Ibrahim HALILOVIĆ

10/02/201717/06/2019

Ivica Dačić zvani Prasko – Debeljko, Šećerko, Ratluk: USTAŠA SA ČETNIČKOM ŠUBAROM – ILI ČETIK SA USTAŠKOM KAPOM NA GLAVI

Ivica Dačić zvani Prasko, Debeljko, Šećerko, Ratluk…

USTAŠA SA ČETNIČKOM ŠUBAROM – ILI ČETNIK SA USTAŠKOM KAPOM NA GLAVI

“Ivica Dačić je bio aparatčik Miloševićeve stranke. Predsednik omladine i ono što se pomalo zaboravlja; bio je portparol stranke. Svi odvratni stranački stavovi, sva pravdanja izbornih krađa, hiperinflacije, opšteg siromaštva, nacionalnih poraza, sve je to prošlo preko njegovih usta. Uključujući i ono najbizarnije, da smo pobedili NATO 1999. godine.” (Predrag Popović, beogradski publicista; citat iz knjige “Istina o Vučiću”)

Amir Bislimi, nekadašnji direktor DS Srbije o Dačiću na Facebooku:”Miloševićev megafon, sejač smrti, straha, bede, prostakluka i primitivizma, danas nekome nešto priča. Portparol zločinačke, kriminalne, nacističke i lopovske partije SPS je ministar spoljnih poslova. Nikitović i Koštunica su ga amnestirali, a Tadić vratio na državne funkcije. Srbijom danas upravljaju razuzdani, iz groba podignuti, miloševićevci. To nam je kazna za sve izgubljene ratove, zločine, sankcije, nedužne žrtve, divljačke privatizacije, prostakluk, poremećene vrednosti. Realno, kad se sve sabere, pomnoži i oduzme, Srbija bolje nije ni zaslužila nego da njome vladaju aveti prošlosti.” (Objavljeno na Blogu Predraga Popovića, 04. 02. 2017.

Evo šta je Slobodan Milošević poručio svome šegertu Dačiću iza rešetaka Haaškog tribunala.
„Socijalistička partija Srbije je potpuno upropašćena i Ivica Dačić, taj mali naduvani ratluk, ne sme više da zloupotrebljava moje ime i da predvodi stranku”. (Popović, ibid)
Mirjana Marković je Dačića zvala “mali debeli šećerko.” Milošević – da bi bio originalan – zvao ga je “ratluk” (bosanski – rahat lokum.)

Izjave Ivice Dačića, aktualnog srbijanskog ministra vanjskih poslova kojima prijeteći traži da naša država odustane od Tužbe protiv Srbije na Svjetskom sudu pravde: “

“Ako do te tužbe, ipak, dođe, Srbija će upotrebiti sva pravna sredstva da i ovoga puta izađe kao pobednik”, rekao je Dačić za “Večernje novosti”.

Dačić kaže da je prilikom nedavnog susreta u Beogradu predsjedavajućem Savjeta ministara BiH Denisu Zvizdiću jasno rekao da bi obnova tužbe ponovo narušila odnose između dvije zemlje i da je obostrani interes da se sve nesuglasice rješavaju dijalogom.

“Ne možemo da se pred kamerama ljubimo i grlimo, da se samo deklarativno zalažemo za stabilnost i mir u regionu, a da oni pišu nove tužbe. Ako nam udare šamar, neka ne očekuju da im okrenemo i drugi obraz”, rekao je Dačić. (Politika, 26. 01. 2017.)

O kakvoj se hulji radi – neka posvjedoči i podatak da je hrvatski ministar upravo odbio susret s Dačićem. Međutim, u Bosni njegova se sluša, i poštuje, a šuti se čak i kada prijeti ovaj krimnalac i Miloševićev šegrt… (Izvor, Nezavisne novine”, 11. 02. 2017.)

dacic-i-milosevic-1 — Šipka uz bubanj – fotografija sa početka karijere Ivice Dačića

Izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova kojima prijeti državi BiH ako se nastavi proces na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije za agresiju i gencoid, jedva su dočekali u EU i prisvojili ih kao svoje. Šef OSCE u našoj zemlji Jonathan Moore ne samo da se miješa u unutrašnje svari jedne suverene države, nego čini i krivično djelo pokušajem opstruiranja pravde zahtjevom da BiH odustane od Tužbe. On čak bezobrazno tvrdi da niti ima dokaza, niti taj spor BiH može dobiti – jer šta bi drugo – Srbija je nevina. Kako misli Dačić, tako misli More, a u iste četničke diple dipli i Lars-Gunar Wigemark, šef misije EU u BiH. Sve to dobro opravdanje za B. Izetbegovića da dohaka Tužbi. Dodamo li i izjave Čovića i Ivanića koji tvrde da ništa od Tužbe jer oni (sic!) ne stoje iza odluke o njenom obnavljanju.

Da imamo državnike ko što nemamo, da imamo pravnike kao što nemamo, da imamo kritičku javnost, građane, medije, intelektualce, da postoji kao bosanska nacija koja zna šta je dobro za njenu državu, da imalo poštujemo sebe i svoju državu – ovu Moora i Widemarka bi prvo najurili, a onda odmah i tužili za ometanje pravde. Dačića bi sikterisali i zabranili mu prelazak iz Srbije preko Drine. Čoviću bi rekli kao i Ivaniću – ni četnici ni ustaše ne mogu biti kadije koje sude i tuže. Ubijali, sakatili, silovali, rušili – pa sad traže da ih pitamo hoćemo li ih tužiti. Samo naivni mogu nasjesti na njihove baljezgarije.

Četnički vojvoda Vučić na djelu u Beogradu, a zatim kao počasni gost u Srebrenici – Hoćemo li Izetbegoviću dozvoliti dalja poniženja poput ovog u Srebrenici, hoće li se pravdati pritiscima EU, Dačića, Dodika, Čovića, Ivanića…, kako bi odustao od revizije Presude. Odluka ne zavisi od njega, do nas je

Moglo bi sa strepnjom reći kako dobar vjetar puše u leđa sabotera Tužbe – Bakira Izetbegovića i na svijetu najbolje plaćenog pravnika-amatera Sakiba SOFTIĆA koji će za hvatanje zjala, umjesto traženja novih dokaza za proces na ICJ, podebljati svoj ionako debeli hinlom stečeni saldo kojim se potkožio na račun države.

Sve su karte na hastalu. Uskoro ćemo se suočiti ili sa pravdanjem kako nema dokaza za reviziju Presude (sic!) ili – Tužba će biti obnovljena, pa sabotirana ko i do sada. Iako je primio besnaslovnu sumu novca, Softić do danas nije prezentirao ni jedan novi dokaz Sudu, a morao je u roku od šest mjeseci po saznaju. Možda nešto drđi u rukavu svoje sudačke tunike. (džubeta)

Međutim, svako mora znati, i EU i Srbija i sva tri srpska člana predsjedništva, kako mi u rukama imamo već dobiveni spor Presudom ICJ iz 2007. godine. Na osnovu te Presude i presuda za genocid na Tribunalu koje je izrekao pojedincima, mi možemo ukinuti genocidnu RS. Po istoj Presudi – Srbija koja je imala sudski nalog – nije spriječila genocid. Prema tome, krivnja Srbije je vječna…

U ovom tekstu ćemo se malo više pozabaviti likom i zlodjelom Ivice Dačića, aktualnog ministra vanjskih poslova Srbije.

Pogledajmo kako Dačića, osobu čije protivljenje reviziji Presude EU uvažava – o kakvom se kriminalu, lopovu, prevarantu, političkoj prilivodi i kameleona – Miloševićevog slugu i šegrta – opisuju oni koji ga pobliže znaju – u samoj Srbiji.

U knjizi beogradskog novinara i publiciste Predraga Popovića su i ovi redovi:

“Aleksandar Vučić je promenio ideologiju, naučio je floskule kojima se zaklinje u evropske i američke vrednosti, ali ćud nije promenio. I danas, kao evro-atlantski fanatik, često pokušava da Ivicu Dačića diskredituje u velikosrpskom radikalskom stilu – na nacionalnoj osnovi.

– Dačić je Hrvat. Njegov otac Desimir je Hrvat s Kosova, iz Janjeva. Tamo su rođeni Ivica i njegova sestra Evica. Desimir je radio kao milicioner, ali kad su počeli nemiri sa Šiptarima, pošto nije bio pouzdan, prebačen je u Žitorađu. Eto ko se predstavlja kao srpski patriota – tvrdi Vučić.”

To što je Hrvat i ustaša, nije Dačiću prepreka da bude četnik. da pače, on se u tome dokazao mnogo puta.

U istoj knjizi mogu se pročitati i ovi redovi: “U rekordnom roku, Vučić je s političke scene najurio Vojislava Šešelja, Vojislava Koštunicu, Mlađana Dinkića, Čedu Jovanovića i, na šta je posebno ponosan, Dragana Đilasa. Samo Dačiću ne može ništa.

Animozitet, nastao pre više od dve decenije, vremenom je prerastao u Vučićevu patološku opsednutost Dačićevim likom i zlodelom. Mržnja, koju je nekada prezentovao šalama na račun „malog, debelog,” danas se odgleda u zakletvi da se „neće smiriti dok ga ne smesti iza rešetaka.”

Umjesto iza rešetaka – Vučić je smjestio Dačića u fotelju ministra vanjskih poslova u svojoj Vladi. Vučić o Dačiću: “On je običan kriminalac. Od SPS-a je napravio mafijaški klan. Dačića zanimaju samo pare, ponaša se kao da je Srbija njegov plen. Ugrađuje se u sve poslove, reketira, otima… Sto puta je gori od Miloševića, Đinđića i Tadića. Svi su krali, ali niko kao Dačić. Seti se samo „kofera”. Tih 150.000 evra, koliko je bilo u koferu, namenjeno je Dačiću. To je samo jedan mito, a možeš da zamisliš koliko ih je dobio za sve ove godine. Kloni ga se.” (Citat iz knjige Predraga Popovića: “Istina o Vučiću”

Popović, inače prijatelj i Dačića i Vučića piše dalje: “Psiholozi bi morali dobro da se pomuče ne bi li otkrili uzroke tog Vučićevog poremećaja, da li je u pitanju kompleks niže vrednosti ili nešto s komplikovanijim latinskim nazivom, uz šta se dobija recept za velike šarene pilule. Ipak treba razumeti Vučićevu iskompleksiranost, zasniva se na konkretnim činjenicama.”

Dačić je obrazovaniji, mudriji, strpljiviji i neuporedivo uspešniji. Od 23 godine političke karijere, Dačić ih je 19 proveo na vlasti, bez mnogo buke i problema oteo je SPS partijskom i ličnom tvorcu Slobodanu Miloševiću, ulazio je u najčudnije koalicije i, što ne treba zanemariti, prolazeći kroz sve te avanture nije stvarao opasne neprijatelje. U svakom haosu, Dačić je demonstrirao čvršći karakter, fine manire i sposobnost da planira nekoliko poteza unapred.

predrag-popovic — Predrag Popović – prijatelj i odličan poznavalac Vučića i Dačića – neštedmice u svojim knjigama ” o obojici kao i o Nikoli

Kad je prvi put bio na vlasti, kao ministar protiv informisanja, Vučić je gorljivo predvodio hajku na Slavka Ćuruviju. Javno je pretio osvetom, zloupotrebljavao je policiju i sudstvo, čak je i fizički, prilikom dva slučajna susreta, nasrtao na omraženog medijskog protivnika, targetovanog kao „stranog plaćenika i domaćeg izdajnika”. Kroz to vreme, Dačić je pristojno prihvatao Ćuruvijine telefonske pozive, obećavao pomoć i nijednim javnim nastupom nije učestvovao u hajci na vlasnika „Dnevnog telegrafa”

Slična razlika, po kojoj mogu da se definišu civilizacijski nivoi svesti između Vučića i Dačića, videla se i prilikom njihovih razlaza s partijskim vođama. Vučić je brutalnom kampanjom satanizovao utamničenog Šešelja, predstavljajući ga kao ubicu, monstruma i ludaka. S druge strane, dok je polako, korak po korak preuzimao kontrolu nad SPS-om, sve u skladu s partijskim statutom, Dačić je izbegavao oštru ivicu sukoba s Miloševićem. Na optužbe je odgovarao mirno i tolerantno, pritom ne zaboravljajući da obezbeđuje i šalje pare za Slobinu odbranu u Hagu i Mirino izdržavanje u Moskvi.

Dačić je vidra koja uspješno pliva u političko-kriminalnim i narko-vodama:

dacic — Miloševićev duh lebdi u glavi njegova šegrta Dačića – iako su se jedan drugog odricali…

“U noći kad su DOS-ovi jurišni odredi iz Surčina i Kule lovili Miloševića u vili „Mir” (da bi ga isporučili Tribunalu u Haagu), Dačić je na beogradskom Trgu Republike organizovao protest na kome su slobisti obećavali: „I Đinđića i Koštunicu, streljaćemo obojicu”. Dve godine kasnije, na istom mestu, Vučić je obećao da će „istrebiti Đinđića kao gubu iz torine.” piše Popović u svojoj knjizi.

Istovremeno, dok su Vučić i Dačić ratovali jedan protiv drugog, Popović tvrdi ovo: “Obojica su sticali ogromnu imovinu i imidž ratnih i posleratnih profitera. Kratke periode u kojima su se sukobljavale njihove stranke Vučić je koristio da kaže sve što zaista misli o Dačiću, posle čega su nastavljali saradnju kao da se ništa nije događalo.” (Svaka sličnost sa Bakirom Izetbegovićem i Fahrudinom Radončićem Šćepom je očito – slučajna! (Dok sabirem ove redove – eno ga Šćepo na nekoj TV brani Moora – tako i Dačića – kao našeg prijatelja dajući mu za pravo oko odustajanja od Tužbe.)

vucic-nikolic-eston-dacic-foto-eu_f — Nastavak četničke politike EU – četničke vojvode Vučić i Nikolić na pregovorma sa EU **(Catherine Ashton)**

“Дачић је изјавио и да Србија заслужује да уђе у Европску унију, али са националним идентитетом.” (ovo Dačićevom “nacionalnim” prevodim kao – četničkim, zločinačkim, genocidnim, op. I.H.)

Te i takve – četničke vojvode Vučića, Nikolića i Miloševićevog šegrta Dačića EU uvažava, želi ih odvratiti od Rusije, pa namamiti u svoje jato, sve preko grbače države Republike Bosne i Hercegovine. Ono što su izgubili na Kosovu, moguće je da će dobiti u Bosni. Uvjet – da se zaborave presude svjetskih sudova kojima genocidna RS mora nestati. Stoga su oni u horu digli dreku na najavu obnove procesa na Svjetskom sudu pravde. Povoljnim ishodom, RS ide brže na smetljište povijesti.

Ovako kao za Kosovo, Dačić će jednoga dana, ako ga neko bude pitao, ili ako ne bud eiza rešetaka, onkraj brave – govoriti i za RS:

“…доста је било политике да је Косово Србија, а у реалном животу је Косово све даље од Србије“, рекао је лидер СПС-а. (Ivica Dačić) Izvor BTV, 22. 12. 2012.

I Dačić i Vučić uz Nikolića i bratiju igraju svoju kriminalnu ratno-huškačku i zločinačku politiku za sve vrijeme srbijanske i petokolonaške agresije na RBiH i genocida – u ratu i miru. Iza sebe imaju EU čak i u opstruiranju pravde, na što dužnosnici EU u svojim zemljama ne bi smjeli ni u snu pomisliti.

Skandalazono je da ovim četnicima dejtonski mediji posvećuju pažnju bez kritičkog komentara na njihove nedopustive izjave i ponašanje, miješanje u unutrašnje stvari naše države, opstruiranje pravde . Još samo da ih obojicu ugosti na svojoj TV Senad Hadžifejzović i s njima proćaska kao da nisu ni luk jeli ni luk mirisali.

Dačića i ostale četnike, četničke vojvode Vučića koji je rado viđen i odlikovan u Srebrenici, Vučića kojeg stalno mame u Sarajevo, Dačića koji je zajedno s njima malo malo kod Dodika, ili Dodik kod njih – mora se shvatiti ozbiljno, jer gubitak Kosova oni će po cijenu spašavanja vlastite kože – pokušati namiriti u Bosni.

Nakon što su žestoko branili Kosovo, pa izgubili, Dačić izjavljuje kako mu je RS važnija od “Kosova i Metohije!”

Već dobijeni spor na Svjetskom sudu i presude Tribunala za genocid put su kojim RS ide na smetljište povijesti. Tužba može samo utabati put da Dačić izgubi i RS, a mi dobijemo RBiH. Zato je i tolika dreka, prijetnje, zato je u pomoć prizvana i EU i njeni islamofobi.

Milošević je odavno mrtav, ali njegov dug lebdi Srbijom i Evropom.

Milošević se za života odrekao Dačića, a kad mu je trebalo – Dačić se oderkao Miloševića, pa ga – kad mu je zatrebalo – opet prigrlio.

Evo šta je Slobodan Milošević poručio svome šegertu Dačiću iza rešetaka Haaškog tribunala.

„Socijalistička partija Srbije je potpuno upropašćena i Ivica Dačić, taj mali naduvani ratluk, ne sme više da zloupotrebljava moje ime i da predvodi stranku”. (Popović, ibid)
Mirjana Marković je Dačića zvala “mali debeli šećerko.” Milošević – da bi bio originalan – zvao ga je “ratluk” (bosanski – rahat lokum.)

Nakon nepravomoćne presude Karadžiću u kojoj je presuđen za genocid u Srebrenici, ali ne i u Prijedoru, Sanskom Mostu i drugim mjestima, Dačić se je pokušao u javnosti dokazati da je Karadžić ustvari nevin, pa tako i Milošević, usprkos svih zala koje su počinili.

U emisiji RFE, Nataša Kondić kaže: “Meni se čini da se u priči o Miloševićevoj nevinosti ne radi o istrčavanju, da nije reč o tome da se je ministar Dačić oduševio, čim je saznao za taj paragraf u presudi Karadžiću, i odmah krenuo u javnost. Mislim da je to deo nekog plana. To mi tako deluje. Podsetila bih da je pre nekoliko nedelja Dačić izašao u javnost s porukom da je sazrelo vreme da se postavi pitanje odgovornosti za NATO bombardovanje. A takve stvari imaju odjeka u javnosti, to se prima. Mislim da je Dačićev cilj da se otvori politička debata, u kojoj će da se pokaže regionu da Srbija nema veze sa ratnim zločinima i da optužbe za agresiju padaju u vodu. Do pre nekoliko godina Dačiću nije padalo na pamet da se povezuje sa Miloševićevim nasleđem. Naprotiv, bilo mu je vrlo stalo da se udalji od Miloševića i da sačuva partiju pod geslom da to nije ona ista partija koja je devedesetih godina dovela do ratova. Sada se on opet vraća Miloševiću, kao da je ocenio da je trenutak za “istorijske izmene“. To bi se, verovatno, i nastavilo da nije došlo do posete američkog potpredsednika Srbiji, pa su dvojica ministara spustila loptu.”

U istoj emisiji RFE, Mirko Klarin kaže: “Mene jedino čudi zašto je Dačiću i Vulinu bio potreban Tribunal da se uvere u Miloševićevu nevinost. Zar oni nisu od početka verovali da Milošević nije kriv, da ga treba rehabilitovati i podići mu spomenik? Nego im sada Tribunal – kojeg oni potcenjuju i nipodaštavaju – odjednom postaje uporište za tvrdnju da je Milošević nevin. Zaista koješta. Ja mislim da bi Dačić i Miloševićevi advokati morali prvo da saopšte ko je doturio Miloševiću u pritvorsku jedinicu lek rifampicin, koji se koristi za lečenje gube i koji poništava dejstvo lekova koji snižavaju krvni pritisak. Milošević je uzimao taj lek i onda se žalio na visoki krvni pritisak. Tvrdio je da holandski lekari nisu u stanju da mu ga smanje i da zato treba da ide u Moskvu. On je u stvari hteo u Moskvu da bi se video sa suprugom Mirom Marković, jer je ona prestala da ga posećuje u Hagu, otkako je bila optužena u Srbiji. On to više nije mogao da podnese. Uzimao je rifampicin da bi mu dozvolili da ode u Moskvu. Milošević je pokrenuo sile u svom organizmu koje su mu izmakle kontroli i na kraju ga ubile na isti način na koji je pokrenuo sile koje više nije mogao da kontroliše i koje su rasturile Jugoslaviju i uvele je u rat.”

“Tadić je znao za kontakte Dačića sa Šarićevim narko-klanom Bivši predsednik Srbije Boris Tadić izjavio da je, kao predsednik Republike i Saveta za nacionalnu bezbednost, znao za kontakte premijera Ivice Dačića sa predstavnicima narko-klana Darka Šarića, ali da nikada nije dobio informacije da je Dačić “pod krivičnim gonjenjem.” (Portal “Na dlanu”) Inače, Tadić je najavljivao tužbu protiv Dačića zbog nekih izbornih maliverzacija.

Evo kako je Ivica Dačić opisan u “Vukajlija – Rečnik slenga”

Ivica Dačić – Čovek koji je proglašen za Najevropljanina, sviđalo nam se to ili ne. Ako su mu savremenici i oponentni naivni, on nije, nit je bio.
Kad je Sloba bio No.1, Ivica je imao isti tonalitet, dikciju i ideologiju. Kad je Boris No.1, Ivica se snašao, uključio svoj ekvilajzer, sa kojim se, izgleda, rodio, progovorio kao novi tata i mi imamo još jednog Borisa, u nešto manjem pakovanju, ali delotvornog i progresivnog.
Sreća naša da se ne nalazi iza Tijanića, to bi bio poraz za naše uši.
vukjlija-recnik-slenga

Kad se kaže slučajno SPS, misli se na Ivicu, onaj drugi ogranak se negde pogubio po rupama auto-puta koji je vredno zidao. Koridor 10% mu je skratio krila za 80%, sad se čovek samo izvinjava i krka u pauzama od lupanja drugih po ramenima.
Ivica ima još neko lice, koje čuva za sebe, ako on postane No.1

1) Godina 90 i neka: On je “sladak kao šećer“( Marković Mira-u fazi nadahnute vegetacije) itd….
2) Godina 2018: Omiljeni film ID – Allien je uništio sve predatore

“U očekivanju konačnog obračuna Vučića i Dačića

Udarila Vila na Halila

Uskoro, kad padne s vlasti, Aleksandar Vučić će ostati bez svega u čemu sada uživa: neće moći da zloupotrebljava policiju, vojsku i pravosuđe, neće moći da preti, hapsi i uništava sudbine svih nepodobnih pojedinaca, tajkuni će prestati da mu plaćaju reket, ostaće bez statusa glavnog urednika svih srpskih medija, Željko Mitrović će mu sa Pinka vratiti Kseniju, Dragan J. Vučićević će naći gazdu sa većim mudima, Zorana Babića će proći erektivno divljenje „fizičkoj i mentalnoj snazi” Vođe, Vulin će početi da pije lekove…Kad ostane sam, na optuženičkoj klupi, Vučiću će teže od svega pasti činjenica da ga je politički pobedio i nadživeo Ivica Dačić.”

(O decenijskom sukobu premijera i njegovog prvog zamenika piše Predrag Popović, bivši urednik dnevnog “Nacionala” i dugogodišnji urednik “Pravde i Vučićev” (a i Dačićev) blizak prijatelj. (Tabloid)

Amir Bislimi, nekadašnji direktor DS Srbije o Dačiću:

“Miloševićev megafon, sejač smrti, straha, bede, prostakluka i primitivizma, danas nekome nešto priča. Portparol zločinačke, kriminalne, nacističke i lopovske partije SPS je ministar spoljnih poslova. Nikitović i Koštunica su ga amnestirali, a Tadić vratio na državne funkcije. Srbijom danas upravljaju razuzdani, iz groba podignuti, miloševićevci. To nam je kazna za sve izgubljene ratove, zločine, sankcije, nedužne žrtve, divljačke privatizacije, prostakluk, poremećene vrednosti. Realno, kad se sve sabere, pomnoži i oduzme, Srbija bolje nije ni zaslužila nego da njome vladaju aveti prošlosti.” (Objavljeno na Blogu Predraga Popovića, 04. 02. 2017.

Eto taj i takav Ivica Dačić mjera je EU u vezi sa sudbinom Tužbe RBiH protiv Srbije i CG. Ako je EU, nama, Bosancima Dačić ne smije biti mjera. On nama ne smije prijetiti ničim, pa ni u vezi sa sudbinom Tužbe na ICJ protiv Srbije.

I EU i Srbija govore istim zločinačkim jezikom od osamostaljenja Republike Bosne i Hercegovine; uz blagoslov Zapada – EU prije svih – četnici su izvršili agresiju i genocid u ratu koji nastavljaju u miru braneći genocidnu stečevinu i projekat Velike Srbije. Istim jezikom u združenom genocidnom zločinu ruku pod ruku EU i Srbija nastavljaju svoju politiku prema državi Bosni.

Stoga, ni od već dobijene presuda za genocid na svjetskim sudovima kojim možemo poslati RS na smetljište historije – niti od nastavka procesa jer će on taj put RS na bunjište ubrzati – ne smijemo ni po koju cijenu odustati.

Ono što je dobro za EU i Srbiju, nije dobro za nas.

Šta uostalom fali Švicarskoj koja nije u EU?

05/02/201705/02/2017

Indijanski poglavica Seattle: SVE STVARI SU POVEZANE. SVE ŠTO POGAĐA ZEMLJU, POGAĐA I ZEMLJINE SINOVE

Ekološka katastrofa Jablaničkog jezera: Na prirodu je atakirano kada je stvoreno vještačko jablaničko jezero. Kada je u jezeru uspostavljen novi ekološki sistem, ljudski nehat ga je uništio. Neprijatelj prirode – čovjek je svoj najveći neprijatelj

Pismo indijanskog poglavice Seattle-a američkom predsjedniku Pierce-u iz 1854. smatra se univerzalnom poveljom o zaštiti prirode. Pismo aktueliziram povodom ekološke katastrofe Jablaničkog jezera kojoj je kumovao ljudski nehat – odnosno nepostojanje pravne države

SVE STVARI SU POVEZANE. SVE ŠTO POGAĐA ZEMLJU, POGAĐA I ZEMLJINE SINOVE

“Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji”

*Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat:

***

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde – ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nismo istoga roda.

Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga naroda.

Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad.

Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.

Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu.

Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Lisina – Božji dar koji smo dobili od svojih predaka da bi je netaknutu ostavili svojoj djeci i unucima. Kako može neko prodati Lisinu…

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni – njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima – i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.

Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo…

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom.

Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine? Nestale su.

Gdje je orao? Nema ga više.

Kraj je života i početak borbe za opstanak.

***

Poglavica Seattle rođen je oko 1790. godine i bio je poglavica indijanskih plemena, koja su živjela na pacifičkoj obali u današnjoj državi Washington. Oko 1850 godine su manje grupe belaca počele da se naseljavaju u njegovoj oblasti. Poglavica Seattle ih je dočekao prijateljski i živeo sa njima u miru. Kruna njihovih dobrih odnosa je bila i inicijativa belih doseljenika da njemu u čast gradić na obali mora, u zalivu Eliot nazovu po njegovom imenu, Sijetl. Danas je Sijetl jedan od najznačajnijih gradova u Americi.

Zanimljivost vezana za poglavicu Sijetl je da je pokušavao delom naučiti i prihvatiti život belaca. Primio je hrišćanstvo i po predanju bio vrlo revnostan vernik. Poglavica Seattle je umro 1866 godine.

***
Napomena uz Pismo poglavice Seattlea: :

Prije tridesetak godina dobio sam od r. Nijaza Abadžića koji je tada uređivao vrlo gledanu emisiju “Živjeti s prirodom” na TV Sarajevo duo gornjeg pisma da ga filmski ilustriram. Bila mi je čast i priznanje za moju borbu za zaštitu prirode i za moje filmsko umijeće.
Ako se dobro sjećam i ta emisija u kojoj je prilog o Pismu poglavice Seattle-a dobila je neko međunarodno TV-priznanje.

Orginalna fotografija Indijanca koju čuvam u svome domu.
U mom domu u Canadi, među obiteljskim fotografijama nalazi s i slika u boji jednog Indijanca snimljena oko 1900.
Ona me podsjeća da su me četnici protjerali sa moje rodne grude na zemlju ovog Indijanca…

Ova fotografija ima svoju priču: Kada su radnici praznili stan jedne starice koja umrla u Windsoru, mnoge stvari iz njene bogate kolekcije neobičnih povjesnih dokumenata, predmeta, naprava, slika i pomagala, završile su u kontejneru. Samo nekoliko vrijednih predmeta i fotografija uspio je spasiti moj prijatelj Midhat, među njim ai ovu fotografiju koju mi je poklonio prije 15 godina…)

Više o ekološkoj katastrofi Jablaničkog jezera na:

https://www.klix.ba/vijesti/bih/ekoloska-katastrofa-na-jablanickom-jezeru-nestalo-riblje-bogatstvo-ekosistem-trajno-narusen/170205041#4

01/02/2017

Poruka B. Izetbegoviću: DA SI STO PUTA VEĆI ZAŠTITNIK RS I BORAC ZA VELIKU SRBIJU, KAO ŠTO SI SABOTER PROCESA NA SVJETSKOM SUDU, NIKADA NEĆU ODUSTATI OD UKIDANJA GENOCIDNE RS I PRAVNE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Poruka B. Izetbegoviću:

DA SI STO PUTA VEĆI ZAŠTITNIK RS I BORAC ZA VELIKU SRBIJU, KAO ŠTO SI I SABOTER PROCESA NA SVJETSKOM SUDU, NIKADA NEĆU ODUSTATI OD UKIDANJA GENOCIDNE RS I PRAVNE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

*Nisam u toj borbi sam!*

* Bilo ne bilo nastavka procesa pred Svjetskim sudom, patrioti RBIH će nastaviti pravnu borbu na osnovu već dobijenih presuda i na tom Sudu i na Tribunalu u vezi s genocidom i njegovim nesprečavanjem, kao i na osnovu domaćeg i međunarodnog prava, kao i činjenice da je genocid u kontinuitetu od 1992. do danas i da se nastavlja. Genocidna stečevina RS iza koje stoji Srbija – mora nestati, a u život mora biti vraćena građanska Republika Bosna i Hercegovina *

Bakir Izetbegović je dosljedan kursu svoga pokojnog ćaće na stvaranju Velike Srbije na tlu Republike Bosne i Hercegovine i pored sudski dokazanog genocida, kako na Svjetskom sudu pravde, gdje se spore države, tako i na Tribunalu – gdje se sudi genocidnim ratnim zločincima.

B. Izetbegović gazi stopama svoga pokojnog oca koji je prvi u svijetu priznao RS nakon genocida. Njegov sin nastoji zauvijek cimentirati postojanje genocidne RS. To se vidi iz aviona. Sve maske su pale.

U tom smislu on je više puta ponovio tvrdnju kako je RS neupitna, i – iako nema mandata za takvu izjavu – osmjelio se reći kako “ni jedan pametan Bošnjak neće ukinuti RS.”

Čak i na pitanje da li će pokušati pravim putem ukinuti ime RS, ali ne i zločinačku genocidnu tvorevinu, B. Izetbegović je upravo izjavio da neće. Suština i ljuštura genocidne RS opstaje.

Apelacijom o ukidanju Dana RS on je potvrdio da nema ništa protiv genocidne stečevine i Velike Srbije. On je izdejstvovao pravno ukidanja Svetog Stevana kao Dana RS, ali svaki drugi dan u godini može po njemu biti proglašen danom zločinačke tvorevine.

I pored svega, ovaj srbalijski uhljup se hvali kako on odlično radi svoj posao, kako to ne bi niko bolje od njega i kako će učiniti sve da bi zaštitio interese bošnjačkog naroda koji ga je birao. Čak se hvali da je ukinuo diskriminaciju u RS ukidanjem njenog dana na Svetog Stevana, što je potpuna neistina.

On nema pojma jer neće da o tome zna išta o tome kako u RS žive građani stotog reda Bošnjaci i Hrvati, a i svi drugi koji se protive Dodiku. Umjesto među građane starosjedioce i povratnike u Banju Luku da bi čuo njihove probleme i pokušao ih riješiti, on ide u džamiju Ferhadiju u kako bi nas obmanuo koliki je musliman.

Sve što radi – ovaj srbalija radi protiv interesa bošnjačkog naroda, svih građana RBiH i države same. Opstanak i Bošnjaka kao naroda, i države Bosne – nikada nije bio u većoj opasnosti. O selametima kako ćemo jesti zlatnim kašikama, da i ne govorimo; tu je laž kako je za tri godine otvoreno trideset hiljada radnih mjesta. Možda i jeste, ali ne u Bosni iz koje građani bježe glavom bez obzira.

Veliki majstorluk u obmanama, lažima i lopovlucima pokazao je šejtaneći se oko obnavljanja Tužbe RBiH na Svetskom sudu pravde protiv Srbije za genocid.

Od kako je pokrenut, udaljavanjem zastupnika tužbe prof. Boylea, a baška deset godina od kako je okončan prvi proces na Svjetskom sudu, naše pravo na RBiH, ukidanje RS i materijalnu nadoknadu je sistematski sabotirano po naređenju SDA – ranije u režiji Tihića, a kasnije B. Izetbegovića kao nalogodavca.

Dobro plaćeni tim advokata na čelu sa amaterom u međunarodnim sporovima, agent Tužbe Sakib Softić je u procesu koji je rezultirao presudom da je RS kriva za genocid, a Srbija za njegovo nesprečavanje – učinio je sve da se proces završi samo na onome što je već 1993. na Sudu dobio prof. Boyle.

Od 2007. do danas i Izetbegović i Softić su planski sabotirali tužbu. Čak su odbacivali i dokaze koje im je ponudio Tribunal i tadašnja Tužiteljica Carla del Ponte.

Za deset godina oni nisu htjeli prikupiti ni jedan dokaz koji bi potvrdio genocid u Sarajevu, Zvorniku, Foči, Goraždu, Sanskom Mostu, Ključu, Prijedoru, Varcar Vakufu…. Nisu, jer nisu htjeli i jer su imali na umu Veliku Srbiju, a ne Bosnu i žrtve genocida.

Odbili su ponudu prof. Boylea da se vrati u tim i pokuša besplatno nastaviti proces i završiti ga još povoljnije po RBiH, sve građane, a u prvom redu žrtve genocida. Umejsto njega, uhvatio se – ali nakon što su prošli svi vozovi i rokovi – za američke advokate čija imena ne krije.

Prof. Boyle vjeruje da se radi o bivšim pravnicima US State Departmenta koje je taj isti State Department preporučio B. Izetbegoviću, a ovaj jedva dočekao. State Department je prognozirao rok trajanja dejtonske Bosne na deset godina, a ona se otima zahvaljujući njenim patriotima, uprkos i State Departmentu i B. Izetbegpviću i diviziji njegovih medijskih poslenika, dejtonskih intelektualaca i doktora prava koji smatraju Dayton legalnim (sic!) i stotina hiljada slijepih sljedbenika za koje su i SDA i Bakir i Amerikanci – neupitni.

Prof. Boyle je po svo prilici digao ruke od Tužbe, jer je doživio isuviše poniženja s naše strane. On se smatra Bosancem i Bošnjakom, nudi se, iako je stvar možda beznadežna, da pokuša nešto učiniti na Svjetskom sudu, mada izgleda da je i san svjestan kako je to nemoguća misija. Nakon što mu je B. Izetbegović prije dva dana poručio kako misli na njega, ali ga neće sada, nego možda kasnije ubaciti u tim, prof. Boyle je jednostavno poručio – “Nama kasnije!” Čitaj – eto vam Izetbegović, Softić američki advokati… i uspavana javnost, i institucije u Bošnjaka koje se brinu kako će dočekati četničke vojvode u Srebrenici i Sarajevu.

Zaista, samo ćorav kod očiju ne može vidjeti koliki je veleizdajnik Bakir Izetbegović. A ta vrsta sljepila je neizliječiva!

Ipak, postoje poklonici pravde i bosanski patrioti koji će nastaviti borbu za pravo i RBiH. Ovo što B. Izetbegović na uništenju države i nestanku njena najbrojnijeg naroda, mora im dati snage da u svojoj nakani istraju. Bog Dragi najbolje zna, ali poznato nam je kako Bog Dragi i neće pomoći ni jednom narodu ako taj narod srlja u svoju propast i drži na vlasti one koji ih vode u nestanak.

31/01/201731/01/2017

REVIZIJE TUŽBE ĆE BITI, ALI JU JE B. IZETBEGOVIĆ VEĆ LAŽIRAO: PROF BOYLE PO SVOJ PRILICI ODUSTAJE OD NAMJERE DA BUDE U NAŠEM ADVOKATSKOM TIMU ČAK I AKO BUDE POZVAN

Revizije tužbe će biti – ali Bakir Izetbegović ju je već po svoj prilici lažirao

PROF BOYLE PO SVOJ PRILICI ODUSTAJE ODAMJERE DA BUDE U NAŠEM ADVOKATSKOM TIMU

” B. Iezetbegović tvrdi da će revizije biti i da će je raditi tim američkih pravnika. Ima Bakir na umu i prof. Boylea, ali ga u tim neće “za sada.” Možda kasnije. Pitanje je hoće li Boyle nakon poniženja koje je doživio prihvatiti poziv u naš tim ako bi bio i pozvan. Po svoj prilici – neće *

bakir 2 O kakvom se timu američkih pravnika radi, to zna najbolje sam Bakir. Po svoj prilici radi se o bivšim pravnicima američkog State Departmenta koje je taj isti State Department preporučio Bakiru. To znači – čista namještaljka kako bi pravnici koje mu je dodijelio State Department zajedno s Bakirom odigrali lažiranu pravnu utakmicu u korist RS i Daytona, Bakira – srbofila, uhljupa i lažova, sve u korist RS, Velike Srbije i USA.

Laže Bakir kako ima na umu prof. Boylea. Laž da će B. Izetbegović kasnije dopustiti Boyleu ulazak u tim. Da nije laž, zašto bi priječio jednog od najboljih stručnjaka međunarodnog prava da bude u našem timu. Toga je svjestan profesor Boyle koje te Bakirove priče naziva “bikovskim brbljanjem.” Obmanom!

Bakir je lažov i srbofil, tvrdi u današnjem osvrtu Kerim Svrakić na Facebook profilu Fatmira Alispahića. To je istinski kroki B. Izetbegovića.

Francis-Boyle - Copy Hoće li Boyle biti u našem timu, ne zavisi više ni od nas slabo ili nikako zainteresiranih koji nismo u stanju prikupiti 1.500 potpisa u peticiji kojom se traži njegov povratak u tim. Potpisi se prikupljaju od kraja marta prošle godine. Da Ceca gostuje u Sarajevu, bilo bi makar pedeset puta više posjetilaca sa plaćenim ulaznicama. Potpis na peticiju za spas države je besplatan.

Neka je igara, a kruha bilo ne bilo, a o državi – i ne sanjaj.

Veliko je pitanje je hoće li prof. Boyle nakon svih poniženja pristati da nas zastupa. Po svoj prilici – on je upravo odlučio napustiti tu prljavu igru sa pravdom, sa žrtvama genocida, državom Bosnom i – s njim samim koju igra srbofil i lažov B. Izetbegović u korist RS i Velike Srbije.

27/01/2017

Francis A. Boyle: SPREMAN SAM BITI U TIMU SA SOFTIĆEM

Najnovije
Francis A. Boyle, prvi zastupnik Tužbe RBiH na Svjetskom sudu pravde protiv SCG

SPREMAN SAM BITI U TIMU SA SOFTIĆEM

*Prof: Boyle: “Budem li vraćen u advokatski tim, učiniću zadnji pokušaj u podnošenju zahtjeva za reviziju Tužbe” *

* Vremena je malo i ta odluka se mora donijeti brzo*
U e-mail-ovima koje smo razmijenili sinoć i jutros, profesor Francis A. Boyle, prvi zastupnik Tužbe RBiH na Svjetskom sudu pravde u sporu sa Srbijom i Crnom Gorom za agresiju i genocid, iznio je prijedlog da on ne bi imao ništa protiv biti u našem državnom pravnom timu sa Sakibom Softićem, kasnijim agentom Tužbe, pod uvjetom da prof. Boyle ima odriješene ruke kao i kada je radio sa Muhamedom Šaćirbegovićem.

Prof. Boyle: “Mogu biti postavljen kao agent zajedno

Francis-Boyle - Copy — **Prof. dr. Francis A. Boyle: Budem li vraćen u tim, učiniću sve što imam na umu kako bi obnovio Tužbu**

sa Softićem. Tada mogu nastaviti rad bez njega. On može zadržati svoju poziciju. Saćirbegović i ja smo obojica bili agenti. Tada sam sam pisao pismo za predsjednika Izetbegovića i on ga je potpisao.
Međutim, Šaćirbegović i ja smo se dogovorili da ću ja uraditi sav posao na Međunarodnom sudu pravde, dok će on raditi u Centrali UN.
Isto tako Softic i ja možemo obojica biti agenti. Tada ću načiniti svoj zadnji pokušaj da podnesem zahtjev za reviziju Tužbe.
Pri tome, Softić ne mora biti otpušten iz tima.. Neka budem postavljen kao agent u tom sudskom sporu i ja ću pokušati obnoviti Tužbu. To mi daje ovlasti da učinim sve što imam na umu.”

Očito je da je prof. Boyle kao veliki stručnjak za međunarodno pravo spreman

sakib softić 1 — Sakib Softić: Ne bi li i Softiću i onima koji odlučuju o Tužbi kao i svima onima koji ljube pravdu i svoju domovinu bila čast da nas zastupa prof. Boyle!

man učiniti sve da spor protiv Srbije na Svjetskom sudu pravde obnovi. Uspje li, otvaraju se širom vrata za ukidanje RS i povratak u život građanske RBiH.

Ko može odbiti takve usluge prof. Boylea!
Kome može biti više stalo do inata, do RS i Velike Srbije, nego do pravde i Republike BiH?

Odgovore smo već davno dobili u našoj političkoj svakodnevici, pa da ovdje ne trošimo vrijeme na njih.
Sada je krajnji trenutak da se konačno vidi ko je za koju republiku – za građansku Republiku BiH ili genocidnu Republiku Srpsku.

bskir, 1 — Prof. Boyle je ubacio loptu u avliju Bakire Izetbegovića, ali i javnosti – svih poklonika pravde i RBiH. Na njemu je da odluči u čiju će mrežu zapucati…

Oni koji odlučiju o sastavnu našeg zastupničkog tima moraju računati na prof. Boylea.

Pri donošenju odluke o vraćanju prof. Boylea u advokatski tim presudnu ulogu može imati javnost koja će to uporno zahtijevati

***

Profesor Boyle je upravo dao interview za N1TV koji bi mogao biti objavljen večeras

27. 01. 2016.

21/01/2017

Trump: “AMERIKA NA PRVOM MJESTU!” BOSANSKI PATRIOTI: “REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA NA PRVOM MJESTU!” – ALI UKLJUČENA U SVE MEĐUNARODNE NAPREDNE TOKOVE

TRUMP: “AMERIKA NA PRVOM MJESTU!”
BOSANSKI PATRIOTI: “REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA NA PRVOM MJESTU!” – ALI UKLJUČENA US VE MEĐUNARODNE NAPREDNE TOKOVE

Moj rahmetli Did je znao reći. “Ono što valja četnicima, nama ne valja.
Vodstvu današnjih četnika u genocidnoj RS, a i narodu koji je zapristao za njima plebisticitarno – Trump je uzdanica u borbi protiv RBiH i Bošnjaka

Trump je opasan po čitav svijet, a na prvom mjestu po Ameriku. U takvog Trumpa dobrog četnicima, neka se ne uzdaju bosanski patrioti da će im Trump spasiti državu. Oni moraju l svoju sudbinu uzeti u svoje ruke, jer Trumpova ruka svrab ne češe, osim možda četnički.

Budu li bosanski patrioti uzeli svoju sudbinu u svoje ruke, ni sto Trumpova neće pomoći četnicima i RS.

Zašto je Trump opasan po Ameriku i čitav svijet, nešto odgovora se nalaze u njegovoj predizbornoj retorici i govoru koji je održao prilikom ustoličnja za 45. američkog predsjednika.

Ovdje ću citirati i prepričati nekoliko rečenica iz dvije kolumne koje objavljuje “The National Post” Toronto, a usput ću i sam dodati nekoliko svojih opažanja.

“Čitava Trumpova predizborna kampanja bila je zanesno i svjesno atakiranje na protiv normi. On se hvalio sa torturom. Hvalio se sa seksualnim napadima. Rugao se najpoznatijem američkom ratnom zarobljeniku. On se čak narugao reporteru invalidu,” zapisao je u svojoj kolumni Richard Warnica u svojoj kolumni.

Kolumnista je komentirao svaku frazu iz zakletve koju je jučer izgovorio Trump, a zaključio ju je zadnjim dijelom tradicionelne zakletve: “Tako mi Bog pomogao!” Trumpu svakako neka je Bog na pomoći za sve njegove aferime. Ali, neka nam je svima nama Bog na pomoći sa ovakvim predsjednikom najjače svjetske sile kojeg obožavaju četnici na čelu sa Milom Dodikom. Jer ono što je dobro četnicima, nije dobro nama, a bogme ni Amaerici ni čitavom demokratskom i slobodoljubivom svijetu – da malo dopunim izreku moga mudrog rahmetli Dida.

trump-4 — Protesti žena širom svijeta; naravno Trump drži do njih kao do lanjskog snijega, ali mora se dignuti glas protiv rasiste i islamofoba

Analitičar i komentator “The National Posta” Andrew Coyne naslovio je svoj komentar sarkastično u vezi sa Turumpovim zaklinjanjem u inagurativnom govoru “Amerika na prvom mjestu!” – “Napraviti Ameriku malom!”

Coyne piše o munafikluku i pretvaranju ljutih neprijatelja u prijatelje, ali samo naizgled i samo nakratko za vrijeme ceremonije: “Obame su izgledale kiselo smrknute, Barak rukujući sa Donaldom Trumpom – se pravio kao da Trump nije proveo godine i godine u pokušaju da njegovo predsjednikovanje učini ilegalnim; Mishelle je zagrlila Melaniju kao da Melanija nije plagirala njen govor.”

I svako se nastavio ponašati se – kao da je Trump samo jedan dolazeći predsjednik; kao da on nije najnekvalificiraniji, najnesposobniji, najomrženiji kandidat koji je ikad stupio u Bijelu kuću. Kao da Trump nije ispleo i kazao stotine laži za vrijeme tog puta ka predsjedničkom uredu, puta na kojem je uvrijedio stotine ljudi koristeći se svakom predrasudom do koje je došao; kao da nije, po sopstvenom priznanju, seksualno zlostavljao svaku ženu s kojom je došao u dodir, ne samo onih dvanaest koje su to obznanile za vrijeme njegove kampanje; kao da njegovi suradnici nisu kovali zavjeru sa Putinom u namjeri da okrenu izbore u njegovu korist; kao da on nije u višestrukom sukobu interesa, čak i u samoj minuti kada je preuzimao predsjednički ured…, kao da svako zna – kolika iznose njegove poreske olakšice.” Dadao bi, kao da tim olakišicama nije uvećao svoj bokati saldo, na račun srednje klase u čije se interese zaklinje.

Od prve rečenice, u Trupovom govoru sve je bilo u neskladu. “To je sigurno najbeskompromisniji, oštrar i gorak, optužujući inauguralni govor u američkoj historiji…” Tu je katalog neprijatelja koji su izdali Ameriku – kao što je “mala grupa insajdera u glavnom gradu” koja se se obogatila na račun narodnih para, političari koji su branili tuđe, a odbili braniti američke granice.” Optužio je strance koji koji su proizvodili američke produkte, krali američke kompanije i unuštavali američka radna mjesta.”

“Karakteristično za Trumpa,” piše Coyne, “većina toga rečenog je laž.

“Iz Trumpovog pozivanja na “zahrđale fabrike koje leže okolo rasute kao nadgrobni spomenici ne bi se moglo naslutiti da je američka ekonomija jača danas nego ikad u proteklih 30 godina, da godišnja stopa ekonomskog rasta iznosi 3,5 posto, da je nezaposlenost pala na 4,7 posto, da su primanja srednje klase rasla brže nego ikada u proteklim decenijama.”

U svom govoru Trump je prozvao neimnovane washingtonske štetne insidore koji su “ogulili našu srednju klasu i njeno bogatstvo preusmjerili u čitav svijet.”

Trump je golim okom vidljiv protekcionist, oštri izolacionist, koji potpuno napušta američko, ako ne i svjetsko vodstvo.

“Trump se zavjetuje nositi svaki teret da svi ostali plate svaku cijenu zalažući se da je u svako vrijeme i svaki put Amerika, i samo Amerika na prvom mjestu.”

“Naravno, u jednoj misli Trump je izvanredno tačan: to je zaista “pravo svih nacija da stave svoje interese na prvo mjesto.”

Coyne nastavlja “To je pojam koji znači povlačenje u sebe samog. (Trumpov dio govora, citat: “Mi moramo zaštiti naše granice kako ih ne bi razorile druge države” bio je jedan od najparanoidnih dijelova govora, “kako bi se služilo američkim interesima” – To je u potponosti pogrešno, zaključuje Coyle.

Kolumnist Coyle završava svoju koluumnu ovako: “Amerikanci neće postati bogatiji prekomjerno optužujući jedan drugog. Također, Amerika neće biti bogatija ako se bud izdvajala od ostalog svijeta, ili se skrivala iza zidova – doslovno ili figurativno.”

Tog i takvog Trumpa vole Dodik i četnici.

Budući da znaju koliki je rasista i islamofobist, uzdaju se da će Trump svojom politikom dohakati bosanskim muslimanima, obeshrabriti ih da se bore za svoje pravo an RBiH i prisiliti ih da se pomire sa nagradom koju su četnici nakon genocida nad muslimanima Bosne dobili u Daytonu.

trump-0 — Oko milijun žena diljem svijeta protestiraju protiv Trumpa – a milijuni četnika mu se kao islamofobu – vesele

Tako, žaleći se na “nepravedne” sankcije koje mu je – nažalost samo njemu a ne i čitavoj RS koja je plebiscitarno zapristala za njim – uvela odlazeća Obamina administracija, Dodik u svom pismu Trumpu koristi samo vjerski naziv za Bošnjake i naziva ih muslimanima, B” njihovo narodno ime ne spominje.

Zna Dodik, kad se kaže “Bošnjak,” onda se može pomisliti i na pravoslavce i katolike, u tome “Bošnjak” mogu se sakriti svi opasni muslimani; ali kad poručiš takvome islamofobisti kakav je Trump kako to poručuje “nepravedno” kažnjeni Dodik, onda svako mora znati, a Trump baška, kako Dodik ima posla sa mrskim muslimanima teroristima, što je Trumpovom uhu draga priča. Dodik se uzda da će zbog njegovih laži o muslimanima Bosne – Trump kazniti državu Bosnu, kako bi na njenim razvalinama jedino opstala Velika Srbija kao nagrada za višedecenijsku borbu na istrebljenju muslimana.

I dok četnik Stevanić, koji je u Banjoj Luci devedest druge harao sa četnicima u “crvenom kombiju” šalje poruke kako se Srbima u Bosni već sudi po šerijatu (sic!) Dodik je, uz pismo Trumpu, u Washington poslao svoju ženu i premijerku Cijanović kako bi obnovile kontakte sa loboistima u USA u koje je skrhao desetine milijuna dolara naših para; njih dvije nisu ni prismrdjele Trupovoj inauguraciji, smrzavale su se po okolnim washingtonskim avenijama, ali Cvijanovićka kao veliki lažov stvara utisak da su zvanično pozvane iako sa turističkom vizom – uzdajući se u pomoć Trumpa u kažnjavanju bosanskih muslimana i države Bosne na račun četnika koji su posao genocida u povijesti već obavljali, ali ne i okončali. Za taj krvavi posao nagradila ih državom u državi “demokratska” Amerika i čitav svijet. Šta očekivati od radikala i rasista poput Trumpa!?

U međuvremenu, dok se četnici uzdaju u islamofobistu i rasistu Trumpa, dotle oko milijun žena širom svijeta protestuje protiv ovog seksusalnog napasnika.

Budući da je Trump proklamirao “Amerika na prvom mjestu” to pravo niko, pa ni on ne može uskratiti patriotima Republike Bosne i Hercegovine da kažu kako je država RBiH na prvom mjestu. Pri tome RBiH se ne smije zatvarati u svoje granice, već se uključivati u napredne svjetske demokratske i ekonomske tokove, ali mora svugdje i u svako vrijeme štiti svoje interese, ali ne na račun drugih, kako će to Trump raditi još temeljitije i kako to rade četnici.

Pri tome, RS mora nestati na osnovu počinjenog genocida, sudskih presuda o genocidu, domaćeg i međunarodnog prava, bez obzira šta o tome mislio Trump, Dodik, Stevandić, Špirić, Ivanić – ili B. Izetbegović i njegova bratija potrčkala i pobočnika. Prvi zadatak – obnoviti proces na Svjetskom sudu!

Trump je parolom “Amerika na prvom mjestu” ubacio loptu u našu avliju i postavio je na penaltik prema četničkom golu. Lopta je na tom mjestu već mnogo puta i bila, ali smo zapucavali golove u našu mrežu. Tako će i otati ako se četnici budu pridržavali parole “RS na prvom mjestu!”

Stoga – “Republika Bosna i Hercegovina – na prvom mjestu!” Ali ne uzdajmo se u Ameriku pogotovo u Trumpa da će pucati penale u četnički gol.

18/01/201711/05/2020

In memoriam: Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj – TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI

In memoriam
Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj

TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI

13. novembar 2016.

“Dragi Ibrahime, hvala ti na javljanju. U bolnici sam još
dva-tri dana, ide na bolje.”

“Ja ću, moj Ibraga, čim iziđem iz bolnice, u Jajce, i to na duži period, na oporavak, valja mi tamo započeti novi nacin života, prije svega što se tiče ishrane. Nije mi teško, samo neka Pliva žubori na uho. A mi se tamo, inshAllah, vidimo na ljeto. Sad će to… Veliki pozdrav, Dubravko.”

3. januar 2017.

“Dragi moji, hvala vam što mislite na mene, grlim vas.
Vaš Dubravko”

17. januar 2017. medijska vijest

“Sinoć je u Sarajevu u 61. godini života preminuo akademik Dubravko Lovrenović.”

Znao sam da je teško bolestan, strijepio sam, ali sam se nadao da će Dubravko prebroditi tešku bolest i da će doći na oporavak na obalu Plive, te da ćemo se na ljeto sresti i na Plivskom jezeru kao nekad, i u Varcaru kako smo odavno planirali. Vijest o Dubravkovo odlasku je kao grom iz vedra neba.

Sve se otperi.

Molim Dragog Boga neka ispuni Dubravkove želje i neka mu podari najljepše mjestu u raju, na obali Plive da mu vjećno žubori na uho. Amin!

Dubravko Lovrenović je bio veliki Bosanac. Volio je Bosnu, a baška svoj zavičaj, kao svoju dušu. Bosni i Plivi se uvijek vraćao, s radošću i ushićenjem. Čitav svoj život posvetio je proučavanju povijesti Bosne, čuvanju njena nacionalnog kulturno-povijesnog blaga i uvrštavanju stećaka i grada Jajca u svjetsku baštinu UNESKO-a.

Šta je Bosna, šta je Jajce bez Dubravka Lovrenovića!

Otišao je tamo gdje Pliva vječno žubori, ali nas nije napustio. Živjeće u našim muslima dok smo na ovoj obali Modre rijeke Plive. Tugujem ponosan što mi je Dubravko Lovrenović bio prijatelj, što sam od njega učio ono što nisam znao o Bosni.

Dubravka Lovrenovića sam upoznao u Njemačkoj početkom 1993. Upravo je bio izišao prvi broj tjednika “Eurobosna” koji sam uređivao u Frankfurtu. Dubravko je tada bio u Berlinu. Čim je vidio prvi broj lista, javio se i poslao tekst. Od tada je bio stalni suradnik sve dok list nisu preuzele “Alijine zdrave snage” i novokomponirani muslimani i Bošnjaci.

Prvi put smo se sreli na Željezničkoj stanici u Frankfurtu. Bio je na proputovanju iz Berlina u München, mislim da je tamo nosio svoj doktorski rad kako bi ga preko našeg Konzulata otpremio u Sarajevo. Za tih nekoliko munuta zadržavanja voza popričali smo srdačno kao da se znamo sto godina. Dubravko mi je tada predao rukopis za naredni broj “Eurobosne.

Svake sedmice ispisivao je u tom listu poučne tekstove o povijesti naše države. Bila je to nova historijska čitanka, drukčija od onih na koje smo do tada bili navikavani… Odisala je istinom.

Bio je zagriženi borac za RBiH.

O tome ima mnogo dokaza, a ovdje neka posvjedoči naslov jednoga teksta za koji je i on kao autor, a i ja kao urednik, pozobao mnogo vatre od Alijinih idolopoklonika, ćoravih kod očiju. Tekst je objavljen polovinom 1993. kada su se rijetki usuđivali pogledati istini u oči, prepoznati veleizdaju Alije Izetbegovića i bez straha to saopćiti i javnosti i Aliji samom. U naslovu toga teksta odaslana je jasna poruka suverenu koji se dao na ukidanje suverenosti Bosne: “Odlazi Alija, ne treba nam avlija!”

Nažalost, mnogi ni danas ne vide da smo u avlijici koju će susjedi uskoro prisvojiti, ne budemo li došli tobe. Kako na početku rata, tako i sve do posljednjih dana svoga života, Dubravko Lovrenović je bio posvećen ideji građanske Bosne.

U sjećanju mi je ostala i posjeta ranjenicima Armije RBiH koji su bili na liječenju i oporavku u Jevičkom u Češkoj u ljeto 1993.

Iz Frankfurta sam letio avionom u Berlin gdje su me dočekali Dubravko i naš prijatelj Mustafa Kučević. Mustafinim autom smo čitav dan putovali do Jevičkog da bi posjetili ranjenike Armije RBiH koji su tu bili na liječenju. Odnijeli smo im nešto darova i na nekoj zeleni – ispekli im jagnje…

Kada je grupa tih teških ranjenika kasnije došla u Berlin kod nekoga BH-predstavnika, on ih nije htio ni pogledati, a kamo li primiti i iskazati riječi zahvalnosti što su prolili svoj krv za Bosnu i za njegovu berlinsku fotelju… Od njih četvorice – kada bi postojala takva hirurgija – mogao bi se sastaviti jedva jedan čitav čovjek… Jednom je falilo oko, drugom, noga, trećam ruka… Takav odnos prema ranjenicima ARBiH teško nam je pao, a “Eurobosna” je o toj sramoti pisala… Posebno smo se na loše adete na nekim humanitarnim priredbama koje su se pretvarale u dernek; pilo se, jelo, sviralo i pjevalo – a na jednoj priredbi u Berlinu, igračice zaplesale na hastalima. U isto vrijeme Bihać je gorio, a po Sarajevu granate su kosile civile…

Pretprošlog ljeta smo se nakon toliko godina slučajno sreli na Plivskom jezeru, obveselili se susretu, pa dogovorili akšamski eglen u motelu na obali. Dubravko se pokazao kao dobar slušatelj… Rekao je kako je na onom brdu iznad samih mlinčića, odakle puca pogled na oba jezera, kupio vikendicu i kako tu u miru, uz žubor Plive provodi svoje najdraže trenutke, kako tu piše… Razmijenili smo brojeve telefona, e-mail-ove. Od tada smo bili u vezi; nema telefonskog poziva ili pisma na koji Dubravko nije odgovorio. Uzajamno smo se poštivali i cijenili.

Sreli smo potom u avliji Gazi Husref-begovog hana u Sarajevu. Došao sma nenajavljeno u Sarajevu, nazvao ga telefonom, pitao me gdje sam, i čim je završio neke obaveze na fakultetu, odmah je došao na viđenje.

Tada je rekao kako nije utopija to što tražimo Republiku BiH, ukidanje genocidne RS jer smo u pravu i jer je jedini izlaz iz dejtonskog mraka i etno-nacističkog ropstva vraćanje Ustava RBiH koji je građanski i jedino važeći.

Kada je prilikom svečanosti “Molitve za domovinu” u bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu kardinal Vrhbosanski Vinko Puljić 24. oktobra 2015. izrekao tvrdnju kako je Bobovac “grad hrvatskih kraljeva,” Bedrudin Gušić i ja smo zamolili Dubravka Lovrenovića da prokomentira tu izjavu za naš tekst – reakciju na tu kardinalovu tvrdnju. Rado se odazvao i poručio:

“Prekrajanje povijesti BiH, a u tom okviru i povijesti srednjovjekovne Bosne, uzelo je novog maha je s raspadom Jugoslavije i nastavilo se do danas.

Pogubne posljedice te opskurne discipline osjecaju vec generacije mladih ljudi iz BiH, potpuno dezorijentiranih i bez ikakvog pozitivnog odnosa prema svojoj drzavi i domovini. Trojna etnokonfesionalna podjela BiH pracena je trojnom etnonacionalistickom mitomanijom i nastojanjem da se vlastiti korijeni utvrde u sto je moguce daljoj povijesnoj „starini“.

U tom kontekstu moguca je izjava kardinala Puljica o „hrvatskom Bobovcu“, iako to Bobovac kao prijestolnica Bosanskog kraljevstva i mjesto gdje se cuvala kruna bosanska, nikad nije bio. Je li to posljedica neinformiranosti ili lose namjere u ovom slucaju nije presudno. Presudno je to da ova i ovakva prekrajanja povijesti srednjovjekovne Bosne nisu uskladiva sa proklamiranom kardinalovom namjerom da se na Bobovcu moli za „domovinu i za sve narode koji zive u njoj“. Ne moze se naime (iskreno) „moliti“ u ozracju kroatizacije bosanskog Bobovca.

Istina – kardinal nije precizirao sta misli pod pojmom „domovine“ – na Hrvatsku ili na BiH?”

Nakon te izjave, uslijedila je burna reakcija i kritika Katoličke tiskovne agencije (KTA), ali tvrdnji Dubravka Lovrenovića niko nije mogao pera odbiti.

Trećeg novembra ove godine pročitao je Dubravko u bolesničkoj postelji jednu kritiku koju je grupa mojih prijatelja adresirala na politiku HDZ u Bosni. Pisao mi je:

“Vidio sam pismo na intenetu. Drugi put potpiši i mene! U bolnici sam, stomak je u pitanju, nadam se da će biti dobro. Poz. Dubravko”

Bio je ogorčen i na kroatiziranje Jajca kojeg hrvatska politika i istoriografija također drže gradom “hrvatskih kraljeva.” Svojataju Jajce i srpski nacionalisti pa su jurišali svim raspoloživim oruđima da bi osvojili grad “srpskih kraljeva.”

Smetala mu je kroatizacija bosanskog jezika u Jajcu i drugdje gdje je na vlasti HDZ. Također je javno ustao protiv negiranja bosanskog jezika kada je SANU ustvrdila kako ne postoji bosanski jezik. Tada mi je u kameru akademik prof. dr. Dubravko Lovrenović dao izjavu koju možete pogledati na linku ispod teksta.

Teško je podnio, ali se hrabro borio za istinu o tragičnom kraju dječaka Mahira, sina iz prvog braka njegove supruge Alise, dječaka kojeg je prihvatio i volio kao svog sina. Pisao mi je kako užurbano radi na knjizi u kojoj će iznijeti nove detalje o nasilju i školi zbog kojeg je Mahir sebi skončao život.

Prošlog ljeta sam zamolio Dubravka Lovrenovića pročita rukopis knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Sabahudina Dudina Šehovića. Bez imalo oklijevanja, odmah je prihvatio i napisao opsežnu recenziju iz koje izdvajam ovaj dio:

“Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga. Dojučerašnji mirni i pomalo, na bosanski način hedonistički život, preko noći se pretvorio u noćnu moru, u koju ni sam Dudin često nije mogao povjerovati, iako je sve gledao vlastitim očima i sve osjetio svakim damarom. Prošao je poniženja, premlaćivanja, gledao je likvidaciju svojih prvih komšija ubijanih od dojučerašnjih prvih komšija, naslušao se i nagledao scena od kojih se čovjeku diže kosa na glavi, osjetio je užasan strah od kojeg se ledi krv u žilama i istovremeno prevladao taj strah, prešavši granicu nakon koje se smrt čini boljom od takvog života ili onoga što se tim imenom zove. Dugo se nalazio na tankoj granici između života i smrti, između jave i sna, između ludila i bunila i – na kraju – ipak smogao snage da sve to opiše, i da mirom istočnjačkog mudraca ni ne pomišlja, a kamoli poziva na osvetu. U tome se sastoji Dudinova velika pobjeda nad Zlom koje se jedino tako i može savladati – da ga se nastoji ignorirati. Jer izopačena logika Zla je takva da se, gotovo u pravilu, poziva na Dobro i na tzv. više ciljeve. Ko jednom upadne u taj đavolji krug teško ili nikako iz njega izlazi, trajno ostaje svoja vlastita žrtva. Dudin živi svoj, oni žive svoj Pakao, uvjeren sam da Dudin svoj ne bi mijenjao za njihov. Uz jednu bitnu razliku: oba Pakla proizvela je samo jedna strana, žrtve su obje, svaka na svoj način, jedna krvavih ruku, druga slomljene ruke, rebara i vilice, bez jednoga bubrega, obnevidjela. Jer zločinac je, riječima Ericha Fromma, zapao u duboko otuđenje, njegova moć jednako je velika kao i njegov strah. Nacionalizam koji ga je pokretao nije ništa drugo nego “oblik rodoskrvnjenja, idolopoklonstva, ludila”, a “patriotizam je (samo) njegov kult.”

Ne samo da je napisao opsežan tekst o knjizi, nego je Dubravko odmah poželio da se upozna sa autorom knjige Sabahudinom Šehovićem. Čuli su se nekoliko puta telefonom. Dudin je Dubravku poslao svoju knjigu. Postali svoji kao da su zajedno u Rici i Zborištu odrasli. Zadnji put Dudin i Dubravko su razgovarali prije dvadesetak dana. Dubravko se nadao ozdravljenju i obećao Dudinu prvom zgodom doći u Bihać na sretanje…

U mojim sjećanjima Dubravko Lovrenović ostaje upamćen kao draga, istinoljubiva osoba, veliki čovjek velikog ljudskog i bosanskog srca, pouzdani jaran koji ne umije izdati. Svoju ljubav i privrženost Bosni dokazivao je čitavim životom i kao obični građanin i kao vrsni naučinik povjesničar šireći je.

Nevjerica i tuga o Dubravkovom preranom odlasku uselila se u moje srce.

Ovdje je tmurno i cijeli dan sipi kiša, kao da i nebo tuguje sa mnom.

Zbogom prijatelju!

Neka Te Dragi Bog daruje za sva dobra koja si uradio na ovom svijetu i neka Ti u džennetu Pliva vječno žubori!

Windsor, 17. januara 2017.

https://www.youtube.com/watch?v=BfIXLlbJKCY

***

https://www.klix.ba/vijesti/bih/komemoracija-dubravku-lovrenovicu-evropa-je-izgubila-velikog-strucnjaka-a-kolege-dobrog-prijatelja/170118065

07/01/201707/01/2017

Нихад Филиповић: КОМЕ СУ ТУРЦИ ВИШЕ ВАЉАЛИ

Нихад Филиповић

КОМЕ СУ ТУРЦИ ВИШЕ ВАЉАЛИ

Javno ne čestitam pravoslavni Božić, a nemam ništa protiv privatno ga čestitati mojim prijateljima, ne prevrtranetrima i kobajagi pravoslavnim na kub, nego onim… rijetkim iskrenim, skromnim vjernicima što se ne razmeću i ne mašu vjerovanjem kao zastavom kojom legitimiraju svakav smrad i nečovještvo.
Ne čestitam javno budući Srpsku Pravoslavnu Crkvu držim odgovornom za duhovno pripremanje genocida nad bosanskim muslimanima. A izvinjenja, pokore i pokajanja nema. I dok je tako, ja toj popovskoj bulementi ne čestitam.

Zato umjesto čestitke, popovima i svima koji ne znaju. evo jednog ČINJENIČNOG potsjećanja –

ISTORIJE O KOJOJ NAS NIŠTA NISMO ČULI U ŠKOLAMA.

(Preneseno sa portala Bošnjačko Oko; jedina moja skromna primjedba na donji tekst je: nisu Turci gradili, ali nisu ni branili, ni smateli da se gradi, a da su financijski pomagali i doprinosili- i toga je bilo)

КОМЕ СУ ТУРЦИ ВИШЕ ВАЉАЛИ?

Aуtoр: Сaбko Жигa (ћирилицom – пo жeљи aуtoрa)

У српском хисторографији Турци се углавном спомињу као варвари који су “џамијали” цркве а Бошњаци као њихови послушници. Требало би се ипак подсjетити да су за 400 година турске владавине Босном Бошњаци подигли преко четрдесет устанака а да је прва српска (невесињска пушка) запуцала тек на инцијативу Аустрије средином 19 виjека. Од Мустјбега Лицког, преко Мује Хрњице, Илхамије до Хусејн паше Градашчевића и Мухамеда Хаџијамаковића сви су се муслимански национални хероји поред Аустријанаца борили и против Турака. Требало би се такође сjетити да су у многе крајеве Турци населили православце и да су им прве цркве управо они подигли.
И стара и нову православну цркву у Сарајеву су направили Турци исто тако и обе цркве у Мостару . Турци су у Босни подигли преко стотину православних цркава а нису срушили ни једну. Турци су православце, данашње Србе населили у босанску Крајину, сjеверну и централну Босну, Лику , Славонију . Досељеним Власима у Босни само у 16 и поцетком 17 стољеца Турци граде манастире Папраћу , Тврдош , Житомислић , Озрен , Возућа , Удрим , Ломницу , Тамну итд ….
Осим што су православце населили у Славонију Турци су оснивали и прву српску епархија на тлу Славоније – Пожешку епархију 1582 г. Најстарије православне манастире у Славонији – Пакру и Ораховицу, као и Дејановац или Крушковац код Окучана такођер су направили Турци.
И Србе у Книнској крајини су населили Турци (додуше не као Србе). Врлика , Клис , Цетина , Сињ , Книн , Обровац , Дрниш су поцетком 17 века сви одреда били бошњацка муслиманска насеља. Венециjанским освајања су за неке значиле прогонство у Босну , а многи су прихватили хришћанство и остали . Као прави Босанци из крмалука су прихватили православље а не католичанство. Дакле, и њих су Турци тамо доселили .
Сjетимо се да су до доласка Турака у Београду живjели Маџари а да је најстарија православна црква у Београду – црква Ружица некада била католичка.
Питање се само намеће. Ако је тако тежак турски зулум био зашто су се православци чак и средином 19. стољеца из ” слободне ” Црне Горе насељавали у Босански пашалук.
НЕКЕ ОД ПРАВОСЛАВНИХ ЦРКВА саграђених ЗА ВРЕМЕ османске владавине У БОСНИ:
Стара православна црква Сарајево 1527.
Нова саборна Црква Сарајево 1863-1868
Црква Рођења Пресвете Богородице Мостар 1834
Саборна црква Мостар 1863-1873 .
Црква Успенија Пресвете Богородице у Ливну 1859.
Стара православна Црква Брчко 1839
Храм рођења Светог Јована Претече Зворник 1819
Црква светог оца Николаја у Фоци 1857.
Православна црква Столац 1870. Год.
Црква Успенија Пресвете Богородице Тузла 1874.
Православна Црква у Љубушком 1864.
Православна црква ” Успења Пресвете Богородице ” , Габела 19.вијека
Црква Успења Пресвете Богородице у Травнику 1852
Црква Св . великомученика Прокопија у Високом 1857.
Храм Светог Богојављења у Герзову Саграћен 1858.
Храм Вазнесења Господњег у Кљевцима 1850
Храм св . пророка Илије у Пецкој 1858
Храм св . оца Николаја у Среденику , Бањица 18. век
Храм св . ап . Петра и Павла у Саници Горњој 1850
Храм св . ап . Петра и Павла у Санском Мосту 1873
Храм Успенија Пресвете Богородице у Старом Мајдану 1861.
Храм Рођења св . Јована Крститеља у Хашанима 1868.
Храм Преображења Господњег у Великом Цвјетнићу 1788.
Црква у Црном Лугу 1855.
Св . пророка Илије Сокоцу грађена од 1876.
Стара црква брвнара у Анџић између 1875. и 1878.
Црква Успења Пресвете Богородице на Луцу 1834.
Црква Успења Пресвете Богородице у Чајничу 1863.
Црква Светог Николе У Челебићи 1834.
Храм Рођења Пресвете Богородице у Чипуљићу , Бугојно , 1853.
Црква Св . Климента Мостаћи код Требиња ( КСВ век )
Црква Св . Арханђела код Ластве ( КСВИ век )
Манастир Тавна првипут споменут 1548.
Манастир Глоговца 1867-1869.
Храм родјења пресветле Богородице у Буковац 1866.
Храм у Чајничу , око 1574.
Манастир Гомионица , 1596.
Крупа на Врбасу 19 век
Манастир Сасе 1557.
Манастир Света Тројица Возућа 1856-1859.
Манастир Озрен 1557.
Манастир Ломница 1578.
Манастир Липље (крај 15 века)
Манастир Житомишљић 1566.
Манастир Папраца 1540.
Манастир Тврдош 1510.
Манастир Дужи 18 век
Манастир Добрицевио 17 век
Манастир у Ловници 1578г . итд, итд.

Градили су Турци и ван Босне и Славоније :
Манастир Добриловина из 1592.
Пивски манастир 1586.
Св . Тројица Овчарско – кабларске манастир 1595.
Манастир Јовање 1536.
Преображење – Западне Морава.1530 .
Манастир Острог 17 ст

Фрагмент написа изнад улазних врата срушене Ферхадије – већи дио срушене џамије завршио је на сметљишту

Да су се у рату деведесетих Бошњаци руководили српскиm примером и уништавали остатке османске владавине , мало која стара црква у Босни би остала читава.
Ипак велики број тих цркава и манастира су порушени од стране хришћана (самостан Плехани, манастир Житомислић , православна црква у Мостару), вјероватно зато што су их подсјецали на мрске Турке

07/01/2017

MOJIM PRIJATELJIMA PRAVOSLAVNE VJERE NEKA JE BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!

03/01/201703/01/2017

Najzad – jedna lijepa vijest: Semir VRANIĆ, ZVIJEZDA AKADEMSKE MEDICINE

AlJAZEERA BALKANS

TEME

31. Decembar 2016.

Časopis The Pathologist svrstao je Vranića među 100 najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti patologije i laboratorijske medicine u svijetu.

Piše:Harun Cero

Vranić (u sredini) na ovogodišnjem kongresu američkih patologa sa potpredsjednikom Američke i kanadske akademije patologa za 2015/16 David B. Kaminskyjem (lijevo) (United States & Canadian Academy of Pathology) i profesorom John R. Goldblumom (desno)Ustupljeno Al Jazeeri

Trebinjac Semir Vranić, docent Medicinskog fakulteta u Sarajevu, našao se na listi 100 najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti patologije i laboratorijske medicine za 2016.

Među ‘najmoćnijih 100’ (Top 100 Power) stručnog časopisa The Pathologist predstavljeni su patolozi koji su ostvarili najveći utjecaj i čija dostignuća su bila revolucionarna za istraživanje u ovoj oblasti medicine, ili su značajno poboljšala njegu i liječenje pacijenata.

Vranić je jedan od rijetkih patologa koji su se našli na toj listi, a da nisu iz Sjedinjenih Američkih Država. Za naučnike na toj listi je časopis The Pathologist napisao da su zvijezde u usponu u oblasti patologije,a mediji u regiji su o Vraniću svojevremeno pisali kao o najuspješnijem doktorantu Sveučilišta u Zagrebu.

Za Al Jazeeru govori o svom dosadašnjem radu, planovima i perspektivi za mlade naučnike u BiH…

Jedan od rijetkih ste neameričkih patologa koji se našao na prestižnoj listi perspektivnih stručnjaka u području patologije i labaratorijske medicine. U obrazloženju se navodi da ste ‘čovjek spreman na velike promjene kako bi stvari krenule na bolje’. Koliko Vam znači ova nominacija?

– Sigurno da je ova nagrada veliko priznanje za moj dosadašnji rad, a definitivno jest i veliki poticaj za budućnost. Naći se u društvu stotinjak kolega koji svaki na svoj način i predano doprinosi razvoju nauke i doprinosi novim otkrićima nije samo priznanje, već i velika obaveza. Posebno me raduje što su me nominirale kolege iz drugih zemalja i što je ovo ujedno i priznanje za Bosnu i Hercegovinu. Ovo posebno ističem zbog činjenice da je konkurencija bila ogromna.

Navodi se i da ste Vašim radom pomogli i u ‘smanjenju jaza između BiH, Hrvatske i Srbije, tri države koje su do nedavno međusobno ratovale’. Kako to komentarišete?

– Ovaj dio obrazloženja odnosi se na moje profesionalne i akademske aktivnosti koje su vezane za unapređenje kvalitete patološke službe u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. U nekoliko segmenata se trudim da uspostavimo dobru suradnju i da se Sarajevo dobro pozicionira u ovoj oblasti:

a) Uspostavljanjem „Bryan Warren Škole patologije“, u čast pokojnog doktora Bryana Warrena. Naime, ovaj profesor patologije sa Oxforda je u ime Britanskog odjela Međunarodne akademije patologije (British Division of the International Academy of Pathology/BDIAP/) još 2006. godine inicirao suradnju sa sarajevskom Patologijom. Prva škola je održana 2007. u Sarajevu, a 10. jubilarna početkom novembra 2016. godine.

U proteklih 10 godina gostovalo je ukupno 25 vrhunskih predavača-patologa, najvećim dijelom iz Velike Britanije, ali i drugih zemalja, a među učesnicima su bili patolozi iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i zemalja okruženja, prije svih iz Srbije, Hrvatske, ali i i Slovenije, Austrije, Rumunije; s druge strane, BDIAP aktivno sponzorira edukacijske seminare i kongrese patologa i specijalizanata patologije svake godine. Ta edukacija se odnosi prevashodno na patologe iz Bosne i Hercegovine, ali manjim dijelom i iz drugih zemalja okruženja;

b) Prošle godine krenula je i aktivna suradnja sa „Turkish Division of the International Academy of Pathology“, sa ciljem poboljšanja citopatološke dijagnostike u Bosni i Hercegovini. Prva škola citopatologije održana je u junu 2016. u Sarajevu, a planirali smo održavanje druge škole u proljeće 2017. godine. Osim toga, moje znanstvene i akademske aktivnosti su vezane za umrežavanje sa zemljama bivše Jugoslavije, ali i drugim zemljama iz okruženja (npr. Češka Republika, Mađarska, Turska).

Koja su Vaša dosadašnja dostignuća na polju patologije?

– Već 12 godina, tj. od završetka studija medicine, aktivno sam uključen u istraživanja molekularnih i genetskih promjena kod rijetkih podtipova karcinoma dojke i o tome sam do sada objavio 30 radova u europskim i američkim časopisima. Zadnje dvije godine vrlo aktivno sam uključen u istraživanja koja se odnose na ispitivanje imunoloških biomarkera kod tumora, a to je danas nezaobilazna tema zbog velikih dostignuća i terapijskih postignuća u tretmanu karcinoma pluća, bubrega, mokraćnog mjehura, malignog melanoma i Hodgkinovog limfoma. Jedan rad, na kojem sam koautor, a objavljen je u časopisu Američke asocijacije za istraživanje raka (AACR), proglašen je 2015. godine među najcitiranije i najutjecajnije radove koje je AACR objavio u 2014. godini.

Trenutno radim na jednom velikom projektu profiliranja i testiranja imunoloških biomarkera kod primarnih i metastatskih tumora na plućima. Sa kolegama iz Zagreba radim na istraživanju karcinoma jajnika, a preko istraživanja moga doktoranta dr. Faruka Skenderija, uključen sam aktivno u istraživanja rijetkih podtipova karcinoma bubrega (projekt sa kolegama iz Plzena, Češka Republika).

O Vama su mediji u regiji svojevremeno pisali kao o najuspješnijem doktorantu zagrebačkog Sveučilišta, a The Pathologist navodi kako ste, uprkos brojnim ponudama iz inostranstva, odlučili ostati u BiH. Zašto ste se odlučili na taj potez?

– Mislim da je važno raditi na unapređenju medicinske struke u Bosni i Hercegovini i poboljšanju profesionalnih, znanstvenih i akademskih uvjeta u našoj zemlji, a najbolji način za to je kroz transfer znanja iz razvijenih zemalja, u mome slučaju iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Italije, gdje sam boravio na istraživačkim projektima i postdoktorskim usavršavanjima.

Od 2014. godine sam glavni urednik u jedinom indeksiranom bh. časopisu Bosnian Journal of Basic Medical Sciences (jedini bh. časopis koji je indeksiran u bibliografskoj bazi Science Citation Index), preko kojega aktivno pokušavam unaprijediti kvalitet akademske medicine u Bosni i Hercegovini, te povećati znanstvenu i akademsku vidljivost naše zemlje u razvijenom svijetu.

Navedeno je i da želite proširiti svoje znanje u oblasti molekularne patologije. Šta to podrazumijeva?

– U današnjoj eri ciljane terapije tumora („targeted therapy“, „personalized medicine“) molekularna patologija je nezaobilazan dio patologije i postala je obavezan dio edukacije u razvijenom svijetu, npr. u Americi postoji i posebna specijalizacija iz molekularne patologije. Moja nastojanja u tom smislu su znanstveno-istraživačka s jedne, ali i profesionalna s druge strane, vezana za optimizaciju biomarkera za ciljanu terapiju tumora.

Kakve su mogućnosti napredovanja u oblasti patologije i akademske medicine u BiH u odnosu na zemlje regije?

– Naš sistem je poprilično ograničavajući po pitanju mogućnosti. Jedina opcija uz sistematičan rad je prioritetiziranje i podsticanje stalnog umrežavanja s institucijama u razvijenim zemljama, korištenje fondova Europske unije, te fondova različitih strukovnih udruženja i asocijacija.

Jedan od Vaših ciljeva je da u BiH uspostavite centar za proučavanje raka i genomiku. Kada bi ta ideja mogla zaživjeti?

– To vam ne mogu precizno odgovoriti jer malo zavisi od mene, a mnogo više od sistema u kojem radim. Ono što je sigurno – takav jedan centar bi bio odlična osnova za unapređenje kvaliteta istraživanja, jačanja osnove za kvalitetne doktorate, te ujedno i jačanje medicinskih nauka u Bosni i Hercegovini, općenito. Supstrat za istraživanja je već prisutan, ali najvećim dijelom neiskorišten zbog nedostatne istraživačke infrastrukture.

Šta vas inspiriše da se bavite naukom?

– Nauka i istraživanja su osnovni pokretači razvoja jednog društva i bez njih je društvo osuđeno na stagnaciju. Osnovni pokretački motiv u mome slučaju je želja za novim saznanjima i dostignućima, čije će krajnje pozitivne učinke osjetiti pacijenti.

Kako vidite perspektivu za mlade naučnike/pronalazače u BiH?

– Odgovor je vrlo jednostavan – kroz umrežavanje sa institucijama u razvijenim i osviještenim zemljama. Edukacije i studijski boravci u razvijenom svijetu su ključ.

Izvor: Al Jazeera

***

Dr. VRANIĆA I MENE ZBLIŽILA SEVDALINKA

Semira Vranića sam upoznao prije petnaestak godina. Bio srednjoškolac, prognanik iz Trebinja u Danskoj.

Tada sam uređivao i vodio “Radio za građane iz Bosne i Hercegovine” u Windsoru u Canadi pri CJAM radiju.

Svaka emisija, uz vijesti i komentare o zbivanjima u Bosni i oko Bosne, bila je tematizirana – bilo je tako govora o bosanskom jeziku, povijesti Bosne, pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, Indexima, Mula Mustafi Bašeskiji…, a jedna od emisija bila je posvećena sevdalinci.

Nemajući svoje literature na tu temu, posegnuo sam za internetom i tamo naišao na web- stranicu Semira Vranića. Koristio sam sve što mi je trebalo za moju emisiju, spomenuo izvor, spomenuo Semira, te mu se e-mailom zahvalio.
Na moje iznenađenje, Semir je uzvratio e-mailom i tako je počelo naše druženje – prvo u virtualnom, a zatim i u stvarnom životu. Emisiju koju sam prvi pokrenuo i uređivao na bosanskom jeziku u Windsoru odavno ne uređujem; Dr. Semir Vranić danas uređuje mjesečnu emisiju “Iz povijesti sevdalinke” koju imam čast čuti prije svih slušatelja Radija BH 1 jer mi je šalje na moju e-mail adresu. (Emisije možete slušati na soundcloud.com. Na ovom linku je prva, a tu se mogu naći i ostale emisije:

soundclouduhttps://soundcloud.com/semir-vranic/emisija-iz-povijesti-sevdalinke-bh-radio-1-april-2016

Godinama smo gradili i učvršćivali međusobne prijateljske veze. Poslao bih ponekad Semiru rijedak snimak ričkih pivača Zile i Zibe, Vlasinjke Đulbe, kucukanje u šargiju njenog sina Huse Šahmana. Iz Bosne bi na moju canadsku kućnu adresu stiglo po nekoliko CD-ova, sve probrane sevdalinke u izvođenju znanih i neznanih – ili nepravedno zaboravljenih vrsnih pjevača i muzičara. Tako se na radost Hajrinu i moju, naša zbirka sevdalinki uvećavala iz godine u godinu. Kada dođi u posjetu, Semir redovno ponese i laptop – pa nam presnimi sve što ima od sevdalinki. Darivao nam je i nekoliko knjiga.

I sada me Semir obraduje rijetkim snimkom do kojeg je došao samo njemu znanim putem, pa se u mojoj muzičkoj arhivi nalazi kompletan repertoar Zaima Imamovića, Zehre Deović, Safeta Isovića, Himze Polovine…, kao i brojnih pjevača koji su snimali sevdalinke uz pratnju beogradskih orkestra Carevca, Radetića…

Tu su i naučni radovi o sevdalinci, zapisi izvornih pjesama domaćih i stranih sakupljača. To je veliko muzičko blago koje svojim naučnim radom neprestano obogaćuje dr. Vranić.. A kakvo tek muzičko bogatstvo posjeduje Dr. Vranić! Pa nema niti jednog snimka sevdalinke do kojeg se moglo doći a da ga on ne posjeduje; u njegovoj zbirci su naučni radovi o sevdalinci skupljani ne samo po Bosni i susjednim državama, nego i po knjižnicama i univerzitetima diljem svijeta. Tu je i knjiga na temu sevdalinke koju je radio zajedno sa r. Omerom Pobrićem i drugi znanstveni radovi. Gdje god postoji nešto o sevdalinci, a dr. Vranić nekako sazna – on će sigurno doći do toga, taman to košta čitavo bogatstvo.

Semir Vranić se vratio iz izbjeglištva u Sarajevo, studirao i u rekordnom vremenu doktorirao na Medicinskom fakultetu, da bi nekoliko godina kasnije bio proglašen najuspješnijim doktorantom na Sveučilištu u Zagrebu.

Dr. Semir Vranić je briljantan svjetski naučnik, dični Bosanac, ponos Bosne i svih koji ga poznaju, građanin svijeta, član svjetske akademske zajednice. Kao i mnogi od nas, ogorčen je situacijom u Bosni. (Bosna ima jako korijenje, pa se ne da dušmanima lahko iščupati, rekao mi je jednom) Za razlilku od većine nas – on ne ostaje na riječima. Dr. Vranić pokušava od Bosne napraviti respektabilnu zemlju – i to na svom, medicinskom polju, gdje je uz poznavanje sevdalnike – vrhunski, ne samo bosanski – nego i svjetski znanstvenik.

Pa, kome nije mila priča o dr. Vraniću koju ispisuje na Al Jazeeri Harun Cero?

Zar se ja osobno ne smijem i javno podičiti i pohvaliti kako poznajem toga vrsnog učenjaka i istinskog Bošnjaka – Bosanca, čak i privatno.

Kad god je bilo prilike, sretali smo se ne samo u Sarajevu ili Varcar Vakufu, nego i u Americi.

Postali smo kućni prijatelji. Svakoga ljeta dr. Vranić odvoji vrijeme da bi posjetio svoga prijatelja u Varcar Vakufu, da bi upitao Hajru za zdravlje, pogledao naše canadske medicinske nalaze. Nikad ne dodijavamo, ali se plaho i ne ustručavamo.

Okolina Detroita, april 2015.

Iz Varcara put nas vodio na tvrđu Bočac, u jajačke Katakombe; na mezaru u Velagićima učili smo El Fatihu pobijenim muslimanima, bili na pazarni dan u Ključu, na Sani u Velečevu, išli u Gerzovo, na vrelo Plive, u Jezero, obišli Titov voz na Mliništima, slikali velike bašluke u Filipovića mezaru u Odžaku kod Glamoča, u Bašiča mezaru. Bili smo u Pruscu, na Zelenikovcu, penjali se na vrh Lisine i pekli ribu na žaru, bili u Šibovima prošlog ljeta, brali mirisnu majčinu dušicu i pretresli stotinu tema sjedeći uz lisinki grguljavi potok. Planirali smo idućeg ljeta u Hlivno i Duvno…

Dr. Semir Vranić je inače strastveni hodoljubac, kako po bosanskim znanim i neznanim stazama, tako i po svjetskim metropolama i krajevima. Gdje god da je, dr. Semir Vranić stječe nova znanja i usavršava se kao medcinski znanstvenik i sevdalija, svima nama, Bosni svijetu na hair.

Kada sam se jesenas razbolio, Dr. Vranić se zatekao u New Yorku. Otuda je zamolio svoga kolegu patologa u Travniku da moj pataloški nalaz uradi za dan…Pomno je pratio moje zdravstveno stanje, savjetovao, sokolio i mene i moju obitelj.

I danas smo razmijenili poruke.
Čestitao sam uz “aferim” za sve što je postigao na naučnom medicinskom polju nakon što sam pročitao ovaj inetrview na Al Jazeeri. On se zahvalio na svoj način, jednom lijepom sevdalinkom, u izvođenju dueta Isović-Petrović i pjesmom “Ječam žele tuzlanke djevojke.”

Poklanjam prijatelju dr. Semiru Vraniću moj video spot sevdalinke “S one strane vode Sane” koju pjeva Safet Isović uz želje za još uspješnijom godinom na njegovom znanstvenom medicinskom polju u kojoj smo upravo unišli – jer je to na dobrobit i Bosne i čitavog svijeta.
https://www.youtube.com/watch?v=rJjQk10Ydzw

Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

Ivica Dačić zvani Prasko – Debeljko, Šećerko, Ratluk: USTAŠA SA ČETNIČKOM ŠUBAROM – ILI ČETIK SA USTAŠKOM KAPOM NA GLAVI

USTAŠA SA ČETNIČKOM ŠUBAROM – ILI ČETNIK SA USTAŠKOM KAPOM NA GLAVI

Indijanski poglavica Seattle: SVE STVARI SU POVEZANE. SVE ŠTO POGAĐA ZEMLJU, POGAĐA I ZEMLJINE SINOVE

SVE STVARI SU POVEZANE. SVE ŠTO POGAĐA ZEMLJU, POGAĐA I ZEMLJINE SINOVE

Poruka B. Izetbegoviću: DA SI STO PUTA VEĆI ZAŠTITNIK RS I BORAC ZA VELIKU SRBIJU, KAO ŠTO SI SABOTER PROCESA NA SVJETSKOM SUDU, NIKADA NEĆU ODUSTATI OD UKIDANJA GENOCIDNE RS I PRAVNE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

REVIZIJE TUŽBE ĆE BITI, ALI JU JE B. IZETBEGOVIĆ VEĆ LAŽIRAO: PROF BOYLE PO SVOJ PRILICI ODUSTAJE OD NAMJERE DA BUDE U NAŠEM ADVOKATSKOM TIMU ČAK I AKO BUDE POZVAN

Francis A. Boyle: SPREMAN SAM BITI U TIMU SA SOFTIĆEM

Trump: “AMERIKA NA PRVOM MJESTU!” BOSANSKI PATRIOTI: “REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA NA PRVOM MJESTU!” – ALI UKLJUČENA U SVE MEĐUNARODNE NAPREDNE TOKOVE

In memoriam: Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj – TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI

In memoriam
Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj

TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI

Нихад Филиповић: КОМЕ СУ ТУРЦИ ВИШЕ ВАЉАЛИ

MOJIM PRIJATELJIMA PRAVOSLAVNE VJERE NEKA JE BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!

Najzad – jedna lijepa vijest: Semir VRANIĆ, ZVIJEZDA AKADEMSKE MEDICINE

Semir Vranić, zvijezda akademske medicine

Dr. VRANIĆA I MENE ZBLIŽILA SEVDALINKA

USTAŠA SA ČETNIČKOM ŠUBAROM – ILI ČETNIK SA USTAŠKOM KAPOM NA GLAVI

SVE STVARI SU POVEZANE. SVE ŠTO POGAĐA ZEMLJU, POGAĐA I ZEMLJINE SINOVE

In memoriam Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj

TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI

Dr. VRANIĆA I MENE ZBLIŽILA SEVDALINKA

In memoriam
Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj