Times” došao je do originalnog dokumenta Udbe, s oznakom „vrlo tajno”, naslovljenog sa „Suradnička mreža – Službe državne sigurnosti RSUP-a R Hrvatske”, koji datira „Zagreb, sprnja 1997. godine”.

Pod rednim brojem 45 je ime Mustafe Cerića, s kodnim imenom Vezir. Ispred njegovog imena nalazilo se ime tadašnjeg muftije zagrebačkog Šefke Omerbašića. On je zaveden u evidenciju bez kodnog imena. Za razliku od Cerića, Omerbašić je dao izjavu za medije po ovom saznanju, priznajući da on jeste imao „bliske susrete” s pripadnicima Službe sigurnosti – Udbe, ali da nije pristao na saradnju.” Izvor: https://hamdocamo.wordpress.com/2013/12/12/mustafa-ceric-za-udbu-je-radio-pod-imenom-vezir/

Veliku harangu je Mustafa Cerić pokrenuo protiv Džemaudina Latića koji je tvrdnju o Ceriću kao doušniku UDBE iznio u jednoj TV-misiji. Kao izvršitelja Latićevog odstrijela, Cerić je zadužio muftiju Zukorlića, inače svoga BANU-pajdaša, inače bliskog srbijanskih vlastima…

Slikom i riječju svjedočenje pjesnika Džemaludina Latića, koji se jedini od uleme borio za lustraciju:

Ovdje je svjdočenje iz prve ruke, i stasom i glasom jednog od bivših oficira KOS-a, inače osobe koja zauzima viske pozicije u sigornosnim službama SDA Fikreta Muslimovića:”(VIDEO) BAKIROV SAVETNIK: Mustafa Cerić je za komunističke tajne službe radio pod šifrom Vezir

Bivši reis Mustafa Cerić radio je za nekadašnje jugoslovenske službe pod kodnim imenima “Car” i “Vezir”, a kodno ime Fahrudina Radončića kao saradnika KOS-a bilo je Šćepo, kaže Fikret Muslimović.

Ovo je u emisiji “Centralni dnevnik” na Face TV rekao Fikret Muslimović, penzionisani general, nekada prvi čovek KOS u BiH i savetnik Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsedništva BiH.”

Izvor: https://www.kurir.rs/region/bosna-i-hercegovina/2944229/video-bakirov-savetnik-mustafa-ceric-je-za-komunisticke-tajne-sluzbe-radio-pod-sifrom-vezir

Mustafa Cerić će za tešku optužbu iznesenu u slijedećoj rečenici, morati dati odgovor na redovnom sudu. Citat: “Halilović se ne usuđuje analizirati prve beogradske genocidne glave zato što je to rizično po njegov status u KOS-u.” Kraj citata.

Mustafa Cerić se nije potrudio da makar jednom suvislom riječju ili rečenicom, pozivanjem na valjani izvor, ospori i jednu moju riječ, a kamo li pasus ili čitav tekst na teme koje su obrađene u mome tekstu o Busuladžiću, Đozi. Umjesto da to uradi, jer od doktora nauka i uleme, hodže, pa i nekoga ko o nečemu razgovara u kafani, a pogotovo od bivšeg reisa se očekuje ne samo da govori, vazi, zapisuje istinu, nego da kao primjer nama svima ne potvara, ne laže i ne podmeće, nego da se služi argumentima, pa tako ospori ono što je predmet spora, javne rasprave u medijima. Kad neko čak i u kafani laže, potvara, projecira svoj loš karaketer, amoral, oni koji to ne mogu podniti, hvataju ga za gušu, zaobilaze njegov stol, kahvu ne piju s njim. Mustafa Cerić laže i obmanjuje gore od nekoga seljačine iz neke zabiti kod Viskog. Džaba doktorat, džaba medrese… On meni nabja na nos što nisam završio neku medrsu. Ne daj Bože da sam završio onu kakvu u praksi potvrđuje taj i takav hodža Cerić!

Za šaku Dodikovih maraka, ispred zastave genocidne RS

Pucajući iz prazne, on se služi prljavim metodama diskvalifikacije, svačim što je nedolično pravom intelektualcu, doktoru nauka, hodži, bivšem reisu, običnom insanu. Kao da je važna geografija, gdje neko živi, nego da li je sitina što taj govori, ili ne. Cerić udara na mjesto moga, njemu nepoznatog boravka i spominje mi 1993. godinu. Da li baš tu godinu zbog toga što je baš Cerić i baš te godine “kumovao” pučem u Islamskoj zajednici koji je izveden pod komandom Alije Izetbegovića mimo svih društvenih normi i zakona, mimo svih islamskuh propisa i Sunneta i samoga Kur'ana. Tada su pod i prijednjom oružja smijenjeni legalni organi Islamske zajednice. Na njeno čelo došao je on, Cerić. Tu vijest sam objavio u “Eurobosni.”

Mustafa Cerić je umislio kako je on jedini autoritet i vrhunski tumač svega, da su mu doktorska titula i veliki turban garanti da je svako njegovo moraliziranje neoboriv, poučan vaz naučnika i uvažene uleme. Kad vazi u džamiji, šta god govorio, pogovora nejma, samo zijevanje. Ali, na internetu, svako ima priliku ukazati na istinu, obmanu, laž. Ako američki novinar može na CNN-u reći Trumpu da laže, mogu i ja va'Allahi da je Cerić lažov, taman da je sto puta bivši reis. Imam dokaze za to! Reći argumentirano nekom da je lažac, znači biti nazvati osobe pravim imenom, što je sigurno Bogu Drago. To nije izraz neodgoja, nego jasan i poželjan vid borbe za istinu.

Tako će Cerić netrepnuvši pokušati podučiti i mene kako su Bošnjaci – nacija. Nisu Ceriću! Bošnjaci su jedan bosanski narod. Bošnjaci su Bosanci po nacionalnosti. Bošnjaci su narod, a nacija im je bosanska i u Bosni, i diljem kugle po kojoj su rasuti. Ako posjeduješ bosanski pasoš, ako neka država u kojoj živoš priznaje dvojno državljanstvo, i tamo možeš biti i Bosanac po nacionalnosti, ali Amerikanac ili Canađanin. To su nam Srbi htjeli oteti, pa nam je to pravo nakon peticije od 100.000 potpisa spasio rahmetli Ashdown. Nisam zapazio da se na čelu sa Cerićem, bavila potpisivanje takvih peticija, valjda im je veći uhar ako nismo Bosanci, nego samo hrpa “pobjegulja” koja im šalje pare, dolaziti u Bosnu i ne moraju, pogotovo sa bsanskim nacionalnim pasošem.

Kao i u drugim državama, za sada u državi Bosni postoje bosanski nacionalni timovi, a ne nacionlani bošnjački timovi. Postoji i Cerićevom zaslugom BANU, po ugledu na Srbe i Hrvate, ali džaba, Bošnjaci još uvijek nisu nacija. Ako se ostvari san dvojca SDA-IZ mogli bi postati nacija, ali ne u Bosni, nego u fildžan državi od Kozje ćuprije do Stupa, ali ta bi nacija mogla i nestati u tom fildžanu.

Ima Cerić u svom pamfletiću još mnogo slabih tačaka, ofrlje datih ocjena i tumačenja, sve u cilju da me diskvalificira, ali njemu se ne čita moj dugi tekst odgvora.

Ali, moram mu reći javno kako je laž da sam ja, pripadnik jugo-tajnih službi i nepijatelj dina i Bošnjaka-muslimana, jedna je od najgorih koje sam čuo u svom životu, čak i na portalu “Preporda” gdje je Aziz Kadribegović gradilo kult ličnosti i o Ceriću, objavljujući seriju njegovih slika u jednom broju. Stvarati kult strogo je zabranjeno po Islamu. Ne samo pričati navodeći sura i ajete, Cerić bi mogao biti i praktično i musliman, po djelima. On na svom učmalom Facebook profilu citira navod u logou kako je Alija naredio da se skinu njegove slike izlijepljenne u hotelu Holiday in na propalom saboru za stvaranje bošnjačke nacije u fildžan-državi. Ali, Cerić se kiti baš sa Alijinom slikom u logou svoga profila.

Cerić se usuđuje slagati kako ja skidam svaku bosansku glavu koja nešto vrijedi. Ne! Cerić svoju glavu skida sam sebi čitavim svojim životom haram-djelima prema državši RBiH, Bošnjacima, dinu i imanu. Neka Cerić zna da on sam sebe diskvalificira služenjem tajnim jugo-službama, pučevima, širenjem laži, podvala.

Cerić je tvrdio nad mezarjem masovnih genocidnih žrtava u Srebrenici kako je to bio nesretni sukob u kojem je “brat udario na brata” a B. Izetbegović upravo laže kako su genocid počinili pojedinci i grupe. Te tvrdnje su osporene u krvavoj povijesti i na Svjetskom sudu pravade. Genocid nije kad brat udari na brata, niti je stvar pojedinaca i grupa, nego je to državni projekat. Ali, Dinastija i njene prišipetlje su sabotiranjem pravde spasili i Crnu Goru i Srbiju od presuda za genocid. Koliko u tome ime udjela sam Cerić, o i Dragi Bog najbolje znaju.

Postoje dva suda, jedan se zove Trbunal, a na njemu se sudi(lo) genocidnim pojedincima. Postoji i drugi sud, Svjetski sud pravde, na kojem se sudi državma i paradržavama. Na tom Sudu u publici je viđen i Cerić prilikom izricanja presude 2007. u društvu sabotera te Tužbe protiv SCG pokojnog Sulejmana Tihića i Sakiba Softića; sve su učinili da taj spor država RBiH izgubi, tvrdi prof. Boyje, ali taj Sud je presudio da je RS odgovorna za genocid, a Srbija je imala obavezu da spriječi genocid, a nije. Na osnovu tih presuda, imamo pravo na ukidanje RS, ali ne da dvojac SDA-IZ kojim rukovode Bakir Izetbegović i Husein Kavazović, nasljednik Cerićev. Poslednji dokaz je pokušaj Bakira Izetbegovića da se bavimo propalim Aprilskim paketom ustvnih promjena, što je u osnovi borba za spas Daytona i genocidne RS. Ali Cerić ni mukajet Bakiru, od kojeg je izgubio utreku za Predsjedništvo, pa on napada mene, otkrivajući svoje pravo lice. Čuvati RS, znači negirati genocid.

Fotografija iz Svjetskog suda pravde: Saboteri tužbe pohitili izjaviti kako je presuda nepravedna, mada se po toj presudi može ukinuti genocidna RS

Pitanje za Cerića; Zašto je dozvolio, zašto nije spriječio, a morao je znati, da je iz Tužbe RBiH protiv SCG za agresiju i genocid izbačena Crna Gora, a Srbija nagrađena sa pola državne terirtorije?

Da li je negiranje gencida izbaciti desetine hiljada silovanih žena iz Tužbe, iako je i taj segment genocida brižljivo i detaljno isplaniran u glavama srpskih akademika, generala, političara. Cerić je morao znati za to izbacivanje silovanih žena, kao jednog od najjačih dokaza za genocid iz naše Tužbe je amnestija “gencidnih glava u Beogradu,” Srbije i Crne Gore, a i RS. Neka Cerić odgovori javnosti u čije je ime halalio , da li sam ili uz nečiji nagovor, rušenje oko 1.200 muslimanskih objekata religije, kulture – četnicima, “ibeogradskim genocidnim glavama, Srbiji i Crnoj Gori,” zašto je to urađeno, za koje pare, u ime nas, ne pitajući nas čiju je obnovu pod njegovom upravom (DJL) IZ svalila na bosanske muslimane? Neka odgovori, a mora znati odgovor, ko je i u čije uskratio pravo s vjdocima na Svjetskom sudu. Zašto je jedan Mađar svjedočio o rušenju džmija, a ne i neko iz dvojca IZ-SDA? Neka javnosti odgovori Mustafa Cerić je li to sve u interesu Srbije i Crne Gore, ili Bošnjaka, RBiH? Da li je to u duhu Islama!

Neka Cerić odgovori javnosti zašto je hvalio Dodika, islamofoba, ne samo nama, nego i muslimanima svijeta, i zašto je sebi dozvolio da za šaku maraka od dva posto vrijednosti radova na obnovi džamije Farehadije neprocjenjive vrijednosti, oprosti sve njegove grijehe dotadašnje i da mu izda bjanko mjenicu za buduće. Nije li zbog toga normalnom postala praksa da Cerićeve hodže i muftije za šaku maraka, umjesto ratne odštete, idu na proslavu nezakonitog dana genocidne RS, jagme se za šaku njegovih maraka, dok četnici u džamisjke avlije ubacuju krepalu krmad, čak i u Srebrenici. Neka Ceri odgvoori javnosti zašto je i o spriječio izdvajanje Srebrenice iz genocidne RS. Zašto je bio uz Siljadžića kada je otvarao munare po Americi, a Silajdžić je i protiv vrćanja Ustava RBiH.

Cerić se slika ispred četničke zastave pod kojom je izvršen genocid i urbicid nad Bošnjacima, a Abdibegović, muftija, i onaj dobojski hodža Bajro bez državnih znamenja. Ako nisu zbog sebe, mogli su BH zastavu postaviti zbog Dodika, nije li on član Predsjedništva države BiH!

Kod Cvijanovićke, o danu RS, o Božiću, đuture; muftija Banjalučki u opasnom društvu

Neka Cerić dokaže kada je ustao protiv kriminala i amorala u IZ, posebno oko uništavanja vakufske imovine, mezara, naših matičnih knjiga u Banjoj Luci, Mostaru… Znam da je branio amoralnog hodžu u Gluhoj Bukovici, čak se stavljao i iznad nadležnosti suda. On je i sa rahmetli Gadafijem bio na ti dok je trebalo para, a kasnije ga se odrekao, stao na stanu onih koji su ga zatukli ko psa.

Upozoravam Cerića kako će morati odgovoriti i na ovu svoju tvdnje, citat: “Halilović je dobio zadatak da taj „dvojac“ (SDA-Islamska zajednica) razdvoji po svaku cijenu pa da se Bošnjaci posvuda raspu od Beograda do Zagreba.” Kraj citata.

Cerić će morati na sudu iznijeti dokaze od koga sam, poimenice, koje tajne službe nalogodavca, kad i gdje, “dobio zadatak da pod svaku cijenu razdvoji taj dvojac.” . Nažlost, Bošnjaci su se rasuli po čitavom svijetu, a neki su stigli do Eskima “do onog šarafa na Sjevernom polu.” Kolika je zasluga dvojca u tome SDA-IZ oni svi najbolje znaju, pod uvjetom da ne zabijaju nos u pijesak.

U svom pismu Aliji Izetbegoviću, u koje je 23. 03. 1994. uputio bez zakonskog uporišta smijenjeni predsjednik Mešihata uvažani ulema Slaih ef. Čolaković, a koje posjedujem, stoji i ovo. “Nema nikakvih razloga za zategnutost odnosa između Islamske zajednice i politike. Islamska zajdednica uvažava sve državne faktore ustorojene voljom naroda, međutim od istih tražimo da se tako odnose i prema Islamskoj zajednici.” Kraj citata.

Ali, tako nisu smatrali pučisti u SDA i Islamskoj zajednici iza kojh je stajao Alija Izetbegović koji su od IZ napravili jedan džemat SDA, što je potpuno suprotno postulatima sekularne države, to jeste nespojivosti relgije i politike.

Taj puč je izvršen pod prijetnjom oružja. U spomenutom pismu, Izetbegoviću, ef. Čolaković tvrdi, citat: “Mislim da su se muslimani u BiH zasitili paradnog i poltronskog rukovodstva u IZ-i. Kada su ljudi sa oružjem počeli opsijedati zgradu Mešihata u Sarajevu i prijetiti, mene su pojedini službenici konsultovali šta da se radi jer je bilo ljudi koji su bili spremni oružjem braniti zgradu Mešihata i njegove službenike. Ja sam rekao da to niko ne smije učiniti, mi u tu zgradu nismo došli sa oružjem, i ne trebamo u njoj sa oružjem ostati.” Kraj citata.

PIsmo prof. Saliha ef. Čolakovića Aliji Izetbegoviću, orginalni dokaz puča u Islamskoj zajednici kojim su oboreni legalni organi IZ, a dovden Mustafa Cerić iz Zagreba i postavljen za reisa

Kud ćeš jači i bolji dokaz od toga kakvu je opaku silu pokazala politika koja je ukinula legalne organe IZ, a pod prijetnjom oružja stvorila neraskidivu halku (dvojac) SDA-IZ! Cerić meni nabija na nos zaklinjanje reisa Fejića “voljenom Titu” a zaboravlja, namjerno. kako je on bio nakolonjen i Titu i njegovm tajnim službama, pa Aliji Izetbegoviću kojeg su u “Ljiljanu” nazvali Titom, a koliko je taj njihov Tito bio naklonjen Ceriću, da je izvršio i puč u Islamskoj zajednici, zna i Cerić, a zna i nepotkupljiva javnost.

I u svojoj pristupnoj besjedi kad je postajo reis, Sulejeman Kemura se zaklinjao u SFRJ. Trdadicija IZ od njenog osnutka do danas, izuzev vremena vakta časnog Džemaludina ef. Čauševića, i perioda nakon demokrakstki izabranih organa nakon “Pokreta imama” je bila i ostala do danas biti uz vlast, ma kava da je, austrougarska, kraljevska, fašistička Pavelićeva, ili komunistička Titova. U ovom vaktu, nakon puča, hodža su se pohasile i enormno osilile. Ni hodže, ni političari, gledao sam njihove zapise koje muslimani skupo plaćaju. Škrabotine.

Mene je komunistička vlast zatvarla i progonila, proglašavala nacionalistim, zabranjivala raditi moj posao, a Cerić ni dvi ni tri, nego da sam suradaik KOS-a, da imam zadatak od nekog da rušim dvojac SDA-IZ. Ovakav nam dvojac zaista ne treba, ma šta Cerić mislio i o dvojcu i o meni. Njemu je dobro došao, on je dobro omastio brke.

Drastičan primjer amorala! Cerić se usuđuje meni vaziti (popovati) o značenju riječi “amoralan” jer amoralan ne mere biti insan poput hodže iz Gluhe Bukovice, amoralan je jedino – kamen, tvrdi doktor nauka Cerić.

Nauka o jeziku, međutim, tvrdi da je amoralan i onaj ko laže, ko potvara nevine ljude, ko radi protiv države, nacije, naroda, vjere same.

Evo šta o definiciji pojma “amoralan” piše na internetu:

Amoralan značenje, definicija i primjeri ::: Jezikoslovac …

https://jezikoslovac.com/word/ak7

Definicija i značenje riječi amoralan, kao i primjeri u rečenici; DEFINICIJA. ȁmorālan prid. odr.-lnī> DEFINICIJA 1. koji nema morala, koji je bez morala; nemoralan 2. kojem nedostaje sposobnost moralnog prosuđivanja 3. koji ne prihvaća moralne razlike ili prosudbe, ni moralan ni nemoralan ETIMOLOGIJA a- 1 + v. moral, moralan. PRIMJERI U REČENICAMA. 3. Ali Marcella nebi nikad

Da sam na Cerićevom mjestu, zacrvenio bih se makar za to elementarno neznanje oko jedne svakodnevne riječi. Nikad to svoje elementarno neznanje ne bih podmetao drugome. Cerić se upinje dokazati da je baš on amoralan, ali da je tvrd ko kamen – da bi priznao makar i jednu svoju mahanu, običnu, ljudsku.

Prije nego ikoga javno napanjka da je KOS-ovac, Cerić bi morao zaviriti u svoju biografiju koja je ispisana i na internetu.

Po sitemu “Držite lopova” (psiholozi to nazivaju projektvnim metodom..) atakiranjem na me, Cerić pokušava skrenuti pažnju sa sebe i svojih opakih (ne)djela i mahana za koje bi se morao dobro postidjeti i biti zahvalan što nije izvan rešetaka.

Ovaj svoj odgovor završiću prvim pasusom kojim je u svom kukavnom i neutemeljnom pamfletu, lažnom vazu, krenuo u napad na me. Citat:

Carić: “U svom razvitku sve nacije su morale proći kroz proces izdaje do punog sazrijevanja kad više izdaja nema efekta, nije profitabilna. Bošnjaci su trenutno na vagi povijesnog ispita između nacionalne lojalnosti i nacionalne izdaje. Mislilo se da je nakon iskustva genocida kod Bošnjaci prevagnula nacional-državna lojalnost.” Kraj citata.

Moj odgovor:

Zahvaljujući osobama kakav je Mustafe Cerić i co. u SDA i Islamskoj zajednici, umjesto svijesnog državotvornog naroda (ne nacije, Ceriću!) stvorena je poslušna, zaslijepljena i zatucana džamijska skupina koja se miri sa rezultatima genocida i u urbicda, parašta ih, a veleizdaju naroda, države, nacije, vjere,., smatra najuzvišenijom, ljudskom patriotskom, nacionalnom, narodnom, vjerskom vrlinom, a službu šejtanu proglašava mesijstvom.

Ima nas kod kojih to ne pije vodu, pa šta koštalo!

Lično, izgubio sam mnogo, ali još nisam izgubio osjećaj za pravdu, poštenje, istinu i dostojanstvo. To sam svojim životom dokazao. To sam postigao jer nisam zapristajao ni za Cerićem ni za Izetbegovićem.

Post scriptum: KAKO JE MUSTAFA CERIĆ TEŠKOM MUKOM I DEVEROM, I UZ POMOĆ “MERHAMETA,” DOPREMIO KLAVIR IZ MALEZIJE, PA GA SMJESTIO U VILU RATE DUGONJIĆA KOJU JE ZAPOSJEO

Uvažni Husein ef. Hodžić, onaj imam što je službovao u Trebinju, dosta posla uradio, koga su poštovali osim dvojca IZ:SDA, napisao je na mome Facebook prefilu zanimljivi detalj koji upotpunjuje sliku bez rama Mustafe Cerića. Ef. Hodžić piše kako je Cerić iz Malezije avionom dopremio skupocjeni klavir prvo u Zagreb, a onda, čim je put prema Sarajevu bio prohodan, “Merhametovim” autom prebacio ga u Sarajevo. Nema razloga ne vjerovati ef. Hodžiću. Ali, čovjek mora biti zapanjen snobizmom Mustafe Cerića, manjkom ikakvog smisla za razumijevanje naroda kojemu je bio vjerski starješina, ali svakako ne i uzor. U virjeme kada su masovne grobnice još bile svježe, ratne rane bolne, narod go i bos, žedan i gladan, Ceriću je njegov klavir preči od brige za narod, važniji od vreće brašna, ili soli, ulja, kojie je moglo moglo stati u taj “Merhametov” auto umjesto Mustafina klavira, pa da još koja usta budu sitija, a nahranjeni insan i njegova čeljad lakše proture još jedan dan. Ovo je za crnu horniku, izaziva gađenje, plaho tukne, snobizmom, ohološću i manjkom smisla za moral, ukus, patnju svoga nroda. Gorko i bljutavo, sramotno! Pravo izdanje umišljenog intelektualca i vjerskog poglavara.

SRAMOTAN POSTUPAK REDAKCIJE PORTALA I UREDNIKA KALAMUJIĆA “IZDVOJENO.BA” KOJI UMJESTO MOG ODGOVORA CERIĆU, OBJAVLJUJU MOJ E-MAILUPUĆEN REDAKCIJI U RUBRICI KOMENTARA

Za Reakciju IZDVOJENO.ba!Mustafa Cerić koji me bez povoda i razloga žestoko napao, projekcionom metodom prišio mi plaćenićku pripadnost KOS-u, dobio je prostor na vašem portalu.Nakon što sam pročitao taj Mustafin ogavni tekst, ustvari drski, a krezubi napad na mene, bez ijednog argumenta, napisao sam svoj odgovor. U komentaru ispod tog Cerićevog bijednog istupa, bljuvanja po meni, potvora i laži, obavijeestio sam IZDVOJENO. ba da ću napisati svoj odgovor.Kako je i red, kada sam napisao odgovor Ceriću, poslao sam Redakciji link na moj Blog gdje sam objavio moj tekst, smatrajući normalnim da ga objave u cjelosti, ili makar onoliko redaka koliko sadrži Cerićev tekst u kojem me etiketira i u kojem bezočno laže, sudi i presuđuje.Ali, takav postupak Redakcije IZDVOJENO.ba i urednika Kalamujuća, je izostao. Umjesto moga odgovora na pravom mjestu gdje se pojavio i Cerićev tekst, IZDVOJENO.ba objavljuju moje pismo Redakciji i Kalamujiću. Da sam smatrao to normalnim, pa i sam bih to pismo i link objavio u rubrici komentara ako bi se Redakcija i urednik Kalamujić smilovali na me. Računao sam na njihov profesionalizam, a ne milost!Zašto su mi uskratii mogućnost da na istom mjestu ne objave moj odgovor favoriziranjem Cerićevog napada, ničim utemeljenog javnog ispada, pa njemu ustupili, a meni uskratili prostor, to Redakcija i urednik Kalamujić znaju.Osobno mogu samo nagađati zašto je favoriziran i prvililegiziran Cerić, a ja šutnut u ćošak bez mogućnosti pravog odgvora na pravom mjestu.Smatram to najgorom vrstom ignoriranja, neprofesionalizma, kukavičluka. Taj postupak mi se gadi.Ako misle da su postupili i ljudski i profesionalno, onda su u dubokoj zabludi. Ceriću tekst na Portalu, meni prostor u rubrici komentara, sadaka sa linkom na moj Blog gdje je moj odgovor, koji se MORAO naći na istom mjestu kao i Cerićev tekst u kojem me potvorio i olajao na pasja preskakala. Ako dužina moga odgovora nije odgovarala njihovom standardu, mogli su mi e-mailom poručiti da skratim, ili napišem kraći odgovor, što bih rado učinio.Sramotno je da oni bez moje dozvole objavljuju moj e-mail, da ignoriraju odgovor na moj e-mail. Sramotan je, drzak i bezobrazan postupak Redakcije i urednika Kalamujuća prema meni jer su omogućili Ceriću da me vrijeđa u njihovoj kući bez povoda i razloga, da me šaketa na njihove oči; meni su uskratili pravu mogućnost da se na istom mjestu branim. Mogli su na moj e-mail odgovoriti e-mailom, odbiti moju molbu za objavom odgovora, naći valjane razloge za to,U svojoj preko pedest godina novinarsko-uredničkoj praksi, navaikao sam na takav bezobrazluk kolega.Bilo je puno napada na mene, a kada sam argumetirano, dokumentirano uzvraćao, moji odgovori nisu objavljivani.Novinari i urednici su se priklanjali jačima, muakar oni lagali, umjesto istini, pogotovo ako bi skontali da je napadnuti slabiji i da ih od njigovog iznošenja istine može od moćnih glava zaboljeti. Ali, bilo je časnih izuzetaka, profesionalaca, a takvih je i danas, nažalost, ne i u Redakciji IZDVOJENO.ba.Neka ja na čast Redakciji IZDVOJENO.ba i Kalamujiću, jer se ni oni nisu izdvojili iz tog kukavičkog novinarskog klišea.Hvala Bogu da postoje i drugi načini i mjesta da se istina, koju takvi kriju, objelodani.A Cerić, Cerić i njemu slični će to pročitati. Oni budno prate ono što rade “neprijatelji države” i njih samih, ta nisu oni džabe dokazani agenti i doušnici najgorih jugo-komunstičkih službi. Prate i potvaraju, izbjegavaju istinu i dokaze. Eh, da je Cerić sam. Biti uz Cerića – znači propagirati i braniti neobranjivo!Onemogućiti napadnutom, znači dodatno ga pokušati tući – neistinom.

Slučaj Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Aziza Šaćirbegović DVOJCU SDA-ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNIJE SU SLUGE OKUPATORA, KAO I ŽENA KOJA PITOM ČASTI MLADOG MUSLIMANA ALIJU IZETBEGOVIĆA – NEGO NARODNI HEROJI, VIJEĆNICI ZAVNOBIHA, POTPISNICI MUSLIMANSKIH REZOLUCIJA O ZAŠTITI SRBA, JEVREJA I ROMA OD USTAŠKOG TERORA…

  • Bošnjaci-muslimani bi se za svoje i dobro svoje države morali pozahmetiti na smjenjivanju Safeta Softića, ne što je sa poslanicima SDA u Parlamentu BiH digao ruku incijativu uklanjnja ulica, trgova, ustanova po slugama okupatora, nego što se za to javno pokajao. Softića bi trebalo smijeniti ili kao potpredsjdniku SDA ili predsjedndika Sabora IZ jer je nespojivo u jednoj ličnosti objediniti visoke političke i visoke vjerske dužnosti. Softića, treba smijeniti zbog kriminala i amorala u Islamskoj zajdnici kao i Kavazovića, Senaida Zaimovića, sve u Mešihatu, Saboru, Vakufskoj direkciji koji su znali, a nisu spriječili kriminal i amoral u Islamskoj zajednici, niti išta poduzimaju da se kriminalci kazne    

Provodeći politiku Mladih muslimana na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a u suglasju sa svojim kadrovima u Islamskoj zajednici, svome velikom džematu, SDA ima različita mišljenja o istom, pa do podne jedno, po podne drugo.

Tako SDA daje imena ulica i škola po osobama diskutabilne prošlosti, kažnjenm, pa rehabilitiranim propagatorima i slugama NDH, Hitlerovim nacistima, a onda podržava incijativu kojom se predlaže ukidanje imena tih ulica, trgova i ustanova, kao ulice i škole po imenu Mustafe Busuladžića, škole po Huseinu Đozi, kako bi sljedbenici četničke i ustaške ideologije ukinnuli ulice Draže Mihailovića ili Mile Budaka. Prilikom imenovanja ulica, nadmetali su se ko će kome više nauditi, a naudili su zdravom razumu. Ne bi oni ništa mijenjali, ali tjera ih na to Europa i Amerika. Ideja je potekla od građana lokalnih zajednica; pomesti iz javnog života sve ono što maker i samo tukne na fašizam, nacizam – zločin.

Samo koji dan kasnije po usvajanju te incijative u Parlamentu BiH, SDA pravi “zaokret” u vezi sa tom incijctivom braneći od ukidanja ime škole po Hueinu Đozi, Busuladžićeve ulice i škole, Safet Softić koji obnaša i vjersku i političku dužnost kao predsjednik Sabora Islamske zajednice i potpredsjednik SDA, u stilu pravog SDA prevertanera javno se pravdao kako nikad ne bi glasao da je pročitao ono što piše u toj inicijativi. Kune se kako nije znao da su na spisku za ukidanje ulica i škola sa imenima Busuladžića i Đoze. Pravi uhljeb, prevarant i lažov kakvih Bosna ima za izvoz, posebno u redovima i safovima SDA i Islamske zajednice. 

Piše: Ibrahim HALILOVIĆ

U ovom tekstu ne želim se baviti sudanijom ni Đozi, ni Busuladžiću, jer sud su o njima iskazali učevniji i upućeniji od mene, a i sudovi. Svoju riječ je kazala i povijest.

Ali, hoću se pozabaviti činjenicama koje dokazuju pogubnu politiku zločinačkog klero-nacionalističkog dvojca SDA-Islamska zajednica koji sve Bošnjake na svaki način trpa u isti koš sa zločincima u srpskim i hrvatskim redovima, pa i zločincima mudžahedina koje su oni uvezli bez potrebe, da bi neki sa znanjem SDA i njoj odanih generala poput Sakiba Mahmuljina zažmirili na njihov ratni zločin, za što je Mahmuljin u prvostepenoj sudskoj presudi upravo dobio deset godina zatvora od Suda BiH.Citat:

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

“Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

” Izvor: Slobodna Bosna, 25. 01.2021.)

Rasim Delić: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.” (ibid.)

Umjesto da sva slava za borbu protiv sh-agresije i obranu države priadne časnim komandantima i borcima ARBIH, kojih je bilo preko 200.000, zasluge su pripisane “E. Mudžahidu” u čijem sastavu je bilo tek oko 1.000 mudžahedina, među njima brojni ratni zločnici. Neki od njih su dolazili u Sarajevo gdje su bili primani na najvišim mjestima. Sa sobom su donosili odsječene glave Srbe i hvalili se kao svojim ratnim plijenom.

Za islamizaciju ARBiH, pored ratnnog zarobljenika uhvaćenog na četničkim položajima iznad Sarajeva Rasima Delića, zasluge imaju Sakib Mahmuljin, kao i ganet kosa Muslomović, te hodže i hodžice imami u postrojbama ARBiH, sve pod kapom SDA-IZ – Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, njihovih poslušnika i trabanata. Cerića bi se muslimani morali odreći zbog mnogih nečasnih rabota, među islamizacije ARBiH, što je dovelo do zločina čime se svjesno pokušala izjednačiti oslobodilačka ARBiH sa SDS i HVO zločinačkim i genocidnim falangama. Cerić je pretvorio IZ u svoje vlasništvo i za velike pare uvezao vehabije. Kriv je ko šejtan i munafik!

Islamizacijom ARBiH iz koje su prehodno odstranjeni patrioti Srbi i Hrvati, dvojac SDA-IZ nije posijao sjeme islama, nego ratnih zločina koje su činili mudžahedini, većinom. Tako je taj zločinački dvojac svrstao ARBiH u istu zločinačku ravan sa para-vojskama SDS i HDZ, te dao povoda onima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u našoj državi iz agresije u grđanski sa tri jednake strane. To je zločin prema državi RBiH, Bošnjacima i Islamu. I dok je dvojac SDA_-Z grlio “islamske borce” koji nemaju veze sa Islamom, ali mnogi imaju sa zlčinom, Alija Izetbegović je poslao u penziju generala ARBiH Jovana Divjaka, za što je proslavljeni general saznao u TV Dnevniku. Imao sam interview 1997. sa generalom Divjakom koji je posvjedočio za magazin “Most” da je ARBiH pretvorena u muslimansku vojsku, istina koju je tada bilo teško reći na medijima pod kontrolom SDA-IZ.

Formiranjem Federacije spašen je HVO i Herceg Bosna, a u Daytonu su četnici nagrađeni sa pola državne teritorije nakon genocida koji ni Alija Izetbegović niti Haris Siljadžić nisu ni spomenulu, pa tako ostali koji su im bili uz koljeno. Oni su utemeljivači RS. Alijinim putem korača njegov sin Bakir, a Harisa novinar Hadžifejzović, kao političkog mrtvaca, vraća na političku scenu kako bi nas i Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić vječno okovali Daytonom, sa ili bez Aprilokog paketa. U tome im obilato pomaže Hadžifejzović i sva ta bolumenta novinara plaćenika, neznalica, drskih primitivaca. Hadžifejzović je u ratu u Sivom domu stekao naziv hadžije o državnom trošku. Sa parama od prodatih knjiga (vidi slučaj Nikole Špirića) stekao je toliko para, da je uz simpatije obitelji Izetbegović i darivatelja ovaj hadžija mogao osnovati vlastitu TV na kojoj su se vrtili arhivski materijali TVSA. Kada je uhvatio korjena, na toj TV kojoj malo-malo, pa su gosti najgori dušmani države – i na “našoj” i na “njihovoj” strani. Od totalnog pada spasava najgore četnike i “naše” hairlije islamske i državne neprijatelje – najgore krimilace i moralne propalice.

U ovom testu hoću da se jasno i glasno ogradim od svakog zločina, a posebno od zločina koji su počinili Bošnjaci-muslimani, koji nisu ni jedno ni dugo, nego zločinci.

Ograđujem se i od Mahmuljina ako je kriv, ali isto tako i od Fatmira Alispahića.

Akija Izetbegović i gen. Sakib Mahmuljin sa mudžahedinima koji su počinili zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima Srbima. Obojica su morali poduzeti sve da se zločin ne dogodi, a kada se dogodio, morali su kazniti sve odgovorne za zločin. Račun je ispostavljen generalu Sakibu Mahmuljinu u vidu prvostepene prsude kojom je osuđen deset godina zatvora. Na fotografiji nedostaje Mustafa Cerić.

Kao intelektualac, magistar nauka, Alispahić već duže vremena u javnom prostoru širi govor mržnje i poziva na obračun svim sredstvima, a naglašeno nasiljem nad svim migrantima. To je ona ista matrica po kojoj su svi Bošnjaci-muslimani bili optuženi, presuđeni i kažnjeni zločinom genocida, udruženim zločinačkim pothvatima, urbicidom nad njihovom kulturom, vjerom i tragovima postojanja. Ti su zločini počinjeni bez tužitelja, suda, sudija i porote. I tužitelj i sudija i egzekutor često su bili u istoj osobi, a iza svega su stajale Srbija i Hrvatska. Ne u moje ime Alispahiću! Ne Mahmuljinu, ne dvojcu SDA-IZ koji i mene žele poistovijetiti sa zločincima, kako na “našoj” strani, tako i sa anamo onima na ustaško četničkoj. Baš na tome, na našoj kolektivnoj odgovornosti dvojac SDA-IZ, odavo radi. Davno je bilo vrijeme suprotstaviti se. Ne bilo kome za koga kad tad nadležni sud presudi da je znao, a nije spriječio zločin, niti kaznio izvršitelje.

Kako smo se nedovoljno bunili, dvojac SDA-IZ uzeo fursata i duboko zaglibio u političko-vjerski kriminal, oprostio genocid i urbicid, a Bošnjaci zbijeni na četvrtinu državne teritorije. Taj duo združeno uništava i državu RBiH i osnovne postulate Islama. Halka poslušnih i pohlepnih, osoba hlabavog karaktera, lahkomislenih, bez moralnih skrupula, silno se obogatila na nesreći muslimana, na pljačci i obmanama, lažima i lažnim obećanjima, suradnjom sa državnim neprijateljima nastojeći na svaki način, pa i davanjem imena ulica i škola po kontroverznim ličnostima izjednačiti sve Bošnjake sa fašistima i nacistima pravdajući kažnjene muslimanske naciste i propagatore fašizma  zaslugama za muslimane i njihovom kasnijom rehabilitacijom. Nema opravdanja za fašizam i nacizam!

Dvojac SDA-IZ a se upinje da nas sve svrsta rame uz rame sa onim Srbima i Hrvatima koji ne odustaju od fašizma i nacizma kojeg su ispoljili u prošlom ratu u našoj državi kada su počinili udružene zločinačke pothvate i genocid, sudski dokazane, urbicid. Oni svoje presuđene ratne zločince kapitalce smatraju herojima i antifašistima, kao Dražu Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, ili Karadžića, Mladića, Kordića iz zadnjeg rata u Bosni. Da nije tako, nikada ne bi umjesto Armije Republike BiH imali stranačku vojsku SDA, iz koje su prethodno odstranjeni Srbi i Hrvati, general Divjak. Ne bi imali Oružanane snage BiH kao zbir jabuka, krušaka i šljiva, niti izjednačena prava i agresora i genocidnih zločinaca, bojovnika HVO ustaša i gencidnih četnika sa pripadnicima slobodarske anitifašističke ARBiH. Imali bi slobodnu građansku državu svih nas, Armiju države RBiH.

Da pače, SDA-IZ su borce Armije RBiH sveli na prosijački štap, formirali su oko 1.600 boračkih udruženja, da bi lakše vladali s njima, a kada se borci pobune zbog svoga mizernog statusa, onda ih policija bez milosti tuče po Sarajevu, razgoni po Tuzli…· Borci masovno dižu ruke na se. SDA-IZ dvojac je pod svoje skute savio udruženja žrtava rata, logoraše četničkih i ustaškoh logora, pa logoraši iz Dretelja ili Mostara najavljuju, pa odustaju od tužbe ratnog zločinca i kriminalca Dragana Čovića, vjernog koalicionog partnera B. Izetbegvića kojemu on daje vlast i kad izgubi na izborima.

Haos u Sarajevu prilikom zadnjeg protesta veterana Armije Republike BiH; ko tebe slobodom, ti njega toljagom

Navršava se 80 godina od potpisivanja čuvenih bošnjačkih rezolucija kojima su Bošnjaci 1941. ustali u zaštitu svojih susjeda Srba, Jevreja i Roma od ustaškog terora fašista NDH. Nedovoljno se u našem medijskom prostoru spominju te antifašističke rezolucije bosanskih muslimana, a kamo li traži da se s ponosom obilježi ta godišnjica, podsjete svi Bosanci, kao i čitav svijet, na te dokumenate kao povjesni dokaz antifašizma Bošnjaka-muslimana. Umjesto da to ističemo i kod kuće i u svijetu, umjesto da su ti dokazi o hrabrosti bosanskih muslimana koji su prvi i jedni 1941. godine ustali protiv fašističkog terora nad ugroženim komšijama, dio obrazovnog sistema i kod nas i u svijetu, muslimanski klero-nacionalisti udruženi u režimski dvojac SDA-IZ nisu ni mukajet tim rezolucijama. Njima je do fašističkih sluga.

Potpisnici banjalučke Rezolucije protiv ustaškog terorora nad Srbima, Jevrejima, Romima. Hrabar civilizacijski istup muslimana, prva pobuna protiv fašizma u Europi

Koliko mi je poznato, ni po jednoj od tih rezolucija nije nazvana neka ulica, škola, trg ustanova. Ali zato, dvojac SDA-IZ daje ulice dokazanim, osuđenim, pa rehabilitiranim simpatizerima, hodžama u nacističkim uniformama poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. Ili, Azize Šaćirbegović koja nema ama baš ni jednu zaslugu za nas i našu državu, ali je žena Mladog muslimana Nedžiba, Alijinog zatvorskog ahbaba.

Uz pomoć onih intelektualaca koji su se prodali za sahan pilava, podršku plaćenićkih medija, slabo informiranog i(li) obmanutog dijela janosti, dvojac SDA-IZ se utrkuje sa ustašama i četnicima u davanju imena ulicama i školama po likovima koji su bili služinčad Hitleru

Neobavezujuća incijaitva o ukidanju naziva javnih mjesta po slugama okupatora potekla je iz lokalnih zajednica, nedavno je usvojena u Parlementu BiH u kojoj se traži “da sa javnih ustanova i površina uklone imena svih osoba “koje su u bilo kom trenutku sarađivale, pripadale, ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji sa okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu, odnosno javno podržavale ili opravdavale iste“ koju su podržali, poslanici SDA, među njima i predsjednik Sabora IZ, potpredsjednika SDA, Safet Softić, dočekana je na nož u Islamskoj zajednici, dijelu javnosti i udrugama koje djeluju pod kišobranom dvojca SDA-IZ.

Prepadnut za fotelje, jednu u SDA, drugu u Islamskoj zajednici, treću u Parlamentu, Safet Softić se javno se odriče te incijative za koju je glasalo. On se bezobrazno izvinjava i pravda kako nije znao za što diže ruku. On nije ni pročitao nacrt incijative. Navikao da svoj nerad i dvoličnost skupo naplaćuje.

Potvrda spajanja poliike i vjere, prakse od kako je Alija Izetbegović izvršio puč u Islamskoj zajednici i uz prijetnju oružjem smijenio legalno izabrane organe. Ustoličenje Safeta Softića, potpredsjednika SDA na mjesto predsjendika Sabora Islamske zajednice

Takve prevertanere, tipične za politiku SDA, samo zbog toga bi trebalo odmah smijeniti gdje god su na položaju, jer nanose štetu državi, antifašizmu u Bošnjaka, Islamu.

Softić je lutka na koncu.

On je svoju glavu davno dao da je drugi nosa. Bog zna da je ovaj nekadšnji hodža sve priključke na svoj mozak davno isključio kako bi njime upravljali – nekad Alija Izetbegović, Sulejamn Tihić, Mustafa Cerić, sada Bakir Izetbegović i dr. Kavazović. Zato je on rahat od pameti. Što će mu! Rahat je i od osjećaja šta valja šta ne valja, moralne kategorije davno je zaboravio, a kao dvoličnjak, neradnik i lažov, prevrtaner i poslušnik, rob, izišao iz svih, pa i islamskih knjiga koje izučavao i stekao pravo na hodžaluk. Pliva na površini – u parama – jer obaza nema. Da ima, nikad ne bi rekao ni porekao, niti bi lagao i obmanjivao.

Onaj ko poput Đoze i Busuladžića u svojoj biografiji ima i podatak o propagandi fašizma i istrebljenja Jevreja, ili koji je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle osoba odgovorna za podizanje morala nacističkih vojnika, ne može biti dobar za Bošnjake, džaba što je intelektualac i ulema, i džaba što je odslužio svoje, pa čak i kada je rehabilitiran. Jok! To je nedopustivo, to je sramota i blamaža, poniženje za našu državu, za Bošnjake, za Islam!

Safet Softić, pobojao za sve tri stolice na kojima sjedi, posao nikav, a parali. On se javno kaje, izvinjava što glasa za ukidanje naziva ulica i ustanova po suradnicima fašista i nacista, jer da je zao da su Đozo I Busuladžić na udaru, a morao je znati, zato prima dobre pare, ne bi digao ruku. Safet Softić tako pada još dublje u moralano-političko blato i smrad, ali njemu njegov smrad i zadah kleronacionalističke politike SDA-IZ koju provodi o našem trošku, ne tukne. Njemu se kao poslaniku svašta može podvaliti, čak i iz opozicije kao ovaj put. On će dignuti ruku, pa se pokajati! Obraz, olmaz!

Safet Softić; Bakir Izetbegović mu čuva leđa; Safet je hodža koji se odrekao ahmedije, političar, ustvari bućkuriš kao i na ovoj slici, ni turbana, ni hodže, samo jazuk i za vjeru i za politiku

Da zlo bude veće, i Softić se pravi kao da ni on zna za teški kriminal koji odavno potresa Islamsku zajednicu kao ispostavu SDA iako obnaša visoku dužnost Predsjednika Sabora. O tom kriminalu i nemoralu se u javnosti argumentirano, riječju i slikom, dugo vremena, a sada sve češće svjedoči. Reis Kavazović, Safet Softić, Senaid Zaimović, najodgovorniji dužnosnici Islamske zajednice, svi pod nadzorom i po blagoslovu Bakira Izetbegovića, o čijim lopovlucima bi se romani mogli ispisati, ne haju za kriminal, jer u kriminalu, i sami učestvuju, biće u neznanju!

Oni, SDA, IZ, njihovi mediji, potrčkala i sahanolisci, bacaju nam prašinu u oči bitkom za spas obraza i ulica notornih poklonika fašizma i nacizma Busuladžića i Đoze da bi nas odvratili od gorućih problema koje fabrikuju kao na tekućoj traci. Oni tvrde da zastupaju nas, a ustvari rade protiv nas, na račun neprijatelja države i Dina, sve za svoj džep.

Dreku u Islamskoj zajednici za obranu lika i djela Busuladžića i Đoze od „inicijative,“ među prvima je nadigao Rijeset Islamske zajednice. Ciljao je i na predsjednika Sabora, potpredsjednika SDA Safeta Softića, na poslanike SDA, ali nije spominjao imena. Za to se pobrinula “Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija” (BANA) bliska Mustafi Ceriću i SDA-u koja je hitro uputila pismo „Saboru IZ u BiH i Reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću u povodu glasanja zastupnika u PS BiH Safeta Softića koji je ujedno predsjednika Sabora IZ, a koji je glasanjem podržao inicijativu zastupnika Damira Arnauta, da se uklone nacistički i fašistički nazivi škola, ulica, trgova itd. Među ozloglašenim ratnim zločincima i fašistima poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Mile Budaka, Rade Radića, Jure Francetića, Stevana Moljevića…, našla su se i imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i mulla Osmana Rastodera.“ Kraj navoda. Dreka je urodila plodom, ali za sada djelimično, jer Safet Softić se posipa pepelom i Pravda neznanjem, izvinjava, ali ne odstupa od darežljivih hazni SDA, IZ i Parlamenta. Da li će odustati od Incijative? Na pola je puta, nikakvo znenađenja ako se popišmani.

BANA se nije bunila kada je Safet Softić kao potpredsjendik političke partije SDA postvaljen na čelo Sabora IZ. Molo ko se bunio od intelektualaca, novinara, javnost je ionako oguglala na sve.

Naravno, treba smijeniti Softića, ali ne samo zbog prihvatanja incijative o ukidanju naziva ulica fašističkim slugama i nacistima i laganja da nije znao za što diže ruku, nego zbog sjedenja na tri stolice.

Makar mu je onu u Saboru, trebalo izmakunuti prije nego je sjeo u nju. Jer, u modernim demokratskim državama nemoguće je spojiti vjersku i političku funkciju u istoj osobi, kao što je dvojac SDA-IZ spojio funkcije hodžu Safeta Softića i još ga uturio u Parlament.

Treba smijeniti i novopečenog doktora nauka Kavazovića, doktora Senaida Zaimovića i natjerati iz Islamske zajednice! Treba smijeniti sve sabornike, Mešihat, Vakufsku direkciju, muftije koje učestvuju u kriminalu u Islamskoj zajednici, koji štite taj kriminal, nemoral u IZ, i sve one koji su kumovali nazivu ulica po fašističkim slugama i propagatorima, a koji se sada bore da se imena tih ulica sačuvaju, ali i odustaju od toga. Lažu ako kažu da ne znaju za taj kriminal!  Ni BANA ne zna za kriminal u IZ.

Kritičari „inicijative“ napominju kako su Đozo i Busuladžić rehabilitirani, a zaboravljaju da to nije opravdanje, jer  i Draža Mihajlović je rehabilitiran, iako fašistički sluga i koljač, osuđen i strijeljan zbog zločina. IKrajišnika, noornog ratnog osuđenog zločinca, “rehabilitirao” je Dodik ordenjem, kao i Karadžića davanjem imena studentskom domu po tom genocidnom kapitalcu.

đHusein Đozo, pripadnik 13 SS “Handžar” divizije u kojoj je obavljao dužnost imama – spoj Islama i nacizma u jednoj osobi. Kontardiktorna ličnost – osuđeni nacista, ugledni intelektualac i Titov prevoditelj – kamen spocitanje onih koji ga dižu u nebesa i onih koji ga osporavaju. Safet Softić ga je smatrao zaslužnom ulemom, pa je digao ruku u Parlamentu za ukidanje škole po njegovom imenu, ali se brzo pokajao.

Husein Đozo je uz tespih odležao svoje, postao uzorit ulema, Titov prevodilac. Svoje je uz krunicu odležao i ratni zločinac teškaš Kordić, pa Krajišnik, Plavšićka, mnogi drugi. Treba li i po njima dati nazive ulica, škola, trgova!  Alija Izetbegović je sjedio u Predsjedništvu države sa Krajišnikom, sin Bakir je je u društvu sa Draganom Čovićem bio i u Predsjedništvu BiH, iako je Čović kriminalac i ratni zločinac; oni su partneri, Bakir spašava Čovića politički, prašta mu finacijski kriminal, kao što spašava Dodika i RS i politički i financijski. Sada se Dodik bavi kao uzoriti nacista mješovitim brakovima koje je SDA davno odekla.

Šefik Džaferović sjedi s Dodikom u Predsjedništvu BiH kojeg je odlikovao Radovan Karadžić. Dodik veliča četništvo, ruši državu i diči se imenima ulica iz srpske povijesti i mitlogije, fašista, svaki dan govori i radi na osamostaljenju genocidne stečevine RS, monstruma kojeg je SDA prva priznala u svijetu…

Ja, i? Rekao bi Bakir Izetbegović.

Spisak „nositelja“ naziva ulica po zaslužnim slugama okupatorima Paveliću i Hitleru strše kao vrh ledenog brijega kvislinške ratne politike Mladih muslimana i Islamske zajednice, sprege u zloupotrebi vjere u političke ciljeve, u kolu sa Pavelićem, Musolinijem i Hitlerom, preko Kulenovića, Fehima Spahe…, u namjeri da uz pomoć jerusalimskog muftije Huseinija stvore svoju islamsku državicu u okviru Hitlerovog Trećeg Reicha, a u novije doba uz pomoć Alije Izetbegovića, Mustafe Cerića i njihovih botova kao dio svjetske islamske države. Lagali su da takvu panislamsku državu hoće narod. Prvi u svijetu su priznali genocidnu RS, nije im mrska zločinačka Herceg Bosna, jer dok je tih fašističkih tvorevina san o njihovoj nazovi panislamističkoj fildžan državi od Stupa do Kozje ćuprije može postati stvarnost.

Jerusalimski Muftija El Huseini vrši smotru “hrvatskog cvijeća” – muslimana Hrvata , Bosanaca 13 SS Divizije. Muslimanima će Muftija biti od pomoći kako bi oni preko NDH ostvarili svoj san o panislamskoj državi pod Hitlerovim protektoratom. Nasilili se Austro-Ugarske, prevara obje srpske kraljevine, svima su vjerno služili, čast izuzecima, sada su bacili kartu na Pavelića, Muftiju, Handžar diviziju kako bi došli pod okrilje Reicha. Partizanima antifašistima oni su zakleti dušmani

Davanje imena ulice, trgova, škola, po imenima okupatorskih sluga, neoprostiv je zijan dvojca SDA-IZ pema državi RBiH, muslimana antifašistima, poginulim i živim, kao i narodnim herojima kojih ima više od četrdeset, to je zulum prema vijećnicima ZAVNOBiH-a. Oni tobože proslavljaju Dan državnosti, ali se odriču predsjednika ZAVNOBiH-a jer je čestit Srbin. To je sramota prema brojnim slavnim ličnostima iz bogate povijesti junaštva i duhovnosti dičnih sinova Bosne.

Mladi muslimani su na čelu sa Alijom Izetbegovićem uz pomoć pučiste Cerića,  ne samo spriječili ARBiH da oslobodi zemlju, nego su pokrali pare za obranu zemlje i prehranu naroda. Najslavnije generale ARBiH isporučili su Haagu ili Sudu BiH kao ratne zločince da bi dokazali kako smo svi isti, i žrtva i katil, i borci za slobodu RBiH, i oni koji su je napali, izvršili agresiju, počinili sudski dokazane zločine genocida i udruženih zločinačkih pothvata. Dvojac SDA-IZ je priglio agente KOS-a i UDBE, unaprijedio ih u generale Armije RBiH. Napakovali su generalima Seferu Haliloviću i r. Mehmedu Alagiću lažne optužnice za ratni zločin i poslali ih na Tribunal u Haag odakle su se obojica vratili nevini. Svi ratni zločini moraju biti kažnjeni, ali i oni koji su panjkali i isporučivali nevine generale ARBiIH da bi dokazali kako je i Armija RBiH zločinačka, kao i zločinačke i genocidne postrojbei HVO-a i VRS! Izuzetak potvrđuje pravilo. Tako je general Sakib Mahmuljin zbog zločina mudžahedina koje je uvezao u našu državu dvojac SDA-IZ na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Mustafom Cerićem, prvostepeno presuđen za zločine koje su mudžahidi počinili, jer nije ni spriječio, niti je zločince kaznio. To je teška uvreda Armiji RBiH i svima nama!

Pučisti na legalne organe Islamske zajednice na čelu sa Mladim Muslimanom Alijom Izetbegovićem, stvorili od od Islamske zajednice jedan džemat SDA

Da SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije pučem ukinula demokratski izabrane legalne organe Islamske zajednice i na njihova mjesta 1993. postavila svoje poslušne kadrove na čelu sa Mustafom Cerićem, nikada u Islamskoj zajednici ne bi bili mogući ni Mustafa Cerić kao reis, niti Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija ili Safet Softić, kao ni Bakir Izetbegović, Kavazović, Zaimović, Bičakčić…, su u prvim safovima na velikim dženazama, jer je to dno političko-vjerskog „establišmenta“, moralna fukara do fukare, kriminalac do kriminalca, veleizdajnik do veleizdajnika.

Pučisti u Islamskoj zajdnici – Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. Islamska zajednica je postala jedan džemat SDA, udružena nadri-politika i nadri vjera zajedno na štetu i politike i vjere, a posebno države RBiH i muslimana u njoj. Nažalost, naš narod koji je postao zaslugom dvojca SDA-IZ poslušna dažamijska glasačka mašinerija za negativnu kadrovsku selekciju ljubi ruke svojim najvećim dušmanima

Da nije bilo pučem i pod prijetnjom oružjem smjene legalno izabranog vodstva i organa IZ, danas bi imali Republiku BiH, slobodnu građansku državu, u kojoj bi bila odvojena relgija od države.

Tada ne bi bilo ni naziva ulica po Đozi ili Busuladžiću, nego po narodnim herojima antifašistima ili bošnjačkim rezolucijama iz 1941., vijećnicima ZAVNOBiH-a, žrtvama genocida.

Puč Alije Izetbegovića “mimo Ustava IZ, mimo Kur'ana i Sunneta, mimo volje muslimanskog naroda. Isječak iz pisma smijenjenog predsjednika Me[ihata Saliha ef. Čolakovića koje je uputio A. Izetbegoviću

Tu spregu svjetovnog i vjerskog svi građani BiH mogli bi platiti nestankom države, a Bošnjaci i njih samih.

Na područjima genocidne RS i Herceg Bosne muslimani su izloženi nastavku genocida i udruženih zločinačkih pothvata u daytonskom miru. Oni su građani drugog reda, o njima se dvojac SDA-IZ brine kao o lanjskom snijegu jer ima prečih briga, među njima i čuvanju lika i djela Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, a što je najgore, kulta Alije Izetbegovića.

Gospođa Hava Tatarević je gledala kako joj iza stola za ručkom niz lokalni put odvode sedmericu – muža i šest sinova. Sudstvo genocidne RS je priznalo, pa poreklo ubojstvo samo jednog među njima, iako se zna ko je ubio te nevine ljude. RS je isplaćivala 150 KM za jednog od njenih sedmerice ubijenih, pa je i to ukinula, bez pravo Have na žalbu. Ona skapava u bijedi.

Duo SDA-IZ brine o nacisti Đozi, daje naziv škole po njegovu imenu, časti Azizu Šaćirbegović nazivom važne ulice u Sarajevu, jer je bila plaho dočikna kada bi Alija dolazio njenom Nedžibu, da bi Mladi muslimani u tajnosti kovali planove o panislamsitičkoj državici na tlu Bosne. Aziza ima ulicu, a Hava nema ništa, ostala bez muža i šest sinova, živi bez ikakvih prznanja, niko ne brine o njoj. Dok Majka Hava broji kosti svojih sinova i muža, SDA tajkuni broje milijune! Da je sreće, svaki od njenih sinova i muž zajedno sa Havom Tatarević bi imali ulicu kako bi se mi svaki dan sjećali na zločin koji je počinjen nad njima i radili na tome da se počinitelji sudski kazne zločin nikad nikome ne ponovi.

Genocid u Prijedru, počinitelji u oznakama policije RS. Tu i takvu policiju, sudski presuđenu za genocid, priznao je kao europsku Haris Siljadžić, nekadašnji hodža, veleizdajnik u Daytonu. Udovoljio je Dodiku koji je bio već potpisao reformu policije o europskim standardima, nakon derneka po restoranima bosanskim planinama i odmaralištima. Silajdžić je znao da je tada u redovima policije RS bilo oko 620 sučesnika srebreničkog genocida. Džaba. Koliko je on para jamio od poklanjanja Željezare Zenica za jedan dolar! Umjesto da mu se sudi za velizdaju i kriminal, i danas ga mediji vade iz naftalina kako bi nas uvjerili da je taj politički mrtvac živ, da će on biti presudan u tome “kakva će nam pod Bidenom zora svanuti.” Biden bi možda i ukinuo Dayton, ali preko Harisa neće! Dobri su prijatelji, Haris ima Bidenov telefon, pa, šta god ustreba za očuvanje Daytona, podjele države….
Havi Tatarević su četnici ubili muža i sedam sinova. Zna se i ko ih je digao iza ručka i odveo iz kuće u koju se nikad više nisu vratili. Najzad, Hava je sahranila kosti svojih najdražih iskopane u masovnoj grobici Tomašica. Hava je od genocidne RS dobijala 150 KM mjesečno, ali joj je i ta mizerija ukinuta. Tvrde da nije dokazala ko joj je ubio sinove i muža. Laž! Pa ubile su joj baš te vlasti. U prijedoru preživjele žrtve sreću svoje mučitelja. Vlasti u tzv. Federaciji i BiH ne haju za Havu, ni za njenu tragediju, ni za njeno preživljavanje bez igdje ičega

Od završetka rata do danas, gospođa Fata Orlović bije pravnu bitku da bi uklonila bespravno podignutu pravoslavnu crkvu u njenoj avliji, na baštini Orlovića, koji su nekad imali i svoju tekiju. Duo SDA-IZ joj je podmetnula svog advokata kako bi gospođa Orlović izgubila spor na sudu. Sud je kažnjavao  gospođu Orlović jer je, ona, starica, biva, istukla srpske milicionere, grmalje. (Milicija RS je presuđena za genocid na Svjetskom sudu pravde, ali ju je Silajdžić rehabilitirao, a nije morao!) Po javnom svjedočenju Fate Orlović, Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, (Ali-baba) koji se okružio sa 40 savjetnika (hajduka) savjetovao je gospođi Orlović da odustane, neka crkva ostane u njenoj avliji, dobiće pare za to. Ona ga je sikterisala. Spor je najzad dobila, ali crkva je još u njenoj avliji. I pored nanesenog bola i od strane SDA-IZ, ona ljubi ruku Mustafi Ceriću koji je obećao, pa slagao da će crkva biti uklonjena. Crnogorski mitropolit kršna starina Mihajlo koji javno tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, a Cerić poriče, tješi gospođu Orlović dok se Cerić u istom kadru smihulji.

Fata Orlović. Džaba što se ona istrajno bori za uklanjanje bespravno podignute crkve u njezinoj avliji, kad su kukavice svi oni koji joj ne žele pomoći ili joj u tome odmažu. Iako je i Mustafa Cerić mogao pomoći gospođi Orlović, nije, ali ona ga u ruku ljubi, dok je crnogorski mitroplit tješi i hrabri. Fata Orlović nema novca da ona plati uklanjanje crkve, kao muslimani Diviča kod Zvornika koji su novac morali sakupiti kako bi uklonili crkvu podignutu na mjestu džamije i mezara iz XVI stoljeća, da bi o svom trošku podigli novu džamiju. Na otvaranju nove džamije, hodža ih je ispred Islamske zajednice pohvalio za sabur. Zar to nije kriminal prema muslimanima, velika novčana kazna, da bi se amnestirali, pa bili nagrađeni rušitelji i bespravni graditelji. U tom sramnom poslu sudjelovao je i Kavazović, tada muftija Tuzlanski

I Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su oprostili i genocid i urbicid.

Zar gospođa Fata Orlović kojoj SDA-a ili Šćepini mediji tepaju “heroina,” proglašavaju je osobom godine, ne bi trebala imati ulicu po njenom imenu, a Aziza Šaćirbegović – nikad. Bespravo podignuti objekat u njenoj avliji morao je biti uklonjen odmah po okončanju rata.

U Banju Luku Alija Izetbegović nije otšao ni jednom.

Nije dao ukinuti genocdnu RS koju je prvi priznao, niti je htio ukinuti genocidni SDS s čijom perjanicom Momčilom Krajišnikom se Clinton odbio rukovati, a Alija ga obasipao poklonima, sjedio s njim u Predsjedništvu, iako je znao da je ratni zločinac.

Alijin sin Bakir dolazi u Banju Luku jednom u deset godina, i da bi kao lažni vjernik (munafik) klanjao džumu u obnovljenoj Ferhadiji, a ne da zaštiti muslimane od četnika koji orgijaju ne samo na proslavi 9. januara. U derneku u u Banjoj Luci učestvuje i odred Oružanih snaga BiH koji njeguje tradiciju genocidne vojske RS. Pomiješali se u slavljeničkoj masi. Briga njega za 30.000 Dražinih i Dodikovih četnika u Bosni, Noćne vukove, Serbsku čest. Umjesto o tome, lažni muslimani, licemjeri dvojca SDA-IZ baš po ugledu na Dodika i Čovića, daju imena ulicama fašističkih sluga i bore se da ih sačuvaju, a Bakir i njegovi trabanti ih kopiraju.

U međuvremenu kleronacionalistička udružena bagra pokrala je sve što je bilo na horizntu, pa i pare za poplave i za pendemiju. Niko od njih ne zna kad će stići u Bosnu prva vakcina za koronu. Nabavili respiratore koji su nesipravni, a ne služe svrsi. Kupili poljsku bolnicu, ali polovnu, nepotpunu. Dok privreda crkava, kupuju skupe limuzine, namještaj za urede, letaju avionima i helikopterima.

Ko je Mustafa Busuladžić?

Da li je Mustafa Busuladžić zaslužio tu počast da sarajevska ulica nosi njegovo ime, a isto tako i škola? Ko je Busuladžić da nam i on bude glavna tema rasprava i još dubljih podjela, a imamo prečeg posla jer samo najsiromašniji, razjedinjeni, ostavljeni na ćenaru Europe, bez perspetive, između dva neprijatelja koja ne odustaju od Bosne. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira; pokradeni smo i mi i naša djeca, unuci i praunuci koji će vraćati dugove u koje su nas do guše uvalili SDA-IZ lopine i (ne)vjernici. Zar nije preče od bavljenja Đozom, nacistom, povesti računa o borcima Armije RBiH koji, suočeni sa teškom bijedom masovno dižu ruke na se, a policija ih tuče. Zar nije preče nabaviti makar i jednu jedinu vakcinu protiv korone od iscrpljivanja u ovim raspravama, veličanja i osporavanja Đoze ili Busuladžića! Imamo još milijun problema, ali da bi ih potrpao, zločinački dvojac SDA-IZ nameće nam temu Đoze i Busuladžića, svađa se kao bajagi sa Dodikom i Čovićem, a u potaji rade sve trojica zajedno protiv nas i naše države. Hožama i muftijama nisu mrske pare tog nacionaliste i mrzitelja Islama.

Kontraverni Mustafa Busuladžić: potpisnik je Rezolucije “El Hidaje” kojom je osuđena ustaška politika prema Srbima, Jevrejima i Romima, ali je iskazivao simpatije prema Hitleru i konačnom rješenju židovskog pitanja. Strijeljan je od strane komunističkih vlasti zbog brošure o teškom stanju muslimana u SSSR-u. Rahebilitiran je kada je Tito okrenuo leđa Staljinu

Citat: „Busuladžić je zaslužan Bošnjak i musliman, veliki intelektualac,“ dreče i Rijaset i reis, diže se kuka i motika, vrišti Američko-bosanska nacionalna asocijacija (BANA) koja traži smjenu Safeta Softića zbog Busuladžića i Đoze, ali ne i nespojivih vjersko-političkih funkcija, kriminala i pljačke, duhovnog zamlaćivanja muslimana.

Živi bili pa vidjeli, BANA će se ušutjeti oko smjene Softića čim dobije mig za to, a ako i ne dobije, imaju oni instikt za to. Softić se pokajao, to je dovoljno. Takvima kakva je BANA ne smeta sprega SDA-IZ sa HDZ-om i SSND-om. Ne traže smjenu Bakira Izetbegovića zbog njegovih grijeha, šurovanja sa Dodikom i Čovićem, stajanjem na braniku genocidne RS, niti zbog sabotaže sora na Svjetskom sudu Oravde. BANA je Cerićev, Bakirov, megafon.

Ako slučajno ode Safet Softić sa mjesta predsjednika Sabora IZ, na njegovo mjesto će doći neki isti SDA hodža-političar i tako nastaviti tradiciju SDA kontrole nad Islamskom zajednicom. Hodže znaju sve. I klanjati, i vaziti, a zapisivati, voditi svjetovnu politiku.

Hasan Čengić, sin Haliidov. Otac Hasanov je bio glavni logističar ARBiH, a sin Hasan glavni haznadar Alije Izetbegovića. Iako je za kao haznadar odgovoran za desetine milijardi dolara donacija kojima se gubi svaki trag, postavljen je za predsjednika Sabora kao potpredsjednik SDA. Otac Halid, zvani Hadžija, inače Alijin general, nehotice je otkrio pojedinosti tajnog sastanka mladomuslimanske ekipe i akademika SANU u Beogradu o sudbini Bosne. Srpski akademici su imali veliko razumijevanja za MM jer su se preko njih nadali svom plijenu u Bosni, što su zajedno i ostvarili

Hasan Čengić, ovlašteni i neprokosnoveni haznadar Alije Izetbegovića, za kojem se vuku dugi financijski repovi u vezi sa zloupotrebom milijardi dolara donacija za obranu zemlje, potpredsjednik SDA, bio je Predsjednik sabora. Kada je “brinuo” oko donacija, devize su vrećama donosene u Bosnu, ali ne za obranu i prehranu Bosne, nego za njihove džepove. On je osnovao i firmu u kojoj su bili „avioni, kamioni.“ Bio je vlasnik avio-komapnije kako bi zgrnuo pare prijevozom bosanskih hadžija u Meku i Medinu. U užem društvu tih SDA-IZ-privrednika i novopečneih tajkuna, u odboru Čengićeve kompanije, našao se i muftija Tuzlanski Kavazović, budući doktor nauka i reis.

General ARBiH Halid, Hasanov otac, Alijin logističar, inače po zanimanju mlinar iz Ustikoline, glavni logističar ARBiH, našim je parama počeo graditi nepotrebni aerodrom u Visokom. Vrhunska bošnjačka pemet upregnuta u taj promšaj, skontala da se pred pistom ispriječilo brdo, “ne meš” dalje. Za tu promašenu investiciju tešku stotinjak milijuna maraka ni Halid ni sin mu Hasan nisu odgovarali, kao ni za lopovluke oko donacija za obranu države, koje se procjenjuju na desetine milijardi dolara. Hasan je nagrađen je viskom finkcijama u SDA i Islamskoj zajednici. TV Hayat nam uživo prenosi bajramske običaje obitelji Hasana, tako da imamo uvid kako bajramuju, čime se goste. U Daytonu su krojene granice podjele, moj rodni grad Varcar Vakuf Haris Silajdžić je vratio Srbima, kako Čengića utvrda u Ustikolini i njihovo imanje ne bi završilo u RS.  Halid Čengić je nesmotreno u jednom interviewu otkrio detalje tajnog susreta zavjerenika SDA sa srpskim akademicima SANU u Beogrdau na kojem se jela janjetina i dogovorana sudbina Bosne. Velikom zaslugom oca Halida koji nosi nadimak Hadžija i sina mu Hasana, SDA je ostala i dalje vezana pupčanom vrpcom sa IZ i obrnuto, kako bi uz pomoć poslušne džamijske mašinerije, zajedničkih iftara, cirkularnih hutbi, velikih dženaza žrtvama genocida, uz hodže poltrone, sveznalice – haman tri decenije (o)držala se SDA na vlasti, ne samo u državi, nego i u IZ. Dvojac SDA-IZ je oprostio i genocid i udružene zločinačke pothvate, kao i genocid urbicidom – pride. Ceh za obnovu džamija ispoprčili su preživjelim muslimanima.

„Busuladžić je veliki, za muslimane zaslužni intelektualac.“ Pa šta ako jest! Neka ga Islamska zajednica u svojim okvirima, kao rehabilitiranog simpatizera fašizma, diže u nebesa, neka vazi o njemu po džamijama i mevludima, mada ne bi trebala! Ali, neka ga ne nameće ostalim građanima BiH davanjem imena školi i ulici po njegovom imenu! Jer, to je voda na mlin onim koji se ponose Dražom Mihajlovićem, Budakom, Karadžićem… Ali, kad Srbi mogu davati imena škola po Sv. Savi, što ne bi i mi mogli biti ko i oni, pa davati imena po Đozi, briga nas što u te škole možda idu i djeca koja nisu ni muslimani ni Bošnjaci. Nije briga ni Srba što pjesme o Sv. Savi moraju pjevati Bošnjačka djeca, kojima brane pravo na bosanski jezik, koje se kažnjava ako obilježavaju Dan državnosti. Ja, i?

Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945) bio je pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata.“ Piše u Wikipediji.

Wikipedija nastavlja u istom pasusu, citat: (Ali!)  „bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. Podržavao je stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, te je svojim pisanim djelima i esejima u novinama “Osvit” podržavao Ustaški pokret.” Kraj navoda. Partizani su Busuladžića zbog toga nakon samo dva dana suđenja strijeljali u tek oslobođenom Sarajevu u maju 1945. Naravno da je to zločin, verbalni delikt. Busuladžić nije nikog ubio, mada je bio svep da drugi ubijaju, što je nespojivo sa Islamom.

Citat: U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica ElHidaje,“ Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Tito je tada bio dobar sa Staljinom pa je ova knjiga bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga pred Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.“

Pokraj zaglavlja lista, Busuladžićev “Osvit” citira poglavnika Antu Pavelića. NDH je za Pavelića, a i Busuladžića “najveće dobro.” Džamija i katedrala zajedno. Ruku pod ruku sa Pavelićem, za što Busuladžića ne može opravdati potpis na Rezoluciji “El HIdaje.” Jedno s drugim ne ide – nikako

Busuladžić je strijeljan noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.”

Tri godine poslije strijeljanja, zbog Titovog pijateljstva sa Staljinom, Busuladžić je rehabilitiran nakon što je Tito odbrusio Staljinu ono čuveno „ne!“ kada za mal’ nisu zaratili…

Mustafa Busuladžić je bio protiv emancipacije bosanske muslimanke, procesa koji je započeo veliki Džemaludin ef. Čaušević, reis, a zaustavili Mladi muslimani, i ondašnji i ovdašnji.

Ima mišljenja kako je teško je dokazati da je Busuladžić bio fašista, ali je isto tako teško dokazati da je bio antifašista; potpisao je Rezoluciju „El Hidaje“ (hodžinske udruge) kojom je i on osudio ustašku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima: uređivao je „Osvit“ sa Poglavnikovom porukom u zaglavlju lista, te simpatizirao Hitlera oko konačnog rješenja židovskog pitanja. Baš zbog te kontroverze, Busuladžića ne bi SDA i IZ trebale ni postavljati kao metu i opravdanje srpskim i hrvatskim nacistima za javno i institucionalno negiranje genocida, davanja priznanja zločincima koji su bili akteri najvećih pokolja nad musimanima. Braneći Busuladžića i Đozu, duo SDA-IZ daje za pravo četnicima da oni ne uklanjaju spomenike svojim fašistima. Ustaše sz čak klale Srbe s fesovima na drini dozivejući se međusobno muslimanskim imenima. Problem je u tome što SDA-IZ tako čitav bošnjačko-muslimanski narod želi poistovjetiti ne samo Busuladžićem i sa Đozom, nego ih staviti u isto društvo sa Mihajlovićem budući da je Busuladžiću oprošteno ašikovanje sa fašizmom, a Đozi podizanje morala u nacističkoj vojsci. I Mihajlović je rehabilitiran, ali i dalje je četnik. U Mostaru neonacisti skrnave Partizansko groblje, ali to malo smeta SDA-u, jer da su pravi antifašisti, ne bi koalirali sa HDZ, ne samo zbog toga nego i zbog logora za muslimane, ulica po ustaškim zločincima, znamenja, pa čak i na Bobovcu kojeg, kao i Jajce, svijataju kao hrvastki kraljevski grad, u čemu učestvuje i odred Oružanih snaga BiH.

Tekst objavljen u “Osvitu” od 30. 09. 1942. o stradanju muslimana u Varcar Vakufu koji potpisuje M.B. – očito urednik toga lista Mustafa Busuladžić

Pod pseudnimom M.B. (očito se radi o Mustafi Busuladžiću, što se može zaključiti i po stilu pisanja, bogatom rječniku i pripovjedačkom daru…) objavljen je u “Osvitu” 30. 09. 1942. kojeg je uređivao, poduži izvještaj pod naslovom “Stradanje Muslimana u Kotaru Varcar Vakufu” u kojem se mogu pročitati podaci o četničkim zločinima u samom gradu i okolnim selima. Čitavih osamdest godina do tada nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident između muslimana i pravoslavaca, tvrdi se u tekstu, a zločini su počeli nakon poziva izbjegle jugoslavnske vlade iz Londona.

Imenom i prezimenom autor M.B bilježi imena civila koji su u Baljvinama, Bočcu, Bilajcu stradali od četničke ruke, te spominje i dvojica lončara iz Varcara koje su u jamu bacili četnici iz Tribova na obroncima Manjače.

Ovdje donosim isječak iz tog članka o stradanju muslimana u Bočcu o kojem M.B. slikovito, koncizno piše. O vjerodostojnosti onog što je u ovom novinskom tekstu napisao M.B. potvrđuje svjedočenje jedinog preživjelog genocida o potpunom istebljivanju i zatiranju muslimana u Bočcu, Džemal Dizdar koji je nadmudrio četnike, spasio se. On je po kamenitoj vrleti kanjona Vrbasa pobjegao pješice iz Bočca u tridest kilometara udalejno Jajce. Priču o strašnom zločinu genocida u kojem su poubijani svi stanovnici Bočca, ispričao je rođacima Zulićima. Nakon toga decenijama je šutio o tom strašnom zločinu četnika iz Bočca pod komandom Lazara Tešanovića. Nakon decenijama duge šutnje, Džemal Dizdar je tu krvavu priču ispričao ispričao meni osobno. Pribilježio sam je i objavio u tadašnjem banjalučkom “Glasu.”

Mjesto masakra nad Dizdarima u Bočcu obilježio je SUBNOR Mrkonjić-Grada skromim spomenikom, kojeg su četnici u zadnjem ratu srušili. Svom zločinačkom komandantu Lazaru Tešanoviću koji je naredio pokolj muslimana u Bočcu, četnici su podigli spomenik nakon ovog rata, sigurno i zbog genocida u Bočcu, a i za zasluge za odličnu suradnju sa ustašama. Tešanović.

Brojne antifašističke narodne heroje dvojac SDA-IZ gura u zaborav, kao i rezolucije bosanskih muslimana koji su, na diku Bošnjaka i antifašista čitavog svijeta, prvi u Europi ustali u obranu svojih komšija od fašizma. Šta bi dali da tu sjajn historijsko poglavlje imaju u svojoj povijesti Srbi, Hrvati, Madžari, Nijemci, tamošnji antifašisti,! Mi imamo, ali važniji su nam Đozo i Busuladžić, žene i sinovi Mladih muslimana, koji odustaju od Bosne, ali ne od svoje banana panislamske državice od Stupa do Kozje ćuprije, fildžana u kojem će se udaviti i nestati bosanski muslimani – Bošnjaci, a Bosna nestati.

Biće još govora o Busuladžiću.

Mladi Muslimani su bili u modi za Hitlerova vakta, a baška od kako uz pomoć SDA koju su osnovali i Islamskoj zajednici u kojoj su izvršili udar, došli i ostali na vlasti

Najpoznatiji, među MM je Alija Izetbegović. On je pozdravi srdačno osnivanje zločinačkog i genocidnog SDS. On je 1993. pogazio važeći Statut IZ i izvršio puč u Islamskoj zajednici i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom Cerićem koji su po džamijama provodili i provode politiku Mladih muslimana. Što je najgore, ukinuo je Ustav RBiH i tako počinio teško krivično djelo veleizdaje za koje (još) nije odgovarao. Priznao je RS nakon genocida i podijelio državu, što su također teška krivična djela. Nezakonito je produžio svoj ionako uzurpirani mandat u Predsjedništvu. Umjesto kao predsjednik svih građana RBiH, on se predstavljao kao vođa samo Muslimana, i kao takav u njihovo ime rušio državu. SDA je vlast u Bosni predala u ruke sljedbenicima politike genocida i udruženog zločinačkog pothvata, zaslugom njegova sina Bakira. On se sada žali Europi zbog njihovih “blokada” države. Blokirao ju je ustvari on, dajući im vlast.

Mladi Musliman Alija Izetbegović, licemjer i veiezdajnik koji je izvršio puč u Islamskoj zajednici, nezakonito ukinuo Republiku Bosnu i Hercegovinu i prvi priznao RS nakon genocida. Iako negativna političko-vjerska ličnost, on je i danas slavljen i hvaljen među mnogim muslimanima kao veliki vjerski i politički mudrac, državnik, otac nacije, pejgamber… Po njegovom imenu nazvane su mnoge ulice, trgovi, umalo i sarajevski Aerodrom, a zaslušio je jedino da mu Srbi podignu spomenik…

Sve to ne smeta hudim-sijedim Bošnjacima da Mladog muslimana Aliju slave kao oca nacije, pejgambera (tobe ja-rabi) mudraca i mislitelja, Mesiju, spasitelja muslimanskog naroda i države BiH, što je stvaranje kulta ličnosti, suprotno Islamu. To je laž, obmana! Počastili su ga i nagradama, osnivanjem muzeja, pisanjem knjiga hvalospjeva. Obitelj Izetbegovića silno se obogatila na račun tragedije bosanskih muslimana kojoj su i sami kumovali. Nema grada u dijelu Bosne kojeg je kontrolirala ili u njemu vlada SDA makar samo u koaliciji, a da ulica, most, trg, ne nosi ime tog i takvog velizdajnika i munafika Alije Izetbegovića. I, malo se ko buni, a ni ta američko-bosanska nacionalna asocijacija BANA.

Srbi će kad tad podići spomenik Aliji Izetbegoviću kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih, a nisu mogle ni divzije četnika kroz tuce genocda. On je Srbima dao državu, što nisu uspjeli ni Crna ruka ni Princip, ni Draža Mihajlović, ni Karadžić, ni Mladić.

Stoga, Srbi bi trebali ukloniti spomenik Draži Mihajloviću u Bileći jer je poklao muslimane u Istočnoj Bosni, ali podići spomenik Aliji Izetbegoviću koji im je poklonio državu nakon genocida!

Pokraj spomenika kralju Petru koji nejma veze sa mojim rodnim gradom Varcar Vakufom (Mrkonjić-Gradom) trebalo bi ispraviti spomenike braći po veleizdaji Harisu Silajdžiću i Aliji Izetbegoviću jer su oni i taj grad u Daytonu vratili četnicima. Alija je Mrkonjić, Šipovo pred rat poklonio Srbima, na kraju rata Tuđmanu, ga je  Silajdžić uz wiskey sa Miloševićem  vratio Srbima u Daytonu, kako bi Čengiće nagradio izuzimanjem Ustikolone iz RS.

Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji u Varcar Vakufu! Kralj Petar nema blage veze sa Varcar Vakufom, ali je presudnim glasom muslimanskog načelnika kotara Cerića 1924. preimenovan pseudonimu srpskog kralja u Mrkonjić. Ustaše su dva puta rušile spomenik. Umjesto srpskom, kralju, bolje bi tom gradu pristajao spomenik Aliji Izetbegoviću i(li) Harisu Silajdžiću koji su ga, nakon okupacije HVO i ratnih zločina, njih dvojica u Daytonu vratili Srbima. Dodik je HVO-u oprostio zločin u kojem je ubijen i moj prijatelj sudija i advokat Niko Marić.

Alija je zaslužio spomenik i u Kupresu kojeg je također prepustio ustaškoj bandi fašista udruženog zločinačkog pothvata nakon što su ga neplanirano i bez Alijinog odobrenja, oslobodili borci ARBiH pod komadom rahmetli generala Mehmeda Alagića. Alija Izetbegović zaslužuje spomenik na tzv. Zapadnoj obali Neretve u Mostaru, Stocu, Čapljini, jer je Hercegovinu poklonio zločincima Herceg Bosne, zašto je dobio orden od Tuđmana. U ostalim dijelovi Bosne koje je oslobodila ARBiH, sve nazive ulica i trgova po njemu trebalo bi zamijenti, ili ispred ulica, trgova  stajati „Ulica, trg, veleizdajnika Alije Izetbegovića.“

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Zar ne bi bilo prirodnije da most na Uni u Bihaću nosi ime generala Atifa Dudakovića?

General ARBiH Dudaković je sa Krajišnicima obranio Krajinu koju je Alija Izetbegović otpisao, kao što je otpisao i Hercegovinu. Dudakovićev Peti korpus Armije RBiH, („Sila nebeska“) oslobodilo je Krajinu, ali Alija mu je zabranio izlazak na Drinu.

Generala Dudakovića je Bakir Izetbegović na zahtjev Dodika isporučio Sudu BiH gdje mu se sudi kao ratnom zločincu. Prethodno je kao komandant daytonske vojske poslan u penziju bez ikakve zahvalnice i priznanja.

SDA je svog čelnika pokojnog Sulejmana Tihića (branitelje Šašelja na Tribunalu, gorljivog poklonika Aprilskog paketa, prudskog Sporazuma, ukidanje Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije, davanja amnestije četnicima i čuvanju RS slala na liječenje u Njemačku. General Dudaković, protiv kojeg se vodi sudski process, ne pojavljuje se u javnosti,  obolio od teške bolesti, lijekove nabavlja sam, privatno, iz Australije. Dok je gen. Dudaković branio Bosnu i oslobađao Krajinu, Tihić se baškario u BH-a Ambasadi u Bonnu gdje je radio kao matičar.

Ovdje svjedočim da sam u jesen 1995. u Bosanskom Petrovcu sreo i kamerom snimio razgovor sa grupom Srba koji nisu uspjeli pobjeći sa ostalim, pa su ih borci Dudakovićevog Sedmog korpusa pokupili po okolnim zabitim selima i doveli u Bosanski Petrovac i smjestili po napuštenim kućama. Sa sobom su poveli i stoku, čak i krmad. Svi su tvrdili da se s njima humano postupa. Mene je policija uhapsila prilikom snimanja tih Srba, iako sam imao niz dozvola, pa privela u Policijsku stancu, nakratko mi je oduzet pasoš, ali sam na kraju pušten. Čak mi je načelnik policije ponudio konak u svojoj kući.

Zar ne bi bilo ljudski i patriotski dati ulice po imenu generala Dudakovića jer nije osuđen za zločin, a moguće i neće biti, ili Halilovića, ili rah. generala Alagića, prije nego li dati ulicu Busuladžiću ili Đozi? Ali, prije će ulicu po svom imenu dobiti presuđeni haaški optuženik i zarobljeni oficir JNA pokojni Rasim Delić koji je jurišao na Sarajevo koje je branio i gen. Halilović, general Jovo Divjak, Stjepan Šiber. Jer, Delića vežu rodbinske  veze za Hadžiju Halida  i Hasana Čengića, Alijine logističare i haznadare.

General Mehmed Alagić, je sa svojim hrabrim Krajišnicima oslobodio Vlašić, strateški najvažniju planinu u Bosni i dalje, sve do slovenačkih Alpa. Umjesto pohvale i ordena, kada je oslobodio Kupres, Alija Izetbegović ga je izružio: „Dok pregovram (s četnicima) pušku o klin, generale!“ trdio mi je r. Vehid Gunić. Poslije mu je nudio mjesta po konzulatima, valjda da mu nije na očima.

General Alagić je oslobodio i svoj rodni Sanski Most. Sa svojim Krajišnicima, njegov Peti i Dudaković Semi korpus, mogli su osloboditi čitavu državu.

General Alagić je uhapšen je na spavanju, u pidžami sa povezom preko očiju sproveden u Sarajevo u zatvor, kao najveći kriminalac. Isporučen je u Haag po montiranoj optužnici KOS-ovaca u SDA kao ratni zločinac. Ali na veliku žalost SDA, Tribunal ga je proglasio nevinim. Ljagu, uvredu, poniženje koju mu je nanijela SDA i IZ nije preživio. Gledao sam ga kako sa u sali kako sa Dudakovićem sjedi u prvom redu sa muftijama i hodžama, ahmedija do ahmedije, na Svečanoj Akademiji u Bihaću u jesen 1995. nakon primanja prvih poslijeratnih regruta u Peti korpus, dok im je Dudaković trebao. Ahmedije su se davno distancirale od generala, Mladi muslimani su ga se odrekli. Alagićev najopasniji tužitelj bio je Asim Kamber, perjanica SDA u Sanskom Mostu. Doskorašnji prijatelji blatili su  generala-načelnika u medijskoj hajci. „Glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.“ može se pročitati na portalu “Krajina.ba.”  Nedavno je Kamber hapšen zbog izbornih lopovluka. Haram za prijevremenu smrt gazije, generala Alagića, niko i ne spominje, niti prebacuje medijima koji su dizali hajku na njega poput „Slobodne Bosne“ i Senada Avdića i tako ga otjerale i u Haag, pa u grob. I umjesto da se po Alagiću osloboditelju Krajine i Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, u gradu na Sani imenuje neka ulica, trg, škola, za sada mu najodaniji suborci uče El Fatihu, a SDA doglavnici iz Sarajeva veličaju veleizdajnika Aliju Izetbegovića.

Tako je u Sanskom Mostu pred brojnom publikom predstavljena knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ koju je napisao Selmo Cikotić (kojeg SDA valjda zbog toga nije isporučila Dodiku, Čoviću i Sudu BiH zbog navodnih zločina u Bugojnu) i notornog agenta KOS-a, kojeg je SDA promovirala u generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića. Gotovo svi posjetitelji tog igrokaza, sjećanja na „mislitelja i državnika Aliju“ kupili su odmah tu knjigu.

U Sanskom Mostu brižljivo njeguju sjećanje na Aliju i stalnom izložbom koja je dio postavke „Muzeja Alija Izetbegović“ u Sarajevu.

Koliko službena vlast i kako čuva uspomene na gen. Alagića, to Sanjani bolje znaju od mene. Na spomen njegova imena uče El Fatihu, ali za ovu vlast on nerprijatelj i kriminalac. Ne znam da li general Alagić “rehabiltovan.” Ta nije on Busuladžić ili Đozo.

Alija Izetbegović je i Sanski Most davno halalio četnicima, tamo su oni počinili zločin genocida, ali ga je gen. Alagić oslobodio. Veleizdajniku Aliji počast, generalu osloboditelju Haag i grob.

Bez ikakvih zasluga, Aziza Šaćirbegović je samo kao supruga Mladog muslimana Nedžiba i majka Muhmeda kockara, ministra vanjskih poslova BiH – dobila ulicu u Sarajevu

Aziza Šaćirbegović je potpuno nepoznata osoba, bez ijedne zasluge za Bosnu i Bošnjake. Dobila je ulicu u Sarajevu zato što je supruga Mladog muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, zatvorskog druga Alije Izetbegovića. Zaslužna je što je rodila sina kockara, Daytonca. To su jedini, van zdrave pameti argumenti dvojaca SDA-IZ koji je Azizu proglasio zaslužnom osobom i dodijelio joj ulicu u čast.  Alija Izetbegović  hvalio je Azizu jer ga je ljubazno dočekivala kada bi dolazio Nedžibu kući na tajne sastanke MM. Često bi, kako ju je Alija hvalio, znala ispeći ukusnu pitu. Kao nagrada za ukusnu pitu – naziv ulice po njenom imenu. Hava Tatarević neka skapa u neimšatini u Zecovima kod Prijedora, neka  svisne žaleći šest sinova i muža koje ubiše četnici. Prijedor su Krajišnici mogli osloboditi, ali Izetbegović ne dade generalu Ćuskiću i suborcima, vrati ih s kućnog praga, a tolike slavne bitke Krajišnici su dobili, ali Alija im ne dade u rodne kuće. Kada je otkrivena masovna grobnica u Tomašici u kojoj su i kosti Havinih najdražih, i Bakir i Husein su pohitili tamo da bi uknjižili koji jeftin političko-vjerski poen, a nisu ni svratili kod Have da je makar utješe i ohrabre, a kamo li pomognu. Tomašicu nisu uvrstili u dokaze o genocodu.

Handžar divizija – bosanki muslimani kao Hrvati – hrvatsko cvijeće

Eto, za pečenje pite, Azizi – ulica kao dio Puta Mladih muslimana. Da bi je dobila, oteli su naziv Ulica Ivana Krndelja, Mostarca, člana KPJ od osnivanja, kojeg su ustaše strijeljale 1941.

Draža Mihajlović i muslimani

Postoji incijativa da se naziv Ulica Azize Šaćirbegović zamijeni nazivom po heroju obrane Sarajeva generalu Stjepanu Šiberu, ali od Šiberovih ratnih zasluga na obrani Sarajeva i RBiIH, važnije je znati peći pitu Mladim muslimanima koji će nam, i nama i državi najzad glave doći. Incijativa za sada udara na gkuhe uši. U Ulici Šaćirinoj je i lijep most koji bi mogao biti nazvan nekim Mladim muslimanom i(li) fašističkom slugom.

Ulice po imenima vjećnika ZAVNOBiH-a su također ukinute. Na samo frtalj državne teritorije obilježava se Dan državnosti, kao da je državnost pala s nebesa, a vijećnici nisu u tome ni učestvovali, ni Srbi, ni Hrvati ni Muslimani.

Kao sin Mladog muslimana, Alijinog zatvorskog ahbaba, kao sin Azize, supruge Mladog Muslimana, koja bi iznesi šerbe i ispeci kahvu tom društvu MM zavjerenika, razvi ukusnu pitu, Muhamed je nagrađen pozicijom ambasadora RBiH pri UN-u. Bio je ministar vanjskih poslova, zatim zastupnik Tužbe za agresiju i genocid na Svjetskom sudu pravde, umjesto prof. dr. međunarodnog prava Francisa A. Boylea. Šaćirbegović je bio prvi Alijin habernosa – muštulukdžija Miloševiću i Karadžiću o Alijinom priznanju genocidne RS. Bio je na spisku države RBIH, ali ga je kasnije plaćao i Milan Panić, predsjednik Jugoslavije čije se predsjednikovanje poklapa sa vremenom najvećih zločina genocida nad Bošnjacima. i Danas muca bosanski.

Licemjer (munafik) Alija Izetbegović prvo je u zvijezde ukivao Francisa A. Boyle, autora naše Tužbe, zastupnika RBiH na Sudu koji je dobio dva sudska naloga kojim je naloženo Srbiji da zaustavi genocid nad Bosancima, a onda ga je izbacio iz našeg advokatskog tima i optužio za krađu novca, iako je prof. Boyle sve plaćao iz svog džepa. Državni novac je spiskao sin Mladog muslimana Muhamed zvani Moe. Boyleu je dato, paoduzeto pravo na bosanski pasoš, zabranjen mu je pristup medijima.

Zar ne bi bilo lijepo da neka od ulica, recimo Ložionička (sic!) u Sarajevu, ponese njegovo ime. Ma ne mora!  Ali makar da mu vrate bosanski pasoš, pa da s njim ode u Neum i  tako mu se ispuni želja da zapliva u našem moru koje je on, Boyle, spasio od Alije i Stoltenbrega, i od Muhameda i Mustafe da ga i morem koje ga zapljuskuje ne pokloni Tuđmanu!!! Nije ih mogao spriječiti da Sutorinu poklone Crnoj Gori. Nisu mu dali da na Svjetskom sudu ukine RS, iako je to tražio i od Sulejmana Tihića, nudio usluge Bakiru Izetbegoviću.

Ali, ne, kada je prof. Boyle pročitao, pa javno prozvao Bakira Izetbegovića za sabotažu nastavka spora na Svjetskom sudu pravde, te se nudio pokušati spasiti spor, B. Izetbegović ga je grubo i primitivno sikterisao, a medijima pod svojom kontrolom zabranio svaki kontakt s njim; zabrana je na snazi i danas. Čak i zakazane interviewe, poput onog dogovorenog po dogovoru sa Seadom Omeragićem, otkazani su. Umjesto da se SDA i IZ otimaju da o svom trošku tiskaju knjigu prof. Boylea „Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima,“ volonteri prose sadaku za štampanje te povijesne čitanke koju skupljaju evo već tri godine.

Alijina pohvala prof. Boyleu: “Vaša borba na Svjetskom sudu pravde je uspješan vrlo važan dio borbe bosanskog naroda za slobodu… Želim izraziti svoju zahvalnost za univerzalnu borbu sa pravdu u svijetu i uvjeravam Vas da ću ja lično i bosanski narod uvijek poštovati ono što ste učinili za nas. Vrlo sam počašćen čuti da mi uvijek možemo računati na Vaše dobre namjere i visoko cijenjene sposobnosti.” Alija izetbegović je ovdje dokazao da je sklon lančanim lažima jedno govoriti, drugo raditi. Boyle je otpušten, ponižen i zaboravljen, uskraćeno mu je pavo na obnovu bh-pasoša. Za Aliju Izetbegovića bolje je znati razviti pitu kao Aziza, nego biti ekspert međunarodnog prava i istinski borac za slobodu bosanskog naroda kakav je prof. Boyle. Aziza je priznatija od – i od Boylea – i tolikih drugih. Nakardan, obrnut red vrijednosti, zar ne?

Prof. Boyle je branio i nas i državu od genocida! Branio nas je i obranio od optužbi srpske strane na Svjetskom sudu pravde da Bošnjaci čine genocid. Citat: “Dva puta su Srbija i Crna Gora (Yugosi kako ih nazav prf. Boyle) i njihov advokat iz Izraela Rosenne, jedan od najvećih ekperata međunarodnog prava, tražili od Svjetskog suda da izda naredbu protiv nas da prestanemo i odustanemo od činjenja genocida nad Srbima. Kao što sam rekao Svjetskom sudu, to je bi bilo poput nacista koji krive Židove za Christianschaf. Svjetski sud se oba puta složio sa mnom i nije nam nametnuo nikakav nalog o genocidu. Na kraju su Yugosi povukli ovu skandaloznu optužnicu protiv nas. Srbe treba denacifirati prije nego što postanu sposobni za čovječanstvo.”

Ko će ih denaficirati, sigurno neće ni Srbi bar za sada, a ni SDA i IZ dokazavši oprostom i nagradom od pola države nakon genocida kako se teški zločin genocida i nacizam isplate.

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države.

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Američko-bosanske nacionalne udruge, poput BANA, ni na vidiku! Zadeverali se, zar, prečim poslom, brane Busuladžića i Đozu. Braneći Dayton, brane i genocidnu RS.

SDA I IZ su strpale Đozu i Busuladžića u Dražino društvo, vade iz toga društva (u neznanju) pa se kaju I izvinjavaju

Vučić kumuje bulevaru Ratka Mladića, Dodik dodjeljuje orden presuđenom ratnom zočincu Karadžiću. Majke Srebrenice po nalogu SDA-IZ kite Cvijetom Srebrenice vojvodu Vučića koji je pucao na Sarajevo, ne prizna genocid, a prijetio je ubojstvom 100 muslimana za jednog četnika. Sarajka grli mladog čenika Duška Stanivukovića na sred Baščaršije. Ima li kraja ludilu? Ko je od koga gori u ponižavanju zdrave pameti?

Zločinački dvojac (političko-kriminalni) SDA-IZ ostavlja najbrojniji narod u Bosni bez zajedničke, ali jedine, matične države. Dvojac je do sada bio čvrst ko beton – teško da puca po pitanju naziva ulica po Busuladžiću i Đozi, odnosno tražene smjene Safeta Softića zbog pristajanje na njihovo ukidanje. To može biti samo mala fingirana porodična svađa, predstava za javnost.

Podsjetimo se kako je Safeta Softića i sama SDA htjela smijeniti kada je bio šef banovićke SDA, još 2009. Baza SDA u Banovićima je bolje znala kakav je taj hodža-političar,  ali ga ne dade Tihić. Teško da će ga dati i Bakir Izetbegović čijim je klimoglavom i postao predsjednik Sabora IZ, i po čijem je nagovoru i odobrenju glasao za ukidanje ulica Busuladžića i Đoze, glasao pa se pokajao. Tako naredio Bakir. Ja, i? Biće malo halabuke, povike na Softića, ali teško da će se SDA odreći tako važnog svoga igrača u IZ. Ako niz vodu pusti Softića, naći će SDA dostjnu zamjenu kako bi sačuvala vlast u IZ, a tako i pouzdanu i poslušnu džamijsku izbornu mašineriju. Kakve smo sreće,umjsto Safeta Softića, mogao bi nas zapasti Asim Sarajlić vešt oko izbornih lopovluka. Mogli bi biti usrećeni sa Bakirovim savjetnikom po pitanju miniranja Spora na Svjetskom sudu protiv Srbije za genocid u režiji Dževada Mahmutovića, savjetnika Bakira Izetbegovića, kojeg je njegov boss umjesto kazne, nagradio foteljom ministra za izbjeglice i raseljena lica BiH.

Spašavanje Dodika – Mustafa Cerić je zajedno sa Alijom Izetbegovićem oprostio genocid, i genocid urbicdom. Umjesto naplate štete za svaku proliveni kap krvi, razbijeni crijep, porušenu kuću ili džamiju, kako se zločini ne bi ponovili, Cerić hvali Dodika muslimanima čitavog svijeta za sadaku vrijednu dva posto obnove džamije Ferhadije, stajući ispred zastave genocdne RS. B. Izetbegović je Dodika nebrojeno puta spašavao i financijski i politički. Ovih dana proglasio je Srbe koji glasaju za Dodika lošim, i tako već pokleklog Dodika ponovno ispravio davši priliku većem broju Srba da stanu uz njega, podignuvši tako nacionalističke tenzije u Bosni. Cerićevu tradicuju prodavanja obraza Bošnjaka nastavljaju muftije i hodže čak i nakon Dodikovih neprostivih uvreda na račun Islama i muslimana, države Bosne, za šaku maraka

Moguće je da Safeta zamijeni i sam Bakir, kako bi prekratio vrijeme dok se ponovo ne kandidira u Predsjedništvo BiH. On se uhljebio za dobre pare u Parlamengtu kao “zakonodavac” iako saboter zakona i pravde.  Sve poluge odlučivanja u Domu naroda predao je u ruke Dodiku i Čoviću, pa sad od Europe traži da ukloni mehanizme blokkade!!! Zašto ne bi Safeta Softića zamijenio bivši ries Cerić koji je sada bez posla, a uvijek gladan para na račun tragedije Bošnjaka i RBiH? Izjalovila mu se namjera biti doživotni reis, postati član Predsjedništva BiH. U propaloj izbornoj utrci potrošio je 100.000 dolara Svjetskog saveza Bošnjaka, kleo se – i opet će, ako bude sreće.  Zašto ne bi baš Cerić mogao zamijeniti Softića, hem je za reisa postavljen po volji Alije Izetbegovića nakon puča, hem je zaslužan za veleizdaju države, oprost genocida i urbicada. Odgovoran za kriminal u i nemoral IZ (slučaj razvratnog hodže u Gluhoj Bukovici), vrlo je zaslužan za kriminalno lošu kadrovsku politiku SDA i IZ, a izgara od želje da se još malo obogati na tragediji Bosne i muslimana. Još mu je do letanja po svijetu u prvoj avionskoj klasi o trošku IZ. Kao hava-reis proveo je dva mandata u zraku. Treba mu i veći rahatluk u vili Rate Dugonjića koju je otkupio budzašto ako bi postao predsjednik Sabora. Odličan je ahbab Baje iz Laktaša. Hvalio ga za šaku maraka, a Dodikove pare drage su i hodži Bajri iz Doboja, a i novom banjalučkom Muftiji Nusretu Abdibegoviću. Borio se da postane europski muftija, ali mu se stolica izmače iako se Europi dodvoravao sa Deklaracijom europskih muslimana, u kojoj je samo spomenuo muslimane Bosne kao stanovnike Balkana. Kavazović je funkciju muftje za Zapadnu Europu dodijelio banjalučkom svom ahbabu Osmanu Kozliću, ali nakon objelodanjivanja kriminala u vezi sa vakufskom imovinom u Banjoj Luci, tobože je smijenjen, tako što ga je počastio mjestom certifikatora halal-proizvoda sa sjedištem u Tuzli, ali nije maknut iz Njemačke. U SDA i IZ važi nepisano pravilo – što gori, to bolji, posebno ako je dobar za sh-projekat uništenja Bosne Bošnjaka i ko nije antifašista, ali jest ako je Mladi musliman ili poklonik Muslimanskog bratstva i Erdogana.

Nastavljači fašističke tradcije – bojvnici HVO u Bosni – snimak iz zadnjeg rata

Ko je Fehim Spaho kojemu je također dodijeljena u počast ulice u Sarajevu?

Fehim Spaho je umro kao vrhovni vjerski starješina muslimana u NDH. Na dženazi mu je bila školska omladina, ustaše i Nijemci. Na mjesto reisa došao mimo kriterija koji je tražio konkurs. Na mjesto reisa posadio ga je brat Mehmed Spaho potplaćivanjem dijela sarajevske uleme. (Mehmed je pokušao podmitii i francuskog ambasadora, ali taj se nije dao!)

Fehim je pio, iako to Islam strogo zabranjuje. Vjerno je služio Austro-Ugarsku kada je atakirano na vakufsku imovinu. Bio je činovnik zadužen po pitanju “vere” u obje srpske kraljevine, sve protiv interesa muslimana i IZ, također kada su donošeni zakoni kojima je oštećen status muslimana i vakufa, da bi konačno prigrlio Antu Pavelića i NDH. Poglavnik ga je proglasio vrhovnim islamskim poglavarem u NDH.

Fehim Spaho je služio Austro-Ugarsku monarhiju, obje srpske kraljevine, pa Pavelića i NDH. Po stare dane izjašnjavao se kao Hrvat,, a brat Mustafa, po profesiji inženjer, kao Srbin. Političar dr. Mehmed Spaho vrdao je između i jednih i drugih. Srbi su ga okitili ordenom, pa otrovali. Njegova JMO koalirala je sa srpskim radikalima, četnicima. Historija se Bošnjacima surovo ponavlja, mnogi iz povijesti ne uče ništa (U vrijeme Spaha, u Bosni je bila krilatica: Za Spahu, šućur Allahu!)

Za Spahina vakta, u Begovoj džamiji su nakon hutbe čitani Poglavnikovi brzojavi, proglasi i bajramske čestitke koje su prenošene preko uličnog razglasa po Baščaršiji i susjednim sokacima. U islamskim novinana Ante Pavelić se ukazivao na prvim stranama, u fesu. (Vidi Parergon, Derviša Sušića) Busuladžić je uz citate Poglavikovih izjava, tiskao list “Osvit.” U Vladi NDH muslimani su zauzimali položaje doglavnika, pobobočnika.

Eh, taj i takav Fehim Spaho je počašćen nazivom ulice u Sarajevu, ali nema ulice koja bi nosila ime jedne od rezolucija bosanskih muslimana iz 1941. (čak ni “El Hidaje” udruženja hodža) kojima su muslimani ustali u obranu svojih komšija Srba i Jevreja od ustaškog terora!

Ko je bio Husein ef. Đozo?

Citat, Wikipedia

Nacistička prošlost Husein Đozo je 1940. godine, postavljen je za nastavnika arapskog jezika u okružnoj medresi, a 1941. i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-i-uleme u Sarajevu glavnog muslimanskog poglavara u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovom funkcijom postaje uticajni islamski teolog, te islamistički (veliča islamske prodore u Evropi) i antijevrejski aktivista. Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam zloglasne 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”, sa činom kapetana, odgovorne za brojne zločine u istočnoj i sjevernoj Bosni, kao i u Sremu.

U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Drugi s lijeva na desno u nacističkoj uniformi Husein Đozo u društvu nacističkih oficira i jerusalimskog Muftije. Uz pomoć Al Huseinija Mladi muslimani su se htjeli dokopati panislamske državice pod Hitlerovim protektoratom. Mladi muslimani nisu nikad odustali od te državice. Dok je RS i Herceg Bosne, imaju šansu. Bošnjaci su skupo platili, plaćeju i još će plaćati tu ideju MM urotnika. Bakir Izetbegović već najavljuje ponovno vraćanje propalom Aprilskom paketu ustavnih promjena kojim bi se legalizirao Dayton, genocidna RS i kojim bi se nepovratno daleko udaljli od građanske države Republike BiH, ostajući u kandžama nacionalista, među njima rasista, fašističkih sljedbenika

Period nakon rata

Poslije rata, nove komunističke vlasti su Đozu osudile na pet godina robije i gubitak građanskih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je, kako stoji u presudi: svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.” Iako je bio visokorangirani oficir ovih jedinica, za zločine koje su počinile njegove jedinice – nije mu suđeno.“ Kraj citata.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je kao i Alija dobio poslove u državnim poduzećima. Postao je Titov prevodilac za arapski jezik, bez njega se Maršal nije pomaljao u muslimanski svijet. Oprostio je Đozi nacizam, pa ga predstavljao kao hodžu i ulemu, teologa i učenjaka, da bi dokazao da muslimani u Bosni nisu u lošem položaju kao oni u Rusiji, o kojima je pisao Busuladžić.

Ustvari, Huseina Đozu Tito je rehabilitovao na inicijativu Gamala Abdela Nassera 1963. kada je egipatski predsjednik zatražio da se Đozo dovede kao Titov prevodilac. Tito nije mogao odbiti takvu inicijativu, važniji mu je bio Nasser kao suosnivač Pokreta nesvrstanih. Nasser je upoznao Đozu dok je studirao na Univerzitetu el Azhar u Kairu, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet.

Vrhovni sabor islamske zajednice ohrabrio se tek 6. oktobra 1990. kada se IZ odvojila od države “pokretom imama” na Đozinu rehabilitaciju. Iako je IZ bila pod kontrolom komunista, tek nakon slabljenja kominizma ohrabrila se ozvaničiti ono što su Tito i komunisti već 1963. uradili, pa je Vrhovni Sabor haman tri decenije nakon Titove rehabilitacije Đoze, donio odluku o njegovoj potpunoj rehabilitaciji. Fakultet islamskih nauka mu je u povodu smrti posvetio prvi Zbornik radova.

Citat, Wikipedia: “Danas, dobar dio njegovih sunarodnika smatra ga jednim od najvećih i najuticajnijih bosanskih muslimanskih mislilaca] prošlog vijeka.

Ali, nisu Tito i koministi amenstirali samo Đozu i Busuladžića, nego i divizije četnika koji su brže bolje obrijali bradu, pa nakon poraza u bici na Neretvi i Titovog pomilovaja, zauzeli visoke položaje u državi. Gore su prošle su ustaše, domobrani kao i nedužni narod koji je s njima bježao i zaglavio u Bleiburgu. Pavalić je na vakat utekao…

“Prije nekoliko godina, sa brisanjem svih ulica u Goraždu osnovna škola u Goraždu koja se zvala „Nikola Tesla“ prommijenila ime je u „Husein efendija Đozo“.)

Pa ipak, ne samo Srbi zapinju za Đozinu nacističku prošlost iako je “svoje odslužio” iako ga je Islamska zajednica rehabilitirala, iako je postao Titov prevodilac, jer ga SDA i IZ istura kao pandan zločinačkoj ekipi Draže Mihailovića, Mile Budaka…

Zašto ne bi i Bošnjaci i Srbi, a i Hrvati, pa i antifašisti svijeta zajdno obilježili ovu godinu kao godinu bošnjačkih antifašističkih rezolucija i nazvali makar jednu ulicu po nekoj od brojnih rezolucuja, umjesto da se svađaju oko toga ko je gori, ko će prostačkije iskazati svoje rasistitčke i fašističke ideje. Sada Dodik prostački u svom stilu napada mješovite brakove kojih se SDA-IZ davno odrekla. Izetbegović mu pruža šansu za politički spas izjavom na jednoj TV kako za Dodika glasaju loši glasači Srbi, kao da za B. Izetbegovića glasaju dobri Bošnjaci. On također gubi utjecaj i vlast, ali se otima, kao i Dodik i Čović, koje đuture pomaže međunarodna zajednica, botove da i ne spominjemo… B. Izetbegović upravo se pravda Dodiku i Dodikovim Srbima kako su genocid počinili pojedinci. To je neistina. Iza genocida stoji država. Ona planira, osigurava ljudstva i materijalna sredstva od pogubljenja, protjeravanja, logora, urbicida – do premještanja masovnih grobnica i negiranja genocida. Uostalom, postoje dva svjetska suda koji sude državama za genocid, i pojedinačnim izvršiteljim genocida u ime države.

U Banjoj Luci je 1941. napisana jedna od prvih rezolucija upućena ustaškim vlastima koju su potpisali najugledniji Banjalučani, Bošnjaci, muslimani, među njima i dvojica bližih rođaka novinara i publiciste, velikog borca protiv kriminala u IZ, hadždži Bedrudina Gušića. Onaj ko je potpisao tu i takve rezolucije, tim je potpisom osudio sam sebe na smr presudu, suočio se sa oduzimanjem imetka, odvođenjem i njega i najdražih mu u ustaški logor Jasenovac. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su hrabri, jedini iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Bažnjo Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima,

I dok je banjalučki biskup Franjo Komarica pisao Karadžiću pisma i zamolnice, upozoravao ga na zločine prema katolicima, tražio da se od zla odustane, oslovljavajući ga sa “gospodine predsjedniče” uzdajući se da će umilosti monstruma, genocidnog fašistu da se makar malo uljudi poslije svih strahota i počinjenog genocida u Prijedoru, Banjoj Luci, tadašnji muftija Banjalučki Ibrahim Halilović i predsjednik Islamske zajednice Bedrudin Gušić, dobili su 10. aprila 1993. pismnen poziv četničkih vlasti Banja Luke da dođu na sastanak s Krajišnikom, kako bi mu iznijeli probleme Muslimana, ali su odbili susresti se s Krajišnikom. Pismnim odgovorom u kojem su taksativno pobrojali zbog čega ne žele susret s Krajišnikom, gradska uprava je ponovno inzistirala nasastanaku u već zakazano vrijeme, ali r. Halilović i Gušić su opet odbili susret sa Krajišnikom, jer sa četnikom fašistom se nema šta razgovarati. Nije im bilo lahko objasniti Banjalučanima taj gest koji većina nije begenisala. Ni 1993. ni kasnije, antifašisti nisu odsutali od duha muslimanskih rezolucija. Ali, i prije rata, tokom rata, poslije rata – Alija Izetbegović je s Krajišnikom tikve sadio, a usprotivio se Americi u namjeri da ukine genocidni SDS u kojem je Krajišnik zauzimao najviša mjesta. Kao haaškom presuđenom ratnom zločincu, mediji naklonjeni SDA ustupali su prostor jer je “odležao svoje,” mada se nikad nije rehabilitirao i od četnika kako bi postao čovjek.

Nikad se ni Alija Izetbegović, Mladi musliman, ni nakon što je “odležao svoje” nije rehabilitirao i postao istinski građanin RBiH, predsjednik svih građana… On je i dalje ostao pučista panislamista, kako prema državi RBiH tako i Islamskoj zajednici, a njegovim stopama korača i sin mu Bakir, što je sve voda na mlin sh-projekta.

Muftiju Banjalučkog u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića (1910 – 1997), fašistički sljedbenici četničke ideologije pokušali su zaklati 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadije.

– Jedan od pijanih i uniformisanih mladića bacio je flašu pred njega, a zatim mu komad stakla stavio pod vrat. Ni sama ne znam otkud mu hrabrost i snaga, ali on je uhvatio mladića i doslovno ga odigao od zemlje. Zatim je pritrčao svijet iz dućana, spasili su ga i na tome se završilo – govori nam Beba Kapidžić, kćerka Alije Kapidžića, gradonačelnika Banje Luke, vojnog imama, uglednog majora stare Jugoslavije, jednog od inicijatora i potpisnika Rezolucije. kojoj je ef. Zahirović bio zet, odnosno suprug njene najstarije sestre Azize.

Efendija Zahirović – Bio je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati. Bio je jedan od potpisnika banjalučke rezolucije 1941. a doživio je da ga četnik 1992. pokuša zaklati na sred čaršije. To je mu je hvala za spašavanje Srba u Drugom svjetskom ratu. Kada je umro, nije ukopan u haremu Ferhadije, nisu dali Srbi. Nikom ne pada na pamet dati ime neke banjalučke ili sarajevske ulice po rahmetli Zahiroviću i tako makar malo spasiti svoj obraz. Preči su srpski mitski junaci, Rđe Zlopogleđe, kraljevi-luzeri i turski vazali, Kobilići, koji nemaju blage veze ni s Banjom Lukom ni s Bosnom. Preča je Aziza Šaćirbegović jer peče ukusne pite

Ef. Zahiroviću devedesetih godina oduzimana je i imovina, ali on ni po koju cijenu nije želio napustiti kuću. Ostat će upamćen kao glavni imam džamije Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom. Umro je 1997. prirodnom smrću i sahranjen je u Banjoj Luci.

– Zahvaljujući tadašnjim političkim okolnostima, nije ukopan tamo gdje mu je uistinu mjesto, pored Ferhadije.

Istaknuti banjalučki publicista Aleksandar Ravlić zapisao je:

– Jer, napadnuti efendija Zahirović je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati s obzirom na to da je u Banjoj Luci bio jedini živi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalučki muslimani ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirović bio je njen zagovornik i jedan od prvih potpisnika! (dialogos.ba)

Koliki su značaj imale banjalučka i druge rezolucije, svjedoči podatak se na 1944. godine na njih osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima (da priđu četncima, za što je agitirao i član njegovoh Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić), između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana – prvaka, redak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“ Valjda ih je zato Draža i pokao sa svojim četnicima.  

U to vrijeme, Europu je gazila Hitlerova nacistička čizma, vladao je strah, tajac i muk. Niko, ama baš niko osim Bošnjaka nije digao svoj glas protiv nacističkog genocidnog zatiranja Srba, Jevreja i Roma širom Bosne. U tu čast i sjećanje, u svakom našem mjestu, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću makar jedna ulica ili trg trebali bi nositi ime po banjalučkoj Rezoluciji ili po istaknutim potpisnicima, incijatorima. To bi u Banjoj Luci, Bosanskoj Dubici i svakom mjestu pod svojim kontrolom, Srbi i sami trebali učiniti.

Zar ne bi nekoj ulici ili trgu u Sarajevu trebalo dati ime Ulice (Trga) žrtava genocida!

U  Banjoj Luci manjka 80.000 Bošnjaka i Hrvata! To je najprognaniji grad na svijetu, što je genocid po definiciji. Koga briga, osim za harčenjem vrijedne vakufske imovine u Banjoj Luci, zatiranja muslimanskih matičnih knjiga ravnanjem mezara na kojima niču zgrade srpskih tajkuna. U Parlamentu BiH sjedi i Nenad Stevandić, četnik, koji je hvatao Banjalučane i trpao ih u crvni kombi nakon čega im se loše pisalo… Za svaku četničku izjavu, on dobija bez komenatara novinara, prostor u medijima, kao i Dodik, Stanivuković, Majkićka, koja je za smao jedan dan fingirane penzije, dobila otpremninu parlamenta od 30.000 KM. Najveći dušmani države RBiH, time i Bošnjaka nagrađeni su luksuznim uredima, skupocjenim limuzinama za opstrukciju države, poput Špirića, Radmanovića, Krišto. Najveći kriminalci u svakom pogledu su na slobodi

O bošnjačkim rezolucijama trebali bi učiti đaci i iz kućne predaje i iz udžbenika, a i Srbe bi trebalo svaki dan podsjećati na atifašističku hrabrost njihovih susjeda Bošnjaka…

Kada bi nazvali neku ulicu po banjalučkoj Rezoluciji, onda bi i SDA i IZ i svi mi jasno poručili genocidašima i izvršteljima udruženih zločinačkih pothvata kako nismo isti kao i oni i kako nam nije mjesto u društvu sa Dražom, ali ni sa Đozom i Busuladžićem. Ali, morali bi se odreći i Alije i Azize. Naši dični preci stavili na kocku svoje živote da bi spašavali očeve čiji sinovi će ih klati u zadnjem ratu. Tako bi rehabilitirali, od zaborava otrgli te rezolucije, pa bi i Srbe i Hrvate podsjetili na naš ljudski duh i ispunjenu civilizacijsku i vjersku zadaću obrane bližnjeg svog. Time bismo se distancirali ne samo od fašista, nego i od kriminalnih struktura kleronacionalista i sledbenika Mladih muslimana u SDA i IZ i njihovog koketiranja sa fašistima u Drugom svjetskom ratu, ali i ovim današnjim s kojima su u koaliciji od 1992. a koji su počinili genocid i združene zločinačke pothvate. Ovako, ni krivi ni dužni zbog SDA i IZ moramo biti u istom košu sa onima koji su krenuli da nas istrijebe, zahvaljujući nam se tako na hrabroj zaštiti od fašizma.

“Selam ćeš Hitleru!”

Dok su Bošnjaci hrabro ustajali u obranu svojih komšija od ustaša, i reis Spaho i Mustafa Busladžić i Husein Đozo priklanjali su se baš tome fašističkom režimu. Oni su svoje selame slali Hitleru i preko Pavelića i jerusalimskog muftije Al- Huseinija koji je pokušao sve muslimane svijeta vezati za Hitlera i po tom poslu dolazio je i u Bosnu, vršio smotru Handžar divizije. On se od okupatora Engleza htio osloboditi uz pomoć Hitlera. Vodstvo muslimana se odreklo Kralja i Sbije, priklonilo se Paveliću, kako bi došli u milost Hitleru i uz njegovu pomoć ostvarili svoj san o panislamičkoj državi u okrilju Trećeg Reicha. Nije lahko bilo voditi muslimansku politiku u Bosni, nikad, a pogotovo tad. Ali, Bošnjaci su se rezolucijama protiv ustaškog terora svrstali među antifašiste, a veliki dio njih pristupio je narodno-oslobodilačkom antifašističkom pokretu. Poginuli su boreći se za slobodu i obnovu državnosti BiH.  To je ono čime se trebamo dičiti, svaki dan i na svakom mjestu podsjećati na njih, a ne odavati počast slugama okupatora  ženi MM koja peče ukusne pite.

Zar nije paradoks da reis Spaho kao poglavar muslimana u fašističkoj NDH, Đozo kao pobornik politike Hitlera u istrebljenju Jevreja, Busuladžić antikomunist i antisemitist, potpisnik jedne rezolucuje protiv ustaške politike, ali i kao onaj koji je podržavao ideju progona Židova u Sarajevu, dobiju svoje ulice umjesto još nekog od preko četrdeset narodnih heroja, Bošnjaka-muslimana antifašista, vijećnika ZAVNOBiH-a ili mnogih zaslužnih intelektualce, anitfašita i političare poput Hamdije Pozderca, generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera. Oni su stvarali i branili Bosnu, ovi su zaslužni što Bosna nestaje. Rušenjem Hamdije Pozdreca, koji je uz Branka Mikulića, jedan od tvoraca moderne Bosne, počeo je genocidni proces rušenja države RBiH i uništenja Bošnjaka. Pozderac je žrtva četnika obrijanih brada.

Ulica propagatora fašizma Mustafe Busuladžića nosila je prethodno ime Faruka Midžića. Faruk Midžić je narodni heroj poginuo u posljednjoj bici za oslobođenje Sarajeva od fašista. Nije li to u najmanju ruku drsko i bezobrazno kao atak na povijest i zdrav razum!?

Nije li sramota nekadašnju Srebrenička Ulicu, pa Ulica Ivana Krndelja, komniste od osnutka KPJ, narodnog tribuna, kojeg su ustaše strijeljale 1941., zamijeniti imenom žene Mladog Muslimana Azize Šaćirbegović koja razvija ukusne pite! Sve je to opaki uronički posao na uništenju države BiH i Bošnjaka.

Neupitno je da je herojsko djelo potpisati rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika (teror nad Srbima, Jevrejima, Romima) kako je to učinio Mustafa Busuladžić. To je antifašizam za odlikovanje i naziv ne jedne ulice, ali, da je ostao na tome. Ali, on se priklanjao Hitleru, podržavao njegov nacistički plan iskorjenjivanja Jevreja, pa je potpis na Rezoluciji licemjerje, skakanje sebi u stomak. To je gore od “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!” To je po onoj, i jare i pare.

Kada je u Handžar diviziji, u kojoj je Đozo bio glavni imam, izbila pobuna, pobunjenike je izdao imam Malkoč.

Postoji spomenik pobunjenicima Handžar-divizije, prve pobune protiv Hitlera u Europi (sic!) koje im je u gradiću Vilfranšu (Villefranche de Rouegue), u Francuskoj, podigao francuski Pokret otpora.

Spomenik pobuni dijela 33 SS Handžar divizije u francuskom gradiću, Villefranche de Rouegue (Vilfranše) pobuni u kojoj nije učestvovao Husein Đozo, imam te Divizije. Da pače, jedan od imama je izdao pobunjenike Nijemcima i pobuna je u krvi ugušena strijeljanjem pobunjenika (Trg pobunjenika sa kipovima prikazuju muškarce koji padaju pokošeni mecima. Rodinov uticaj uočava se u toj skulpturi Vanje Radauša.)

Na spomeniku su uklesane ove riječi zahvalnosti pobunjenicima:

Mučenicima, borcima za slobodu koji su se pobunili protiv nacizma 17. septembra 1943.

u Villefranche de Rouergue, odmarajući se ovdje i na nepoznatim mjestima

Vjerno zahvalni, njihovi sunarodnjaci, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Villefranchoises i Villefranchois

Divizja do tada nije bila u Bosni, nego na Istočnom frntu. Još nije počinila zločine u Bosni. Izgraditi u Bosni spomenik pobunjenicima u Handžar diviziji protiv Hitlera, bio za Srbe iritirajući i neprihvatljiv, opravdanje simatizerima Draže Mahajlovića za njegove zločine i zločine četničkih divizija koji su stvrili pogodno tle za formiranje Handžar divizije. To bi bio prst u oko svim antifašistima Bošnjacima.

Zločini koje je kasnije počinila Handžar divizija u Srijemu pravdani su osvetom za četničke pokolje u Istočnoj Bosni; Himler i Hitler su upravo računali da će na želji za osvetom pridobiti muslimane za pristup 13. SS diviziji su se odlučili formirati tu zloglasnu nacističku diviziju. Ali, za razliku od Srba, muslimani su ipak nerado išli u tu nacističku vojsku. Zato su ih hvatali u iznenadnim racijama i nasilno mobilizirali, a prilikom jedne takve racije, dograbili su i Srbina Vladimira Perića Valtera, kasnijeg narodnog heroja, kojeg su tuzlanski antifašisti KPJ jedva spasili nasilnog odvođenja u Handžar-diviziju… Da li su i pobunjenici protiv Hitlera u Francuskoj kojima je podignut spomenik, bili nasilno mobilizirani, to je pitanje za historičare.

Još malo o Đozi, ali i antifašisti, književniku Dervišu Sušiću, velikom I habrom kritičaru Mladih muslimana, ali I kukavice kada je Tito u pitanju

Branitelji lika i djela Đozina tvrde da je on “odležao svoje” – pet godina zatvora, oduzeta građanska prava ted a je to dovoljno za rehabilitaciju.

Poslije zatvora, Đozo se zaposlio  u državnom sektoru. Predavao je i na Medresi u Sarajevu, bio omiljeni professor. (Vidi kod prof. Safeta Kadića, Facebook)  Zauzimao je visoka mjesta u Islamskoj zajednici.

Ali, čim takvome dadneš naziv ulice, odmah gubiš pravo kritikovati one koji presuđene ratne zločince na Tribunalu u Haagu, koji su pomilovani nakon odležane dvije trećine kazne u zatvorima hotelskog tima za Zapadu koji se vraćaju u politiku kao da ništa nije bilo.

Zašto davati ime ulici po Đozi koji je bio, po tvrdnji onih koji su ga poznavali, bio čak fini gospodin i ulema, ali koji se priklonio Himleru i Hitleru i bio imam 13. Handžar divizije?  Je li se računalo na prigovore antifašista? Da li se time htjelo gurnuti prst u oko Srbima i dati povoda da pravdaju svoj fašizam i nacizam, kakav mnogi ispoljili u  Drugom svjetskom ratu i riješili židovsko pitanje prije Hitlera? Da se time želila pružiti šansa četnicima za osporavanje sudski dokazanog genocida? Tako svi, i krivi i nevini, postaju isti.

SDA-IZ i nogama i rukama kopaju da nas izjednače sa Dražinim i Karadžićevim Srbima, Bobanovim Hvatima, pa tako i davanjem naziva ulica po u najmanju ruku kontroverznim ličnostima, ali svakako ne pravim antifašistima. Ne jednom su uradili isto što i Srbi ili Hrvati, čak su se I Bosne odrekli lažući da je se doriču svi Srbi I Hrvati. Tada je u Armiji RbBiH trećina njenog sastava bila opunjena Srbima, Hrvatima i “ostalim.”Sjetimo se samo BANU koja je pandan srpskoj akademiji u Banjoj Luci i hrvatskoj u Mostaru, iako postoji državna. Mnoge su državne institucije ukinuli, a Zemaljski muzej je zakovao svoja vrata jer nije bilo para ni za grijanje. Ali, SDA je ima novca za zajedničke iftare, naprimejer. (Ne jednom me je neki bot SDA žestoko izvrijeđao što argumentirano kritikujem SDA i IZ, poručivši mi kako se trebam ugledati na Srbe i Hrvate koji brane svoje zločince poput Karadžića i Mladića!)

Zločinački dvojac opasnih namjera SDA-IZ bi morao prestati lagati kako će ukinuti ime RS, ili hvaliti se kako je ukinuo dan genocidne RS. Nije je trebao ni stvarati, a kad već jest, onda treba ukinuti RS jer je nastala na genocidu. Ali, Bakir Izetbegović ne bi bio „prvi u Bošnjaka“ ako ne bi javno izjavljivao kako je RS neupitna i da je neće ukinuti ni jedan pametan Bošnjak. Baca nam prašinu u oči o 9. januaru, zatim ukidanja imena RS, ali genocidnu RS ne da. Ne da ni Dodika koji otvoreno ruši državu! Stoga se i najpametniji Bošnjaci, sve goli mislitelj do mudraca, miri sa Daytonom i genocidnom RS, kao Esad Duraković. Zlatko Dizdraveć, Danial Hadžović koji čak prostački vrijeđa one koji mu ukažu na neodrživost ilegalnog Daytona. Dizdarević pak zna ono što ni sam Biden možda još ne zna, pa tvrdi kako Biden neće ukinuti Dayton, nego ga reformirati (kako bi ostala u životu genocidna RS.) Možda bi Biden i ukinio RS, ali bošnjačko-muslimanski sufleri i Daytonci to mu neće dozvoliti. Jednog od najopsanijih, Hairsa Silajdžića, daytonski mediji poput Hadžifejzovića vade iz naftalina da bi prosipao javno pamet o reformi Daytona, Bidenu, s kojim je u vezi s tim na telefonskoj vezi. Mediji i novinari poput spomenutog, uvijek daju više prostora negatorima genocida i države RBiH od isinskih boraca za pravo graansku državu.

Umjesto mosta žrtava četničkog genocida u II svjetskom ratu u Goraždu, Most Mladog muslimana i veliezdajnika Alije Izetbegovića

Goraždani su poslije Drugog svjetskog rata sve do pojave SDA, pokušali imenovati most na Drini po žrtavama četničkog terora. Na tom mostu poklane su stotine muslimana od strane Dražinih koljača. Pred zadnji rat se učinilo da će Goraždani i uspjeti u namjeri da trajno obilježe most na kojem je počinjen četnički genocid nad Bošnjacima, ali ispriječio im se tamošnji muftija Efendić sa SDA jurišnicima, pa je most na Drini dobio ime Alije Izetbegovića. Prije tri godine, čuvajući uspomenu na Aliju, srednjoškolci su most prefarbali, ali ne u zeleno.

Malo poslije četničkog pokolja 1942. goraždanski imam posadio je za istu bajramsku sofru četničke saveznike ustaše, Italijane i Nijemce! Ovako im je vazio:

“Čini mi osobitu čast… kao predstavnik Islamske vjerske zajednice, u ime osamnaest tisuća muslimana goraždanskog kraja, u ime svoje, kao i u ime građana, pozdraviti nam mile goste. Osobito da mogu za jednom sofrom pozdraviti predstavnike triju prijateljskih vojski, vojne predstavnike Velikog Njemačkog Rajha, Velike Italijanske Imperije i Nezavisne Države Hrvatske.” (“Parergon,” Sušić, str. 131.)

Goraždanski imam je namjerno smetnuo s uma da su Titovi antifašisti bili oslobodili (i) Goražde. Zato je i posadio predstavnike “sila osi” za bajramsku svečarsku sofru, pa serbez pristupio Hadnža-diviziji.

Derviš Sušić nije naveo ime tog goraždanskog. Moguće je da se radi o Đozi.  On je svoj “Paregon” koji je utemeljio činjenicama koje je prikupio imajući pristup arhivama jugoslavenskih javnih i tajni službi, objavio nakon rehabilitacije Huseina Đoze. Moguće je da je baš Đozo izgovorio riječi bajramske dobrodošlice ustašama, Nijemcima i Talijanima, fašistima u Goraždu.

Duo SDA-IZ je vratio Đozu u Goražde, tako što su protjerali naučnog genija Nikolu Teslu čija je ime nosila škola. Nikola Tesla je izumio struju, razgonio mrak, ali nema tog svjetla koje može utrnuti mrak u glavama kojima vlada SDA-IZ.

Iako dobrovoljac-nacista, Đozo je postao Titov prevodilac za arapski jezik, pa hrabrom partizanu Sušiću nije ni na um palo spomenuti Đozino ime ispod bajrmaske dobrodošlice nacistima, niti Tita podsjećati da je Đozo bio iamm u Handžar-diviziji. Tito je ionako znao sve.

Klanjajući dženazu poklanim Bošnjacima Istočne Bosne u II svjetskom ratu, Alija Izetbegović se neposredno pred zadnji rat kleo na Drini kako Bošnjake više neće niko nikad klati. Potom ih je umirivao kao janjad za klanje lažima kako rata neće biti, pa se ubrzo dogodio pokolj i genocid u Istočnoj i čitavoj Bosni, nakon čega je četnike nagradio državom u državi.

(Izvještavao sam iz Šipova za TVSA i “Večernji list” negdje 1991. kada je u Šipovu klanjana dženaza četničkim žrtvama pobijenim Drugom svjetskom ratu. Ni godina nije prošla, a ubijen je Mehemed Ganibegović četničkom rukom na sred ulice, o čemu sam objavio vijest na TVSA. Ganibegović je ubijen ni kriv ni dužan. Njegovim ubojstvom počeo je novi terror nad Bošnjacima, ubijanje i progon. U daytonskim medijima se piše o ubojstvu srpskog svata u Sarajevu kao povodu za rat, a r. Ganibeogovića u medijima niko i ne spominje. Srpski svat je ubijen slučajno, Ganibegović namjerno. Srbin kao žrtva je čak i historijski bitan, a Bošnjak iz Šipova uopće nije važan. 

Da li baš zbog svih tih nedjela, Mladi musliman Alija Izetbegović je okićen epitetetima koje mu nesebično i nekritički daju njegove slijepe pristaše. Biva, on prvi predsjednik BiH (sic!), otac nacije, pejgamber (tobe ja-rabi!), pa ga časte  nazivima imena ulica, mostova i trgova. Džaba što je udarnički uništavao i državu i Islamsku zajednicu, što nastavlja i sin mu Bakir, što u konačnici znači uništenje i Bošnjaka muslimana.

Zato je Tuđman odlikovao Aliju, a Srbi mu duguju spomenik kakav zaslužuje i njegov sin Bakir koji nastavlja očevo djelo, poslušno sluša turskog diktatora Erdogana kojemu je njegov otac Alija ostvaio Bosnu u amanet. Obojica, i Erdogan i Bakir, pozdravljaju se sa četiri prsta – pozdravom u zabranjenog Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Priličilo bi im da se pozdravljaju i sa tri prsta!

Utihnue su fanfare, minuo strah i radost oko svečanog ustoličenja 46. američkog predsjednika Jospha Bidena, ali Daytonci ne prestaju utrkivati se ko će mu bolje pročitati planove za Bosnu, ali bez skidanja luđačke košulje.

Kao što su naši stari nekada voljeli sultana i ginuli za njega i u bitkama sa Rusima, kao što su se prvo otimali, pa priglili Franju Josifa i ginuli za nj u Prvom svjetskom ratu, nakon što su se razočarali u lažna obećanja Kralja i u novu otadžibinu, tako su se mnogi su se Bošnjaci okrenuli Paveliću, NDH i Hitleru. Postali su „hrvatsko cvijeće.“ I u Francuski pokret otpora pobunjenike Handžar smatraju Hrvatima (Park Hrvata), muslimanima iz Bosne. Danas su mnoge bošnjačke oči uprte u Bidena. Oni bi da bi im američki Predsjednik sređuje stanje u rođenoj kući, otklanja haos za koje su krivi i domaći veleizdajnici i njihovi sljedbenici – veliki i mali muslimani, a i američki Demokrati koji su ispunjavali njihove želje.

Taško kući koju sređuje i vodi tuđin!

U petak 21. januara 2021. mediji su objavili vijest da je za zločine mudžahedina na deset godina zatvora osuđen general ARBiH Sakib Mahmuljin, komandant Trećeg korupusa ARBiH jer je znao za te zločine, a nije ništa poduzeo da ih spriječi ili kazni počinielje. Presuda nije pravomoćna.

I pored Armije RBiH koja je bila toliko snažna da bez mudžahedina oslobodi zemlju, SDA-IZ su Armiju u svakom pogledu potkopavali MM na čelu sa A. Izetbegovićem dok je nisu zamijenili stranačkom vojskom po ugledu na Karadžićeve Srbe i Bobanove Hrvate. Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su nam uz pomoć Tuđmana podvalili mudžahedine, među njima krvoločne zločince da bi njihovim zločinima dokazali kako smo svi isti.

Stiže tužna vijest o smrti Mirjane Furlan, velikog imena jugo-glumišta. Kao Srpkinja, iako veliki umjetnik i humanista, nije mogla optstati u Tuđmanovoj Hrvatskoj gdje je bila izložena najgorim pogrdama i uvredama i kad je napustila Hrvatsku. Izgubila je dom, stan koji su joj oteli u Zagrebu, nije mogla vratiti, ali joj duhovnu veliku kuću, koji je sa sobom pnijela kao i sve izbjeglice, nisu mogli oteti. Živjela je u Americi gdje je nastavila uspješnu glumačku karijeru. Neka joj Mirjani Furlan pokoj vječni!

Mira Furlan u jednom interviewu: Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.” Kako god za život pokojna Mira Furčan osjećala loše, mada ništa nije na žao učinila nikome, tako se osjećaju i svi oni koji ne zapristaju za fašistima, nacistima, rasistima, ma ko oni bili, makar bili u nemilosti sljdbenika fašista i nacista

U jednom interviewu Mirjana Firlan je rekla: “Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.

U tu izjavu se sasvim dobro uklapa i daytonska Bosna i Hercegovina.

Tim riječima pokojne Mire Furlan privodim kraju ovaj dugi tekst.

Dok god postoje uspomena na Huseina Gradaščevića, muslimanske rezolucije iz 1949., dok god postoje muslimanski antifašiti, dokumenti i sjećanja na vijećnike ZAVNOBiH-a, narodne heroje, Aliju Sirotanovića, Hamdiju Pozderca, Divjaka, Šibera, Halilovića, Dudakovića, Alagića…, dok god ima slobodarskoog duha i postoje lojalni građani Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Bošnjaci.., biće Bosne i bez Bidena, ali mi Bošnjaci se moramo osloboditi šuge kojom smo se osrabali od udruženong u zločinačkog dvojca SDA – Islamska zajednica. Tada ćemo biti bliži i sebi i državi RBiH, islamu i civilizaciji, daleko od nacizma i fašizma koji se žilavo brani i otima.

Ovdje se može pročitati Peticija građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa o promjeni naziva ulica u tom gradu:

https://ihalilovic.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljena lica BiH, saboter pravde za državu BiH, prijeti “represivnim metodama” direktorici OŠ u Sjenjini koja je kaznila učenike zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti BiH, ali ne prijeti Dodiku, Cvijanovićki…, koji ne priznaju ni državu ni njene zakone

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH tvrdi da je diskriminatorsko i neosnovano kažnjavanje povratničke djece koja su odlukom direktorice OŠ “Petar Kočić”u Sjenjini kod Doboja, RS, Mevlide Dervišefendić, kažnjena smanjenjem ocjena iz vladanja zbog odsustva sa nastave 25. novembra 2020. godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Mahmutović prijeti:

“Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to!”  

Direktorica Osnovne škole “Petar Kočić” Sjenjina kod Doboja, RS, Meliha Dervišefendić, potpisala je odluku o kaznama o smanjenju vladanja desetorici učenika zbog toga što su nedolaskom u školu obilježili 25. novembar – Dan državnosti BiH. Pozvala se na Zakon o vjerskim i državnim praznicima RS koji ne priznaje kao praznik Dan državnosti BiH, pa joj je Mahmutović poslao pismo i priprijetio zbog nepoštivanja zakona države BiH po kojem je 25. novembar državni praznik.

Službena poza dr. Dževada Mahmutovića ispod koje se skriva opasni zavjerenik protiv države i prava u službi Bakira Izetbegovića, još većeg i opasnijeg zavjernika i sabotera pravde u korist genocidne RS i Srbije

Nakon tzv. Potpredsjednika RS Ramiza Salikića u vezi sa kažnjavanjem učenika smanjenjem ocjena o vladanju zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti RBiH, oglasio se i dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljana lica BiH koji je u pismu upućenom direktorici Dervišefendić zaprijetio:  

– Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to. Zaštita prava svih građana, a pogotovo povratnika kao najugroženije kategorije, te poštivanje zakona države obaveza je svih i u svakom dijelu BiH, pa tako i u entitetu RS!”

Dobro bi bilo da se Mahmutovićeva prijetnja odnosi na sve one koji ne poštuju državu BiH i njene zakone. Ali, pismo je upućeno samo direktirici škole u Sjenjini jer doktor prava Dževad Mahmutović ima dvostruke aršine kada su u pitanju pravo i pravda, jedan za se i SDA, Izetbegovića, Dodika…, drugi za sav ostali svijet.

Mahmutović je savjetovao Izetbegovića da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, iako je, kao i Izetbegović i Sakib Softić, znao da za to nema pravne osnove jer je Mladen Ivanić već bio osporio Softiću pravo agenta na tom Sudu. Za svjesno potkopavanje države BiH u korist Srbije i RS, Mahmutović je nagrađen od svog stranačkog šefa Bakira Izetbegovića koji ga je unaprijedio za zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica. Obojica su trebali u zatvor, kao i Sakib Softić.

Dvolično je, drsko i bezobrazno, kukavički je prijetiti direktorici škole u RS, dok  Mahmutoviću ne pada na um priprijetiti Miloradu Dodiku “represivnim metodama.” Srpski članu Predsjedništva BiH koji je istog dana kada je objavljena vijest o kažnjavanju djece, izjavio ovo:

“…Prije će se BiH raspasti nego što će se ukinuti RS!… Ja vjerujem da će doći do toga da  ćemo postaviti veoma realnim opciju da RS da obezbijedi svoj status kao nezavisna i samostalna zemlja. I to uz pomoć Bajdena za kojeg mislm da je pogriješio zato što je prije 30 godina podržao Bosnu ovakvu kao što je bila da se mrcvari; BiH je žalosna zemlja koja nema nikakvu perspektivu.”

Ova najnovija Dodikova izjava o osamostaljenju genocidne RS je direktni napad na ustavno-pravni poredak BiH, ali je pala na tvrde uši doktora prava Dževada Mahmutovića

U isto vrijeme, Željka Cvijanović, predsjednica RS, najavljuje proslavu 9. januara, iako je Ustavni sud BiH proglasio Dan RS neustavnim.

Zakon na osnovu kojeg je direktorica Dervišefendić smanjila vladanje učenicima zbog nedolaska u školu na Dan državnosti BiH, donijela je vlast RS s kojim SDA, pa tako i Mahmutović, tikve sadi i direktno učestvuje u donošenju takvih diskriminatorskih zakona .

Bude li po Mahmutovićevim prijetnjama, umjesto na Dodiku i Cvijanovićki, umjesto na SDA koja je prva u svijetu priznala genocidnu RS, kola će se slomiti na direktorici Mevlidi Dervišefendić, ali ne i na Mahmutoviću koji je jedan od krivaca za nastavak genocida mirnim putem diskriminacijom, apartheidom u RS, nepoštovanjem države RBiH…

Pitanje je – ko će izvršiti upotrijebiti represivne metode nad direktoricom škole u RS, kada RS ima svoju skupštinu, zakone, policiju, teritoriju sve darivano od SDA. U RS je država BiH nemoćna, ne postoji; tamo se redovito se krši njen ustav, odluke Ustavnog suda, pa i Zakon BiH o praznicima. Hoće li biti kažnjena samo direktorica škole “Petar Kočić” ili svi oni koji ne priznaju ni državu BiH ni njene zakone, pa i taj o Danu državnosti, ali slave nezakoniti dan RS, pitanje je na koje bi tebao dati pravnik dr. Mahmutović.   

Ko je Dževad Mahmutović?

Službena BIOGRAFIJA

Dževad Mahmutović, rođen 16.04.1972. godine u Velikoj Kladuši. Osnovnu i dio srednje škole je završio u Vlasenici, a srednjoškolsko obrazovanje je okončao u Zagrebu. Dodiplomski i postdiplomski studij je završio na Univerzitetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju je odbranio, 2012. godine, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Doktor je pravnih nauka, profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a prije imenovanja na dužnost zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je dekan ovog fakulteta. Autor je velikog broja naučnih i stručnih članaka i publikacija, te učesnik u većem broju naučnih projekata, naučnih konferencija i okruglih stolova u zemlji i inostranstvu. Radno iskustvo sticao je i u privredi, ali i na različitim političkim pozicijama. Radio je u raznim preduzećima  i na različitim pozicijama, a ističu se Meister d.o.o. Tuzla, Fabrika duhana d.d. Sarajevo i DUF Euroinvestment d.d. Tuzla.

Bio je odbornik u Skupštini opštine Milići (2004-2008), savjetnik potpredsjednika NSRS (2009-2010), savjetnik člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (2015-2018), a prije imenovanja za zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je potpredsjednik Vijeća Naroda RS (2018-2019). Od 2007. godine je predsjednik Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje Zvornik, a od 2015. godine je član Predsjedništva SDA.

Tokom rata u BiH, bio je pripadnik Armije Republike BiH, te je obavljao različite dužnosti, a bio je i najmlađi komandant brigade u Armiji Republike BiH. Ranjavan je dva puta, RVI, i dobitnik je ratnog priznanja „Srebreni štit“.

Za dosadašnji rad i postignute rezultate dobio je više priznanja, među kojima je i “Povelja Opštine Milići”.

Po nacionalnosti je Bošnjak.

Oženjen je i otac troje djece.”  (Zvanične biografija objavljene na stranici Ministarstva za izbjegla i raseljena lica.)

U biografiji dr. Dževada Mahmutovića se spominje da je bio savjetnik bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića, ali ne i njegova saboterska uloga u onemogućavanju nastavka sudskog procesa za genocide koji je počinila Srbija.

Po javnom priznanju Bakira Izetbegovića, i Mahmutović ga je nasavjetovao da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za ganocid. I Mahmutović i Softić, koji su putovali u Haag da bi tamo predali Sudu zahtjev za nastavak procesa, znali su da je Sakibu Softiću pravo agenta BiH na tom sudu osporio Mladen Ivanić, tadašnji član Predsjedništva. Za to je znao i Bakir Izetbegović jer je Ivanićevo pismo proslijeđeno na Svjetski sud preko Ambasade BiH u Holandiji, što ne bi moglo proći bez Izetbegpvićevog znanja i odobrenja. Ipak, sve trojica su svjesno obmanjivali javnost kako imamo i valjanog agenta i pravo na obnovu procesa koji je sabotiran deset godina jer nije prikupljen ni jedan novi dokaz o genocidu, iako ih je, nažalost, bilo i peviše.

B. Izetbegović je na kritike javnosti o sabotaži pravde, odgovorio da su za to krivi njegovi savjetnici među njima i dr. Dževad Mahmutović. Sakib Softić je za tu podvalu i sabotažu stavio u svoj džep 100.000 dolara. B. Izetbegovič je postao jedan od najbolje pozicioniranih zakonodavaca. Malo malo, iako saboter pravde u korist RS i Srbije, priča o zakonima, pravu i pravdi, kao i Mahmutović koji, evo, prijeti i represivnim metodama. Selektivno!

Umjesto da Mahmutović, Softić, Izetbegović budu kažnjeni “represivnim metodama,” Bakir Izetbegović je Mahmutovića nagradio pozicijom zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica BiH. S te pozicije Mahmutović prijeti direktorici Melihi Dervišefendić zbog smanjenja vladanja djeci koja nisu došla na nastavu za Dan državnosti RBiH.

Prijeteći direktorici Dervišefendić, Mahmutović zaboravlja kako je bio potpredsjednik Doma naroda u Narodnoj skupštini RS, iako mu to stoji u zvaničnoj biografiji. U tom domu su sjedjeli i drugi Bošnjaci, i prije i poslije, Salkić je potpredsjednik RS, ima armiju od 40 savjetnika, ali se nisu izborili protiv usvajanja toga i takvog diskriminirajućeg zakona koji zabranjuje obilježavanje Dana državnosti BiH, niti su uspjeli sporevst u RS Zakon o državnim praznicima BiH. Dodik ne haje za odluke Ustavnog suda BH.

Izetbegović je Mahmutovića zbog podrivanja prava države BiH unaprijedio iz njemu znanih razloga, a moguće, i zbog učešća u Armiji RBiH i “dvostrukog ranjavanja” kojim je pravdao i kriminal Asima Sarajlića oko namještanja izbora. I Sarajelić je, kao i Izetbegović, zkonodavac u Parlamentu BiH.

Na internetu se mogu pročitati i ovi među mnogim tekstovima koji bacaju više svjetla na Mahmutovićeve, Softićeve marifatluke, kao i lopovluke B. Izetbegovića. Oni su opasni zavjerenici protiv države BiH čije su interese podredili ličnim, a što je još gore interesima Srbije i RS.

Mirsad Čamdžić: Izetbegović nagrađuje krivca za propast revizije presude protiv Srbije

BIH18/12/2019 u 13:45 h

OSLOBOĐENJE PORTAL

Dževad Mahmutović bit će zamjenik državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Na tu poziciju predložila ga je Stranka demokratske akcije.

Povodom tog imenovanja reagovao je Mirsad Čamdžić, potpredsjednik Naše stranke. On kaže da imenovanje Mahmutovića otkriva opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH: „Dževad Mahmutović je kao savjetnik Bakira Izetbegovića za pravna pitanja zajedno sa Sakibom Softićem putovao u Haag da prisustvuje predaji Zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije.

Sakib Softić je predstavljan kao agent BiH pri Međunarodnom sudu pravde u Hagu iako to nije bio. Šutnju o toj istini zbog koje je Sud odbio zahtjev za revizijom i zbog koje je međunarodni ugled Bosne i Hercegovine ozbiljno narušen, Izetbegović će predstaviti kao svoju najveću grešku u svom mandatu člana Predsjedništva BiH. Šutio je, kako kaže, po savjetu svojih pravnika.

Dževad Mahmutović mu je bio pravni savjetnik i čovjek koji je to također znao. Izetbegović, iako kaže da se zbog šutnje kaje, Mahmutovića nagrađuje. Izetbegović je prilikom formiranja vlasti, pogotovo na državnom nivou, insistirao na borbi za BiH i opasnostima koje vrebaju iz susjedstva, a sad vidimo da u tu borbu uključuje one koji su Bosni i Hercegovini nanijeli najveće gubitke. To upozorava i na opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH za čiju se dobrobit navodno zalaže.“

Evo šta “Avaz” piše o Mahmotoviću:

ISTRAŽUJEMO Kako je Dževad Mahmutović dobivao poslove

Bakirov savjetnik preko FDS-a i Ramića izvukao milione KM

K. KEŠMER – E. TRAKO, 24.02.2018

      Hotel „Aura“ trebao je biti nova nada i uzdanica razvitka Srebrenice. Najavljivan kao veliki investicijski projekt Fabrike duhana Sarajevo, dobivao je podršku i javnosti i vlasti. No, već u samom početku gradnje 2009. godine bilo je jasno da ideja nije bila razviti Srebrenicu, već izvući novac iz FDS-a, a glavnu ulogu imao je Dževad Mahmutović, trenutni savjetnik Bakira Izetbegovića.

Šta je sporno

Cijeli ovaj slučaj bio je predmet i istrage Finansijske policije, koja je ustanovila da je u objekt uloženo 15 miliona KM, iako su sve procjene govorile da je za njegovu gradnju potrebno osam miliona. Ipak, kada se u obzir uzmu pozadina i veze ljudi koji su učestvovali u ovom projektu, mnoge stvari postaju jasnije.

“Avaz” – šema mutljaroša i mutnih poslova – bogaćenje na račun izigravanja pravde, baš u Srebrenici, na mjestu genocida

U tadašnjem Nadzornom odboru FDS-a sjedio je Dževad Mahmutović, tada uzdanica SDA iz Srebrenice. Mahmutović je danas član Predsjedništva SDA te savjetnik Bakira Izetbegovića. Upravo je Mahmutović putem svoje funkcije u FDS-u direktno odobrio da ova kompanija ide u realizaciju višemilionskog projekta te je bio upućen u sve što se dešava.

Prvobitno je posao dodijeljen firmi „Tehno Srebrenica“, koja je čak dobila avans od 1,3 miliona KM. Ipak, ovaj ugovor biva naprasno raskinut te se cijeli posao dodjeljuje firmi „Meister“ iz Živinica. Suvlasnik i direktor ove firme upravo je Mahmutović. Odnosno, Bakirov savjetnik faktički je sam sebi dodijelio posao.

Radovi su počeli 2009., ali su prošle godine i stali. Zgrada u kojoj je hotel trebao biti zjapi prazna i dan-danas, a u Općini Srebrenica niko ne zna reći šta će biti s njom niti ko je zapravo vlasnik.

– Hotel je izgrađen, ali ne znamo ko je vlasnik, kada će početi s radom ili hoće li biti prodat. Nešto se čudno događa s cijelom pričom. Najavljen je kao jedna od najznačajnijih investicija, a danas zjapi prazan – kazao je Bojan Josipović, načelnik Odjeljenja za urbanizam Općine Srebrenica.

Pare u džepu, hotel još uvijek samo na čagetu; screenschot službene internet stranice Hotela Aura, Srebrenica

Stranačke veze

No, nije to jedini posao koji je Mahmutović dobio preko svojih stranačkih veza. Njegova firma već nekoliko puta dobiva posao od Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice, kojim rukovodi Edin Ramić (SDA). Firma „Meister“ od Ramićevog ministarstva dobiva milionske poslove za gradnju povratničkih kuća i naselja na cijeloj teritoriji RS.

Posljednji posao dobila je početkom ove godine, tačnije 9. januara. Kako se može vidjeti iz ugovora, firma „Meister“ (vidi zvaničnu biografiju Mahumtovića, op. I.H.) angažirana je na poslovima „radovi, izgradnja cijele građevine ili njenih dijelova, građevinarstvo, izgradnja zgrada i građevinski radovi“.

Cijeli ugovor vrijedi 1.255.639 KM bez PDV-a.

Uhljebio i suprugu

Zanimljivo je da je Mahmutović uspio i svoju suprugu Nerminu zaposliti na državne jasle. Nermina Mahmutović posao je dobila u „BH Pošti“ u Tuzli.” Kraj citata teksta iz “Avaza.”

Budući da državom vladaju njeni dobro plaćeni najveći neprijatelji, muljaroši, licemjeri kao što su SDA, B. Izetbegović, Dževad Mahmutović, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Dragan Čović i toliki drugi…, koji plivaju na površini u opljačkanim parama, koji su vješti bezakonju i lopovluku, moguće je da se kola slome na direktorici Osnovne škole “Petar Kočić” u Sjenjini kod Doboja Melihi Dervišefendić koja je samo provodila jedan od zakona koji su doneseni i uz pomoć ili klimoglav spomenutih zakonodavaca, nagrađenih i za sada nedodirljivih rušitelja države i građanskih prava njenih građana.