In memoriam – Davor DEMIROVIĆ: OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Davor DEMIROVIĆ:

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu

Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji – dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijeme je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti. I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

U 64-toj godini života umro je Davor Demirović. Smrt ga je oborila kao grom iz vedra neba. Ukućani su ga zatekli kako leži na podu, već je bio obledenio. U ruci je držao mobilni telefon, izgleda da je pokušao zvati nekoga u pomoć, ali nije stigao. Smrt je bila brža.

***

Ne znam je li zvonilo zvono na Katoličkoj crkvi na vijest da je iznanadno umro Davor Demirović, nekadašnji zvonitelj te Crkve. Jer struje nema da zvono pokrene, a opsano se penjati na još nedvoršen zvonik. Pravo rečeno, nema ni ko jer je Zborište opustjelo. Možda ipak da se osmjeli i zazvoni Dane Ćurić, jedina muška glava… Davor je to zaslužio i sjećanje na svoj plemeniti bosanski i varcarski, katolilički ljudski lik.

Na sprovod u daleki Portland u Ameriku svome bratu Davoru spremaju se braća Anto i Pavo. I tamo je zemlja zemlja, i tamo zvona zvone.

***

In memoriam

Davor DEMIROVIĆ – OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Uplakan, tužnu vijest o preranoj iznenadnoj smrti svoga mlađeg brata javlja telefonom iz Njemačke Davorov brat Anto:

“Nećeš vjerovati! Sanjam da mi je brat umro. Plačem u snu. Najzad, vrcnem se i probudim iz teškog sna. Dođem sebi i velim: Hvala Bogu, to je bio samo ružan san. Moj brat Davor je dobro. Ako Bog da na ljeto ćemo se vidjeti u našem gradu, sjedjeti u našoj bašči ispod jabuke koja se nadvila na Crnu riku, ko što su tu doskora sjedili moj pokojni ćaća Stipo i pokojna mama Ruža. Kad, ujutro zazvoni telefon. Iz Portlanda, Oregon, Amerika, javljaju mi da je Davor iznenada umro. Nisam mogao doći sebi od šoka… Kad sam malo došao k sebi i upitao za vrijeme kad je umro – ispalo je da se Davorova smrt u minutu poklopila sa mojim snom…”

U četvrtak ujutro, nepun dan prije njegove iznenadne smrti, poslao mi je Davor e-mail u kojem stoji ovo:

“Marz 16 um 9:34 AM

Javljam ti dobru vijest!

Ne znam da li ti je poznato ime DAVID SCHEFFER. On je Amer iz CHICAGA. Kaže da haški sud nije smio odbaciti Reviziju Presude Srbiji jer radi se o genocidu i agresiji koji je Srbija počinila u Bosni. On kaže da stvar nije propala i da će on pokušati da stvar dovede u ispravno stanje jer Bosna ima pravo na Reviziju. Idi na Google i utipkaj “Vijesti iz Bosne.” Tamo sam našao taj komentar. Rano su se poveselili četnici, ali su se prevarili.

A onaj hoštapler Čović slijedi put Tuđmana.

Tako je i Tuđman radio. Prvo se proglasio samozvanim presjednikom svih Hrvata, a onda nas Hrvate Bosne gurnuo četnicima pod čizmu i nož. To radi i ovaj idiot. Ušalto se sa hohštaplerom Dodikom ko Tuđman sa Miloševićem. Da li se taj ludak pita da li ima podršku bosanskih Hrvata za svoje planove i da li ga bosanski Hrvati prihvataju. Mislim da ne. Mi hoćemo našu cijelovitu Bosnu, a ostale prćije – RS i Herceg Bosna ne trebaju nam! Samo cijelovita B i H.

Pozdrav Komšo. Javi se!”

Nije prošao ni čitav red, a Davora više nema među nama. Bio je teški srčani bolesnik. Nije htio ići doktoru. Srce mu je otkazalo.

Nisam mu stigao odgovoriti na pismo. Kompjuter mi je bio van upotrebe, pa rekoh, pisaću kasnije. I ovo sjećanje pišem sa danom zakašnjenja.

Nas dvojica nismo u životu progovorili možda ni jednu riječ dok smo se sretali u prolazu u Varcaru. Viđao sam ga kako se u plavom radničkom odijelu vraća s posla iz “Metalca” i prije nego uniđi u kuću, devera nešto oko motora.

Volio je Bosnu.

davor — Photo: Nikolina Demirovich, Portland, USA

Volio je na motor jer je mogao jezditi putevima ka Jajcu, Sokočnici, Ključu, Bihaću pokraj bosanskih rijeka, preko brda i dolina dok ga studen vjetar bije u prsa… Vožnja motorom ga je zbližavala sa onim što je Bosna. Bosna – u najljepšem ljudskom izdanju – to je Davor. Bosnu je volio kao sebe samoga.

Ljubav prema motorima nije popustila ni u Americi.

– Komšo, meni naumpadne vidjeti Unu, uzajšem motor i evo me pokraj rijeke. Naumpadne mi janjetina, jezdim do Vlajke ili Njuška. Ili, naumpadne mi prvozati se. A naumpadalo mi je uvijek. Bosne nikd dosta. –

Ostade željan Bosne. Nije mu se ispunio san doći makar nakratko svojoj kući, pa ni na sahranu svojih roditelja. Radio je kao crv ne bi li sastavio s kraj s krajem. Kako je vrijedan bio, nek se zna da je od deset radnika njegova firma osmericu otpustila, ali njega i još jednog njemu sličnog valjanicu – ostavila.

Boljele su ga ruke od teškog rada, nije ih mogao dignuti iznad glave. Boljela su ga leđa od teškog rada, kad legni, nije mu se dalo oko na oko sklopiti. Kad nakratko zaspi, bolje da i nije. U snu mu se ukažu mučitelji iz Podrbrda i sa Manjače. Tuku ga, vješaju na čengele, pokušavaju ga oboriti s nogu. Otima se. Ako padne – gotov je. Plava svjetla. Čengele. Nož. Muzika. Budi se sav u znoju… Amerika – čemerika, znao bi reći.

– Komšo, e ovoga ćemo se ljeta vidjeti u našem Varcaru – pisao mi je prošle godine. – Neću se više ni vraćati u Ameriku! –

– Boga mi, Komšo, otepri se moj put u Bosnu… – javlja mi kasnije. Ispalo je da moram raditi još jednu godinu da bih zaradio za penziju – pisao mi je – pa onda kao gospodin, Bošnjo, a Amerikanac. –

Eto, ne dočeka mirovinu, otperi se put u Bosnu, osim možda u sanduku, ili u urni.

– Gledaćemo da pokojnog Brata prebacimo u Bosnu. Najbolje bi bilo da ga spustimo u zemlju na Ćeliji, uz pokojng Oca i pokojnu Majku, – kaže Anto. Tamo mu je mjesto! –

Da se mrtav sastane sa Bosnom, kad već nije uspio za života, a toliko je želio. Vehnuo. Ta tuga ga je ubila, a sevep su i teški uboji koje je od dušmana zadobio kao civil, nezakonito uhapšeni građanin, kojeg su polu-mrtva, mučenika, sa gupom sugrađana muslimana i kaolika sproveli u džehenem Manjače.

O tome mučeništvu, svojih komšija i susjeda, Ričana i Zborićana često mi je pisao. I Hajra kojoj sam čitao Davorova pisma i ja smo uvidjeli da Davor posjeduje izvaredna propovijedački dar. Piše slikovoto, sažeto, jasno i lijepo. Kao da gledaš film.

Puno je pripovijedao o mome bratu Hari i njegovom mučeništvu. Kada je Hare iznenada umro, Davor je bio tužan i nesretan. Proklinjao je četnike. Nadao se, ali nije dočekao da iko od loklanih zločinaca bude kažnjen – ni za strašne zločine, kulučenje, strijeljanje u Oborcima, rušenje bogomolja, progon, ni za otimačinu…

– Znam da su sada to mali miševi, te kabadahije, ti naši mučitelji, zlikovci. Oni su kukavice i nitkovi. Pitaju nas ko nas zavadi. Komšo, ne volim ih vidjeti. Ne mogu ih smisliti. Uništili su nam živote, raskući li nas, bacili daleko od Bosne. Bog će ih kazniti ako ih ovozemljska pravda ne pomete sa naših ulica. Božja je zadnja. Dok ih ne stigne pravda, neće insan moći serbes doći u svoj grad. Pa, kad dođem, koga sretnem od njih, neka me pogleda u oči ako smije! Znam da obraza nemaju, smeće je to, nisu to ljudi, zam da i da će se praviti kao da ništa nije bilo… Ali, mi pamtimo i ne zaboravljamo.Nema oprosta ni kad ih pravda stigne! –

Vidjevši kakav književni dar posjeduje, molio sam Davora da napiše sjećanja o svom i mučeništvu svojih rođaka, sugrađana i prijatelja. Otimao se, ali je naizad pristao. Uvjet – neka ne objavljujem njegovo ime.

– Komšo, razumi me! Ja se njih ne bojim. Ali, moj nemoćni roditelji bi mogli imati problema zbog mene. Znaš o kavim se huljama i neznabošcima radi.! Svašta ćetnici mogu učiniti i nauditi ni krivom ni dužnom. Razumi me, Komšo! –

I razmio sam ga.

Uskoro su se počeli redati nastavci koje je Davor ispisvao ponovno preživljavajući mučilište Podbrda, Manjače.

Ta Davorova svjedočenja i mučeništvu na bigajri hak objavljena su na ovom Blogu pod zajedničkim nadnaslovom – “Sjećanje logoraša.”

Redovito je čitao tekstove koje sam objaljivao na Blogu i često ostavljao svoje komentare.

Ljubio je pravdu. U toj ljubavi i ljubavi prema Bosni – bacio se na oca Stipu i ostale Demiroviće. Svi su oni kršni Bosanci, pobožni katolici, dobri susjedi, odlični majstori i vrijedni radnici.

Da je Bog dao sreće, pa da je Davora mogao zapasti fakultet… Ali, iako nije dobacio dalje od “Metalca” i firme u Portlandu, Oregon, USA, gdje je ostavio svoja leđa i svoj život veremeći za Bosnom, on je veliki pisac. Zajedno sa rahmetli Suadom Lepirom i Dudinom Šehovičem, Davor Demirović ostavlja iza sebe vrijedno književno djelo, hroniku zla, ali i ljudske solidarnosti i dobrote, razumijevanja i ispomoći u najtežoj nevolji.

Davor je ostao čitav život začuđen tom nemjerljivom količnim zla koja se sručila i na njega i na ostale varcarske mučenike, nikom krive ni dužne.

Faliće mi Davor. Faliće mi njegova pisma, komentari.

Ako Bog da na ljeto ću u Varcar, u Riku i u Zborište, pod onu jabuku u Demirovića bašti, nad rikom, na eglenu sa Antom… Prebiraćemo uspomene, spominjati i Davora i nećemo vjerovati da je otišao na Onaj Svijet, a da najveću želju – da se vrati u Bosnu – nije ispunio.

Obaziraćemo se, pogledati na cestu, ali…

Neka Ti je pokoj – rahmet – duši dragi moj Komšo Davore!

***

U znak sjećanja na plemenitu, dobru, napćenu bosansku i zborićku dušu Davora Demirovića objavljujem ovdje jedan nastavak iz serije “Sjećanje logoraša.” (Ostali nastavci u arhivi Bloga)

Davor DEMIROVIĆ:

PUT U SREDIŠTE PAKLA: U PODBRDU – REZERVISTA UDARCEM KUNDAKA OBARA ŠPANCA

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom, prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao. Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama. Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena! Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji. To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli – zna se – pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali, smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…, nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade, – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi. Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao. Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića. On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude! Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.

One Reply to “In memoriam – Davor DEMIROVIĆ: OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM”

Nasiha Mujkic kaže:

21/03/2017 u 01:15

Od uboja i tuge , pa tacno , bas me dusa boli, sjetila sam se kad smo dosli u Usa ni sama ne znam kako je pokojni Davor pronasao nas broj tellefona i nazvao , bilo nam tako drago , tudjina teska pa pomislismo eto nismo sami , ima nasi , nasih komsija predivni ,Pricao je sa mojim Tatom rahmetli dugo po dva sata bi oni pricali i prisjecali se a Davor bi Tatu bodrio , ne sekiraj se Oro vraticemo se mi nasim kucama , ovo je privremeno ali ne vratise se , uhhhh bas me boli ,,dusa me boli,Pukla im zemlja u dalekoj Usa, uhhhh Boze ,bas sam puno tuzna,Rahmet i pokoj im dusi obojici !

Komentariši