In memoriam Razija MUJKIĆ – SVE ZA DRUGE, MALO ILI NIŠTA ZA SE

Navršilo se četrdeset dana od smrti Razije Mujkić iz Varcar Vakufa.

Kuća Razijine mlađe sestre Sene u Polju kod Cazina u kojoj je rahmetli Razija živjela od 1995. pusta je i tužna.

Ovdje u Canadi, ni Razijina najmlađa sestra Hajra ne može se još pomiriti sa bolnom činjenicom da Razije više nejma. Ne može prežaliti što zbog korone nije mogla lani, niti ove godine u Bosnu kako bi i ona Raziji hizmetila zajedno sa Senom i njenom kćerkom Belmom, zetom Sulejmanom. Razija u finim haljinama, pod jabukom, u šarenoj bašči. Tumačimo san: Razija je u džennetu! Zaslužila je, a Dragi Bog najbolje zna.

Ostale su slike teškog bolesnika koje su stizale preko Messengera.

Razija je bila okružena pažnjom ljubavlju, brigom i hizemrom kojim su je Sena i ukućani nesebično darivali kako bi joj olakšali tešku bolest. Pitali su je kao malo dijete, kupali i presvlačili, bdijeli pokraj bolesničkog kreveta, kako bi joj uz Božju pomoć i zalagenje doktora koje su joj dovodili i kojima su je vodili, produžili život. Familijarnu, ljudski zadaću ispunili su na najbolji mogući način, ali Bog je uzeo Raziju k sebi. Bog uzima najbolje među nama.

Hamdija, Razija, Sena i Hajra su potekli u Rici, u kovačkoj obitelji Mujkića, Mehe i Zibe, u jednoj od onih kuća u nizu u Gornjoj mahali koju je prije Drugog svjetskog rata sagradio Crveni krst kako bi udomio beskućnike kojima je vatra sažegla sve kad je ono Rika gorila.

Kovačnica Mujkića bila uz rički most, naspram džamije, u njoj je kovao Mehin brat Hamko i sin Hamdija. Kovali kose, klepali lemeše i sikire, potkivali konje. Mehu vidim kako sjedi na ćepenku, zašao duboko u godine, puši, čas mu pogled pada na kovačku vatru u kovače Hamku i Hamdiju, čas pogleda na svijet koji promiče Rikom. Umro je od boslesti i starosti, ne stekavši penziju ostavivši u ament Raziji očinski teret brige oko obitelji. Hamdija se oženio i odijelio, a Razijina djevojačka pleća pritislo je toško očevo brime brige oko obitelji, majke i dvije sestre. Zadaću je isunila na najbolji način žrtvovaši sebe, udaju, sreću sa svojim mužem i djecom.

Zaposlila se u  tzv. društveno-političkim organizacijama (Komitetu) kao čistačica i kurir, kafe kuharica. Pretprošle godine, službenica Boja koja je sa Razijom dugo godina radila, raspitivala se kod Hajre:

„Kako je Raza’ Voljela bih je vidjeti. Eh, koliko mi je samo kafa ispekla!“

Nikad Razija nije zakasnila na posao, nikad joj nisu našli ni trunku prašine u kancelarijama, znala je visti s one strane velikih pendžera na vrtoglavoj visini, da bi ih očistila, kao akrobata. Hitro bi raznosila pozive i poštu s kraja na kraj grada, pa hitila kući, ponekad zastani na pragu kovačnice Omera Zonića kako bi razmijenili koju riječ.

U kući u Rici ništa nije manjkalo, nije se bilo ni boso ni golo, ni žedno ni gladno. Kupila adio-aparat i gramofon, tada rijetkost u Rici. Kuća blista od čistoće. Kroz otvoren pendžer dopire u Mahalu Razijina, Senina i Hajrina pjesma; pjevački dar prišao na njih s majke Zibe koju često prate u pjesmi. Safet Isović im zakletva, vole Zaima, Zehru. Razijina je najomiljenija pjesma „Vrbas voda nosila jablana.“ Vrbas je odnio kujundžiju Muju na jablanu, ali Vrbas nikad nije „razabrao i vratio jade“ Razijine, niti se ona ikad požalila na svoju sudbinu. Bila je sretna jer su čeljad u kući punoj berićeta bila zadovoljna.

Dala je Razija Senu u školu i kao trgovca izvela je na selamet; Sena je radila sa Rabijom Mehdić Herić u tada jedinoj knjižari u gradu, u prvom dućanu do Džamije. Udala se za Omera Pupića, učitelja koji je službovao u okolini Cazina, tamo i ostala do danas.  

Hajru, nakon završene gimnazije u Varcaru, spremila o svom trošku u Banju Luku na Pedagošku akademiju.

Kada su se Sena i Hajra udavale, Razija je svakom svatu po boščaluk dala.

Bila je vrijedno mahalsko ričko čeljade. Nikad besposlena. Ako nije na radnom mjestu, jest u kući za stanom, ili veze, kera, plete, pere. Iza sebe je ostavila desetine metara ponjave, finog veza i heklanja; motivi starinski, bosanski, ne zna se koji je ljepši od ljepšeg.

Najbolja su joj prijateljice bile Kadira Darkulić iz Mahale i SlobodankaPijetlović iz Kaljadžića mahale, Đokina kći, Ljubina sestra koja je nekad radila u Komitetu. Njih tri bi zajedno izlazile ponekad u Hotel, odlazile na priredbe u Dom kulture, u kino, ili na igranke. Plesalo se na ploči ispod Grajića kuće, svirali Velići, Svetinovići, Bašići.

Djecu nije stekla, pa je Hajrinu i moju djecu Almu i Mirzu, Seninog rahmetli Aska i Belmu, volila kao da su njena. Učila ih slovima i računu. Kada su potekli unuci Lejla, Muamer, pa Mala Lejla, Jasmina, ko sretniji od Razije. Kad smo na okupu, tutka im marke da sebi kupe sladoled, gavlja kod Mede u prodavaonicu i donosi slatkiše. Kad se rastajemo, daruje našim im čokolade, bombone, chips, smoki. Uvijek bi ih obveseli kakvim slatkišem, ali i pjesmom, lijepim savjetom, podukom, pričom i uspavankom. Od milja zvali su je Zija i Gaga. Nesebično im se s ljubavlju darivala svim bićem, dijelia s njima radost života; Asmira, Seninog sina jedinca, borca Armije RBiH kojeg su ubili Abdićevci, nikad Razija nije prežalila.

Pod četničkom strahovladom i nasilnicima koji su ih malo, malo, pa iz kuća oružjem izgonili, prijetili ubojstvom, Razija se brinula o bolesnoj majci. Nakon smrti majke, umro je i Razijin brat Hamdija, pa je ostala sama, skamenjena u strahu terora „osloboditelja“ (ustaša) za koje je tvrdila da su bili opakiji od četnika.

Hajra često prepričava kako je Razija pisala pismo šefu četničke policije Kesiću tražeći objašnjenje zašto su Hajra, Alma i Mirza u kućnom prtivoru, zašto ih ona ne može obići, zašto Hajri ne dozvoljavaju ni posjetiti majku na umoru, Alma i Mirza svoje nane u Rici, tek nekoliko stotina metara daleko, a kao da su na svjetlosnim godinama udaljenim planetama. Pisati Kesiću nije smio svako.

Ne jednom, Hajra je pripovjedila;

„Spremila Razija puna kolica hrane. Platila komšiji Rasimu da zajedno s njom kolica doveze do zgrade u kojoj su Hajra i djeca bili zatočeni sa još devetero gradske nevine čeljadi. Kada su njih dvoje prolazili preko pijace, presreo ih je naoružani četnik. Kolica je prevernuo, Rasima dobro istukao, pa ga raskrvavljenog natjerao s Razijom nazad u Riku.

Kada su najzad Hajra, Alma i Mirza sa ostalim građanima, te nekliko mučenika logoraša s Manjače strpani u autobuse i u Jajcu razmijenjeni za zarobljene četnike, Razija je od tuge za pala u nesvijest.

Velika je i nesebična ljubav Razijina. Život joj se savršeno uklapa u poslovicu; „Sve za druge, malo ili ništa za se.“

Kada je Alija halalio Varcar i patnje Varcarana, njihov strah od četnika i ustaša, pretrpljeni teror i sve što su vijekovima tekli, pa kada ih je uz pomoć svojih izvršitelja u Ratnom predsjedništvu Mrkonjić-Garada na čelu sa Sulejmanom Cerićem, dizao sa njihovih starinskih ognjišta, i Razija je spakovala ono sirotinje. Dok je bogatijim Ričinima bio malo i čitav šleper da bi prebacili svoju pokretnu imovinu u Ključ, Sanski Most, Bugojno, dotle za Raziju nije bilo ni kvadratnog metra na kamionu, ni za nju ni za njene, uglavnom ručne radove, vezove, ćipke…

Prije daytonske selidbe Varcarana, molio sam u Ključu Sulejmana Cerića kojemu sam predao novac koji su prikupili varcarski proganici u Zapdnoj Europi) da kad budu prtljali sve mučenike iz Varcara, neka ne zaborave ni Raziju. I, u silnoj svojoj pohlepi, Alijini teklići su „zaboravili“ Raziju, pogazili moju molbu i svoje obećanje da neće. Ne dočekavši Raziju, Sena, majka palog borca Armije RBiH se po crkavici i duboku snijegu zaputila u Ključ, tamo se srela sa Cerićem,  pitala ga za Raziju. Bio je sert i drzak prema njoj. Sena je u Ključu tražila prijevoz do Varcara, pa najzad srela komšiju Muću iz Polja, vozača pokretne radionice Alagićevog Sedmog korpusa ARBiH, pa su se zaputili u Varcar po Raziju i ono malo njene sirotinje.

Razija je je bila sretna što je uspjela sa sobom ponijeti nekoliko kofera njenih ručnih radovima koje je stvarala čitav svoj život, koje je kasnije razdijelila i poklonila.

Privikla se Razija na novu životnu sredinu, toplu, svijetlu i ljubavlju ispunjenu kuću Omerovu i Seninu. Nikad bez Razije fldžan kahve nije popijen, nikad za sofru prije Razije nisu sjeli. Uvijek govorili nekome od ukućana „Zovi Raziju!“  I, ona je stidljivo i snishodljivo uz veliku zahvalnost prihvatala punuđeno, ali uvijek nakon što je više puta nutkana. I, bila je zahvalna.

Bila je rahat u svojoj sobi. Imala je televizor; kad bi poželjela, mogla je biti sama. Nikad bihuzurena. Ali, voljela  je čeljad i društvo. Bila je draga svima koji su je u Polju poznavali, poštovana i voljena jer je kao insan to zaslužila svojim karakterom i primjerom. Kao džematliju, i hodže su je hvalile.

O bajramima, pohodila je Razija sa Senom, Belmom, Sulejmanom i unučadi Varcar,. Prvo na mezar Uspolje, El fatiha umrlim. Ustvari, čitava Rika je postala mezarem. Zavraćala se u haman opustjelu Mahalu, s tugom prebirala uspomene pred kučom koja je nekad bila kuća, sada razvalina. Obnemogla na nogama, zadnjih godina nije niti ulazila u Mezar, ostajala bi pokraj ograde na ulici, a u Mahalu ionako nije mogla. Ljute rane, dosoljene.

Rado je i mene dočekivala kada bi se pojavi u Cazinu. Voljela je kada bih se šalio na svoj, ali i na njen račun, kada bih glumio i oponašao naše Ričane koje smo poznavali, s kojima smo rasli i s kojima nas je rastavili četnici, ustaše i Alijini pehlivani.

Nekoliko Razijinih ručnih radova krase našu kuću i podsjećaju nas na jedno fino ljudsko plemenito umjetničko čeljade.

Čitav joj život je bio ispunjen umjetnošću, u prvom redu umjetnošću preživljavanja. Život je nije milovao, da pače durala je udarce kovačkim „velikim čekićem,“ mlavljena hamerom, ali nije se dala oboriti, dobra je to rička mazija i japija, neuništiva. Ništa je nije spriječilo biti i ostati čovjek, uspravan, dureći; potvrdila se kao umjetnik, ne samo u preživljavanju. Razija je bila pravi izdanak umjetničke Rike i Varcara. Lijepo je pjevala sevdalinke. Vezla je uz pjesmu, ponked i suze, izvezla vezove šarenih bosanskih cvjetova. Umjetnost je krasila Raziju, kao što ju je resila istinska ljubav i odanost familiji, prijateljima.

Voljela je cvijeće, savijala mačke oko sebe.

U Mezaru u Polju, usnula Razija.

S Razijom je tamo je i dio nas. Ostala su draga sjećanja na nju čiji je život protekao u znaku “Sve za druge, malo ili ništa za se.” 

A svi oni koje je Razija zadužila, odužili su joj se s ljubavlju svako na svoj najbolji način!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.