Zločin u Oborcima i dalje je nekažnjen. Zakletva o istrajavnaju na pravdi – pogažena…
Trinasetog septembra 1995. četnici su u Oborcima kod Donjeg Vakufa masakrirali 29 građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa – civila – muslimana i katolika.
Preživo je jedini Mehmed Heremić zahavaljujući bistrini svoga duha, svojoj hrabrosti i snalažljivosti.
Za razliku od svojih prijatelja i sugrađana, Meho je shvatio da će ih četnici strijeljati na pravdi Boga.
U zakrvavljenom, prijekom pogledu četnika koji je obilazio svoje žrtve pred masakr – ustaršene i nedužne ljude zbijene u potkrovlju stare Željezničke stanice u Oborcima – Meho je naslutio zločin, ali nije uspio nagovoriti nikoga da pokuša s njim bježati, čak ni onda kada su četnici počeli izvoditi ljude iz zgrade i kada su čuli rafale kojima su pokošeni u obližnjem školskom dvorištu; među masakriranim je i Mehin brat Adem.
Sve su to bili fini i pošteni građani, čestiti ljudi, dobri domaćini, uzoriti očevi, sinovi, braća.
Cijelo vrijeme agresije na RBiH i okupacije rodnoga grada, oni su kulučili SDS-ovskoj civilnoj, vojnoj i policijskoj vlasti; radili su najteže i najponižavajuće poslove na takozvanoj radnoj obavezi. Tretirani su kao roblje. Mogao ih je svako pljunuti, uvrijediti, opaliti šamar, ozlijediti, ubiti.
Krajem ljeta 1995. kopali su rovove za četnike na liniji prema Travniku. Isturali su ih na vatrenu liniju, kao i na Kupresu kada je stradao Dedo Dedić, ili prema Bugojnu.
Pred smaknuće, bili su zatočeni u potkrovlju zgrade bivše željezničke stanice u Oborcima nakon što bi pod stražom došli sa kuluka. Spavali su na podu, na prostrtom sijenu, u potpunom haosu i prljavštini, nemajući čestito ni vode, u uvjetima nedostinim ljudskog bića.
Prije smaknuća, tri dana nisu okusili ni kap vode ni mrvu hrane.
Kada su borci Armije RBiH pod komandom slavnog generala Mehmeda Alagića tog 13. septembra 1995. nezaustavivo napredovali sa Komara prema Oborcima i Donjem Vakufu, četnici su se na brzinu spremali za bježa niju – pokupili su oružje, hranu, opremu, pa nagarili prema Jajcu i Skender Vakufu, šumskim putevima. Za sobom su u hići ostavili i tenk, ali i dovoljno vemena odabranoj četničkoj bratiji za masakr nad svojim robljem.
Desetak-petnaest vojnih plicajaca iz Donjeg Vakufa na čelu sa Đorđem Tanasićem su sa velikim zadovoljstvom napravili pokolj nad nedužnim civilima. Zasladili su su na kraju s njima, “sa balijama i ustašama” – baš onako kako su to i obećavali! (Da su, pak, napustili svoj grad na vakat, da nisu vjerovali da im se ne može ništa loše dogoditi jer su nevini, možda bi ih danas poneko nazvao kukavicama, ali – bili bi živi!)
Kada su četnici pobili te nevine ljude, nestali su sa mjesta zločina ostvaljajući iza sebe stravičnu sliku, izamaskrirana i unakažena tijela rasuta po školskoj avliji, brda čahura okolo – očito ne žaleći municiju. Pravda ih još nije stigla, a kad će, Bog zna!
Preživio je jedino Mehmed Heremić koji o tome strašnom zločinu svjedočio samo mjesec dana nakon masakr, kada ga je ovaj novinar posjetio u Zenici. (Inače, od novinara su skrivani mnogi podaci o ovom zločinu, pod izgovorom da je to za sud, a ne za javnost. Ti dokazi nikada nisu stigli na sud!)
Ovo potresno svjedočenje postavljeno na internet – još je jedno podsjećanje je na taj strašni i nekažnjeni zločin. Ova priča je inzistiranje na pravdi čija ruka mora stići zločince kako se zločin ne bi ponovio.
U filmu se pojavljuje i Rasim Heganović, tadašnji bezbjednjak pri Armiji RBiH, snimljen također odmah nakon masakra u Oborcima.
Heganović je s gnušanjem verbalno osudio ovaj zločin. Zakleo se da će pravda kad tad stići ubojice, među koje je svrstao i „mrkonjićku četničku bratiju“, neke prozvao i poimenice.
Heganović je svoju zakletvu za izvršenje pravde pogazio. Stoga, ova je priča danas i ovdje da se to Hegenovićevo krivoktstvo pokaže i dokaže.
Heganović je svoju zakletvu za pravdu bacio u blato pod noge mrkonjićkim četnicima. S nekima od njih, poput Dimitrije Jaslara Cace, Heganović pije i to ponajčešće u birtiji Duške Penić na ćošku Ćorića mahale i Kujudžinice, na pola puta između Čaršije i Rike.
U društvu s Cacom, Heganović je bio i 13. augusta 2012. kada je pisac ovih redova i autor ove filmske reportaže, mirno prolazio u svoju rodnu Riku, stari dio Mrkonjić- Grada – Varcar Vakufa, na razvalinu svoje rodne kuće i svoga života.
Za kafanskim stolom, na terasi, sjedjeli su i pili zajedno Jaslar i Heganović i još jedna osoba.
Penićka je bila na terasi.
I do tada je Jaslar ovog novinara verbalno napadao i provocirao. Jednom ga je provocirao zato što je objavljivao snimke četničkog divljanja prilikom pravoslavnog Božića 1989. što je bio nagovještaj četničke pomame, pa tako i pokolja u Oborcima. Drugi put mu je “išaretio” da je budala, ali ovaj novinar nije reagirao. Ali, svako ima svoje limite u trpljenju i svako ima pravo na samoobranu. Nužna samobrana niej kažnjiva, čak ni po zakonima genocidne RS!
Povod za novo provociranje Jaslar je našao u činjenici da se ovaj novinar sa svojim prijateljem Marjanom Hajnalom slikao sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Muzejem ZAVNOBiH-a.
Nakon verbalnog, Caco je krenuo u fizički obračun, ali se nije usudio, zastao je na korak razdaljine jer njegova žrtva nije ustuknula jer ga se nije bojala. Potom je Caco zažalio što svoju žrtvu nije ubio 1992. Rečeno mu je da to može uraditi “sada i ovdje”, jer je Jaslar rastresao gaće nad nedužnim i nad nejači kada je 92.-ge nosio puščetinu po naselju Brkića bašta. (Btw: Tada su žena i djeca ovog novinara uz još devet civila, četnici držali kao taoce u novinarevom stanu u Mrkonjiću, čuvajući ih rarazmjenu za četnike koljače koji su jurišali na Jajce, pa zaglavili na Barevu. Prethodno ih je četnik tražio da ih pobije.)
Na mnoge uvrede i psovke, na potresanje mrtve glave, za što u Karajini glave frcaju, na uvrede među kojima je ona kako je novinar balija, Caci je najzad odgovreno da je on četnik – fašista.
Rečeno je tada: “Nije mi krivo što me četnik napada, ali mi je teško što šuti borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Ali, reći nekome da je četnik, uvreda da je za Heganovića.
Heganović, koji je do tada šutke odobravao Cacine verbalne prijetnje i fizičke nasrtaje,njegove najgore psovke i uvrede, a na primejdbu zašto šuti, okrenuo se novinaru i doslovno rekao kako je ono slikanje sa zastavam pred ZAVNOBiH-om bilo “sranje” i provokacija.
Kao i pajdo mu Caco, on je ovog novinara nazvao kukavicom “jer je utekao iz Jajca; Caco s epohvalio kako bi novinara ubio da nije utekao, ali kada mu je rečeno da to uradi sada, popišmanio se. Heganović je zaboravio kako je i on utekao iz Bilajca 1992. Heganović je postao gazija, što nije sporno, a novinar – kukavica, što također nije sporno, za Cacu pajdu mu. Ali, gazija je izdao zastavu pod kojom se borio i od koje prima lijepu penziju, novinar nije i neće nikada! Hrabar je i četnik Jaslar, mada je dao vatru tabanima u jesen 1995.
Ovaj novinar je odmah prijavio slučaj u Miliciju.
Nije teretio Heganovića ni zašto, ali milicija je inzistirala da je Hegenović Jaslarev suučesnik, dakle okrivljeni što je uvdeno i u zapisnik.
I ovaj novinar je u SJB Mrkonjić tretiran kao oštećeni – svjedok.
Jaslar i Heganović su saslušani u birtiji Duške Penić. Nakon toga su se pohvalili riječima:
„Sredili smo Halilovića!“
Duška Penić im je rekla:
„Neka vas je stid i sram obojicu što napadate ni kriva ni dužna čovjeka.“
U svojoj izjavi koju je sinhronizirao sa Cacinom, Heganović je novinara, rođenog Varacarina, Ričanina, koji se nikada i ničim nije ogriješio o zakon, u Miliciji i na Sudu progalasio nepoželjenom osobom u rodnom gradu jer po njegovom nakaradnom i četnicima nakolnjenom mišljenju – kvari međunacionalne odnose. Širi mržnju! U zapisniku stoje ove Heganovićeve doslovno prepisane riječi: „… Mogu izjaviti da sve osobe a naročito osoba kako što je gospodin Halilović koje potpaljuju nacionalnu mržnju nisu poželjne u ovom gradu a sve radi bezbjednosti svih građana Mrkonjić- Grada. Ukoliko bih imao bilo kakvih problema sa Halilovićem u vezi ove izjave napominjem da ću se lično braniti bez obzira na posljedice.“
Potpaljivanje nacionalne mržnje je širok, u ovom slučaju nedokazana i izmišljena tvrdnja koja je najbolje oružje hulja.
Očito je da je zastava sa ljilanima za Heganovića razlog za tešku optužbu. Jer, on je svoj rat s četnicima davno završio, pije s njima, pogazivši svoju zakletvu da će ih progoniti dok ih ne stigne ruka pravde.
Jaslar je izjavio u zapisinik: „Imam još izjaviti da Ibrahima Halilovića poznajem odavno i da je na početku rata djelovao nacionalistički i da je provocirao Srpski narod i pravio mržnju između Srba i Muslimana i po novinama pisao svašta o Srbima.“
Nema veze što za to četnik Jaslar nema ni jednog dokaza, ali njegove riječi kao Heganovićeve, bile su pravi mehlem i miliciji i sudiji. Mahinacijama milicije, Bog zna kakvim ružnim poslovima i trikovima, Heganović je od optuženog – postao svjedok. Novinar je od tužitelja-svjedoka-oštećenog – istim policijskim i sudskim postupkom proglešen optuženim (za remećenje javnog reda i mira). Zahvaljujući sudiji Safetu Šljivi, svjedoku Rasimu Heganoviću, sud je novinara – mirnog građanina – koji se najzad pokušao verbalno obraniti, kao žrtvu stavio u istu ravan sa napadačem. Još nije kraj sudskom procesu. Tek je prvo poluvrijeme.
U svojoj izjavi Miliciji i na sudu, Heganović je „zaboravio“ ono najvažnije – kako je novinar bezrazložno postao žrtva napadača, te da se samo u krajnjoj nuždi branio, što mu domaće i internacionalno pravo priznaje.
Hegenovićevo svjedočenje protiv pravde i istine, protiv ovog novinara, a na strani četnika kojim se on solidarzirao u Miliciji i na u Sudu je jedva dočekano za montažu procesa. Tamo se ne sudi po pravdi, nego po klišeu – ako su se dvojica potukla, obojica su kriva, ako su se obojica posvađali, obojica su kriva. Nije važno ko je uzrokovao belaj. Ista kazna i za žrtvu i za počinitelja! (Pričao mi čojek u Mrkonjiću nakon što sam mu ispričao događaj u vezi sa Caocom i Hegenovićem: „E moj Aliloviću, ovdje su u birtiji kod ZAVNOBiH-a devetorica pretukli momka koji je završio u hitnoj u Banjoj Luci. Sud je istom kaznom kaznio i momka koji je jedva preživio, kao i njegove napadače. Čuvaj se ovih sudova“, rekao mi je!)
Takvima sudijama ne treba paravni fakultet.
Niko bolji i poslušniji u izvršenju tog prljavog i urotničkog posla u montiranom procesu od svjedoka Bošnjaka – borca ARBiH, kao i predsjednika Osnovnog suda, Bošnjaka – sudije Safeta Šljive.
„Sredili smo Halilovića!“
Tako misle i zadovoljno svi trljaju ruke, dok četnik Caco i borac Armije RBiH nazdravljaju jedan drugome u birtiji. Viđeni su i nakon rasprave na sudu, kao i mnogo puta ranije!
Pravda je i u ovom slučaju spora, ali ipak dostižna.
Što je najvažnije, od pravde se neće odustati, kao što je Heganović i kao što su mnogi drugi odustali u slučaju nevino pobijenih u maskaru u Oborcima, iako bi po prirodi stvari trebali biti u prvim linijama borbe za pravdu. U suprtnom, masakr sličan onom u Oborcima će se ponoviti, a napad na mirnog prolaznika ulicom, postati mačiji kašalj, uobičajeni i svakodnevna nekažnjiva praksa.
Potpisnik ovih redova i autor reportaže nikada se nije mirio se nepravdom, niti se krivo kleo, niti je lagao.
Dokaz za to je i ovo inzistiranje na pravdi za zločince u Oborcima, ali i na ulicama Mrkonjića…
Bez izvršenja pravde, četnici će se još više osiliti nad mirnim građanima. Dodatan podstrek daju im i ovakve osobe kakvom se prikazao Rasim Heganović.
Svi moraju računati na to da se ovaj novinar neće ni prepasti ni ušutjeti i ustuknuti u borbi za pravdu – ni za hiljdu puta veću sumu od one šake maraka kojom su četničke vlasti kupile rodbinu ubijenih u Oborcima, a ni za piće, poput Rasima Heganovića.
Jednostavno, ovaj novinar nije na prodaju.
Najteža bitka za svijetle ideale – među njima i za državu RBiH, svoj grad i za Din – je ubiti četnika u vlastitoj glavi.
Nažalost, mnogi nisu svjesni ne samo četnika u svojoj glavii, nego četnika uopće – čak i onog s kojim sjede i piju za kafanskim stolom. Ako jesu, a rade to što rade, tim gore!
Ibrahim Halilović 