Poštovani minister g. Ramić!
Poštovana zamjenice gospođo Jurišić!
Brutalni razbojnički napad na povratnike bračni par Memišević bolno me podsjetio na neprekidnu dugu historiju nasilja nad povratnicima u tzv. Republiku Srpsku. Drago mi je da su se u slučaju Memišević, kao i ranije oko LGBT-a oglasili ne samo pojedinci kao borci za ljudska prava, nego i institucije, pa i vaša koja je, zahvaljujući g-đi Jurišić sve prisutnija u javnosti.
Nažalost, kada je moj slučaj u pitanju, niko osim nekoliko bliskih prijatelja nije se počešao ni iza uha da me maker verbalno zaštiti, kako od napadača koji su mi ugrozili i život i imovinu, tako i od instiitucija i u RS i u BiH.
Za vrijeme agresije na BiH, dok je trajala srpska okupacija u Mrkonjić-Gradu gdje sam posjedovao stan, a u selu Podšiljku gdje sam imao kuću u kojoj sam godinama živio, sva moja ljudska prava su brutalno pogažena. Kao novinar TVSA koji je bio protiv rata i gaženja ljudskih prava, morao sam napustiti Mrkonjić u maju 1992. nakon hapšenja i svakodnevnih prijetnji smrću, saslušanja u Miliciji, informativnih razgovora o prilozima na TVSA. Moja obitelj je
ostala u Mrkonjiću gdje je bila talac u kućnom pritvoru sa još devet osoba u našem stanu, pod danonoćnom milicijskom naoružanom stražom, provokacijama najgorih nacionalista koji su dolazili izživljavati se verbalnim zastrašivanjem i prijetnjama nad mojom pritvorenom familijom, sve uz prisustvo milicije koja je to dopuštala. Samo mojoj obitelji je uskraćivano pravo na razmjenu civila za zarobljene četnike u Jajcu. Mlađi brat Muharem je jedva preživio logor Manjaču, nedugo poslije umro mlad u 52. godini života.
Naš stan je kasnije prisvojen i potpuno devastiran. Nasilno ga je provalio u njemu godinama boravio bez plaćanja kirije i poslije rata predsjednik Općinskog suda Dragan Pekez, danas notar. Čak je strujno brojilo upisao na svoje ime, pa smo jedva priključili struju. Stan smo obnovili svojim novcem.
Kad već spominjem struju, ona mi je isključivana iako sam uvijek u preplati. Internet i TV provider MTEL je vršio segregaciju nad mnom kao korisnikom, a Telemah mi uključuje i isključuje kablovske usluge mimo mojih zahtijeva, te naplaćuje globe za nešto što nisam ni naručio ni trošio!
Kuću u Podšiljku srušili su i spalili nakon nekoliko napada prije rata srpski rezervisti po povratku sa kupreškog ratišta. Naravno, niko ni do danas nije odgovarao, a Policija ne da zapisnik o uviđaju.
Pred zgradom u kojoj smo imali stan uništen je moj ald-timer „Opel Olimpia“ proizvednen 1950. – automobil koji sam s ljubavlju restaurirao, registrirao i osigurao kao i kuću u Podšiljku. Ni marku odštete nisam dobio. Poslije rata, ogradio sam svoj posjed u Podšiljku, ali je ograda ubrzo razvaljena i spaljena na licu mjesta. Sve sam prijavljeno policiji, ali počinitelji su ostali nepoznati.
Od prvog pojavljivanja nakon rata u Mrkonjić-Gradu 1995. pa do danas kao povratnik izložen sam stalnim provokacijama, uvredama i psovkama, napadima na život i imovinu.
Siniša Kačar i tamošnji tajkun Milić su me više puta javno verbalno napadali i vrijeđali zbog tekstova u medjima koje nisam pisao.
Četnički vojvoda Dimitrije Caco Jaslar me provocirao godinama na javnim mjestima, da bi najzad nasrnuo na me, zaprijetio mi ubojstvom nakon što je psovao i vrijeđao i mene i moje mrtve roditelje. Prijavio sam slučaj policiji, a Policija Sudu, gdje sam proglašen i ja krivim, te me je sudija Safet Šljivo osudio na globu od 300 KM. Dimitrije Jaslar me pred sudijom prostački psovao, vrijeđao i proglašavao nacionalistom, nepoželjenom osobom u rodnom gradu, srbomrscem koji remeti dobre međunacionalne odnose.
Goran Marić, lokalni kabadahija me me bez razloga napao na ulici, vrijeđao i psovao, a zatim pokušao ubiti davljenjem. Dobio sam liječnički nalaz za lakše povrede, policija nije ni za deset dana saslušala napadača, a sve se završilio lažima da sam ja napao Marića. Baš tada, pozvala me na informativni razgovor jer me neko prijavio kako fotoaparatom snimam planinu Lisinu!!!
Tada sam imao tešku upalu pluća, podrebricu, veliku količinu tekućine u grudnom košu koja mi je onemogućavala normalno disanje; bio mi je dijagnosticiran rak pluća, kašljao sam i jedva disao, a na ruci sam imao zavoj, ispod zavoja bronhilu za intravenozne injekcije… Taj napad je vidjelo najmanje deset svjedoka, ali niko nije htio svjedočiti šta je vidio. Razlog; napadač je parkirajući svoj automobil na trotoaru kod kockarnice “Mozart,” umalo me očešao, pa sam i ne gledajući ko izlazi iz automobila, u strahu da sam mogao biti ozlijeđen ionako teško bolestan, samo tiho rekao da se ne parkira na trotoaru, To je bio razlog prvo prostačkih psovki, pa fizičkog napada.
Budući da sam zdravstveno osiguran u Federaciji, tada sam se liječio u Jajcu, a svaki dan sam putovao u Jajce kako bi primio injekcije. Nisam mogao voziti zbog bolesti, a taj dan je bio zauzet i prijatelj koji me inače vozio. Zamolio sam medicinare u Domu zdravlja “Jovan Rašković” u Mrkonjić-Gradu da mi o mom trošku daju injekciju. Prvo su obećali, pa onda me odbili.
Zadnji fizički napad i pokušaj davljenja dogodio se bez ikakvog povoda i razloga na ulazu na Gradsku pijacu u Mrkonjiću pretprošle godine kada je iz parkiranog automobila nepoznati napadač bez ikakvog povoda I razloga uz prijetnje nasrnuo na me pokušavši me ubiti davljenjem, ali sam se nekako oteo. I ovaj slučaj sam prijavio policiji, ali koliko mi je poznato, niko nije odgovarao.
Moj automobil je više puta bio predmet napada i oštećenja. Nožom su mi isječene tri gume. Prošlog ljeta auto mi je oštećeno, izvršen uviđaj od strane Policije. Savjetovano mi je da nabavim nadzornu kameru za javni parking, a počinitelj nije pronađen. (Drago mi je da u slučaju Mrđa nije tako!)
Prije nekoliko godina neko je pod okriljem noći istresao vreću svinjskog izmeta na moj automobil parkiran na javnom parkingu ispred zgrade u kojoj stanujem. Prijavio sam Policiji, ali ni prstom nisu makli da bi našili počinitelja.
Komunalni policajac stavio je lisice na točak moga automobila, iako je bilo u istoj ulici najmanje dvadeset automobila bez plaćene potvrde parkiranja. Nikome nije ni ostavljena opomena za neplaćeni parking, a ja sam platio globu od preko 30 KM za parkiranje gdje nije ni zabranjeno parkiranje, za oko 30 minuta parkinga. Doživio sam na desetine najgorih uvreda i prijetnji smrću na internetu. Kopiju dokaza sam odnio u Policiju i prijavio. Nisu čak ni evidentirali prijavu, samo su ironično udarili pečat protokola bez broja i datuma.
Isključivana mi je struja u stanu iako sam uvijek redovno plaćao i preplaćivao račune. Na portirnici Distribucije bio sam izložen verbalnim napadima portira zbog, kako je rekao, moga pisanja.
Kada sam na svom Blogu prije nekoliko godina objavio iskaz Ivanke Svetinović po Zapisniku SIPA o mučkom ubojstvu njena muža Josipa u Podbrdu prilikom odvođenja nezakonito uhapšenih građana u koncetracion logor na Manjači, SIPA me je posredstvom Melisa Fiše, tada inspektora u Banjoj Luci, putem Interpola Canade (!) ispitivala ko mi je dao podatke o ubojstvu Josipa Svetinovića, zastrašivala članove njegove obitelji, a počinitelji iako znani, nikad nisu odgovarali za ubojstvo nevinog građanina. Tužio sam Fišu, Sud u Sarajevu odbio Tužbu, a Fišo je unaprijeđen, iako se očito ne bavi svojim poslom, nego progonom novinara istraživača.
SIPA je pozvala nedavno na informativni razgovor dvoje od petorice potpisnika krivične prijave Tužilaštvu BiH protiv Ljubića i Čovića i raspitivala se o meni kao potpisniku, što je glavna tema istrage Tužilaštva i SIPE, umjesto da Tužilaštvo prihvati ili odbaci našu prijavu, ili da se bavi svojim poslom i makar formira predmet…
Marjanu Hajnalu i meni je policija prijetila hapšenjem Mrkonjić-Gradu jer smo se fotografirali sa zastavom RBiH sa ljiljanima ispred Spomen-muzeja Prvog zasijedanja ZAVNOBIH-a. Dobio sam online prijetnje ubojstvom, a malo je medija i udruženja RS koji nisu osudili to naše slikanje za legalnom zastavom RBiH.
Na mome poštanskom sandučetu u hodniku zgrade u kojoj stanujem osvanuo je napis „Nož, žica Srebrenica.“ Nisam prijavio Policiji, jer bi se sve završilo kao i mnogo puta ranije.
Više puta sam se u Općini Mrkonjić-Grad raspitivao oko donacija za obnovu srušene kuće u Podršiljku, obnove stana; obećavano mi je da će mi javiti kad bude, na čemu je i ostalo.
Prije desetak godina poslao sam Općini Mrkonjić-Grad Peticiju o promijeni makar jednog naziva ulice u gradu. Peticija je poslana iz Canade preporučenom poštom. Potom sam lično predao kopiju Peticije dva puta na Prijemnici, jer pošiljka poštom nije evidentirana, kako mi je rečeno. Kada me prošle jeseni primio načelnik dr. Dragan Vođević, lično sam predao kopiju te Peticije. Zamolio me da kopiju predam u Prijemnu kancelariju. Tamo su mi rekli da postoji evidentirana Peticija pod tim i tim brojem. Za desetak godina nisam dobio nikakav odgovor iako sam imao potpise oko 400 građana. Spomenuti Načelnik je prilikom prijema obećao će nešto poduzeti oko promjena naziva ulica nakon izbora, ali iako samo u vezi preko socijalnih medija, nije me informirao da je išta poduzeo. U vezi sa velikom štetom na imovini, njenoj eventualnoj obnovi i uz pomoć donacija, obećao je da će se raspitati kod g. ministra Ramića. Ne znam je li.
Kao biber po pilavu, kao nekad Komitet i SSRN, nazovi hodža Mufid Huskić pokušao mi je zabraniti obnovu porušene džamije u Varcar Vakuf psujući me i lažno prijavljujući policiji. Imao sam sva potrebna odobrenja za snimanje. Unaprijeđen je u glavnog imama.
Meni ne trebaju nikakve veze, niti išta protivno zakonu. Meni trebaju biti vraćena osnovna ljudska prava i pružena zaštita kao i svakom građaninu.
Moja je djelatnost novinarstvo kojim se bavim već više od pola stoljeća. Nije bilo demantija na desetine hiljada priloga na TVSA, Radiju, novinama. Protiv mene je prije rata pokrenuto dvanaest sudskih tužbi, haranga Komiteta SK u Mrkonjiću I Šipovu, Soc. Saveza. Sve sam sporove dobio. Tužio sam jednom zbog javne klevete, te spor dobio na sudu u Banjoj Luci prije rata.
Imajući u vidu sve što se meni dogodilo, a navao sam samo dio u ovom pismu, a dokazi su objavljeni i na mome Blogu, drago mi je da se gospođa Jurišić istinski angažirala na zaštiti ljudskih prava i da je odlučno reagirala zajedno sa g. Ramićem i drugim, na rasvjetljavanju gnusnog kukavičkog razbojničkog napada na bračni par Memišević.
Naravno, ne očekujem išta u mojim slučajevima nakon ovog pisma, poučen dosadašnjim iskustvom u vezi sa sljepoćom i gluhoćom i novinskih udruga i kolega, i Policije i sudstva u vezi sa višekratnim decenijama dugim ugrožavanjem mojih ljudskih prava. I ovom pismo ću objaviti na mome Blogu. Ovo je moja ad hoc reakcija i protest nakon vijesti o razbojstvu nad Memiševićima. Moguće su slovne greške, pa se izvinjavam.
Davno sam se mislio za stalno vratiti u moj rodni grad Mrkonjić (Varcar Vakuf!) ali nisam mogao donijeti konačnu odluku iako sam 25 puta dolazio iz Canade u Bosnu za 23 godine boravka tamo, iako sam imao sjajne ponude sa FTV da se vratim u Dokumentarni program “kao jedan od ponajboljih novinara koje je ta Kuća ikad imala” kako je napisiano u zahtjevu direktoru Jasminu Durakoviću.
Pozdrav i najbolje želje u vašem radu!
Ibrahim Halilović, prognanik u Canadu, povratnik u Mrkonjić-Grad (Varcar Vakuf) nekadašnji reporter TVSA u rangu samostalnog urednika, slobodni novinar, bloger, vođa Facebook grupe od 60.000 građana koja zahtijeva povratak legalnog Ustava RBiH
P.S. U Jezeru moja obitelj već pet godina obnavlja kupljen devastirani objekat o svom trošku, bez donacija i pomoći države
Ibrahim Halilović 