"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Moj sugrađanin, prognanik iz Mrkonjić-Grada, Kijad Gazić, poslao mi je danas fotografiju poruke koja mu je stigla na mobitel. Poruku je poslao Nebojša Kozić iz Mrkonjić-Grada, po zanimanju taksista.
Poruka glasi:
„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”
Ovo je otvorena prijetnje ugrožavanja života jednoga nedužnog čovjeka, inače logoraša s Manjače koji živi u Danskoj, koji navraća u svoj rodni grad.
Kijad Gazić – dokle će se žrtve bojati katila?
Pročitao sam Vašu izjavu u Narodnoj skupštini RS u vezi sa novim Zakonom o prekršajima koji se dotiče i prijetnji izrečenih na interentu gdje kažete da neće biti gonjena osoba koja prijeti, ako nije izvršila svoju prijetnju.
Treba li čekati da Nebojša Kozić ostvari svoju prijetnju i ubije Kijada Gazića, pa da bude (eventualno!!!) prekršajno kažnjen – za ubojstvo nevina čovjeka? Treba li čekati dvadest godina da se ovakvi kao Kozić privode pravdi!
Taj Nebojša Kozić je i meni prijetio više puta preko interneta koristeći lažna imena; administratori stranice su znali o kome se radi i prozivali Kozića imenom i prezimenom.
U Mrkonjić-Gradu niko nije odgovarao za nasilje, teror i ubojsttva nevinih ljudi, kao ni za prikrivanja ubojstava i drugih krivičnih djela.
Niko nije odgovarao ni za strjeljanje 28 nedužnih građana Mrkonjić-Grada – u Oborcima koji su bili na radnoj obavezi i kopali rovove za VRS koja je ih je u povlačenju u septembru 1995. strjeljala.
Nema opravdanja za nekažnjavanja bilo kojeg zločina, ma ko ga počinio, pa i ovih. Nekažnjeni zločin će se ponoviti.
Nebojša Kozić – ŠKORIN Dokle će ovaj kabadahija prijetiti nedužnim građanima!
Nebojša Kozić zna da će njegova prijetnja ostati nekažnjena, a dobar mu je i novi zakon o prekršajima.
Kozić osilio, a ima ih još takvih koji šeću gradom i prijete, ili šalju prijetnje internetom. Čitav spisak takvih sam predao u MUP u Mrkonjić-Gradu, ali niko niko ništa nije poduzeo po tom pitanju.
Godinama sam i sam izložen prijetnjama na ulici u Mrkonjić-Gradu, a moja imovina se istematski uništava od 1989. godine. Niko do sada nije kažnjen. Kada sam zadnji put prije nepune tri godine prijavio nasrtaj na moj život, Policija je složila prijavu Sudu i prtiv mene, pa sama kažnjen kao da sam ja nekoga napao!
Mi, pripadnici manjinskog naroda u Mrkonji-Gradu nemamo se kome žaliti, iako su naša građanska i ljudska prava ugrožena.
Kijad Gazić se požalio meni jer se uzda ću napisati i objaviti tekst o tome, pa neka javnost zna.
Na prvoj stranici jutrošnjeg “The Windsor Star”-a osvanula je vijest o tome kako je uhapšen jedan čovjek optužen za brutalno ubojstvo psa u jednom ovdašnjem parku. Ubojstvo psa se dogodilo jučer ujutro, slučajni svjedok je odmah pozvao policiju koja je na licu mjesta uhapsila osobu, psa hitno prevezla u veterinarsku stanicu, gdje podlegao nakon duže operacije
Canadski Krivični zakon koji sankcionira nasilnike prema životinjama pooštren je 2008. godine.
Prema tome zakonu, svi oni koji namjerno bez pravnog opravdanja ubiju, osakate, rane, ili povrijede psa, pticu ili neku drugu životinju, suočavaju se sa kaznom do pet godina zatvora ako su optuženi za to, ili sažetkom presude – kaznom do 10.000 dolara i/ili do godinu i po zatvora.
Vjerovatno postoji takav ili sličan zakon i u dejtonskoj Bosni koja ga je donijela pod pritiskom EU. Koliko se on primjenjuje, drugo je pitanje. U Canadi su veoma srogi kada je ovaj zakon u pitanju. Zatvor se dobije i za štipanje konja.
Koliko vrijedi jedan ljudski život u Bosni, koliko rane – duhovne I fizičke, koliko sakaćenje nedužnih ljudi? Kolike su kazne za silovanja? Odgovor je – ne vrijedi ni koliko jedan pasji u Canadi.
U Bosni je ubiti čovjeka manje kažnjivo nego ubiti psa ili pticu.
Na putu u koncetracioni vojni logor na Manjači, Josip Svetinović Baja usmrćen je u Podrbdu.
Na Manjači su ubijeni i drugi nedužni ljudi, među njima i prof. Omer Filipović iz Ključa, kojeg su stražali izvodili mlatiti iz noći u noć dok ga nisu ubili…
U Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu Baja je bio povrijeđen snažnim udarcem kojeg je ni krvi ni dužan fasovao od komandira Đure Markovića.
Moja rahmetli sestra Ismeta; voljela je životinje, životinje su voljele Ismetu. Imala je lijepog, pametnog cuku. Ubili su ga na ulici, edaleko od kuće, , iako je imao privjesak na vratu kao znak idetifikacije. Ubojice psa nisu se čak ni izvinile… Niko nije odgovarao za tokiga nedužnog cuku. Živor destina hiljada pobienih, osakaćenih, silovanih nevinih ljudi nije vrijedan ni pišljiva boba. Pravda za mnoge ubojice, batinaše i siledžije – je nedostižna – zahvaljući državnoj zločinačkoj politici. Život nevina insana je manje vrijedan od pasjeg
I drugi logoraši su teško pretučeni; u Bjelajcu ih je čekao špalir rezervista koji su ih glemali čime su god stigli. I u Podbrdu su pretučeni. Po dolasku na Manjaču, logoraši su već na ulazu u štale bili ponovno žestoko premlaćivani.
Ratku Mldiću, komandantu četničke vojske koja je čuvala fašistički I koncetracioni logor na Manjači, koja je optužena za teror, mučenja, i ubijanja civila, upravo se sudi na Tribunalu u Haagu. Njegova obrana pravi budalama svakog normalnog čovjeka, a javno se izruguje žrtvama i sapira krivicu sa Mladića i krvinka. Tvrde da to nije bio vojni logor, da čuvari nisu bili pripadnici VRS, da su mnogi došli u logor svojom voljom. Prosipaju laži kako su u logoru čuvali sve one koji su tu dovedeni. Jednom lažu das u ih poslali u treće zemlje da bi bili sigurni, pa zatim tvrde das u ih poslali da ne bi ponovno ratovali protiv srpske države.
Ma – Manjača, pa to je džennet na zemlji! Mladiću, koji je srpski heroj, ipak sude, a mnoge ubojice i batinaši su na slobodi, dvadest i dvije godine poslije zatvaranja logora. I njih se Srbi zvanično ne odriču, ali su se odreklisvojih nedužnih komšija.
Da su u mučili pse, da su ubjali ptice u Canadi, dobili bi po pet godina zatvora ili bili novčano kažnjeni. Pravda je ovdje vrlo brza i vrlo stroga, nepodmitljiva, za ubojstva i sakaćenje životnja, a i ljudi.
Đuri Markoviću koji je bezrazložno, protuzakonito povrijedio Baju, nije ni dlaka s glave falila, isto tako ni onima – koji su odgovorni za Bajinu smrt, ili teško premlaćivanje nedužnih ljudi. Na Manjaču je odveden i Josip Fabri, iako šlagiran, sa oduzetom polvinom tijela. Odveden je i Vinko Kotromanović, invalid, kao i Nuni Baković, također invalid. Na Vlasinju su ubijena dvojica staraca, na sred sela, izbjeglice iz netom spaljene Liskovice.
Svi dželati iz Mrkonjića su slobodni građani.
Niko još nije odgovarao ni za namjerno, protuzakonito ubojstvo – strjeljanje nedužnih ljudi, naših sugrađana u avliji Osnovne škole u Oborcima kod Donjeg Vakufa.
Niko nije dobio kaznu za 28 oduzetih nevinih života, čak ni onoliku kao da je praćkom ili vazdušnom puškom skinuo vrapca s grane u Canadi.
Dvadest godina – po masakru u Oborcima. Snimci ubijenih nedužnih sugrađana, obišli su čitav svijet, pa ih mora imati i Tužilaštvo. Ali, zakon koji važi za životinje u civiliziranim državama, u Bosni ne važi ni za ljudske živote.
U Bosni se sudi po kvoti 1-1-1 – to jeste – omjeru po kojem su svi – i Bošnjaci i Hrvati i Srbi činili isti broj i jednako teških krivičnih djela, ratnih zločina. Oni koji su kreirali takav omjer, oni koji se ne bune, zaslužuju zatvor!
Nevino ubijeni izbjeglica iz Liskovice u Vlasinju. Mrkonjićka millicija bi morala znati ko ubi i ovog nedužnog čovjeka, kao i još jednog izbjeglicu. Ali, nakaradno postavljeni istražni organi, tužilaštvo i sudstvo ni davedeset dvije i po godine ne privode odgovorne, niti im sude. Nekažnjen ostaje i teški zločin nad civilima u Oborcima. Sve dok je tako, čovjek nije dostojan života jednoga psa ili ptice u civiliziranim državama.
Džaba je što milijuni svjedoka mogu potvrditi drugačije, to jeste da su Srbi počinili oko 90 posto zločina, a Hrvati i Bošnjaci ostalih dest posto, umjsto pravde – državni pravni organi razvaguju kriviu, svakom jednako.
Vrijeme prolazi, pa će mnoge ubojice i batinaši ostati na slobodi do kraja života, bez ikakvih kazni – čak ni onih kao da su ubili malu – nedužnu, nikom krivu pticu, što je grihota i što je također krivično djelo za koje se dobije pet godina zatvora u pravnim državama.
Moguće je da ta i takva istraga ratnih zločina, koja se ne miješa u svoj posao, moguće da tužilaštva i sudovi koji su produžena ruka političara, i vode nakakvu istragu, ali je sigurno kako planski rade na zataškavanju i prikrivanju zločina ometajući pravdu.
Zbog toga – ja se osobno se kao preživjela žrtva osjećam manje vrijednim od psa, mačke ili ptice; u to me uvjerava pravosuđe, a to potvrđuju sve nevine žrtve koje su pobijene, osakaćene, ranjene ili silovane, a koje pravda zaobilazi u širokom luku…
Zločin prikrivaju svjedoci koji šute o njemu, kao i organi gonjenja, tužilaštva i sudstva koje dvadeset i dvije godine ne čine ništa da bi zločinci bili pohvatani i kažnjeni
Dok god svi zločinci bez izuzetka ne budu kažnjeni, nema niti pomirenja niti suživota.
Nekažnjeni zločin će se poi sami obnoviti.
Onima koji nisu naučili lekciju iz povijesti, historija se ponavlja na najgori mogući način.
Ne bude li pravde, žrtve će se bojati svojih katila, ma gdje se nalazile. Šutjeće članovi obitelji ubijenih, i sami žrtve – kada treba najglasnije govoriti. Krvci će pokušati ušutkati i one koji su bacili strah pod noge i bore se za pravdu. Da zlo bude veće, i same žrtve pokušavaju ušutkati one koji progovore o njihovom stradanju.
Stoga i pitanje: Hoće li se i nama, nevinim žrtvama povijest – ponoviti?
Boj se – hoće!
Jer mi smo – čast izuzecima – kukavice.
Šutimo.
Zločin mrkonjićke milicije na Vlasinju, početak juna 1992. Ko će se, kod ovakvih pravosudnih institucija izboriti za pravdu za nevino ubijene mještane, starce iz Likovice koji su usmrćeni na pravdi Boga, ako ne rodbina i javnost stalnim insistiranjem da se ubojice privedu pravdi?
Uzdamo se da će neko drugi uraditi naš posao. Jalovo se uzdamo u ispolitizirane organe gonjenja, tužilaštva i sudstva. Pojedini logoraši se zaklinju u njih.
Šutnja je znak odobravanja zločina, terora, poniženja, diskriminacije nad drugima i nad sobom. Šutnja je najgori vid kukavičluka.
Nema opravdanja za šutnju i kalkulaciju
Kovaču Stipi Demiroviću Općina dodijela priznanje za kritiku
Mnogi od nas poznajemo Stipu Demirovića, kovača kosa, kojemu je preko devedeset godina.
Gdje god bio, u svojoj kući, na avliji, u onome što je ostalo od kovačkog dućana, bašti, u čaršiji, na pijaci, Stipo argumentirano kritikuje sve one koji su kumovali ratu. On proziva one koji su okrvavili ruke, koji su ucvilili nedužne ljude, raskućili ih, protjerali, koji su ih osiromašili u ratu i miru, koji su porušili kako kaže „naše bogomlje“ – koji su iz opanka uskočili u lakirane cipele.
Ovaj čestiti starina nema dlake na jeziku ni kada govori na radiju ili TV, ha naa bosanskoj, ha engelskoj, CNN, jednako kao da govori meni u kameru, ili da sjedimo i razgovaramo onako, kao susjedi – u njegovoj kući, pod jabukom, u hladu pokraj rike.
On svoje žestoke kritike ispaljuje i u sred zgrade Općine gdje zna bez ustezanja narodnim jednostavnim jezikom „oderati“ čobansku mater tamošnjim vlastodršcima i činovnicima.
I, je li Stipi falila dlaka s glave?
Ne!
Stipo Demirović, varcarski kovač: Pravo govori, pa makar samo dan živio! Za svoje britke kritike svega što ne valja, a najčešće vlasti – dobio je općinsko priznanje – kao dokaz poštovanja
Ne samo da nije, nego je 2006. godine Općina Mrkonjić-Grad dodijelila Stipi Demiroviću, svom najvećem kritičaru – općinsko Priznanje. Obraćajući se prisutnima i zahvalujući se na priznanju, opet je bio onaj isti Stipo, kritičar jezika britkog poput sablje.
Ja li vlast ušutkala kovača Stipu Demorovića?
Nije, nego ga poštuje još više, a to mogu posvjedočiti i vlast i , a i građani i starosjedioci i oni tek koji su uskočili iz opanka u lakovanu cipelu.
Treba li se njegov sin – koji je po monstruozno lažnim optužbama, pod prijetnjama kabadahija i siledžija sa uperenim pištoljem u čelo, bojati danas Tanćilovog ili Todorovića koji mu je 1992. prislanjao pištolj na slijepoočnicu ni krivom ni dužnom? Treba li se bojati reći istinu o mukama kroz koje je prošao i on i njegovu sugrađani, šutjeti o ubojstvima nevinih ljudi, strijepiti za svoga oca Stipu u Mrkonjiću, kao da je devedest i druga?
Možda treba, čak i ako je desetak tisuća kilometara daleko od svoje Bosne, svoga grada i svoga oca.
Ko će ustati u obranu Stipe? Možda vlast koja mu je dodijelila priznanje za britak jezik, ali teško neko od nas.
Jer, takvi šute i kada su u pitanju njihove patnje, ili patnje najbližih. Spremni su na trgovinu za svoju šutnju.
Koga god sam od logoraša kontaktirao, tražio je da ne spominjem njegovo ime, nipošto, nigdje i nikako, nikad!
Neki od njih nisu čak ni svojim roditeljima ispričali šta su preživjeli u SUP-u, Bjelajcu, Podbrdu, Manjači, pa kako će javnosti. Da li za to kako ne bi zagorčavali roditeljima ionako gorak život, ili da im dodatno ne iskrive ionako lošu sliku o dušmanima koji se odazivaju na srpska imena.
Pokušaj pravdanja šutnje tvrdnjama kako su oni kao svjedoci već dali jednu ili više izjava SIPI
Prevedeno na običan govor – oni vjeruju u SIPU, Tužilaštvo, Sud. Objasnio sam već zbog čega ja ne vjerujem.
Neko iz obitelji Mehmeda Heremića tražio je od mene pretprošle godine da povučem sa You Tube Mehmedovo svjedočenje koje mi je dragovoljno dao mjesec dana nakon masakra u Oborcima kada su četnici strijeljali 28 naših sugrađana, a Mehmed se hrabro i inteligentno spasio u zadnji čas, kada su ga vodili na strjeljanje.
Na mislim da je iko i pokušao kupiti šutnju Mehmeda Heremića, ali mi je znakovita šutnja rodbine pobijenih u Oborcima.
Niko, naime od četnika ubojica nije kažnjen 20 godina nakon tih svirepih ubojstava u oborcima, a glasovi njihove rodbine za pravdom su sve slabiji i slabiji.
Mahmed Heremić, Zenica, jesen 1995. Svjedočenje o svirepom ubojstvu naših sugrađana u Oborcima za koje ni do danas niko nije odgovarao. Organi gonjenja i sudsvo moraju imati i ovo svjdočenje u svom posjedu, pa je Mehi i njegovoj obitelji možda i dodjalo to stalno podjećanje na teško iskustvo iz Oboraca… Organi zaduženi za progon i procesuiranje zločinaca teško će zadovoljiti kvotu 1-1-1 – po kojoj moraju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u jednakom broju biti kažnjeni za ratni zločin. E, haj ti sada nafataj toliko Bošnjaka, ratnih zločinaca, kada je omjer u počinjneim zločinima 95 naprama 1. Zato hvataju i one koji su samo poprijeko pogledali nekoga. Takvog nedupustivo indolentnog odnosa prema zločinu i žrtvi može biti samo u “državi” koja je nakarada sama od sebe, svjestko i naše ruglo – gdje su katili i njihove žrtve zamijenili mjesta – zahvaljujući političkom uplivu u rad organa gonjenja, tužilaštva i sudstva – koji u mnogi slučajevima ometaju sami sebi svoj posao. Budu li svjedoci šutjeli, ne budu li novinari javno dizali svoj glas – boj se da će tako biti sve dok svjedoci i novinari ne pomru
Postoji i video zapis snimljen u avliji Osnovne škole u Oborcima dok su još izmasakrirana tijela naših sugrađana ležala na mjestu gdje su ustrjeljena. Tražio sam taj snimak, čiji dijelovi su prikazani i na svjetskim televizijama. Nisam ga dobio uz Carovo obrazloženje kako će oni snimak predati „tamo gdje treba“. Možda su i predali, ali kakav hajr, kada se ne inzistira na kažnjavanju počinilaca masakra.
Slikovit i počučan je primjer jednoga profesora iz Mostara koji je nastavu počinjao sa tvrdnjom: „Jadranko Prlić je ratni zločinac“, čak i onda kada je Prlić obavaljo viske dužnosti u dejtonskoj Bosni, bio ministar vanjskih poslova, i kada se profesoru mogla zakotrljati glava po mostarskoj kaldrmi. (I danas na 70. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma, nacisti su napali antifašite.) Prlić je najzad uhapšen, a Tribunal ga je proglasio krivim kao pripadnika Tuđmanovog združenog zločinačkog pothvata u RBiH.
Zatekoh i poruku jednog od članova obitelji ubijenog Baje Svetinovića sa nedvosmislenim zahtjevom da više ne spominjem u Bajino ime. Razlog? Obitelj navodno ima problema sa „institucijama.“ Institucije im tvrde kako moji napisi ugrožavaju dalju istragu!
To je laž.
Iz svega onoga što sam napisao i objavio proizilazi kako baš ti ratni i poratni organi i institucije zaduženi za hvatanje i procesuiranje zločinac – ometaju istragu, prikrivaju ubojstvo, iako imaju sepet dokaza, izjava, svjedočenja.
Moguće je da ću biti i uhapšen zbog mojih tekstova, a ako se to dogodi, prepostavljam da će svoj glas protiv toga dignuti Stipo Demirović i još nekoliko mojih prijatelja koji nisu iz Rike niti Varcara.
Bolje je imati jednoga pravog prijatelja, nego milion lažnih, odnosno kukavica.
Pišem i pisaću, boriću se za pravdu, kako za sve žrtve, za moje sugrađane nevino pobijene, mučene i terorizirane – ponižavane i obespravljene, pa što košta neka košta.
„Lajem dok trajem“ – izreka je moga neustrašivog prijatelja Marjana Hajnala koji se usred Izraela, u jeku najvećeg bombardovanja Gaze i ubijanja tamošnje djece – proglasio Palestincem. Vara se neko ako misli kako Marjan Hajnal i njegova obitelj nisu pod žestokim udarima vlasti u Izraelu. Ali, Hajnal se neće predati. Pisao je i otvoreno pismo predsjedniku Izraela Peresu u kojem ga je argumentirano optužio da podržava genocid nad Bošnjacima – podrškom Dodiku i RS. Svojim pisanjem pomogao je u otkrivanju ratnog zločinca Cvetkovića koji se krio u Izraelu. Marjan Hajnal je sa mnom razvio zastavu sa ljiljanima RBiH ispred Muzeja ZAVNOBiH-a zbog koje sam dospio i na sud, umejsto tužitelja postao okrivljeni, sa oteževajućom okolnošću da je protiv mene bio i proslavljeni borac Armije RBiH. Iako nije iz grada, on me proglasio nepoželjnom osobom u mom rodnom gradu.
Marjan Hajnal sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu. Istinom protiv zločina i terora nad nedužnim, pa što košta – neka košta.
Boriti se za istinu i pravdu – to je sveta ljudska dužnost koju mogu ispuniti samo hrabri ljudi poput kovača Stipe Demirovića, Marjana Hajnala, ili Bedrudina Gušića, Banjalučanina koji je objavio na stotine tekstova prozivajući javno imenom i prezimenom banjalučke katile i barbare, a baška njihove glavešine nelogodavce – koji su protjerali 80.000 starosjedilaca, porušili bogomolje i pokušali zatrti svaki njihov trag pretvorivši Banju Luku u grad iz kojeg je protjerano najviše ljudi u čitavoj bivšoj Jugoslaviji… Taj isti Gušić je pismeno tražio odgovor od Tužiteljstva RS zašto me četnici progone tražeći da se prekinu maltretiranja, pa se Tužilaštvo zainteresiralo za moj slučaj… Gušić svake godine provodi ljeto u Banjoj Luci, ponosan!
Boriti se za pravdu – to je i moja dužnost i obaveza i prema mojoj obitelji, braći r. Muharemu, Zajimu, r. ocu i r. majci, r. amidži, strini, njihovoj obitelji – pa mojoj Hajri, Almi i Mirzi, ali i meni samome jer sam i sam sam žrtva nepravde i terora.
Hadždži Bedrudin Gušić – svjedočio je riječju i slikom, javno, u novinama, na radiju i TV o zločinu u Banjoj Luci i nad Banjom Lukom. Njegovi video snimci srušene Ferhadije obišli su svijet… Na slici – na munari obnovljene džamije u Vlasinju; serbez i ponosno na svakom pedlju Bosne
Svjedočite i vi u korist istine i pravde!
Nemojte svjedočiti lažno, onako kako je na prvom četničkom milicijskom punktu po povratku iz Jajca svjedočio jedan od budućih logoraša Manjače kojeg sam početkom ljeta u Jajcu lijepo primio i ugostio.
Prepadnut, izjavio je kako me je vidio u Jajcu, kako komandiram Zelenim beretkama. (Kamo li sreće da jesam!) Nije imao kad misliti o mojima koji su bili u četničkim kandžama kao i on, kao i mnogi drugi…
Ovo prvi put spominjem i nikad više. Halal mu od mene!
Ali ne mogu mu halaliti što šuti zbog onog što je doživio kao logoraš – mučenik, ni kriv ni dužan!
Ne mogu mu halaliti što vjeruje da će nadležni organi uraditi posao na kažnjavanju zločinaca i što misli da je davanje izjava ovoj i ovakvoj SIPI na čijem čelu je osumnjičeni ubojica Bošnjaka – završio svoju ljudsku i građansku obavezu da se bori za pravdu.
***
Mahmed Heremić svjedoči o masakru u Oborcima – o teškom ratnom zločinu za kojeg niko nije odgovarao..,
***Link na novinski tekst o Priznanje – u kojem je riječ o nagradi Stipi Demiroviću, možete pričitati nakon klika na ovaj link:
Ovo je spisak predmeta koje su istražitelji SIPE preuzeli od obitelji usmrćenog Josipa Svetinovića Baje.
Klikom na sliku, dobićete je uvećano – bolje čitljivo
Kompletna dokumentacija kojom je obitelj ubijenog Josipa Svetinovića Baje raspolagala a koja se odnosi na njegovo nezakonito privođenje, premlaćivanje i ubojstvo, te obdukciju njegovih posmrtnih ostataka, nalazi se u posjedu SIPE koja ju je preuzela od Bajine obitelji i koja ju je proslijedila Tužilaštvu BiH.
Predmet se nalazi kod sutkinje Džemila Begović.
Ali, od završetka rata do danas, iako je prošlo skoro 20 godina, niko još odgovara. Možda nadležni za istragu i procesuiranje čekaju da svi pomremo pa da ne brišu prašinu sa fascikle toga predmeta.
Pitanje je – treba li se uzdati u pravdu kod ovakve SIPE, Tužilaštva i sudstva.
Po ovom pitanju kontaktirao sam gospodina Šemsudina Mehmedovića (SDA) zastupnika u državnom parlamentu.
Zašto baš toga gospodina?
Zato jer je ima vrlo gorko, nepojmljivo loše iskustvo sa SIPOM, Tužilaštvom, Sudom.
Prije izvjesnig vremena g. Mehmedović je podnio prijavu Tužilaštvu BiH prtiv direktora SIPE Gorana Zupca u kojoj je ustvrdio da je Zubac za vrijema rata ubio jednoga Bošnjaka. Ubojstvo je izvršio da bi isprobao pištolj koji je dobio na poklon!
Zastupnik ud državnom Paralemtu Šemsudin Mehmedović; Kada je podnio krivičnu prijavu protiv direktora SIPE Gorana Zupca optužujući ga za ubojstvo Bošnjaka, te kada je trebalo da da izjavu po prijavi, bio je uhapšen, iako ga štiti imunitet. Zubac je i dalje direktor SIPE, a g. Mehmedović čeka pravdu… Na pravdu čekaju i hiljade preživjelih žrtava, kao i familije žrtava. Dok je na snazi kvota 1-1-1 – pravda će biti nedostupna.
Kada je narodni poslanik Mehmedović podnio je trebalo da da izjavu po prijavi, SIPA ga je uhapsila, bez poštivanja ikakve pravne procedure, iako kao poslanik ima i imunitet.
Prijava narodnog zastupnika Šemsudina Mehmedagića čeka neka bolja vremena.
Zašto?
Odgovor bi mogao biti u činjenici da je zamjenik javnog tužitelja BiH Zupčev ratni šef!
Odgovor bi mogao biti i u činjenici da je Goran Zubac – Dodikov kadar.
Odgovor treba tražiti i u političkoj odluci otuđenih centara moći po kojoj SIPA, Tužilaštvo i Sud BiH rade po sistemu 1-1-1. Prevedeno na obični jezik, to znači mora se suditi u istom omjeru ratnim zločincima – i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima.
Povjesno je dokazana činjenica da su 90 posto počinjenih ratnih zločina počinili Srbi, to jeste četnici.
Ili – odgovor bi mogao biti u čitavom tom mozaiku u kojem je pravo izigrano na najbeozbrazniji i najvulgarniji način.
Uzmimo jedan primjer. Da bi se krivica izjednačila, to jeste da bi najveći broj počinitelja zločinaca četnika bio amnestiran, organi istrage, tužilaštva i sudstva neće procesuirati nikoga od ubojica 29 naših sugrađana u Oborcima, možda čak ni onda kada „ufate“ jednak broj ubojica među Bošnjacima i Hrvatima, jer teško je namirili kvotu 1-1-1! Zato hvataju nedužne ljude, a procesuiranje znanih zločinaca – tapka u mjestu, pa tako i onih zločinaca masakra Obrocima.
Goran Zubac, direktor SIPE: Dok god su ovakvi na čelu službi nadležnih za istragu ratnih zločina, tisuće zločinaca mogu mirno spavati
Očito, cilj je da se ovom monstruoznom politikom u pro-cesuiranju ratnih zločina dokaže povjesni falisfikat, neistina – kako je u Bosni bio građanski rat, kako su svi jednako krivi, kako Bosna ne može opstati kao država, te je treba na konjske repove – Srbima genocidna RS, Hrvatima Herceg Bosna, a Bošnjacima šta ostane, ako ostane – u okviru Fildžan države – geta.
To je zločinački plan, ali on je na djelu i to vidi svako, ne samo narodni poslanik g. Šemsudin Mehmedagić.
Bošnjačko vodstvo je pouzdan i dobar Dodikov jatak.
Izetbegović izjavljuje kako Bošnjaci neće ukinuti RS, što je drskost svoje vrste prema žrtvama i državi kojom kao đoja vlada. Ni on, niti iako drugi, nema mandat za takvu izjavu. Ostali – koji bi se trebali tome usprotiviti, šute, a šutnja je odobravanje.
Bošnjačko vodstvo je dalo suglasnost Dodikovom kadru Goranu Zupcu, da i pored sumnji o ubijstvu Bošnjaka, bude direktor istražne agencije kojoj je osnovna zadaća proganjati i hapisti baš takve. (Sada mu kao bajagi sude zbog nesprečavanja paljevine državnih zgrada i Arhiva prilokom lanjskih protesta.)
Nakon zadnjih izbora, Dodik nema direktnog upliva u državnu vlast.
Hoće li Bošnjačko rukovodstvo pristati da na čelu tako važne instutucije kao što je SIPA ipa i dalje bude Zubac, Zubac umjesto Zubca, makar se zvao i Suljo, ili Mujo! Ili će, svim silama tražiti da se na to mjesto postavi profesionalac koji će prvo pohvatatati ratne zločince među Bošnjacima, što bi bilo u najboljem intersu baš Bošnjaka. Ali, takav šef SIPE, profesionalci u Tužilaštvu, Sudu – moaće se istovremeno dohvatiti ogromnog posla na hvatanju i procesuiranju oko 20.000 većih i manjih zločinaca koliko ih po procjeni „Slobodne Bosne“ slobodno šeta, a koje njihove žrtve susreću na ulici, ili ih se boje makar bili i dest tisuća kilometara daleko od Bosne, gdje su se našli baš zbog njih.
Zastupnik u parlamentu Šemsudin Mehmedović će poduzeti sve kako bi istjerao pravdu na čestac glede direktora SIPE Gorana Zupca.
U dovođenju istražnih organa, Tužiteljstva i sudstva u suru, moraće računati na pomoć svih nas građana, posebno preživjelihžrtava, odnosno familija ubijenih. U rukama zastupnika je zakonodavna vlast. Oni se moraju izboriti za pravo koje važi za svakog građanina. Za to su plaćeni.
To je dug proces, ali je neminovan.
Dok god se taj proces ne privede kraju, dok se ne odvoji politička od sudske vlasti, i obrnuto, teško će obitelj ubijenog Josipa Svetinovića Baje dahnuti dušom sa olakšanjem, a pokojni Baja biti miran u svom grobu – jer će tada njegovi katili biti onkraj brave.
Ispravimo se kao ljudi i svjesni građani, državljani naše jedine Domovine! Niko drugi ne može uraditi naš posao.
Zasipajte Facebok svojim sjećanjima.
Pišite SIPI, Tužilaštvu, Sudu BiH.
Vršite opravdani pritisak na osobe i organe neka rade svoj posao za koji su plaćeni.
Borite se za pravdu!
To vam je dužnost i obaveza!
Osnujmo i registrirajmo pod hitno Udruženje logoraša, teroriziranih, ekploatiranih i obespravljenih građana Mrkonjić-Grada jer ono državno Udruženje je žrtva vlastitog nerada i političkih manipulacija! Sjetimo se špriče o sedam prutića; kada su u snopu, niko ih ne može slomiti, a kada su svako za se, van snopa – može ih lahko jedan po jedan slomiti i nejako dijete!
Kada to uradimo, bićemo snažniji u zahtjevu da se kazne svi koji su krivi za stradanja nevinih.
Tada će i slučaj ubijstva Josipa Svetinovića Baje biti prabedno okončan kažnjavanjem svih odgovornih za njegovo ubojstvo.
Ako svi logoraši, ako sav svijet, vjeruju ovakvoj SIPI, ja ne vjerujem ni SIPI, ni ovakvom Tužilaštvu, niti ovakvom Sudu, a imam pravo sumnjati u svakoga ko ne diže svoj glas protiv njih.
* Ispod su linkovi –
1. Direktor SIPE osuđen uvjetno na godinu zatvora
2. Uhapšena sutkinja koja je oslobodila krivice ratnog zločinca iz Srebrenice, te primala mito
Josip Svetinović Baja je svirepo ubijen 16. juna 1992.
Dva dana ranije, 14. juna 1992., taj mirni i nevini građanin priveden je u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu – bez pismneog naloga i ikakvog razloga, na nekakav razgovor.
Uhapšen je na kućnom pragu, bez osnova; milicioner Milan Lazendić, obratio se Ivanki, supruzi Josipa Svetinovića pitanjem gdje je Baja.
„Baja“ je iza Ivankinh leđa, na kućnom pragu, odgovorio:
„Evo me!“
Uz Lazendića, bilo je još nekoliko njegovih kolega koji su odvodili građane u kombi koji je čekao na Sokaku. Uz Baju, u Sanicu milicije priveden je i njegov brat Marko, te susjedi Vinko Kotromanović i Josip Fabri.
Kada se bezazleno nasmijao nekoj šali, na Josipa Svetinovića Baju vulgarno se izderao, pa ga šakom razvalio u lice komandir Milicije Đuro Marković. Ozlijedio ga je i okrvavio. (O tome svjedoči Marko Svetinović, brat Josipov, na koje se u svom pismenom iskazu SIPI poziva Ivanka – supruga Josipa Svetnovića)
Đuro Marković je udario nedužnog Josipa Svetinovića zbog smijeha, znajući da se Josip Svetinović nije smijao pogibiji milicionera za koju je i komandir odgovoran.
Taj udarac je bio signal za Bajino dalje maltretiranje, premlaćivanje koje je završilo tragično.
Polomljene kosti lobanje
Ubijstvo se dogodilo 16. juna 1992. godine u Podrbdu, u objektima Klaonice. Na smrt pretučeni Josip Svetnović Baja ubačen je haman mrtav među prestravljene i zanijemjele logoraše.
Po svjedočenju r. Muharema Hare Halilovića, Baja je ubrzo izdahnuo u teškim mukama, u hropcu koji je trajao dvadesetak minuta.
Niko od sugrađana koji su nezakonito, nez ikakve sumnje i krivice privedeni i premlaćivani u SJB, Bjelajcu i Podbrdu, nije smio, a nije ni mogao pomoći Josipu Svetinoviću. U mraku prostorije u kojoj su bili, ukočili su se od straha jer svako od njih je mogao doživjeti Bajinu sudbinu.
Logoraši (ne)znaju ko je ili ko su ubojice. Zvanični organi prikrivaju ubojstvo i ubojice.
U Podbrdu su sahranili Josipa Svatinovića Baju, sa krvavom odjećim na njemu, naočalama u džepu…
Šest godina kasnije, uporna familija ubijenog najzad je uspjela dobiti njegove posmrtne ostatke. Prepoznala ga je, i po odjeći i po predmetima koje je imao uza se. Nakon obdukcije, dostojno su ga sahraniti.
Obdukcija je izvršena u Kliničkom bolničkom centru u Splitu 31. oktobra 1998. godine.
Patolog dr. Jakša Ivanić konstatirao je da je smrt Josipa Svetinovića (1937.) bila nasilna zbog polomljenih kosti lobanje. (Fracturae crani.)
Prikrivanje ubojstva
Uhićenici su za svoga mučeništva na Manjači stalno imali na umu mučeničku smrt njihova sugrađanina Baje. Ali, o tome nisu smjeli razgovarati; svakome od njih je smrt bila bliža od jake za vratom. Ali, vakat je da prekinu šutnju.
Iako se i po gradu poluglasno govorilo o tome da je Baja ubijen, Ivanka Svetinović, supruga Josipova, uporno je nastojala saznati o nadležnih politickih službi zvanične informacije o sudbini svoga muža, pa je stalno odlazila u SJB. Čitave dvije godine nejna nastojanja nisu urodile plodom.
Pred odlazak iz Mrkonjić-Grada u junu 1994. godine, Ivanka je još jednom pitala načelnika Popovića za sudbinu svoga muža, ali nije dobila odgovor. Popović joj je rekao kako narednog dana dolazi Nedjeljko Kesić iz Banje Luke, pa neka njega pita, od zna više.
Kesić se čudi…
Ivanka je razgovarala s Kesićem. Kako je službeno posvjedočila o tom razgovoru, Kesić se čudio kako se to moglo dogoditi Baji jer je on poznavao Baju… Ni riječi o ubojstvu…
Tek našavši se u Zagrebu kod rođaka, Ivanka je saznala je od njega da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen. Tu vijest su objavile zagrebačke novine početkom septembra 1992.
Neviđen bezobrazluk i licemjerje načelnika Popovića – protokolisan, ovjeren i potpisano pismo kojim načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonji-Gradu Nedjeljko Popović prikriva ubojstvo Josipa Svetinovića Baje
Josip Svetinović, vozač direktora „Zadružne trgovine“ dobio je 12. juna 1992. rješenje o godišnjem odmoru. (Dobili su takvo rješenje i gotovo svi Muslimani i Hrvati, ali teško da se iko ikad vratio na posao. Moja sestra r. Ismeta borila se za to pravo davdeset godina, ali se nikad nije vratila na svoje radno mjesto u Pošti odakle je izbačena u počekom ljeta 1992.)
Od trenutka hapšenja – čitav naredni mjesec dana Ivanka Svetinović je odlazila u SJB u Mrkonji-Gradu, ali nije dobila odgovor o sudbini svoga muža Josipa.
Pošto se Josip Svetinović nije vratio na posao po isteku odmora (sic!), „Zadružna trgovina“ mu je dala otkaz. Po primitku tog dokumenta, supruga Ivanka se pismeno obratila načelniku SJB Nedjeljku Popoviću , te molila ga da njen muž napiše žalbu na otkaz.
augusta 1992., dakle dva mjeseca i deset dana po Bajinom ubojstvu, načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu, Nedjeljko Popović pismom odgovara Ivanki Svetinović.
Pismo svjedoči neviđenu drskost i bezobrazluk, ironiju i licemjerje kojim načelnik SJB Mrkonji-Grad Nedjeljko Popadić krije istinu od Ivanke Svetinović, sve u cilju svjesnog prikrivanja zločinačkog ubojstva.
U zaglavlju toga svoga sramnoga, ponižavajućeg i obmanjujećeg službenog milicijskog akta, načelnik Nedjeljko Popović navodi u u čije ime piše taj akt „Srpska Republika, Centar Službi Bezbijednosti Banja Luka, Stanica Javne sigurnosti Mrkonjić-Grad. Tu je datum, pa broj protokola pod kojim je njegov akt službeno zaveden. Svojim potpisom i pečatom SJB kojom rukovodi, on ovjerava svoje obmane i laži u cilju prikrivanja ubojstva – kako naredbodavaca, tako i izvršitelja.
Taj „akt“ Nedjeljka Popadića uvreda je zdravoj pameti, sol na žive rane familiji ubijenog. On je dokaz zločina i njegovo svjesno prikrivanje.
Nedjeljko Popadić službeno priznaje da je Josip Svetinović priveden u SJB, i to – nakon „pogibije većeg broja milicionera“. (sic!). (Nigdje ni spomena sumnj,e krivnje…)
Josip Svetinović nema veze sa tom pogibijom većeg broja milicionera, niti je bilo ikakvih razloga da bude nezakonito priveden, a kamo li zvjerki premlaćen i ubijen.
Za sve to odgovornost pada i na načelnika Popadića, na više i niže po činu od njega, kao i na sve one koji su nezakonito organizirali hapšenja nedužnih građana – dakle vojsne i civilne vlasti koje u okviru SDS-a. SDS i oni su imali vlast u rukama, oni su odlučili koga na Manjaču, a koga pustiti nakon privođenja, ko će na kopanje rovova, ko na čišćenje šaršije, ko na kuluk dr. Čuliću. Oni su znali ko su batinaši. Oni su morali znati za ubojstvo odmah nakon što se dogodilo.
Nisu ništa uradili da se teška barinanja uhićenika i ubojstvo Baje spriječe, zločinci otkriju i kazne, iako su im morali biti poznati i detalji ubojstva i nalogodavci i ubojice.
Svi oni, a načelnik SJB Popović i službeno, protokolisano, potpisano i ovjereno – kriju svoj i zločin drugih. I pored svega, do dana današnjeg, SIPA nikoga ne hapsi! (sic!)
Ni luk jeo, ni luk mirisao – načelnik SJB Nedjeljko Popović u pismu moli direktora „Zadružne trgovine“ da omogući supruzi Josipa Svetinovića da ona podnese žalbu na otkaz koji je dobio njen muž u „Zadružnoj trgovini“, što je začinio ovako:
„Molimo Vas da dozvolite njegovoj supruzi podnese žalbu u njegovo ime obzirom da on nije u mogućnosti da podnese istu.“
Zna Nedjeljko Popadić, načelnik SJB Mrkonjić-Grad kako je svirepo ubijeni Josip Svetinović Baja već dva mjeseca i deset dana pod zemljom, i on to potvrđuje – svojim potpisom, pečatom i protoklom, tvrdeći kako „isti“ nije u stanju napisati žalbu. Mrtvi ne pišu žalbe. „Zadružna trgovina“ je odbila tu žalbu kao neosnovanu!
SIPA ima ovo pismo kojim Nedjeljko Popadić, načelnik SJB službeno prikriva zločin za koji je i sam odgovoran.
Tužilaštvo BiH također ima svu dokumentaciju, a i sutkinja određena za suđenje po ovom predmetu. Ali, niko ništa ne poduzima. Prijava leži u ladici.
Sve dok su zločinci na slobodi, oni će se izrugivati svim svojim žrtvama, SIPI, Tužilaštvu, Sudu, a svi oni koji o tome zucnu, pogotovo javno, neka beru kožu na šiljak!
Nevino pobijeni neće imati smiraja, njihove obitelji neće neće doživjeti nikakvo olakšanje sve dok pravda ne bude zadovoljena. Na tome se mora tvrdoglavo inzistirati, pa šta košta – neka košta!
u vezi sa Vašim upitom od 5.2.2015. godine, kojim ste od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) tražili informaciju da li je Agencija proteklih dana izvršila lišenje slobode sedam osoba na području Mrkonjić Grada po problematici ratnih zločina, obavještavamo Vas da Agencija u navedenom periodu nije vršila lišenja slobode po pomenutoj problematici.
Za eventualno druge informacije, vezano za imena koja navodite u Vašem dopisu, predlažemo da se obratite Tužilaštvu BiH po čijim naredbama SIPA postupa, a koje je jedino ovlašteno za ustupanje istih.
Ivanka SVETINOVIĆ: Da mi je dočakati pravdu za moga muža Josipa, ne bi mi bilo žao umrijeti.
„J… ti Bog majku, ti se ovdje smiješ, naši ginu!“
Tim prjetećem riječima komandir Mlicije u Mrkonjić-Gradu Đuro Marković gromoglasno se izderao na Josipa Svetonovića Baju, kojeg su Markovićevi milicioneri prehodno uhapsili na kućnom pragu, ni kriva ni dužna.
Đuru Marković, komandiru milicije smatra smijeh krivičnim djelom.
Ne pitajući Josipa Svetinovića Baju zašto se smije, jer je i sam čuo zbog čega se smije, komandir SJB Đuro Marković je odmah uzeo „pravdu“ u svoje ruke!
Znao je komandir Milicije Đuro Marković da je njegova SJB – s njim i njegovim batinašima i krvnicima – mjesto straha. Nikome ne bi palo na pamet da se u takvom okruženju – nakon izgibije Đurinih milicionera smije baš toj izgibiji, i to baš na tome strašom mjestu.
Baja, i sam nogometaš, nekadašnji bek, „Slobode“ mogao se nasmijati nekoj anegdoti iz svakodnevnog života jer je volio šalu; mogao se nasmijati anegdoti o nekoj utakmici, jer se nije osjećao ni kriv ni dužan, pa nije ni bilo mjesta strahu za taj smijeh.
Ali, nakon što se na Baju izderao Đuro Marković, komandir Milicije, Baja i svi uhićenici u toj prostoriji u Stanici milicije, su se morali prepasti. Baji je to bio zadnji smijeh koji će ga koštati života.
Ali, Bajin život, patnje njegove i njegovih nevinih sugrađana – komandir Đuro ne smatra niti patnjom, niti ljudima dostojim života.
Pitanje za Đuru Markovića: Zašto su uopće ti čestiti i nevini građani pohapšeni i dovedeni u Stanicu milicije?
Oni nisu Đurini. Oni nisu „naši,“ kako bi to rekao komandir milicije. Oni su i bez krivice krivi, krivi su jer su živi!
„J… ti Bog majku, ti se smiješ, a naši ginu!“
Iza te psovke, iza te lažne optužbe, izrečene ad hoc, bez tužitelja, sudije i suda, odmah je uslijedila Đurina presuda – na bigajri hak ; munjevit, snažan udarac u lice Josipa Svetinovića Baje kojim ga je razvalio komandir Milicije – tužitelj, sudac i izvršitelj presude u isto vrijeme – Đuro Marković.
Od udarca šake komandira Stanice milicije Đure Markovića, na čijem prstu je bio i poveći, masivan, prsten, Baji se smrklo pred očima, zateturao se, dok mu je lice izbličeno od udarca, oblivala krv…
„… naši ginu!“
Grmio je Komandir stanice Milicije u Mrkonjić-Grad potpuno svjestan da je lažno optužio i na osnovu falisifikata presudio Josipu Svetinoviću.
Za takvu optužbu gubi se glava, znao je komandir Milicije Đuro Marković i zato je presudio Baji.
Po lažnoj optužbi Đure Markovića, komandira Milicije – batinaši su malo kasnije izvršili presudu Josipu Svetinoviću u Klaonici u Podbrdu.
Bezazlena šala uhićenika, nedužnih i bez grijeha, naivan i bezazlen smijeh – sve je to koštalo Baju glave, a ostalih uhićenika – patnji i poniženja od kojih se nisu ni do danas oporavili. Ni do danas im nije do ikakvog smijeha. Mogao bi ih odnekuda čudi komandir milicije Đuro Marković, taman da su hiljadama kilometara daleko.
Oni se nisu smijali ni prije, ni poslije dolaska u Stanicu milciije. a zanijemili su kada je Baja ubijen, svi su kažnjeni su surovo.
U njihove živote uselio se strah poslije Bajinog ubijstva, batinjanja, noćnih prozivki krvnika – stražara. Ako su se ikad i pomislili nasmijat, moraa im je naumpasti Bajina sudbina, pred očima im se mogao ukazati Đuro Marković i batinaši, pa im nije moglo biti do smijeha!
Zna komandir Đuro Marković ko je ubio Josipa Svetinovića Baju, bar je bio plaćen da to zna.
Morao bi po službenoj dužnosti znati i Kesić, visoki policijski dužnosnik „Srpske Republike“, na kojeg se poziva načelnik SJB Nedjeljko Popović. A jedan drugi Nedjeljko – Kesić se čudi šta je to s bajom bilo (sic!), ali ne kaže Bajinoj supruzi da joj je muž ubijen. Umjesto da kazne počinitelje,obojica Nedjeljka – prikrivali su ubojstvo!
Dvadest i dvije i po godine po Bajinom ubojtsvu – niko ne odgovara. Ni komandir milicije u Mrkonjić-Gradu, niti njegovi batinaši, niti oni koji su naredili ili zajednički prikrivali ubojstvo.
Predmet je obrađen, SIPA ima dokumentaciju, određena je čak i sutkinja po tom predmetu – zove se Džemila Begović, sutkinja Suda BiH u Sarajevu. Ali, predmet stoji! Đe je zapelo!!!
…“naši ginu, a ti s smiješ!“
Ako se Baja smijao, nisu se smijali Suče, Hare, Davor, Vinko, pa su jedva žive glave spaisli.
Čijom zaslugom ginu oni koje je Komandir Milicije u Stanici javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu smatra svojima!
Baja i uhićenici nemaju nikakve veze s tim što oni „ginu“, ali Đuro Marković ima. I on je kriv što ih je poslao da izginu.
Baja ne bi ni u snu pomislio poslati nekoga u ratni zločin, niti se smijati nečijoj smrti, jer on je – to je znana istina – pobožni vjernik kojemu dušmani nisu dali toga dana ni u crkvu da se pomoli Bogu.
On, kao ni ostali nevini uhićenici nisu poslali nikoga u Liskovicu, Vlasinje, Barevo – da žare i pale, ubijaju i progone nevine ljude, kako bi najzad „oslobodili srpsko Jajce“ zaklinjući se u “srpskog Boga” i srpske kraljeve. Najzad su ga i oslobodili od njegovih stanovnika, među njima i Srba, te temeljito opljačkali devastirani grad,
To „naši“ komandira milicije odnosi se baš i samo na Đuine milicionere kojima je on bio komandir i koje je i on, Đuro Marković, kao njihov prvi pretpostavljeni poslao u ratni zločin.
Ti milicioneri nisu sigurno ni Bajini, ni Harini, ni Kijadovi, ni Sučetovi.
Kada su branitelji svojih života, svojih ognjišta, svojih sela i grada Jajca – iznenadili na spavanju milcionere Đure Markovića nakon njihova obilnog krkanluka uz viski i ražanj, te im odžali lekciju iz ratovanja – onda onaj ko ih je poslao u ratni zločin i smrt – komandir te Milicije Đuro Marković – svoj bijes zbog svoje krivice (herojstva, sic!), ratnog zločina – iskaljuje nad nedužnim Josipom Bajom Svetinovićem, Sućetom, Harom, Vinkom…
Đuro Marković smatra kako je nakažnjiv njegov i zločin njegovih miliconera, te ostalih nalogoidavaca i izvršitelja. Oni su imali imao pravo na zločin na osnovu svojih laži i podvala; u to pravo na nekažnjen zločin nad nedužnim evo više od 22 godine uvjeravaju komandira Đuru i ostale suučesnike oni koji su bili dužni pohvatati zločince i kazniti ih po pravdi.
Umjesto zločinaca – odgovarali su Suče, Baja, Hare, Davor, Kijad i toliki drugi nedužni ljudi. Oni se i danas boje Đure Markovića i njemu sličnih pa šute kao zaliveni.
Dok god ne budu kažnjeni Đuro Marković i svi oni viših i nižih i po činu i političkom značaju od njega., ljaga će padati na sve Srbe u Mrkonjić-Gradu. Šutnja znači odobravanje! Stoga bi se Srbi prvi morali odreći zločina počinjenog u njihovi ime i tražiti pravdu, a ne izmišljati laži kako neko mrzo sve Srbe.
Do tada, preživjele žrtve će se i dalje bojati svojih krvnika, a umrli neće imati spokoja, kao ni što neće imati mira njihove obitelji. Taman bili i deset hiljada kilometara daleko od mjesta zločina nad njima, žrtve će i dalje živjeti u strahu i nesigurnosti. Vrcaće se u snu nakon košmanog sna o SUP-u, Đuri Markoviću, Bajinom ječanju u Podbrdu, prozivki na Manjači…
Nije Josip Svtinović Baja jedina žrtva Komandira Đure Markovića, njegovih milicionera, viših starješina – političkih, policijskih, vojnih.
Umjesto da ih hapsi SIPA, da ih Tužilaštvo goni, a Sud i po pravdi kažnjava, SIPA se raspituje kod Bajine obitelji ko je omogućio da se objavi SIPIN dokumenta svjedočenja Ivanke Svetinović! Tako – pravedni bi se trebali bojati SIPE, dok zločinci neomatano merače na slobodi.
Uz ovaj isječak dokumenta SIPE – svjedočadaenja Ivanke Svetinović prilažem i dio originala dvaju drugih dokumenta – Proglasa pukovnika Stanislava Galića o oslobađanju „srpskog“ Jajca, te dio naredbe koju potpisuje Komandant 1. mpoabr – mtb poručnik Sekulić Milenko, 9. 08. 1992. zapovijedajući svojim vojnicima – ratni zločin! (Stanislav Galić je osuđen 2006. na Tribunalu u Haagu na 20 godina zatvora. Odgovarao je za komandnu ulogu na razaranju i ubijanju Sarajeva. Još malo, kada namiri trećinu odslužene kazne, eto ga na slobodi!)
Tek toliko, za sada, da komandir SJB – Milicije u Mrkonjić-Gradu zna koga, uz njega, treba kriviti za izgibiju ne samo njegovih mlicionera, nego i srpskih vojnika (četnika), kao i za ubojstava, mučenja i ponižavanja nevinih, za progone, paljevine, razaranja nevinih muslimana i katolika…
Žrtve su nebrojene, a među njima je i Josip Svetinović Baja; tu su i ova dva civila iz Liskovice, ova dva starca, mještanina Liskovice, sustignuta u Vlasinju, ubijena sjekirom, rasuta mozga, ostavljena na sred puta – zaslužuju da ubojice i nalogodavci budu kažnjeni.
Vrijeme je zamjene strahova!
Vakat je da se nakon skoro dvije i po decenije izvrši pravda i da se žrtve prestanu bojati svojih katilal
Ovo su tijela dvojice starih Liskovčana kojima su sjekirom presudili milicioneri Đure Markovića, komandira Milicije iz Mrkonjić-Grada. Ubojstva su se dogodila na sred Vlasinja, gdje su ih, iznemogle u pokušaju bijega sustigli milicioneri Komadira Đure Markovića i presudili im – ni krivim ni dužnim – na licu mjesta. Svirepo, bez milosti. Ostali su nekažnjeni do danas, toliko cgodina poslije.Žrtve milicije iz Mrkonjić- Grada – (video) snimak od 15. juna 1992. , dva dana po zločinu…
Isječci iz Proglasa borcima i starešinama 30. krajiške divizije o “oslobađanju” Jajca… Potpisuje ga Stanislav Galić koji je svoja iskustva na razaranju Jajca i ubijanju civila obilato koristio na ubijanju Sarajeva i Saralija
m
l
Na linku – originalan video snimak napravljen dva dana nakon “izgibije” milcionera Đure Markovića i Nedjeljka Popadića na prilazima Barevu i – posjeta Vlasinju 2012.
Ivanka SVETINOVIĆ: VIJEST O UBOJSTVU MOGA MUŽA SAZNALA SAM DVIJE GODINE KASNIJE IZ NOVINA
Ovo je službeni iskaz Ivanke SVETINOVIĆ, supruge Josipa SVETINOVIČA Baje ubijenog u Podbrdu, polovinom juna mjeseca 1992.
Ovom dramatičnom iskazu nije potreban nikakav dodatni komentar.
Recimo samo kako je zaista krajnje vrijeme da – SIPA, Tužilštvo i Sud Bosne i Hercegovine najzad obave svoj poslo kako bi konačno bili kažnjeni svi oni koji su upleteni u zločinačku smrt Ivankinog supruga, našeg uvaženog i poštovanog sugrađanina Josipa SVETINOVIĆA Baje.
Ivanka Svetinović je poručila sa bolesničke postelje kako joj ne bi bilo žao umrijeti nakon saznanja da je sve one koji su umiješani u svirepo ubojstvo njenoga muža najzad stigla ruka pravde!
Portparol SIPE kojem sam poslao pismo sa novinskim upitom da li može potvrditi ili demantirati vijest o navodnom hapšenju sedmorica Mrkonjićana osumnjičenih za teror nad građanima i ubojstvo Josipa SVETINOVIĆA Baje, nije našao za shodno odgovoriti.
Ako je vijest tačna, onda se može reći kako je pravda spora, ali ipak dostižna.
Ako je vijest lažna, onda bi i kao takva morala biti signal SIPI, Tužilaštvu i Sudu da na krenu u akciju kako bi zločini nad nedužnim građanima najzad bili procesuirani i pravda zadovoljena.
Prošlo je više od dvije decenije od tih događaja; dok god pravda ne bude zadovoljena, krivci za teror i zločin kažnjeni, postoji opasnost da se teror i zločini ponove.
Znakovita je šutnja preživjelih nad kojima je izvršen teror, kao i rodbine nevino pobijenih.
***
Narednih dana ovdje će biti pokazani neki dokumenti vezani za privođenje i ubojstvo našeg sugrađanina Josipa SVETNOVIĆABaje.
Pismo SIPI – POTVRDITE ILI DEMANTIRAJTE VIJEST O HAPŠENJU SEDMORICE MRKONJIĆANA OSUMNJIČENIH ZA TEROR NAD CIVILIMA I UBOJSTVO CIVILA JOSIPA SVETINOVIĆA BAJE:
Danas sam uputio slijeedći dopis na adresu SIPE kojeg prnosim u cjelosti:
An
portparol@sipa.gov.ba
Poštovana gospodo!
Dobio sam informaciju kako je SIPA tokom protekla dava dana uhapsila sedmoricu osoba u Mrkonjić-Gradu pod sumnjom za teror nad civilima i ubojstvo Josipa Svetinovića Baje u Podbrdu kod Mrkonjić-Grada, gdje je bio zatočen na putu u logor Manjaču.
Ovo su imena uhapšenih:
kesic..shikman ..popovic..todorovic..markovic..glogonjic i pena
Možete li potvrditi, ili demantirati tu vijest?
Unaprijed hvala na odgovoru!
Ibrahim Halilović, slobodni novinar, (bivši reporter na TV Sarajevo, u penziji)
***
Josip SVETINOVIĆ Baja – fini i nevini građanin, ubijen je na svirep način u Podrbdu, na putu u mučilište na Manjači. Dužnost nas živih je da uporno i tvrdoglavo istrajavemo na pravdi za zločince kako se zločin ne bi ponovio i kako ne bi strahovali u svom gradu, na Čaršiji, na kućnom pragu.
Osoba koja je upoznata sa ovom akcijom SIPE u Mrkonjić-Gradu kaže kako su uhapšene osobe predate Tužilaštvu BiH i nalaze se u Istražnom zatvoru toga Tužilaštva.
Logoraš sa Manjače, po dolasku u Jajce – višestruko pretučen, teroriziran, mućen, ponižavan i izgladnjivan – iako civil nikome dužan ili kriv: pravda je spora, ali moramo inzistirati da se pravda vrši makar svijet propao!
Logoraši s Manjače po dolasku u Jajce – tragovi mučenja, izgladnjivanja i ponižavanja – ali zločin je ostao nekažnjen, ali samo za sada!
Moj brat rahmetli Muharem. logoraš s Manjače; Bog zna najbolje, ali mene niko ne može uvjeriti kako za njegovu preranu smrt nisu krivi i mučitelji u Bjelacu, SPU-u, Podbrdu, Manjači. Stoga, boriću se za pravdu i kažnjavanje zločina dok sam živ, jer mi je to ljudska obaveza – i to ne samo za brata, nego i za sve nevine žrtve
Ako SIPA nije još čitala, vakat je neka pročita autetčne pribilješke rahmetili Suada LEPIRA, koji je i sam prerano legao u crnu zemlju, daleko od svoje Bosne i Varcara. U tim zabilješkama svjedoka Suada Lepira – inspektori mogu naći tonu podataka o teroru nad nedužnim civilima, poniženjima, kulučenju na izgradnji Čulićevog vodovoda do Trijebova… Urbicidu. Ne bi bilo zgoreg da se inspektori SIPE raspitaju i za teror i ubojstvo naših sugrađana u Obrcima. Nevino pobijedi su nam ostavili amenet da se borimo za pravdu. Bez pravde nema pomirenja niti suživota.
Ibrahim Halilović 