UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA

Sjećanje logoraša sa Manjače

UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA

Viđao sam Omera Filipovića, profesora iz Ključa, naočita i kršna momka još neko vrijeme; nisu ga dirali. Mislim da je bio redar.

Logor su tako organizirali da su logoraši iz svakog grada imali svoga redara. Omer je bio zadužen za logoraše iz Ključa. Redari su pazili na red. Kada su batinaši dolazili u štalu i tražili neke informacije, oni su se obraćali redarima. Obično su pitali ima li problema sa disciplinom.

Jednom prilikom došla su dvojica čuvara i rekli da trebaju ljude za kopanje septičke jame. Niko se nije javio.  Ljudi su se jednostavno bojali da je to varka, da će biti izloženi batinanju i torturi kada ih izvedu iz štale. Ta dvojica su odabrala nekoliko logoraša i naredli im da izlađu napolje. Odveli su ih odmah iza naše štale, dali im alat i rekli im da iskopaju dvije velike rupe.  Mislim da su kopali čitav dan. Vratili su se u štalu premoreni.

Noć je protekla mirno. Tu noć nisu nikoga ni izveli ni tukli.

Sutradan, poslije doručka, došli su stražari po ljude koji su kopali septičke jame i izveli ih. Narediili su im da od dasaka naprave klozet…

Počeli su nas izvoditi napolje, na zrak, po tridest minuta, gupu po grupu od po dvadeset logoraša.

Dani su prolazili u strahu.  Stalno misliš na najgore. Ta neizvijesnost nas je ubijala; ne možeš se nikako osloboditi muke i straha. Najgore je kada padne mrak. Pitaš se jesi li ti na redu za batinanje i torturu. Ljudi su prestrašeni i uzrujani.

Noć.

Otvaraju se vrata. Prozivka.

Prozivke su radili u isto vrijeme u 9 sati.

Tukli su i vrijeđali ljude.logoraš jc, 1

Mislim da je glavni batinaš, mučitelj i katil bio Fadil BULA.  (To mu lažno ime da bi sakrio pravi identitet. Kasnije će se saznati da se taj katil zvao Željko BULATOVIĆ, op. I.H.))

To je bio katil da mu pramca nije bilo.

Dolazio je u štalu, šepurio se i ismijavao ljude, provocirao i prijetio.

Drugi je imao nadimak Špaga.

I taj je bio na zlu glasu poznat kao batinaš i katil.

Dok je Bula koristio policisku palicu za pendrečenje, Špaga se služio električnom palicom za batinanje. Došli su u štalu i odveli Esada Bendera, logoraša iz Ključa.  Rekli su da je Esad Bender bio Omerov tjelohranitelj. Odveli su ga i ubili batinama. Vidio sam Benderovo mrtvo tijelo. Donijeli su ga u štalu i pokrili dekom. Posilije su ga odnijeli, ne znam gdje.

Nakon nekog vremena sa Manjače su pušteni logoraši stariji od šezdest godina. Otišli su Vinko. Braco, Nuni, Pero iz našeg grada i mnogi drugi iz Ključa.

Došli su i odveli Omera Filipovića u samicu – a to je mjesto za batinanje.

Samica se nalazila dvadesetak metara od naše štale. Ljudi iz naše štale koi su bili smjesteni u lijevome uglu, bili su blizu samici. Pričaju kako u kasnim noćnim satima čuju batinaše kako tuku Omera. Čuju se jauci i zapomaganje Omerovo. Poslije nekoliko dana, u našu štalu je došlo nekoliko stražara i naredili da se taj lijevi ćošak štale isprazni. Nakon nekoliko sati u štalu ponovo dolaze batinaši, među njima i katil Bula. Vodili su Omera.omer filipović

Kada sam ga vidio, toliko sam se prepao da mi je zastao dah. To što sam vidio – nikada neću zaboraviti.

Omer je bio je toliko ispaćen, oronuo, blijed, isprebijan i modar, da ga je bilo teško prepoznati.  Naočita momka su izmršali batinajući ga iz dana u dan, iz noći u noć. Vraćen je u štalu a da nije imao ni pola svoje nekadašnje tjelesne težine. Sjena od čovjeka! Jedva se držao na nogama. Teturajući, svalio se u ćošak štale. Tu su ga smjestili. Bio je sam. Niko u blizini Omera na petnaestak metara.

Kada su katili krenuli iz štale, tada je Zvijer Bula rekao da niko ne smije da mu se primakne ni pruzi bilo kakvu pomoć pa čak ni njegov rođeni brat koji je sve to morao gledati i slušati.

Slušali smo jauke i gledali bespomoćno Omera koi je bio u jako teškome stanju koje se stalno pogoršavalo. Trebalo mu je pomoci, ali niko mu nije smio priči. Strašno se patio.

Bilo nam je teško jer smo znali da je Omer FILIPOVIĆ  bio dobar, pošten i čestit čovjek – iznad svega veliki bosanski patriota.

Omer je u ćošku naše štale ostao nekoliko dana u jako teškom stanju.. Poslije su ga po noći odveli iz naše štale. Pošto su ga dotukli batinama, bacili su ga u neku rupu gdje je izdahnuo kao mučenik.

Mislim da su ga kasnije sahranili u Ključu.

***

Napomena priređivača ove serije svjedoćenja:

KO SU BATINAŠI I UBOJICE SA MANJAČE

Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Dragan Barjaktarević, Radenko Vučenović, Zoran Gajić i Miodrag Topić optuženi su da su “od početka juna do početka augusta 1992. godine kao stražari i pripadnici Vojne policije Vosjke RS u logoru Manjača mučili, te fizički zlostavljali zatvorenike, Bošnjake i Hrvate sa područja Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora”. Njime se također stavlja na teret i ubistvo Omera Filipovića i Esada Bendera, nakon premlaćivanja u noći između 28. i 29. jula 92.

RATNI ZLOČINCI S MANJAČE – VIŠE NA SLOBODI NEGO U ZATVORU

Za vrijeme služenja minimalne zatvorske kazne za ubojstvo Esada Bendera i Omera Filipovića, katil Suniša Todorvić je izlazio u grad bez stražara, a izlazak je pravdan polagenjem isptita u srednjoj školi. Slobodu su ratni zločinci mogli kupiti i potplaćivanjem zatvorske uprave i stražara… 

Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina.

Siniša Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada   Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi.

Sjećanje logoraša s Manjače: “KUVAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE

Sjećanje logoraša s Manjače

KUDAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE

.logor omarska

Ode Omer (Filipović).

Pogledamo gdje se smjestio. Nema izbora – svugdje goli beton! Posjedasmo jedni pored drugih, na studeni beton. Kasnije smo našli malo slame, pa smo je prostrli.

Nemir u dusi i mislima.

Kako izaći iz ovoga pakla i sačuvati glavu! Bilo je to vrijeme kada je glavica kupusa bila vrijednima od glave na ramenima Poslije sam viđao Omera koji se normalno kretao po štali. Nisu ga dirali.

Nasuprot nas, u drugome redu sjedili su Kljucani i jos mnogi drugi logoraši – iz Sanskog Mosta, Mrkonjica, Ljubije, Briševa, a bilo ih je i iz Duvna, Banja. Luke.

Medju Ključanima bio je i Omerov brat.

Bio je neki Piroćanac. On je bio po činu poručnik koji je na početku rata prešao na stranu Hrvata. Još je bilo i nekoliko Srba iz Banja. Luke.

Odveli su nas na večeru. Zna se – “Dole glave Alijni bojovnici!”  Onda – vrijedjanje i palice – ko samo pokuša dignuti glavu, fasuje batine. Kada dođeš na kazan, naspe ti onoga bućkuriša, dobiješ snitu kruha i idi za stol.

Ti ono jedeš, a ono jede tebe. Pojeo bi ti 3 puta više, ali nema!  Vidiš  -ostale neki jedu ne dižući glavu, neki ne jedu – daju drugima da jedu  – a oni njima za plaću  – jednu cigaretu. Toje bio biznis! Neki samo puše, neki jedu njihovu hranu.

Opet nas postroje i nazad u štalu.

Pada noć. Vrata se zatvaraju. Unutra tama. Dok ti se oči ne naviknu na mrak, većinom se šuti. Samo ponekad čuješ tihe glasove pojedinaca koji sa strahom govore izmađu sebe.

Odjednom se vrata otvaraju i glas povika: “Koga prozovem – napolje!”

Poče prozivka. Pošto su prozvali, petoricu logoraša, odvedoše ih sa sobom, p zatvoriše vrata.

Nakon kraće tišine, začuše se povici i počeše krvnički udarati iogoraše. Nasta pomaganja i vriska. Čujes udarce kao da tuku tu na par metara od tebe. To batinanje je trajalo, mislim, oko pola sata. Kada čujes te udarce, krv ti se ledi od straha. To me podsjeća na Podbrdo. Nakon otprilke sat, vrata se otvaraju i logoraši ulaze. Neki se teturaju od batina, neki se vuku puzeći jer ne mogu od bolova da idu odusprav. UŽAS. STRAVA!

Posto su unišli, vrata se zatvorise i čusmo kako okrenuše ključ u bravi.

Od strave, niko ne moze zaspati. Opšti tajac. Sati prolaze dugi kao godina. Grobna tišina. Polako počinje svitati. Uskoro možeš bolje razaznati ljude oko sebe. Većina je budna. Svu šute. Sta nam donosi novi dan?

Poslije dužega vremena, otvaraju se vrata, a glas na pragu povika:

“Ustaj! Napolje!

Polako smo izlazili napolje sa rukama na ledjima i pognutih glava. Stajali smo u koloni. Pođosmo na doručak. Kolona poprilično duga! Polako se pomjeramo prema kuhinji. Kada smo dosli na red, uzelismo šolje koje i krenusmo kazanu. Pružiš solju  – kuvar ti naspe čaj. Ma kakav čaj – gola voda crvene ili žute boje – ni slatko ni slano, i, komad narezka ili slanine i idi jedi.

Posto je doručak završen – u kolonu i u štalu.

August 1992, Manjaca, Bosnia and Herzegovina --- Prisoners of War in Serbian Military Camp --- Image by © Isabel Ellsen/Corbis
August 1992, Manjaca, Bosnia and Herzegovina — Prisoners of War in Serbian Military Camp — Image by © Isabel Ellsen/Corbis

Kasnije je dosao neki uniformisani i nešto je govorio kako će nas puštati pred štalu oko pola sata – na zrak. To su i radili; u toku dana smo izlazili u manjim grupama pred štalu, na mjesto di su oni odredili. Još uvjek sam viđao Omera.

Dani su prolazili kao i uvjek. Po noći – batine, po danu malo te puste napolje, a većinom si u štali

Na kraju sedmice bile su prozivke logoraša

Po dolasku u logor, jedan logoras je uve u jednu veliku debelu svesku ime prezime i sve podatke od svakoga logorasa i na kraju sedmice oni su koristili tu svesku za proziv logoraša. Proziv su vršili tako što sve istjeraju napolje iz stala, postroje i onda jedan proziva. Ako se slucajno ne odazoves na proziv – zna se ureduje pendrek delija.

__________

Dobra vijest za logoraše – tužite RS i naplatite maksr zehru za svoje mučeništvo

PRILIKOM PISANJA TUŽBE, POZOVITE SE NA OVU PRESUDU.

Normalno, napišite koliko ste proveli u logoru, priložite dokumente – a najvažniji je onaj od Međunarodnog Crvenog krsta kao dokaz!

Taj posao morate uraditi sami, a ako treba – angažirajte i advokate…

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ohrabrujuca-presuda-vrhovnog-suda-fbih-za-894-dana-logora-munibu-sejmanovicu-94000-km