In memoriam
Muharem – Hare (Edhema) HALILOVIĆ
(1963. – 2015.)
MUČENIK SA LOGORA MANJAČA
U jesen 1991. kada su počele mobilizacije, poslali smo Haru avionom iz Sarajeva u Njemačku, ali on se vratio u Bosnu u martu 1992. kada je već mirisalo na rat… Nekoliko mjeseci kasnije – postao je zatočenik na Manjači.
Kada je dvadeset i osmoro logoraša iz koncetnracionog logora Manjača stiglo u Jajce 23. augusta 1992., među njima je bio i moj mlađi brat Muharem.
Kada je kolona autobusa u kojoj su bili logoraši i civili zastala pokraj spaljenog Jezera, bilo je mojoj Hajri dozvoljeno unići u logoraški autobus. Htjela se sresti s Harom. Iznenadila se i prepala kada je vidjela siva lica logoraša, živih mrtvaca.
Haru je jedva prepoznala.
Osokolila ga je – svi te čekamo, rekla je, sa mnom su Alma i Mirza u drugom autobusu, Ibrahim nas čeka u Jajcu.
Po dolasku u Jajce, Hajra mi je rekla da je i Hare u autobusu sa logorašima. Loše izgleda, pa da se ne iznenadim kad ga ugledam. Siv je, kao da je iz groba izvađen.
Potom je logoraški autobus krenuo prema Crkvi Svetog Ive u Podmilačju gdje im je priređena dobrodošlica, topla ljudska riječ i ohabrenje, prvi pravi obrok na slobodi, nakon duže od dva mjeseca zatočenja u logoru.
Ovi mučenici sa Manjače bili su okruženi svecima – kipovima na zidovima i kolumnama, slikama na crkvenim pendžerima. Razlika – oni su bili živi. Svjedočili su mučeništvo, ono im se čitalo s lica, s rebara, osjećalo u svakoj izgovorenoj riječi.
Jedva sam prepoznao neke od logoraše iz Šipova i iz Ključa koji su stigli u grupi sa mojim bratom – toliko su bili izmučeni, izobličeni, oslabili i izmršavili.
Bili su u loše duhovnom stanju.
Još ih je držao strah, ali sreća im se počela zrcaliti na licu. Bili u civilnoj odjeći na kojoj su se vidjeli krvavi tragovi, kao na Harinoj majici.
Nisu vjerovali da su na slobodi, među prijateljima.
Gladni kao vukovi, žurno su jeli prve zalogaje; umakali su kruh u ulje u ribljim konzervama, srkali ga.
Doktor Kučera, koji će ih kasnije i pregledati, savjetovao ih da ne jedu halapljivo i mnogo; poslije dvomjesečnog gladovanja, nenavikao na hranu, svakome se stomak smanjio. Obilniji obrok može im naškoditi.
Obratio im se i Meho Špirtović, predsjednik jajačkog Crvenog križa neumoran u pregovorima oko razmjene i pisama, i ljudi. I sam mršav, na prvi pogled pomisliš kako je i Meho stigao s Manjače, ili – sišao s neke svetačke slike među ove isposnike.
Između dva zalogaja, svjedočili su u kameru o strahotama koje su preživjeli. Svejdočenje iz prve ruke čuo sam i od brata Hare. Niko od tih mučenika nije bio nikome ni krv ni dužan, niko nije imao ni praćku, ali su platili visoku cijenu dušmanima.
Svi su uhvaćeni na ulici, u avliji, na čaršiji, ili su izvedeni iz kuća dobivši degenjak kao nikada u životu, neki od njih i pred očima svoje zaprepaštene i prestravljene čeljadi, na kućnom pragu. Marisani su šakama, kundacima, palicama, kablovima, svim i svačim; nemilosrdno, katilski, dušmanski, bezbožnički, šejtanski.
Haru su uhvatili dok je pretrčavao preko ceste, donoseći nešto hrane iz naše u Mašića kuću preko puta gdje su se sakrile komšije od granata koje su, a Bog zna najbolje, četnici ispalili da bi stjerali narod u kuće i podrume, da bi ga držali pod kontrolom i lakše hvatali svoje žrtve. Iz Rike nije mogla ni tica, na sve strane su bili četničke straže.
Na pitanje, gdje su ga uhvatili i kako je stigao na Manjaču, Hare je odgovorio:
„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“
Poslije su logoraši prebačeni u neki magacin, a narednog dana su u zatvorenom kamionima odvezeni nekuda, nisu znali ni kuda ni gdje.
Našli su na Manjači, na kapiji koncatracionog logora, na ulazu u džehenem na zemlji.
„Kad smo gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas stprali u paviljone…“ (Štale.)
„Ujutru, mala kriška kruha. Više voda nego čaj, nekad salama, nekad slanina. Popodne isto – kriška kruha, neko kuhanje – više vode nego krompira ili riže.“
Nakad stokilaš, Hare je izgubio na težni petnaest – dvadeset kilograma…
Kasnije je pričao detaljnije kako su četnici tukli Josipa Baju Svetinovića dok se nije onesvijestio, od bola. Od posljedica zločinstva, Baja je umro u hrpcu u najtežim mukama.
Pripovijadao je isprekidano, u strahu, osvrćući se okolo – kako su na Manjači četnici mučili ključkog profesora Omera Filipovića. Naočita, snažna, kršna momka, mučili su danima i noćima, dok ga nije u teškim mukama izdahnuo.
Najgore je što mučeniku ne možeš pomoći. Ječi, moli, krklja, izdiše. Ne smiješ. Slušaš jauke i hropac u mraku, ne mičeš se, strijepiš kada će i tebe prozvati.
Svako od logoraša koji su toga dana stigli u Jajce imao je svoju priču o strahotama koje je nikom kriv ni dužan pretrpio kao civil buljeći u neku tačku u plafonu ili zidu štale u kojoj su bili zatvoreni, potpuno izbezumljeni i izgubljeni, bespomoćni, prepušteni na milost svojih krvožednih katila.
Svako od stražara i posjetlaca logora mogao se iživljavati nad logorašima – tući ih, mrvcariti, ubiti, kad god mu prahne. Smrt je bila bliža od jake za vratom.
Tjerali su logoraše da pjevaju četničke pjesme.
Prisiljavali su ih da pasu travu i da ljube „četničku zemlju.“
„Nas nisu tukli tako da jednoga čovjeka tuku naprimjer dvojica. Ma kakavi! Tukli su po šestorica ili više njih. Pljušte udarci sa svih strana. Mi smo znali – ako te obore batinama, ako si ostao lezeci na zemlji, oni će te ubiti, to je bilo sigurno. Zato smo se uvijek dizali i borili da ostanemo na nogama. Tvoj brat je bio izdrzljiv. Gledao sam kada su ga njih četvorica tukli. Oni ga obore batinama, ali on se dize! Ibrahime, volja za zivotom nadjačava bol i batine…“ piše mi jedan logoraš, mučenik s Manjače, na vijest o Harinoj smrti koja ga je jako pogodila. Plače ko za bratom rođenim.
Svako je bio gospodar logoraških života, osim logoraša samih.
Sve ono što su preživjeli na Manjači ostavilo je dubokog traga na životima tih nedužnih ljudi; Hare je i zbog mučeništva na Manjači postao drugi čovjek.
Kada su u Crkvi Svetog Ive pojeli svoj prvi obrok na slobodi – u slast i sa užitkom, u nevjerici, ali i u nadi da će osvetiti svoje muke – stali su logoraši u red; jednog po jednog pregladao je dr. Kučera. Nakon pregleda, rekao je kako su svi izmoreni dugotrajnom glađu, neuhranjeni, u teškom fizičkom i duhovnom stanju. Mnogi su još mokrili krv, neki imaju crne podlive po tijelu, posebno po slabinama. Pojedinima su polomljena rebra, oštećeni bubrezi.
Haru sam odveo u Prude u kuću Fadile i Sejfe Spahića.
Tamo su nas čekali Hajra, Alma i Mirza, sve troje četnički taoci koji su u kućnom pritvoru u našem stanu u Mrkonjiću proveli duže od dva mjeseca pod danonoćnom stražom srpske milicije i uz svakodnevne posjete najgorih četničkih monstruma. Pokušavali su ostati mirni i staloženi, imuni na provociranja, bezobrazluke i zastrašivanja.
Kao taoci, s njima su bile i obitelji Mehmeda Buhića, Hasana Zukonovića i Jurića. Dvanaest civila – žena djece i jedan čovjek u godinama – u dvije sobice “čuvani” su za razmjenu za dvanaset ubojica četnika uhvaćenih na Barevu.
U Jajcu nismo imali pojma ni o taocima, ni o logorašima na Manjači, niti uopće šta se događa u našem gradu. Ali, vjerovali smo, ako su naši to tada bili u životu, možda će živjeti sve dok su žive one ubojice u jajačkom zatvoru!
Strahovali smo za živote svih sugrađana, a pogotovo za svoje najbliže i najdraže znajući da četnici milosti nemaju, da se ljudi ne stide, a Boga ne boje.
Najzad, poslije dugih i iscrpljujućih pregovora, natezanja i nadmudrivanja jajačkih sa četničkim vlastima, utanačena je razmjena. Zamalo je otkazana – jer četnici su i taj dan tukli granatama po Jajcu, pa su im ovdašnje vlasti poručile da neće biti razmjene ako ne prekinu ratna dejstva.
Pa i kad su civili i logoraši stigli u Jajce, grupa naoružanih Šipovljana na čelu sa Dadom – pokušavala je spriječiti pristigle da izađu iz autobusa sve dok iz Šipova ne budu dovedeni i familije tih bundžija.
Nas, koji smo dočekivalii svoje, optužili su zbog toga što na spisak za razmjenu nismo stavili i njihove iz Šipova. Ko je znao te osobe, ko ih je mogao tražiti i na spisak stavljati osim Šipovljana samih?
Ni Dado i njegovi naoružani “suborci” nisu nikad došli u Crveni krst niti su tražili da njihovi budu stavljeni na spisak za razmjenu. Bundžije je jedva je smirio r. Šaćir Ribić, pa smo najzad mogli zagrilti svoje najdraže.
U Jajcu sam već javno obznanio da ću napustiti grad čim moja obitelj stigne.
Sada je tu još jedan razlog više za odlazak – brat logoraš s Manjače u jadnom stanju, brat kojem je potrebna pomoć i briga. Život svih nas tada je krenuo potpuno novim, nepoznatim stazama i bogazama u neizvjesnost… Mislili smo da su strahote iza nas, međutim izbjegličke muke su tek nastajale, a nikad prestale.
Doktor Enes Ribić pregledao je naknadno Haru i uputio ga na liječenje u Split.
Narednog dana četnička avijacija je ponovo sipala kasetne bombe, svoj uobičajeni smrtonosni teret nad gradom koji je već bio u ruševinama i plamenu, a bolnica puna ranjenika. Zvončići kasetnih bombi suštali su padajući po lišću drveća, kao da pada krupa.
U jeku bombardovanja, iskrao se Hare iz kuće. Strksamo se, nema ga na avliji, nema ga u bašći. Ugledasmo ga najzad među žbunjem u koritu obližnjeg potoka.
Skrivao je svoju logorašku odjeću unezvjereno se obazirući okolo. Bojao se da će četnici doći tražiti ga, pa da bi im zameo trag, skinuo je okrvavljenu logorašku odjeću i sakrio je u žbunje pokraj potoka.
Već narednog dana, sa uredno isposlovanim papirima i dozvolama napustili smo Jajce, imajući u džepu ranije pribavljene ovjerene garancije od hrvatskih vlasti da imamo osiguran smještaj u Hrvatskoj.
Uskim i nesigurnim izlokonim planinskim putem preko Krušćice i Hamandžića, sve strijepeći od četnika na Vlašiću, stigli smo u Karaulu, pa dalje, prošli jedno opasno mjesto dok su fijaukali meci PAM-a – samo koji cent iznad krova našega auta. Turbe, Travnik, Novi Travnik, Gornji Vakuf…
Navečer smo u Jablanici, konvoj mora čekati do ujutro, nesigurno je putovati prema Posušju, četnici vrebaju sa okolnih brda…
Vojnik Armije RBiH na rampi prepoznaje me, pa nas pusti da nastavimo put, na svoj i na naši rizik. U velikom strahu koji nas je držao u grču cijelim putem, spustimo se najzad u Posušje, ujutro prijeđosmo granicu i kasnije stigosmo u Trogir nakratko kod Ivice Nunovog. Tom prilikom smo se našli i sa Krunoslavom, sinom svirepo ubijenog Josipa Baje Svetinovića… Potom smo se zaputili u Tučepe, kod Stipe Šarića, kod kojeg smo nekada ljetovali. Tu se odmorismo i okrijepismo, ali Hare ne dolazi sebi…
Stalno se vrpoljio, obazirao, strijepio od četnika. Tu nam je ispričao malo dateljnju priču o logorskim patnjama svakog pojedinačno logoraša kojeg je poznavao. Priču sam pribilježio. Mislio sam – kasnije će mi pričati opširnije – ali vremena ne bi i vremena više neće biti…
Na putu u Njemačku, u Zagrebu smo večerali i prenoćili o trošku „Večernjeg lista.“
Prvo smo stigli kod Muradifa Hažbića Hadžala u Essllingen, strahujući da će nas stari “Golf” ostaviti na putu. Bio je legao na cestu od težine nas petoro i ono izbjegličkih torbi. Teško sam ubacivao u brzinu… U velikom tunelu u Austriji puče guma, pa smo sve isprtljali iz auta i ometajući promet nekako promijenili gumu…
Kod Hadžala samo se okrijepili, pa onda zaputili na sjever Njemačke kod zeta Fadila i sestre Nisvete, gdje smo bili primljeni za sofru i pod krov.
Rekoh, u Jajcu se nije znalo za logor, niti šta se stvarno događa u našem gradu.
Strahovali smo i naslućivali kako četnici hvataju i odvode muškarce u zatvor, tamo ih muče, ubijaju. Bile su nam pred očima predratne tv-slike iz Bosanske Gradiške gdje su četnici hvatali civile i odvodili ih u logore i zatvore. (U pismu koje mi je iz kućnog pritvora preko Crvenog krsta poslala Hajra u Jajce, pobrojala je sve iz familije koji mi šalju pozdrave. Na tom spisku falilo je jedino Harino ime, i to me je zabrinulo… Ili je Hare odveden na logor, ili je ubijen…)
Posredstvom radio-amatera, slao sam iz Jajca svoje izvještaje u RTVBiH, a tada bi se uključio i uredenik „Večernjeg lista“ u Zagrebu Nenad Unukić, koji je na taj način “kupio” vijesti sa svoj list.
Dao sam mu telefonski broj sestre Nisvete u Njemačkoj neka je nazove. Nakon što su stupili u vezu, Nisveta mi je preko Nenada poručila da je je Hare u logoru na Manjači. Bilo je to samo dan-dva prije razmjene. U zadnji tren sam uspio ubaciti Haru na spisak osoba koje smo tražili da nam dođu u Jajce.
Pričam ovu priču koja je samo vrh ledenog brijega naših patnji, a logoraških – Harinih – pogotovo – da bih direktno, optužio četnike za teror i nad mojim nedužnim bratom i da bih upro prstom u sukrivce za njegovu preranu smrt. Jer, Hare se nikad se nije oporavio od logora!
Bez zaposlenja i plaće, bez zdravstvene zaštite, u slabim životnim uvjetima u Bugojnu, sam, Uz pomoć koju u slale sestre Nisveta i Ismeta, brat Zaim, a posebno sestrić Ermin, snalazio se – vezao dan na dan. Rahmetli Otac i Nisveta kupili mu stančić u Bugojnu, da nije na ulici.
Skupljao je otpad po gradu i okolini, cijepao drva, sa sjekirom preko ruke – stigao čak i u Duvno, u avliju tamošnje crkve kao cjepar, Posjekao se gadno, umalo ne ostade bez ruke…
Prije dvije godine mu pozlilo, hitno je prebačen u Travnik. Visok pritisak – slabo srce, mora se paziti, čuvati, trošiti propisane lijekove, rekli su doktori.
Prije dva mjeseca Hare je došao na žalost povodom prerane smrti naše sestre Ismete. U eglenu o svemu pa i o zdravlju, rekao je svom sagovorniku kako ima visok pritisak, ali on tome ne pridaje veliku pažnju.
Nepuna dva mjeseca kasnije, nađen je obledenio u svom stanu. Najmanje dva dana ležao je mrtav, sve dok neki susjed nije posumnjao da nešto nije u redu jer Hare ne izlazi iz stana.
Nakon autopsije, liječnici su konstatirali da je duže vremena imao slabo srce. Nije umro nasilnom smrću, rekli su policijski istražitelji.
Hare je tako završio svoj kratki mučenički život.
Nije iskoristio ni jednu privilegiju kao izbjeglica u Njemačkoj, niti kao registrirani logoraš sa Manjače; htio je roditeljima u Švedsku, ali je uhvaćen u ilegalnom pokušaju u Danskoj. Upitan hoće li u sabirni centar na mjesec i po dana, a onda neka ostane u Danskoj, rekao je kako želi kući, u Bosnu.
Kada smo poslije „oslobođenja“ našega grada pomislili da bi grad mogao pripasti legalnim bh-vlastima, radili smo anketu među našima izbjeglicama. „Da li se želiš vratiti u Mrkonjić?“ – bilo je jedno i jedino pitanje.
Niko, osim Hare nije odgovorio pozitivno.
Hare se vratio, zapravo uvijek se vraćao u Bosnu, bolje reći nije nikada ni otišao iz Bosne. Iako mu nije dala nikad ni sadaku, Hare se osjećao dužnim prema njoj.
Bosna ga je vukla k sebi, u svoja njedra, u svoja svjetla i tmine, u ratni haos, logor. U Bosni se mučio prisjećjući se stalno logora, imao nemiran košmaran san, osjećao se kao gonjena zvijer. Nije podnosio nepravdu, a ona ga je nagrizala. Kao da Bosni nije bilo dovoljno što je propatio na Manjači, mučenje je nastavljeno i u miru.
Logoraši nemaju nikakva prava, osim pravo na preranu smrt za koju veliku krivicu i odgovornost snose četnički dželati i njihovi naredbodavci.
Tako je na Ahiret prerano otišao i Hare, moj brat, ne nagledavši se svoje Bosne, željan života i životnih radosti. Nebo je plakalo danas u Rici kada su ga spuštali u mezar, tuga se zauvijek uvukla u naša srca.
Naka Allah dž. š. obaspe Svojom Milošću moga brata Haru i podari ga svim blagodetima koje su mu bile uskrećene na ovom svijetu!
Neka Hare, mučenik s Manjače, uživa u Džennetskim baščama kroz koje teku rijeke…
Amin!
ILOVIĆA Hare
ki mljenik – Željko Komšić – izjavljivao je kako mu ne smeta Krsna slava RS.
Ibrahim Halilović 