"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Na margini namjerno izazvanog udesa njemačkog aviona i pogibije 149 nevinih putnika
NI TERORISTI NI ŽRTVE NE ZASLUŽUJU DVOSTRUKE ARŠINE – TERORIZAM JE TERORIZAM MA KO GA POČINIO
Lahko bi bilo da je Andreas Lubitz, kopilot „Germanwingsovog“ aviona kojeg je namjerno razbio o Alpe ubivši i sebe i još 149 nedužnih ljudi – bio makar i imenom – musliman. (Ali, ko zna, ako već i nije tajno prešao na Islam, ima ko da ga i prevede, posmrtno!!!)
Tada ne bi bilo dvojbe od prve vijesti o toj tragediji da je to teroristički akt.
Na silu prekinut let – maršruta otetot, pa oborenog aviona “Germanwingsa.
Francuski istražitelji su od prvog saznanja za tragediju tvrdiili kako je letjelica namjerno oborena.
Oni nisu imali, niti imaju, iakvu dvojbu; to je zločinački akt izvršen sa predumišljajem, makar oni to tako i ne formulirali.
Nakon analize razgovora u kabini litjelice, istražitelji su ustanovili kako je kopilot zaključao vrata tako da ih ne bi mogao otvriti i u kabinu se vratiti pilot koriteći kod za otvaranje. Potom je, savim svjestan u uračunljiv, planski kopilot – isključio automakog pilota, te zadanu visnu leta na 38.000 stopa (oko 12 km) ručno smanjio moguću visinu od stotinu stopa, najmanju moguću! Devet sekundi poslije, avion je počeo padati. To je bio znak za uzbunu konzroli leta na zemlji, koja je dva puta pitala kopilota zašto tako drastično mijenja visinu. Oba puta kopilot nije odgovorio.
Na snimku se čuje lupanje na vrata kabine i jasan zahtjev da mu otvori vrata, ali kopilot nije bio ni mukajet; on se zadevarao oko rušenja letjelice znajući tačno koliko mu je vremena potrebno. Disao je normalno, bez uzbuđenja sve do samog udara letjelice o zemlju. Imajući sve to, kao i čninjenicu da je u ovionu bilo 149 osoba, taj kopilotov akt se ne može nazvati samoubojstvom, zaključio je francuski istražitelj.
Najviši predstavnici avio-kompanije „Lufthanse“ koja je vlasnik „Germanwingsa“ odmah po saznanju za taj teški udes tvrdili su kako je kopilot bio i mentalno i fizički potpuno zdrav i sposoban za letenje, kako su oni vrlo ponosni na rigorozne psihofizičke testove kroz koje je prošao.
Andreas Lubitz – namjerno izazvana avinska nesreće nije ništa drugo do terorizam – a ako nije musliman, pa može postati i poslije smrti. Jer muslimani su zaduženi za terorizam
Izjavljivali su, istina, kako je prije šest godina bio prekunuo, pa nastavio trening i uspješno položio za letača. Bio je pilot sa beprijekornim letačkim stažom.
„Germanwings“ nema srećom svojoj floti „Airbus 380“ koji prima do 800 putnika, a da ima moglo je zapasti tako dobrog pilota Lubitza da upravlja i takvom letjelicom, pa da je, punu putnika, zapuca u Alpe ili skrha u Atlanski ocean. Mogao je i birati između najviše zgrade u New Yorku, ili prepunog fudbalskog stadiona u Engleskoj…
Kopilot Lubitz nije musliman, a kriv je za smrt tolikog broja ljudi! Niko taj čin ne naziva smišljenim terorističkim aktom, da li baš zbog te činjenice!?
Stoga se po svaku cijenu pokušava naći neko obrazloženje ili opravdanje za takav zločinaki teroristički svjesni akt, kako on u očima javnosti ne bio ono što jeste. Neće biti iznenađenje ako ga posthumno proglase muslimannom – prešao na islam za života, išo u džamiju, ali krio!!! Zar se ne mogu lahko potplatiti svjedoci, falisficirati dokumenti koji će to sve potvrditi, dokumentirati?
Lansirane su priče o skrivenoj psihičkoj bolesti pilota (ubojice), zatim o njegovom slabom vidu koji je mogao utjecati na njegovu psihu. Moguće je kako je to sve i tačno, ali otkud takav za „volanom“ – i sakat u mozak i ćorav.
Utvrđeno je da je kopilot prije kobnog leta u kojem će usmrtiti 149 nedužnih ljudi, bio kod doktora, da je doktor pripisao bolovanje baš za taj dan, a on je ipak letio. Nije smio, ali je letio! Umno bolstan i ćorav!
Skrivio je tešku nesreću, i to svjesno, krijući i doktorske nalaze o nesposobnosti za rad – dakle upravljanje letjelicom.
Kako to da – u svakom pogledu jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu – avionska kompanija „Germanwings“ drži pilota koji ima problema sa vidom (a ne nosi naočale!!!), koji ima problema sa psihom, nekom skrivenom bolešću, a da tvrdi kako je taj pilot – zdrav sa besprijekornom letačkom istorijom?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi pilot skriva svoju bolest, ako ona zaista postoji, pokraj tolikih rigoriznih psiho-fizičkih testova i redovnih liječničkih pregleda?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi doktor koji propisuje bolovanje pilotu – ne obavijesti avionsku kompaniju kako taj njen pilot nije sposoban za letenje toga dana, pa da mu ne daju ni blizu aviona, a kamo li da leti!
Bolest, bolovanje, psihičko-stanje (ko)ploita nije samo njegova privatna i(li) doktorska tajna, nego infromacija za opće dobro i sigurnost ljudi, pa je morala biti dostupna svima koji se brinu o sigurnosti letenja i koji se bore prtiv terorizma.
Kako je moguće da u jednoj tako razvijenoj, viskosofisticiranoj državi kakva je Njemačka, jedna klinika iz Düsseldorfa i danas, nakon pogibije tolikih nedužnih putnika, krije od javnosti nekakvu bolest koju je imao taj pilot?
Zar je preče čuvanje prizatne zdravstvene tajne pilota, od života stotina nedužnih putnika?
Kako je moguće da jedna tako visoko civilizirana zemlja, aktivan sudionik borbe protiv terorizma, država jakih i dobro opremljenih i razgranatih sigrnosnih službi, pa i mnogih svjesnih pojedinaca građana – dopusti sebi luksuz da tek nakon ovog strašnog zločina – saznaje od pilotove bivše cure – kako on rekao da će uraditi nešto da će svako čuti za njegovo ime? Šta je to, ako nije prijenja pilota da će srušiti avion pun putnika i da će o tome brujati planeta?
Ni kada komada: Ostaci namjerno srušenog njemačkog aviona i namjerno ubijenih 159 potnika i članova posade – nalaze se razbacani na nekoliko kvadratnih kilometara na nepristupačnom terenu
Ako je to sve tako, nije li to greška toga sistema!
Naravno, sve vi bilo lakše da je pilot musliman, iako je terorizam – terorizam, ma ko ga počinio.
Terorizam nema opravdanje niti izlike! Očito, on nema ni nacionalnosti. To je globalna pojava, ali za nju su zaduženi – muslimani!
Kakva je razlika između onih terorista koji su spucali otete avione u one tornjeve u New Yorku, i ovog Nijemca koji je također oteo letjelicu i rasturio je po Alpama, ne dopuštajući svom kolegi da mu to plansko zločinstvo spriječi. Razlika je samo u imenima, ali ne i u djelu.. Ko ubije jednu osobu, kao da je ubio čitav svijet, kažu svete knjige…
Smrt tri hiljade ljudi u New Yorku bio je povod i razlog Bushu da se osveti smrću milijun muslimana, ni krivih ni dužnih, te da sprlala zla kulminira takozvanom islamskom državom, koja nema veze sa islamom, ali ima sa terorizmom. Teroristi te zločinake države – koji ratuju i ime islama i muslimana – odsijecaju glave i muslimanima. To đavolska posla, terorizam, bez ikakve veze sa Islamom.
Breivik, ašćare Hitler: Iz mržnje prema Islamu, počinio teroristički akt prema nemuslimanima – nedužnim civilima. Medicinski vještaci ga proglasili zdravim, a sud – ludim. Tako mu je halanjen terorizam, bez obzira što je dobio 21 godinu zatvora
AndersBehringBreivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula 2011. godine zločin; nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca – hladnokrvno je pobio još 69 mladića i djevojaka u omladinskom kampu Laburističkestranke.
Prve vijesti su govorile da se radi o terorističkom zločinstvu, ali kada je utvrđeno da se ne radi o muslimanu, nego nekome ko to djelo čini u „samoobrani“ od „islamske najzede,“ pokušaen je mentalnim bolesnikom od strane liječničke komisije.
Džaba što je taj nalaz oboren jer je drugi tim medicinskih vještaka ustanovio kako je Breivik normalan, te da je svjesno počinio planirani zločin, sud ga je proglasio ludim! To nije terorizam, to je gest umobolnika. Takva slika se o njemu se uporno nameće javnosti. Svaka sličnost sa psihički bolesnim i ćoravim njemačkim pilotom koji je srušio avion sa 159 osoba, slučajna, zar ne!
Pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. Naravno, to nije terorizam.
Žalost za nevino ubijenim u avionskoj nesreći koju je namjerno izazvao kopilot “Germanwingsa” na letu Barcelona – Düsseldorf
U Stupnom Dolu kod Vareša, vojnici HVO-a su prisilili Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te samovoljno smaknuli muškarce, žene i djecu. Ni to nije terorizam.
Dvanaest seljaka je natjerano u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama. Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici, što nema veze sa terorizmom, zar ne!!!
U Srebrenici su četničke jedinice pod komandom RatkaMladića izvršile su sredinom jula 1995. Izvršile genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila i tako, počinile najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata, naravno u samobrani.
Četnici su u Oborcma kod Donjeg Vakufa početkom septembra 1995. strijeljali 29 civila – građana Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa)- Bošnjaka i Hrvata – koji sui m do tada kulučili na kopanju rovova sa četničke jedinice. Za taj teroristički akt niko još nije odgovarao.
I Bošnjaci su počinili strašne terorističke zločine nad Srbima i Hrvatima koji se ne mogu ničim opravdati. I to je terorizam.
Iako su Srbi počinili oko 90 posto zločina u Bosni, a Bošnjaci i Hrvati ostatak – političari nastoje uz pomoć sudstva dokazati kako su svi isti, kako su u jednakom broju i omjeru činili teške zločine, kako je bio građanski rat i kako je Bosna kao zajednička država nemoguća.
Sve su to teroristički, zločinački akti.
Iako je „masakr“ nad muslimanima Srebrenice najgori i najteži zločin i terorizam u Europi poslije II sjetskog rata koji je i sudski dokazan – genocid nad Bošnjacima ne samo da se poriče i zataškava, a zločinci malo ko smatra teroristima, nego su teroristi nagrađeni državom u državi. Preživjele žrtve su njihovi taoci koje oni i danas zastršuju, kojima prijete postrojavajući se na mjestu zločina.
(Na mjesto zločina ponovo će ovog ljeta doći će kao heroj i američki bivši predsjednik Clinton koji tri i po godine nije ni prstom mrdnuo da bi spriječio pokolj bosanskih muslimana ne samo u Srebrenici, od strane četničkih terorista. Tek kada ga je pritislo javno mnijenje koje nije moglo više podnijeti strašne zločine nad muslimanima, kada se prepao da bi u izborima mogao izgubiti drugi predsjednički mandat – odlučio se na blagu interevenciju koje je rezultirala ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine i stvaranjem RS, sve uz amin A. Izetbegovića. Time je ugrožen opstanak države, a i najbrojenijeg bosanskog naroda. Clinton će za te svoje zasluge kao počasni gost liti suze u Srebrenici i ovog ljeta, a majke čije su sinove pobili četnici – teroristi kojima je Clinton kao nagradu dao državu – žele mu najtopliju dobrodošlicu – na mjesto zločina!
Šta bi bilo da su muslimani Bosne, ne daj Bože, počinili nad kršćanima ili hrišćanima takav zločin, da su ih pobili, osakatili, silovali, rastjerali, porušili gradove i sela, bogomolje? Ma ne bi im bilo traga u Bosni!
Boj se, neće im biti traga ni ovako jer su teroristi nagrađeni državom u državi u kojoj se genocid nastavlja mirnim putem, prostim okom viudljiv, a prijetnje genocidom svakodnevna nekažnjena pojava. Ali, to ne vidi ni Clinton, a kako bi B. Izetbegović. I obratno!
Žalost Srebreničanki za nevino ubijenim očevima, sinovima, braćom – u planiranom, genocidnom, terorističkom zločinu koji je i sudski dokazan, ali za koji su teroristi nagrađeni državom u državi
Dakle, radi se o različitim aršinima za ista ili slična teroristička djela.
Treba li sada, ili je terbalo na početku ovog teksta reći kako sam musliman, kako je Islam religija mira i kako se stidim za svaki zločin učinjen i u ime Islama, mslimana, a i u moje ime? To je postala zahtjevna moda u svijetu koji je preplavljen islamofobijom, namjerno izazvanom.
Reći ću samo to da me je tragedija u Francuskim Alpama gdje je kopilot namjerrno srušio avion pun putnika, duboko dirnula, te sam i suze pustio zbog smrti nevinih ljudi, žena, djece, posebno zbog onih srednjoškolaca. I druge nesreće i tragedije u svijetu me duboko potresu i uznemire….
Plakati je za svakom nevinom žrtvom, jer onaj ko ju je ubio – počinio je bezbožnički, protuvjerski, neljudski čin mora biti kažnjen.
Terorizam je terorizam ma ko ga počinio, a žrtve su žrtve ma ko bile.
Ni teroristi, ni žrtve ne zaslužuju dvostruke aršine.
Četnici i ustaše za istim hastalom, u istom terorističkom i fašističkom zločinstvu u II svjetskom ratu…Ovovremenski četnici slobodno se postrojavaju na mjestu zločina i prijete novim terorizmom i genocidom
Varcar Vakuf – 22. mart 1947., Kljuć – 29.januar 2015.
ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK
Vremena je malo, vremena biti neće!
„Hajte, hajte kod nas! Svratite makar na kahvu! Hajde, kakva je hića, stićićete đe ste naumili! Hajte, Zejna će se obveseliti!“
Tako nas je pretprošlog ljeta molio Salih Dedić kada smo se sreli slučajno u Ključu.
Ne svratismo. Ne popismo kahvu sa Zejnom.
Mislio sam – ima vremena.
Ali, vrijeme je pokazalo kako vremena nema.
Zejna je preselila na ahiret 29. januara ove godine. Džennaza je bila u Sanskom Mostu.
„Tamo ću i ja, pokraj moje Zejne, kada mi dođe vrijeme!“ kaže mi uplakani Salih kojeg sam neki dan nazvao telefonom iz Canade.
Ode Zejna, dok si dlanom o dlan.
Javljala se komentarima na mojoj Facebook stranici. Zadnji put – nakon prerane smrti moga brata Muharema – Hare, 13. januara 2014„
“Našem dragom Hari veliki rahmet i lijepi dzenet, porodici sabur,“ napisala je.
Nenadano brzo, dođe vrijeme reći: Našoj dragoj Zejni rahmet veliki! I neka Te Bog nagradi Džennetom! Porodici sabur!
Javllala se Zejna nekliko puta na vijest o preranoj smrti moje sestre Ismete.
“Draga moja Ismo toliko mi falis. VELIKIRAHMET I LIJEPI DZENET,” pisala je 26. decembra!
Šta mogu nego kazati: „Draga Zejno, fališ nam, a meni Tvome komšiji, posebno!“
Od sredine februara ne bi glasa od Zejne pa sam se pitao sam se šta je s njom. Pokušao sam pronaći njenu stranicu na Facebooku, ali nisam uspio. Prelistavao sam postove i komentare njenih najbližih. Bivalo mi je sve hladnije oko srca.
Razgonio sam pomisli da joj se nije šta loše trefilo. Najzad, na nekoj stranici sam pročitao kako je nekome „žao zbog Zejne.“
Pisao sam Šaćiru Spahiću, pisao Dadi Šehić, da bih najzad, mjesec i dvadeset dana nakon Zejninog odlaska sa ovog svijeta, saznao gorku i tužnu istinu.
Iako je vrijeme brzog širenja čak i najbizarnijih vijesti, meni je trebalo toliko vremena da saznam za preranu smrt moje drage komšinice.
Moj Blog i Facebook profil postali su knjige, nekrologiji – u koje upisujem umrle, moje drage, moje bliske. Zaredale džennaze, sahrane.
Sa mojim najdražim, otišao je i dio mene.
Ali, oni me nikada nisu napustili, niti ja njih. Moji preci, moj Did, moji roditelji, moja Sestra i Brat – kao i svi ostali u bližoj i daljoj familiji – nikada me nisu napustili jer oni žive u mojim uspomenama. Isto je i sa mojim prijateljima, Ričanima, sugrađanima.
Salih kaže da je Zejna nerado išla doktoru, da je sama kupovala lijekove za koje je mislila da su joj potrebni.
Pred kraj januara, dohvatila ju je teška prehlada i gripa.
„Vidim, pada joj glava. Kažem hajde da te vodim doktoru. Neće… Odvezli je u bolnicu u Bihać. Sedmog dana je umrla!“ – kaže Salih jecajući.
„Kako mi je bila dobra! Kako je bila dobra majka prema našim finim kćerkama Zinaidi, Jasmini, Sabini… Ne mogu Zajnu prežaliti. Nikad.“
Salih je sportista, nekada fudbaler „Slobode“, osoba koja svaki dan prepješači makar šest kilometara. Redovno u džamiji. Fizički i psihički je u dobrom stanju; zna – tako mora i ostati, kako bi lakše prebrodio teški gubitak koji ga je zajedno sa ostalima u obitelji iznenada zadesio.
Vijest o Zejninoj smrti i meni je teško pala, ne mogu povjerovati.
Bili smo komšije, ali i više od toga.
Rika – komšiluk
Naše dvi kuće bile su jedna naspram drugoj, dijelila nas Banjalučka cesta, stotinjak koraka od naše džamije. Do Đuzelovića – prema mezaru i džamiji – stara bosanska kuća Aiše Dedić koju je dijelila sa Fatimom – Ibrinicom Đuzelović; njen ulaz u papučluk je odmah do mezara. Do Đuzelovića – na drugu stranu, kuća je Huse i Zile Mašić, Radžbe i Mustafe. Uz našu kuću, striha na strihu, Šehovića kuća. Alijinca, Hasma, Zila – naše se prve komšinice, Huska, Hamid – prvi susjedi. Pravi rički komšiluk, djece – pune kuće i avlije.
„Na cesti“ u prašini, zaneseni u svoj djetinji svijet i maštu, u igru koja nije prestajala od jutra do kasno uvčer, igrali bi se, mi dječurlija, među nama i Zejna. U proljeće smo se veselili prvim cvitovima, nagovještajima lipog vrimena; išli brati drimovac na Vinograd, ljubičice u mezaru, mećali ih čaše ili fildžane, mirisali, nosili učitelju Jerki i učiteljici Mitri.
Veseli zbog raspusta kojemu se nije vidio kraj, zagrađivali bi našu malu riku odmah pokraj mezara. Sunčali se, grijali na betonskoj ploči koju je rika izvalila ispod džamijskog zida – nadošla, pomakla sa toga mjesta jedno tridesetak metara; skakali na noge i na glavu. Ronili. Letali po mezaru, ganjali se, penjali se na nišane, skakali s njih, ko će dalje. Ružili nas naši, ali nikada nam nisu mogli zabraniti tu igru u mezaru, luci ka kojoj plovi svaki naš brod.
Taj mezar je poravnan, ali uspomene nisu utrnule.
Donosili bi Aiši testiju taze vode sa naše fiskije, koja se nalazila u hladovini naše džamije, pa bi se igrali u njenoj avliji, skakli i džinisali.
Rika je bila naš svijet
Zagrađivali smo i ispod Esad-begova mlina, išli u Zelenac i Taličku, kasnije na Balukhanu.
Zimi – rumenih obraza – veselili bi se prvom snijegu, molili boga da ne prestane dok ne napada do kolina da bi se skijali i jurili na rodlama i čeliku, strahujući od Čivčije milicionera da bi nam sve moglo prisjesti – čelik skršen, a mi u zatvor.
Talića put je strmen, silazi na cestu. Ako ne zakočiš na vakat, možeš lahko pod kamion, ili čelom o džamijski zid.
Fala Bogu, ostajali smo čitavi.
Znali – čija će prva trišnja zaruditi – a ne dočakaj da sazriju, omužđi ih, sve u strahu od Jusinice, Halide, Zahide, Temze…, da će nas poćerati, sustići i ufatiti i izglemati, pa prijaviti našim roditeljima, što bi značilo dodatni degenjak. U jesen smo išli u orahe, od koljuganja – ruke nam bile crne svu jesen.
Mada je igara samo za „muškiće“, a baška za curice, ženskiće, mnogo je dana i lijepih godina provedeno u zajedničkoj igri.
Mnog nisu mogle bez Zejne.
Sva je Rika, i oko Rike, bila naše igralište, ali glavno mjesto bila je Đuzelovića avlija. Bože dragi, pa to je samo par desetaka kvadratnih metara prostora, a nepregledna je – velika pozornica na kojoj je bilo glumaca za izvoz, a i mašte. Djevojčice se igraju bebica, điđa, mi dječaci kerepamo loptu, na debeloj šljivovoj grani do Huskine kuće, obišena lilajka. Vrije ko u košnici.
Ispod Zejnine kuće, prostrani podrum, do Hiseta. Kad uniđeš, malo svjetla padne preda te kroz prozorčić na desnoj strani. Za jaslama krava. Lijevo, ulaz u drugu prostoriju u kojoj smo se igrali. Za gredama zadjevene mnoge stvari koje su raspaljvale našu maštu…
Igrali bi se „prodavnice.“
Zejna je ispred učitelja Jerke. Takvu Zejnu nosim u svojim uspomenama (Fotografiju ustupio Nebojša Dafa Vuković)
Zejnin rahmetili otac Hamid bio trgovac, prodavnica bila pod Šehovića kućom; tu smo kupovali bombone, nekad i keks ili malu čokoladu. Vidjeli smo mnoge Ričane, težake iz Tribova, Stupara…, u njihovim nošnjama, sa šarpeljom preko ramena, u koji bi stavljali po pola kile šećera, frtalj zejtena, gas… I Hamida i njegove ričke mušterije u „Zemi“ oponašali bi u tom podrumu; na daskama postavljenm na klade, poredali bi razne sitnice i điđe i “prodavali”. Od papira bi makazama kružili pare, banku i petobanku, i puštali na volju našoj mašti.
U vrh toga dijela podruma – bile su poredane daske, malo podignute od zemlje. To je bila scena našeg dječijeg pozorišta. Svjetlo padalo kroz dva mala pendžera koja su gledala na avliju. Zavjese napravili od čaršafa i prebacivali preko štrika od žice. (Tragajući za tim štrikom, Meho je pronašao smotanu žicu pod jednom gredom; kada ju je dohvatio, stresla ga struja, jer na krajevima žice nisu bile izolirane. Pao je ko svića i svi se prestravili, ali brzo je progledao i došao sebi.)
U tom pozorištu smo igrali „komade“ koje smo sami smišljali, bili dramaturzi ričkih i drugih mahalskih priča, šala, ali i svoje mašte..
Džemali smo se u raznu odjeću, baračili ćumorom iz kovačnice…
Igrali „komad“ „Gluhi Mustafa i četnici.“
I sada znam napamet dijaloge.
Kao, ko top gluhi Mustafa je okopavao kukuruz u svojoj njivi koja je bila u strani do Stojanove bašte i voćnjaka, tamo gdje je danas Čulićeva kuća. Čeljad se satrla zovući ga neka bježi, eto četnika. Mustafa ni mukajet. Kasnije, Mustafa opet u njivi, sav se Varcar strkao, bježi gdje ko stigne, saveznici bombardiraju grad iz kojeg su se Nijemci već povukli. Išaretom, prestrašen, upirući prstom u nebesa i avione koji su nisko nadlijetali istresajući svoj smrtonosni tovar, vukući ga za rukav, neko od čeljadi privuče Mustafinu pažnju; ali on, mrtav hladan, nakon što pogleda u nebo – samo odmahnu rukom:
„Ne boj se! Neće oni na me! Vide oni da ja radim o zemlji.“
Drugom prilikom, Mustafu, hvataju i odvode četnici, ali ih sustižemo i izbavljamo ga.
Pozorište je imalo svoje ime – „Mi, ko mi“ – biva u šejtanluku ne mere niko s nama.
Prodavali smo i ulaznice, bila jagma, dolazila djeca na „predstave“ čak i iz Gornje mahale; moja se Hajra sjeća kako je i ona morala platiti pet dinara ulaznicu u prvom redu. Slabija mjesta – dvodinar.
Ni to pozorište nije moglo bez Zejne.
Ona je, ne samo bila njegova glavna glumica, nego i vlasnica, ta ono je radilo u podrumu njene kuće, mada kiriju nije naplaćivala. Ono što pani para na blagajni, zajedno smo trošili u “Zemi” Hamida rahmetli.
Pozorište je imalo i svoj muhur kojeg sam iskružio nožem i žiletom u jednom kompiru. Vlažili ga tintom, udarali na ulaznice, pa ih je bilo teško krivotvoriti.
Onda smo porasli, a rasli smo ko iz vode; svako je otišao na svoju stranu, u školu, na posao, svojim putem kroz život.
Ali, tu Đuzelovića avliju ne mogu nikada zaboraviti. Nikad iz nje, kao ni iz svoje, a i iz Riku, neću ni izaći.
Bila je mjesto za igru, ali i straha da ne bi koji pijan šofer ili motorist skrhao kamion ili motor u toj avliji, umjesto da smota na krivini. Jednom je neki kamion srušio perde, a jednom su motorista i njegov saputnik u prikolici (bešici) završili u Đuzelovića avliji. Mati rahmetli je kričila da se tu ne igramo…
***
Nejma više Zejne.
I ona je pred četničkim strahotama morala iz našega grada, gorim od četnika u Mustafin vakat, koji su rastjerali naše sugrađane, haman potribili Ričane.
U srid ruševine naše kuće narastao veliki orah. Rastinje sakrilo i posljednji duvar uzgor. U Šehovića kući fali Kemal, kojeg ubiše na bigajri hak u Oborcima. U gornjem boju – njegova Baba, bolesna, sama. Tamo gdje je nekada radila Hamidova Zema, a i bila Edhema Sinananovog “Kahva” – birtija iz koje se čuje roljanje.
O, dušo moja, kako me boliš.
Đuzelovića nema više u Rici.
Na mjestu njhove, nova je kuća nekoga pridošlice. U donjem boju birtija, rolja se. Sa razglasa ječi muzički šund i smeće, da ogluhneš. I kad zauči na našoj džamiji, taj seljački dernek ne prestaje.
U nekadašnjoj kovačnici Omerovoj i Hamdijinoj (Jojinoj) na početku Talića puta – birtija. Rolja se, dan noć!
Šehovići se rasuli – Dudin u Bihaću…
Ismet – Iđe davno umro, Izetu bila dženaza u Sanskom Mostu…
Nova Mašića kuća – u njoj meni nepoznati došljaci…
Šta je Rika bez moga komšiluka!
Sjedim u svojoj bašti, sam, pribiram uspomene, pod onom jeribasmom koja i danas rađa, pod kojom smo se nekada igrali, gdje je počinjala moja skijaška staza, duga čitavih pedesetak metara, a završavala u Đuzelovića avliji, čije je kanate otvarala Zejna, da bih “proletio” sve do Hiseta, čitavih deset metara dalje od tih kanata…
Sve je to tako daleko, ali i tako blizu. Tužno. Pusto i žalosno.
Osipamo se. Zaredale džennaze.
*
„Šta ću, nego u mezar pokraj moje Zejne. Onaj u Zavakufu je već tisan, a prekopaće će ga, i onaj u Rici – ko što su Mečet…” veli Salih.
“Neki Podraščanin uzurpirao metar i po moje bašče. Oteo. Tužio ga, dva puta dobio na sudu, ali on ogradu ne pomiče. Sud traži da snesemo sudske troškove popola! Eto, kriv sam što branim svoje, isto kao i onaj što je oteo moje! Prodaću to, šta ću. Tamo života nema moj Ibrahime!“ – kaže Salih.
Sa Salihovom Zejnom otišao je dobar komad grada, a i mene samoga.
“Uzivajte u tom preljepom malom stvorenju Jasmini! Njenim roditeljima puno srece i zdravlja, a majki i didu jos dugo godina da uzivaju sa svoim dragim unucima – od srca zeli – Zejna. (Poruka od 30. Oktobra 2014. na vijest da nam se našla unuka Jasmina.
Pogledavši moj ljetošnji video zapis “Akšam na Lisini”, Zejna mi je poručila:
„Nemam riječi za ovu ljepotu! Što god bih rekla, malo je! Raj zemaljski. Puno si hrabar! Sreno i pozdrav!“
Nadam se kako je Zejna sada sretna i zadovoljna u mnogo ljepšem Džennetu od onog lisinkog – kojim ju je nagradio Dragi Allah.
Rahmet Zejninoj plemenitoj, ričkoj i bosanskoj duši. Mojoj dragoj komšinici.
El Fatiha!
***
(Sjećanje na Zejnu napisiao sam mišajući ikavicu i ijekavicu. Takav je ustvari moj današnji govor)
Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.
Maše mi.
Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobrojna publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…
Drišim harare pune sjećanja.
Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.
Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga zaslijepljuje. Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.
Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.
Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.
Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.
Mina Omerova
Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…
Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.
Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.
Mina je bila vrsna kuharica.
Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)
Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.
Odrastao je za dan.
Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira – samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.
Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.
Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže. Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.
Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.
Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….
U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…
Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.
Naša Rika
E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.
Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.
Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…
U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.
„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“
Halidin bent
Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.
„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.
Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…
… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.
Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.
Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.
Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu. Nikome, nikad muhtač.
Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…
Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.
Sa kćerkom Sakibom, kod Dede
Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.
Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode – pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…
Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.
Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.
Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.
Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…
Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.
Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.
Sa unukom Sabinom Hozdić
Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.
Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.
„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.
Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.
Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:
„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.
Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“
Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…
Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.
Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.
Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:
„Gledaj onog u šubari!“
Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)
Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.
Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.
„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“
Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…
Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.
Sa Basarom i Laletom, u Basarinoj avliji u Donjem Vakufu
Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke. Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.
Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.
Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…
U društvu bliskih prijatelja – Omera Velića, Voje Đukića, kod kuma Šerke, fotografa E. Šehović
Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…
Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.
Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.
Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.
(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)
Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.
Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.
Scena iz “Bujruma” – Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić, Vahid Gačić
„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.
Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.
Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.
Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.
Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.
Neko iz mraka povika:
„Ima li kosa, Omere?“
„Ima, ima, Jovo!“
U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.
Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.
I na Sanu je nosio kose i brusove.
„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svratićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“
Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.
Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.
U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.
Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.
Omer sa Ademom ćejvanom, studentima iz Afrike i glumcima KUD-a Jedinstvo (Fotografiju ustupila Edina Šehović)
Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.
Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu… Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.
„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“
I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:
„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“
Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:
„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“
Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.
„Gut rakija! Ha?“
U sred zime – teferič na Ponoru
Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“
Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.
Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)
Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…
Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.
Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:
„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“
Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.
„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“
Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.
Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.
Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.
„Priveži onog svog crnog mravića!“
Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu, Ponor, Plivu…
Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.
Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.
Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.
Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.
Pjesma.
Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”
Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.
Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“ Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.
Volio je Sanu kao svoju dušu.
Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“
Sa snimanja reportaže na Sani
Govirili smo ikavicom, najčešće.
Kada bi se kao đoja ražljutio, pa onako krupa, grlat, zarogačenih očiju na nekoga zahndrljao – galamio bi na njemačkom. Ali, takav njemački ne postoji nigdje, a pogotovo u Njemačkoj, osim u Rici. Znao bi zagalamiti ovako: “Šnaben iber šnaben cuger šmit” – u prijevodu, biva: “Ja sam drveni i gvozdeni majstor,” pa dodati “Ih meldige hozen” biva “Pokorno se javljam u službu!” Tako je oponašao Ahmeta Čaminog kojeg je zvao Amidžom. Od njega je naučio taj “njemački”, a mi od Omera. Nije mogao dugo glumiti strogoću, pa bi odmah nakon te handrljavine na ričkom njemačkom, iz njega provalio smijeh.
Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.
I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela i usluge – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…
Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.
Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.
Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…
Omer i Hajra Halilović
Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!
Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.
„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.
Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda. Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:
“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”
Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ – pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“ (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!
Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.
Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.
Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.
Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.
Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.
Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:
„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.
Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.
Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…
Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.
Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…
Jedan od zadnjih naših susreta
„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.
„Jesi li metnuo luka?“
„Jesam!“
„I bilog i crvenog?“
„Jesam!“
„A paprike?“
„Jesam!“
„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“
Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.
Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:
„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.
Uživali smo u svemu.
Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima, rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…
“Jes ručo?”
“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…
Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.
Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.
Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije više od rakije – dvije.
„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…
Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.
Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.
Stoga, ostala im je mimika, išaret.
Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…
Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.
Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.
Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“
„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)
Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.
Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.
Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u „nimcima.“
Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.
Pitamo Omera šta to bi.
„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“
Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i
Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.
Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“
Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.
Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…
Sam stojim na ovoj obali.
Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!
Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.
I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.
Omer ZONIĆ, kovač kosa, ribolovac, glumac – moj veliki prijatelj
Varcar Vakuf – 2015. Helsinborg Švedska)
S ONE STRANE VODE SANE
Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.
Maše mi.
Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, Basara, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobroja publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…
Drišim harare pune sjećanja.
Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.
Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga zaslijepljuje. Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.
Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.
Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.
Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.
Mina Omarova
Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…
Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.
Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.
Mina je bila vrsna kuharica.
Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)
Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.
Odrastao je za dan.
Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira – samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.
Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.
Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže. Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.
Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.
Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….
U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…
Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.
Naša Rika
E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.
Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.
Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…
U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.
„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“
Halidin bent
Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.
„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.
Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…
… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.
Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.
Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.
Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu. Nikome, nikad muhtač.
Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…
Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.
Sa kćerkom Sakibom, kod Dede
Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.
Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode – pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…
Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.
Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.
Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.
Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…
Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.
Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.
Sa unukom Sabinom Hozdić
Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.
Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.
„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.
Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.
Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:
„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.
Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“
Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…
Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.
Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.
Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:
„Gledaj onog u šubari!“
Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)
Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.
Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.
„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“
Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…
Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.
Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke. Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.
Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.
Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…
Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…
Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.
Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.
Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.
(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)
Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.
Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.
Scena iz Bujruma – Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić, Vahid Gačić
„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.
Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.
Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.
Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.
Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.
Neko iz mraka povika:
„Ima li kosa, Omere?“
„Ima, ima, Jovo!“
U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.
Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.
I na Sanu je nosio kose i brusove.
„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svrtićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“
Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.
Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.
U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.
Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.
Omer sa Ademom ćejvanom, studentima iz Afrike i glumcima KUD-a Jedinstvo (Fotografiju ustupila Edina Šehović)
Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.
Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu… Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.
„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“
I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:
„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“
Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:
„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“
Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.
„Gut rakija! Ha?“
Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“
Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.
Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)
Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…
Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.
Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:
„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“
Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.
„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“
Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.
Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.
Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.
„Priveži onog svog crnog mravića!“
Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu.
Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.
Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.
Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.
Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.
Pjesma.
Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”
Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.
Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“ Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.
Volio je Sanu kao svoju dušu.
Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“
Govirili smo ikavicom, najčešće.
Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.
I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela i usluge – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…
Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.
Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.
Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…
Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!
Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.
„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.
Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda. Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:
“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”
Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ – pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“ (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!
Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.
Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.
Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.
Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.
Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.
Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:
„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.
Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.
Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…
Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.
Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…
„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.
„Jesi li metnuo luka?“
„Jesam!“
„I bilog i crvenog?“
„Jesam!“
„A paprike?“
„Jesam!“
„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“
Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.
Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:
„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.
Uživali smo u svemu.
Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima, rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…
“Jes ručo?”
“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…
Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.
Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.
Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije više od rakije – dvije.
„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…
Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.
Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.
Stoga, ostala im je mimika, išaret.
Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…
Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.
Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.
Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“
„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)
Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.
Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.
Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u „nimcima.“
Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.
Pitamo Omera šta to bi.
„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“
Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i
Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.
Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“
Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.
Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…
Sam stojim na ovoj obali.
Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!
Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.
I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.
Ibrahim Halilović 