Ne pomišljajući s kakvom se teškom bolešću borio, misleći kako ćemo, kao zadnji put prije dvije godine – kahvenisati na Baščaršiji – spremao sam se telefonirati mome iskrenom prijatelju i kolegi Šukriji Omeragiću i dogovoriti detalje.
Stigavši iz Kanade „kući“ u „svoj“ Varcar Vakuf u petak uvečer 29. juna 2012., još se nismo bili čestito ni raspakirali, a sa TV-ekrana, sa kojih je prije koju godinu prognan i Šukrija Omeragić – jedan od najboljih novnara koje je TV Sarajevo ikada imala, dopiru riječi žustre debate; tema je vaninstitucionalni, u Miloševićevskom stilu udar Zlatka Lagumdžije i njegovih trabanata na Federalnu televiziju.
Niko od debatnika ne spomenu Šukriju Omeragića.
A morali su makar iz dva razloga – zato što se Šukrija Omeragić više, snažnije, bolje i istintije od svih njih zajedno borio za neovsnost medija i – što je Šukrija Omeragić, baš toga dana, napustio ovaj svijet! Vijest o odlasku velikana slobodnog novinarstva i TV Sarajevo saznjem tako tek na kraju Trećeg TV Dnevnika.
Odlomi se još jedna biser-grana – bosanska, ljudska i novinarska – kažem jutros uplakanoj Šukrijinoj Azri dok pokušavam naći pravu riječ da bih je makar malo utješio suučestvujući u pregolemoj tuzi Šukrijinih najdražih, najbližih i najvjernijih.
Otišao je veliki čovjek.
Napustio nas je gorostas i doajen bosansko-hercegovačkog slobodnog televizijskog novinarstva, dokumentarista koji je vjerno – često ne izgovarajući ni jednu riječ, svjedočio TV-slikom o ličnostima i događajima jednog teškog, tragičnog vremena, doba u kojem je stobokom poremećen red vrijednosti.
Pao je veliki hrast i jecaju preostala stabla u prorijeđenoj novinarskoj šumi.
Za Šukrijom Omeragićem tuguje njegova obitelj, žale ga stare iskrebe kolege s kojima je radio i surađivao, tuguju gledatelji njegovih televizjskih priloga, reportaža i dokumenataraca. Njihova tuga je iskrena i bolna. Znaju šta su izgubili!
Lažne krokodilske suze liju oni koji su Šukriju Omeragića otjerali s Televizije, a koji nisu imali ni obraza i ni stida da napuste TV kada ih je Šukrija dobio na sudu. Da su ga slušali, teško da bi Lagumdžija osvojio FTV.
Osobno, imam mnogo razloga za tugu.
Šukrija Omeragić je bio urednik Dopisničke mreže TVSA; niti sam to ikad činio, niti je Šukrija i od koga tražio da mu se laska i podilazi kao šefu. I na toj zajedničkoj karakternoj osobini – temeljila se naša suradnja.
Šukrija Omeragić se rodio kao slobodan čovjek; ni jednom sistemu nije bio poslušnik, a pogotovo rob; takav, slobodan – otišao je sa ovoga svijeta. I po poimanju ljudske i novinarske slobode i neovisnosti – bili smo slični.
Šukrija Omeragić je nije nikome uspraćivao slobodu izbora tema i priloga za TVD, ali izbor je morao biti pravi, profesionalan i nepristrasan. Istina je bila Šukrijina vodilja, pa smo i zbog toga postali bliski.
Nikada se nije ustručavao pohvaliti novinarski prilog, niti kritizirati propuste. Nikoga nije nagonio na rad – svakome je davao priliku da pokaže koliko je svjestan profesionalan. Gledajući sugovrniku kolegi u oči, znao bi mu bez ustezanja ukazati na neprofesionalnost. Bio je uvijek jasan i nedvosmislen.
Poštovao sam Šukriju Omeragića i volio sam ga.
Kada mi je bilo najteže u životu, kada su mnogi zakretali glavu od mene zbog ljudskih i profesionalnih osobina koje smo obojica njegovali, kada mi je zabranjivano raditi, kada su me progonili i napadali, kada su me otjerali s TV, uz Kostu Jovanovića i Bakira Makarevića, Šukrija je svima jasno stvaljao na znanje kako me on nije, niti će ikad napustiti.
Dok su režimske novinaske sluge bez ikakvih zazora mijenjale gospodare i sa još većim žarom postajale ovisni robovi i poslušnici novih – horozovi na krovu – mene je sudbina bacila daleko od Bosne, a novopartijski cenzori otjerali s Televizije – Šukrija Omeragić nikada nije prestajao bitku za moj novinarski status i dignitet. Bila je to lavovska borba – kako mi je ne jednom govorio, osjećajući grižu savjesti što ne radim više na Televiziji i što me ne uspijeva vratiti. Poslije više od decenije teške bitke – Šukrija Omeragić me je najzad vratio u svoj Dokumentarni program prije tri godine. To nije učinio zbog našeg prijateljstva, ili interesa, već iz ljudskosti, osjećaja za pravdu i profesionalizam.Vidjevši u kakovom okruženju radi Šukrija Omeragić sa zajedničkim starim kolegama, zahvalio sam mu se i – nisam se vratio na TV. Da jesam, možda bi i mene ponovno najurli prije nego li Šukriju, ili ne bi uspjeli ni Šukriju ni mene jer bi tada bili bi jači!
U jećanju na Šukriju Omeragića bilježim i ovo; kada sam se prvog dana po deblokadi Sarajeva našao u zgradi RTV Doma, s radošću me je dočekao i Šukrija Omeragić, Slaviša Mašić, Strajo Krsmanović, Arijana Saračević, Senad Hadžifejzović… Svi su željeli da se odmah vratim na TV i da zajedno radimo, što sam i sam želio. Šukrija je u mome prisustvu toga istog dana isposlovao pristanak generalne direktorice Amile Omersoftić da se vratim na TV tako što bih neke poslove u početku radio u izbjeglištvu u Njemačkoj. Šukrija i Strajo su me, mada sam se otimao, poveli do direktora TV, da se taj posao oko povratka završi. Zadržao sam se nešto u hodniku, pa su njih dvojica prije mene ušli kod sekretarice koja ih je najavila direktoru. Taman kada sam zakoračio u sekretarijat, Šukrija i Strajo su crveni u licu, postiđeni i pognutih glava izlazili. Samo su kratko rekli: „Neće da nas primi!“
Šukrija se osjećao odgovornim zbog te i mnogih nepravdi koju su mi napravili, pa i one kada mi je tonac iz „Studija C“ davne 1995. preko radio-amatera poručio u Bihać kako mu je naređeno da više ne prima moje priloge.
Grizla me savjest što nisam mogao ništa učiniti da bih ispravio nepravdu koju su novinarski poslušnici i partijski robovi napravili prema Šukriji uručujući mu otkaz, nakon svega što je učinio i za profesiju i za FTV, a i za mnoge kolege.
Prije neki dan, kada sam se sreo sa književnikom Dževadom Karahasanom, spominjao sam uz dužno poštovanje i Šukriju Omeragića, kao uspravnog i neprodanog intelektulaca, kolegu i slobodnomislećeg čovjeka, neovisnog novinara, neumornog hroničara jednoga burnog vremena – navodeći riječi koje je napisao prije tri godine, na osnovu kojih je, najzad, isposlovao moj povratak na TV i bio zbog toga sretan:
“Ibrahim Halilović je dugogodišnji novinar TVSA i sigurno jedan od najkvalitetnijih i najboljih novinara koje je ova kuća imala.“
Ove riječi savršeno pristaju jedino Šukriji Omeragiću, bolje i ljepše nego meni i mnogim drugim.
Neka Ti je rahmet dragi prijatelju i cijenjeni kolega, ljudino Šukrija Omeragiću
Ibrahim Halilović 