Uz Svjetski dan izbjeglica:
IZBJEGLIČKO-POVRATNIČKA IZNENAĐENJA
Mali bosanko/varcarski dnevnik izbjeglice/povratnika
U četvrtak uvečer stigli smo Hajra i ja u naš rodni grad. Kao da smo se vratili sebi, a nismo. Kroz otvoren prozor auta udišemo varcarski zrak, očima upijamo plavetnilo neba, pred nama je Horugla, iznad nas zelena Lisina, tamo se protegao Grabež.
Svraćemo kod Jusufa Dubice, muža moje sestre – rahmetli Ismete. Vrt se osuo cvijećem, ružama i đulovima, u bašti se zeleni povrće. Kućna vrata otvorena, ali kuća prazna. Na trenutak je Jusfuf ostavio kuću jazom otvorenu, pa vjerovatno skoknuo do obližnje prodavaonice.
Sve je isto, samo moje Isme nejma.
Već na pragu našeg stana dočekalo nas je iznenađenje – obavijest o isključenju elektročne energije 29. maja ove godine, dvije hefte rije našeg uobičajenog dolaska. Čekao nas je i račun za (ne)utrošenu struju od 130 KM.
U kući sam imao dva kolska fenjera, otišao na Rudine i kupio gaza zvanog petroleum Kada se smrklo, upalili smo fenjere.
Ako je „Elektrokrajina“ muslila da će nam ovim namjernim isključenjem struje pokvariti raspoloženje, prevarila se.
Fenjeri su nas vratili u naše prve zajedniče dane u Donjoj Liskovici, podsjetili na lampe i ugodne večeri koje smo prvodili sami ili i društvu prijatelja, Liskovičana, velečasnog don Marka Šalića, njegove kuharice Mare …
Ovdje, u okruženju naših kućnih stvari koje su uz svjetlo fenjera dobile neke nove čudne i neobične oblike, izgled i dimenzije, uz Antu Demirovića koji nam je priletio uznijeti kofere uz basamke, večer je bila romantična. Bilo je zaista ugodno. O toj atmosferi – neka posvjedoči i nekoliko snimaka nastalih u svjetlost fenjera.
Kako je moguće da nam se nagomila toliki dug, a nismo potrošili ni kilovat struje? Ako je i nekakav paušal, koji se biva plaća se i ako se strjuni sahat ne vrti, puno je, brate, za osam i po mjeseci. Naše brojilo za struju je stanu, iznad ulaznih vrata, pa niko nije mogao očitati stanje utroška struje koju niko nije ni trošio.
U svojoj bazi podataka „Elektrokrajina“ se lahko mogla uvjeriti da su svi računi za struju uredno plaćani i pri našem dolasku i pri našem odlasku iz rodnog grada. Također, mogla se uvjeriti da smo gotovo uvijek uplaćivali iznos veći od duga. Prije nego smo lani napustili rodi grada 6. septembra, hitno, u pometnji i strahu zbog moje iznenadne teške bolesti, nismo zaboravili platiti i pretplatiti dug za struju. Na dan odlaska otišao sam u upravu „Elektrokrajine“ i tražio da mi daju uplatnicu sa dugom, otišao u Banku i preplatio potreživanje za dvadesetak maraka. Od tada struju niko nije trošio, niko nije kontrlirao stanje brojila, ali osgurač u hodniku „Elektrokrajina“ je s merakom izvrnula i dočekala nas – mrakom
Priključak – 35.10 KM.
Ali, da strja nije isključena “džabe nako,” ne bi bilo romantike uz fenjere.
Sugrađani koji bolje znaju stanje oko plaćanja i neplaćanja struje, kažu kako ima firmi koje dugouju velike sume novca za struju, ali im dugove ne naplaćuju nego otpisuju, a o isključenju stroje nema ni govora!
***
Novo iznenađenje čekalo me u banci kad sam otišao platiti „dug“ i „predračun“ za priključak struje.
MIO – PIO Federacije BiH zaustavio u feruaru isplatu moje penzije jer, biva, nisam poslao potvrdu da sam živ. A poslao sam početkom septembra, imam i svjedoke; matičar u Općini je ovjerio da sam – iako teško bolestan – bio živ.
Trebaće vremena i živaca dok ne ugledam te dužne pare, ali to ima svoje prednosti; neću hititi potrošiti ovo što imam u džepu…
***
Navratim ponovo kod Jusfa Dubice, našeg zeta, za kojim je bila udata moja sestra rahmetli Ismeta. Kreči kuću za Bajram, ali ne hiti…
Sjedimo u cvijetnom vrtu.
Sve je isto, samo naše Ismete nejma. Sve pogledamo neće li se odnekud pomoliti, ali Ismeta se ne pomalja.
U po eglena, zazvoni telefon u kući. Zamalo, Jusuf se vrati. Iznenađen kaže kako mu je kćerka Melisa javila:
“UMRO MEHO BUHIĆ.”
Ne vjerujemo… Ne usuđujem se nikog ni pitati, inetrent još nejmam…
Popodne idem u pohode mojim i Hajrijinim mrtvim. Učim El Fatihu i svima u Ričkom mezaru, baška Šerki, Omeru…
I Mehi.
***
U utorak ujutro – ne daj Bože da je Hajru trebalo odvesti autom do Bolnice.
Sjedem u auto, krenem i odmah osjetim praznu gumu.
Al, nije jedna nego – TRI.
Nekako sklonem auto u stranu, pa zavrnem rukave – skidaj, nosi do Rikija Dedića da ih napiri, provjeri… Tamo se trefio Naim iz Vlasinja, te mi on svojim kombijem prebaci gume do Brkića bašte…
Tu me zatekoše tehničar i majstor instalater kablovske TV Telemach. Došli priključiti kablovsku TV i internet kako su i obećali.
***
Stari sam mušterija Kablovske TV Lukavac koju je kasnije kupio njemački Telemch.
U Ispostvi u našem grdu, ljubazna i predusretljiva službenica Milana informira me da su se najzad modernizirali i da i meni, nakon toliko godina, mogu priključiti uz digitalnu-HD TV i interenet, koji je bio jedini razlog što sam godinama morao tražiti usluge drugih kompanija jer ga Kablovska Lukavac nije imala. Na dozvolu zu priključak na onaj vojni kabel na Previlima kako bi mogli ponuditi dobre suluge, čekali su godinama. Sa osmjehom Milana mi reče kako sada posjeduju kablovsku digitalnu-HD TV, brzi internet od 40 MPS. Odmah prihvatam ponudu. Cijena – upola manja od one koju sam plaćao M-telu i Elti; i, mada uvijek redovno plaćao, uvijek sam za njih bio dužan.
Jednom sam M-telu uplatio 50 KM više, pa mi je trebalo godinu dana da iskamčim te pare nazad… O neljubaznosti, osoblja, o lažnim obećanjima tehničara, o diskriminaciji – da ne govorim.
Od Telemacha brzo sam dobio TV i internet priključak; slika odlična, internet zadivljujuće brz!
Ovom prilikom se zahvaljujem Milani, Željku, Namiku i šefu za mrežu Telemacha, kao i ostalim u Novom Travniku koji su se poslovno i profesionalno ponijeli prema meni kao staroj/novoj mušteriji.
Želim im da „potope“ sve svoje konkurente – poslovnošću, uljudnošću i tehnikom.
***
Ispusjem ove redove i objavljujem ove fotografije na Svjetski dan izbjeglica.
Na Radiju BH1 sabahile su govorili o izbjeglicama u svijetu, o nekakvim seminarima i izložbama na tu temu.
Nisam dočekao da čujem glas ijednog nesretnika – izbjeglice sve do popodne. Dok ispusjem ove redove – neka žena prognanik, negdje, ne znam gdje u izbjeglištvu ili na kućnom pragu kao povratnik – žali se na Radiju BH1 kako su joj isključili struju!
E pa, neka nam je sretan Dan izbjeglica ma gdje bili – u svijetu ili kao crne ovce u svom rodnom gradu!
Varcar Vakuf, 20. 06. 2017.
Ibrahim Halilović 