Mjesec: August 2012.

Molim prijatelje u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH  da mi oproste na nepravovremenom javljanju u vezi sa događajem u Varcar–Vakufu. Bio sam odvojen od tehnike tokom boravka u Bosni, ali to nije jedini razlog. Ipak, pratio sam reakcije povremeno iz internet-klubova u koje bih svraćao da pogledam poštu i zbivanja u Grupi. Mogu samo reći da sam oduševljen novinarskom efikasnošću koju je ispoljio gospodin Ibrahim Halilović, njegovom pribranošću da upotrijebi kameru kad je najpotrebnije, brzinom priprema video-izvještaja i tekstova koji su omogućili javnosti da se upozna sa nemilim incidinentom u Varcar-Vakufu, zbog zastave kada nam je policajac Dragan Kaurin prijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, što je proširio prijetnjom rušenja Bosne i omalovažavanjem zvaničnog Ustava kojim je odobrena zastava RBiH s ljiljanima. On nije shvatio niti želi da prizna da je rat koji se vodio na teritoriji Bosne bio agresorski i genocidan i nije imao nikakvo pravo da prijeti slobodnim građanima. Mi nismo nosili nikakve transparente sa fašističkom ornamentikom kakva se inače viđa na skupovima na kojima učestvuju svi oni koji veličaju četništvo ili ustaštvo. Nismo pjevali uvredljive pjesme i slogane koji nisu u skladu sa moralnim i civilizacijskim normama. Utoliko je atak na našu ljudsku, građansku i novinarsku slobodu bio nastavak agresije na nezavisnu državu čiji smo legitimni građani. To je samo razlog više da istrajemo u našoj borbi za povrat Ustava RBiH, jer ćemo tim činom ponovo ozvaničiti i zastavu i principe ZAVNOBIH-a prema kojima je Bosna zemlja svih njenih naroda i narodnosti, otvorena za sve religije i kulture, zainteresirana za ekonomski i tehnološki progres, za suradnju, toleranciju i humanost. Svi oni kojima smetaju ljiljani pokazuju da im smeta simbol kraljeva bosanskih, i simbol univerzalne biološke prirodnosti bosanskog duha odanog poštovanju cjetova. U pitanju je biljka, a ne neki rogovi, sjekire, mačevi koji često ukrašavaju grbove i zastave drugih država. O ljiljanu postoje informacije koje se prepliću sa poviješću, filosofijom, tradicijom, kulturom drevnih naroda koji su s ponosom nosili lik tog cvijeta na grbovima ili otisnutog na novcu, ili na ilustracijama u knjigama. Ljiljan simbolizira blagost i nenasilje, mirisni poredak, ljubav i slogu. Upravo taj simbol progone oni koji pominju i prizivaju slogu u „četiri s“, ali oni nikada neće dosegnuti smisao sloge ako slijede krvničku doktrinu Stefana Nemanje, Nikolaja Velimirovića, Dragoljuba Mihailovića, i potonjih zlikovaca, da ih sve ne pominjem, koji ponovo u crno zaviše Bosnu. U Sarajevu sam se dodatno razočarao nakon razgovora koji sam imao sa novinarom Avaza. Ti novinari kao da su klonirani ispod istog čekića: nesumnjivo su pod cenzurom i pišu po diktatu. Novinar sa kojim sam razgovarao ispreturao je u svom tekstu redoslijed događaja, iako je imao tonski zapis. Pisao je prema dojmovima, i to pogrešno, imrovizirajući, a moju osnovnu poentu koja se doticala Avazovog intervjua sa Jakobom Fincijem nije ni pomenuo. Osim toga, u podnaslovu Avaza vidno nedostaje puni naziv RBiH, što upućuje na daytonsku orijentaciju tog lista. Na kraju, na moju želju da razgovaram sa vlasnikom Avaza nije mi udovoljeno, niti sam dobio bilo kakvu obavijest o razlogu odbacivanja susreta, iako sam ostavio sve podatke o sebi, ko sam, gdje trenutno živim i željenu precizno navedenu temu razgovora: Budućnost RBiH. Bio je to samo još jedan dokaz o antibosanskoj orijentaciji „najčitanijeg i uvijek prvog lista u Bosni“. Očigledno, budućnost nije aktuelna. Ipak, Avaz je bar dopustio građanima da se upoznaju sa činjenicom da je na području tzv. „rs“ zabranjeno biti Bosanac, tj. građanin RBiH. I da je manji entitet područje aparthejda. Pored porušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar-Vakufa, na zidu susjedne kuće velikim slovima piše Srbija, ali to ne uznemirava policijske službenike i predstavnike gradskih vlasti. Ne pomišljaju da je to prava i totalno zlonamjerna provokacija Bošnjaka-povratnika, da predstavlja sol bačenu po ranama ljudi koji su protjerani, a njihovi srodnici zatvarani, mučeni, pobijeni. To za policajca Kaurina nije provokacija, a jeste zastava sa ljiljanima koju on u svom jadu i primitivizmu neznanja izjednačava sa „džamahirijom“. Pa i džamahirije se danas obračunavaju sa svojim režimima, samo nikako u genocidnoj „srpskoj“ džamahiriji da jedan nadmeni arogantni policajac vidi mnogo goru kriminalno-zločinačku organizaciju koju predvodi njegov četnički vojvoda džamahirist Dodik. Gospodin Ibrahim i ja smo ipak podsjetili uspavane građane da rat za Bosnu nije završen i da nas čeka još dug diplomatski put dokazivanja da je u Daytonu počinjena veleizdaja. Do tada, naše zastave trebale bi prkosno da se pojavljuju svugdje, posebno pred opasnim čuvarima putinovsko-ćosićevske genocidne zadužbine koja će se raspršiti pod naletom ljiljanske polenske groznice koja je tek počela. Jer, poslije ljetnjih suša i požara, doći će studen, skupoća i oskudica, i tad će i oni nezainteresirani, uspavani, indolentni Bosanci nepogrešivo znati ko im je kriv za sve ove protekle godine bola, siromaštva, tuge, izgnaništva i patnje. Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne.

http://www.youtube.com/watch?v=vfopvG8nHcg

Pokret za Republiku Bosnu i Hercegovinu

“Ovdje su ozbiljne stvari u pitanju. Nije ovo bilo koja zgrada. Ovo je važan dio bh. historije.“ To su riječi Eda Vulliamy-ja, britanskog novinara koji je svjetskoj javnosti otkrio logore u kojiam su Srbi u Bosanskoj krajini držali, mučili i ubijali civile.

Te riječi Ed je javno izgovorio prije nekoliko dana ponukan protivljenjem prijedorskih srpskih vlasti i vlasnika Rudnika željezne rude „Mitela“ da logoraši u Omarskoj podignu spomenik ubijenim.

Te riječi humaniste Eda važe i kada je u pitanju jedna druga zgrada, ona u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu – u kojoj je 25. novembra 1943. obnovljena državnost naše Bosne i Hercegovine. Zgrada je potpuno zapuštena, inventar uništen, na krovu raste korov, fasada je oronula, struja isključena, spomen-ploče nestale.

Ta povjesna zgrada ničim ne podsjeća na veliki povjesni događaj. Ona je naše ruglo.

Za narode i građane koji drže do sebe i svoje domovine kojoj su kao i zavičaju uvijek dužni – to ne bi smjela biti bilo kakva, a pogotvo ruglo-zgrada. Jer, ZAVNOBiH-ovski recept Bosne morao bi biti naša povjesna svetinja i temelj svih projekcija budućnosti – i nas i naše države.

Marjan Hajnal i ja smo neki dan htjeli podsjetiti i sebe same i sve građane BiH na tu činjenicu i na to naše zajedničko povjesno blago.

Izrekli smo nekoliko riječi o značaju toga svetoga, ali potpuno zapuštenog i devastiranog mjesta. Pozvali smo se na zavnobihovske poruke koje su dio naše zajedničke najsvetije i najsvijetlije povijesti – koje nam moraju biti putokaz budućnosti. Sve ostalo je propast države, a i naša bijeda, u svakom pogledu. Ko ne uči iz povijesti, ona mu se ponavlja u najgorem izdanju.

Zbog toga što ne zaboravljamo prošlost, što znamo odlično kakva nam je grozna sadašnjost i kako nema prespektive bez njegovanja ideja ZAVNOBiH-a, Marjan i ja smo uradili ono što bi trebao uraditi svaki lojalan građanin ove države koja se zove Bosna i Hercegovna. Jer, pravo i pravda su na našoj strani!

Obojica smo bili svjesni šta radimo, kao i posljedica te provokacije apartheidu, fašizmu, četništvu, ali i robovskom i podaničkom baliluku, primitivizmu, prijetnjama na ulici i na internetu.

Znali smo kako u tom činu nismo sami i kako isto misle na stotine hiljada građana. Mnogi od njih su nas javno podržali, a evo stiže i prijedlog da Facebook grupa koja traži povratak Ustava RBiH pokrene akciju na obnovi Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.

Nakon toga „performansa“ pokraj zgrade ZAVNOBiH-a jedan nam je milicioner zaprijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, ako na njegov zahtjev(sic!) ponovo razvijemo zastavu sa ljiljanma ispred zgrade ZAVNOBiH-a. Zaprijetio je rušenjem BiH, što je izazvalo osudu i zgražanje jednog dijela javnosti. Koliko znam, niko od „državnika“ BiH nije se usprotivio prijetnji mrkonjićkog milicionera koji je izrekao ono što Dodik naočigled svih nas radi.

Iluzorno je očekivati da se prijetnjama „rušenja BiH“ usprotive oni iz Sarajeva koji udarnički pomažu Dodiku u tom opasnom poslu, a koji primaju enormno visoke plaće da bi štitili BiH i sve nas.

Ni visoki predstavnik međunardne zajednice ne protivi se što u gradu ZAVNOBiH-a kao u u mnogim mjestima nema obilježja ni daytonske BiH, države za čiju suvrenost je i sam zadužen jer prima ogroman novac za to.

Šute i mnogi (su)građani, komšije, čak i po familijarnoj liniji prijatelji – muslimani, Bošnjaci. Ako progovore, tvrde kako njih niko ne dira, ili kako su oni svoju bitku za BiH završili prije petnaest godina kao borci Armije RBiH.

To što smo uradili Marjan i ja – “sranje je i provokacija….” – kažu mi u lice.

Tako se ponašao i proslavljeni borac Armije RBiH Rasim Heganović koji je sjedio u društvu ponosnog četnika Dimitrije Cace Jaslara koji me je bez ikakvog povoda provocirao, verbalno napadao i vrijeđao, te psovao sjedeći s Rasimom u bašti jedne kafane pokraj koje sam jučer morao proći.

Ne bih obraćao pažnju na  Cacu, kao ni u nekoliko prilika ranije. Oguglao sam na Cacine i slične provokacije. Ali, ne ogovoriti im kada dara prevrši mjeru, znači pristati biti predmetom njihova iživljavanja, biti njihov rob, do u nedogled.

Caco me je ovog puta htio tući.

Ustao iza stola i prijeteći prišao mi na pola metra, ali nije me udario.

Proglasio me je kukavicom zato što sam pobjegao devedest i druge! Da nisam utekao, kaže Caco, on bi me tada ubio!

Caco bi me ubio i sada, dvadeset godina kasnije, ali kaže kako nema oružje uza se, niti mu se ide donijeti ga! “Što se vraćaš kada si utekao, pita Caco!” Kažem: “Ovaj grad i ova zemlja su moji kao I tvoji!” na što mi Caco odmjeri od šake do lakta.

Sve je to Cacino i njegovih!

Te  gnusne uvrede, provokacije i prijetnje premlaćivanjem i ubojstvom šutke je slušao Rasim Heganović.

Kada sam se Rasimu obratio rekavši kako me ne iznenađuje što me Caco vrijeđa i prijeti, nego što se on, Rasim, sjedi s njim i tome ne protivi, Rasim je nazvao “sranjem” ono što smo uradili Marjan i ja pred zgradom ZAVNOBiH-a. Solidarizirao se dakle sa Cacom!

Pitao me Rasim, što s esada pravim hrabar kada sam pobjegao – i iz Jajca.

“Zaboravio” je Rasim kako sam otišao iz Jajca sa svim urednim papirima i dozvolama ne bježeći od četničkih granata, nego zato što nisam htio biti svjedok pljačke imovine odbjeglih jajačkih Srba. Nisam htio biti u blizini ubojica jednoga jajačkog mirnoga Srbina, molera – čije su me ubojice isptivale ko je poskidao Poglevnikove slike koje su oni lijepili po Jajcu!

Kada je HVO zatvorio tridesetak nedužnih jajačkih Srba, onda smo po saznanju o tome – Hidajet Zjajo i ja – izdejstvovali njihovo puštanje na slobodu uz pomoć predsjenika Općine r. Midhata Karadžića, koji do tada nije imao pojma da su zatvoreni.

Otišao sam iz Jajca da ne budem blizu udbaša Hame Zjaje koji je postao šef službe sigurnosti pri Armiji RBiH,  aprehodno je zabranjivao učiti ezan imamu u Varcaru, te UDBI prolsijedio spisak svih Jajčana koji su namjerili braniti grad.

Napustio sam Jajce i zbog činjenice da su kriminalci provalili i opljačkali stan borca Armije RBiH dok nas je na položaju branio od četnika. Napustio sam Jajce zato što me je HVO planirao likvidirati jer sam se javno protivio instaliranju Herceg Bosne u Jajcu.

To što sam uradio – nije kukavičluk, nego duboko moralan čin i hrabrost. On ima svoje uporište I u tome što su moji najbliži propatili (paate i danas!) i kao logoraši Manjače i na radnoj obavezi, na kućnom pragu i na ulici i u kućnom pritvoru, dok se Caco junačio  s puškom ispred naše zgrade.

Da, herojstvo je ostati u Bosni i boriti se na bojnom polju za državu RBiH, ali je moralni sunovrat borca ako sjedi sa fašistom za istim stolom i solidarizira se s njim kada ovaj provocira i prijeti ubojstvom građaninu zbog isticanja znamenja pod kojiam se taj borac borio.

Licemjerje je nekoga prozivati za kukavičluk, a u isto vrijeme solidarzirati se sa fašistima koji su takve htjeli ubiti, a mnoge – koji im nisu utekli – i pobili. Pobili su i nedužne građane, svojerobove, u Oborcima, prije nego što su pobjegli pred Alagičćevim boricima.  Drsko, licemjerno i bezobrayno je mene optužiti za bijeg, a svi znamo kako su Caco i Cacini dali vatru tabanima u jesen 1995. kada su glavom bez obzira pobjegli iz Mrkonjića.  Da ne bi Silajdžića, koji im je u Daytonu darivao Varcar, nikad oni ne bi vidjeli Mrkonjića! Umjesto kralju Petru, trebali bi ispraviti spomenik Silajdžiću – on ih je zadužio,, kralj nije!

Takvo Rasimovo ponašanje isto je kao da je neko u Drugom svjetskom ratu stao na stranu nacista i tvrdio da je neutralan – da opet parafraziram riječi humaniste i iskrenog borca za RBiH Eda Vuliamy-ja.

Moji sugrađani čak i svojim djelom dokazuju kako nisu neutralni. Nije sam Rasim. Ostali  ne puštaju glasa.

Prijavio sam slučaj Policijskoj stanici u Mrkonjić-Gradu.

Koji sahat kasnije, policajac mi je donio poziv da u 18 sati istoga dana dođem u Policijsku stanicu kao svjedok radi „uzimanja izjave u vezi prijave istog na okolnosti verbalnog napada od strane Jaslar Dimitrije i Heganović Rasima.”

Rekao sam policiji da je Rasim Heganović svjedok, ali nisu mi povjerovali.

Policija u Mrkonjić-Gradu je  zaključila isto što i Ed Vulliamy, s tim što Rasim Heganović uopće nije bio čak ni neutralan.

Samovolja i arogantnost hodže džamije u Rici u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu

MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM

*Vjerojatni povod je moje inzistiranje da obnovu porušenih vjerskih objekata i spomenika islamske kulture u konačnici plate oni koji su ih barbarski porušili  *

Hodža Mufid efendija koji obavlja dužnost imama u Hamidiji džamiji u Rici u Varcar Vakufu plaho je ljut na mene. Da bi me ocrnio kod džematlija – ne bira sredstva.

Rečenom hodži ne dopada se moj stav oko obnove objekata islamske relgije i kulture koje su porušili srpski barbari u Republici Bosni i Hercegovini.

Smatram kako sve ono što je srušeno – pa tako i vjerske objekte – treba graditi novcem rušitelja kako im nikada ne bi palo napamet takvo barbarstvo u budućnosti. Taj svoj stav sam iznio više puta javno, a o njemu zna i reis Mustafa ef. Cerić.

Novcem džematlija obnovljenoj ričkoj Džamiji u Varcar Vakufu – o jednom Bajramu, taj sam stav ponovio. Tada sam na sergiju spustio svoj skromni novčani prilog rekaviši svima prisutnim u džamiji okupljenim oko tadašnjeg imama Muhameda ef. ovo:

„Daću svoj priog i za obnovu džamija, ali samo uz jedan uvjet  – da se na priznanici napiše napomena kako će konačan račun platiti oni koji su džamiju srušili.“ (Video zapis čuvam)

Nisam naišao na odobravanje.

Ctirani su mi ajeti iz Kur'ana o našoj dužnosti graditi džamije, ali ne i oni koji nas uče o tome kako se ponašati prema našim neprijateljima i din-dušmanima koji nas ubijaju ili iz kuća istjeravaju. Svako prijateljovanje s njima je zabranjeno!

Kasnije sam donio novčani prilog moga apotekara u Canadi g. Azada koji je potrošen za popravku džamijskog komjutera. (Priznanicu čuvam.)

Moje zalaganje da štetu plate oni koji su je napravaili, nije ni tada, a ni sada bilo po volji ni nekim džematlijama, a posebno sadašnjem ričkom hodži Mufid efendiji.

I na internetu i u susretu sa džematlijama rečeni Mufid efendija širi neistinu kako  nisam učestvovao ni u kavim poslovima džemata, niti sam davao novac.

Mufid efendija, kao i mnoge druge hodže – uvijek su gladne para i sve gledaju kroz novac i svoj interes. Ponašaju se kao apsolutisti, Bogom dati! Teško da ikad potežu za svojim novčanikom…

Ima mnogo stvari koje se novcem ne mogu platiti, a koje sam i sam činio za svoju dušu, svoju vjeru i svoju Riku i svoj Varcar Vakuf, a  Boga mi i Bosnu i Hercegovinu. Halal!

Ali, u oko dirni, samo ne spominji Mufid efendiji i njegovu šefu Reisu obavezu rušitelja da oni grade ono što su porušili. Kada bi platili račun za svoje zlodjelo, kada bi odležali u zatvoru za barbarizam,  tada barbari ne bi napadali vjernike, niti bi bacali kamenje na obnovljene džamije, zapišavali džamijske kapije, razbijali pendžere i bihuzurili džennaze muslimanima koje su katilski pobili. Ne bi im nikad naumpalo da nasrću ni na vjerske objekte, ni na imovinu, a baška na nevine ljude.

Ali, Mufid efendija ne smije se suprostaviti nakardnoj politici Islamske zajednice koju je Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić kreirao a kojoj su osnovne odrednice praštati genocid i urbicid, a teret obnove hiljadu porušenih džamija i drugih objekata islamske kulture svaliti na pleća bespogovornih – ionako opljačkanih muslimana.

Cerić će od svakoga tražiti i kamčiti pare za obnovu džamija, ali ne i od rušitelja. Kada mu Dodik tutne 300.000 maraka, što je 2% od vrijednosti obnove Ferhadije u Banjoj Luci, Cerić hvali Dodika ne smo bosanskim, nego i muslimanima svijeta. U međuvremenu niko ne zna koliko se para slilo ni u šta su potrošene u zidanje toga Skadra na Vrbasu.

Helem, došla neki dan dvojica Bošnjaka-muslimana iz Šipova u Riku u Varcaru tražiti savjet oko obnove Turbeta Đerzelez Aliji u Gerzovu.

Pozvao Mufid efendija nekoliko Ričana na taj razgovor.

Okreni, obrni, Ričani spomenuše i mene. Rekoše – Ibrahim bi mogao pomoći oko pronalaženja mjesta na kojem je srušeno Turbe.  Rekoše, Ibrahim posjeduje dokumenate o Aliji Đerzelezu. Snimao je fotografije i filmske priloge o Turbetu Alije Đerzeleza u Gerzovu.

Na spomen moga imena, Mufid efendija je planuo i strogo zaprijetio:

„Ko se bude obraćao Ibrahimu, neka se ne obraća meni! Ko s njim razgovara, neće razgovarati sa mnom!“

Ričani, moje komšije, nisu dale na me, niti su htjeli sa hodžom i gostima iz Šipova bez mene otići potražiti mjesto gdje je bilo Gezelezovo turbe.

Kako je naopak Mufid efendija, dobro sam i prošao.

Onima džematlijama koji se u nečemu ne slažu s njim, on zna reći kako mu takvi ne trebaju u džamiji. Zna se popet i na ćurs i odatle ih kritizirati ako mu u nečemu proturječe. Za sada mi nije činio takvo što, a loše bi se proveo ako i pokuša! Meni ne bi mogao zabraniti ulazak u džamiju u kojoj sam haman odrastao bivajući u njoj uz Ričane i moga Dida koji je mnogo godina prije nego se Mufid efendija i rodio – bio mujezin te naše džamije. Ne može mi zabraniti razgovarati bilo s kim i bilo gdje, niti javno iznositi svoje mišljenje.

Ne znam, ali biće kako se je Mufid efendija pobojao da opet  i pred šipovačkim gostima ne izgovorim onu svoju krilaticu – kako ću svim svojim znanjem, pa i novcem pomoći obnovu Turbeta Aliji Đerzelezu u Gerzevu, ali samo pod jednim uvjetom da konačan račun obnove – kad tad – plate oni koji su ga srušili, odnosno vlast takozvane Republike Srpske.

Istina je kako se Mufid efendija kasnije izvinjavao Ričanima pred kojima je prosipao svoju  huju i žuč na me.

Ali, ostao je gorak okus zbog takovoga ponašanja samovoljnog hodže.

O kakvom se vjerskom službeniku radi, neka posluži ovaj primjer kada se jedan Ričanin pozvao na Allaha dž.š kao svjedoka, a Mufid ef. samo ljutito odmahnuo rukom i rekao:

„Ma pusti Allaha!“

Na ovakve drskosti rekao bih:

Treba (ot)pustiti ovakvoga hodžu!

***

Nekoliko riječi o Turbetu Alije Đerzeleza.

Turbe Alije Đerzeleza nalazilo se u selu Gerzovu – pokraj puta između Baraća i Šipova. Potpuno je srušeno za vrijeme II svjetskog rata. Obnovio ga je neki pobožni čovjek iz Lubova kod Šipova prije jedno četrdesetak godina, o čemu smo Sakib Lubovac i ja tada pisali u novinama. I kasnije smo u više navrata pisali o tom Turbetu, a ja sam objavljivao i reportaže na TV Sarajevu.

Prvog dana refereduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, nepoznati srpski bombaš je bacio bombu i oštetio  Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu.

Isto veče objavio sam vijest o tome u Dnevniku TV Sarajevo.

Slijedćeg dana namjerio sam otići u Gerzovo i snimiti oštećenja na Turbetu Alije Đerzeleza.

Niko, pa ni moj vjerni pratilac Mehmed Buhić, nije iz straha od četnika htio poći sa mnom. Ceste su bile ispresjecane punktovima crvenih beretki i paramilicije, a okolna mjesta puna rezervista koji su titovku i zvijezdu zamijenili šajkačom i kokardom. Čekali su zapovijed da udare na Kupres.

Savladao sam strah i krenuo u Gerzovo sam.

Skrenuvši iz Baraća prema Gerzovu, morao sam zaustaviti auto kako bi preko ceste prešla jedna četnička formacija koja se u Baraćima spremala za borbe na Kupresu…

Nastavio sam potom dalje.

Na sjedalu pokraj mene bila je kamera sa filmom, te magnetofon – spremni za snimanje svakog eventulanog iznenađenja i neprijatnosti.

Vozeći dalje potpuno pustim putem, stigao sam do Turbeta Alije Đerzeleza.

Snimo sam oštećenja na Turbetu koje je prouzrokovao vandal-bombaš.

U blizini Turbeta nekoliko je srpskih kuća. Nikoga nisam vidio, ali sam cijelo vrijeme imao osjećaj da me neko odnekud promatra.

Vratio sam se istim pustim putem putem preko Baraća i u Podbrdu malo pričekao autobos „Sane“ iz Ključa kojim sam poslao film na TV Sarajevo. Prilog o skravljenju Turbeta Alije Đerzeleza objavljen je iste večeri u TV Dnevniku.

Nekoliko dana kasnije, u Jajcu me sreo jedan čovjek iz Šipova koji se prezivao Ganibegović.

Ispričao mi je priču:

„Imam zemlju u blizni Gerzova, blizu Turbeta Alije Đerzeleza. Onog jutra kada si ti Ibrahime snimio oštećenja od bombe na Đerzelezovom turbetu, našao sam se malo kasnije pokraj svoje njive u Gerzovu. Kako sam imao kamewru, snimio sam svoju njivu, a mislio sam snimiti i Turbe… Utom je stigla milicija i privela me u  Stanicu milicije u Šipovu. Tu su me zadržali nekoliko sahata i ispitivali. Vjerovatno im je neko iz Gerzova dojavio da si ti snimao Turbe, ali su zakasnili uhapsiti tebe, pa su uhapsili mene!“

Srpski barbari su kasnije potpuno srušili Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu.

***

Alija Đerzelez je epski narodni junak Bošnjaka. Prema tradiciji, sakriven u pećini u planini, u stoljetnom snu, i njegov spasilački dolazak se očekuje u odsudnom trenutku. Oblikovan na osnovu historijske stvarne ličnosti Gurz Ilyas-a. Kao godina njegove pogibije uzima se 1491.godina, i to, prema jednoj verziji tokom borbi oko tvrđave Sokol na Plivi, i prema drugoj, nedaleko od te tvrđave, u polju današnjeg sela Gerzovo.

Prema predanju, Alija Đerzelez je bio izuzetno pobožan i klanjao je obavezno, a pogotovo prije boja. Priča tako kaže da su neprijatelji na sve načine pokušavali da ga dokrajče, a onda su od neke babe čuli da se Alija može ubiti samo na namazu, pošto je on obavljao namaz u takvoj skrušenosti da ga ni strah da će izgubiti život ne bi omeo u tome. Neprijatelji su mu, dok je bio na namazu, odsjekli glavu. Pečevi piše da je ban Derenčin odsječenu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada pozvano Gerzelez brdo. Na tom brdu je u Đerzelezovu slavu, koji se istekao pri zauzeću Budima, sultan Sulejman podigao tekiju.

• Refernce:
• Mujezinović, Mehmed (1974). Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina. Sarajevo: Veselin Masleša. p. 12.

“ĐERZELEZOVO TURBE NA GERZOVU

Na Gerzovu Polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada idući prema Šipovu, nalazi se turbe koje narodna predanja pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu.

Norris, H. T. (1993), Islam in the Balkans : religion and society between Europe and the Arab world, Columbia, S.C.: University of South Carolina Press, p. 159, ISBN 9780872499775, OCLC 28067651, http://books.google.rs/ djerzelez , retrieved 25. November 2011, “…They say that this is where his name originated, for Djurzelez means the warior with the maches.

Na Gerzovu polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada prema Šipovu, nalazi se turbe koej nerodno predanje pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu. Turbe je do temelja porušeno u toku prošlog (II svjestkog, op. I.H.) rata i nedavno je obnovljeno.To je jednostvana građevina 5,5 X 5,5 metara sa drvenim krovom na četiri vode I alemom sa (nečitko – dvije ili tri) jabuke. Navodno se prije rušenja na turbetu nalazio napis sa slijedećim tekstom kojeg je zabilježio imam iz Bešnjeva:

“Vičan boju i okršaju

I poznat po junaštvu na mjedanu,

Umrli Đerzelez Alija.

Od posjete grobovima mučenika,

Svrha je traženje lijeka bolesnima.“

O Aliji Đerzelezu napisano je više radova. Postoji i tvrdnja da je Đerzelez istorijska ličnost. Vid.  Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni, Knjiga I, Sarajevo 1888.; Aleksej Olesnicki – Tko je zapravo bio Đerzelez Alija, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena, XXIX, sv. 1, strana 18 -37; Isti, Još o ličnosti Đerzelez Alije, XXIX, broj 21; Muhamed Hadžijahić, Narodne pjesme o Đerzelez Aliji, Sarajevo 1934. „Politika“ od 13 februara 1938.”

Izvor: Mujezinović, Mehmed (1974). Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, str. 12.

Dosta građe, pa i crteža Alije Đerzeleza nalazi se na internetu, a fotografija njegovg Turbeta u Gerzovu u Fotomonografiji „Mrkonjić-Grad“. Nažalost, u Biblioteci u Mrkonjić-Gradu u kojoj postoji 25.000 knjiga – nema mjesta za Fotomonografiju Mrkonjić-Grad“.

Posjetivši me u mome rodmom Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu, moj prijatelj i suborac Marjan Hajnal poželio je da odemo do Spomen-muzeja Prvog zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Dogovorili smo se snimiti fotografije i video-klipove sa zastavom sa ljiljanima.
To smo i učinili, izgovorivši nekoliko rečenica o značaju ZAVNOBiH-a na kojem je 25. novembra 1943. ozvaničena formula po kojoj su vijekovima živjeli stanovnici ove države — kako Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i muslimanska, i hrvatska i srpska – svih njenih naroda, narodnosti i građana koji u njoj žive. Takva Bosna može bti po mjeri svakoga njenog stanovnika i u budućnosti.

Dok smo nas dvojica sa zastavom RBiH u rukama izgovarali poruke ZAVNOBiH-a, u blizini je bio jedan milicioner koji nas je povremeno promatrao, ali uopće nije reagirao. Malo kasnije je stigao još jedan milicioner, koji nam također nije rekao ni jednu riječ.

Kada smo Marjan i ja završili snimanje u čemu nam je pomogao jedan dječak, ostavili smo zastavu u naš uto koji je bio parkiran preko puta Muzeja ZAVNOBiH-a ispred Hotela, a potom se odvezli u Ulicu Sime Šolaje gdje smo parkirali auto.  Krenuli smo pješice na mjesto gdje je četiri stotine godina stajala džamija Mustafe-age, utemeljivača Varcar Vakufa koju su barbari srušili u kasnu jesen 1992.
Tada smo se sreli sa onom dvojcom milicionera.Jedan od njih se predstavio kao Dragan Kaurin.Uporno je tvrdio kako smo mi istakli i koristili nevažeću, zabranjenu zastavu Armije RBiH.Kada smo mu proturiječili,  taj je milcioner počeo prijetiti hapšenjem ako se usudimo opet razviti tu zastavu.

Postavili smo pitanje, zašto nas nisu hapsili kada smo bili sa zastavom sa ljiljanima pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a, dakle na „djelu” – na licu mjesta te zašto nas sad nagovaraju na isto „djelo” zbog kojeg i nas uhapisli… Možda je greška što nismo otišli do našega auta i uzeli zastavu sa ljiljanima i ponovo otišli pred zgradu Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a. Milicioner je prijetio ratom i uništenjem Bosne.

„Nemojte vi meni ovdje provoditi zakone džamahirije!” rekao je ljutito, a zatim su se obojica udaljila. Marjan i ja smo otišli svojim poslom, kako smo i planirali.

Moramo se boriti za RBiH kako bi indoktrinirani i prepadnuti ljudi postali svjesni da im nikada nije prijetila opasnost o Republike Bosne i Hercegovine, ali jeste od zajedničkih neprijatelja, pa tako i Silajdžića i Dodika, koje je i milicioner u Mrkonjiću spomenuo, kako nas biva ni jedan ni drugi neće izbaviti ako nas on uhapsi.Po toj dvojici ahbaba, Dodiku i Silajdžiću, ljutih neprijatelja RBIH i narodnih gulikoža, mi bi se naležali u zatvoru!

Kompletan video zapis pogledajte ovdje:

http://www.youtube.com/watch?v=SjW84INL_sc&feature=youtu.be