Envera ne bi ovog ljeta u našeme gradu.
Falio mi je za kratki razgovor s nogu, u prolazu; Ever sa novinama pod jednom rukom, cekerom u drugoj. Sve taze, kao i njegove šale i vedar duh.
Rečeno mi je – pao je s nogu, bolestan je i neće doći
Sve nas je manje.
Daleko od one naše rike i Rike, kojoj se uvijek vraćao, koja nam je tekla haman ispod pendžera, koja nas je rodila, Enver je otišao na onu sunčaniju i ljepšu obalu, odnoseći sa sobom i jedan veliki komad Rike.
Šta je Rika bez Envera!
Još veća pustoš, još praznija i bezličnija.
Bijaše uvijek nasmijan.
Pjevušio je.
Volio se šaliti, smijao se i sam svojim šalama i dosjetkama, ponekad i prije nego što ih ispriča i tako nas zagolica, a i na kraju, dočekavši da mi – slušatelji – koje je volio razvedriti, skontamo. Ako bi se našalio na naš račun, svojim smijehom odmah je pokazivao kako je šala – šala, bez zadnje misli, bezazlena šala svakom potrebna.
Nije podnosio seljakluk i ismijavao ga je na svoj orignalan način. Često bi se nakratko zaustavio na Čaršiji, ili u Rici, i šapnuo mi neku svoju dosjetku na račun seljakluka, nasmijao se grohotom zajedno sa mnom – i nestao niz Čaršiju, ili odlazio Lučkom mahalom.
Često sam ga zaticao na pragu kovačnice Omera Zonića. Tada su njih dvojica vodili ozbiljne razgovore, što je bio uvod u glumačku predstavu odličnih komedijaša – i autora teksta, i režisera. Znali su oponašati svakoga, odglumiti svaki rički karakter. Nisu morali kazati ime onog kojeg glume, gledalac ga je mogao lahko prepoznati. U Rici je svak bio baška, svoj, neponovljiv.
Rički orkestar u kojim je sviralo ponajviše Velića – ostao je bez svoga nadarenog člana, Rika bez jednog od svojih simbola.
“Papa, papa, papa pa pa!”
Kao da ga gledam za bunjevima, davno, davno, na probi za nastup na nekom festivalu orkestara koji je održavan u našem gradu. Rastura bubnjeve, rastura se i sam. Sa vrlo izraženom muzičkim darom, osjećajem za ritam i takt, davao je orkestru, svoju – baška notu. Enver se tada predavao muzici, postajo ozbiljan, zaboravljao na trenutak svoje pošalice, osluškivao Medašinu harmoniku, Rasimovu gitaru, uskakao na vakat, bubnjao, pa se muzika razlijevala kao mehlem po našim dušama.
Nastupili su na sceni starog Doma kulture i tada, a u holu svirajući na igrankama, davno. Na tom festivalu odnijeli jednu od prvih nagrada, a ako se dobro sjećam – nastupili su sa spletom makedonskih ora; zaslužili su nagradu, pljesak, a mi Ričani, bili ponosni na naš rički orkestar.
Kojeg god se instrumenta dohvaćao – harmonike, gitare – iz njih je Enver svojim talentom izvlačio najljepše note.
Penjao bi se na Viinograd ili na Kamen, gore iznad Rike, prebirao po harmonici prateći pjesmu ričkih cura koja se odozgo slijevala u našu Riku i isunjavala naše duše.
Nastupi u starim i novim hotelu, na Balukhani – vikendom, o praznicima, dočecima nove godine.
Pjevao Derviš Sarač stare gradske pjesme, sevdalinke, šlagere.
U neko doba – zapjevaj čitava sala.
To su bili baška ugođaji i ne znam da sem imao priliku ikad igdje čuti tako skladnu pjesmu kafanskih gostiju. To je bilo moguće jer su i naši muzičari, Enver s njima, svojom muzikom plijenili naša scrca. Bili smo sretni, bez ružnih pomisli ikome. Predavali se muzici, kao opijumu. Gotovo svi gosti su se hvatali i u kolo koje se vilo između stolova, oni koji su igrali, uzimali bi za ruku one koji su sjedjeli, dizali ih iza hastala, u kolu, pa igrali, svi u zanosu. Bila su to vremena ljubavi prema svome gradu i građanima, muzici koja nas je dodatno spajala.
Danas u našem gradu sviraju meni nepoznati muzičari, čujem neke – kažu nove, meni nepoznate i strane pjesme.
Ali, večeras u tuđini, do mene dopire muzika Envera i njegovog muzičkog društva, muzika uz koju sam i sam odrastao.
Ta je muzika bliska i draga; u mislima slike – r. Medaše, r. Midhe, r. Crnog…a, evo rahmetli Envera.
Sa Vinograda i Kamena na kojem sam bio prije tri hefte, dopire u moje sjećanje pjesma ričkih cura pred akšam; prepliću se zvuci harmonika i Medašine, i Crnoga Jusincinog, i Eneverove.
Kroz otvorene pendžere dopire s radija pjesma r. Zaima.
Sve se skladno mješa i razliježe se po našoj Rici, razlijeva se u mojoj duši u ovo jesensko predvečerje u tuđini.
Lijepe note nisu sa sobom odnijeli ni Medaša, odlazeći davno, ni Enver koji je istom otišao, niko nas od njih nije napustio. Ostavili su te fine note u nama kao drago sjećanje na se, sjećanje koje traje. Bili su samouki, a postali i ostali muzički majstori.
Njihove note žive u našim srcima, ma gdje bili.
Kao da vidim; mašući mi, odlazeći, šeretski se smije Enver ovom mome nepotpunom i skromnom sjećanju na njega.
To je još jedna Enverova šala, i ja sam na Enverovu šalu – prvi put tužan.
Ibrahim Halilović 