mkIn memoriam
Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA , SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

***
Vijest o odlasku Vehida Gunića na Onaj Svijet zatekla me je u pripremama za put u Bosnu.
Vehid je ipustio svoju plemenitu bosansku umjetničku dušu u Sarajevu. Mada je bio svjetski putnik, kud god je išao, Bosnu je nosio u svom srcu i Bosni se kao dragoj mori uvijek vraćao punih bisaga, radio i tv-reportaža, priče o nepoznatim krajevima i zanimljivim ljudima, uzbudljivim događajima. U Vehidovim bisagama našao se i interview sa Muhamedom Alijem kojeg mnogi sportski znalci smatraju najboljim bosačem svih vremena… Niko od jugo-novinara nije imao tu priliku i čast intervjuirati velikog Alija, samo Vehid. Bio je ponosan na to. Svoju radost je dijelio sa miljunima drugih, danas za Vehidom žale milijuni njegovih poštivalaca. Čitav svoj život je dušom i djelom posvetio Bosni. Bosni je darivao sav svoj raskošni talenat. Bosna ga je nadahnjivala. Znatan dio života posvetio je sevdalnci. Svojim emisijama i knjigama pobudio je interes za to neprevaziđeno muzičko blago našeg naroda. Otkrio je telenat mnogih mlađih i starijih sevdalija, dovodio ih u svoje TV-emisije, otvorio im vrata uspjeha… Surađivao je sa Omerom Pobirićem, Safetom Isovićem…
Od danas je Bosna siromašnija za velikog radio i tv-novinara, reportera, urednika, književnika, hodoljuba – putopisca, merakliju i sevdaliju. Ja sam siromašniji za jednog vrsnog kolegu i iskrenog dugogišnjeg prijatelja.
Ostao sam bez novinarskog učitelja.
Usamljeniji sam danas nego jučer jer sam izgubio dobrog, kućnog prijatelja.
Znao sam da je prije nekoliko godina imao veliku bitku za svoj život, uzdao sam se da neće umrijeti od raka, kako se zaklinjao u naslovu jedne od svojih brojnih knjiga… Pisao sam mu: 1. novembra 2012.
„Dragi moj Vehide,
nisam znao da si hasta. Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost.
Pozdrav!“

Kasnije se Vehid pridigao. Sreli smo se slučajno nakon toga u Sarajevu…
Kada sam pokrenuo Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, Vehid se pridružio. Preporučio me urednici TV SA Brankici Rudan, pa sma u jednoj od njenih emisija imao priliku nešto više kazati javnosti o tome da se desetina hiljada građana bore za legalitet građanske države Republike Bosne i Hercegovine.
Dragi moj Vehide, nisam znao da si hasta. Halali! Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost. Pozdrav – Ibra
I sam sam se krajem prošlog ljeta suočio sa dijagnozom o teškoj bolesti, ali, srećom nalazi su bili pogrešni. Od tada do danas, Vehid mi je češće naumpadao, ali nismo razmijenjivali poruke. Svako se o sebi zabavio. Ipak, nadao sam se da ćemo se kao i mnogo puta ranije, sresti u Sarajevu, na Baščaršiji, bez najave i dogovora. Nadao sam se da ćemo otići zajedno do Kuće sevdaha i tu proeglenisati, tamo gdje me je nekad s ponosom vodio i objašnjavao svaku izloženu fotografiju, sve uz tihe zvuke sevdalinke sa razglasa…
Insan snuje, Bog određuje.
Jutros je ovdje, daleko od Bosne, padala kiša. Tužan sam kao nebesa. „Odlomi se još jedna biser grana,“ što bi reci moja r. Mati.
Neki dan tražim sevdalinke na You Tube, pa naiđoh i poslušah nekoliko snimljenih uz Vehidovu kitnjastu najavu u njegovoj emisiji „Meraklije.“ – r. Igbal Ljuca i njegova Behka „Ja se svratih u mehanu!“ i „Oj međice, međice…“
Strijepio sam da je bolestan…
Vehida Gunića sam čuo davno slušajući emisije viejsti na Radio-Sarajevu kada je bio dopisnik iz Prijedora. Kada sam 1971. počeo objavljivati priloge na TV Sarajevu, tada smo se i upoznali.
Bio je snimatelj svojih filmskih priloga za TVSA, i na tome polju smo odmah našli zajednički jezik. U novinarstvu sam učio i od Vehida.
Kada je Hidajet Zjajo napustio svoje TVSA dopisničko mjesto u Jajcu 1973., konkurisao sam. Prošao sam svu proceduru na TV Sarajevo i bio sam primljen, ali u Jajcu nisu baš bili radi dati suglasnost da bih zaista i počeo izvještavati kao dopisnik. Općinsko vodstvo i Komeitet su bili za Lazara Petrovića…
Tada su u Jajce doputovali Milan Zorić i Vehid Gunić. Sastali su se sa predsjednikom Općine Brankom Livaničićem. Ni Vehid ni Milan nisu štedjeli riječi o pohvala o meni kao TV-novinaru-reporteru iza kojeg stoji TV Sarajevo… Livančića se dalo ubijediti kako sam najbolje rješenje za Dopisništvo u Jajcu i on je potvrdno klimnuo glavom. Stid me i sada ponoviti ono što su Milan i Vehid pohvalno rekli o meni kao kolegi.
Od tada sam se sa Vehidom češće sretao.
Kao osobu koja je prava encikopedija znanja i informiransti, upoznao sam ga kada nas je urednica Marija Jeftić angažirala u emsiji „Znanje – imanje“ koju su pripremale TV kuće Beograd i Sarajevo. Vehid je prvo bio reporter, i na tome mjestu sam ga zamijenio – a potom je postao glavni voditelj.
Dio ekipe TV-emisije “Znanje imanje” – Kosta Jovanović, Slaviša Mašić, Mišo Kovačević, Milka Kovačević i Vehid Gunić
Bio sam zadužen za filmski prilog o mjestu domaćina, a ponekad i gosta u emisji, neku zanimljivot iz toga kraja. U emisiji sam vodio razgovore sa poljoprivrednicima i objavljivao zanimljivosti. Zajedno sa Vehidom i nezaboravnom ekipom Znanja imanja koju je kasnije režirao Slaviša Mašić, u kojoj se pojavljivao Husein Ćuk, Milka Figurić, Kosta Jovanović…, Senad Malohodžić…, prošli smo Bosnom i Hercegovinom, pa i dijelom Srbije i Slovenije. Bili smo prava profesionalna ekipa, ali i grupa prijatelja koja bi znala osvanuti u kakvoj kafani ili hotelskom restoranu, sve uz šale, pjesmu, dobro iće i piće.
Sjećam se emisija iz Knežice, Dvorova, Trnjaka, Bjelajca, Omarske, Kozluka, Lušci Palanke, Šuice, Klobuku…
Vehid je suvereno vladao scenom. „Htjela ga je kamera,“ kako se to u TV-žargonu kaže.
Nije se dao nikad smesti niti ga je ikad uhvatila trema; ako bi izgubio nit koja je bila zapisana u scenariju emisije, snalazio se brzo i znalački, duhovito, pa je tada ispadalo bolje, prirodnije i šarmantnije nego što su urednica, reditelj i Vehid bili zamislili… Bio je novinarski i TV-lice – majstor kakav se rijetko rađa, također svjestan svojih kvaliteta, ali i mahana, kako je znao reći. Ponekad bi se požalio na svoj „Sprachfehler.“ Ta „govorna mahana“ – bila je dio Vahidovog radio i TV prepoznatljivog pozitivnog imagea.
Uvijek smo se rado sretali. U Sarajevu je to bilo uglavnom u prolazu, u hići, u srkletu, svako je jurio na svoju stranu, ali smo uvijek bili radosni zbog susreta. Bili smo toliko bliski da smo naš razgovor nastavljali na onom mjestu gdje smo stali prije mjesec, dva ili pola godine. Znali smo voditi anegdotske dijaloge u kojima su s epojavljivali rički likovi Omer, Fazlo, Sinan, Ahmet Čama, Sulja.
Volio doći u Varcar.
Postali smo tako bliski kućni prijatelji.
Našoj kćerki Alimi je jednom prilikom poklonio foto-album. Taj Vehidov poklon prati Almu do danas; između korica su fotografije iz nejnog varcarskog djetinjstva. Tu je i Vehidova posveta, draga uspomena.
Znam da smo išli u kovačnicu kod r. Omera Zonića gdje je znatiželjno promatrao kovanje i kaljenje „varcarki.“
Vehid je znao hiljadu anegdota, a ovu sam upamtio.
Biva, neki njegov Kozarčanin krenuo na hadžadž na Ćabu. Čitav Kozarac se sjatio na Želejzničkoj stanici. Ispraćaju budućeg hadžiju, ali i istersaju mu bisage svojih želja; te hadžija kupi mi ovo, te donesi mi ono. Haman da će voz krenuti, a kroz masu se nekako probi i jedan dječačić, sav zadihan, pa će hadžiji:
„Evo ti ove pare, pa mi kupi i donesi pišću!“
Hadžija se obrati toplim glasom dječaku tako su svi okupljeni mogli dobro čuti:
„Tvoja će prosvirati, a za ostale ne bih reko,“ pa lokomtiva veselo pisnu i voz odnese hadžiju na dalek put.
Kada nam je dolazio u Njemačku negdje 1993., raditi svoju TV-emisiju „Zbogom Bosno, daleko odosmo“ sreli smo se u našem izbjegličkom stanu u Hanau. Je li tada ili kasnije, ne znam ali nam je poklonio sa posvetom svoju knjigu „Europo, stidi se!“
„Odlomi se još jedna biser grana!“
Ode Vehid, ostadoše njegova djela.
Kad bolje razmislim, Vehid nije ni otišao.
Jer iz srca onih koji su ga poznavali, sretali ili samo viđali na TV-ekranima se ne može otići i kad se mora; Vehidu Guniću njegova brojna hairli djela koja je ostavio u amanet.