"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu
KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN
Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.
Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji – dugo vremena sam to bio ja.
U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”
Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.
Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijeme je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.
Povremeno je zvonio i Anto Krešić.
Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.
Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.
Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti. I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.
Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.
Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.
Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij
To
To je bio naš običaj kojeg smo se držali, pa nikakomunalci nisu kopali grobove u našem groblju. Time smo također odvali počast umrlom.
Ni sam ne znam koliko sam grobova iskopao za moje varcarsko-zboričke pokojnike.
Prokleti rat sve uništi – nešto pobi, mnoge rastjera, unesreći.
Ostala su samo sjećanja.
Moji roditelji su sahranjeni na Ćeliji – prvo majka, a nedavno i otac; nadam se da im je zvono zvonilo na jednu stranu…
Mene je pak teška sudbina, ni krva ni dužna, odbacila daleko od Zborišta, Ćelije i Varcara.
Previše daleko – u Ameriku.
Ali odluku o povratku u moju dragu BOSNU ne odlažem.
Nazad i nema druge!
Gdije sam prvi put ugledao svjetlo dana hoću da ga gledam dok sam živ!
GDJE SAHRANITI OCA
Svećenika se pita, ali svećenik nije tu i ne zna se kad će biti.
Otac je mrtav, a kad će biti i gdje sahranjen, pitanje je, za sada, bez odgovora.
Osoba koja se brine o poslovima u Župi, pogotovo kada je svećenik odsutan, osoba kojoj se obratio pokojnikov Sin za dozvolu ukopa Oca na Ćwliji, kaže da on ne odlučuje, nego svećenik, može li, ili ne može li neko biti sahranjen na Ćeliji. On zna stroga pravila kojih se on mora držati. Odlučno, mehanički on povalja ta pravila, pa je pitanje – da li tu može biti ukopan taj i takav pokojnik, kojega je on odlično poznavao – za njega posve suvišno.
Time kao da želi siknuti svu odgovornost sa sebe.
„Ne može!“ ponovio je odlučno, odsječeno i strogo, kao da se baš njega i jedino njega pita, pa dodao:
“Ne može bez svećenika i bez križa!”
A svećenika koji bi mogao odobriti ili zabraniti ukop – nema. Ne zna se gdje je, niti kad će doći. Pije, puno, ne trizni se, kažu oni dobro upućeni. U župu navraća samo kad mora. Kada bi ga neko poslao po smrt, načekao bi se.
Ali, mrtvac ne može čekati.
***
Od nekada moćne katoličke zajednice, par stotina predanih vjernika, crkvenog hora, raskošnih orgulja, ponoćne mise uoči Božića, dostojanstvenih sprovoda i pjevanja prigodnih pjesama pri ispraćaju pokojnika, tužne zvonjave zvona “na jednu stranu” sa crkvenog tornja, od svega toga – ostala je samo šaka katolika i uspomene starijih.
Srpski mineri, savršeni majstori svog zločinačkog posla, minirali bi katoličku crkvu i srušili do temelja, ali školska je zgrada u blizini, pa su njihove vlasti odlučile da je crkvu najsigrnije spaliti, pri tome dežurati kako plamen ne bi zahvatio i školu koja je nekada nosila ime “ZAVNOBiH”
Užegla su je, kažu svjedoci, dvojica Bilića sa Kotora. Plamen se digao do nebesa. Bila je noć puna svjetla koje je osvijetlilo čitavu varcarsku dolinu, nikad toliko svjetla od kako je Rika gorijela između dva svjetska rata. Dogorjeli drveni držaći, palo zvono sa zvonika. Čitav grad se potresao, kao da su nebesa pala.
Prestrašeni Zborićani su sa svojih pendžera, kradom, iskolačenih očiju u nevjerici promatrali tu dženemsku vatru koja je proždirala njihovu crkvu i plakali.
Osvanuo je dan bez svjetla; mrak je već bio poklopio Varcar i nikada u njemu više nije svanulo.
Ispred zgarišta, ponosni, nasmijani i radosni, slikali su se četnici nakićeni redenicima i puškama, zagrljeni. Za uspomenu i dugo sjećanje na noć kada su sažegli varcarsku katoličku crkvu – slikali su se i „mirni građani“ koji su umislili da su pravoslavci – vjernici. I Rika je toga jutra bila tužna i uplakana. Džamije u prah, katolička crkva u pepeo.
Kada je Varcarem zagospodarila Vrhovnikova zločinačka soldateska, varcarski katolici su morali seliti u Glamoč, u studen i u nepoznato, rastavivši se savim svojim najdražim – i sa svojim dotadašnjim životima.
Crkvu nije imao ko obnavljati, pa onoj šačici vjernika nije ni određen svećenik sa stalnim boravkom u varcarskoj Župi.
***
Sin koji je došao pred kuću moliti Onog ko je zadužen za brigu o Župi u odsutnosti svećenika, pa i o groblju, baci pogled na Crkvu; zidovi zakrpljeni, obnovljen krov, zvono dignuto na zvonik, kipovi vraćeni na staro mjesto u udubljenju iznad ulaza. Ali, i da je crkva u najvećem sjaju, Otac je oporučio kako ne želi ni u crkvu, niti krst, niti svećenika ispred svoga sanduka; samo ukop dostojan običnog insana. Nije važno je li katoličko ili pravoslavno groblje, njegovih je i tamo i anamo. I sa mezarom bi bio zadovoljan, ta ne bi li ležao pokraj dragih prijatelja!
U Zborištu je ostalo još nešto gariba, kao sjene vukuse pustim Zborištem. Jedan za drugim – završavaju na Ćeliju, na kraju puta.
Na Svi Svete – Ćelija oživi. Sjati se rodbina, okiti grobove cvijećem, zapali svijeće. Rukuju se, ljube, suza suzu sustiže, pogledaju na grad koji ih se odrekao, kojeg nose u srcu, ma koliko daleko bili. Mnogi od njih ostavili su u amanet mlađima da ih pokopaju na Ćeliji, da su bliže didu i pramdidu, ocu, sebi samima. Pomole se Bogu. Porazgovaraju. Malo iza toga, goblje opusti, svijet se raspe tamo odakle je ko došao, u tuđinu na koju se nikad obiknuti. Svijeće – ako ih vjetar, kiša ili snijeg ne utrnu, osvjetljavaju malehne krugove pokraj grobova basajući žuto svjetlo na stare krstače i novije spomenike, nakon što noć poklopi i grad i groblje. Potom zgasnu, a na Ćeliji zavlada mrkla noć.
***
„Ne može bez svećenika, a on neće dati ukop bez krsta, znam sigurno,“ rekao je „upravnik župe“ na ponovnu molbu onog koji mora ukopati oca.
„Pitaj svećenika, ali znam da neće dati.“
„Upravnik groblja“ je izdiktirao broj svećenikovog mobitela.
Sin je odmah pozvao dobijeni telefonski broj, ali – “korisnik je nedostupan.” Ta generirana fraza će se tvrdoglavo ponavljati.
“Upravnika župe” dobro poznaje.
Njegov je Otac proveo sa njim djetinjstvo, bili su školski drugovi, moguće je da su zajedno išli na mise i ponoćke. „Upravnik župe“ oženio je pravoslavku, koja se pokrstila, postala katolkinja. I Otac se oženio pravoslavkom, ali niti je je tražio da se ona pokrsti, niti je Majka i pomislila da Otac prijeđe u pravoslavlje, mada je u njegovoj familiji bilo pravoslavaca.
Ljudi su ljudi, ili neljudi. Zemlja je zemlja, pogotovo ona varcarska, svima jednako lahka ili teška. Jedan je Onaj Koji Sudi svima!
Otac i Mati – namjerila se duša na dušu. Nikad se preriječili; vjere ih spajale, oplemenjivale njihove ljudske duše. Živjelo se tiho i povučeno, u kući, u muslimanskoj mahali u Rici.
Otac nije izričito rekao u kojem groblju želi biti sahranjen. On i Mati su se dogovorili– ko prvi umre, gdje god bude sahranjen – u pravoslavnom ili katoličkom groblju – kada drugom dođe vakat, neka mu grob bude pokraj životnog druga, da i na Onom Svijetu budu zajedno. Nije važno u kojem groblju.
Sin i Majka su mislili kako je ipak neiskazana pokojnikova želja – Katoličko groblje na Ćeliji.
Dok ga nije ophrvala i s nogu oborila na postelju neizliječiva bola, nije prošao dan, a da Otac nije prepješačio do jezera pod Lisinom; napravio nekoliko krugova poteljkom oko jezera, pa se hitrim korakom vratio kući.
Nedavno je šetao prema Podhorugli, osjetivši neodoljivu želju da se svrati u Staro pravoslavno groblje. Zatekao se pokraj groba svoga Djeda, po majci – pravoslavca.
Vrativši se kući, uzeo je sikiricu i ponovno otišao na grob Djedu.
„Posjekao šiblje, obnovio Didov grob,“ rekao je ukućanima, kada se vratio zadovoljan.
„Kao da nam je time dao znak da želi biti pokopan uz Dida, kao da je sebi pripremio mjesto baš tu,“ kaže Sin.
***
Otac se brinuo o jatu golubova koje je držao u nekoliko kafeza ispod basamaka stare kuće. Ta strast nije popuštala od djetinjstva. U komšiluku je bio još jedan golubar, Dudin, odrasli su zajedno, golubovi ih zbližili. Bili ko braća. Dudina je rat bacio u Bihać, u njegovoj kući sad stoje neki nepoznati ljudi. Ali, nema pogreba ili džennaze u Varcaru, a da Dudin ne dođe.
Kad je stigao u Riku na vijest o smrti svoga prijatelja golubara, tražio je dozvolu da mu zapali svijeću pokraj sanduka. Suze nije nije mogao sakriti; padoše na sanduk dok je drhtavim rukama palio svijeću.
Iznad grada letjelo jato bijelih golubova, ne zna se čiji su, Dudinovi ili Očevi.
Ponekad je u avliju svraćao neki pravoslavni sveštenik, Očev i Dudinov brat po ljubavi prema golubovima. Nije bio iz naše čaršije. Kad god ga put nanese kroz Varcar; viđan je u avliji u crnoj mantiji . Kad god se pop ukaže, u avliji se odmah stvori i Dudin, kao da mu je golub pismonoša donio haber. Za njih trojicu nije postojao drugi eglen osim o golubovima koje je Otac dohvatao iz kafeza, pa jednog po jednog predavo u ruke dvojice zanesenjaka koji su ih – nakon sistematskog pregleda, puhanja pod krila, milovanja – i ljubljenja u glavu, ponovno vraćala Ocu u ruke…
Otac bi pustio nekog od bijelih letača, prevrtanera. Golub bi zalepršao krilima i začas se vinuo u plavo nebo, nadletio Riku, Varcar. Na Očev znak prevrnuo bi se u zraku nekoliko puta. Sva trojica gledala su u nebesa, kriveći vratove, pogledom prateći golubiji let; lica im sijala. Izgledalo je kao da i sami lete, a s njima i čitav svijet.
Otac bi puštao i čitavo jato, koje se na njegov znak poslušno vraćalo u avliju; slijetali su mu i na rame, jeli iz ruku. Potom bi sva trojica, pop u sredini između Oca i Dudina, obilazila Dudinov golubarnik; slika njih trojice sa golubovima se ponavljala.
Dudinovom „Olimpijom“ – jednim od prvih auta u gradu, putovali su u posjetu tome pravoslavnom popu – golubaru. Jednom su od popa donijeli po goluba, a kad su ga ponovo posjetili, odnijeli su mu golubija jaja svojih najboljih letača i prevrtanera. Sa takmičenja golubara, vraćali su se sa priznanjima i nagradama.
***
Sin je ponovo nazvao svećenikov mobilni telefonski broj, Bog zna koji već put. Prošao je haman čitav dan od kako je Otac umro. Stalno zove, ali „korisnik je nedostupan.“
Upravnik groblja, kod kojeg se ponovno našao, ne da ni progovoriti o sahrani bez svećenikovog odobrenja. On ne odlučuje, ali zna – svećenik ne bi odzvolio…
„Ne može u groblje bez krsta i svećenika!“ ponavlja on mantru, sada pomalo i ljutito.
Sinu je kroz glavu proletjelo pitanje koje nije ipak izgovorio – gdje će Upravnik groblja sahraniti svoju sestru kad na nju dođe vakat – jer ona je bila udata za muslimana. Šta ako i ona poželi sprovod bez križa i svećenika?
Sin misli da bi Ocu bilo svejedno, u katoličko, ili pravoslavno groblje, a ne bi mu bilo krivo da ga pokopaju u mezar – tamo su prijatelji koji su prije njega otišli sa ovoga svijeta.
I dvadeset sahata prođe, a Sin i njegova Majka ne znaju gdje će i kad pokopati dragog pokojnika. Hvata ih panika.
Malo malo, Sin naziva svećenikov broj, ali odgovora nema.
Uznemireni su. U glavi hiljadu pitanja, a odgovora nema. Zašto nas i u smrti dijele?
Katolički svećenik je nedostupan i nakon dvadeset i četiri sahata.
Iako se Sin boji da pravoslavni pop ne bi dozvolio da Oca sahrane u Pravoslavno groblje, ipak, odlučuje pokušati dobiti dozvolu; ako ne dobije, moliće ričkog hodžu i muteveliju da Oca sahrane u mezar.
Nije okusio ni krušnu mrvu od kako je Otac umro. Tužan i nenaspavan, izmučen, Sin se još jednom našao pred vratima Upravnika katoličkog groblja.
Tamo ga je zapljusnuo znani odgovor:
„Na Ćeliju ne može bez svećenika i krsta!“
Sin je još jednom nazvao svećenikov broj. Ništa.
Već iznerviran, otimajući se panici, jer malo je vremena ostalo do mraka, pitao je:
„A kako je moguće da je na Ćeliji sahranjen A. K.? Niti je nošen krst, niti je bilo svećenika.“
Svećenik je isprva odbijao svaku pomisao da A.K. bude sahranjen na Ćeliji, među katolicima. To je znano i onom ko zapisuje ove retke. Bio je na pomolu skandal! Obitelj se bunila, cijelu noć su proveli nad sandukom pokojnika a da nisu znali gdje ga sahraniti.
Tek ujutru stigao je iznenada haber od svećenika: „Može, na Ćeliju!“
A.K. je kao katolik po rođenju proživio svoj vijek uz muslimanku.
I sprovod mu i bi na Ćeliji.
U vrh groblja trubač je trubio tužno „Za svaku dobru riječ.“ Bilo dosta gradskog svijeta. Dudin došao iz Bihaća ispratiti dragog sugrađanina i prijatelja, svoga badžu.
„Kako to, kako je to bilo moguće?, pitao je Sin.
„Urgirao Dodik preko Biskupa,“ rekao je Onaj koji brine o Župi, pogotovo u odsutvu svećenika, pa i o Katoličkom roblju na Ćeliji.
Ta urgencija sa najvišeg mjesta pokazala je da je taj Dodik iznad kanona same Katoličke crkve kojoj ne pripada, ali kojoj naređuje.
Sinu se sve zgadilo, samo što nije povratio na Upravnikove cipele.
Požurio je uz strmu varcarsku čaršiju i hrupio na vrata kancelarije Srpske pravoslavne opštine. S vrata mu se pogled nakratko zaustavi na namrgođeoj sekretarici koja ga poprijeko pogleda. Pobojao se da je udario na krivu adresu. Na drugom kraju kancelarije stajao je sveštenik.
„Izvoli, momče,“ rekao je prijazno pop.
„Ne daju mi sahraniti Oca u Katoličkom groblju bez svećenika i krsta. Prošla su dvadest i četiri sata od kako je Otac umro, a ne znam gdje sahraniti Oca.“
„Momče, idi na Staro pravoslavno groblje! Gde nađeš mesto, tu ga i sarani!“
Pop ne upita ni za ime pokojnika, ni za ime njegova Sina kojem je iznenada pade veliki kamen sa srca.
Sjurio je niz čaršiju kući, kao da nosi Materi muštuluk.
Svi koji su sjedjeli uz sanduk pokojnika, odahnuli su. Mirno je dogorjevala Dudinova, ne zna se koja po redu svijeća – kada iznesoše sanduk iz kuće.
Bio je haman u akšam kad se pogrebna povovrka uspela uz stremenitu stazu na obronak Lisine na kojem je Staro pravoslavno groblje u kojem se odavno ne kopa. Među onima koji su Oca spuštali u grob bio je i Dudin.
Sin i njegova Majka prosuli su po šaku zemlje po cvijeću koje je sa sandukom na konopcima spušteno u raku. Za njima je šaku zemlje prosuo i Dudin.
Oni koji su iskopali grob, dohvatiše se lopata.
„Najbolje mjesto!“
„Pokraj Dida.“
Da se ne zaboravi!
Dida su ubili četnici kada se iz muhadžirluka iz Banje Luke preko Manjače i Čađavice vraćao u Varcar.
Oca su – dok je ležao u Banjoj Luci u Bolnici vrijeđali i provocirali bolesnici nazivajući ga ustašom. Otac je stoga uoči svakog vikenda tražio da ga dovezu kući, makar umro usput. Ti zlobnici kao da su htjeli začinili muke koje je Otac predeverao sa ostalim varcarskim robovima kopajući vodovod do Trijebova, čitave četiri godine.
Najzad – Otac se smirio i sada može počivati u miru, ostavši u lijepom sjećanju svih koji su ga poznavali.
Dudin je razmještao cvijeće po svježoj humki.
Zapalio je još jednu svijeću, ostajao još malo pokraj groba.
Mrak se već spustštao na Varcar. Gorjele su samo svijeće na Starom pravoslavnom groblju, drhtavim plamenom osvjetljavajući svježu humku.
S one strane telefonske žice javlja se Pavo Demirović, sin Stipin:
Otac je umro tiho. Jednostavno se ugasio kao dogorjela svijeća.
Stariji sin Anto veli:
Nije se napatio. U snu je otišao na onaj svijet.
Umro je 6. januara 2016., u devedeset i osmoj godini života. Sprovod je bio na drugi dan pravoslavnog Božića.
Bilo dosta svijeta, građana, bilo katolika i prvoslavaca, bilo dosta Ričana, bio i imam, kaže Anto.
Vijest o Stipinoj smrti prvi mi je javio Davor, najmlađi Stipin sin koji živi u Americi.
Sa Antom, koji decenijama živi u Njemačkoj, razgovarao sam na katolički Božić.
Tada je rekao da je Stipo pao u avliji na beton, da je imao potres mozga i ugrušak krvi u mozgu, da je na postelji, djelimično uzet; doktori su vjerovali da od toga neće umrijeti.
Problemi sa Stipnim zdravljem počeli su početkom septembra prošle godine kada je – kako mi je rekao – kupio jabuke u svojoj bašti, ugrijao se, pa onako vruć i znojan, popio dva bokala ledene vode.
Našao se u Hitnoj pomoći, jedan bubreg prestao raditi.
Sinovi su ocu osigurali hizmećare, a računali su ga smjestiti u kakav dobar starački dom jer niko od bliže Stipine familije, sinova i kćeri, ne živi u Varcaru.
Do tada, Stipo je bio zdrav i okretan, hitar na nogama; često je izlazio u čaršiju.
Nakon što je ostvaio čekić i nakovanj, ugasio vatru na svome kovačkom grmu, nije se rastao od kovačiluka; iznosio brusove na pazar, ali zadnjih godina digao je ruke i od te sitne trgovine. Dolazio je iz navike, vidijeti svijeta, slušati kako se Ahmo pogađa sa rijetkim mušterijama koji se raspituju za kovačke rukotvorine. Sjedio bi za njegovim kovačkim hastalom kojeg su morali premještati sa jednog na drugi trotoar jer, kako su tvrdili, vlast ne voli kovače i proganja ih.
Kad god bi me ugledao, pozdravljao bi me: „Đe si Ibro?“
To su bili srdačni susreti za nezaborav, s nogu, u hodu, ili pazarnim danom pokraj njegovog malog hastala na kojem su bili poredani brusovi poput lepeze. Sjedjeo je na tronošcu.
Sretali smo se u Stipinoj avliji, sjedjeli ispod jabuke u hladu pokraj naše rike gdje su se cijelo ljeto mogli vidjeti Demirovići i njihove komšije.
Sa svojih osam godina, kao dječak, Stipo se dohavtio čekića u kovačnici svoga oca. Čitav život je proveo s čekićem u ruci, kujući, vještom kovačkom rukom razbijajući i oblikujući tvrdu maziju. Kovao je kose, nekada handžare i šklopce, sikire, motike. Klepao. Bio pri ruci težaku što god mu je trebalo – nova kosa, dobar brus, oštar handžar.
Člinove noževa resili su Stipo i njegov brat Bili crvenim i plavim tačkicama. Ukrasi su podsjetili pisca – Zborićanina Ivana Lovrenovića na šarene pastrmke kojih se nakada moglo uhvatiti u bentovima i bukovima u Zborištu i Rici.
Radio je i o zemlji, zemlje bilo dosta u u Zborištu, Antićevim dolinama, Sinjakovu, brinuo se o blagu, nikad nije bio skrštenih ruku. Zadnjih desetak godina držao je po jednu ili dvije koze, donosio brst iz Antićevih dolina, s Grabeža. Kao i mnogi drugi u našem gradu, bio je i zanatalija, ali u duši i težak.
I sa svojih sedamdest i sedam godina bio je valjanica, nikad živa mira – ili je u voćnjaku, ili zaliva paradajz u baštici pokraj rike, ili nešto devera u kovačnici iz koje je sve odnešeno devedeset i pete. Ili prodaje brusove. Kupi šljive i sasipa u kacu.
Sa svojom Ružom izrodio sinove Antu, Pavu, Davora, kćeri Mariju i Božanu. Naučio ih je onim osobinama koje su ga i samoga krasile – radinosti, poštenju, ljubavi prema bliženjeme svome, prema komšiji – dobrim ljudima, ma ko bili. Kalemio ih je bosanskim kalemom.
Glavno Stipinu društvo su bili rički kovači, među njima Krivdići; pomagali su jedni druge, zajmali pa vraćali, zajedno sjedjeli u Domu kulture uz kahvu i uvijek prijatan eglen, šalu. Tu se razbijala briga oko svakodnevnih životnih problema. Vrijeme su provodili pak i u šutnji – koja je također bila eglen. Sa njima je odlazio prodavati kose, svraćao na janjetinu kod Vlajke, po povratku sa pazara.
Poslije nedjeljne mise, Ruža bi svraćala kući spremiti ručak, a Stipo i brat mu Bili prolazili bi kroz Riku u čaršiju, svečano odjeveni; pozdravljali se se srdačno sa Ričanima, zastajkivali, komšijski eglenisali; i sa ostalim sugrađanima Stipo je bio srdačan i uljudan, pun uvažavanja za dobre i čestite ma ko bili, ha vjernici, ha nevjernici, građani ili težaci.
Brata Bilog Stipo nikad nije prežalio.
Sinovi se poženili, kćeri razudale. Rasuli se po svijetu.
Ljeti, sjate se sa svih strana, puna ih avlija.
Anto obnovio donji boj obiteljske kuće, sa svojom Ružom sve se češće u duže zavraća.
I Davor se nanijetio vratiti iz Amerike. Poslije očeve smrti – u to je sto posto siguran, Pavo također. Varcar će nastaviti svoj život, makar i u malom, skromnom, ali ponositom i reprezenttaivnom izdanju!
Posljednjih godina sjedjelo se pod jabukom pokraj rike. Dolazile komšije, pila se kahva, eglenisalo.
Volio sam makar samo u prolazu – baciti pogled na to društvo pod jabukom; pokojna Ruža, uvijek je mahala rukom i svraćala me. Anto bi izlazio do kapije, otvarao vratnice, Stipo bi silazio iz kuće, uvijek spreman na eglen. Znao je da u meni ima dobrog slušatelja kojemu eglena nikad dosta. Volio je pripovijedati i u kameru.
Od kako se u Varcar poslije rata zavraćam duže, najradije mi je preko Zborišta u Riku, ili iz Rike nazad – pokraj Stipine avlije. Nisam mogao proći pokraj Stipe i Ruže, pokraj Ante i Pave, a da me ne svrate na kafu, na sok, voće, na ugodan eglen za hastalom pod jabukom.
Tu sam zaticao i komšinice – Šehićku, Zeljkovićka… Malo kad da pod jabukom nema nikoga.
Istina je; posljednjih smo godina najviše govorili o zlu koje nas je nespremne zateklo, pobacalo po svijetu.
Stipo to nacionalistima nije nikada halalio; i otišao je sa ovog svijeta stalno proklinjući dušmane Bosne.
I katotlici i pravoslavci u muslimani su nekada bili jedna duša, a vidi sad šta nam uradi opanak! Zlo im se da Bog da vratilo i unucima i praunicuma! Ko o zlu radi, ne može se nadati dobru. Zlo će im se vratiti o glavu, kad tad. Bog ne plaća subotom.
Ne i sto puta ne, Stipo nije imao ništa protiv težaka koji su živjeli na selu, bili dobri domaćini i na koncu – vjerne kovačke mušterije; ta čitav je život proveo u svojoj kovačnici kujući i klepćući, bruseći i oštreći sve što je težaku trebalo od kuće do štale i njive – jer niti je težak mogao bez kovača, niti kovači bez težaka.
Ali, nije podnosio primitivce koji su napustili svoja imanja, šljegli u grad, donijeli sa sobom svoje primitivne običaje i pohlepu, zlo koje nas je unesrećilo.
Izdeverao je čitav rat u Zborištu, nagledao se zla i zuluma, pred očima je gorjela Katolička crkva, uši zagluhle od detonacija koje su srušile obje džamije. Sina Davora i druge nevine susjede odvelo na Manjaču gdje su propatili Isusove muke, nikom krivi, nikom dužni.
I, taman kada se ponadao da neće nikuda iz svoje kuće u Zborištu, svoga Varcara, HVO je naredio katolicima da se isele – jedni u Glamoč, drugi u Vojnić i drugdje.
Stipo je zadnji napustio svoj grad, otimao se i nećkao; kada niko nije pomišljao na povratak, prvi se u njega vratio.
U Glamoču bila jagma ko će bolju kuću zauzeti, a Stipo je mjerkao ne bi li našao najgoru. I našao je onu koju niko nije htio.
– Taman da je vila, ona nije moja!
Izbjeglištvo je teško podnio.
O tome mi je pričao, a pričao je i Anto s kojim sam u zimu 1995. i 1996. dva puta putovao iz Njemačke u Bosnu. Svraćali smo kod Hajrine Sene na večeru i konak, a ujutru Anto bi put pod noge pa u snijegom zameteni studeni Glamoč, punog gepeka darova, fasunge za nekoliko mjeseci; ja sam odlazio u Sanski Most, Bugojno, Zenicu – dijelio humanitarnu pomoć, pisma, pakete našim iseljenim sugrađanima. I Anto je uvijek davao svoj novčani prilog za varcarske iseljene muslimane u Bosni, premada nikome od katolika taj novac nisam dijelio. Potom smo se ponovno nalazili na konaku kod Sene u Cazinu, pa zorom kretali na delek put u Njemačku.
Vraćali smo se puni utisaka; nagledali smo se jada i čemera; nismo mogli vjerovati da je neko primorao te naše mirne sugrađane, rodbinu i prijatelje da napuste rodni grad kako bi on postao vlasništvo onih koji na njega nisu imali tapiju.
Bijeda, jad i čemer. Zlo, nesreća – pa eto ti – jadao se Anto.
Bojim se za svoje. Ne oskudijevaju ni u čemu, ali su nesretni jer su odbačeni daleko od svoga kućnog praga. Neće se nikada obiknuti na tuđinu. Neće nikada halaliti zulumćarima. Stalno govore kako će se, čim se ukaže prva zgoda vratiti, makar i u ruševene, pa bili bosi ili goli, ne imali kuće ni kučišta, ne imali šta prezalogajiti, niti na čemu se ogrijati, makar i spram svijećom večerali.
Tuđina, tuga golema. I, brate, tamo je stalno hladno. I ljeti je studeno u duši!
I zbilja, Stipo i njegova Ruža su se prvi vratili u Varcar i svoje Zborište.
Izbjeglica treba biti ko zec koji se uvijek vraća u svoju logu, pa ili opstao ili bio ubijen. Kurjak – progonitelj je nešto drugo, njega dočeka puška, kad tad, – govorio je.
Zatekli su – prazninu, rupu i ništa – od nekada bogate kovačke kuće u koju se stalno – kovačkim i težačkim, baštovanskim žuljevitim rukama nanosili i u kojoj se nikad nije oskjudijevalo… Što je najgore, kud god se okreneš po Zborištu, Rici, Čaršiji – sugdje nepoznata lica…
Kada smo se vratili, gledali su me ko međeda.
Osovili su se ponovno na noge.
Bili su sretni i zadovljni – u svom na svom; ispod pendžera žuborila rika, udisali mirsan varcarski zrak, u avliji pod jabukom u hladovini – hastal, voćke se lome od roda – pruži ruku, ubraćaš jabuku ili šljivu, savijaju se eo zemlje.
Počeo iznositi brusove na pazar.
Berićeta nikad nije manjkalo za Demirovića sofrom.
Priletili su obnoviti crkvu, ko sretiji kada se među šačicom preostalih katolika pojavio svećenik, makar i honorarno, jednom heftično, nedjeljom o misi.
Kada je počela obnova Ričke džamije, malo malo, pa eto ih oboje u džamijskoj avliji; posjećuju majstore, časte ih kahvom i sokom, raspituju kako napreduju radovi, kad će otvor džamije. Jedva čekaju dan kada će se ponovo pomiješati mujezinov avaz sa zvonjavom sa Katoličke i Prevoslavne crkve. To je Rika, to je Zborište, Čaršija, Zavakuf, kakve su nekada imali, sada svedeni na malo, ali i to je ono pravo.
Stipo je grmio na one koji su podigli crkvu u avliji Fate Orlović, pitao se kako se Boga ne boje, kad ih svijeta nije stid. Bunio se protiv nacionalista, nije podnosio neradnike, primitvce, njihovu hinlu, pohlepu za brzim bogaćenjem. Smatrao je i javno – glasno govorio neka ga svako čuje, na pazaru ili na ulici, u Općini, kako nikada gori vakat nije upamtio jer nikada ljudi nisu bili tako pokvareni. Općina ga je za to nagradila nekom dipolomom!!!
Samatrao je da su nacionalisti zatrovali i ljude i zemlju i vodu, i selo i grad i da im nikada nije malo para i otimačine tuđeg. Držao je došljake oholim, smatrao ih osobama bez osjećaja za ljudskost, pravdu i tuđu muku.
I Stipo, i Ruža, a i djeca im, kao pravi katolici poštivali su svaku vjeru, ali pokvarene i loše ljude nisu podnosili govoreći da oni ne pripadaju ni jednoj vjeru, da im je šejtan ćaća. Proklinjali su dušmane Bosne!
Ja bi reko i Papi u brk da ne valja, ako on ne valja!
Moja Hajra je kao gimnazijalka za najbolju prijateljicu imala Mariju – Stipinu i Ružinu kćer. Obje iz kovačkih familija, srodnog kućnog odgoja, posjećivale su se, zajedno učile školske lekcije, propitivale jedna drugu. Hajra kaže kako se u Demirovića kući prvi put srela sa katoličanstvom, svecima, običajima – diskretno i nenametljivo, s puno poštovanja za nju… Njih dvije su nisu decenijama srele, život ih odveo na razne strane.
Kada sam na dan Stipine sahrane telefonom pozvao Demiroviće u Varcaru, s one strane žice javila se Marija:
Tatu baš iznose iz kuće… Pozdravite mi moju Hajru!
Mene, pak veže prijateljstvo sa Antom, koji je davno napustio Varcar i stekao penziju u Njemačkoj. Sretali smo se u Bad Hoburgu u njegovom domu, a Anto je posjećivao i nas u Hanau, bio na Mirzinoj svadbi. Kad god je trebalo popraviti naše auto, ili potražiti savjet mehaničara, zvali smo Antu. Ne prođe Božić, uskrs ili Bajram a da se ne čujemo i ne proeglenišemo.
U filmu kojeg sam na brzinu pripremio nakon vijesti o Stipinoj smrti, preovladava gorčina i kletva koju Stipo ne krije prema onima koji su zavadili bosanski narod, podijelili Bosnu, posijali mržnju i bijedu, dok se oni – silno bogate.
Kada se svinja najede, onda se okupa u blatu – govorio je Stipo, ne jednom.
Kada sam Stipi i Anti donio muštuluk u njihovu avliju o početku obnove džamije u Čaršiji, i oni i Ruža bili su radosni, punog srca:
I treba da se obnavljaju bogomolje. Trebalo bi natjerati one koji su ih srušili da oni iz svog džepa plate obnovu. Meni je drago da se naša čaršijska džamija obnavlja, isto mi je kao da se obnavlja i moja crkva ili neka druga bogomolja. Meni je džamija draga kao i crkva – govorio je Stipo.
Kada smo Hajra i ja obnovili naš stan, na naselje su nam došli Stipo i Ruža, Anto i njegova Ruža. Dijelili smo radost što smo na okupu, što nas dušmani nisu mogli rastaviti sa našim gradom.
Stipo je volio je Bosnu kao svoju dušu. Prokleo je njene dušmane.
Bio je veliki majstor kovačiluka, ali i veliki umjetnik ljudskosti i eglena punog mudrosti.
Doživio je haman stotinu godina, postao živi spomnik – trajni biljeg grada koji Stipinim odlaskom na Onaj Svijet postaje još mračniji, obogaljen i pust, makar sunce nikad ne prestajalo sjati, ni noću, makar se kroz njegove ulice ne moglo proći koliko je svijeta. Odlskom Stipe Demrovića odlomio se jedan veliki komad Varcara, otišao dio nas.
Šta je Zborište bez Stipe, šta je Varcar bez tog mudrog i krepkog starine, majstora i čovjeka historije!
Anto, Davor, Pavo i ja zavraćaćemo se u Varcar, sastajati i u avliji pokraj kuće koju je Stipo izgradio i u kojoj je proveo dosta radosti i tuge, iz nje morao uteći i najzad se vratiti da bi bio bliži Didu, Ocu i Bilom, gore na Ćeliji – da bi bio bliži sebi, svojim korjenovima, svome biću.
U avliji će biti eglena, prebiraćemo sječanja.
Iako je na Ćeliji pokraj svoje Ruže, u tim našim druženjima oni će bići s nama, kao i svi naši najmliji. Živjeće u našim sjećanjima kao pravi i čestiti ljudi, dični građani našega grada, Zborićani, Ričani, ponositi Bosanci, oni od kojih smo otpali.
Stipo Demirović je rekao da on historija i to je tačno. On je svjedokom mnogih burnih događaja koji su obilježili čitavo jedno stoljeće. Pamtio je mnogo i pripovijedao da se ne zaboravi i da se ne zlo ne ponovi..
Ovoje jedna mala i nepotpuna priča o kovaču Stipi Demiroviću, dobrom domaćinu i uglednom građaninu, katoliku, dobrom susjedu i prijatelju, primjerenom Bosancu. Tih priča ima na hiljade, a da ni jedna neće nikada biti ispričana do kraja.
Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.
e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.
To
Posljednjih godina sjedjelo se pod jabukom pokraj rike. Dolazile komšije, pila se kahva, eglenisalo.
Samatrao je da su nacionalisti zatrovali i ljude i zemlju i vodu, i selo i grad i da im nikada nije malo para i otimačine tuđeg. Držao je došljake oholim, smatrao ih osobama bez osjećaja za ljudskost, pravdu i tuđu muku.
a, ali i veliki umjetnik ljudskosti i eglena punog mudrosti.
Ibrahim Halilović 