In memoriam Nedžad IMAMOVIĆ – SEVDALIJA, STOPAMA SVOGA VELIKOG OCA ZAIMA

U Sarajevu je nakon dva mjeseca borbe za teškom bolešču, na Ahiret preselio Nedžad Imamović, sin Zaimov, otac Damirov.

Jabuka ne pada daleko od stabla, stara je poslovica.

Zaim je jedan od najvećih pjevača sevdalinki koje smo ikad imali, Nedžad je pokušao i dao sve od sebe da osvjetla svoj i Zaimov obraz u muzici, kao gitarista i kao pjevač.

Za Nedžadom su ostale brojne interpretacije sevdalinki, a postoji i CD gdje pjeva sa ocem Zaimom u duetu.

Svirao je bas-gitaru dvadeset godina u Orkestru RTV Sarajevo pod vodstvom velikog harmonikaša, jednog od najvećih u nas, Ismeta Alajbegovića Šerbe.

Stopama dida Zaima, oca Nedžada na muzičkoj je sceni Sarajeva i Bosne, a bogme i van njenih granica, je pod reflektorima Damir koji ima moderniji pristup u aranžmanu sevdalinke.

Susret sa r. Nedžadom je bio slučajan, na ulici, u Sarajevu, negdje 2016. Prepoznao sam ga u prolazu, hitio je. Bio sma sa Hajrom. Nedžad je zastavo, pružio sam mu ruku, i dok je pokušavao da me se sjeti – a to je ipak bilo nemoguće – predstavio sam mu se.

– Ah znam! Iz rodnog mjesta moga r. oca. Novinar televizije, je li tako!

Razmijenili smo nekoliko rečenica. U iz najlon kese umotani u bijelo ćage, bili su tek kupljeni vrući ćevapi,  ali Nedžad nije žurio, makar se i ohladili, tako je rekao.

Raspitvao sam se za Zaimov mezar. Obećao sam proučiti r. Zaimu Elham, to sam inače činio često, ali na mezaru ni do danas, nažalost, nisam bio.

Nastavio se eglen oko rodnog mjesta Zaimovog. Pitao me Nedžad postoji li kuća u kojoj je Zaim rođen.

Rekao sam mu da postoji, te da nam je tu kuću pokazao sam r. Zaim kada je dolazio u Varcar kada su ono, davno, negdje početkom osamdestih godina, snimali tv-emisiju na jazeru Balukhani.

Rekao sam da je kuća još uzgor, da se nalazi odmah iza Doma ZAVNOBiH-a, uz Mečet.

Obveslio se, bilo mu je drago kada sam mu rekao da imam nekoliko fotografija sa Zaimom, dvije tri sa Balukhane, a jednu, koja bi mu mogla biti najdraža i najvažnija, snimjenu ispred same Zaimove rodne kuće.

Na Nedžadovom  sijala je radost.

Molio mi da mu te fotografije ustupim. Razmijenili smo još nekoliko riječi. Iz najlon kese je dopirao miris ćevapa. Požurili smo  Nedžada – da se ćevapi ne ohlade.

Bijaše mu drago zbog našeg nenadnog susreta, bijaše i nama. Ta,  ako je Zaim rodom iz Varcara, i Nedžad je naš, ko i Zaim…

Razmijenli smo nekoliko e-mailova, istina preko  njegova sina Damira.  Naravno, poslao sam mu fotografije na kojima su se srdačno zahvalili.

Evo kopij jednog e-maila:
 Poštovani gospodine Haliloviću,

 Ovdje Damir, sin Nedžadov, tata mi je proslijedio vaš Email. Mnogo vam hvala za fotografije

I detaljna objašnjenja. Preko Semira Vranića, mog dobrog druga u sevdahu, čuo sam za vas i volio bih vas nekada  upoznati. Koliko mi je poznato imate dobru arhivu I dosta informacija o starim sevdalijama, a i meni je to

Izuzetno važno pa mislim da bismo se lijepo ispričali.

D.

Sa Nedžadom Imamovićem čuo sam se telefonom nekoliko puta. I meni i Hajri je ostao u sjećanju kao neko nama veoma blizak, familjaran, pogotovo nakon što nas je jednom upitao, baš ono po starinski, srdačno, svojatno:

“Kad ćete ‘vamo! 

U kasno ljeto 2016. našao sam se u Sanatoriju u Travniku, sa, hvala Bogu pogrešnom dijagnozom teške i neizliječive bolesti koja je za dva mjeseca upravo odnijela Nedžada sa ovog svijeta. Uz to, imao sam tešpku upalu pluća i podrebricu, u grudnom košu me pritiskalo preko dva i po litra tekućine.

Ležao sam u istoj sobi, sam, u kojoj je ležao i r. Zaim kada je bolovavao. Otimao sam se, nadao se, često razmišljao o Zaimu,  njegovoj pjesmi “Stara staza” koju je Zaim komponirao baš potaknut svojoj bolešću. Sa istog pendžera gledao sam “svjetla” Zaimova Travnika u kojem je on proveo godine prije II svjetskog rata nakon što su njegovi preselili u Travnik.

Molio sam Damira da mi pošalje Zaimovu solo izvedbu “Stare staze” kako bih u orginalnom ambijentu snimio video spot I filmski ilustrirao tu pjesmu. Damir mi je pisao:

Poštovani Ibrahime,

Žao mi je što Vas je snašla bolest i nadam se da će Canada pomoći da se oporavite. 

“Stara staza” postoji u nekoliko verzija (sa Safetom, sa Nedžadom, a mislim da ima

i sa Miletom Petrovićem), ali mislim da je nema u solo verziji. Da li ste sigurno da je to postojalo?

Srdačno,

Damir


Pred svoj 70-ti rođendan ležeći u istoj sobi gdje i Nedžadov otac Zaim, Damirov did,  svaki dan i besanu noć mi je kroz glavu prolazila „Stara staza“ – sjećao sam se moga sugrađanina Zaima i njegove pjesme, pa sam onako bolestan snimio nekliko kadrova u orginalnom ambijentu za video koji sam pustio na moj rođendan – uz obavijest priajteljima na Facebooku o mojoj bolesti, zahvalio se medicinskom osolju – sve sjećajući se Velikog i Nenadmašnog Zaima.

Tako su se moje staze podudarale sa stazama Imamovića.

Predlagao sam Nedžadu da familija Imamović pokuša otkupiti rodnu kuću Zaimovu u Varcar Vakufu, renovira je i pretvori u muzej u kojem bi bili izloženi predmeti iz Zaimovog života, fotografije, gdje bi se našli svi snimci njegovih nezaboravnih intrpretacija sevdalinke, kao i pjesme u narodnom duhu koje je i sam komponirao. Naravno, tu bi se mogli kupiti CD-ovi Zaimovih, ali i Nedžadovih i Damirovih pjesama.

Ali to je samo san.

Vjerujem da su i Nedžad i Damir bili zainteresirani za takvu ideju, ali bez pomoći države to je nemoguća misija, posebno s obzirom na to u kojem dijelu Bosne se Varcar danas nalazi. Možda će doći pravi vakat za ostvarenje te ideje – sna.

Muzička obitelj Zaima Imamovića zaslužila muzej u Varcaru, makar jednu sobicu, kao spomenik narodne umjestnosti, kao mjesto gdje bi se njegovala i širila kultura sjećanja. Nekada su se u Bosni dobri pevači cijenili kao i dobe gazije.

Nažalost, i pored Peticije koju je potpisalo oko 450 Varcarana i njihovih prijatelja prije desetak godina, kojom su tražili promjenu makar jedne ulice koja bi umjesto srpskih mitoloških junaka i ličnosti koje najmaju veze sa ovim gradom, bila preimenovama u ime nekog znamenitog Varcarana, a ima ih veliki broj, za pohvalu i diku.  Ni do danas nismo dobili nikakav odgovor, iako je Petcija sa potpisma i obrazloženjem, prijedlozima, poslana preporučeno poštom, a kasnije predata i na šalteru Prijemne kancelarije Skupštine općine Mrkonjić-Grad.

Da li ćemo ipak dobiti odogvor na tu našu Peticiju, ne znam. Ali, znam da je rodni grad Zaima Imamovića, grad ZAVNOBiH-a i obnovljene državnosti RBiH  i ulicu Zaima Imamovića zaslužio.

Zaim Imamović je sigurno zaslužio da makar ona kratka ulica na Mečetu, gdje je njegova rodna kuća, ponese njegovo ime. Tako bi se podsjećali na velikog Zaima, našeg sugrađanina, velikog bosanskog sevdaliju, pa tako i na sevdalijsku obitelj Imamovića. Taj naziv ulice ne bi nikom razbio gavu, niti bio trn u oku. Da pače, svjedočio bi o svijesti svih nas kako treba uvijek cijeniti naše izvrsne umjetnike, a među njima i sevdalije kakav je veliki i neponovljivi Zaim Imamović.

Znam, da je o tome sanjao i Nedžad Imamović kojeg upravo ispraćamo na na Ahiret moleći Svemogućeg Stvoritelja da mu podari džennet.

Uz Zaima, uz sestru Zaimovu koja je također imala izvrstan glas i lijepo pjevala, u džennetu je, nadam se,  i Nedžadovo mjesto, a Bog Dragi najbolje zna.

Rahmet duši Nedžada Imamovića!

Čestitka novoizabranom načelniku Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa) doktoru Draganu VOĐEVIĆU: BUDITE DOBRA NAČELNIK ZA SVE GRAĐANE, KAO ŠTO STE DOBAR DOKTOR ZA SVE PACIJENTE!

Povodom izborne pobjede doktora Dragana VOĐEVIĆA za novog načelnika Općine Mrkonjić-Grad – Varcar Vakuf, uputio sam mu danas preko Messengera slijedeću čestitku:

“Pozdrav g. dr. Vođević! Ako ste Vi doktor koji radi u Jajcu i novoizabrani načelnik Općine Mrkonjić-Grad, od srca Vam čestitam uz želje da ćete biti odličan načelnik za sve građane kao što ste i dobar liječnik za sve pacijente!”

Dr. Vođević je na ovu čestitku zahvalio uz pozdrav iz Mrkonjić-Grada.

Njegov kolega doktor u Jajcu kojeg sam kontaktirao, kaže da je dr. Vođević divan čovjek. Njegovi pacijenti ga hvale.

Zaista se na nadam da će ovaj mladi i cijenjeni doktor, inače zaposlen u Domu zdravlja u Jajcu, odbornik SO-e Mrkonjić-Grad kao novi načelnik biti jednako dobar i pravedan za sve građane bez razlike na narodnost, porijeklo i kojoj stranci pripadaju.

Bude li tako, od mene osobno će imati punu podršku, makar bila kao zehra, čak ako bude izazivala podozrenje kod bilo koga.

Nadam se da je pravi čovjek, humanista i političar, koji poštuje našu različitost, ali i ono što nam je zajedničko kao dobro, došao na pravo mjesto i da će biti biti pouzdan partner, oslonac i nada za sve, pa tako i za nas koji se nismo odrekli svog rodnog kraja, ma gdje bili.

In memoriam SULEJMAN-BEG BAHTIJAREVIĆ – FINI I UGLAĐENI GOSPODIN, ARISTOKRAT

Sulejman-beg Bahitijarević umro je u devedest i drugoj godini 15. novembra, a džennaza je 18. novembra 2020. u Sanskom Mostu.

Porijeklom i držanjem, čitavog života, iako bez begluka, bio je pravi beg ali i običan Ričanin, drag komšija.

Osmrtnicu mi šalje mi predratni rički imam Enver ef. Žužo koji žali za svakim svojim nekadašnjim džematlijom iz Rike. Koju minutu kasnije, šaljem izraze saučešća moje obitelji Sulejeman-begovom najmlađem sinu Edinu u Fredricton, New Brunswick, Canada. Edin, uzvraća odmah. Kaže:

“Hvala Ibrahime! Kad god sam bio sa ocem u Sanskom Mostu, uvijek smo te spominjali. Visoko je cijenio tvoj rad.”

I ja sam cijenio rahmetli Sulejman-bega, njegovu obitelj, družio se sa Edinom, ponekad i sa Fahrijom.

Sulejman-beg je bio kršan insan. Njegovo držanje, otmjenost i suzdržanost, osmijeh koji nije silazio s njegova lica, čvrst karakter, briga za familiju, uvijek pri ruci komšijama, sve to odavalo aristokratu starinskog kova.

Bahtijarevići su davno izgubili begluk i bogatsvo, ali Sulejman-beg je zadržao veliko bogatstvo vrlina svoga čvrstog karaktera. Bio je tih i povučen Ričanin iz Gornje mahale u Rici, živio je sa svojom familijom povučeno, dijelio dobro i zlo sa suprugom Dervišom, zajedno su podizali čestite sinove Enesa, Edina i Fahrudina u kući odmah ispod Vinograda. Ispred kuće bila ja bašta u kojoj su od ranog proljeća sijali i sadili raznovrsno povrće, ukrasili je mirisnim cvijećem.

Ujutro bi hitro promicao pokraj naše kuće u Čaršiju prema Općini, gdje je radio predano i zaradio penziju kao činovnik u Katastru. Teško da je ikad zakasnio na posao, ili da su njegovi šefovi ikada imali primjedbu na njegov rad. Na pauzi bi odlazio kući u Riku na doručak, pa se hitro vraćao u ured.

Isim putem pokraj naše kuće, uvijek žurno, vraćao bi se kući i posvećivao svojoj familiji, svojoj bašti i cvijetnjaku. Kuća i bašta Bahtijarevića blistale su kao i Sulejman-begov osmijeh, uzor Ričanima.

Predeveravši sa svojom Dervišom strahotu četničke strahovlade, nasilnika i kabadahija i brinuvši se za sudbinu sina Fahrije kojeg su zlikovci strpali u džehenem logora na Manjači, on, Derviša i Enes-Enko su dočekali kraj rata u Rici. Edin je sa svojima na vakat izmakao četnicima u Njemačku. Fahriju su četnici na Manjači katilski tukli. Kada je najzad pušten s logora, roditelji ga nisu mogli prepoznati, a ni Edin kada ga je vido ni na slici; toliko je bio izmučen, izgubljen, smršavio. Skrasio s eu Danskoj.

Taman kada su sve predeverali, Sulejman-beg, Derviša i Enko, su zajedno sa mnogim Ričanima, izbezumljeni od strana i neizvjesnosti, bez haman igdje ičeg, ostaviti kuću i baštu u Rici, svoj rodni grad, korjenove, pa bježati od potomaka nekadašnjih kmetova, uvijek četnika, kojima nikad dosta tuđega.

Sulejman-beg i njegova Derviša, nejmajući ni kud ni kome, kao i mnogi Varcarani, našli su se u Sanskom Mostu, pali ko s neba. Prijateljski su ih dočekali Sanjani, polahko su se navikavali domaćini i pridošlice jedni na druge, ali planinci, navili na svjež zrak, teško su se prilagođavali baruštini, vlazi i maglama koje su se često danima izležavale iznad Sanske doline. Ali, nije im bilo druge i nisu su žalili, da pače, bili su zahvalni Sanjanima.

Tu, u jednoj od napuštenih srpskih kuća u Kruharima, zatekao sam u zimu početkom devedest i šeste Sulejmana i Dervišu.

Obveselili su mi se kao svoj svome. Nismo su dugo vidjeli. Govorili su mi da su strepjeli i za moju sudbinu, sudbinu moje familije. Donio sam im iz Njemačke habere od sina Edina, snahe Aide i unuka Esada, pismo, poklone. Sjećam se da sam uzase imao i dva-tri paradajza koje sam ponio iz Njemačke, i darivao im. Derviša ih metnula na pendžer, kao ukras; čudom su se čudili otkud paradajz u sred zime. I, Bog zna, i tada su se prisjećali svoje sunčane bašte i rumenog krupnog paradajza jabučara koji su nekad za uzor drugima, uzgajali.

Nisam se mogao oparati Ahmeda Hifzinog (Bašića), Iđe Šehovića, a da im ne svratim na kahvu ili ostanem na konaku, dok sam tu, dok ono pomoći ne razdijelim. Tako sam proveo neko vrijeme tog studenog zimskog akšama i dubokog snijega u Sanskom Mostu, u toploj kući u koju su se smjestili Sulejman-beg i Derviša. Plaho im je bilo drago što sam ih posjetio. Sulejman-beg je bio vrlo nestrpljiv pročitati pismo koje sam mu donio od Edina iz Njemačke koji je svoje roditelje obasuo i poklonima. Sulejman-beg nam je naglas čitao to pismo.

Bili su radosni što me vide živog i zdravog, raspitivali se za svakog iz Rike, zahvaljivali za pomoć koju sam i njima donio.

Bili su sretni zbog vijesti o Edinu i njegovim, obveselili su se i meni i poklonima, ali, Bog zna, pismu i haberu o Edinu i njegovima, a u isto vrijeme bili su tužni još ne vjerujući šta ih je sve snašlo i da su sada u tuđini. Vehnuli su za svojim Varcarem i svojom Rikom. Iako im je sudbina namijenila da do kraja života budu izbjeglice, oni duhom nisu nikad napustili tu kuću u Rici pod Vinogradom, nisu prešli njen kućni prag čak i kada su je morali budzašto odreći. Oni su uvijek bili u toj lijepoj i čistoj i osunčnoj kući, u svojoj bašti i cvijetnjaku, kući u onom redu kuća u Gornjoj Mahali koje je poslije požara kada je izgorila Rika, koje je između dva svjetska rata, podigao Crveni krst.

Sretali smo se i kasnije, nekoliko puta kada bih ono donosio pomoć koju su varcarske izbjeglice i rodbina skupljale po Zapadnoj Europi, i preko mene slali svojima u Bosnu. Posljednjih godina, kada bi me vijest o odlasku na Ahiret nekoga našeg zaticala u Varcaru, odlazio bih na džennazu u Sanski Most, halaljivao sa onim koji je odlazio na onu drugu sansku obalu, tamo u onaj baška, za izbjeglice određeni i izdvojeni dio mezara. Tamo su već bili Ibraga, Rabija, Mustafa, Fadil, Ibro Tulek, Ahmed, Iđe, Sulejman-begova Derviša, Bahrudin Šehin, evo i Sulejman-beg će.

Otac Sulejman-begov bio je Esad-beg,

Pamtim ga. Bio je onizak, mrk, prosijed, brkat. U Sinanovu kahvu silazio bi odjeven u starinsku bosansku nošnju; nosio je čakšire, u džepiću prsluka sahat sa lančićem. Uvijek sa čibukom u ustima ili ruci, sa fesom na glavi, sjedio bi u Sinanovoj kahvi u društvu sa Hifzom Bašićem, Salihom Krivdićem, Smail-efendijom Mehdićem, Husom Mujkićem, Suljkanom Hrustanovićem, mojim Didom Muharemom. Bio je šutjiv. Pušio bi, meračio u duhanu i kahvi. Moguće je da su on i Did bili parnici, rođeni krajem devetnaestog stoljeća. Preko njihovih deverli glava prešla je Austro-Ugarska (Švabina) vlast, Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, Titova Jugoslavija. Osiromašili su, Esad je izgubio begluk u Kuli, Did je prodao Selišta, i ostali su prodavali po Halugama, Hazni… Rijetko se ko osovio na noge. Društvo Esad-begovo bavilo se i zemljoradnjom i zanatstvom i trgovinom; od njegova begluka u Kuli ostalo je samo sjećanje. U Rici je Esad-beg imao mlin na dva vitla, ispod mlina bi mi djeca zagrađivali Crnu riku i kupali se ljeti. Kasnije je na mjestu Esad-begova mlina izgrađena prizmena kuća u kojoj je stanovao Esad-begov sin Nakib, bivši partizan, uzet ispod pasa, nakon ranjavanja u borbi. Ljeti bi u pokretnoj stolici-kolicima na točkovima kao u bicikla, ručnim pogonom i upravljačem, Nakib dolazio pred Sinanovu kahvu i tu, za hastalom ispred kahve, igrao karte ili slagao domine sa Ričanima. Pored Nakiba i Sulejmana, Esad-beg je imao i sina Nihada, likovnog umjetnika, koji se proslavio restauracijom džamijske ornamentike, ukrasa i levhi. Četvrti Esad-begov sin Fahrudin tragično je stradao u II svjetskom ratu. U Banjoj Lucu su živio sin Halid i kćerka Kimeta, izbjegli su u Švedsku gdje su i pomrli.

U Kuli, na nekašnjem begluku Bahtijarevića, tamo je još živi, mada kod mnogih zapretana, priča o bezima Bahtijarevićima, a zna se i mjesto gdje je stajala njihova kula.

Ispričao mi je, kako su se za lijepa i tiha vreremena, begovi Bahtijarevići u akšam dovikivali sa begovima Kulenovićima u Starom Selu, brat bratu pet-šet kilometara vazdušne linije,

Njive, livade, gajevi, sve je to što otimačinom, što agrarnim reformama, pomicanjem ograda, uklanjenjem međaša i lopovlucima oteto milom ili silom Bahtijarevićima. Sulejman-begu će biti kllanjana džennaza daleko i od Kule i od Rike i Varcara, u Sanskom Mostu, a mezar će mu biti ukraj mazarja, tamo gdje je određeno da se kopaju muhadžiri. Zbog pandemije, daleka i neizvjesna puta, kratkog roka do džennaze, Edin neće moći putovati u Bosnu da bi sa Fahrijom i Enkom spustio oca u kabur.

Nas dvojica, Sulejman-beg i ja, nismo se u životu ni mnogo puta sretali, ni puno razgovarali, Ali, obojica smo i bez riječi dobro izvagali jedan drugog i međusobno se cijenili. Nikad nije prošao naš susret da on nije pohvalio moj novinarski posao. Ta njegova podrška i priznanje je nagrada za sve ono što sam kao novinar trpio.

Stoga, zahvalan Sulejman-begu Bahtijareviću, dragom sugrađaninu, Varcaranin i Ričaninu s ljubavlju i poštovanjem ispisujem ove redove u znak sjećanja.

Iako daleko od Bosne, Varcara i Rike, one kuće u Gornjoj Mahali, loza begova Bahtijarevića se grana i razvija: u dalekoj Canadi našao se Sulejman-begov praunuk Malik, Edinov unuk, sin Esadov.

Neka Allah dž. š. podari Sulejman-begu najljepše mjesto u džennetu!

ž

Nakon pobjede Bidena za američkog predsjednika, prof. dr. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, exlusivno za nas

DA, NAŠA SUDBINA JE U NAŠIM RUKAMA – MORAMO NASTAVITI BORBU PROTIV DAYTONA ZA VRIJEME BIDENOVE ADMINISTRACIJE

  • Lobiranje i u Bosni i u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom SDA

Da, naša sudbina je sigurno još uvijek u rukama (nas) Bosanaca. Biden će za BiH biti bolji od Trumpa. Ali nikada ne zaboravite da su ljudi poput Bidena – demokrati – ti koji su nam nametnuli Dayton i još uvijek su predani Daytonu. Trump bi nas zauvijek podijelio i riješio bi nas se. Moramo nastaviti energičnu borbu protiv Daytona za vrijeme Bajdenove administracije. Morate se sjetiti da je čak i Samantha Power koja nas je podržavala kao reporterka, jednom kad je otišla raditi za Obamu / Bidena, podržala je Dayton i nije nam ništa pomogla. U takvoj smo situaciji i sada. Zbog toga naša budućnost ostaje u našim rukama. Bosanci moraju energično odbiti i suprotstaviti se Daytonu za vrijeme Bajdenove administracije.Žao mi je, ali cjelokupna operacija lobiranja u BiH ovdje u Sjedinjenim Državama u potpunosti je pod kontrolom i kojom dominira SDA koji su dio daytonskog Projekta, pa čak i Haysovog aprilskog paketa ustavnih promjena. Moramo direktno lobirati kod samih bosanskih ljudi. Nadam se i vjerujem da će im moja nova knjiga koja uskoro izlazi na bosanskom jeziku sve ovo temeljito objasniti. Fab.

***

Prof Boyle se smatra građaninom države Republike BiH. Zato on i koristi prisvojne zamjenice “nas, naša…, te glagol “moramo” jer se osjeća Bosancem, posjeduje državljanstvo RBiH, ali mu je SDA uskratila pravo na obnovu pasoša.

In memoriam Zarif ef. Smajlović – UZORITI NARODNI HODŽA, GRADITELJ I DOBROTVOR

U Glogovcu nedaleko od Cazina, nedavno je od korone u 69. godini života umro Zarif ef. Smajlović.

Za Zarif efendijom tuguje njegova životna saputnica hodžinica Kada, sinovi Asmir, Amir i Midhat, rodbina i prijatelji, džematlije, kao i svi oni koji su ga poznavali, ne samo u rodnom Glogovcu, nego i u džematu Polje gdje je decenijama bio imam; žaliće ga i mnogi drugi koji su imali prilike sresti se i upoznati ga, makar i jednom klanjati za njim, slušati njegovu hutbu.

Zarif ef. Smajlović

Imao sam priliku više puta sresti Zarif efendiju.

Kao brižan imam,  Zarif. efedija zalazio je u kuće svojih džematlija, u radosti i tuzi, uvijek pri ruci spreman pomoći, radostan u veselju svoga džematlije kojemu se našao sin – tužan, zbog smrti svoga džematlije. Bio dostojanstven, umjeren u svemu, primjer drugima što mu je Islam nalagao kao vjerskom službeniku, čovjeku koji je nikao i ostao do kraja života u svoj narod, svoj džemat, svoju vjeru.

Davno sam upoznao Zarif efendiju.

Dolazio bi redovito u posjet mome badži rahmetli Omeru i njegovoj Seni.

Tada smo nas trojica nadugo i naširoko razgovarali o politici, kao i Islamskoj zajednici – sudioniku te i takve SDA politike. Nije bilo ni jedne teme koju bi dotakli, a da Zarif ef. nije iznio svoj kritički, na čijenicama utemeljen stav. Nikad se nismo sporječkali, mada smo se bavili temama koje nisu baš za svako hodžinsko uho. Bio je jednako kritičan i prema SDA-vrhuški, ali i prema Mustafi Ceriću, kao i svojim kolegama koje je poznavao ili o kojima nešto znao posredstvom medija, a nisu mu bili po meramu. Stoga sam Zarif ef. cijenio kao dragocjenog sugovrnika koji kritički misli, ne ustežući se iznijeti ili potvrditi kritike na račun dvojca SDA-IZ.  S druge strane, Zarif ef. je uvažavao i Omera i mene kao sugovornike, cijenio je Omera kao učitelja i džematliju, susjeda, begenisao je moj novinski rad, i onaj prije rata, i uz rat, i poslije rata.

Zarif ef. i hodžinica su na bajramluk odlazili kod džematlija, pa bi dojdi kod Omera i Sene. Hodža Zarif ef.je dolazio sa osmjehom na licu, srdačan i drag, ko brat; hodžinica bi uz Bajram slala baklavu i druge slastice.

Inače, kad god bi čuli da smo stigli kod Omera i Sene, oboje su, i Zarif. ef. i hodžinica dolazili da nas vide i pozdrave iskazujući radost da smo ponovno tu. Mi smo uzvraćali sa istom toplinom, srdačnošću i radošću.

Safovi u džamiji u Polju

Malo sam se, ako hoćeš, ogriješio i o Zarif ef. i o džemat u Polju. 

Naime, u Krajini dugo traje trka ko će bolju, skuplju, prostraniju džamiju, sa višim minaretom od onog u sisjednom selu, podići. U tome se ne rijetko i pregoni. Tako, i u Polju odlučili pokraj postojeće, starinske džamije, podići novu, veću i prostraniju. Pitao sam se da li im ta džamija treba, trošak je bio golem. Ali, kada sam vidio koliko svijeta o džumi dolazi u džamiju, ispravio sam svoje mišljenje. Da, Polju je trebala veća džamija; staru su odlučili pretvoriti u muzej u kojem bi  čuvali i njegovali slobodarska tradiciju ovdašnjih Krajišnika, uspomene na borce Armije Republike BiH koji su pod bijelim nišanima ukopani u obliženjem mezaru, među kojima i Asmir, sin jedinac Omerov i Senin.

I ef. Zarif kao glavni inicijator i pokretačka snaga u izgradnji nove džamije, zajedno sa sinovima, zavrnuo je rukave i bio primjer svima u brizi oko radova i u radovima samim. Dosta je i vlastitog novca uložio u novu džamiju. Ko radosniji od Zarif efendije kada je džamija bljesnula sjajom i ljepotom i otvorena, kada se začuo ezan sa njene vitke munare, kada je o džumi dupke puna.

Džamija u Polju

Zarif efendija i njegova Kada su stanovali u novoj džematskoj kući, a kad je Zarif ef. otišao u mirovinu, u džamiju u Polju dolazio bi od svoje kuće u Glogovcu.

Govorio mi je da ima želju podići džamiju tamo gdje je najpotrebnija, ali sam o svom trošku nije mogao.

Kada je počela gradnja džamije u njegovom rodnom Glogovcu, Zarif.ef. je ponovno odriješio svoju kesu i darivao 17.000 maraka. Nijetio je o svom trošku podići munaru, ali Bog Dragi ga uze k Sebi.

U mojim sjećanjima Zarif ef. Smajlović ostat će lijepoj uspomeni.

Bio je pravi narodni, starinskog kova hodža, onaj koji svojim primjerom i u Mektebu i u džamiji, iskreno i predano svjedoči o svjetlu vjere Islama. Zračio je smirenošću i dobrotom, kao učen i poštovan imam.

A kad ako Bog da ova kuga projde, pa se ponovno najdem u Bosni, otići ću na mezar svoga prijatelja Zarif efendije Smajlovića i proučiti mu El Fatihu kao i danas, daleko od Bosne, moleći Boga da ga čuva u najljepšem mjestu u Džennetu.

ANTI-REFERENDUMSKA MUSLIMANSKA DRŽAVA Čije su narodne želje

Esad BajtalAutor Esad Bajtal

10.9.2020. u 17:11

Imamo samo dvije mogućnosti:
da izgubimo pamet – zbog ovakve države,
ili, da izgubimo državu zbog – ovakve pameti.

M. Dragičević

Iako izrečen u aforističkoj formi, gornji uvid M. Dragičevića fotografski je tačna slika naše porazne političke i životne stvarnosti. I to bi, lakonski govoreći, bila logička suština i najkraća poruka Hadžihasanovićeve knjige. Sve ostalo su samo varijacije na temu besmislene, prevarantske vlasti i njene neodgovorne vladavine. Ubistva, samoubistva, nezaposlenost, glad, bijeda, siromaštvo, stalne tenzije, svađe, nesigurnost i besperspektivnost življenja, čine da mladi i stari, pametni, sposobni, školovani – pa i oni koji sve to nisu, svi zajedno, masovno bježe iz – Ove Zemlje.

A s masovnim bijegom građana i gomilom poraznih posljedica b-h-s etno-vladavine, i sama Država polako, ali sigurno, klizi u vlastitu propast i nestanak. Na sceni je b-h-s kakistokratija (gr. kákistos – najgori + kratéō – vladam) vladavina najgorih; oblik vladavine u kojoj (čast izuzecima), oholi i nadmeni (po principu klero-stranačke podobnosti), zauzimaju najviše političke i društvene pozicije. Vođeno voljom tih bezidejnih moćnika, bez znanja i sposobnosti, bh. društvo je ispalo iz ideologije i borbe ideja. A tamo gdje nema borbe ideja, vode se – gole interesne borbe. Odnosno, borbe dobro uvezanih interesnih krimi-etno grupa koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, čast rijetkima, koje autor ne zaboravlja, i koji su, zajedno s njim, nastojali raditi onako kako to nalažu Ustav, zakoni i dobri običaji. Imamo posla s autorom ozbiljne i odgovorne riječi koji svoju iskustvenu racionalno-kritičku misao okreće i prema greškama bivšeg sistema (kult ličnosti, besmislice jednopartijnosti, oholost partijskih moćnika, tajne komisije, itd.itd.) i prema ratnim tokovima devedesetih. Ukratko, knjiga govori o poraznom načinu ratnog vođenja zemlje koji više ne spada u pojam greške, nego u nešto sasvim drugo: u dobro proračunato i osmišljeno varanje bh. javnosti. Odnosno, u svjesnu tendenciju potpuno suprotnu svim patriotskim proklamacijama i javnom diskursu vladajućih struktura i (ne)odgovornih pojedinaca u vremenu „pljačkaške tranzicije, društvenog i moralnog sunovrata, te sveopšteg propadanja i očaja“. Na djelu je interesno-licemjerna klero-etnička politika (lat. interesse – biti pri nečemu, pri stvari) koja pozivanje na Državu i Zemlju (suverenu, nezavisnu, cjelovitu; multi-kulti …), podmeće kao simulakrum za moblizaciju masa, dok u stvarnosti, umjesto u korist proklamovanog (javnog, društvenog interesa), provodi politiku stranačko-ličnih, privatnih interesa.

Kao ministar odbrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, autor knjige Dobrovoljac i prevara, bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta, sagleda i uvjeri se u sve ono što je građanima i najširoj javnosti, nezvanično (fama volat) bilo dobro poznato, ali ne i – formalno-činjenički dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o izdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo iskustveno svjedočenje na stranicama ove knjige. A nije ni jedina ni prva knjiga te vrste. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija, i porazne činjenice da „nas nikada nisu vodili najbolji“ (str. 79).

A ko nas je vodio?

Pa knjiga govori upravo o tome. Kako u personalnom tako i u stranačkom smislu. Idući tim tragom, možemo taksativno slijediti imena moćnika koji su krivi što su, autorski govoreći, mafijaši komandanti brigada; što su neki čelnici primali nagrade od islamskih poglavara, a očekivali da nas Evropa i Amerika spašavaju; što su umjesto komandantima Korpusa i Glavnog štaba Armije, razgovarali sa cacama i jukama; što su ignorišući mišljenja članova Predsjedništva i ministara, odluke donosili sami, ili u sprezi sa nekim javnosti nevidljivim ljudima; što su, dok se u rovovima gine za nedjeljivu, cjelovitu, sekularnu državu, šutili na činjenicu da visokorangirani kadrovi SDA, sred rata, 1993. zagovaraju i spisateljski propagiraju koncept po kome će, „poslije rata“, ovdje biti „Krijeposna muslimanska država“. Faksimil programskog teksta Krijeposne muslimanske države, nalazi se u knjizi, tako da čitalac može odmah, na licu mjesta, provjeriti sve ono što slijedi u daljnjoj analizi.

Ključno pitanje ovdje je, zašto i čemu fildžan „muslimanska država“, ako se bori i gine, za javno proklamovanu cjelovitu, građansku, sekularnu multi- kulti Bosnu i Hercegovinu?

Bez ikakvog dokaza, tvrdi se da je to „želja naroda“. Jer, kako naglašava Adnan Jahić, potpisnik Krijeposne muslimanske države, „To želi muslimanski narod, na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerć“, tvrdeći kako mu je Cerić „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

A kakav je to san?

I o kakvoj „muslimanskoj državi“ se radi?

Dajući „taksativno eksplicirane postulate i objašnjenja“, Jahić precizira da će to biti „Muslimanska država; nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana“; da će imati „Muslimansku ideologiju, zasnovanu na islamu, islamskim vjersko-pravnim i etičko-socijalnim načelima“, koja će „biti ugrađena u kompletan građansko-pravni sustav buduće Muslimanske države“, polazeći od „državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države“.

Naravno, ni to nije sve.

U nastavku, očito dobro instruiran, A. Jahić, u toj budućoj „krijeposnoj muslimanskoj državi“, garantuje, implicite, striktnu primjenu boljševičkog principa podobnosti: „Ljudi koji se pokažu ili dokažu kao istinski Muslimani, kao svjesni nacionalisti i dobri vjernici, prirodno će imati veće društvene privilegije od onih koji budu tvrdoglavo istrajavali na oporbi i ljevičarenju. Tako će biti promicani za predsjednike i za direktore, a o školovanju i stipendiranju da i ne govorimo“.

Dakle, prema tom klero-etničkom konceptu, nema opozicije („oporbe“), ni društvene kritike; nema ljevičarenja ni priče o jednakosti šansi, o ljudskim pravima, o demokratiji, o građanima, o socijalnoj državi … pa ni priče o kriminalu, mitu, korupciji, nepotizmu, koji danas haraju Bosnom i Hercegovinom[1] Naprotiv, i vrlo precizno: društvene privilegije će imati „svjesni nacionalisti i dobri vjernici“, tj. oni koji o svemu tome mudro šute. Tačnije, koji sve to šutke odobravaju i konformistički poslušno slijede.

Ali, ni tu nije kraj.

Idući još dalje, još boljševičkije, staljinistički jednoumnije i preciznije, Jahić piše: „Udarni termini u medijima, na radiju i TV, bioskopskim predstavama i kulturno-umjetničkim manifestacijama, bit će rezervirani za moralno-poučne i nacionalno korisne programske sadržaje; nemuslimanski materijali logično će biti na marginama produkcije i emitiranja“. Upravo zato, kaže Jahić, „islamska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog“. Jer, kako dalje objašnjava, „Islam u svojoj biti, ne poznaje rascjep vjerskog i društvenog“, naglašavajući kako „islam uopšte nije ‘religija’, već vjersko-politička ideologija“ … koja „nužno teži da obuhvati društvo u kojem egzistira, pa i državno-političke strukture kao takve“.

Konačno, i sasvim otvoreno, u svrhu provođenja, tj. „ugradnje islamske ideologije“, Jahić prezentira način vladavine tom „krijeposnom muslimanskom državom“ iz snova. Sve će da se odvija uz pomoć totalitarne kontrole građana strahom i utjerivanjem vjere i morala batinom, tj. policijskim pendrekom. Konkretno, i kako stoji u tekstu, biće to „politika čvrste ruke, reda i discipline“ koju će provoditi „izvjesna nadzorno-policijska tijela“.

Ukratko, sve će, očito, biti podvrgnuto diktatu još jednog boljševičkog principa: „ko nije s nama taj je protiv nas“. A kako je to načelo idejnog čistunstva svojevremeno provođeno u Staljinovoj praksi, ne treba posebno apsolvirati. Dovoljno je podsjetiti na literarno bolna i ljudski potresna svjedočanstva staljinističke satrapije opisana u knjigama čitavog mnoštva autora, kao što su, npr: Aleksandar Solženjicin (Arhipelag Gulag); Karl Štajner (Ruka iz groba7000 dana u Sibiru; Povratak iz Gulaga); Česlav Miloš (Zarobljeni um); Varlam Šalamov (Priče sa Kolime I-II); Nadežda Mandeljštam (Strah i nada I-II), itd.itd.

Sapienti sat!

Shvaćajući, očito, svu pogubnost, besmisao i licemjerje strahobalnog koncepta koji opisuje i potpisuje, po nečijem nalogu i nagovoru, Jahić, na kraju teksta Krijeposna muslimanska država, nalazi za potrebno da se jasno ogradi od svega rečenog, a sebe proglasi samo transmiterom i potpisnikom tuđe ideje. Čini to tvrdnjom kako „navedene opservacije nisu isključivo autorovim produktom“, nego dio razmišljanja koja je čuo „od dosta ljudi, pa i nekih autoriteta, čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“ (vidi P.S. faksimila teksta).

Da obesnažimo otrov ideološki tempirane harange stranačkih sinekurista, kao eventualni odgovor na Hadžihasanovićevu knjigu, pristupićemo konceptu Krijeposne muslimanske države iznutra, tj. sa stanovišta imanentne kritike, dakle, metodom analitičko-kritičkog sagledavanja i logičkog sučeljavanja pojedinih stavki samog teksta. To podrazumijeva čitav niz racionalno neizbježnih pitanja: Kako je moguće tvrditi, i na osnovu čega (istraživanje, anketa, referendum???), da muslimansku državu „želi muslimanski narod“, i istovremeno, za „formalno sredstvo primjene i ugradnje muslimanske ideologije“ zagovarati „politiku čvrste ruke, reda i discipline“, čija se provedba oslanja na „izvjesna nadzorno-policijska tijela“. Odnosno – prisilu. Ukratko, čemu potreba da se „narodne želje“ (ako su zaista narodne), nameću policijskim pendrekom i provode uz pomoć „nadzorno-policijskih tijela“? Logikom zdravog razuma to je sasvim suvišno i nepotrebno.

Pa o čemu se onda radi?

Očito o tome da „narodne želje“ nisu narodne, nego, ipak, tamo nečije (privatne, lične, stranačke), ali se, radi njihove lakše prođe u javnosti, samo nazivaju i prodaju „kao narodne“?

Čije su, dakle, „narodne želje“?

Po svemu sudeći i na osnovu rečenog, u pitanju su želje onih koje potpisnik teksta naziva naši poglavari: „svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tvrdeći kako mu je upravo Cerić, „u privatnom razgovoru nedvosmisleno potvrdio da je vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, bilo i ostalo stvaranje muslimanske države u BiH; (i) taj san mu se, eto napokon ostvaruje“.

Naravno, svako ima pravo na svoje snove, pa i Alija Izetbegović i Mustafa Cerić. O bilo čemu. Uključujući i snove o muslimanskoj državi.

Foto ins.ba

To nije sporno.

Ali, pravo na svoje snove ima i narod!

A narod je, kao što znamo, i svoje snove i svoje želje izrekao na Referendumu 1992. Bio je sasvim jasan i precizan da želi (99,7%) – suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu „državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Ukratko, želja naroda je „država ravnopravnih građana, naroda BiH“, a ne Krijeposna muslimanska država.

Pa otkud onda ona tu?

Odgovor je u Cerićevoj tvrdnji da se „eto napokon ostvaruje“ Alijin san „stvaranja muslimanske države u BiH“. Dakle, ipak je to samo Alijin, a ne san naroda.

Sve to porađa moralno, logičko i ljudsko čuđenje: mogu li se, i kojim pravom, uprkos jasno izraženoj narodnoj volji i želji, bilo čiji privatni snovi – ponarodnjavati? tj. podmetati i nametati narodu kao – „želja naroda“? Konačno, i kontekstualno najvažnije pitanje je – kako su Alija Izetbegović i Mustafa Cerić glasali na Referendumu: za ili protiv „suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine države ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“?

Šta sve to znači?

O čemu se tu radi?

I po čijem nalogu se radi to što se radi?

Za odgovor je nadležan vremenski okvir nastajanja i objave koncepta Krijeposne muslimanske države. Bilo je to ratne 1993. godine: Zmaj od Bosne, 27. septembar 1993. (sedmičnik za politiku, društvo i kulturu), a tekst potpisuje Adnan Jahić, nekadašnji predsjednik SDA Tuzla, i poratni glasnogovornik SDA. Otkud, dakle, ideja te vrste u tako, po opstanak Države, sudbinski važnom, dramatičnom i krvavo teškom ratnom momentu?

S jednim komparativno-aksiološkim pogledom unazad, poznavaocima idejnih kretanja, nije teško zaključiti kako se u opisanom konceptu Krijeposne muslimanske države, da prepoznati prešućena konkretizacija planova i programski sažetak ciljeva Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.[2] U kojoj Izetbegović zagovara „jedinstvo vjere i politike“ i „nespojivost islama i neislamskih sistema“. Odnosno, odbijajući logiku bilo kakvog ljudskog zajedništva muslimana i nesmuslimana, kratko i jasno, insistira na tome da „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“.

foto muzejalijaizetbegovic.ba

Po Izetbegoviću, „islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području“ (Islamska deklaracija, str. 22). Upravo to čini samorazumljivom prvu stavku Jahićevog teksta, da će „prostor na kojem poslije rata ostane naša Armija, BiH biti MUSLIMANSKA DRŽAVA“. A, u muslimanskoj državi, kaže Izetbegović, „nema laičkog principa“, jer ona „treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije“ (ID, str. 22).

Pa, za šta, i za koga, se onda bori Armija BiH?

Zašto se mrzne, strahuje, gladuje i gine u rovovima?

Da li za „državu ravnopravnih građana (i) naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, za kakvu se narod izjasnio na Referendumu (kako se to oficijelno uporno ponavlja pred građanima i Svijetom), ili za „muslimansku državu“ zasnovanu na „moralnom konceptu religije“?, kakvu zagovara Alija Izetbegović. Odnosno, metodološki i logički govoreći: kako je, bez „laičkog principa“, koji Izetbegović rezolutno odbacuje, moguća država ravnopravnih građana i naroda za koju se javno zalaže?[3]

To dvoje ne ide zajedno!

Ako je u pitanju lapsus ili logička konfuzija, onda bi to Neko trebao da nam objasni. I da se od svega toga javno ogradi. Ovako, bez ograde i odricanja, radi se o prešutnom i svjesnom pristajanju na – smišljenu i prozirno sofisticiranu prevaru. U tom slučaju, taj Neko se, očito, namjenski i voluntaristički neodgovorno, svih ratnih (i poratnih) godina, beskrupulozno poigrava i Građanima, i Narodom i Državom!

Međutim, zanimljivo je da, u ovoj prevarantskoj igri, ključna tvrdnja o „želji naroda“, s početka teksta, kasnije, na njegovom kraju [vidi P.S. faksimila] u novoj formulaciji – biva napuštena. Odnosno reducirana, i  svedena na formulaciju o „razmišljanju dosta ljudi“, dok su, Alija Izetbegović i Mustafa Cerić, iako ranije imenovani, sada svedeni na maglovit pojam „nekih autoriteta“, tj. onih „čija riječ nije bez težine u društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine“. Tako se tekst iz prvobitne svenarodne izričitosti („želja naroda“), razvodnio u kvantitativni relativizam (o „razmišljanju dosta ljudi“), a početna personalna odrednica (Alija Izetbegović i Mustafa Cerić) svedena na bezimenu grupu „nekih autoriteta“. Dakle, o svemu se vodilo računa!

Pođimo redom.

Kao što se dā pretpostaviti, u genetskom poretku životne svakodnevnice i političke logike, neka ideja počinje i rađa se iz želje nekog pojedinca, ideologa. U ovom slučaju u pitanju je želja Jednog (Alija), koji onda nađe Drugog (Mustafa), pa se onda tu dvojicu proglasi za Grupu („nekih autoriteta“), koja, na kraju – u svojoj idejno-maštovitoj, fantazmatskoj samoponesenosti – biva prikazana kao cjelina, tj. Narod (resp. „želja naroda“). Dakle, u praksi sve ide odozgo – s vrha nadole. Ali, zarad javnosti i prihvatljivosti ideje, njen propagandni tok treba potpuno obrnuti.

Tako je u Jahićevoj priči poredak želja planski smišljeno – potpuno obrnut, i prikazan odozdo prema gore. Sve je postavljeno tako kao da želja dolazi od naroda, kako bi se Ideji (kao tobožnjoj narodnoj želji), priskrbio vanjski, društveni legitimitet, a kojoj se, tobože, i naknadno, („na kraju krajeva“), pridružuju Oni gore: svjetovni i vjerski poglavari. Jer, zaboga, poglavari samo slijede želje naroda.

Citiram:

„To želi muslimanski narod, (i), na kraju krajeva to žele i naši poglavari: svjetovni Alija Izetbegović i vjerski Mustafa Cerić“. Tako se, quasidijalektičkim obrtanjem stvari na glavu; tačnije, sofisticiranom verbalnom igrarijom, volja Jednog, na kraju prikazuje kao volja Svih, tj. želja Jednog postaje – „želja naroda“.

Sve to, staklasto prozirno zamešateljstvujušće činodejstvije, u svoj svojoj tragičnoj lagariji, i grubom falsifikovanju ciljeva naše borbe (juče) i razloga našeg življenja (danas), vodi obesmišljavanju naše egzistencije i našeg bivanja u Ovoj Zemlji. I sve neodoljivo asocira na naziv one predratne pozorišne komedije: Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi.[4] Ili, kako bi to etički dopadljivije konstatovao nobelovac A. Camus: „Izgubiti život nije ništa; kad dođe vrijeme bit ću za to hrabar. Ali ne mogu gledati kako nestaje smisao života, razlog našeg življenja. Ne može se živjeti bez razloga“. Mudrome dovoljno!

II

Jeste li za
suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu,
državu ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata
i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
(Referendumsko pitanje 1992.)

Očito, Islamska deklaracija, i iz nje proizašli koncept Krijeposne muslimanske države, nisu bili mrtvo slovo na papiru, nego praktični politički vodič za ponašanje SDA kadrova na terenu. To jasno pokazuju držanja stranačkih čelnika u zemlji i inostranstvu. Dovoljno je uzeti samo par, od čitavog niza simptomatičnih primjera kojima Hadžihasanovićeva knjiga vrvi.

Jedan od njih tiče se odlaska delegacije Vlade u Iran, ratne 1994. Sve se odvija po matrici Krijeposne muslimanske države, a na račun Republike Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, koja postoji još samo kao retorička zavjesa namijenjena građanima i narodu, kako bi onemogućila (zastrla) pogled na ono šta se iza nje – stvarno događa.

Cilj posjete Iranu bio je nabavka (kupovina) borbenih sredstava – baruta, mesinga i svega drugog što je Armiji BiH nedostajalo. Uglavnom, sve se odvijalo tôkom uobičajenim za tu vrstu namjenskih susreta. Ukratko, nakon dogovora i  napravljene specifikacije, domaćini su donijeli tekst ugovora u čijoj preambuli je, umjesto Republika Bosna i Hercegovina, pisalo: The Islamic Republic of Bosnia Hercegovina. Neupućen, i našavši se (kao Ministar odbrane RBiH) u vrlo neugodnoj situaciji, da svojim potpisom Ugovora s takvom preambulom, zastupa Državu pod lažnim, neustavnim imenom. Međutim, ljudski zbunjeni Hadžihasanović, ipak nalazi načina da se (uljudno zamolivši domaćina), na preambulu Ugovora, umjesto lažnog, The Republic of Bosnia Hercegovina, upiše ustavno ime države: Republika Bosna i Hercegovina, što je i učinjeno.

OK, reklo bi se.

Sve je uredu i – mirna Bosna.

Ali, nije baš tako.

Ova nevjerovatna antireferendumska priča ima svoj gorki nastavak.

Na završnom prijemu, Edib Bukvić, tada potpredsjednik Vlade RBiH, donosi „dokument u tvrdom povezu – Memorandum“. U preambuli Memoranduma, opet isto: nema Republike Bosne i Hercegovine. Umjesto toga ponovo je ispisano lažno i neustavno: Islamic Republic of Bosnia Hercegovina.

Neka greška?

Ne, nego, očito, ustaljena praksa o kojoj vojska RBiH i građani ne znaju ništa.

Ambasador u Iranu, tada, bio je Omer Behmen. S njim i Hasanom Čengićem, „išli smo i na džumu. Moj pratilac i ja nismo klanjali“, kaže Hadžihasanović. I to će biti jedini sporan momenat cijele posjete. Jer, za SDA kadrove nije problem lažno predstavljanje Države (skrojene po recepturi privatnih snova pojedinaca), nego to što Ministar („muslimanske države“), i njegov pratilac nisu klanjali džumu.

foto cik media

Ukratko, sve vrvi od nereda i samovolje, očigledno privatizirane, ilegalne i, u praksi, već uveliko djelatne Islamic Republic of Bosnia Hercegovina, za koju je, građanima i Armiji iza leđa, napisan čak i Ustav. O čemu je, ne jednom, i TV javno, svjedočio i akademik Muhamed Filipović, koji potvrđuje postojanje Ustava muslimanske države: „I Ustav napisali za muslimansku državu i opet kažu da Bosnu nisu dijelili“.[5]

Naravno, sve se odvija na tajno-stranačkim dogovorima i mimo znanja građana. Tako, sav u čudu, autor, navodi „nisku gluposti u jednom danu“ (4. januar 1995.). Jedna od tih je vijest o tome kako Alija Izetbegović, u posjeti Gornjem Vakufu, lično (kao da je Država njegova privatna svojina), predaje finansijsku pomoć za razvoj privrede tog kraja; druga je, izjavu Ejupa Ganića, tokom privatne posjete Turskoj, da se tamo osjeća kao kod kuće. Slijede primjeri o tome kako generali vole politiku; kako se reis bavi državnim poslovima, a oficiri grade mesdžide i džamije; te, priča o tome, ko i kako osniva banku u Visokom …

Ali, ni neki drugi dani i primjeri, nisu ništa manje iracionalni i apsurdni. Tako čitamo i to kako, nekad „istaknuti psovači boga“, sada „svaki dan idu na džumu“; kako se šutke, i bez istrage, prelazi preko pogibije (sumnjivi saobraćajni udes), generala Arifa Pašalića; kako vlast razvija moć pojedinaca i oligarhija, a ne institucija sistema, pogotovo ne države. Kako babo i sin (Halid i Hasan Čengić), rudarima Breze (braniocima Bosne) za par čizama naplaćuju 50-60 tona uglja; kako vlastodršci „nisu ni prstom mrdnuli“ da spase zarobljenog Avdu Palića, pukovnika Armije BiH, jer (kao član SDP-a) „nije bio naš“. I kako, vezivanjem vlasti uz Boga, vlastodršci, zapravo, samo učvršćuju vlastitu moć.

Tu su i priče o zakletvi Mladih Muslimana i njihovoj otvorenoj podršci fašističkoj Italiji i Njemačkoj; o tome kako se b-h-s „pobjedničke stranke dogovaraju o podjeli ljudi, stanova, zemlje i vode“. Kako se ometa svako „građansko organizovanje“; kako Armijom i policijom upravlja grupa ljudi; i kako kontrolišu međunarodnu pomoć Bosni, koja, opet, dolazi vaninstitucionalno; itd.itd. Sve to, htjeli mi to ili ne, porađa čitav niz ljudskih, patriotskih, moralnih, etičkih, političkih, demokratskih, pravnih, civilizacijskih i drugih pitanja.

Ukratko:

Ako Armijom (i policijom), upravlja grupa ljudi, šta je onda Ministar odbrane, čemu služi Hamdija Hadžihasanović? Čemu i kome služe svi ostali, oficijelni, javno imenovani kadrovi Države, ako neko drugi, iz sjene, praktično provodi i realizuje skrivene, antiustavne, antireferendumske zadaće moćnika SDA? I, konačno, šta je naš stvarni problem danas? Da li samo to što Bosnu i Hercegovinu SNSD i HDZ otvoreno ruše, ili to što je SDA lažno brani?[6]

???

Nema odgovora.

Ostaje samo mūk i neizbježno moralno, ljudsko iščuđavanje.

Kako je sve to moguće? Ta besmislena igra; nadmena, hazjajinsko-drčna samovolja; autoritarna patologija; to ispadanje iz normalnog, odnosno, nestajanje smisla i razaranje razloga našeg življenja … I sve to dok narod u ratu krvari i gine, a u miru, gladuje, kopa po kontejnerima i živi u strahu i strepnji, jedva sastavljajući kraj s krajem.

Hamdija Hadžihasanović – foto avaz.ba

Za eventualni odgovor na gornja i njima slična pitanja, nikakav racionalni pristup nije kompetentan. Tu Razum nema šta da kaže. Pa, kako onda, dokučiti dubinu besmisla klero-politikantski projektovanog varanja i samozavaravanja, kojemu smo, kao građani Ove Zemlje, izloženi već tridesetak godina. Zemlje, u kojoj „sve češće srećemo takve oblike (političkog) ponašanja koji, prije svega, zbog svoje neuobičajenosti i nesvakodnevnosti dobijaju kvalifikativ nečeg neprirodnog, nenormalnog, devijantnog i patološkog“. Međutim, u sveopštoj oguglalosti na sve, to više nikoga ne zbunjuje. Niti se koga tiče ni dotiče!

Jer, „izgubivši, ponekad, samom svojom učestalošću snagu iznenađenja“ (kako nas uči patologija životne svakodnevnice), „ne mali broj ovakvih oblika ponašanja, pošto se jednom već objelodani, nastavi da egzistira, tačnije, koegzistira sa ostalim tzv. normalnim i uobičajenim vidovima odnosa spram sebe i okolnog svijeta. Vremenom, neki od njih … se toliko rašire i učestaju, da sami postaju nosioci zdravog i normalnog, ili bivaju integrisani u šire i opštije forme društvenih odnosa, pa … gotovo potpuno izgube karakter devijantnog, nečeg što izaziva pažnju, pa i osudu javnosti“.[7]

Upravo time, tim psihološkim momentom navike, mogu se, bar djelomično, u situaciji masovne nezaposlenosti, siromaštva, bijede, gladi, poniženja i jeftinih manipulacija od strane etno-vlastodržaca – kojima su, kontinuirano, sistematski izlagani i izloženi tokom svih ratnih i poratnih godina – objasniti zagonetna, nerazumljiva šutnja javnosti i pasivnost gladnih i izigranih etno-podanika Bosne i Hercegovine.

Svaka istinski demokratska vlast (a takvom sebe predstavljaju b-h-s etno-vlastodršci), stidila bi se ponizno-podaničke šutnje vlastitih građana u ovakvoj situaciji. Situaciji zreloj za ljudsku, demokratsku i civilizacijsku pobunu i ustajanje u zaštitu svojih elementarni ljudskih prava i vlastitog ljudskog dostojanstva. Umjesto toga građani (resp. etno-podanici) šute. Očito, boje se nadmenih etno-politika, koje su, filozofiju svoje makijavelistički neljudske vladavine, spremne braniti svim sredstvima. Pa i, pretvaranjem vlastitih građana u leševe.

O tome najbolje svjedoče brojna neriješena ubistva građana, novinara, privrednika, studenata, policajaca … U posljednjih dvadeset godina neriješeno je četrdeset slučajeva.[8] Samo na području banjalučke regije, odnosno Banje Luke, Bosanske Gradiške, Prijedora i Bosanske Dubice, u periodu od 1995. do 2015. neriješeno je 28 ubistava muškaraca, žena i njihove djece i za sve te zločine ni do danas niko nije procesuiran.[9]

Ukratko, ova nas knjiga, jezikom pouzdanog svjedoka, ratnog Ministra odbrane RBiH, daleko od bilo kakve lične pragmatske logike, već u svom naslovu, upozorava na veliku prevaru građana i naroda Bosne i Hercegovine. Sveto političko b-h-s trojstvo, svih ratnih i poratnih godina, kako se da vidjeti iz navedenih primjera i događaja, istrajava na identičnoj matrici vladanja podešenoj za realizacije vlastitih ciljeva i svrha. A sve to, tobože, u ime naroda. Konačni rezultati te i takve vladavine vidljivi su na svakom koraku.

Samo par primjera:

Mi smo danas građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi; prvi u svijetu na indeksu mita i korupcije; spadamo među 8 najjadnijih zemalja svijeta[10]; a istovremeno, prema istraživanju Wealth-X, imamo 85 multimilionera teških 9 milijardi dolara.[11] Da apsurd bude veći, mi smo, sa svojim morem, rijekama, poljima i planinama; sa ogromnim šumskim i rudnim potencijalima, bogata zemlja a siromašna država. Država siromašnih građana. I to sasvim jasno govori da je naše siromaštvo projektovano i proizvedeno prevarama i pljačkom.[12] A cinizam tog siromaštva i te bijede, sastoji se u činjenici da je sve rađeno u ime naroda, u ime tobožnje zaštite tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa.

Ukratko, na sceni je pljačka naroda – u ime naroda!

Svemu tome prethodila je politizacija religija i religizacija b-h-s politika. O svemu tome vjerske zajednice šute? A istovremeno propovijedaju da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Dakle, ovdje su Religije izdale Vjeru. Našavši svoje bogove na Zemlji, okrenule su leđa i Bogu i narodu. Živimo u vrijeme religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju. I to je sva njihova vjera. U tom smislu, Oni s Religijom stoje odlično. Ali su zato u teškoj zavadi s Vjerom. Upravo zato, i tragom te logike, sve što preostaje nemoćnom i obespravljenom čitaocu koji dođe do kraja ove mučne knjige, jeste samo usrdna, skrušena molba Svevišnjem, na način kako je izrečena u onom ljudski nadahnutom aforizmu J. Nikolića:

Pomozi Bože ako te ima.
Ako te nema, reci, da se (više) ne nadamo.

[1] https://www.unodc.org/documents/data-and-analysis/statistics/corruption/Prevod_izvjestaja_BHS_fina_za_stampu_ispravljeno.pdf

[2] A. Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990.

[3] Cf. E. Bajtal, Zloupotreba religije u političke svrhe, in: Esad Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo 2009. str. 139

[4] Autor Jovan Keser

[5] https://www.youtube.com/watch?v=HTqcAPkETqE&feature=share&fbclid=IwAR3iO4o1qyhhDDmqZAIjtRqZs2nT5ZgepJvbYxM1AC8U38A09P8g9BEvFK4

[6] https://vijesti.ba/clanak/458007/dodikov-kum-preuzeo-kompletan-posao-oko-bloka-7

[7] D. Kecmanović, Između normalnog i patološkog, Beograd 1973. str. 5

[8] http://www.bhrt.ba/veliki-broj-nerijesenih-ubistava-u-bih/

[9] https://faktor.ba/vijest/zabrinjavajui-podaci-iz-jednog-dijela-bih-nerijeeno-28-svirepih-ubistava-281854

[10] https://hayat.ba/bih-osma-na-listi-najjadnijih-zemalja-u-svijetu-glavni-razlog-nezaposlenost/28554/

[11] https://vijesti.ba/clanak/107591/85-milionera-u-bih-posjeduje-9-milijardi-dolara

[12] https://www.radiosarajevo.ba/biznis/ekonomija/procitajte-koliko-milionera-zivi-u-bih/243207

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni privrednik, tokom rata, u jesen 1993. godine, izabran je za ministra odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Iako je ostavku na tu funkciju podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994. godine) Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama odbrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo odbrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi “Dobrovoljac i prevare” koja je ovih dana izašla iz štampe u izdanju izdavačke kuće “KULT-B” iz Sarajeva.

Izvor: Tačno.net

KAD NEĆE BAKIR IZETBEGOVIĆ, HOĆE MURADIF PAJT I AMERIČKI SUD – CRNO SE PIŠE I SRBIJI I “REPUBLICI SRPSKOJ”

Presude američkog suda: RS i Srbija dužne žrtvama milijarde dolara odštete

Iznos za isplatu nakon presude protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića, Republike Srpske i Srbije iz 2000. godine dosegao je gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

Piše:

Edin Subašić

Nakon što je Radovan Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne, navodi autor EPA 

Dok Milorad Dodik i Aleksandar Vučić dižu tenzije uoči posjete srbijanskog predsjednika Washingtonu, Vučić razmatra kako da izbjegne konačni gubitak Kosova, a Dodik mu na dnevni red pokušava ubaciti “slučaj statusa bh. entiteta Republika Srpska”, na drugoj strani aktueliziraju se presude Federalnoga suda u New Yorku, koje bi mogle zabrinuti lidere RS-a i Srbije više nego razgovori u SAD-u.

Presudama suda u New Yorku protiv bivšeg političkog lidera bosanskih Srba i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, RS-a i, indirektno, Srbije iz 2000. godine, žrtvama genocida, terora i zločina dodjeljene su milijarde dolara odštete. Presude su do sada stajale bez riješenog načina izvršenja, ali se taj sudski predmet sada ponovo aktivira ka krajnjem epilogu – naplati odštete od RS-a i Srbije. Ukoliko bh. entitet i Srbija odbiju izvršenje, mogli bi se naći u blokadi finansijskih tokova i prijeti im bankrot, a RS-u i u funkcionalni kolaps kao administrativnom entitetu unutar Bosne i Hercegovine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

To bi možda bio povod Dodiku za radikaliziranje situacije i bijeg od odgovornosti u novu krizu. S druge strane, vjerovatnije, možda bi to bio uvod u ustavno prekomponiranje Bosne i Hercegovine, o kojem američki zvaničnici u posljednje vrijeme govore, moguće i nevezano za ove presude.

Karadžić je pokušao pobjeći od suda i pravde

“Očigledno je da su bosanskohercegovačkom Ustavu potrebne reforme. Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele biti dijelom transatlanske zajednice”, rekao je prije nekoliko dana za medije američki ambasador u Sarajevu Eric Nelson. Činjenica je da je važeći Ustav Bosne i Hercegovine prevaziđen, ali kakve to veze može imati s presudama suda okruga New York?

Na okružnom sudu Južnog distrikta New York 1993. godine pokrenuta su dva  sudska postupka, na osnovu univerzalne sudske juristikcije poznata pod nazivom Jane Doe v. Radovan Karadzic, No. 93-Civ-0878 (PKL) (S.D.N.Y. ), odštetni zahtjev 4,9 milijardi dolara, i Kadić i ostali protiv Karadžića i ostalih, broj1:93-cv-01163(PKL) (S.D.N.Y), odštetni zahtjev 750 miliona dolara.

Tužbe u ime žrtava sadržavale su sve optužbe za koje je Karadžić pravosnažno osuđen i pred Međunarodnoim sudom za ratne zlčočine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Hagu (genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ubistva, mučenja, okrutno nehumano i ponižavajuće postupanje, silovanja, namjerno nanošenje duševnih boli…), ali su ove tužbe, budući da su pokrenute od konkretnih  žrtava, bile usmjerene na traženje materijalne odštete.

Karadžić je angažirao advokate Ramseya Clarka i Lawrencea W. Schillinga, koji su bili u sudnici cijelo vrijeme procesa. Međutim, nakon jula 1996. godine, kada je podignuta optužnica pred Haškim tribunalom, Karadžić je, bojeći se hapšenja, izbjegavao doći na svjedočenje, da bi u decembru 1997. godine i zvanično obavijestio američki sud da neće učestvovati u daljem procesu. Bio je svjestan posljedica tog akta, koje su uslijedile u oktobru 2000. godine, kada je sud u New Yorku presudio u korist žrtava – tužitelja i usvojio sve tužbene zahtjeve.

Suština prijetnje po RS je u tome da je Karadžić tada proglašen odgovoranim za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kao “državni službenik” (as a state actor),vojni i politički lider, pa tako sankcija zahvata i entitet u čije ime je počinio zločine.

Faksimil presude američkog sudaUstupljeno Al Jazeeri 

Nakon što je Karadžić odustao od pravne borbe, čime je, u pravnom smislu, priznao sve navode iz tužbi, presude su postale pravosnažne.

Strateška izdaja RS!

Tako je RS postao dužnik, koji je oštećenoj strani, odnosno tužiteljima, tada trebao isplatiti više od pet milijardi dolara, sudske i advokatske troškove i zatezne kamate. Na ovaj način upravo prvi predsjednik je doveo RS u bezizlaznu situaciju, što je ravno strateškoj izdaji. Jer, ukupan iznos do danas je dosegao astronomskih gotovo 100 milijardi dolara, što RS može koštati postojanja.

I više od toga. Nakon presude Međunarodnog krivičnog suda (ICC) u Hagu, kojom se i Srbija označava odgovornom za genocid koji je počinila RS / Vojska RS / Radovan Kardžić i ova susjedna država došla je u status saučesnika, pa samim tim i obavezna da namiri štetu koju je Srbija napravila u Bosni i Hercegovini. Posebna otežavajuća okolnost za Srbiju su njeni vlastiti dokumenti kojima postaje nesporno učešće u međunarodnom vojnom sukobu na teritoriji Bosne i Hercergovine.

Iz knjige američkog diplomate i “tvorca” Dejtonskog mirovnog sporazuma Richarda Hoolbroka Završiti rat saznali smo da je Karadžić naknadno pokušao popraviti grešku. Kroz pregovore je od Holbrookea tražio da se presuda poništi, što nikad nije učinjeno. Karadžić je zatim otiša u “višegodišnju ilegalu”, odnosno bijeg, a kasniji haški pravosnažni epilog (doživotna robija) je poznat.

Nastavkom ovih sudskih postupaka danas se bavi američki državljanin bh. porijekla Muradif Pajt, koji je bio učesnik procesa kao zastupnik žrtava. Pajt je nezavisni istraživač za međunarodno, privatno, humanitarno i krivično pravo u procesima s odštetnim zahtjevima.  Također je specijalista za priznanje i izvršenje američkih presuda građanskog i ugovornog prava u zemljama Evropske unije i bivše Jugoslavije. O daljim koracima ka izvršenju presude kaže:

‘Izetbegović zna za sve, ali nije reagirao’

“Sada je potrebno da se na jednom od sudova u Evropi izdejstvuje priznavanje presude američkog suda, što je prvi korak. Raditi to u Bosni i Hercegovini je iluziorno, ako znamo kakvi politički odnosi i utjecaji u pravosuđu trenutno ovdje vladaju. Zbog toga je potrebno da se presuda potvrdi na sudu jedne od zemalja Evropske unije. Trenutno smo u potrazi za advokatskom kućom koja bi preuzela taj zadatak.”

Ističe da kompletan posao sada radi pro bono i u korist žrtava, za koje kaže da im treba pomoći, ali da pomoć ne dolazi od države Bosne i Hercegovine, koja ima najveću obavezu da pomogne žrtvama u dobijanju zadovoljštine. Naglašava da se obraćao i Bakiru Izetbegoviću, kao članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te ostalim članovima iz tadašnjeg saziva ovog tijela (Mladen Ivanić i Dragan Čović), ali…

“Izetbegović zna za sve ovo, opširno sam ga pismeno informirao, ali on nije reagirao. Ne zanima ga. A upravo bi država bila obavezna naći i platiti advokata za ovu fazu procesa. U međuvremenu je propala i revizija presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, a kako vidimo, odgovornost za to je upravo na Izetbegovićevom timu. On je davno i pravovremeno znao da se mora obnoviti aktivna legitimacija našeg [bosanskohercegovačkog] oficira za vezu u Tribunalu i zatajio je to”, rekao je Pajt.Muradif Pajt: Država ignorira prava žrtava Ustupljeno Al Jazeeri Nasuprot ignoriranju od “bošnjačke političke elite”, okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA) i Bakira Izetbegovića, Pajt je dobio podršku poznatih pravnih eksperata Francisa Boylea i Geoffreya Nicea i njihovu procjenu realne mogućnosti pozitivnog ishoda procesa. Boyle je bio glavni akter i pravni zastupnik prve tužbe Bosne i Hercegovine protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) pred Međunarodnim sudom pravde, sve dok mu, iz nikad objašnjenih razloga, Izetbegović nije otkazao punomoć. Upravo je Boyle akcentiao Izetbegovića kao krivca za propast revizije.

RS bio mogao izgubiti politički subjektivitet

“Nisu radili ništa, dok ja nisam počeo davati intervjue i govoriti da se bliži revizija. Uradio se minimum od onoga što se moglo uraditi, ali bilo je prekasno. Ako sjedite deset godina i ne radite ništa, očekivati je da će sud naći načina da izbjegne takvu tužbu… Izetbegović i svi njegovi savjetnici su bili uključeni u sabotažu”, kazao je Boyle u nedavnom intervjuu.

Nakon što je propala revizija presude, u kojoj bi Srbija eventualno bila označena kao agresor, a time i obavezna da plati ratne reparacije, ove presude njujorškog suda još su značajnije. One sada predstavljaju jedini značajan pravni instrument za pritisak na označene planere i počinioce genocida.

Značaj priznanja presude na nekom sudu u Evropi Pajt objašnjava kao osnovu za naredni korak, kojim bi se RS (i Srbiju) primoralo na izvršenje presude isplatom, ili, ako nema novac i nekretnine van Bosne i Hercegovine (a vjerovatno nema u toj vrijednosti), onda bi se tražio drugi način.

“Verifikacija presude pred nekim evropskim sudom je bitna, jer bi se zatim moglo obavijestiti sve međunarodne i strane finansijske institucije da su RS i Srbija dužni po toj presudi određeni iznos. Time se blokiraju svi njihovi finansijski tokovi, obara se kreditni rejting RS-a i Srbije. Postoji mehanizam da se od ovih mjera izuzme država Bosna i Hercegovina i entitet Federacija Bosne i Hercegovine, tako da se optereti samo RS. U ovoj fazi tužena i osuđena strana bi shvatila da se ne radi o ‘krezavoj presudi’ i da ne mogu samo reći ‘mi nemamo para’, i nikom ništa”, objašnjava Pajt. A šta ako zaista nemaju para?

“U tom slučaju presuda bi se naplatila na drugi način, teritorijom, odnosno gubitkom političkog subjektiviteta u dijelu osuđenog entiteta. U historiji nije neobičan takav postupak. Nakon Prvog svjetskog rata Francuska je ratnu štetu naplatila od Njemačke izuzimanjem Alzasa i Lorene. Italija je štetu Austro-ugarske, odnosno Austrije, naplatila teritorijom Južnog Tirola. Kanada je svojevremeno dug naplatila pripajanjem Labradora i Newfoundlanda… Osim toga, Njemačka je godinama plaćala reparacije za štetu iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Pajt.

Kabinet: Predsjednik Vučić nema nadležnost

Nesumnjivo da se u slučaju RS-a i Srbije radi o sasvim drugačijem pravnom, političkom i historijskom kontekstu, ali je zajedničko sa starim slučajevima to da dugovi verificirani sudskim presudama dođu na naplatu bilo kada i na bilo koji mogući način.

Odgovor Vučićevog kabinetaUstupljeno Al Jazeeri 

Kako bi ispitao raspoloženje zvaničnog Beograda za mirno rješenje, Pajt se, u skladu s američkim zakonima, obratio predsjedniku Aleksandru Vučiću, Ministarstvu pravde Srbije i ostalim funkcionerima, objašnjavajući neminovnost (i finansijskog) suočavanja Srbije s odgovornošću, jer…

“Za Srbiju je, pored dovoljnoga broja presuda Haškog tribunala, ključna bila presuda Međunarodnog suda pravde, gdje se navodi da je Srbija odgovorna, jer ‘nije spriječila genocid počinjen u Srebrenici'”, navodi Pajt u obraćanju zvaničnicima Srbije, na šta je dobio tek birokratski odgovor iz Kabineta predsjednika da “predsednik nema nadležnost da postupa po Vašoj molbi.”

Pajt planira pokrenuti tužbe s odštetnim zahtjevima i u korist porodica žrtava Srebrenice i Albanaca sa Kosova, što će dodatno otežati poziciju posebno Srbije. Nema sumnje da će Beograd i Banja Luka nastojati maksimalno ignorirati obaveze iz postojećih presuda, kao i do sada.

Izvor: Al Jazeera

“Sobodna Bosna:” Da li je, nakon Pelješkog mosta, i neprocesuiranje hrvatskih ratnih zločina nad Srbima (i u Mrkonjić-Gradu) postalo vitalni interes Dodika i Republike Srpske?!

Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom  srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje  hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

Nedavna objava na Twiteru Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine i aktuelnog državnog poslanika, da je Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu protiv hrvatskih oficira i vojnika odgovornih za zločine počinjene nad Srbima u vojnoj operaciji “Maestral” (iz ljeta 1995.godine), nije dovela ni do kakve ozbiljne reakcije, rasprave, demantija, niti potvrde.

Foto: AMER KAJMOVIĆ / SB

Piše: SENAD AVDIĆ, “Slobodna Bosna”

17. 08. 2020.

Prošla je, kako se kaže-ugluho. Ne zato što je Mektić neozbiljan i nekredibilan izvor, ili što je  osobno motiviran i osvetoljubiv prema državnom tužiteljstvu. Naprotiv, Mektić je pokazao posljednjih godina da mu ne manjka vjerodostojnosti u sigurnosno-obavještajnoj i političko-pravosudnoj materiji.     

Dragan Mektić je napisao: “U Mrkonjićkoj grobnici pronađena 181 žrtva uglavnom žene, djeca i starci a po povlačenju Hrvatska vojska je opljačkala Mrkonjić Grad. Ta strategija (obustavljanja istrage Tužiteljstva BiH, op. S.A.) je razrađena prije par dana u Bakincima  na večeri kojoj je prisustvovao Vrh Tužilaštva BiH. (poznata su imena)”.

MRKONJIĆKE ŽRTVE  I SRSKO-HRVATSKI KOMPROMIS 

Mediji su spekulirali da su Milorada Dodika na hacijendi kod Laktaša obišle Gordana Tadić, glavna Tužiteljica BiH i njena u novije vrijeme nezaobilazna suradnica Vedrana Mijović, koja, inače zastupa optužnicu protiv Mektića na procesu koji se vodi protiv njega na Sudu BiH zbog navodne pronevjere donatorskog novca. Tadićka je tražila i, tvrdi Mektić dobila, Dodikovu suglasnost da se ratnim zločincima iz Mrkonjića progleda kroz prste.

Mektićevom  otkriću, odnosno  upozorenju, uvjerljivost daje činjenica da je trgovina i bratsko dogovaranje u vezi sa ratnim zločinima  na srpsko-hrvatskoj političkoj veletržnici skoro svakodnevna, ili barem sezonska roba. Haško tužiteljstvo je prije 10-ak godina dokumentiralo i kompletiralo optužnicu za zločine počinjene nad srpskim vojnicima i civilima na području Mrkonjić Grada u ljeto 1995.godine.  Veliku pomoć imali su od nadležnih policijsko-istražnih organa iz Republike Srpske. Spiskovi sa imenima  osumnjičenih za  zločine i njihovih žrtava objavljivani su u lokalnim medijima mnogo prije nego što je predmet dospio do istražitelja iz Haaga. Tačno su i precizno pobrojana imena pripadnika Hrvatske vojske i HVO-a, te njihovih zapovjednika koji su osnovano dovođeni u vezu sa ubistvima, mučenjima, pljačkom, paljevinama imovine mrkonjićkih  Srba. 

Zbog čega Tužiteljstvo BiH ne aktivira taj predmet koji  godinama, nakon prosljeđivanja iz Haaga, skuplja prašinu po njegovim budžacima? Zato što, najuopćenije, ali i najkraće i najtačnije rečeno, za takvo što ne postoji politička volja. Odnosno, zato što postoji poliička kontra-volja: da do podizanja opužnice i suđenja nikada ne dođe. Instaliranje Godane Tadić na čelno mjesto Tužiteljstva BiH bila je demonstracija snage te  volje i dokaz  da su Dragan Čović i Milorad Dodik preko ranije podjarmljenog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH stavili pod svoju kontrolu  (i) tu državnu pravosudnu instituciju BiH. Što bi rekao aforističar, BiH je time  napavljena teškim invalidom jer joj je amputirana ruka pravde.   

Dragan Čović i HDZ-, kao ni njegovi pokrovitelji iz Zagreba, podizanje opužnice protiv kreme hrvatskog vojnog i političkog života  iz zlatnih 90-ih nikako nisu u stanju progutati. Priča o hrvatskim zločinima u minulom ratu, konsenzualna je hrvatska mantra, okončana je oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu. Ništa u tome nije promijenjeno stogodišnjom zatvorskom kaznom koja je izrečena “hercegovačkoj šestorci”. Jer, kako je o nedavno objasnio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović “nije svaki čovjek koji je osuđen za ratne zločine ratni zločinac“. Kao što ni svaki počinitelj samoubistva nije nužno  samoubica.

U Bosni i Hercegovini je posljednjih godina uspostavljena personalna i politička unija između Milorada Dodika i Dragana Čovića (kao legitimnim nasljednicima identičnih, sinhoniziranih, nepromijenjenih  politika svojih prethodnika: Karadžića i BobanaTuđmana i Miloševića, Stojadinovića i Pavelića, Cvetkovića i Mačeka)  sa zakovanim pravilom prema kojem ništa što je loše za jednu stranu, ne može biti od koristi za onu drugu. Važi i obratno, naravno. I tu je otvoren neomeđen manevarski prostor za trgovinu širokim asrotimanom najrazličitijih političkih, teritorijalnih, pravosudnih… i drugih roba. Ukoliko ima neke logike u tome da Dodik u Narodnoj Skupštini RS-a izgradnju Pelješkog mosta stavi na pijedestal “vitalnog nacionalnog interesa” (srpskog, da ne bude zabune), onda se sigurno nekim sličnim interesnim, uzročno-posljedičnim vratolomijama može “izganjati” i to da se odustajanjem od kažnjavanja hrvatskih vojnika zbog zločina nad 150-200 stanovnika Mrkonjić Grada također štite nekakvi njihovi (srpski) partikularni, sebični, ali strateški  interesi.  Vrhunski nacionalni interes Srba u BiH je bezuvjetna suradnja sa Hrvatima, a koja je bazirana na “pravednom” međusobnom razgraničenju i vječito živom idejom o secesiji.

ZLOČINI, OKVIR ZA MRŽNJU 

Mnogo je dokaza i prethodnih iskustava koji mogu poslužiti kao potvrda da  Dragan Mektić ne govori uprazno, da zaista postoje prećutni, pa i formalizirani srpsko-hrvatski dogovori o uzajamnom amnestiranju od ratnih zločina.  Sve do smrti Franje Tuđmana (1999.) Hrvatska nije podigla niti jednu optužnicu protiv odgovornih za zločine počinjene nad Hrvatima tokom velikosrpske agresije. Za zločine u Vukovaru Tužiteljstvo  Haškog tribunala mnogo se više dokaza i svjedočenja dobilo od polcijskih i pravosudnih institucija u Sarajevu nego u Zagrebu. Hrvatska je svoju tužbu protiv SR Jugoslavije za genocid Međunarodnom sudu pravde podnijela 1999. godine, šest godina nakon što je to isto uradila vlast Bosne i Hercegovine. Ratni zločini su u srpsko-hrvatskoj projekciji raspada Jugoslavije predstavljali su conditio sine qua non kapitalnog projekta teritorijalnog  razgraničenja, humanog preseljanja, etničkog inženjeringa. Ratni zločini su, kako je to, najpreciznije formulirao profesor iz Zagreba Dejan Jović, generirali mržnju, a ne obrnuto. Istovremeno, da parafraziram Jovićeve riječi iz knjige “Rat i mit”, bez eruptivne mržnje nije bilo moguće temeljito obaviti ratne planove,  osobito ne kada je Bosna i Hervegovina posrijedi. Proizvodnja mržnje, vjerske, nacionalne, bila je službena doktrina i  politika koju je autorizirala Srbija, a prihvatila Tuđmanova Hrvatska, a bez ratnih zločina, progona, logora optimalni nivo mržnje se nije mogao dosegnuti. 

Siroti bivši  veleposlanik Hrvatske u Bosni i Hercegovini, iskusni diplomata Ivan Del Vechio, u čudu se našao, nije vidio ničeg lošeg u svom prošlogodišnjem prisustvu na proslavi (neustavnog) praznika Republike Srpske 9. januara kada je posthumno odlikovan  general Vojske RS-a Slavko Lisica, važan JNA-ovski zapovjednik  u agresiji na Hrvatsku. Ako je Hrvatska oplakivala i slavila Slobodana Praljka koji je sa Lisicinim komandantom, Ratkom Mladićem, osuđenikom na doživotnu robiju za genocid, zajednički planirao vojne akcije, zločine i progone u Bosni i Hercegovini, zašto bi sporna bila veleposlanikova nazočnost na dodjeli  priznanja opravdano odsutnom Lisici?

Nakon što je predmet zločina hrvatskih postrojbi nad srpskom vojskom i civilima u Mrkonjić Gradu vraćen iz Haaga u Tužiteljstvo BiH u medijima su procurila imena osoba za koje su postojale osnovane sumne da su na listi osumnjičenih. Mnogi od njih koji su do tada živjeli u Bosni Hercegovini iselili su u Hrvatsku. Oni koji su živjeli u Hrvatskoj izbjegavali su, strahujući od hapšenja, dolaske u BiH. Jedan od njih, koji je sve donedavno vrlo visoko kotirao na listi osumnjičenih za zločine nad Srbima,  dugogodišnji politički moćnik zadužen za odnose sa ovdašnjim HDZ-om, prije nego što je 2016.godine došao u Sarajevo tokom posjete Pape Franje, pozvao je tadašnjeg direktora Agencije za iszrage i zaštitu (SNSD-ovog Srbina) i poručio mu: “Nemoj da bi se slučajno tvoji policajci igrali i hapsili me na granici: kunem ti se da ćeš biti smijenjen istog momenta. Direktor SIPA-a je znao da prijetnja nije neosnovana i da je iza nje stajao dogovor Dodika i Čovića.

NEKA VISI MEKTIĆ

Teško je reći ko se više odbradovao, Dodik, ili Čović, nakon izbornog poraza SDS-a na prošlim izborima, koji je značio i odlazak Dragana Mektića sa mjesta ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH? Nakon što je za ministra postavljen Fahrudin Radončić, Čović je , pravilno, procijenio da je prestala potreba da na mjestu zamjenika ministra i dalje drži Miju Krešića koji je prehodnih deceniju bio zadužen za pokrivanje, špijuniranje i opstrukciju  ministara ( Sadika Ahmetovića, Mektića): procijenili su da nema potreba da drže svog “flastera” na svom prijatelju  Radončiću. Krešić je dobio otkomandu u Ministarstvo odbrane, ali je ostala na snazi njegova glavna uloga unutar “hrvatskog korpusa”: kontrola i usmjeravanje svoje rodice Gordane Tadić, Glavne tužiteljice Tužiteljstva  BiH. Za njenu nedodirljvost garancija je Milan Tegeltija sve dok ima potrebnu većinu unutar VSTV-a. Tužiteljstvo BiH neće podignuti optužnicu za ratne zločine protiv odgovornih za zločine u Mrkonjić Gradu. To je u skladu sa generalnom linijom  srpsko-hrvatske politike u BiH. Ako bude trebalo, Dodik će u Narodnoj Skupštini RS-a dvotrećenskom većinom izglasati da je nekažnjavanje  hrvatskih ratnih zločinaca nad Srbima, vitalni nacionalni interes Republike Srpske!?

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/166523/senad_ante_portal_da_li_je_nakon_peljeskog_mosta_i_neprocesuiranje_hrvatskih_ratnih_zlochina_nad_srbima_postalo_vitalni_interes_dodika_i_republike_srpske.html

“The Guardian” CLINTONOVI DOKUMENTI KAO PODSJETNIK KAKO SU SJEDINJENE DRŽAVE BILE SPREMNE PUSTITI BOSNU NIZ VODU

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Piše:

Julian Borger, Washington

Objavljeno 26. jula 2020. 10.30 BST 98

Američki predsednik, na korak od reizbora, pozvao je bosansku Vladu koju predvode muslimani da učini teritorijalne ustupke 1995. godine, kako otkrivaju deklasifikovani dokumenti.

Kada je Srebrenica prije 25 godina pala pod udarom srpskog separatističkog napada, bosanska Vlada predvođena muslimanima bila je zapanjena masovnim ubistavima koja su činjena u maloj enklavi. Isto tako bosanski su zvaničnici bili zaprepašteni kada je izravni odgovor Washingtona na to bio nagovaranje na nove ustupke – uključujući i prihvatanje eventualne podjele njihove zemlje po etničkim linijama.

Deklasificirani dokumenti iz tog razdoblja i razgovori s nekim od glavnih aktera odražavaju odlučnost Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da po svaku cijenu pronađu rješenje trogodišnjeg sukoba prije nego što njegova predizborna kampanja ozbiljno započne 1996. – čak i ako je to značilo nagrađivanje lidera bosanskih Srba za njihovu politiku etničkog čišćenja odobravanjem njihovog glavnog cilja: otcjepljenja.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka pobijeno je nakon pada Srebrenice, koju su srpske snage zauzele, iako je Srebrenica navodno, bila sigurno područje UN-a u prvom evropskom činu genocida nakon nacističkog doba.

Međutim, u telefonskim razgovorima s drugim stranim liderima, dok su trajala masovna pogubljenja, Clinton je više puta izrazio nezadovoljstvo bosanskom vojskom zbog neuspjeha u odbrani Srebrenice. I iste nedelje kada je Srebrenica pala, Clintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Anthony Lake, dovršavao je tvrdokornu strategiju “završne igre“ za izvlačenje SAD-a iz bosanske katastrofe.

Ta je strategija, koju je Lakeov tim započeo u sedmicama prije napada na Srebrenicu, pokušaj uspostavljanja mirovnog sporazuma koji je zasnovan na približno ravnomjernoj podjeli teritorija. Ako to ne uspije, plan je bio povući mirovne snage UN-a (Unprofor), ukinuti embargo na oružje Bosni i pružiti muslimansko-hrvatskoj federaciji početnu podršku zračnim napadima dok ona ne bude dovoljno snažna da se sama bori protiv Srba.

Ali cijena takve podrške SAD-a bila je visoka. Bosanci bi potencijalno trebali progutati dalje ustupke, uključujući predaju teritorijalnog integriteta protiv čega su se borili braneći državžu. Prema prvom aneksu strategije endgame, (‘završne igre’) pod nazivom „plan poteza za diplomatski proboj 1995. godine“, (dio sabranih skrivenih dokumenata deklasifikovanih od strane biblioteke predsednija Clintona), prvi korak je bio „iskreni razgovor“ sa Bosancima, kako bi ih Amerikanci “uvjerili da će nakon Srebrenice” trebati [realnije] razmišljati o statusu konačnog rješenja. “

Federacija bi možda trebala prihvatiti manje od pola zemlje, a SAD bi razmotrile “vršenje pritiska na Bosanace da pristanu da Srbi mogu provesti referendum o otcjepljenju nakon 2-3 godine”. “Ako Bosanci ne mogu uvjeriti srpsko stanovništvo da im je najbolja budućnost u reintegraciji u državu BiH, nema smisla da se blokira mirno razdvajanje Unije po ugledu na čehoslovački model,” navodi se u prijedlogu.

Taj prijedlog alarmirao je neke članove američke administracije, Davida Scheffer, savjetnik ambasadora u UN-u, Madeleine Albright, koji je prisustvovao sastancima Bijele kuće o Bosni, napisao je kolegi: “To je vrlo klizav teren. Srbi su etničkim čišćenjem zauzeli ogroman teritorij, a onda održavamo ‘demokratski’ referendum kako bismo potvrdili takvu agresiju? Vrlo transparentan akt povladjivanja.”

Scheffer, koji je u svojim memoarima, ‘Soba za sjedenje’, pisao i o tom periodu, sugerirao je da su Lake i njegov tim možda jednostavno pokušavali biti provokativni da pokrenu debatu. “Lake je bio intelektualac i podastro bi stvari za intelektualnu raspravu, nasuprot pragmatičnom kreiranju politika”, rekao je Schefer. Alexander Vershbow, koji je u to vrijeme bio viši direktor za Europu u Vijeću za nacionalnu sigurnost (NSC) i pomagao je u pisanju „strategije završne igre“, rekao je da je document kompromis između različitih američkih agencija. „Bilo je puno povlačenja u različitim smjerovima unutar međuagencijskog [procesa], s tim da je Pentagon možda bio “realističniji “, a državni odjel i NSC sa više pravne argumentacije, želeći postići najbolju ponudu moguću za Bošnjake [bosanske muslimane] ,“ rekao je Vershbow.

Bosanskom rukovodstvu to se nije činilo tako konceptualnim, kada je ratni predsjednik Alija Izetbegović došao pod američki pritisak da pristane na srpski referendum, čak i dok su stizale vijesti o srebreničkim ubojstvima. “Bio je ogroman, ogroman pritisak u potpuno pogrešnom trenutku”, rekao je Mirza Hajrić, tadašnji glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova i nastavio kao glavni savjetnik Izetbegovića. „Suočavali smo se sa tragedijom Srebrenice. Bio je to ogroman moralni poraz za međunarodnu zajednicu i najtragičniji događaj u ratu, i imali ste Amerikance koji su vas pokušali slomiti na toj osnovnoj stvari. Zašto biste nagrađivali ove ljude koji su planirali I u julu 1995 izvršili genocid? ” Hajrić, koji je sada ambasador u Australiji, rekao je da je Izetbegović odlučno odbacio bilo kakve prijedloge srpskog referenduma. Vjeruje da je hitnost Washingtonskog pristupa uslijedila kao želja Clintonove administracije da bosanski problem isključi s američkih televizijskih ekrana uoči izborne kampanje 1996.

Clinton je sigurno bio vrlo svjestan onoga što Amerikanci vide na TV-u. U telefonskom razgovoru s britanskim premijerom Johnom Majorom, 14. jula, čini se da predsjednik nije bio svjestan razmjera masakra, te je pokušao umanjiti njegov značaj. „Broj žrtava se znatno smanjio i središnja Bosna je u miru zbog doprinosa Unprofora. Prosječni TV gledatelj … misli da je to tako loše ili gore nego što je bilo 1992. godine “, rekao je predsjednik, dodavši da se i Kongres osjećao na isti način. “Ne postoji način da im se kaže da je drugačije.”

Odmah nakon pada Srebrenice, predsjednik Francuske, Jacques Chirac, pokušao je okupiti zapadne vođe kako bi podržao vraćanje Srebrenice silom, uporedivši situaciju sa ratom protiv nacista. „Francuska je spremna uložiti sve svoje snage u nastojanje da povrati situaciju u Srebrenici – ili necemo poduzet ništa. Ali ako je opcija ništa učiniti, onda je to upravo situacija u kojoj smo bili 1939. godine, i Francuska će se povući “, rekao je francuski predsjednik Clintonu 13. jula.

Chiracov gung-ho duh bio je u izrazitoj suprotnosti s Francuskom nevoljkošću da odobri NATO napade kako bi odvratilo Srbe iz Srebrenice, oprez koji su dijelili i Britanci, koji su takođe imali mnoge mirovne trupe na terenu. Američki zvaničnici odbacili su Chirakove žalbe kao teatralne i u internom memorandumu administracije primijetili da njegov entuzijazam ne dijele njegovi vlastiti generali.

Dok je pokušavao ismijati Chiraca, Clinton se žalio na bosansku vojsku, koja je pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3000 bosanskih vojnika, ali oni su … napustili Srebrenicu bez borbe”, rekao je Clinton. „Razgovaraću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su veoma skeptični u vezi sa dovođenjem snaga helikopterima, posebno ako se Bosanci ne bi borili. Ne možemo apstraktno braniti demokratske vrednosti. ” Na kraju su se SAD i njihovi saveznici dogovorili da zauzmu stav u vezi sa sudbinom posljednje muslimanske enklave u istočnoj Bosni, Goražda, prijeteći velikom zračnom odmazdom ako bude napadnuta. Hrvatska ofanziva na Srbe (u Hrvatskoj, oslobodličaki pohod ARBiH, op. I.H.) u zapadnoj Bosni, u kolovozu 1995. godine, iscrtala je nove karte na terenu i prisilila Srbe da sjednu za pregovarački stol bez obećanja za održavanje referenduma. Rat je završio, što je bilo vanjskopolitičko dostignuće za Clintona, koja je odnio pobijedu na ponovnim izborima 1996. godine. Clintonovi dokumenti služe kao podsjetnik o tome koliko su SAD bile blizu odustajanja od Bosne.

***

Prof. Francis A. BOYLE:

CLINTON JE KRIV…

Komenirajući u jednom e-amilu ovaj napis iz “The Guardiana” prof. Francis A. Boyle, prvi zastupnik naše Tužbe u sporu na Svjetskom sudu pravde protiv SCG za agresiju i genocid, napisao je da je Clinton kriv za Srebrenicu, a da je kriva i SDA koja je Clintona dovela u Srebrenicu, kao što je dovela zadnji put s njim i Vučića kojeg su Majke Podrinja i Srebrenice, kao nekadašnji klijenti prof. Boylea, zakitile “Cvijetom Srebrenice.”

“To je slomilo moje srce,” kaže prof. Boyle.

To je negoranje genocida od svih njih.

U knjizi prof. Boyla koja je u pripremi za štampu, a koja nosi naslov “Zaustavljanje srpskog genocida nad Bosancima” potcrtana je Clintonova krivica.
Prof. Boyle je napisao tu knjigu da bi bila objelodanjena prava istina i postavile poviejsne činjenice na svoje mjesto.

Pripremili: Ibrahim HALILOVIĆ i Dženana DELIĆ

***

Komentar “Slobodne Bosne”

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/164365/o_clintonu_srebrenici_i_nama_dvije_godine_prije_clintonove_ideje_izetbegovic_i_krajisnik_su_potpisali_deklaraciju_koja_je_predvidjala_referendum_srba_o_izlasku_iz_bih.html

Sud Bosne i Hercegovine ZLOČINCIMA KOJI SU STRIJELJALI 28 GRAĐANA VARCAR VAKUFA – MRKONJIĆ-GRADA – ČIGOJI, TODIĆU I BOŠKUĆU PO 14 GODINA ZATVORA, JEDAN OSUMNJIČENI OSLOBOĐEN KRIVNJE, NALOGODAVCI VAN DOMAŠAJA SUDA I PRAVDE

Piše: Marija Taušan 9. juna 2020.15:18

Sud Bosne i Hercegovine osudio je nekadašnje pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) Branka Čigoju, Željka Todića i Sašu Boškića na po 14 godina zatvora za zločin protiv civilnog stanovništva u Oborcima u Opštini Donji Vakuf.


Glamočak (sa maskom) i Čigoja (krajnje desno). Izvor: BIRN BiH

Čigoja, Todić i Boškić su proglašeni krivim za ubistvo 28 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti 13. septembra 1995. godine. Milorad Glamočak, kao njihov pretpostavljeni, oslobođen je optužbi.

Trojica bivših pripadnika Izviđačkog voda 11. mrkonjićke brigade osuđeni zbog učešća u ubistvu civila, pripadnika radnog voda koji su bili dodijeljeni toj jedinici.

Vijeće je zaklljučilo da su civili bili na spratu objekta stare željezničke stanice u Oborcima kada je Čigoja došao i u tri navrata ih izvodio u grupama od po četiri do pet, a potom sve preostale. Utvrđeno je da su Čigoja, Todić i Boškić sa drugima učestvovali u likvidaciji.

Predsjedavajući Vijeća Staniša Gluhajić je istakao svjedočenja preživjelog Mehmeda Heremića, kao i dvojice saboraca optuženih Vladimira Jarića i G.T.

On je podsjetio da je Heremić opisao lice koje je izvodilo civile i tokom svjedočenja prepoznao Čigoju. Napomenuo je da se ovaj svjedok uspio sakriti u podrum prilikom izvođenja posljednje grupe i tu ostati dok nije bio siguran da vojska, koja se tog dana povlačila, nije otišla.

Vijeće je uzelo kao istinite i uvjerljive iskaze iz istrage svjedoka Jarića i G.T. dok nije povjerovalo tvrdnjama koje su njih dovjica iznijeli na suđenju da su u istrazi govorili pod pritiskom istražnih organa.

Gluhajić je podsjetio da su ova dva svjedoka iznijela saznanja da je Todić pitao pomoćnika komandanta za bezbjednost Peru Marića šta da rade sa pripadnicima radnog voda, a da mu je on rekao da radi šta hoće, odnosno da ga ne interesuje. Podsjetio je na svjedočenja da je Todić tražio dobrovoljce za likvidaciju civila i da su se javili Čigoja i Boškić, te da su se nakon njihovog odlaska čuli rafali.

Ova slika ima prazan atribut; ime njene datoteke je oborci.jpg

Sudija je napomenuo da je balističkim vještačenjem utvrđeno da je pucano iz pet oružja.

Glamočak je kao komandir Izviđačkog voda oslobođen optužbi po komandnoj odgovornosti da nije spriječio ni kaznio počinioce zločina. Vijeće je zaključilo da nema dokaza da se Glamočak saglasio sa naredbom za ubistvo civila, kao ni da je imao svijest da se njegovi potčinjeni spremaju da počine zločin ili da su ga počinili.

“Na osnovu izvedenih dokaza, Sud nije mogao utvrditi da je Pero Marić izdao naredbu za ubistva, a pogotovu ne da je ona izdata u prisustvu Glamočaka”, kazao je Gluhajić.

Vijeće je Čigoji, Todiću i Boškiću odredilo mjere zabrane putovanja i prelaska granice, te redovno javljanje u policiju.

Na ovu presudu dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću.

Izvor: https://detektor.ba/2020/06/09/presuda-za-zlocin-u-oborcima-cigoji-todicu-i-boskicu-po-14-godina/

***

Ad hock komentar na presudu

PRAVDA JE SPORA I NEDOSTIŽNA

Pravda je spora – jer u ovom slučaju za pravdu traje od 1995. godine do danas. Za pravdu se više i uporonije borilo nekoliko članova obitelji pobijenih, nego sudstvo.

Tužilaštvo je odugovlačio provođenje pravdi krivaca pravdajući tu nedopustivu sporost drugim važnijim pedmetima. Tužiteljica Slavica Terzić je ovaj slučaj teškog ratnog zločina nad nedužnim civilima držala godinama u ladici svoga stola. Što taj predmet nije prekrila prašina zaborava, a zločinci ostali nekažnjeni – zasluga je nekolicine najupornijih iz obitelji nevino pobijenih. Tek kada je Trizićka otišla u penziju, slučaj je krenuo sa mrtve tačke.

Pravda je nedostižna.

Pravda je nedostižna – jer su izrečene kazne minimalne spram teškog ratnog zločina nad civilima, četničkim robljem iz Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada. Oni su od 1992. do 1995. mučeni teškim i ponižavajućim poslovima, često na kopanju rovova na borbenim linijama izloženi pogibelji, nad njima su se iživljavali četnički batinaši, da bi na kraju, pred bježaniju pred ARBiH četnici teškim zločinom “zasladili” tim nedužnim civilima.

Svi optuženi za koje je dokazana krivnja, trebali su dobiti po 40 godina robije (pošto nema smrtne kazne!) bez prava na žalbu i pomilovanje. Ovako – svako od njih trojice dobio je po pola godine za jedan ljudski život. To je sramota. (Isti sud je danas osudio jednog tužitelja – sudiju Božu Mihajlovića na pet godina zatvora zbog nekih 200.000 KM… za koje Sud ne zna ni ko je ukrao, ni gdje su pare. Isti dan, Bakir Izetbegović, reagirajući na presudu Mihajlviću traži od Tužilaštva da goni nekog tužitelja koji je ukrao mobitel oduzet od osumnjičene osobe. B. Izetbegoviću nije ni na kraj pameti da protestira zbog ovako blagih kazni ubojicama nevinih građana u Oborcima… I Islamska zajednica, koja sa SDA po pravilu sve žrtve četničko-ustaškog zločina knjiži u svoje teftere, šuti na ove blage kazne za stravični zločin nad građanima.)

Ono što je obeshrabrujuće za obitelji nevino pobijenih je činjenica da organi gonjenja, Tužilaštvo i sud se nisu uopće bavili nalogodacima ovog surovog zločina, kao ni ostalih zločina nad civilima Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada.

Sudija je utvrdio da je pucano iz pet oružja, ali kažnjena su samo trojica zločinaca, što ostavlja sumnju o broju zločinaca koji su strijeljali civile. (Da je sve oružje iz kojeg su poubijani građani pripadalo jedino toj trojici kažnjenih?)

Intersantno, Sud i novinar koji izvještava o izricanju kazni ne spominju ni jednom riječju odakle su pobijeni civili.

Na redu su žalbe žtužitelja i obrane. Možda će Sud uvažiti žalbe Tužilaštva i povećati kazne ubojicama. Moguće je da Sud prihvati žalbe presuđenih i da im smanji kazne.

Rahmet – pokoj nevinim dušama ubijenih naših sugrađana u Oborcima, a obiteljima izrazi iskrenog suosjećanja i podrške!